1.

Bi li pojam prosječnog potrošača iz Direktive 2005/29/EZ (1), koji se smatra potrošačem koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, zbog fluidnosti i neodređenosti tog pojma trebalo definirati s obzirom na najbolja znanstvena saznanja i iskustvo te, slijedom toga, ne samo s obzirom na uobičajen koncept homo oeconomicus, nego i s obzirom na saznanja najnovijih teorija o ograničenoj racionalnosti koje su pokazale da osobe često djeluju na način da smanjuju broj potrebnih informacija i donose odluke koje su „nerazumne” u usporedbi s odlukama koje bi donijela hipotetski pažljiva i oprezna osoba[,] a ta saznanja zahtijevaju veću potrebu zaštite potrošačâ u slučaju opasnosti od kognitivnog utjecaja koji je sve češći u suvremenim tržišnim dinamikama?

2.

Može li se za poslovnu praksu, u kojoj se zbog uokviravanja informacija (framing) određen izbor može činiti kao obvezan i bez postojanja drugih mogućnosti, smatrati da je sama po sebi agresivna ako se uzme u obzir članak 6. stavak 1. Direktive […] u skladu s kojim se poslovna praksa smatra zavaravajućom ako na bilo koji način, „uključujući sveukupno predstavljanje”, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati prosječnog potrošača?

3.

Opravdava li Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ovlast nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje i tržište (nakon što se utvrdi opasnost od psihološkog utjecaja koji je povezan: 1. sa stanjem potrebe u kojoj se obično nalazi osoba koja traži financiranje, 2. sa složenošću ugovora koje potrošač treba potpisati, 3. s istodobnošću ponude koja se nudi u okviru unakrsne prodaje i 4. s kratkoćom rokova određenih za prihvaćanje ponude) da predvidi odstupanje od načela mogućnosti unakrsnog povezivanja prodaje proizvoda osiguranja i prodaje nepovezanih financijskih proizvoda, pri čemu između potpisivanja dvaju ugovora određuje vremenski odmak od sedam dana?

4.

S obzirom na tu ovlast suzbijanja agresivnih poslovnih praksi, protivi li se Direktivi (EU) 2016/97 (2), a osobito članku 24. stavku 3. te direktive, to da AGCM donese odluku na temelju članka 2. točaka (d) i (j) te članaka 4., 8. i 9. Direktive 2005/29/EZ i nacionalnog zakonodavstva o prenošenju nakon što je odbijen zahtjev za preuzimanje obveza podnesen slijedom odbijanja društva za investicijske usluge da u slučaju unakrsne prodaje financijskog proizvoda i proizvoda osiguranja koji nije povezan s prvim proizvodom – i postojanja opasnosti od utjecaja na potrošača povezane s okolnostima konkretnog slučaja, što proizlazi i iz složenosti dokumentacije koju je potrebno ispitati – potrošaču odobri vrijeme za razmišljanje od sedam dana od ponude koja se odnosi na unakrsnu prodaju do potpisivanja ugovora o osiguranju?

5.

Ako bi se jednostavno unakrsno povezivanje dvaju proizvoda, kao što su financijski proizvod i proizvod osiguranja, smatralo agresivnom poslovnom praksom, bi li to moglo dovesti do donošenja nedopuštenog regulatornog akta i do toga da trgovac (a ne, kao što bi to trebalo biti, AGCM) snosi teret dokazivanja (koji je teško ispuniti) da nije riječ o agresivnoj praksi protivnoj Direktivi 2005/29/EZ (tim više što se navedenom direktivom ne dopušta državama članicama da donesu strože mjere od onih koje su njome predviđene, čak ni kako bi se osigurao viši stupanj zaštite potrošača) ili pak do takvog prebacivanja tereta dokazivanja ne dolazi pod uvjetom da se na temelju objektivnih elemenata utvrdi da postoji konkretna opasnost od utjecaja na potrošača kojem je potrebno financiranje zbog složene ponude koja se nudi u okviru unakrsne prodaje?