19/Sv. 14

HR

Službeni list Europske unije

190

---

41998A0716(01)

---

C 221/2

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

---

KONVENCIJA

sastavljena na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima

VISOKE UGOVORNE STRANKE ove Konvencije, države članice Europske unije,

POZIVAJUĆI SE na Akt Vijeća od 28. svibnja 1998. o sastavljanju na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji Konvencije o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima,

ŽELEĆI utvrditi pravila kojima se utvrđuje nadležnost sudova država članica u pogledu postupaka koji se odnose na rastavu braka, sudski razvod i poništenje braka,

SVJESNE važnosti utvrđivanja pravila o nadležnosti u pogledu roditeljske odgovornosti za djecu oba bračna druga tijekom postupaka kojima se rastavlja ili oslabljuje bračna veza,

ŽELEĆI osigurati pojednostavnjenje formalnosti kojima se uređuje priznavanje i izvršenje takvih sudskih odluka na europskom području,

IMAJUĆI U VIDU načela na kojima se temelji Konvencija o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisana u Bruxellesu 27. rujna 1968.,

BUDUĆI da se člankom K.3 stavkom 2. točkom (c) Ugovora o Europskoj uniji predviđa da konvencije sastavljene na temelju članka K.3 tog Ugovora mogu odrediti da je Sud Europskih zajednica nadležan za tumačenje njihovih odredaba, sukladno dogovorima koje one mogu utvrditi,

SPORAZUMJELE SU SE O SLJEDEĆIM ODREDBAMA:

GLAVA I.

PODRUČJE PRIMJENE

Članak 1.

1.   Ova se Konvencija primjenjuje na:

(a)	građanske postupke s obzirom na rastavu braka, sudski razvod ili poništenja braka,;

(b)	građanske postupke s obzirom na roditeljsku odgovornost za djecu oba bračna druga tijekom bračnih postupaka navedenih u točki (a).

2.   Ostali postupci koji su službeno priznati u državama članicama smatraju se jednakima sudskim postupcima. Pojam „sud” obuhvaća sva tijela koja su nadležna u ovim predmetima u državama članicama.

GLAVA II.

NADLEŽNOST

ODJELJAK 1.

OPĆE ODREDBE

Članak 2.

Rastava braka, sudski razvod i poništenje braka

1.   U predmetima koji se odnose na rastavu braka, sudski razvod ili poništenja braka, nadležnost imaju sudovi države članice:

(a)

na čijem državnom području: — bračni drugovi imaju uobičajeno boravište, ili — bračni drugovi imali su posljednje uobičajeno boravište, ako jedan od njih još uvijek boravi na tom području, ili — tuženik ima uobičajeno boravište, — u slučaju zajedničkog zahtjeva, bilo koji od bračnih drugova ima uobičajeno boravište, ili — podnositelj zahtjeva ima uobičajeno boravište ako on ili ona tamo boravi godinu dana neposredno prije podnošenja prijave, ili — podnositelj zahtjeva ima uobičajeno boravište ako on ili ona tamo boravi najmanje šest mjeseci neposredno prije podnošenja prijave te je državljanin predmetne države članice ili tamo ima prebivalište;

(b)	čiji su državljani oba bračna druga ili je „mjesto prebivališta oba bračna druga” s namjerom dugotrajnog življenja.

2.   Svaka država članica određuje u izjavi koju daje prilikom obavijesti iz članka 47. stavka 2. hoće li primjenjivati kriterij državljanstva ili prebivališta iz stavka 1.

3.   U smislu ove Konvencije, „prebivalište” ima isto značenje koje ima u pravnim sustavima Ujedinjene Kraljevine i Irske.

Članak 3.

Roditeljska odgovornost

1.   Sudovi države članice koji provode svoju nadležnost na temelju članka 2. u pogledu zahtjeva za rastavu braka, sudski razvod ili poništenje braka nadležni su za odlučivanje u predmetu koji se odnosi na roditeljsku odgovornost za dijete oba bračna druga, u slučaju kada dijete ima uobičajeno boravište u toj državi članici.

2.   U slučaju kada dijete nema uobičajeno boravište u državi članici iz stavka 1., sudovi te države nadležni su za odlučivanje u takvom predmetu ako dijete ima uobičajeno boravište u jednoj od država članica te

(a)	barem jedan od bračnih drugova ima roditeljsku odgovornost u odnosu na dijete; i

(b)	bračni drugovi su prihvatili nadležnost sudova, a ista je i u najboljem interesu za dijete.

3.   Nadležnost dodijeljena u stavcima 1. i 2. prestaje čim:

(a)	sudska odluka kojom se dozvoljava ili odbija zahtjev za rastavu braka, sudski razvod ili poništenje braka postane pravomoćna; ili

(b)	u onim slučajevima kada su na dan iz točke (a) postupci koji se odnose na roditeljsku odgovornost još uvijek u tijeku, sudska odluka u tim predmetima postane pravomoćna; ili

(c)	postupci navedeni u točkama (a) i (b) završe iz drugog razloga.

Članak 4.

Otmica djece

Sudovi koju su nadležni u smislu članka 3. provode svoju nadležnost sukladno Haškoj konvenciji od 25. listopada 1980. o građanskim aspektima međunarodne otmice djece, a posebno njezinim člancima 3. i 16.

Članak 5.

Protutužba

Sud pred kojim je postupak u tijeku na temelju članaka 2. i 4. također je nadležan za razmatranje protutužbe, u mjeri u kojoj ista spada u područje primjene ove Konvencije.

Članak 6.

Pretvaranje sudskog razvoda u rastavu braka

Ne dovodeći u pitanje članak 2., sud države članice koji je donio odluku o sudskom razvodu također je nadležan za pretvaranje te odluke u rastavu braka, ako pravo te države članice to omogućuje.

Članak 7.

Isključiva priroda nadležnosti u skladu s člancima od 2. do 6.

Bračni drug koji:

(a)	ima uobičajeno boravište na državnom području države članice; ili

(b)	je državljanin države članice ili koji ima svoje prebivalište na državnom području države članice u smislu članka 2. stavka 2.,

može biti tužen u drugoj državi članici isključivo u skladu s člancima od 2. do 6.

Članak 8.

Ostala nadležnost

1.   U slučaju kada niti jedan sud države članice nije nadležan u skladu s člancima od 2. do 6., nadležnost se utvrđuje u svakoj državi članici pravom te države.

2.   Protiv tuženika koji nema uobičajeno boravište i nije državljanin niti ima svoje prebivalište na državnom području države članice u smislu članka 2. stavka 2. svaki državljanin države članice koji ima uobičajeno boravište na državnom području druge države članice može, kao državljani te države, iskoristiti pravila nadležnosti koja se primjenjuju u toj državi.

ODJELJAK 2.

ISPITIVANJE U POGLEDU NADLEŽNOSTI I DOPUŠTENOSTI

Članak 9.

Ispitivanje u pogledu nadležnosti

U slučaju kada se na sudu države članice pokrene predmet za koji sud nije nadležan sukladno ovoj Konvenciji i za koji je sud druge države članice nadležan na temelju ove Konvencije, sud se sam po službenoj dužnosti oglašava nenadležnim.

Članak 10.

Ispitivanje u pogledu dopuštenosti

1.   U slučaju kada se tuženik ne pojavi pred sudom, nadležni sud obustavlja postupak dok se ne utvrdi da je tuženik mogao primiti pismeno kojim se pokreće postupak ili pismeno iste vrste pravodobno da može organizirati svoju obranu ili da su se u tu svrhu poduzeli svi potrebni koraci.

2.   Odredba članka 19. Konvencije od 26. svibnja 1997. dostavi sudskih i izvansudskih pismena u državama članicama Europske unije u građanskim i trgovačkim stvarima primjenjuje se umjesto odredaba stavka 1., ako se pismeno kojim se pokreće postupak mora dostaviti u inozemstvo u skladu s tom Konvencijom.

ODJELJAK 3.

LITISPENDENCIJA I POVEZANI POSTUPCI

Članak 11.

1.   U slučaju kada se pokrenu postupci koji uključuju isti povod za tužbu između istih stranaka pred sudovima različitih država članica, sud na kojem je drugom pokrenut postupak po službenoj dužnosti obustavlja postupak dok se ne utvrdi nadležnost suda na kojem je prvom pokrenut postupak.

2.   U slučaju kada se pokrenu sudski postupci za rastavu braka, sudski razvod ili poništenje braka koji ne uključuju isti povod za tužbu između istih stranaka pred sudovima različitih država članica, sud na kojem je drugom pokrenut postupak po službenoj dužnosti obustavlja postupak dok se ne utvrdi nadležnost suda na kojem je prvom pokrenut postupak.

3.   U slučaju kada se utvrdi nadležnost suda na kojem je prvom pokrenut postupak, sud na kojem je drugom pokrenut postupak oglašava se nenadležnim u korist tog suda.

U tome slučaju, stranka koja je podnijela predmetnu tužbu sudu na kojem je drugom pokrenut postupak, može tu tužbu podnijeti sudu na kojem je prvom pokrenut postupak.

ODJELJAK 4.

PRIVREMENE I ZAŠTITNE MJERE

Članak 12.

U žurnim slučajevima, odredbe ove Konvencije ne sprečavaju sudove države članice da donesu privremene, uključujući i zaštitne, mjere u pogledu osoba ili imovine u toj državi koje su raspoložive u skladu s pravom te države članice, čak i ako je, sukladno ovoj Konvenciji, sud druge države članice nadležan u pogledu suštine pitanja.

GLAVA III.

PRIZNAVANJE I IZVRŠENJE

Članak 13.

Značenje sudske odluke

1.   Za potrebe ove Konvencije, „sudska odluka” znači rastava braka, sudski razvod ili poništenje braka koje je izrekao sud države članice, kao i sudsku odluku s obzirom na roditeljsku odgovornost bračnih drugova donesenu tijekom takvih bračnih sporova, neovisno o nazivu odluke, uključujući odluku, nalog ili rješenje.

2.   Odredbe ove glave također se primjenjuju na utvrđivanje iznosa troškova i izdataka postupka na temelju ove Konvencije i na izvršenje bilo kojeg naloga koji se odnosi na takve troškove i izdatke.

3.   Za potrebe provedbe ove Konvencije, isprave koje su formalno sastavljene ili registrirane kao javne isprave i koje su izvršne u jednoj državi članici, kao i također nagodbe koje je odobrio sud tijekom postupka i koje su izvršne u državi članici u kojoj su sklopljene priznaju se i proglašavaju izvršnima pod istim uvjetima kao i sudske odluke iz stavka 1.

ODJELJAK 1.

PRIZNAVANJE

Članak 14.

Priznavanje sudske odluke

1.   Sudska odluka koja je donesena u jednoj državi članici priznaje se u drugoj državi članici bez potrebe provođenja ikakvog posebnog postupka.

2.   Posebno, i ne dovodeći u pitanje stavak 3., nikakav poseban postupak nije potreban za ažuriranje evidencija o građanskom statusu države članice na temelju sudske odluke koja se odnosi na rastavu braka, sudski razvod ili poništenje braka donesene u drugoj državi članici, te protiv koje, u skladu s pravom te države članice, nije moguće ulagati daljnje žalbe.

3.   Svaka zainteresirana strana može, u skladu s postupcima predviđenim u odjeljcima 2. i 3. ove glave, podnijeti zahtjev za donošenje odluke da se sudska odluka prizna ili ne.

4.   U slučaju kada se priznavanje sudske odluke javlja kao prethodno pitanje pred sudom države članice, taj sud može odlučiti o tom pitanju.

Članak 15.

Razlozi za nepriznavanje

1.   Sudska odluka koja se odnosi na rastavu braka, sudski razvod ili poništenje braka ne priznaje se:

(a)	ako je takvo priznavanje očito protivno javnom poretku države članice u kojoj se traži priznavanje;

(b)

u slučaju kada je odluka donesena zbog nedolaska na sud, ako tuženiku nije propisno dostavljeno pismeno kojim se pokreće postupak ili pismeno iste vrste, odnosno dostava nije pravodobno izvršena da tuženik može organizirati svoju obranu, osim ako se ne utvrdi da je tuženik nedvosmisleno prihvatio sudsku odluku;

(c)	ako je nespojiva sa sudskom odlukom donesenom u sudskome postupku između istih stranaka u državi članici u kojoj se traži priznavanje;

(d)	ako je nespojiva sa sudskom odlukom donesenom u drugoj državi članici ili u državi nečlanici između istih stranaka, pod uvjetom da ranija sudska odluka udovoljava uvjetima potrebnim za priznavanje u državi članici u kojoj se traži priznavanje.

2.   Sudska presuda s obzirom na roditeljsku odgovornost bračnih drugova donesena tijekom bračnih sporova kako je navedeno u članku 13. ne priznaje se:

(a)	ako je takvo priznavanje očito protivno javnom poretku države članice u kojoj se traži priznavanje, uzimajući u obzir što je u najboljem interesu za dijete;

(b)	ako je odluka donesena, osim u hitnom slučaju, bez da je dijete imalo priliku dati svoj iskaz, kršenjem temeljnih načela postupka države članice u kojoj se traži priznavanje;

(c)

u slučaju kada je odluka donesena zbog nedolaska na sud, ako osobi koja se nije pojavila pred sudom nije propisno dostavljeno pismeno kojim se pokreće postupak ili pismeno iste vrste na vrijeme da omogući toj osobi da organizira svoju obranu, osim ako se ne utvrdi da je takva osoba nedvosmisleno prihvatila sudsku odluku;

(d)	na zahtjev svake osobe koja tvrdi da sudska odluka krši njezine roditeljske odgovornosti, ako je donesena bez da je takvoj osobi omogućeno da da svoj iskaz;

(e)	ako je nespojiva s kasnijom sudskom odlukom koja se odnosi na roditeljsku odgovornost koju je donijela država članica u kojoj se traži priznavanje; ili

(f)

ako je nespojiva s kasnijom sudskom odlukom koja se odnosi na roditeljsku odgovornost koju je donijela druga država članica ili država nečlanica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, pod uvjetom da kasnija sudska odluka udovoljava uvjetima za priznavanje u državi članici u kojoj se traži priznavanje.

Članak 16.

Nepriznavanje i činjenično stanje

1.   Nadalje, sudska odluka ne priznaje se u slučaju predviđenom u članku 43.

2.   Prilikom ispitivanja razloga sudske odluke u predmetu iz stavka 1., sud kojem je podnesen zahtjev vezan je činjeničnim stanjem na kojem sud države članice temelji svoju odluku.

3.   Ne dovodeći u pitanje stavak 1., nadležnost suda države članice podrijetla ne može se preispitivati. Ispitivanje javnog poretka iz članka 15. stavka 1. točke (a) i stavka 2. točke (a) ne smije se primjenjivati na pravila u vezi s nadležnošću određenom u člancima od 2. do 8.

Članak 17.

Razlike u primjenljivom pravu

Priznavanje sudske odluke koja se odnosi na rastavu braka, sudski razvod ili poništenje braka ne može se odbiti zbog toga što pravo države članice u kojoj se takvo priznavanje traži ne dozvoljava rastavu braka, sudski razvod ili poništenje braka na temelju istih činjenica.

Članak 18.

Zabrana preispitivanja u pogledu sadržaja

Ni u kojem slučaju sudska odluka ne smije se preispitivati u pogledu sadržaja.

Članak 19.

Obustava postupka

1.   Sud države članice u kojoj se traži priznavanje sudske odluke koja je donesena u drugoj državi članici može obustaviti postupak ako je redovni pravni lijek podnesen protiv te sudske odluke.

2.   Sud države članice u kojoj se traži priznavanje sudske odluke donesene u Irskoj ili Ujedinjenoj Kraljevini može obustaviti postupak ako je izvršenje obustavljeno u državi članici podrijetla zbog žalbe.

ODJELJAK 2.

IZVRŠENJE

Članak 20.

Izvršne sudske odluke

1.   Sudska odluka koja se odnosi na izvršavanje roditeljske odgovornosti u pogledu djeteta obje stranke, a koja je donesena u državi članici i koja je izvršna u toj državi članici, izvršava se u drugoj državi članici u slučaju kada se, na zahtjev svake zainteresirane strane, proglasi izvršnom u toj državi članici.

2.   Međutim, u Ujedinjenoj Kraljevini, takva se odluka izvršava u Engleskoj i Walesu, u Škotskoj ili u Sjevernoj Irskoj u slučaju kada je, na zahtjev svake zainteresirane strane, evidentirana za izvršenje u tom dijelu Ujedinjene Kraljevine.

Članak 21.

Nadležnost lokalnih sudova

1.   Zahtjev se podnosi:

—	u Belgiji, na „Tribunal de première instance” ili „Rechtbank van eerste aanleng” ili „erstinstanzliche Gericht”,

—	u Danskoj, na „byret (fogedret)”,

—	u Saveznoj Republici Njemačkoj, na „Familiengericht”,

—	u Grčkoj, na „Μονομελές Πρωτοδικείο”,

—	u Španjolskoj, na „Juzgado de Primera Instancia”,

—	u Francuskoj, predsjedavajućem sucu „Tribunal de grande instance”,

—	u Irskoj, na „High court”,

—	u Italiji, na „Corte d’apello”

—	u Luksemburgu, predsjedavajućem sucu „Tribunal d’arrondissement”,

—	u Nizozemskoj, predsjedavajućem sucu „arrondissementsrecthtbank”,

—	u Austriji, na „Bezirksgericht”,

—	u Portugalu, na „Tribunal de Comarca” ili „Tribunal de Familia”,

—	u Finskoj, na „käräjäoikeus/tingsrätt”,

—	u Švedskoj, na „Svea hovrätt”,

—	u Ujedinjenoj Kraljevini, (a) u Engleskoj i Walesu, na „High Court of Justice”; (b) u Škotskoj, na „Court of Session”; (c) u Sjevernoj Irskoj, na „High Court of Justice”.

2.

(a) Nadležnost lokalnih sudova u odnosu na zahtjev za izvršenje određuje se s obzirom na mjesto uobičajenog boravišta osobe protiv koje se traži izvršenje ili s obzirom na mjesto uobičajenog boravišta bilo kojeg djeteta na koje se odnosi zahtjev. (b) U slučaju kada se niti jedno od mjesta navedenih u točki (a) ne nalazi u državi članici u kojoj se traži izvršenje, nadležnost lokalnih sudova određuje se s obzirom na mjesto izvršenja.

3.   U odnosu na postupke iz članka 14. stavka 3., nadležnost lokalnih sudova utvrđuje se unutarnjim pravom države članice u kojoj se vode postupci za priznavanje, odnosno nepriznavanje.

Članak 22.

Postupak za izvršenje

1.   Postupak za izradu zahtjeva uređen je pravom države članice u kojoj se traži izvršenje.

2.   Podnositelj zahtjeva mora dati adresu za dostavu na području nadležnosti suda kojem se zahtjev podnosi. Međutim, ako pravo države članice u kojoj se traži izvršenje ne predviđa navođenje takve adrese, podnositelj zahtjeva imenuje zastupnika ad litem.

3.   Zahtjevu se prilažu dokumenti iz članaka 33. i 34.

Članak 23.

Odluka suda

1.   Sud kojem je podnesen zahtjev donosi odluku bez odgađanja. Osoba protiv koje se traži izvršenje u ovoj fazi postupka nema pravo podnošenja bilo kakvih podnesaka na zahtjev.

2.   Zahtjev se može odbiti samo na temelju razloga navedenih u člancima 15. i 16.

3.   Ni u kojem slučaju sudska odluka ne smije se preispitivati u pogledu sadržaja.

Članak 24.

Obavijest o odluci

Odgovarajući sudski službenik bez odgađanja obavješćuje podnositelja zahtjeva o odluci donesenoj u vezi sa zahtjevom, u skladu s postupkom utvrđenim pravom države članice u kojoj se traži izvršenje.

Članak 25.

Žalba protiv odluke o izvršenju

1.   Ako se odobri izvršenje, osoba protiv koje se traži izvršenje može se žaliti protiv odluke u roku od mjesec dana od dostave iste.

2.   Ako navedena osoba ima uobičajeno boravište u državi članici različitoj od one u kojoj je donesena odluka kojom se odobrava izvršenje, rok za žalbu je dva mjeseca, a počinje teći danom dostave, bilo osobi protiv koje se traži izvršenje ili u mjestu njezinog boravišta. Nije dozvoljeno produljenje roka zbog udaljenosti.

Članak 26.

Drugostupanjski sudovi i načini pobijanja

1.   Žalba protiv sudske odluke kojom se dozvoljava izvršenje ulaže se, u skladu s pravilima kojima se uređuje postupak u proturječnim predmetima:

—	u Belgiji, na „Tribunal de première instance” ili „Rechtbank van eerste aanleng” ili „erstinstanzliche Gericht”,

—	u Danskoj, na „landsret”,

—	u Saveznoj Republici Njemačkoj, na „Oberlandesgericht”,

—	u Grčkoj, na „Εφετείο”,

—	u Španjolskoj, na „Audiencia Provincial”,

—	u Francuskoj, na „Cour d’appel”,

—	u Irskoj, na „High court”,

—	u Italiji, na „Corte d’apello”

—	u Luksemburgu, na „Cour d’appel”,

—	u Nizozemskoj, na „arrondissementsrecthtbank”,

—	u Austriji, na „Bezirksgericht”,

—	u Portugalu, na „Tribunal da Relação”,

—	u Finskoj, na „Hovioikeus/Hovrätt”,

—	u Švedskoj, na „Svea hovrätt”,

—	u Ujedinjenoj Kraljevini, (a) u Engleskoj i Walesu, na „High Court of Justice”; (b) u Škotskoj, na „Court of Session”; (c) u Sjevernoj Irskoj, na „High Court of Justice”.

2.   Sudska odluka donesena o žalbi može biti pobijena samo:

—	u Belgiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Luksemburgu i Nizozemskoj, žalbom u kasacijskom postupku,

—	u Danskoj, na temelju žalbe podnesene na „Højesteret” uz dopuštenje „Procesbevillingsnævnet”,

—	u Saveznoj Republici Njemačkoj, „Rechtsbechwerde”,

—	u Irskoj, na temelju žalbe u vezi s pravnim pitanjem podnesene „Supreme Court”,

—	u Austriji, na „Revisionsrekurs”,

—	u Portugalu, na „recurso restrito à matéria de direito”,

—	u Finskoj, na temelju žalbe podnesene na „Korkein oikeus/högsta domstolen”,

—	u Švedskoj, na temelju žalbe podnesene na „Högsta domstolen”,

—	u Ujedinjenoj Kraljevini, na temelju jedine daljnje žalbe u vezi s pravnim pitanjem.

Članak 27.

Obustava postupka

1.   Sud kojem je podnesena žalba može, na zahtjev podnositelja žalbe, obustaviti postupak ako je protiv sudske odluke podnesen redovni pravni lijek u državi članici podrijetla ili ako rok za podnošenje takvog pravnog lijeka još nije istekao. U potonjem slučaju, sud može pobliže odrediti rok u kojem je pravni lijek potrebno podnijeti.

2.   U slučaju kada je sudska odluka donesena u Irskoj ili Ujedinjenoj Kraljevini, bilo koji oblik pravnog lijeka dostupan u državi članici podrijetla smatra se redovnim pravnim lijekom u smislu stavka 1.

Članak 28.

Drugostupanjski sud po žalbi protiv sudske odluke kojom se odbija izvršenje

1.   Ako se odbije zahtjev za izvršenje, podnositelj zahtjeva može se žaliti:

—	u Belgiji, na „Cour d’appel” ili „hof van beroep”,

—	u Danskoj, na „Landsret”,

—	u Saveznoj Republici Njemačkoj, na „Oberlandesgericht”,

—	u Grčkoj, na „Εφετείο”,

—	u Španjolskoj, na „Audiencia Provincial”,

—	u Francuskoj, na „Cour d’appel”,

—	u Irskoj, na „High court”,

—	u Italiji, na „Corte d’apello”,

—	u Luksemburgu, na „Cour d’appel”,

—	u Nizozemskoj, na „gerechtshof”,

—	u Austriji, na „Bezirksgericht”,

—	u Portugalu, na „Tribunal da Relação”,

—	u Finskoj, na „Hovioikeus/Hovrätt”,

—	u Švedskoj, na „Svea hovrätt”,

—	u Ujedinjenoj Kraljevini, (a) u Engleskoj i Walesu, na „High Court of Justice”; (b) u Škotskoj, na „Court of Session”; (c) u Sjevernoj Irskoj, na „High Court of Justice”.

2.   Osoba protiv koje se traži izvršenje poziva se da se pojavi pred žalbenim sudom. Ako se navedena osoba ne pojavi, primjenjuju se odredbe članka 10.

Članak 29.

Pobijanje odluke o žalbi

Sudska odluka donesena o žalbi predviđena u članku 28. može biti pobijena samo:

—	u Belgiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Luksemburgu i Nizozemskoj, žalbom u kasacijskom postupku,

—	u Danskoj, na temelju žalbe podnesene „Højesteret” uz dopuštenje „Procesbevillingsnævnet”,

—	u Saveznoj Republici Njemačkoj, „Rechtsbechwerde”,

—	u Irskoj, na temelju žalbe u vezi s pravnim pitanjem podnesene „Supreme Court”,

—	u Austriji, „Revisionsrekurs”,

—	u Portugalu, „recurso restrito à matéria de direito”,

—	u Finskoj, na temelju žalbe podnesene „Korkein oikeus/högsta domstolen”,

—	u Švedskoj, na temelju žalbe podnesene „Högsta domstolen”,

—	u Ujedinjenoj Kraljevini, na temelju jedine daljnje žalbe u vezi s pravnim pitanjem.

Članak 30.

Djelomično izvršenje

1.   U slučaju kada je odluka donesena u pogledu nekoliko predmeta, a izvršenje se ne može odobriti za njih sve, sud odobrava izvršenje jednog ili više predmeta.

2.   Podnositelj zahtjeva može zatražiti djelomično izvršenje sudske odluke.

Članak 31.

Pravna pomoć

1.   Podnositelj zahtjeva koji je u državi članici podrijetla koristio potpunu ili djelomičnu pravnu pomoć ili izuzeće od troškova ili izdataka ima pravo, u postupcima predviđenima u člancima od 21. do 24., koristiti najpovoljniju pravnu pomoć ili najveće moguće izuzeće od troškova i izdataka predviđeno pravom države članice kojoj je zahtjev upućen.

2.   Podnositelj zahtjeva koji traži izvršenje odluke koju je donijelo upravno tijelo u Danskoj može u državi članici kojoj je upućen zahtjev ispunjavati uvjete za primjenu odredaba stavka 1. ako dostavi izjavu danskog Ministarstva pravosuđa kojom se potvrđuje da udovoljava ekonomskim zahtjevima za davanje potpune ili djelomične pravne pomoći ili izuzeća od troškova i izdataka.

Članak 32.

Osiguranje, jamstvo ili polog

Od stranke koja u jednoj državi članici podnosi zahtjev za izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi članici ne zahtjeva se nikakvo osiguranje, jamstvo ili polog, kako god opisano, na temelju toga što je stranka strani državljanin ili što nema prebivalište ili uobičajeno boravište u državi članici u kojoj se traži izvršenje.

ODJELJAK 3.

ZAJEDNIČKE ODREDBE

Članak 33.

Isprave

1.   Stranka koja traži ili osporava priznavanje ili podnosi zahtjev za izvršenje sudske odluke dostavlja:

(a)	presliku sudske odluke koja udovoljava uvjetima potrebnim za utvrđivanje njezine vjerodostojnosti;

(b)	prema potrebi, ispravu kojom se dokazuje da podnositelj zahtjeva prima pravnu pomoć u državi članici podrijetla.

2.   Povrh toga, u slučaju presude donesene zbog nedolaska na sud, stranka koja traži priznavanje ili podnosi zahtjev za izvršenje, dostavlja:

(a)	izvorni ili ovjereni prijepis isprave kojom se utvrđuje da je odsutnoj stranci uručeno pismeno kojim se pokreće postupak ili pismeno jednake vrste; ili

(b)	bilo koju ispravu kojom se dokazuje da je tuženik nedvosmisleno primio sudsku odluku.

3.   Osoba koja traži ažuriranje evidencije građanskog statusa države članice, kako je navedeno u članku 14. stavku 2., također dostavlja ispravu kojom se dokazuje da sudska odluka više ne podliježe daljnjim pravnim lijekovima sukladno pravu države članice u kojoj je sudska odluka donesena.

Članak 34.

Ostale isprave

Stranka koja podnosi zahtjev za izvršenje također dostavlja isprave bilo koje prirode kojima se utvrđuje da je, sukladno pravu države članice podrijetla, sudska odluka izvršna i da je dostavljena.

Članak 35.

Nedostatak isprava

1.   Ako isprave navedene u članku 33. stavku 1. točki (b) ili stavku 2. nisu dostavljene, sud može odrediti rok za njihovu dostavu, prihvatiti jednakovrijedne isprave ili, ako smatra da raspolaže dostatnim podacima, odrediti da njihova dostava nije potrebna.

2.   Ako sud to zahtijeva, dostavlja se prijevod navedenih isprava. Prijevod ovjerava osoba koja je za to kvalificirana u jednoj od država članica.

Članak 36.

Legalizacija ili druge slične formalnosti

Legalizacija ni druge slične formalnosti ne zahtijevaju se u pogledu isprava iz članaka 33., 34. i 35. stavka 2. ili u pogledu isprava kojim se imenuje zastupnik ad litem.

GLAVA IV

PRIJELAZNE ODREDBE

Članak 37.

1.   Odredbe ove Konvencije primjenjuju se samo na pravne postupke pokrenute, na isprave koje su službeno sastavljene ili evidentirane kao javne isprave te na nagodbe koje je odobrio sud tijekom postupka nakon stupanja iste na snagu u državi članici podrijetla te, kada se traži priznavanje ili izvršenje sudske odluke ili javnih isprava, u državi članici kojoj je zahtjev upućen.

2.   Međutim, sudske odluke donesene nakon dana stupanja na snagu ove Konvencije između države članice podrijetla i države članice kojoj je upućen zahtjev u postupku pokrenutom prije tog datuma priznaju se i izvršavaju u skladu s odredbama glave III. ako se nadležnost temelji na pravilima koja su u skladu s onima predviđenima u glavi II. ove Konvencije ili u konvenciji sklopljenoj između države članice podrijetla i države članice kojoj je upućen zahtjev koja je bila na snazi prije nego što su pokrenuti sudski postupci.

GLAVA V.

OPĆE ODREDBE

Članak 38.

Odnos s drugim konvencijama

1.   Podložno odredbama članaka 37., 40. i stavka 2. ovog članka, ova Konvencija zamjenjuje u odnosu na države članice koje su njezine stranke konvencije koje postoje u vrijeme kada ova Konvencija stupa na snagu, a koje su sklopljene između dvije ili više država članica i odnose se na pitanja uređena ovom Konvencijom.

2.

(a) U vrijeme obavijesti iz članka 47., Danska, Finska i Švedska imaju mogućnost izjaviti da se Konvencija od 6. veljače 1931. između Danske, Finske, Islanda, Norveške i Švedske koja sadrži odredbe međunarodnog privatnog prava o braku, posvajanju i skrbništvu, zajedno s njezinim Završnim protokolom, primjenjuje u cijelosti ili djelomično na njihove međusobne odnose umjesto pravila ove Konvencije. Ova izjava može se u svakom trenutku povući, u cijelosti ili djelomično; (b) načelo zabrane diskriminacije na temelju državljanstva između građana Unije poštuje i prati Sud, sukladno postupcima utvrđenima u Protokolu o tumačenju ove Konvencije od strane Suda EZ-a; (c) pravila o nadležnosti u bilo kojim budućim sporazumima koji se sklapaju između država članica iz točke (a) i koji se odnose na pitanja obuhvaćena ovom Konvencijom u skladu su s pravilima utvrđenima u ovoj Konvenciji; (d) sudske odluke donesene u bilo kojoj nordijskoj državi koja je sastavila izjavu predviđenu u točki (a) na sudu s nadležnošću koja odgovara nadležnosti utvrđenoj u glavi II. ove Konvencije priznaje se i izvršava u drugim državama članicama u skladu s pravilima utvrđenima u glavi III. ove Konvencije.

3.   Nakon stupanja na snagu ove Konvencije, države članice ne smiju između sebe sklapati ili primijeniti sporazume osim s ciljem dopune odredaba ove Konvencije ili olakšavanja primjene načela sadržanih u istoj.

4.   Države članice dostavljaju depozitaru ove Konvencije:

(a)	presliku sporazuma i jedinstvenog prava kojima se provode sporazumi iz stavka 2. točaka (a) i (c) i stavka 3.;

(b)	bilo kakve otkaze ili izmjene navedenih sporazuma ili jedinstvenog prava.

Članak 39.

Odnosi s određenim multilateralnim konvencijama

U odnosima između država članica koje su njezine stranke, ova Konvencija ima prednost u odnosu na sljedeće Konvencije u mjeri u kojoj se odnose na pitanja uređena ovom Konvencijom:

—	Haška konvencija od 5. listopada 1961. o ovlastima tijela i primjenljivom pravu s obzirom na zaštitu maloljetnika,

—	Luksemburška konvencija od 8. rujna 1967. o priznavanju odluka koje se odnose na valjanost brakova,

—	Haška konvencija od 1. lipnja 1960. o priznavanju rastave braka i sudskog razvoda,

—	Europska konvencija od 20. svibnja 1980. o priznavanju i izvršenju odluka koje se odnose na skrb nad djecom i ponovnoj uspostavi skrbništva nad djecom,

—	Haška konvencija od 19. listopada 1996. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece, pod uvjetom da dotično dijete ima uobičajeno boravište u državi članici.

Članak 40.

Opseg učinaka

1.   Sporazumi i konvencije iz članka 38. i 39. i dalje proizvode pravne učinke u odnosu na pitanja na koje se ova Konvencija ne odnosi.

2.   Oni dalje proizvode pravne učinke u pogledu sudskih odluka koje su donesene i isprava koje su službeno sastavljene ili evidentirane kao javne isprave prije stupanja na snagu ove Konvencije.

Članak 41.

Sporazumi između država članica

Ne dovodeći u pitanje razloge za nepriznavanje predviđene u glavi III., sudske odluke koje su donesene u skladu sa sporazumima iz članka 38. stavka 3. priznaju se i izvršavaju u državama članicama koje nisu stranke tih sporazuma pod uvjetom da je te odluke donio sud s nadležnošću koja je sukladna nadležnosti predviđenoj u glavi II.

Članak 42.

Ugovori sa Svetom Stolicom

1.   Ova Konvencija primjenjuje se ne dovodeći u pitanje Međunarodni ugovor (Konkordat) između Svete Stolice i Portugalske Republike, potpisan u Vatikanskom Gradu 7. svibnja 1940.

2.   Sve odluke koje se odnose na ništavnost braka koji je sklopljen sukladno Ugovoru iz stavka 1. priznaju se u državama članicama pod uvjetima utvrđenima u glavi III ove Konvencije.

3.   Odredbe utvrđene u stavcima 1. i 2. također se primjenjuju na sljedeće međunarodne ugovore (Konkordate) sa Svetom Stolicom:

—	Concordato lateranese od 11. veljače 1929. između Talijanske Republike i Svete Stolice, izmijenjen sporazumom, s Dodatnim protokolom potpisanim u Rimu 18. veljače 1984.,

—	Sporazum između Svete Stolice i španjolske države o pravnim poslovima od 3. siječnja 1979.

4.   Države članice šalju depozitaru ove Konvencije:

(a)	presliku ugovora iz stavaka 1. i 3.;

(b)	sve otkaze ili izmjene navedenih ugovora.

Članak 43.

Nepriznavanje i neizvršavanje sudskih odluka na temelju članka 8.

Ova Konvencija ne sprečava niti jednu državu članicu da preuzme, u konvenciji o priznavanju i izvršenju sudskih odluka, obvezu prema državi nečlanica da ne priznaje sudsku odluku donesenu u drugoj državi članici kada se, u slučajevima predviđenim u članku 8., sudska odluka smije temeljiti samo na razlozima koji se odnose na nadležnost, osim onih navedenih u člancima od 2. do 7.

Članak 44.

Države članice s dva ili više pravnih sustava

S obzirom na državu članicu u kojoj se na različitim područnim jedinicama primjenjuju dva ili više pravnih sustava prava ili niz pravila kojima se uređuju pitanja obuhvaćena ovom Konvencijom:

(a)	bilo koje upućivanje na uobičajeno boravište u toj državi članici odnosi se na uobičajeno boravište u područnoj jedinici;

(b)	bilo koje upućivanje na državljanstvo znači upućivanje na područnu jedinicu određenu pravom te države;

(c)	bilo koje upućivanje na tijelo države članice koje je zaprimilo zahtjev za rastavu braka ili sudski razvod ili poništenje braka odnosi se na tijelo područne jedinice koje je zaprimilo takav zahtjev;

(d)	bilo koje upućivanje na pravila predmetne države članice odnosi se na pravila područne jedinice na čiju se nadležnost, priznavanje ili izvršenje poziva.

GLAVA VI.

SUD

Članak 45.

Sud Europskih zajednica nadležan je za donošenje odluka o tumačenju ove Konvencije, sukladno odredbama Protokola sastavljenog Aktom Vijeća od 28. svibnja 1998.

GLAVA VII.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 46.

Izjave i rezerve

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 38. stavak 2. i članak 42., ova Konvencija ne podliježe nikakvim rezervama.

2.   Neovisno o stavku 1., ova Konvencija djeluje podložno izjavama Irske i Italije, koje su priložene ovoj Konvenciji.

3.   Predmetna država članica u svakom trenutku može povući svoju izjavu u cijelosti ili djelomično. Svaka takva izjava prestaje proizvoditi pravne učinke 90 dana nakon obavijesti depozitaru o povlačenju.

Članak 47.

Usvajanje i stupanje na snagu

1.   Ova Konvencija podliježe usvajanju od strane država članica u skladu s njihovim odgovarajućim ustavnim odredbama.

2.   Države članice obavješćuju depozitara o dovršetku ustavnih pravila za usvajanje ove Konvencije.

3.   Ova Konvencija i sve izmjene iz članka 49. stavka 2. stupaju na snagu 90 dana nakon obavijesti iz stavka 2. države koja je članica Europske unije u vrijeme kada Vijeće usvoji Akt o sastavljanju ove Konvencije, a koja posljednja dovrši ovu formalnost.

4.   Dok ova Konvencija ne stupi na snagu, svaka država članica smije, prilikom davanja obavijesti iz stavka 2. ili bilo kada kasnije, izjaviti da, u mjeri u kojoj se Konvencija na nju odnosi, s iznimkom članka 45., Konvencija se primjenjuje na njezine odnose s državama članicama koje su dale iste izjave. Takve izjave primjenjuju se 90 dana nakon polaganja.

Članak 48.

Pristupanje

1.   Ova Konvencija otvorena je za pristupanje svakoj državi koja postane članica Europske unije.

2.   Tekst ove Konvencije na jeziku ili jezicima države članice koja pristupa Konvenciji, kako ga sastavi Vijeće, vjerodostojan je.

3.   Isprave o pristupanju polažu se kod depozitara.

4.   Ova Konvencija stupa na snagu u pogledu svake države članice koja joj pristupi 90 dana nakon polaganja njezine isprave o pristupanju ili na dan stupanja na snagu ove Konvencije, ako već nije stupila na snagu u vrijeme isteka navedenog roka od 90 dana.

5.   U slučaju kada ova Konvencija nije na snazi u vrijeme polaganja isprava o pristupanju, na države članice koje joj pristupaju primjenjuje se članak 47. stavak 4.

Članak 49.

Izmjene

1.   Izmjene ove Konvencije može predložiti svaka država članica ili Komisija. Svaki prijedlog izmjene prosljeđuje se depozitaru koji ga dostavlja Vijeću.

2.   Izmjene sastavlja Vijeće, koje predlaže njihovo usvajanje od strane država članica u skladu s njihovim odgovarajućim ustavnim pravilima. Na taj način usvojene izmjene stupaju na snagu u skladu s člankom 47. stavkom 3.

3.   Međutim, na zahtjev dotične države članice, imenovanje sudova ili oblika pravnih lijekova iz članka 21. stavka 1., članka 26. stavka 1., članka 28. stavka 1. i članka 29. može biti izmijenjeno odlukom Vijeća.

Članak 50.

Depozitar i objava

1.   Glavni tajnik Vijeća djeluje kao depozitar ove Konvencije.

2.   Depozitar objavljuje u Službenom listu Europskih zajednica:

(a)	usvajanje i pristupanja;

(b)	dan stupanja na snagu ove Konvencije;

(c)	izjave iz članka 2. stavka 2., članka 38. stavka 2., članka 46., članka 47. stavka 4. i članka 48. stavka 5., kao i promjene ili povlačenja takvih izjava;

(d)	izmjene ove Konvencije iz članaka 49. stavaka 2. i 3.

---

IZJAVA IRSKE KOJA SE PRILAŽE KONVENCIJI

Neovisno o odredbama ove Konvencije, Irska može zadržati nadležnost koju ima da odbije priznavanje rastave braka koji je dobiven u drugoj državi članici u slučaju da je ta rastava braka ostvarena kao posljedica toga da su stranka ili stranke namjerno doveli u zabludu sud predmetne države u odnosu na njezine zahtjeve u pogledu nadležnosti tako da priznavanje rastave braka ne bi bilo u skladu s Ustavom Irske.

Ova izjava primjenjuje se u razdoblju od pet godina. Obnavlja se svakih pet godina.

---

IZJAVA KOJA SE PRILAŽE KONVENCIJI BILO KOJE NORDIJSKE DRŽAVE ČLANICE KOJA JE OVLAŠTENA DATI IZJAVU U SMISLU ČLANKA 38. STAVKA 2.

Primjena Konvencije od 6. veljače 1931. između Danske, Finske, Islanda, Norveške i Švedske koja sadrži odredbe međunarodnog privatnog prava o braku, usvajanju i skrbništvu, zajedno sa Završnim protokolom iste, u skladu je s člankom K.7 Ugovora u smislu da Konvencija ne sprečava uspostavljanje pojačane suradnje između dvije ili više države članice u mjeri u kojoj se takva suradnja nije protivna ili ometa onu predviđenu u ovoj Konvenciji.

Obvezuju se više ne primjenjivati članak 7. stavak 2. Nordijskog sporazuma iz 1931. u njihovim međusobnim odnosima i prvom prilikom preispitati pravila o nadležnosti koja se primjenjuju u okviru tog Sporazuma u svjetlu načela određenih u članku 38. stavku 2. točki (b) Konvencije.

Razlozi za odbijanje koji se koriste u kontekstu jedinstvenog prava u praksi se primjenjuju na način koji je u skladu s onim utvrđenim u glavi III ove Konvencije.

---

IZJAVA TALIJANSKOG IZASLANSTVA KOJA SE PRILAŽE KONVENCIJI

S obzirom na članak 42. Konvencije, Italija zadržava pravo u pogledu odluka portugalskih crkvenih sudova da usvoji postupke i provede provjere predviđene u vlastitom pravnom sustavu u pogledu sličnih odluka crkvenih sudova, na temelju sporazuma koje je sklopila sa Svetom Stolicom.

---

Izjava priložena zapisniku Vijeća usvojena tijekom Vijeća za pravosuđe i unutarnje poslove od 28. i 29. svibnja 1998. prilikom sastavljanja Konvencije o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima

(98/C 221/02)

Vijeće, svjesno štetnog učinka koji duljina postupaka na zahtjev ispred Suda Europskih zajednica može imati u području obiteljskog prava, naglašava potrebu za ispitivanjem u što kraćem roku mogućih načina smanjenja duljine takvih postupaka; Vijeće predlaže da to ispitivanje provede nadležno tijelo unutar Vijeća, zajedno sa Sudom.

---