1.

Je li u slučaju naknade na koju radnici imaju pravo za imovinsku štetu nastalu sprječavanjem njihova rada tijekom izolacije u svojstvu osoba oboljelih od bolesti COVID-19, osoba za koje se sumnja da boluju od bolesti COVID-19 ili osoba za koje se sumnja da su zaražene tom bolešću, a koju je najprije poslodavac dužan isplatiti radnicima, pri čemu se pravo na naknadu od savezne države u trenutku isplate prenosi na poslodavca, riječ o davanju za slučaju bolesti u smislu članka 3. stavka 1. točke (a) Uredbe (EZ) br. 883/2004 (1)?

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje:

2.

Treba li članak 45. UFEU-a i članak 7. Uredbe (EU) br. 492/2011 (2) tumačiti na način da im se protivi nacionalna odredba prema kojoj dodjela naknade za izgubljenu zaradu radnika do koje dolazi zbog izolacije koju je odredilo zdravstveno tijelo na temelju pozitivnog rezultata testiranja na bolest COVID-19 (pri čemu naknadu radnicima prvo isplaćuje poslodavac i u tom se smislu pravo na naknadu od savezne države prenosi na poslodavca) ovisi o tome da izolaciju odredi tuzemno tijelo na temelju nacionalnih propisa o epidemiji te se takva naknada ne isplaćuje radnicima koji kao pogranični radnici svoje boravište imaju u drugoj državi članici i njihovu je izolaciju („karantena”) odredilo zdravstveno tijelo države članice u kojoj imaju boravište?