16.12.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 451/10

Izvjestitelji:

g. VAN IERSEL i g. CEDRONE

—

cilj je EMU-a, kao kamena temeljca svakog daljnjeg razvoja EU-a, promicati kvalitetu života, blagostanje i stabilnost za europske građane. Izgradnja povjerenja i povoljni uvjeti za realno gospodarstvo preduvjet su rasta, zapošljavanja, konkurentnosti i ulaganja. Ovi aspekti naglašavaju važnost EMU-a kako za članove eurozone tako i za one koji to nisu;

—

nepredvidljivost događaja tjera eurozonu da žurno uspostavi prave uvjete, budući da u današnjem globaliziranom kontekstu nijedna europska država, sama, ne može jamčiti vlastitu slobodu djelovanja. To ima velike posljedice na upravljanje EMU-om kao i na njegove politike;

—

EMU nije samostalan. Inicijalno je zamišljen kao ostvarenje unutarnjeg otvorenog europskog prostora i jedinstvenog tržišta. Osim fiskalne discipline, EU i države članice moraju istodobno izraditi prateće ekonomske i socijalne politike za rast i zapošljavanje kao ključne čimbenike uspješne konsolidacije (1);

—

temeljite prilagodbe ekonomskih i strukturnih politika, za koje se do nedavno smatralo da su u isključivoj domeni država, bit će nužne kako bi se osigurao proces konvergencije između država članica na brojnim poljima. Izgradnja uzajamnog povjerenja mora zamijeniti nepovjerenje i napetosti. Čvršća unija ima učinak na društvo u cjelini. Treba osigurati socijalni i civilni dijalog na svim razinama.

I.

dovršenje EMU-a, koje će se osigurati snažnom strukturom upravljanja i rukovođenja eurozonom i koje je utemeljeno na:

II.

hitno donošenje istinskog europskog plana za rast i zapošljavanje, utemeljenog na programu značajnih ulaganja koji pokreću javna i privatna ulaganja, potičući fiskalni impuls. rebalans i ispravnu provedbu postojećih instrumenata, poglavito „paketa od šest mjera”, „paketa od dvije mjere” i Europskog semestra;

III.

uspostava vremenskog slijeda i dogovora za uvođenje političke Europe kao cjeline, uključujući i postupak razmatranja njezine institucionalne strukture u kontekstu nove europske konvencije;

IV.

pokretanje strategije za komunikaciju i pojednostavljenje EMU-a, u sklopu zajedničkih napora Komisije, EP-a, država članica i civilnoga društva.

2.1

EGSO ističe da učinak dovršenog i uspješnog EMU-a daleko nadilazi proračunske, monetarne i bankarske dogovore. Usmjereno bi vodstvo trebalo potaknuti građane i gospodarske subjekte da vjeruju u zajedničku misiju i osjećaj pripadnosti Europi.

2.2

Idućih pet godina ključno je za razvoj još krhke strukture EMU-a do zrelosti. Za to su nužni, prije svega, prisvajanje, otvorenost i transparentnost; zato su nam potrebne učinkovite politike, kao i jednostavan i jasan govor – bez dvostrukog značenja! – vlada država članica eurozone, Vijeća i svih drugih tijela EU-a.

2.3

Sukladno zahtjevu nekih zapaženih europskih političara, EGSO vidi političku uniju kao orijentacionu točku na obzoru (2). U skladu s njihovim tvrdnjama, EGSO smatra da politička unija ne predstavlja sama po sebi kulminaciju EMU-a, već je doživljava i u širem međunarodnom kontekstu današnjeg globaliziranog svijeta, koji iz temelja preispituje westfalski poredak i regulatorne kapacitete pojedinih država.

2.4

U današnjem globaliziranom svijetu nijedna europska država ne može preživjeti sama. Državni se suverenitet stoga lakše jamči u zajedničkom političkom i gospodarskom okviru.

2.5

Izvješće predsjednika Van Rompuya Prema istinskom EMU-u i odgovarajuća komunikacija Komisije iz studenog i prosinca 2012. predstavili su sličan nacrt plana s konkretnim mjerama. EGSO je pozdravio taj prijedlog (3). Glavna je sporna točka što, unatoč velikom napretku, razdvajanje uporabe zajedničke valute od međuvladinog gospodarskog upravljanja stvara nepremostive tenzije. EGSO inzistira da Van Rompuyevo izvješće ostane politički temelj za zakonodavne inicijative u nadolazećem razdoblju.

2.6

Gospodarska i financijska kriza posebno je pogodila eurozonu i razotkrila trenutna ograničenja EMU-a. Umjesto da bude sastavni dio europske integracije, mnogi doživljavaju euro kao jabuku razdora koja dijeli države i civilno društvo te predstavlja opasnost za samu budućnost Unije. To pogrešno shvaćanje ne uzima u obzir da bi kriza – čiji uzroci u velikoj mjeri leže izvan eurozone – bila dublja bez jedinstvene valute.

2.7

Postojeće nejednakosti i ekonomske razlike između skupina zemalja, koje su prisutne od 1991. godine i koje dosad nisu bile predmetom razmatranja, zasada koče napredak integracijskog procesa. Čak se javljaju i trendovi opasnih podjela i renacionalizacije.

2.8

Budućnost tako postaje nepredvidljiva. Znakovi oporavka podržavaju optimizam i izlazak iz kriznog stanja. No, djelomično zbog nedovršenog EMU-a i fragmentacije europskog financijskog tržišta, još se neko vrijeme očekuje niska/umjerena stopa rasta. S obzirom na nestabilnost gospodarstva i moguće nove padove u nadolazećim godinama, EGSO upozorava da treba izbjegavati samozadovoljstvo o tim pitanjima.

2.9

U ovim okolnostima, nedavne odluke, koje uključuju „paket od šest mjera”, „paket od dvije mjere” i bankarsku uniju, makar ograničene, bile su prijeko i hitno potrebne. Međutim, ti novi upravljački mehanizmi u velikoj su mjeri usmjereniji na probleme proračuna i stabilnosti nego na brigu za ljude, pa su stoga mjere za rast i socijalne mjere izostavljene. K tomu, dugotrajan postupak donošenja odluka i složenost sustava izazivaju otpor, prešutan ili otvoren, u državama članicama i u Vijeću, što je posljedica političkog nepovjerenja i naglaska na nacionalnom suverenitetu. Ovakva je situacija već izazvala gospodarski i društveni trošak Uniji te pogoršava njezin međunarodni položaj pa je izgradnja povjerenja ključna za prevladavanje prepreka.

2.10

EGSO stoga inzistira na uvjerljivom planu za nadolazeće zakonodavno razdoblje EU-a, koji u jasno određenim rokovima donosi daljnje korake usmjerene na ostvarenje EMU-a, a usko povezane s ciljevima strategije EU2020 i njezinim vodećim inicijativama. U mišljenju se predlažu neki ključni elementi takvog plana.

2.11

Diferencirana integracija unutar EU-a, koja je već uspješno primijenjena u brojnim područjima politike, treba i dalje biti ključno načelo. Mnoge odluke nužne za dovršavanje EMU-a mogu se donijeti prema postojećim zakonima i/li kroz poboljšanu suradnju, dok će za druge biti potreban novi ugovor i/li promjene postojećih. Takve bi odluke omogućile da se nadoknadi kašnjenje u dovršenju EMU-a i da se donese niz brzih mjera, bez zanemarivanja dugoročnih perspektiva, budući da i eurozoni trebaju istinske strukturne reforme na institucionalnoj razini, uz one koje trebaju provesti pojedine države.

3.1

Početna, neposredna mjera u planu za nadolazeće zakonodavno razdoblje EU-a bila bi potpisivanje i provedba istinskog sporazuma o rastu, zapošljavanju i stabilnosti kako bi se potaknuo oporavak i stvorili uvjeti za otplatu duga (europski New Deal). Takav bi plan morao sadržavati barem sljedeće elemente:

4.1.1

Što se tiče monetarne politike, u skladu s ojačanim makroekonomskim upravljanjem u eurozoni, mandat ESB-a treba dopuniti radi izjednačavanja s drugim središnjim bankama izvan Europe i s bankama europskih država izvan EU-a i eurozone. Time bi se ESB-u, između ostaloga, omogućilo da bude vjerovnik zadnje instance te da bude ravnopravan partner u međunarodnim forumima, dok bi se istovremeno poštovala njegova puna autonomija. ESB treba u potpunosti osposobiti da izbjegava krize likvidnosti na način koji ide u prilog ulaganju (mala i srednja poduzeća).

4.1.2

Međutim, ne može sva odgovornost biti na ESB-u. Na putu k fiskalnoj i ekonomskoj uniji ključna je puna bankarska unija  (8). Zbog snažne veze između vlada i banaka države članice oklijevaju sa stvaranjem potrebnih političkih i gospodarskih uvjeta, što dovodi do odgađanja najprikladnijih i najučinkovitijih odluka (9). To koči i učinkovit nadzor ESB-a nad svim bankama, koji bi trebao spriječiti financijsku fragmentaciju, prekinuti neželjene veze između nacionalnih politika i banaka i stvoriti povoljne uvjete za prekogranična spajanja banaka.

4.1.3

Tijekom pregovora o bankarskoj uniji s Vijećem Europski parlament uspješno je zaključio sporazum o napretku u stvaranju Jedinstvenog sanacijskog mehanizma i Jedinstvenog fonda za sanaciju banaka (10). EGSO u potpunosti podržava stajalište EP-a. U budućnosti, odluke trebaju doprinijeti stvaranju ujedinjenog europskog tržišta kapitala, kao u Sjedinjenim Američkim Državama.

4.1.4

Za punu bankarsku uniju nužni su dobro strukturiran Jedinstveni sanacijski mehanizam, usklađeni sustavi za osiguranje pologa u državama članicama i Europski stabilizacijski mehanizam (ESM) koji omogućava izravnu dokapitalizaciju banaka (11). Odgovarajući sustav donošenja odluka treba biti učinkovit te mora osigurati brzo djelovanje. Mora se ubrzati postupak uspostave i provedbe ovih elemenata.

4.1.5

Sama bankarska unija nije dovoljna za poticanje gospodarstva i ulaganja. Kako bi europski financijski sektor postao otporniji, program za naredne godine mora se također usmjeriti na punu provedbu standarda Basel III, na Odbor za financijsku stabilnost i na pronalazak rješenja za banke koje su „prevelike da bi propale” u skladu s međunarodnim sporazumima (G-20).

4.1.6

Nedavno objavljeni opsežan zakonodavni paket povjerenika Barniera o bankama i financijskim tržištima može dati važan doprinos dobrom funkcioniranju financijskih tržišta u Europi, kao i stvaranju stabilnog i sigurnog bankarskog sektora. To je od presudne važnosti za realno gospodarstvo. Zadnje odluke Vijeća u tom pogledu samo djelomično idu u željenom smjeru.

4.1.7

Odgovarajuće kreditiranje je glavni prioritet za oporavak i rast gospodarstva te za razvoj. To znači da zakonodavstvo EU-a mora postići ravnotežu između osiguravanja strogih okvirnih uvjeta za bankarstvo te promicanja dovoljno prilika za operativne bankarske aktivnosti, posebice u pogledu olakšavanja ulaganja, koja su neizostavan dio svake politike rasta. Razumije se samo po sebi da su zadovoljavajući dogovori u korist novoosnovanih te malih i srednjih poduzeća ključni (12).

4.2.1

Na ovome polju neumorna rasprava u Europskom vijeću o obvezujućim ugovorima o gospodarskoj reformi važna je i razočaravajuća (13). EGSO stoga inzistira da Komisija dalje razvije svoj prijedlog o takvim ugovornim rješenjima za koje je nužna daljnja rasprava o njihovu obliku, financiranju i demokratskoj legitimnosti (14).

4.2.2

Partnerstva utemeljena na sustavu uzajamno dogovorenih ugovornih sporazuma i povezanih mehanizama solidarnosti mogla bi olakšati i poduprijeti dobre politike prilagodbe. Ovi bi dogovori doprinijeli tomu da države članice prihvate odgovornost unutar zajedničkog okvira kao i reformama u svim područjima povezanim s održivim rastom, konkurentnošću i zapošljavanjem, a sva ta tri područja jačaju EU u cjelini (15). Takav okvir mogao bi pomoći u osiguravanju odgovora EU-a na asimetrične šokove specifične za pojedine države, što bi bio vid solidarnosti EU-a;

4.2.3

Takva bi partnerstva mogla promicati koheziju i povjerenje među stanovništvom, što je ključno za smanjenje zabrinutosti koju izaziva pitanje nacionalnog suvereniteta. To će, zauzvrat, pridonijeti europskom zajedništvu, koje će biti neizostavan temelj razvoja instrumenata EU-a poput proračuna eurozone, europskog fonda za solidarnost i euro-obveznica.

4.2.4

Konvergencija gospodarskih sustava, uključujući porezne sustave (16), popraćena instrumentom solidarnosti, predstavlja ključan faktor za prevladavanje makroekonomskih i mikroekonomskih nejednakosti između država. Srednjoročno, čak i ako budu nužne promjene ugovora, ovaj će instrument svakako postati gospodarski kompenzacijski mehanizam za rebalans i integraciju gospodarstava država eurozone. S vremenom bi mogao postati dio zajedničkog proračuna eurozone. I strukturni i kohezijski fondovi mogli bi se iskoristiti u ovom pogledu.

4.2.5

Nova Komisija, s glavnom ulogom u procesu, mora preuzeti odgovornost za predlaganje zakonodavstva, u skladu s metodom koju je primjenjivao povjerenik Barnier za regulaciju financijskog sustava, u područjima u kojima su u debati dosad prednjačile države članice, kako bi se potaknule plodonosne rasprave u Vijeću na temelju konkretnih prijedloga.

4.2.6

Dosad Komisija nije dovoljno iskoristila ovu metodu. Primjeri slučajeva u kojima bi se mogla iskoristiti uključuju ex-ante usklađivanje planova za glavne reforme ekonomske politike, ugovore o gospodarskoj reformi popraćene mehanizmom solidarnosti, osnivanje europskog fonda za amortizaciju duga i kratkoročne obveznice. Kad su za ove prijedloge nužne promjene Ugovora, Komisija bi to trebala dati do znanja članicama eurozone.

4.2.7

Takav će pristup natjerati Vijeće da zauzme stav o tim prijedlozima. Istaknut će transparentnost i jasnoću o različitim političkim pozicijama i dokazati se kao jedina metoda za prevladavanje međuvladine pat-pozicije u trenutnom ustroju. Komisija to mora pravilno priopćiti i različitim dionicima, uključujući javnost.

4.2.8

Stoga, srednjoročno je potrebno (kao što je potrebno još od Ugovora iz Maastrichta) gospodarsko upravljanje za eurozonu u pogledu mikroekonomskih i makroekonomskih politika, odnosno odmak od trenutne metode usklađivanja, koja je dosad donijela slabe rezultate, prema zajedničkom donošenju odluka o „osnovama” tih politika. Eurozona si ne može priuštiti da i dalje ima istu valutu, a odvojene ekonomske politike. One se stoga moraju integrirati kako bi se, između ostaloga, olakšala zadaća ESB-a.

4.2.9

U slučaju asimetričnih šokova treba rabiti mehanizam preraspodjele: načelo odgovornosti (ne samo država već i građana) ne smije se odvajati od načela solidarnosti. Stoga treba poduzeti konkretne mjere ograničenog trajanja u korist najugroženijih skupina stanovništva. To je odgovornost svakog građanina i svake države.

4.2.10

U istom ozračju, moramo napredovati prema odgovarajućem vlastitom proračunu za eurozonu, sa zajednički ugovorenim pravilima; ovo je jedini put prema zajedničkoj fiskalnoj politici i amortizaciji mogućih šokova u budućnosti. On bi se, primjerice, mogao financirati kroz ciljani porez, porez na financijske transakcije (pod uvjetom da se proširi na cijelu eurozonu), porez na ugljen, privremenu pristojbu za višak platne bilance koji prelazi 6 % i, konačno, izdavanjem zajedničkih obveznica.

4.2.11

Suvereni dug: treba stvoriti mehanizam koji, ne oduzimajući odgovornost država za svoj dug, oduzima dug iz ruku financijskih špekulanata. Nacionalni dug, postepeno sveden na maksimalno 60 % (prema prijedlogu EGSO-a) (17) ili, za dio iznad 60 % (u skladu s Komisijinim prijedlogom o Fondu za amortizaciju duga) (18), mogao bi se držati na računu za konsolidirani dug, a otplaćivale bi ga različite države članice po načelu razmjernosti. Kao alternativno rješenje, međuvladinim ugovorom mogao bi se stvoriti Privremeni fond kratkoročnih obveznica, što bi omogućilo izdavanje kratkoročnih dužničkih instrumenata u eurozoni i tako otklonilo opasnost krize likvidnosti vlada eurozone. Nastavno na zaključke svoje stručne skupine, ustrojene posebno radi ispitivanja prednosti i opasnosti različitih opcija u pogledu izdavanja zajedničkih dužničkih obveznica, Komisija sad treba predstaviti konkretan prijedlog o tome koje instrumente upotrijebiti i u kojem vremenskom roku.

4.3.1

I mikroekonomskim politikama treba pridati mnogo pozornosti, posebice industrijskim i sektorskim politikama, ključnima za rast europskog gospodarstva, gdje nesustavan pristup neće više uspijevati. Treba stoga objediniti neke politike (i odgovarajuće postupke donošenja odluka) koje imaju neizravan utjecaj na nacionalne proračune kako bi se postigli zajednička vizija i djelovanje Komisije i država članica, posebice u pogledu:

4.4.1

EGSO inzistira na konkretnim mjerama u vezi sa socijalnom dimenzijom EMU-a (20). Stopa nezaposlenosti mladih i dalje je pogubno niska. Zajedno s državama članicama, nova Komisija treba preuzeti odgovornost za poboljšanje životnih i radnih uvjeta:

4.4.2

Potreban je odgovarajući socijalni dijalog na svim razinama. To znači da treba svladati prepreke učinkovitom savjetovanju u državama članicama i između njih. EU treba biti od velike pomoći pri okupljanju dionika iz raznih država radi rasprave o uspješnim praksama i izrade planova za poboljšanje uvjeta za otvaranje radnih mjesta.

4.4.3

Ako se namjerava dovršiti Unija, a posebice eurozona, EU ne može ignorirati socijalne posljedice trenutnih ekonomskih politika prepuštajući ih u potpunosti pojedinim državama. Kako gospodarske tako i socijalne mjere trebaju uzeti u obzir ne samo parametre pakta o stabilnosti, već i širi raspon makroekonomskih parametara (npr. stopu nezaposlenosti, stopu rasta, platnu bilancu, stopu zaposlenosti, stopu siromaštva, raspodjelu prihoda i bogatstva itd.). Nemoguće je osigurati stabilnost EMU-a bez socijalnih mehanizama za eurozonu koji se mogu nositi s posljedicama teških gospodarskih recesija i/li neravnoteža. Za neke će možda biti potrebne promjene Ugovora. Srednjoročno bi mogli uključivati:

4.4.4

U interesu javnosti treba objediniti i druge politike koje građanstvu pojačavaju osjećaj pripadnosti i olakšavaju slobodno kretanje ljudi. One uključuju:

4.5.1

Tako širok program može se provesti samo uz potrebnu demokratsku legitimnost postupka donošenja odluka. U potpunosti poštujući znatan napredak ostvaren zadnjih nekoliko godina, EGSO smatra da se u sljedećem mandatu može ostvariti dodatni velik korak unaprijed samo ako se posebna pozornost posveti odgovornosti, legitimnosti, demokraciji, transparentnosti i komunikaciji.

4.5.2

Diljem Europe vodi se sve oštrija politička debata o procesu integracije. Na razini EU-a političke stranke moraju jasno definirati svoje opcije koje moraju promicati gledišta raznih političkih grupacija u EP-u i pridonijeti većoj vidljivosti europskih političkih stranaka. Transnacionalni europski izbori s prekograničnim političkim strankama ojačali bi i olakšali u velikoj mjeri europsku debatu.

4.5.3

Zajednička odgovornost i potreba za potporom javnosti zahtijevaju veće sudjelovanje nacionalnih parlamenata u europskoj debati. O zakonodavnim prijedlozima EU-a i nacionalnim programima reformi trebaju se voditi odgovarajuće rasprave u parlamentima. Treba predvidjeti interaktivna savjetovanja o strateškim pitanjima između EP-a i nacionalnih parlamenata, što će dovesti i do povećane dinamike između nacionalnih parlamenata.

4.5.4

Komisija treba primijeniti metodu Zajednice što učinkovitije moguće u predstavljanju zakonodavnih prijedloga i mjera, također u slučajevima podijeljene nadležnosti s državama članicama. Kao i u prošlosti, isplatit će se proaktivan i odvažan pristup.

4.5.5

Na zahtjev parlamenata i/li civilnoga društva, Komisija treba dobiti poziv na nacionalne debate o europskim pitanjima.

4.5.6

Europsko vijeće i vijeća, poglavito Vijeće Ecofin, glavni su donositelji odluka te su ključni za odgovornost i legitimnost. Stoga je potrebna veća transparentnost budući da to zadovoljava demokratske zahtjeve.

4.5.7

Članovi Vijeća koji predstavljaju nacionalne interese, kao i sudonositelji odluka na europskoj razini, često govore drugim jezikom kod kuće i u Bruxellesu, što obično stvara znatnu zbrku i koči dogovor. Dvoličan govor nije prihvatljiv. Države članice moraju se usuglasiti o zajedničkim političkim porukama i podupirati ih na svim razinama donošenja odluka.

4.5.8

Države članice su subjekti i objekti u strukturi EMU-a. Konvergencija prema europskoj metodologiji uz zadržavanje nacionalnih administrativnih postupaka i tradicija moguća je, no zahtijevat će znatne prilagodbe u brojnim državama. Pouzdane političke i administrativne prakse bit će ključne za izgradnju povjerenja.

4.5.9

EGSO ističe da i civilno društvo treba imati – često podcijenjenu – ulogu u budućem ustroju EU-a i ujedinjenije eurozone. Mnoga su područja na kojima napredak djelomično ili u potpunosti ovisi o nevladinim čimbenicima. Civilno društvo treba se u potpunosti uključiti. U previše zemalja civilno je društvo još marginalizirano, a treba mu dati nužne instrumente da se poveže s institucijskim donositeljima odluka. Civilno društvo mora preuzeti odgovornost i mora sudjelovati u postupku donošenja odluka u EU-u radi proširenja njegove demokratske osnove. Bez njegova aktivnog angažmana EMU ne može biti uspješno dovršen.

4.5.10

Socijalnim bi partnerima posebice bilo poprilično korisno da razmotre rezultate sporazumnog modela u državama članicama, za koji se EGSO snažno zalaže. Preporučljiva je razmjena praksi.

4.5.11

EGSO drži da je postalo očito kako trenutna pravila nisu primjerena i kako nisu dale očekivane rezultate te da međuvladino djelovanje ne uspijeva odgovoriti na izazove s kojima se EMU suočava. Također se ne trebamo zavaravati da će, kako kriza bude jenjavala, stabilizacijski mehanizmi koji su na brzinu uvedeni dok je oluja bješnjela biti dovoljni za napredak i sprečavanje novih kriza.

4.5.12

Jedini način da se izbjegne ponavljanje takvih situacija jest da se promijene pravila i postupak donošenja odluka u eurozoni kako bi on postao transparentniji i demokratskiji:

5.1

Uz dovršenje EMU-a kao što je gore izloženo, bilo bi korisno, tijekom sljedećeg saziva Parlamenta, započeti ozbiljno razmatranje produbljivanja EU-a kao cjeline i funkcioniranja njegovih institucionalnih tijela kao i odabira politika koje trebaju biti zajedničke. Stajalište je EGSO-a da se trebaju razmatrati aspekti opisani u nastavku.

5.2

Podvrgnuti djelovanje Komisije suglasnosti Parlamenta, koji bi također mogao uživati pravo inicijative. EP bi se mogao birati na temelju europskih lista koje čine europske stranke.

5.3

Radi promicanja vidljivosti, demokratske legitimnosti i podjele ovlasti, ukinuti dvovlašće predsjednika Europskog vijeća i predsjednika Komisije, kojeg bi birao EP ili izravno narod, pod uvjetom da se i njegova uloga promijeni. Trenutno Vijeće moglo bi postati „senat država” s novim poslovnikom.

5.4

Što se tiče politika kojima u potpunosti ili djelomično treba upravljati EU i nad njima imati ovlasti odlučivanja, mogle bi uključivati vanjsku politiku i međunarodnu ulogu Unije, uključujući jedinstven nastup u međunarodnim organizacijama, obrambenu politiku – za one koji je žele –, energetsku politiku, politiku istraživanja, politiku azila i imigracije, kao i poštivanje standarda i prava, uz ovlasti da djeluje kad ih države krše, kao što je već slučaj kod gospodarskih pitanja i proračunskih pravila.

5.5

Novi institucionalni ustroj, koji se ne može postići samo snažnijom suradnjom, kao i ulogu Parlamenta, Vijeća, Komisije, EGSO-a i OR-a, mogla bi odrediti nova Konvencija, koja bi trebala završiti s radom prije 2019., kad će se održati idući europski izbori nakon 2014. godine.

6.1

Dobra komunikacija neophodna je za proces vraćanja povjerenja. EGSO je uvjeren da najbolju komunikaciju osiguravaju dobre politike i prakse koje predstavljaju dugoročnu perspektivu za cijelo europsko društvo.

6.2

Potrebno je promicati i poboljšavati komunikaciju s javnošću. Komunikacija stvara interes, koji stvara razumijevanje. Ta se pouka nije uzimala dovoljno u obzir, a za taj su propust krive Komisija i države članice. Treba koristiti cijeli spektar društvenih medija.

6.3

EMU i srodna područja često se predstavlja kao tehničko pitanje. Oni to nisu, budući da su u biti politički te imaju velik utjecaj na život svakog građanina. No rijetko se o njima raspravlja, a još manje se o njima priopćava, iz te perspektive, što također u velikoj mjeri objašnjava golem jaz između EU-a i običnog građanina.

6.4

Različite tradicije i situacije otkrivaju dan za danom zabrinjavajući nedostatak „zajedničkog jezika o EMU-u”, što je katkad vrlo zbunjujuće i narušava podršku javnosti. EGSO smatra da je Komisija jedino ovlašteno tijelo koje može predstaviti rješenje zahvaljujući pravu inicijative u zakonodavnom postupku EU-a. Ta se činjenica mora razmatrati u kontekstu Komisije i EP-a s većom političkom ulogom nego prije.

6.5

Kao suodgovorni čimbenici, civilno društvo i socijalni partneri moraju ispuniti svoju ulogu u komunikaciji, koja je zasad često nedovoljno razvijena. Civilno društvo i socijalni partneri trebaju prenositi brige građana i poduzeća vlastima i surađivati u njihovu rješavanju. Razmjena stajališta treba biti dvosmjeran postupak.

6.6

Europa više ne smije ostavljati dojam kule bjelokosne kako je doživljava velik dio javnog mnijenja. Građanima treba jasno objasniti prednosti europske integracije, konkretne napretke i korist koju ona donosi, poglavito za ulaganja, otvaranje radnih mjesta i potrošače. Takozvani novi diskurs za Europu treba započeti zajedničkom strategijom za komunikaciju i pojednostavljenje Komisije i država članica, koje su ključni akteri uz političke stranke i civilno društvo.