13.11.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 382/28

1.

Je li u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti iz prava Unije – u kontekstu presude u predmetu C-470/12, Pohotovosť, i utvrđenja Suda Europske unije izloženih i u točki 46. njezina obrazloženja – pravni propis u području ekvivalentnosti zakonom zaštićenih interesa i zaštite prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi, koji ne dopušta mogućnost da, bez pristanka tuženog potrošača, pravna osoba u čijoj je djelatnosti zaštita kolektivnih interesa potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi i koja teži realizaciji cilja iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ (1), prenesenog u nacionalno pravo člankom 53.a stavcima 1. i 3. Građanskog zakonika, stupi u svojstvu treće osobe (umješača) u sudski postupak počevši od njegova pokretanja i da se u prilog potrošača učinkovito koristi sredstvima predlaganja i obrane u postupku, s ciljem da se u sklopu tog postupka ostvari zaštita od sustavnog korištenja nepoštenih ugovornih odredbi, dok u drugom slučaju treća osoba (umješač) koja u sudski postupak stupa na strani tuženika i ima interes da se utvrdi materijalno (imovinsko) pravo predmeta postupka, za razliku od udruge za zaštitu potrošača uopće ne treba imati pristanak tuženika na čijoj se strani uključuje, za sudjelovanje u sudskom postupku počevši od njegova pokretanja i za učinkovito korištenje sredstvima predlaganja i obrane u postupku koji idu u prilog tuženika?

2.

Treba li izraz „jasno i razumljivo sastavljene” iz članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, također promatran u kontekstu zaključaka Suda u presudama u predmetima C-26/13 i C-96/14, tumačiti na način da se ugovorna odredba može smatrati sastavljenom na način koji nije jasan i razumljiv – što ima za pravnu posljedicu da se u sudskom postupku [po službenoj dužnosti] mora ispitati je li nepoštena – i u slučaju kad je njome predviđeni pravni institut (instrument) sam po sebi složen, a prosječnom su potrošaču njezine pravne posljedice teško predvidive te je za njezino razumijevanje u pravilu potrebno savjetovanje s pravnim stručnjakom, pri čemu troškovi istoga nisu proporcionalni s vrijednošću usluge koju potrošač dobiva na temelju ugovora?

3.

Nije li u suprotnosti s pravom Unije – u slučaju kad sud odlučuje o pravima iz potrošačkog ugovora, a čije se utvrđenje traži u odnosu na potrošača koji je tužena strana, samo na temelju izjava tužitelja putem izdavanja platnog naloga u skraćenom postupku, pri čemu se u postupku uopće ne primjenjuje odredba članka 172. stavka 9. Zakonika o parničnom postupku koja isključuje mogućnost izdavanja platnog naloga u slučaju postojanja nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkom ugovoru – propis države članice koji, s obzirom na kratak rok predviđen za podnošenje prigovora i nemogućnost kontaktiranja ili pasivnost potrošača, udruzi za zaštitu potrošača koja je kvalificirana i ovlaštena za realizaciju cilja iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, prenesenog u nacionalno pravo člankom 53.a stavcima 1. i 2. Građanskog zakonika, ne omogućava učinkovito korištenje, bez pristanka potrošača (bez izričitog protivljenja potrošača), jedine mogućnosti za zaštitu potrošača u obliku prigovora protiv platnog naloga, u slučaju kad je sud povrijedio obvezu iz članka 172. stavka 9. Zakonika o parničnom postupku?

4.

Može li se u kontekstu odgovora na drugo i treće pitanje smatrati relevantnom činjenica da pravni sustav potrošaču ne priznaje pravo na obvezno pravno zastupanje i da zbog njegovog nepoznavanja materije, kada ga ne zastupa pravni opunomoćenik, postoji nezanemariv rizik da se on ne pozove na nepoštenost ugovornih odredbi i da ne postupi na način da omogući stupanje u sudski postupak na svojoj strani udruge za zaštitu potrošača koja je kvalificirana i ovlaštena za realizaciju cilja iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, prenesenog u nacionalno pravo člankom 53.a stavcima 1. i 2. Građanskog zakonika?

5.

Nije li u suprotnosti s pravom Unije i sa zahtjevom ispitivanja svih okolnosti slučaja u smislu članka 4. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, propis poput onoga o skraćenom postupku za izdavanje platnog naloga (članak 172. stavak 1. i sljedeći [Zakonika o parničnom postupku]), koji omogućuje da se (1.) trgovcu prizna pravo na novčanu tražbinu, s učinkom presude, (2.) u okviru skraćenog postupka (3.) pred upravnim službenikom sudskog tijela, (4.) samo na temelju izjave trgovca, i to (5.) bez razmatranja dokaza i u situaciji u kojoj (6.) potrošača ne zastupa pravni stručnjak (7.), a njegovu obranu ne može učinkovito preuzeti, bez njegova pristanka, udruga za zaštitu potrošača koja je kvalificirana i ovlaštena za realizaciju cilja iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ, prenesenog u nacionalno pravo člankom 53.a stavcima 1. i 2. Građanskog zakonika?