12.9.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 311/15

1.1

EGSO je uvjeren je da je za zaustavljanje gospodarskog pada EU-a potrebno ponovno pokretanje industrije, osobito proizvodne, koja je osnovna snaga proizvodne strukture. U ovom samoinicijativnom Mišljenju, Odbor navodi niz korisnih instrumenata za potporu Komisijinoj inicijativi usmjerenoj na reindustrijalizaciju Europske unije, u okviru čega se nameće tema vraćanja poduzeća koja su preselila svoje aktivnosti drugdje. Europska komisija također je pokrenula postupak analize u vezi s vraćanjem industrije na teritorij EU-a. Odbor pozdravlja činjenicu da je, istovremeno s izradom ovog Mišljenja, Eurofound dobio zaduženje objediniti skup podataka potrebnih za razumijevanje opsega vraćanja poslovnih aktivnosti i za izradu mogućih rješenja.

1.2

EGSO podržava plan koji je predložio potpredsjednik Komisije g. Tajani za razvoj politike reindustrijalizacije Unije i povratak udjela industrije u BDP-u EU-a s trenutnih 15,1 % na najmanje 20 % te predlaže proširenje i ojačanje plana, pretvarajući ga u „socijalni pakt za novu održivu i konkurentnu industriju u Europi”. Komisija je u svojoj nedavnoj komunikaciji (1) postavila brojne prioritete, uključujući sljedeće:

1.3

EGSO poziva EU na uspostavu europskog akcijskog plana za rješavanje tih pitanja te daje sljedeće posebne preporuke:

EGSO poziva države članice na sljedeće:

1.4

EGSO smatra ključnim da industrijska politika bude integrirana i da ima jasnije ciljeve na europskoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini te da je u stanju privući ulaganja u svim proizvodnim sektorima (u visokotehnološkoj (high-tech) i niskotehnološkoj (low-tech) industriji). Ta bi se politika trebala usmjeriti na globalni lanac vrijednosti i obuhvaćati aktivnosti istraživanja, inovacije i razvoja.

1.5

EGSO je uvjeren u nužnost određivanja ambicioznih, a u isto vrijeme stvarnih ciljeva za reindustrijalizaciju Europe, koje treba ostvariti do 2020. godine. U tom kontekstu, politike koje potiču vraćanje preseljenih aktivnosti proizvodnje koje su prethodno preseljene izvan EU-a, mogle bi pridonijeti ostvarenju predloženih ciljeva.

1.6

Glavni razlozi za vraćanje proizvodnje iz Kine na Zapad mogu se sažeti na sljedeći način:

1.7

Kako bi proizvodne industrije mogle biti konkurentne na današnjem tržištu, nužna je otporna i fleksibilna nabava. Vraćanje proizvodnje jedan je od načina na koji poduzeća mogu ostvariti ove potrebe. Odbor smatra da središnje politike potpore proizvodnim industrijama koje odluče preseliti i/ili proširiti svoje poslovne aktivnosti u Europi uključuju stvaranje odgovarajućeg okružja za poduzeća koja ulažu, profesionalne kompetencije, konkurentne cijene energije, pristup financiranju i pristup tržištima.

1.8

Komisija je istaknula da su „maloprodajne cijene električne energije u EU-u za industriju porasle prosječno za 3,5 % godišnje, a cijene plina za 1 % između 2008. i 2012.”. Kao rezultat toga, procijenjeno je da su industrijske cijene električne energije u EU-u dvaput više nego u SAD-u i Rusiji te 20 % više nego u Kini, sudeći prema podacima Međunarodne agencije za energiju. (2) Razlika u cijenama plina još je veća: plin u EU-u tri je do četiri puta skuplji za industriju EU-a u odnosu na konkurente iz zemalja kao što su SAD, Rusija i Indija, a 12 % je skuplji nego u Kini, ali je jeftiniji nego u Japanu. Unatoč tome, cijene koje industrijski korisnici stvarno plaćaju mogu znatno varirati od jedne države članice do druge." (3)

1.9

EGSO je pomno proučio problem industrija s visokom potrošnjom energije u Europi (4) te predložio niz mjera i preporuka kako bi se tim industrijama omogućio nastavak proizvodnje u Europi. Ovom prilikom također ponavlja svoj poziv Europskim institucijama da uspostave zajedničku energetsku politiku i riješe pitanje konkurentnosti kapitala i energije kao čimbenika proizvodnje. Poziva socijalne partnere da osnaže svoju suradnju u vidu razvojnog pakta koji uzima u obzir značajke i očuvanje europskog socijalnog modela, a koji jamči postizanje ciljeva Ugovora iz Lisabona u pogledu gospodarstva socijalnog tržišta.

1.10

Usklađenost politika ima važne posljedice. Prva od njih je ta da budući razvoj leži u prijelazu na gospodarstvo s niskom razinom emisija CO2 i s tim u vidu potrebna je usklađenost istraživanja, zakonodavstva i programa potpore. Druga se odnosi na socijalno održiv razvoj te stoga i na odnos između konkurentnosti i zapošljavanja, tj. kvalificiranih i uključivih radnih mjesta za sve, sposobnih pridonositi kvalitetnom razvoju i samim time stvaranju dodatne vrijednosti u smislu konkurentnosti.

1.11

EGSO smatra da se boljim odnosom između poduzeća i banaka, usmjerenim k realnoj ekonomiji, mogu ostvariti uspješne sinergije i vrednovati prednosti u odnosu na konkurenciju povezane s njihovom prisutnošću na vanjskim tržištima.

1.12

Europska poduzeća trebala bi prije svega ciljati na inovacije, kvalitetu, pouzdanost, rezultate i funkcionalnost svojih proizvoda. Nadalje, moraju razmotriti svoj „otisak” u okolišu i, na kraju, njegovati društvenu odgovornost poduzeća u svojim proizvodnim procesima. Međutim, kako bi poduzeća mogla ostati konkurentna, također je nužno držati troškovne čimbenike pod nadzorom – posebno troškove plaća i energije – te s tim ciljem uvesti neophodne mjere.

1.13

Prijelaz naših proizvodnih sustava, infrastrukture i gospodarstava na održivi razvoj te demografske promjene, školovanje novih generacija i prilagodba europske radne snage međunarodnoj podjeli rada – sve to zahtijeva velika ulaganja kako bi se na dosljedan i usklađen način ostvarilo na europskoj razini.

1.14

Održavanje široke i raznolike temeljne proizvodnje u Europi važno je u cilju očuvanja znanja i vještina koje je, ako se izgube, teško ponovno razviti. Specifične proizvodne vještine u određenim granama industrije mogle bi u širem kontekstu dati značajan doprinos za razvoj novih proizvoda.

1.15

Treba ojačati i zadržati sposobnosti Europe na području istraživanja i inovacija, što jamči stabilan i trajan održivi razvoj; za dostizanje tog cilja potrebni su inteligentni, učinkoviti i djelotvorni propisi kojima bi se omogućavali bolji uvjeti, potpomagalo tehnološko predvodništvo, stvarala kvalitetna radna mjesta na područjima istraživanja i razvoja te proizvodnje, kao i promicala sigurnost i održivost. (5)

1.16

Glavni razlozi za vraćanje industrije predstavljeni su u točki 1.6.

1.17

EGSO pozdravlja činjenicu da Europska komisija uključuje postupak vraćanja proizvodnih aktivnosti u industrijsku agendu kao element ubrzanja industrijske aktivnosti, stvaranja novih radnih mjesta i postavljanja proizvodnje za pokretača budućnosti Europe. Nedavno sklopljen sporazum s Eurofoundom predstavlja prvi mali korak u pravom smjeru.

2.1

„Ne možemo i dalje dozvoljavati da naša industrija napušta Europu. Naši su pokazatelji kristalno jasni: europska industrija može pospješiti rast i stvarati radna mjesta. Danas smo postavili uvjete za održivu reindustrijalizaciju Europe, za razvoj nužnih ulaganja u nove tehnologije i za ponovno stvaranje klime povjerenja i poduzetništva. Zajedničkim radom i obnovljenim povjerenjem možemo vratiti industriju u Europu.” (6)

2.2

Posljednjih godina svjedočili smo postupnom preseljenju proizvodnih aktivnosti iz Europe u treće zemlje i postupnoj deindustrijalizaciji koja je dovela do smanjenja udjela industrije u europskom BDP-u, koja je u samo nekoliko godina pala s 20 % na 15 %. U EU-u je od 2008. godine izgubljeno 3,5 milijuna radnih mjesta u proizvodnoj industriji.

2.3

Offshoring, tj. odluka o premještanju proizvodnih aktivnosti u treće zemlje predstavljala je jednu od najraširenijih strategija proizvodnih poduzeća vodećih industrijskih zemalja Zapada, barem od sedamdesetih godina prošloga stoljeća nadalje. Često je takvu upravljačku odluku slijedila i odluka o izdvajanju proizvodnih aktivnosti (tzv. outsourcing), što je pridonijelo stvaranju gospodarskih fenomena kao što su globalna tvornica (en. global factory), međunarodni opskrbni lanac (en. international supply chain) i globalni lanci robe (en. global commodity chains), od kojih se ovi posljednji kasnije nazivaju i globalni lanci vrijednosti (en. global value chains). (7)

2.4

Postupak „preseljenja bogatstva” iz zemalja OECD-a u velike i napučene zemlje srednjeg dohodovnog razreda vodili su ponajviše Indija i Kina, no pridonose mu i druge zemlje, uključujući Brazil i Južnu Afriku. Na svjetskoj razini, 20 glavnih država proizvođača, uključujući SAD i EU (Njemačka, Italija, Francuska, Ujedinjena Kraljevina, Španjolska i Nizozemska) od 1990. godine zabilježilo je značajan pad industrijskih proizvodnih aktivnosti. U SAD-u je udio radne snage zaposlene u privatnom sektoru u proizvođačkoj industriji od 1987. godine s 21 % pao na manje od 11 %. (8)

2.5

„Potrebno je preispitati politike država članica eurozone za borbu protiv krize jer postoji rizik da one dodatno kompliciraju situaciju”. „Ako su uzrok ove krize rastuće (...) razlike između gospodarstava eurozone, onda moramo ispraviti našu politiku štednje (...) Ta politika sama po sebi ne može riješiti problem nedostatka industrijske konkurentnosti Europe. Naprotiv, mogla bi i dodatno pogoršati situaciju”. (9)

2.6

Dugotrajnost gospodarske i dužničke krize u određenim državama sa snažnim proizvodnim sektorom prouzročilo je daljnje smanjenje sekundarnih industrijskih aktivnosti. Visoka cijena energije, osobito za sektore s visokom potrošnjom energije (npr. čeličane) odvratilo je ulagače i u određenim slučajevima dovelo do preseljenja aktivnosti.

2.7

Europska unija trebala bi se usmjeriti na korištenje ključnih tehnologija razvoja i automatizacije. Drugi čimbenici, kao što su čista i napredna proizvodnja, ulaganje u pametne mreže kao što je energetska učinkovitost i održiva mobilnost, imaju važnu ulogu za budućnost europske industrije, primjerice na način da u kratkom vremenskom razdoblju mogu stvoriti nova radna mjesta.

3.1

Cilj aktualne industrijske politike Europske unije jest poboljšati postojeći zakonodavni okvir i ojačati konkurentnost poduzeća kako bi ona mogla zadržati svoju ulogu pokretača održivog rasta i zapošljavanja u Europi. Članak 173. UFEU-a pravni je temelj industrijske politike EU-a.

3.2

Komisija je 2012. pokrenula strategiju reindustrijalizacije Europe s ciljem povećanja udjela proizvođačkog sektora u europskom gospodarstvu s 15 % na 20 % BDP-a do 2020. Ova inicijativa temelji se na četiri stupa: veća ulaganja u inovacije, stručna obuka blisko povezana s potrebama poduzeća, bolji pristup financijskim sredstvima i tržištima. (12)

3.3

EGSO smatra da EU mora razviti jedinstvenu strategiju: europsku industrijsku politiku koja bi prepoznala ključne sektore u cilju jačanja cjelokupnog proizvodnog lanca, bilo da je riječ o proizvodnji finalnih ili poludovršenih proizvoda. EGSO je izradio Mišljenje (13) o Komunikaciji Komisije o akcijskom planu za industriju željeza i čelika (14), u kojem izdvaja konkretne i hitne mjere za podršku jednom od temelja prerađivačke industrije: visokokvalitetnim osnovnim proizvodima koji predstavljaju stvarnu dodanu vrijednost za silazne industrije, posebice za strojarstvo, elektroniku, inženjerstvo, precizno inženjerstvo, automobilsku industriju, građevinu i brodogradnju, kao najznačajnijim primjerima.

3.4

U mnogim mišljenjima o industrijskim promjenama, EGSO predlaže rješenja i izdvaja načine za povratak europske industrije na mjesto koje joj pripada. EGSO je u potpunosti uvjeren da je oživljavanje industrije od ključne važnosti za gospodarski razvoj, rast i blagostanje, drugim riječima za temelje europskog socijalnog modela.

3.5

Prerađivačka industrija i dalje je glavni pokretač gospodarskog rasta: u regijama gdje je proizvodnja povećala svoj relativni udio, dogodio se i veći rast BDP-a. To se objašnjava činjenicom da se inovacijom proizvoda i postupaka u proizvođačkom sektoru stvara povećana produktivnost i u ostalim sektorima: informatizacija usluga ne bi se nikada dogodila da nije proizvedeno računalo. Upravo u proizvođačkom sektoru istraživanja i razvoj, koji su temelj za inovacije, dobivaju svoj oblik (15)  (16).

3.6

Raspoloživa europska financijska sredstva su se povećala. Sredstva iz programa Obzor 2020. za istraživanje, razvoj i inovacije povećana su s 54 na 80 milijardi eura. Državama članicama dostupno je najmanje 100 milijardi eura iz europskih strukturnih i investicijskih fondova za financiranje ulaganja u inovacije, u skladu s prioritetima industrijske politike. COSME, program EU-a za konkurentnost poduzeća te malih i srednjih poduzeća za razdoblje 2014. – 2020., ima proračun od 2,3 milijarde eura. Program SPIRE (Industrija održivog postupka putem resursne i energetske učinkovitosti), novo je javno-privatno partnerstvo (JPP) potpisano u prosincu 2013. u okviru programa Obzor 2020. s ukupnim proračunom EU-a od 900 milijuna eura za sljedećih sedam godina. (17)

3.7

„Nanotehnologija, mikro i nanoelektronika, uključujući poluvodiče, napredne materijale, biotehnologije i fotoniku te robotiku i 3D tisak, bilježe spektakularan rast u EU-u. Ovladavanje tim tehnologijama omogućava upravljanje prelaskom na gospodarstvo temeljeno na znanju te s niskom razinom emisija ugljika.” (18)

3.8

U nacrtu izvješća Europskog parlamenta o reindustrijalizaciji Europe za promicanje konkurentnosti i održivosti (19), naglašava se da „europska industrijska budućnost leži u Strategiji industrijskog preporoda za održivu Europu (RISE) koja teži tehnološkim, poslovnim i socijalnim inovacijama na putu ka industrijskoj revoluciji, uključujući kampanju modernizacije koja se temelji na niskoj razini emisije CO2”.

3.9

Zajednička budućnost je u „Europi kao modernoj industrijskoj regiji”, ali to zahtijeva pravu kampanju modernizacije na najmanje pet područja: jačanju tehnoloških i produktivnih inovacija uz ulaganja u istraživanje i konkurentnost; smanjenju kašnjenja, netransparentnosti i opterećenja javne uprave; olakšavanju rada malim i srednjim poduzećima; ponovnom pokretanju odgovarajuće informatičke i cestovne infrastrukture (Instrument za povezivanje Europe, TEN-T, TEN-E i Digitalni program); kretanju kapitala koji je dostupan, djeluje kao poluga u pronalaženju i privlačenju privatnih izvora, a ima i srednjoročne ciljeve ulaganja. Vraćanje proizvodnje u matičnu zemlju.

4.1

Vraćanje proizvodnje u matičnu zemlju (eng. reshoring) dobrovoljna je poduzetna strategija koja se odnosi na djelomično ili potpuno vraćanje prethodno preseljene proizvodnje (unutar poduzeća ili eksternalizirana)) u matičnu zemlju (eng. back-shoring) ili jednu od regija matične zemlje. (20) Preseljenje (eng. off-shoring) se odnosi se preseljenje proizvodnje ili dijela proizvodnje poduzeća iz jedne od europskih zemalja u treće zemlje.

4.2

Posljednjih godina brojne industrije odlučile su preseliti dio svojih proizvodnih lanaca izvan Unije, prvobitno kako bi se približili tržištima u nastajanju, a zatim većim dijelom zbog manjih troškova radne snage i blizine resursa. Zbog toga je došlo do sadašnje situacije u kojoj je europsko tržište s 500 milijuna stanovnika postalo velik potrošač izvaneuropskih industrijskih proizvoda. Koji čimbenici mogu utjecati na povratak tih poduzeća? Na nacionalnoj i europskoj razini, vraćanje dijela tih poduzeća dovelo bi do prednosti koje ne treba podcijeniti, poput stvaranja novih radnih mjesta, ograničavanja gubitka znanja i vještina te osnaživanja oznake „Made in”. S obzirom na brojne dinamike i ključne čimbenike koji utječu na odluku o preseljenju i/ili povratku proizvodnje, bilo bi primjereno detaljno analizirati prednosti i nedostatke kako na nacionalnoj tako i na razini pojedinačnih poduzeća.

4.3

Postupak preseljenja proizvodnje iz Europe u Aziju se nastavlja. U razdoblju 2007. – 2009., oko 40 % poduzeća koja zapošljavaju više od 50 zaposlenika preselila su u određenoj mjeri svoju proizvodnju, posebice onu s većom energetskom potrošnjom. S druge strane, postoji određeni broj zemalja iz središnje i istočne Europe koje su zadržale značajan postotak proizvođačke djelatnosti.

4.4

Europska poduzeća su zbog trenutne krize vrlo oprezna te izbjegavaju planiranje daljnjih ulaganja ili zamjenu trenutnih dobavljača.

4.5

Različiti čimbenici u Europskoj uniji negativno utječu na postupak vraćanja proizvodnje, uključujući:

Moguće rješenje moglo bi biti osmišljavanje konkretnih inicijativa za vraćanje proizvodnje u područja koja su u najnepovoljnijem položaju.

4.6

4.6.1

Američka poduzeća postupno vraćaju proizvodnju natrag u matičnu zemlju. Ova promjena odražava činjenicu da je Kina, nakon godina naglog povećanja plaća i niza drugih čimbenika, izgubila konkurentsku prednost kao središte proizvodnje po niskim cijenama. Jedan od elemenata koji je potakao povratak proizvodnje bilo je i smanjenje cijena energije u SAD-u.

4.6.2

U Kini je ovaj nedavni trend potaknut povećanjem troškova rada i cijena energije, utjecajem na inovacije, krađom intelektualnog vlasništva i većim korištenjem tehnike analize ukupnih troškova koja u obzir uzima i izračunava sve troškove i rizike. Korištenjem ukupnog troška vlasništva (eng. Total Cost of Ownership, TCO), poduzeća za poslovnu analizu pomažu u stvarnom prepoznavanju svih troškova povezanih s postupcima vraćanja proizvodnje.

4.6.3

Industrijski sektori uključeni u aktivnosti vraćanja proizvodnje su proizvođači alata i motornih vozila, primarnih metala, strojeva, kovina, robotike, medicinskih i znanstvenih instrumenata, zdravstvenih proizvoda, računala i elektronike, kemijskih proizvoda, plastike, ambalaža itd.

4.6.4

Vraćanje proizvodnje čimbenik je u donošenju odluka svih proizvođačkih poduzeća. Provođenjem sveobuhvatnije analize ukupnih troškova, poduzeća otkrivaju da porast troškova rada na koje se nadovezuju „skriveni troškovi” preseljenja proizvodnje često za posljedicu imaju gubitak konkurentske prednosti.

4.6.5

Postoji pokret u kojem vlada SAD-a i razne udruge sudjeluju u stvaranju nove marke pod nazivom Made in America, Again, koji za cilj ima potaknuti kupce na kupovinu američkih proizvoda i opreme. Reshore now još je jedna inicijativa na nacionalnoj razini koja za cilj ima vraćanje poduzeća na američko tlo. (21)

4.6.6

Poduzeća vraćena u matičnu zemlju obično postignu smanjenje zaliha od 50 %, ali postoje i slučajevi smanjenja zaliha s faktorima 3 i 6. Razlozi za smanjenje zaliha su: bolji uvjeti plaćanja, manje količine zaliha te kraći i pouzdaniji rokovi isporuke.

4.6.7

U istraživanju koje je proveo MIT (Massachusetts Institute of Technology) od poduzeća se tražilo da izdvoje mjere koje bi vlada mogla poduzeti i time nešto promijeniti. Prvih pet mjera, navedenih prema važnosti, koje američka vlada može poduzeti za poticanje američkih poduzeća na vraćanje proizvodnje u matičnu zemlju su:

4.6.8

Prema Boston Consulting Group, prva tri čimbenika koja utječu na odluku o vraćanju proizvodnje u matičnu zemlju su: (i) troškovi rada, (ii) blizina kupcima i (iii) kvaliteta proizvoda. Ostali čimbenici uključuju pristup kvalificiranoj radnoj snazi, prijevozne troškove, vrijeme isporuke i lakoću poslovanja. Pored toga, i pokazatelji govore da SAD postaje proizvođač s niskim troškovima razvijenog svijeta, što ih čini sve privlačnijima.

4.7

Koji su rezultati studija ili istraživanja u EU-u o postupku vraćanja proizvodnje? Postoji vrlo ograničen broj poznatih istraživanja ili studija o europskom postupku vraćanja proizvodnje u matične zemlje. Istraživanje pojave preseljenja njemačkih poduzeća utvrdilo je da između jedne šetine i jedne četvrtine poduzeća vraćaju proizvodnju u matičnu zemlju u roku od četiri godine. Francuska poduzeća iz IT sektora žalila su se na nepredviđene troškove, slabu kvalitetu i probleme s logistikom. Studija o proizvođačkim poduzećima iz Ujedinjene Kraljevine koji su preselili proizvodnju u razdoblju 2008. – 2009. pokazuje da je 14 % tih poduzeća već vratilo proizvodnju u matičnu zemlju. (22) U Komunikaciji COM(2010) 614 o temi Cjelovita industrijska politika za doba globalizacije koja na središnje mjesto stavlja konkurentnost i održivost, Europska komisija je spomenula tu ideju, ali nije izričito upotrijebila riječ „reshoring”.

5.1

Na javnim raspravama koje je EGSO organizirao u Bruxellesu i Bergamu predstavljena su iskustva premještanja i vraćanja proizvodnje, uz moguće buduće scenarije u različitim sektorima prerađivačke industrije u kontekstu procesa reindustrijalizacije u Europi.

5.2

Svjetsko gospodarstvo uglavnom je vođeno tržišnim silama koje znatno utječu na odluku poduzeća da premjesti i/ili vrati vlastitu proizvođačku djelatnost.

5.3

Istraživanje iz Ujedinjene Kraljevine pokazuje da premještaj proizvodnje u zemlje s niskim troškovima rada nije uvijek ključ uspjeha. Struktura vrijednosnog i opskrbnog lanca sastavni je dio tog uspjeha. Iako su troškovi i dalje ključno pitanje, oni nisu određeni isključivo troškom rada već i troškovima logistike i upravljanja. Studija potvrđuje da su tri glavna razloga koja su navela poduzeća na vraćanje proizvodnje u matičnu zemlju bile uštede niže od očekivanih (50 %), problemi s kvalitetom (43 %) te blizina tržištu (36 %). Ostali razlozi uključuju sposobnost poštivanja kratkih rokova isporuke, vidljivost i stabilnost dobavljača te zaštitu intelektualnog vlasništva.

5.4

Pristup tržištima i kupcima jest i ostat će jedan od ključnih čimbenika za donošenje ove odluke. U pojedinim sektorima postoje geografske zapreke za djelovanje na inozemnim tržištima, uključujući i lokalne okolnosti, koje iziskuju usvajanje strategije za preseljenje vlastite proizvodnje i prisutnost na domaćem tržištu.

5.5

Pristup infrastrukturi, energiji i prijevozu od temeljne je važnosti za poduzeća. Danas postoje zemlje sa suvremenom i pristupačnom infrastrukturom koja se može natjecati s onom europskom. Treba ozbiljno razmotriti buduća ulaganja u ovaj sektor.

5.6

Stručno osposobljavanje i obrazovanje imaju vrlo važnu ulogu koju ne treba podcjenjivati. Zemlje u razvoju uložile su i nastavljaju znatno ulagati u obrazovanje svojih mladih, stvarajući tako konkurenciju našim mladima. S obzirom na pomanjkanje radnih mjesta za kvalificiranu radnu snagu u Europi, mladi odlaze u inozemstvo. EGSO trenutno radi na mišljenju o odnosu između obrazovanja, stručnog osposobljavanja i poduzetništva.

5.7

Dana 7. studenog 2013. Europska konfederacija sindikata (ETUC) usvojila je Investicijski plan za dobre poslove i održivu budućnost, u cilju osiguravanja ponovnog rasta u Europi, stvaranja do 11 milijuna novih radnih mjesta i poticanja multinacionalnih poduzeća da presele svoje poslovanje u Europu, što bi pospješilo dinamičniju potražnju.

5.8

Preseljenje velikih industrija neizravno je utjecalo na mala i srednja poduzeća koja zaprimaju sve manje narudžbi za proizvodnju dijelova. Automobilska industrija, primjerice, preselila je proizvodnju u zemlje u razvoju prvenstveno zbog sve veće potražnje na tim tržištima. Automobilska industrija predviđa da će izgubiti između 70  000 i 85  000 radnih mjesta.

5.9

Za proizvode iz sektora metalurgije predviđa se snažna potražnja od čega do 2025. dobre dvije trećine iz zemalja u razvoju. Iz tog razloga, ovaj sektor treba izgraditi mrežu globalnih kontakata i osigurati svoju prisutnost na tržištu. Europske metalne i inženjerske industrije sele na tržišta u razvoju, ne samo zbog troškova već i zbog zadovoljavanja potražnje strategijom „u zemlji i za zemlju” (in country for country) te osiguravanja ponude proizvoda i usluga lokalnim proizvođačima i potrošačima.

5.10

Na javnoj raspravi u Bergamu, došlo se do sljedećih zaključaka (23):