8.12.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 439/14

1.

Članak 2. točku 11. i članak 11. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000, treba tumačiti na način da je – u situaciji u kojoj je odvođenje djeteta poduzeto u skladu s privremeno izvršnom sudskom odlukom, koja je potom stavljena izvan snage sudskom odlukom kojom se boravište djeteta utvrđuje na adresi roditelja koji ostaje u državi članici podrijetla – sud države članice u koju je dijete odvedeno, kojem je podnesen zahtjev za predaju djeteta dužan, pristupajući procjeni svih okolnosti konkretnog slučaja, provjeriti je li dijete neposredno prije navodnog nezakonitog zadržavanja još uvijek imalo uobičajeno boravište u državi članici podrijetla. U okviru te procjene važno je voditi računa o činjenici da se sudska odluka kojom se odobrava odvođenje mogla izvršiti privremeno i da je protiv nje podnesena žalba.

2.

Uredbu br. 2201/2003 treba tumačiti na način da je – u slučaju kada je odvođenje djeteta poduzeto u skladu s privremeno izvršnom sudskom odlukom koja je naknadno stavljena izvan snage sudskom odlukom kojom se boravište djeteta utvrđuje na adresi roditelja koji ostaje u državi članici podrijetla –zadržavanje djeteta izvan te države članice nakon donošenja spomenute druge odluke nezakonito, tako da treba primijeniti članak 11. Uredbe ako se smatra da je dijete neposredno prije opisanog zadržavanja još uvijek imalo uobičajeno boravište u toj državi članici. Ako se, naprotiv, smatra da dijete u tom trenutku više nije imalo uobičajeno boravište u državi članici podrijetla, odluka kojom se odbija zahtjev za predaju utemeljen na navedenoj odredbi neće imati utjecaja na primjenu pravila o priznanju i izvršenju odluka donesenih u drugoj državi članici sadržanih u poglavlju III. Uredbe.