Zahtjev za prethodnu odluku koji je 20. travnja 2015. uputio Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie (Rumunjska) – Taser International Inc. protiv SC Gate 4 Business SRL, Cristian Mircea Anastasiu

(Predmet C-175/15)

(2015/C 236/33)

Jezik postupka: rumunjski

Sud koji je uputio zahtjev

Înalta Curte de Casaţie şi Justiţie

Stranke glavnog postupka

Tužitelj: Taser International Inc.

Tuženici: SC Gate 4 Business SRL, Cristian Mircea Anastasiu

Prethodna pitanja

Treba li članak 24. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (1) tumačiti na način da navod „nadležnost koja proizlazi iz [drugih] odredaba ove Uredbe” uključuje i slučaj u kojemu su stranke ugovora o ustupanju prava na žig koji je registriran u jednoj državi članici Europske unije na nedvojben i nesporan način utvrdile za sve sporove koji se odnose na ispunjenje ugovornih obveza nadležnost sudova države koja nije članica Europske unije i u kojoj tužitelj ima domicil (sjedište), a tužitelj je pokrenuo postupak pred sudom države članice Europske unije na čijem području tuženik ima domicil (sjedište)?

U slučaju potvrdnog odgovora:

Treba li članak 23. stavak 5. iste uredbe tumačiti na način da se isti ne odnosi na klauzulu o utvrđivanju nadležnosti u korist države koja nije članica Europske unije te da je sud koji sudi sukladno članku 2. Uredbe dužan utvrditi nadležnost na temelju pravila međunarodnog privatnog prava svog nacionalnog zakona?

Može li se smatrati da spor, čiji je predmet izvršenje, putem pravosudnog tijela, obveze ustupanja prava na žig koji je registriran u jednoj državi članici Europske unije, koja je obveza preuzeta na temelju ugovora kojeg su zaključile stranke istog spora, upućuje na pravo „koje mora biti deponirano ili registrirano” u smislu članka 22. točke 4. Uredbe, imajući u vidu da, sukladno zakonu države u kojoj je žig registriran, ustupanje prava na žig podliježe upisu u registar žigova i objavi u Službenom glasniku industrijskog vlasništva.

U slučaju negativnog odgovora, je li članku 24. Uredbe protivno to da sud koji sudi sukladno članku 2. Uredbe, u slučaju kao što je onaj opisan u prethodnom pitanju, prihvati to da nije nadležan odlučivati u predmetu, čak i kada se tuženik pojavio pred tim sudom, i to pred sudom koji sudi u posljednjem stupnju, a da pritom nije osporio nadležnost.

(1)  SL L 12, str. 1.; SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.