15.12.2016   

HR

Službeni list Europske unije

C 468/173

—

uzimajući u obzir svoje rezolucije od 12. lipnja 2013. o jačanju europske demokracije u budućoj ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU) (1), od 23. svibnja 2013. pod nazivom „Budući zakonodavni prijedlozi o EMU-u: odgovor na komunikacije Komisije” (2) i od 21. studenog 2013. o Komunikaciji Komisije naslovljenoj „Jačanje socijalne dimenzije ekonomske i monetarne unije (EMU)” (3),

—

uzimajući u obzir članak 110. stavak 2. Poslovnika,

A.

budući da su institucije EU-a i države članice poduzele odlučne napore za obnovu financijske vjerodostojnosti i stabilnosti, posebno usvajanjem i provedbom strukturnih reformi i usvajanjem novog okvira gospodarskog upravljanja; budući da te napore treba dopuniti istinskom bankovnom unijom;

B.

budući da je potrebna bolja koordinacija kako bi se u Europskoj uniji povećala konkurentnost, održivost i stvaranje radnih mjesta;

C.

budući da je „metoda Zajednice” odgovarajuća metoda za bavljenje izazovima s kojima se suočavaju Europska unija i njezina valuta;

D.

budući da bi sve odluke trebalo poduprijeti parlamentarnom kontrolom i odgovornošću na razini na kojoj su donesene;

E.

budući da su puno poštovanje i valjana primjena zakonodavstva EU-a osnovni element te politike;

F.

budući da u nepredvidivom geostrateškom okruženju koje se brzo mijenja, koje karakteriziraju novi sigurnosni izazovi, premještanje interesa SAD-a prema azijsko-pacifičkoj regiji i utjecaj financijske krize, Europska unija mora preuzeti odgovornost kao vjerodostojan davatelj sigurnosti s istinskom strateškom autonomijom, posebno u svom susjedstvu, čiji će učinak biti jačanje njezine vlastite sigurnosti;

G.

budući da je jedini način da predsjednici država i vlada pristupe rješavanju tih geopolitičkih trendova i nekoordiniranom smanjenju troškova obrane ubrzanje koordinacije u obrambenoj suradnji;

1.

2.

podsjeća Europsko vijeće na političku obvezu da se o jedinstvenom sanacijskom mehanizmu dogovor postigne prije kraja ovog parlamentarnog saziva; poziva Europsko vijeće da ponovi svoj zahtjev Vijeću ministara da se pregovori o Direktivi za depozitno jamstvo i okvir za oporavak i sanaciju uspješno zaključe prije kraja 2013. godine;

3.

poziva Europsko vijeće da preuzme političku obvezu u pogledu zakonodavne pripreme, na temelju ugovorâ, bolje koordinacije ekonomske politike; očekuje od Parlamenta i ostalih institucija EU-a da prije kraja ovog parlamentarnog saziva postignu sporazum o ključnim karakteristikama te bolje koordinacije ekonomske politike;

4.

traži da se, na temelju gore spomenute bolje koordinacije ekonomske politike, donese pravni akt o „konvergencijskim smjernicama” u okviru redovnog zakonodavnog postupka kojim bi se za određeno razdoblje utvrdio ograničeni broj ciljeva za najhitnije reformske mjere;

5.

ponavlja svoj poziv državama članicama da se pobrinu za to da nacionalni parlamenti raspravljaju o nacionalnim programima reformi, koje bi trebalo donijeti na temelju gore spomenutih konvergencijskih smjernica i koje bi Komisija trebala verificirati, i da ih prihvate; smatra da je to ključno kako bi se osnažilo vlasništvo nad cijelim postupkom i demokratska odgovornost;

6.

smatra da je primjereno da se države članice u potpunosti obvežu na punu provedbu nacionalnih programa reformi, kako su verificirani; u tom smislu sugerira da bi države članice mogle sklopiti „konvergencijsko partnerstvo” s institucijama EU-a, uz mogućnost uvjetnog financiranja reformskih aktivnosti;

7.

ponavlja da bi jača ekonomska suradnja trebala ići ruku pod ruku s poticajnim mehanizmom; smatra da sva dodatna sredstva ili instrumenti, poput mehanizma solidarnosti, moraju biti sastavni dio proračuna EU-a, ali izvan dogovorenih gornjih granica višegodišnjeg financijskog okvira (VFO);

8.

podsjeća da Ugovor o stabilnosti, koordinaciji i upravljanju (TSCG) mora postati dijelom zakonodavstva EU-a najkasnije do 1. siječnja 2018., na temelju ocjene iskustava s njegovom provedbom, kako je navedeno u članku 16. TSCG-a;

9.

podsjeća na temeljni stav da ojačani EMU ne bi smio podijeliti Europsku uniju već da bi, naprotiv, trebao dovesti do veće integracije i snažnijeg upravljanja koji bi na dobrovoljnoj osnovi trebali biti otvoreni svim državama članicama koje nisu članice područja eura;

10.

poziva Europsko vijeće da se u potpunosti pridržava članka 15. stavka 1. Ugovora o Europskoj uniji;

11.

smatra da, u nepredvidivom geostrateškom okruženju koje se brzo mijenja, koje karakteriziraju novi sigurnosni izazovi, premještanje interesa SAD-a prema azijsko-pacifičkoj regiji i utjecaj financijske krize, Europska unija mora, bez udvostručavanja postojećih aktivnosti u okviru NATO-a, preuzeti odgovornost kao globalni politički igrač i vjerodostojan davatelj sigurnosti, posebno u svom susjedstvu i s istinskom strateškom autonomijom, kako bi promicala međunarodni mir i sigurnost, štitila vlastite interese u svijetu i osigurala sigurnost svojih građana; u vezi s time naglašava potrebu da Europska unija bude dosljedna svojim politikama i brža i učinkovitija u preuzimanju gore navedenih odgovornosti;

12.

napominje da je EU trenutačno izložen velikim financijskim ograničenjima i da države članice zbog financijskih, proračunskih ili političkih razloga – koji se mogu, ali i ne moraju odnositi na krizu područja eura – prolaze kroz fazu neusklađenog smanjenja razine svoje potrošnje na obranu; ističe potencijalni negativni utjecaj tih mjera na vojnu sposobnost tih država pa tako i na sposobnost EU-a da učinkovito preuzme svoju odgovornost u područjima očuvanja mira, sprečavanja sukoba i jačanja međunarodne sigurnosti;

13.

smatra da, kako bi odgovorili na gore spomenute izazove, šefovi država i vlada EU-a moraju iskoristiti priliku da se na sastanku Vijeća u prosincu 2013. jasno zauzmu za jači europski sustav obrane;

14.

u vezi s tim, pozdravlja Komunikaciju Komisije od 24. srpnja 2013. naslovljenu „Prema konkurentnijem i učinkovitijem sektoru obrane i sigurnosti” (COM(2013)0542) i završno izvješće potpredsjednice Komisije/Visoke predstavnice Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku/čelnice Europske obrambene agencije od 15. listopada 2013.;

15.

poziva Europsko vijeće da provede sugestije iz izvješćâ Parlamenta o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici i europskoj obrambenoj tehnološkoj i industrijskoj osnovi;

16.

vjeruje da se države članice prvo moraju obavezati na to da će nadići operativne nedostatke zajedničke sigurnosne i obrambene politike davanjem podrške i civilnim misijama i vojnim operacijama zajedničke sigurnosne i obrambene politike, prije svega doprinosom vojnoj moći;

17.

ističe činjenicu da je Ugovorom iz Lisabona uvedeno više novih instrumenata povezanih sa zajedničkom sigurnosnom i obrambenom politikom koji još nisu upotrijebljeni u praksi; u vezi s tim naglašava potrebu da se te odredbe primijene kako bi se dodatno ojačala zajednička sigurnosna i obrambena politika te poziva Vijeće da u potpunosti iskoristi navedene instrumente (kao što su stalna strukturirana suradnja država članica (članak 46. stavak 6. UEU-a) , početni fond (članak 41. stavak 3. UEU-a) i mogućnosti izvršavanja zadaća i operacija zajedničke sigurnosne i obrambene politike posebno toj skupini država članica (članak 42. stavak 5. i članak 44. stavak 1. UEU-a));

18.

naglašava važnost pokretanja postupka strateškog razmišljanja s ciljem definiranja ciljeva i prioriteta EU-a i utvrđivanja plana, s rokovima, za snažniju obrambenu suradnju (Bijele knjige koja bi poslužila kao okvir za razmišljanje o nacionalnim procesima);

19.

poziva Vijeće na jaču suradnju u području naoružavanja, posebno tako što će Europsku obrambenu agenciju ovlastiti da u potpunosti ispunjava svoju ulogu u promicanju koordinacije, nadzoru preuzetih obveza, davanju prioriteta ulaganjima u tehnologije (uključujući strateške elemente kao što su opskrba gorivom u zraku, satelitska komunikacija, strateški zračni mostovi, sustavi daljinskog upravljanja letjelicama, kibernetička obrana i Jedinstveno europsko nebo), postizanju dogovora o većoj upotrebi koalicija voljnih/temeljnih skupina i pronalaženju izvedivih rješenja za korištenje borbenih skupina;

20.

poziva države članice da daju svoju podršku snažnoj europskoj obrambenoj tehnološkoj i industrijskoj osnovi koja može nadići fragmentaciju i ojačati kreativnost i snagu europskih industrija tješnjom koordinacijom planiranja nacionalnih proračuna za obranu (možda preko uspostave „europskog semestra” za pitanja povezana s obranom) i tješnjom suradnjom na industrijskoj razini (harmonizacijom normi i potvrđivanjem sukladnosti obrambene opreme); poziva na davanje dodatnih poticaja i potpore obrambenoj industriji uz obvezu za razvoj ključnih obrambenih tehnologija i sustava (poreznim poticajima, financijskom potporom istraživanju i razvoju i institucionalizacijom sinergije između civilne i vojne moći);

21.

22.

naglašava da snaga EU-a u usporedbi s drugim organizacijama počiva u njezinom jedinstvenom potencijalu da mobilizira niz političkih, ekonomskih, razvojnih i humanitarnih instrumenata za potporu civilnom i vojnom upravljaju krizama, misijama i operacijama pod jedinstvenim krovnim političkim tijelom – potpredsjednikom/Visokim predstavnikom – i da joj taj sveobuhvatni pristup, bilo kroz „mekanu silu” bilo snažnijim akcijama ako je potrebno, daje jedinstvenu i široko prihvaćenu fleksibilnost i učinkovitost;

23.

podržava osnivanje Vijeća ministara obrane kako bi se obrani dala težina koju zaslužuje;

24.

potiče čelnike država i vlada da, u svjetlu strateške važnosti europske obrane i niza izazova s kojima je Unija suočena, u prosincu 2015. preispita napredak u provedbi zaključaka Vijeća iz prosinca 2013. na temelju izvješća o provedbi koji će sastaviti potpredsjednik Komisije/Visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku;

25.

26.

nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Europskom vijeću i Komisiji.