Choose the experimental features you want to try

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62020CN0542

Predmet C-542/20: Tužba podnesena 23. listopada 2020. – Republika Litva/Europski parlament i Vijeće Europske unije

SL C 19, 18.1.2021, p. 23–25 (BG, ES, CS, DA, DE, ET, EL, EN, FR, HR, IT, LV, LT, HU, MT, NL, PL, PT, RO, SK, SL, FI, SV)

18.1.2021   

HR

Službeni list Europske unije

C 19/23


Tužba podnesena 23. listopada 2020. – Republika Litva/Europski parlament i Vijeće Europske unije

(Predmet C-542/20)

(2021/C 19/29)

Jezik postupka: litavski

Stranke

Tužitelj: Republika Litva (zastupnici: K. Dieninis, V. Kazlauskaitė-Švenčionienė, R. Dzikovič, A. Kisieliauskaitė, G. Taluntytė i R. Petravičius, advokatas)

Tuženici: Europski parlament i Vijeće Europske unije

Tužbeni zahtjev

Tužitelj od Suda zahtijeva da:

poništi članak 1. stavak 3. Uredbe 2020/1055 (1) u dijelu u kojem se njime umeće članak 5. stavak 1. točka (b) u Uredbu (EZ) br. 1071/2009 (2) kojim se propisuje da „u državi članici poslovnog nastana poduzeće mora […] organizirati aktivnosti svojeg voznog parka na takav način kojim se osigurava da se vozila koja su na raspolaganju poduzeću i upotrebljavaju se u međunarodnom prijevozu robe vraćaju u jedan od operativnih centara u toj državi članici najkasnije osam tjedana nakon što su ga napustili”;

poništi članak 2. stavak 4. točku (a) Uredbe 2020/1055, kojim se mijenja članak 8. Uredbe (EZ) br. 1072/2009 (3) tako da se u nju umeće stavak 2.a kojim se predviđa da „Cestovni prijevoznici ne smiju obavljati kabotažu istim vozilom ili, u slučaju skupa vozila, motornim vozilom tog istog vozila u istoj državi članici u razdoblju od četiri dana nakon okončanja njegove posljednje kabotaže obavljene u toj državi članici”;

naloži Europskom parlamentu i Vijeću snošenje troškova postupka.

Republika Litva temelji svoju tužbu na sljedećim tužbenim razlozima:

1.

Članak 1. stavak 3. Uredbe 2020/1055, u dijelu u kojem se njime umeće članak 5. stavak 1. točka (b) u Uredbu (EZ) br. 1071/2009 kojim se propisuje da „u državi članici poslovnog nastana poduzeće mora […] organizirati aktivnosti svojeg voznog parka na takav način kojim se osigurava da se vozila koja su na raspolaganju poduzeću i upotrebljavaju se u međunarodnom prijevozu robe vraćaju u jedan od operativnih centara u toj državi članici najkasnije osam tjedana nakon što su ga napustili”, protivan je:

1.1

Članku 3. stavku 3. UEU-a, člancima 11. i 191. UFEU-a i politici EU-a u području okoliša i klimatskih promjena. Obveza vraćanja u operativni centar uzrokovat će povećanje broja praznih vozila koja se voze po europskim cestama te količine emisija CO2 i onečišćenja okoliša. Prilikom donošenja sporne odredbe, institucije EU-a propustile su uzeti u obzir mjere koje se odnose na politiku Europske Unije u području okoliša i politiku u području klimatskih promjena, a osobito zahtjeve koji se odnose na zaštitu okoliša i ciljeve zaštite okoliša koji se promiču u Europskom zelenom planu i koje je potvrdilo Europsko vijeće;

1.2

Članku 26. UFEU-a i općem načelu nediskriminacije. Sporna odredba je protekcionistička mjera kojom je podijeljeno tržište prijevoza Unije, ograničeno tržišno natjecanje i uspostavljen diskriminatorni sustav u pogledu cestovnih prijevoznika u državama članicama koje se nalaze na geografskim rubovima Europske unije (u perifernim državama članicama). Tom je odredbom sektor međunarodnog cestovnog prijevoza također diskriminiran u odnosu na druge sektore prijevoza;

1.3

Članku 91. stavku 2. i članku 94. UFEU-a. Institucije EU-a trebale su voditi računa o činjenici da će sporna odredba imati osobito znatan utjecaj na životni standard i razinu zaposlenosti u perifernim državama članicama Europske unije i da će osobito negativno utjecati na gospodarski položaj cestovnih prijevoznika s poslovnim nastanom na periferiji; no institucije EU-a nisu poštovale tu obvezu;

1.4

Načelu dobre zakonodavne prakse jer je sporna odredba donesena bez provedbe ocjene njezina utjecaja i bez odgovarajućeg ispitivanja njezinih negativnih socijalnih i ekonomskih posljedica te njezina učinka na okoliš;

1.5

Načelu proporcionalnosti jer je zahtjev, koji je njime određen, da se vozila moraju redovno vraćati očito neproporcionalna i neprikladna mjera za postizanje javno navedenog cilja, to jest cilja suzbijanja takozvanih fiktivnih društava.

2.

Članak 2. stavak 4. točka (a) Uredbe 2020/1055, kojim se mijenja članak 8. Uredbe (EZ) br. 1072/2009 tako da se u nju umeće stavak 2.a kojim se predviđa da „Cestovni prijevoznici ne smiju obavljati kabotažu istim vozilom ili, u slučaju skupa vozila, motornim vozilom tog istog vozila u istoj državi članici u razdoblju od četiri dana nakon okončanja njegove posljednje kabotaže obavljene u toj državi članici”, protivan je:

2.1

Članku 3. stavku 3. UEU-a te člancima 11. i 191. UFEU-a jer će obvezno razdoblje od četiri dana u kojem se treba suzdržati od obavljanja djelatnosti nakon okončanja kabotaže povećati promet praznih vozila na cestama u Europskoj uniji i dovesti do povećanih emisija CO2 u okoliš i onečišćenja okoliša. Sporna odredba je iz tog razloga protivna obvezi, koja je potvrđena u Ugovorima, da, prilikom provedbe prometne politike Europske unije treba uzeti u obzir zahtjeve u pogledu zaštite okoliša i ciljeve Europskog zelenog plana;

2.2

Članku 26. UFEU-a i načelu nediskriminacije. Razdoblje od četiri dana u kojem se treba suzdržati od obavljanja djelatnosti nakon okončanja kabotaže stvara ograničenja za funkcioniranje unutarnjeg tržišta i učinkovitost logističkog lanca. Podjela tržišta cestovnog prijevoza tereta dovela je do diskriminacije malih država članica i onih na periferiji Europske unije, istovremeno dodjeljujući nezakonitu i neopravdanu prednost velikim središnjim državama članicama EU-a isključivo zbog njihova geografskog položaja;

2.3

Članku 91. stavku 2. i članku 94. UFEU-a jer je sporna odredba donesena bez razmatranja negativnih posljedica na gospodarski položaj cestovnih prijevoznika iz malih država članica i onih na periferiji Europske unije te na životni standard i razinu zaposlenosti u tim državama članicama;

2.4

Načelu dobre zakonodavne prakse jer je sporna odredba donesena bez provedbe ocjene njezina utjecaja i bez odgovarajućeg ispitivanja njezinih negativnih socijalnih i ekonomskih posljedica te njezina učinka na okoliš;

2.5

Načelu proporcionalnosti jer je razdoblje od četiri dana propisano za suzdržavanje od obavljanja djelatnosti nakon okončanja kabotaže neprikladna mjera koja je neproporcionalna u odnosu na željene ciljeve razjašnjenja načela kojima se uređuje kabotaža i proširenja učinkovitosti njihove provedbe.


(1)  Uredba (EU) 2020/1055 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2020. o izmjeni uredaba (EZ) br. 1071/2009, (EZ) br. 1072/2009 i (EU) br. 1024/2012 radi njihova prilagođavanja razvoju u sektoru cestovnog prometa (SL 2020., L 249, str. 17.).

(2)  Uredba (EZ) br. 1071/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o uspostavljanju zajedničkih pravila koja se tiču uvjeta za obavljanje djelatnosti cestovnog prijevoznika te stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 96/26/EZ (SL 2009., L 300, str. 51) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 7., str. 135. i ispravak SL 2015., L 84, str. 74.)

(3)  Uredba (EZ) br. 1072/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. listopada 2009. o zajedničkim pravilima za pristup tržištu međunarodnog cestovnog prijevoza tereta (SL 2009., L 300, str. 72) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 5., str. 235. i ispravak SL 2015., L 82, str. 114.)


Top