14.11.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 419/32

1.

Treba li sljedeće odredbe prava Unije – to jest, članak 129.a stavke 1. i 2. Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice (Rimski ugovor), u vezi sa stavkom 3. tog članka; članak 38. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (SL 2012., C 362, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 104.); članak 7. stavke 1. i 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (1), u vezi s člankom 8. te direktive, te uvodnu izjavu 47. Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (2) – tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis (i njegova primjena) kojim se uvode dodatni zahtjevi na teret one stranke u postupku (tužitelja ili tuženika) koja je u razdoblju od 1. svibnja 2004. do 26. srpnja 2014. kao potrošač sklopila ugovor o kreditu s nepoštenom odredbom koja dopušta jednostrano povećanje kamata, troškova ili naknada ili uključuje razliku između kupovnog i prodajnog deviznog tečaja, u skladu s kojima, da bi se pred sudovima mogla ostvarivati prava koja proizlaze iz ništavosti predmetnih potrošačkih ugovora i, konkretnije, da bi sud mogao odlučivati u meritumu predmeta, stranka u građanskom postupku mora predati podnesak propisanog sadržaja (ponajprije je riječ o tužbi, preinaci tužbe ili tuženikovu prigovoru nedopuštenosti tužbe protiv potrošača, preinaci tog prigovora, tuženikovoj protutužbi ili preinaci potonje), dok druga takva stranka, koja nije u svojstvu potrošača sklopila ugovor o kreditu ili koja je u tom razdoblju sklopila u svojstvu potrošača različit ugovor od gore navedenog, nije dužna predati takav podnesak propisanog sadržaja?

2.

Bez obzira na to hoće li Sud potvrdno ili niječno odgovoriti na prvo postavljeno pitanje, koje je formulirano općenitije od drugog, treba li odredbe prava Unije navedene u prvom pitanju tumačiti na način da im se protivi primjena sljedećih dodatnih obvezujućih zahtjeva ((a) do (c)) na teret stranke u postupku koja je u svojstvu potrošača sklopila ugovor o kreditu u smislu prvog pitanja:

3.

Treba li odredbe prava Unije navedene u prvom pitanju tumačiti na način da njihova povreda, koja je počinjena uvođenjem dodatnih zahtjeva (navedenih u prvom i drugom pitanju), podrazumijeva i povredu članaka 20., 21. i 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (SL 2012., C 362, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 104.), uzimajući pritom u obzir (što djelomično vrijedi i za prva dva pitanja) da su u skladu s presudama Suda od 5. prosinca 2000., Guimont (C-448/98, EU:C:2000:663), t. 23., od 10. svibnja 2012., Duomo Gpa i dr. (C-357/10 do C-359/10, EU:C:2012:283), t. 28., i rješenjem od 3. srpnja 2014., Tudoran (C-92/14, EU:C:2014:2051), t. 39. sudovi država članica dužni primjenjivati pravo Unije u području zaštite potrošača i na situacije koje nisu prekogranične naravi, to jest na isključivo unutarnje situacije? Ili se treba smatrati da je riječ o predmetu prekogranične naravi s obzirom na to da su ugovori na koje se odnosi prvo prethodno pitanje „ugovori o kreditu utemeljeni na stranoj valuti”?