1

Svojom tužbom Europska komisija od Suda zahtijeva da utvrdi da:

2

Članak 3. stavak 1. Direktive 91/271 predviđa:

„Države članice će osigurati da sve aglomeracije dobiju sabirne sustave komunalnih otpadnih voda,

i

Za komunalne otpadne vode koje se ispuštaju u prihvatne vode koje se smatraju ‚osjetljivim područjima’ definiranima u članku 5., države članice će osigurati sabirne sustave najkasnije do 31. prosinca 1998. za aglomeracije s više od 10000 p. e.

Ako uspostavljanje sabirnog sustava nije opravdano, bilo stoga što ne bi proizvelo nikakvu korist za okoliš ili stoga što bi značilo prekomjeran trošak, potrebno je koristiti pojedinačne sustave ili druge odgovarajuće sustave kojima se postiže ista razina zaštite okoliša.”

3

Člancima 4. do 7. Direktive 91/271 utvrđen je niz zahtjeva u pogledu pročišćavanja komunalnih otpadnih voda.

4

Člankom 4. stavkom 1. te direktive određuje se:

„Države članice će osigurati da se komunalne otpadne vode koje ulaze u sabirne sustave prije ispuštanja podvrgnu sekundarnom pročišćavanju ili ekvivalentnom pročišćavanju kako slijedi:

5

U skladu s člankom 5. navedene direktive:

„1.   Za potrebe stavka 2., države članice će do 31. prosinca 1993. utvrditi osjetljiva područja prema mjerilima utvrđenima u Prilogu II.

2.   Države članice će osigurati da se komunalne otpadne vode koje ulaze u sabirne sustave prije ispuštanja u osjetljiva područja podvrgnu strožem pročišćavanju od onog opisanog u članku 4. najkasnije do 31. prosinca 1998. za sva ispuštanja iz aglomeracija s više od 10000 p. e.

[…]

4.   Alternativno, zahtjevi za pojedine stanice utvrđeni u gornjim stavcima 2. i 3. ne moraju se primijeniti u osjetljivim područjima ako se može dokazati da je minimalni postotak smanjenja ukupnog opterećenja koje ulazi u stanice za pročišćavanje otpadnih voda u tom području najmanje 75 % za ukupni fosfor i najmanje 75 % za ukupni dušik.

[…]”

6

Članak 10. iste direktive glasi:

„Države članice će osigurati da se stanice za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda izgrađene radi ispunjenja zahtjeva članaka 4., 5., 6. i 7. konstruiraju, izgrade, vode i održavaju kako bi se osigurala dovoljna provedba u svim normalnim lokalnim klimatskim uvjetima. […]”

7

Članak 15. Direktive 91/271 propisuje:

„1.   Nadležne institucije ili odgovarajuća tijela prate:

2.   Nadležne institucije ili odgovarajuća tijela prate vode koje se ispuštaju iz stanice za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda i usmjeravaju ispuštanja opisana u članku 13. u slučajevima kad se može očekivati da će prihvatni okoliš biti pod značajnim utjecajem.

[…]”

8

Akt o uvjetima pristupanja Češke Republike, Republike Estonije, Republike Cipra, Republike Latvije, Republike Litve, Republike Mađarske, Republike Malte, Republike Poljske, Republike Slovenije i Republike Slovačke te prilagodbama Ugovora na kojima se temelji Europska unija (SL 2003., L 236, str. 33., u daljnjem tekstu: akt o pristupanju iz 2003.) u točki 8. B.1., podtočki (a) priloga X. propisuje:

„Odstupajući od članaka 3. i 4. i članka 5. stavka 2. Direktive 91/271/EEZ, zahtjevi u pogledu sabirnih sustava i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda ne primjenjuju se u potpunosti u Mađarskoj do 31. prosinca 2015., u skladu sa sljedećim prijelaznim ciljem:

9

Komisija je 16. veljače 2017. Mađarskoj uputila pismo opomene u kojem je u biti navela da iz informacija kojima raspolaže proizlazi da na datume utvrđene Aktom o pristupanju iz 2003. ta država članica nije poštovala određene zahtjeve predviđene Direktivom 91/271 za određeni broj mađarskih aglomeracija.

10

Dana 21. travnja 2017. Mađarska je odgovorila na to pismo opomene.

11

Budući da nije bila zadovoljna tim odgovorom, Komisija je 8. prosinca 2017. Mađarskoj uputila obrazloženo mišljenje na temelju članka 258. UFEU‑a, u kojem je toj državi članici prigovorila da nije ispunila obveze koje ima na temelju Direktive 91/271.

12

Mađarska je 13. veljače 2018. odgovorila na to obrazloženo mišljenje.

13

Budući da Komisija nije bila zadovoljna tim odgovorom, podnijela je ovu tužbu zbog povrede obveze.

14

U prilog svojoj tužbi Komisija ističe četiri prigovora, od kojih se prvi temelji na povredi članaka 3. i 10. Direktive 91/271, drugi na povredi članaka 4. i 10. te direktive, treći na povredi članaka 5. i 10. navedene direktive i četvrti na povredi članka 15. iste direktive.

15

Kao prvo, Komisija ističe da Mađarska nije ispunila zahtjeve iz članka 3. stavka 1. Direktive 91/271 u pogledu aglomeracija Békés, Dabas, Dunavarsány, Hódmezővásárhely, Keszthely, Kéthely, Kiskunhalas, Köröm, Marcali, Mezőtúr, Nagykőrös, Pilisvörösvár, Soltvadkert, Szécsény, Szentendre, Szentes, Szigetszentmiklós, Tököl, Tolna, Veresegyház, Zalaegerszeg i Zalakaros.

16

Naime, kao prvo, informacije kojima raspolaže pokazuju da na datume predviđene u točki 8.B.1., podtočki (a) priloga X. Aktu o pristupanju iz 2003. sve su te aglomeracije opetovano i u velikom dijelu upotrebljavale pojedinačne sabirne sustave komunalnih otpadnih voda. Osim toga, postotak postojećih priključaka na sabirne sustave tih voda, kada takvi sustavi postoje, nizak je u svim navedenim aglomeracijama.

17

Kao drugo, opetovana i značajna upotreba pojedinačnih sabirnih sustava komunalnih otpadnih voda u predmetnim aglomeracijama nije u skladu sa zahtjevima iz članka 3. stavka 1. Direktive 91/271. Naime, ta odredba u prvom i drugom podstavku navodi da je osiguravanje da navedene aglomeracije dobiju sabirne sustave komunalnih otpadnih voda pravilo, a u trećem podstavku da se samo u slučaju kada uspostavljanje takvih sabirnih sustava zbog okolišnih ili financijskih razloga nije opravdano, iznimno mogu koristiti pojedinačni sabirni sustavi tih voda pod određenim uvjetima. Međutim, u ovom slučaju Mađarska nikada nije dokazala da uspostavljanje sabirnih sustava u predmetnim aglomeracijama nije bilo opravdano. Osim toga, ta država članica ne utvrđuje ni to da mađarski propis o uporabi pojedinačnih sabirnih sustava komunalnih otpadnih voda omogućuje da oni osiguravaju jednaku razinu zaštite okoliša poput one koju osiguravaju sabirni sustavi.

18

Kao drugo, Komisija u biti tvrdi da, s obzirom na to da predmetne aglomeracije nisu opremljene sabirnim sustavima koji su u skladu sa zahtjevima iz članka 3. stavka 1. Direktive 91/271, slijedom toga treba smatrati da Mađarska ne ispunjava ni zahtjeve koji se na stanice za pročišćavanje primjenjuju na temelju članka 10. te direktive.

19

Mađarska u biti odgovara, kao prvo, da pitanje jesu li ispunjeni zahtjevi iz članka 3. stavka 1. Direktive 91/271 treba ocjenjivati na razini aglomeracija, kako su definirane tom direktivom.

20

Kao drugo, ovaj prigovor temelji se na pogrešnom tumačenju članka 3. stavka 1. Direktive 91/271. Naime, iz te odredbe proizlazi da se prikupljanje komunalnih otpadnih voda može osigurati ne samo sabirnim sustavima nego i pojedinačnim sustavima. Posljedično, iako prikupljanje tih voda prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda predstavlja jasnu i nedvosmislenu obvezu, ta se obveza može poštovati primjenom svih tih sustava, pod uvjetom da je, s jedne strane, uporaba pojedinačnih sustava opravdana i, s druge strane, da ti sustavi osiguravaju jednaku razinu zaštite okoliša poput one koju osiguravaju sabirni sustavi.

21

Kao treće, ti su različiti zahtjevi ispunjeni u ovom slučaju.

22

Prvi prigovor dijeli se na dva dijela.

23

Što se tiče prvog dijela tog prigovora, koji se temelji na povredi članka 3. stavka 1. Direktive 91/271, valja podsjetiti na to da prva dva podstavka tog stavka obvezuju države članice da osiguraju da sve aglomeracije dobiju sabirne sustave komunalnih otpadnih voda najkasnije do određenih datuma utvrđenih u tim podstavcima. Sa svoje strane, treći podstavak navedenog stavka propisuje da ako uspostavljanje sabirnog sustava nije opravdano, bilo stoga što ne bi proizvelo nikakvu korist za okoliš ili stoga što bi značilo prekomjeran trošak, potrebno je koristiti pojedinačne sabirne sustave komunalnih otpadnih voda ili druge odgovarajuće sustave kojima se postiže ista razina zaštite okoliša.

24

Najprije, iz teksta i strukture članka 3. stavka 1. te direktive proizlazi da ta odredba državama članicama nameće preciznu, jasnu i nedvosmislenu obvezu postizanja točnog, jasnog i nedvosmislenog rezultata, a koja se sastoji u tome da se osigura da sve aglomeracije koje su njome obuhvaćene budu opremljene sabirnim sustavom za prikupljanje svih komunalnih otpadnih voda koje stvaraju (presude od 6. studenoga 2014., Komisija/Belgija, C‑395/13, EU:C:2014:2347, t. 31. i od 5. ožujka 2020., Komisija/Cipar (Prikupljanje i pročišćavanje komunalnih otpadnih voda), C‑248/19, EU:C:2020:171, t. 27.).

25

Nadalje, samo je odstupanjem od te obveze dopušteno koristiti se pojedinačnim sabirnim sustavima komunalnih otpadnih voda (vidjeti u tom smislu presudu od 6. studenoga 2014., Komisija/Belgija, C‑395/13, EU:C:2014:2347, t. 36.).

26

Naposljetku, iz članka 3. stavka 1. trećeg podstavka Direktive 91/271 proizlazi da je primjena takvih pojedinačnih sustava u određenoj aglomeraciji moguća samo ako su ispunjena dva kumulativna zahtjeva. S jedne strane, dotična država članica mora utvrditi da nije opravdano ugraditi sabirni sustav u tu aglomeraciju zbog ekoloških ili financijskih razloga. S druge strane, u slučaju da je taj prethodni zahtjev ispunjen, na njoj je i da dokaže da pojedinačni sabirni sustavi komunalnih otpadnih voda ili drugi odgovarajući sustavi kojima se koristi umjesto takvog sabirnog sustava osiguravaju zaštitu okoliša jednaku onoj koju bi on osigurao (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2018., Komisija/Italija, C‑251/17, EU:C:2018:358, t. 37.).

27

U ovom slučaju valja utvrditi, kao prvo, da Mađarska ne osporava da se pojedinačni sabirni sustavi komunalnih otpadnih voda upotrebljavaju redovito i u velikom dijelu u aglomeracijama na koje se odnosi prvi prigovor. Prema tome, tu situaciju treba smatrati utvrđenom.

28

Kao drugo, ta država članica ne tvrdi niti utvrđuje da se navedena situacija, u pogledu svake dotične aglomeracije, objašnjava neopravdanošću upotrebe sabirnih sustava komunalnih otpadnih voda zbog okolišnih ili financijskih razloga. Naime, ona u biti samo tvrdi da pojedinačni sustavi prikupljanja tih voda kojima se koristi umjesto navedenih sabirnih sustava podliježu pravnim i tehničkim uvjetima uspostavljanja i iskorištavanja na temelju kojih se može smatrati da je njihovo korištenje opravdano. Međutim, Mađarska time ne iznosi nijedan ekološki ili financijski razlog koji bi pokazao da upotreba sabirnih sustava nije opravdana.

29

Iz toga slijedi da prvi dio prvog prigovora valja prihvatiti.

30

Kada je riječ o drugom dijelu prvog prigovora koji se temelji na povredi članka 10. Direktive 91/271, valja istaknuti to da taj članak propisuje državama članicama da osiguraju da se stanice za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda izgrađene radi ispunjenja zahtjeva članaka 4. do 7. te direktive konstruiraju, izgrade, vode i održavaju kako bi se osigurala dovoljna provedba u svim normalnim lokalnim klimatskim uvjetima.

31

Kao što to proizlazi iz teksta navedenog članka 10., obveza koju države članice imaju u pogledu stanica za pročišćavanje upotpunjuje obveze koje imaju na temelju članaka 4. do 7. Direktive 91/271 u području pročišćavanja komunalnih otpadnih voda. Stanice za pročišćavanje, za koje se člankom 10. te direktive nalaže državama članicama da ih izgrade, tako moraju biti konstruirane, izgrađene, vođene i održavane na način da poštuju zahtjeve primjenjive na obradu tih voda na temelju članaka 4. do 7. navedene direktive, od trenutka kada su one ušle u sabirne sustave koji se moraju ugraditi na temelju članka 3. iste direktive.

32

U tom pogledu Sud je u više navrata presudio da obveza koju članak 10. Direktive 91/271 nameće državama članicama u pogledu stanica za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda pretpostavlja ispunjenje zahtjeva predviđenih u člancima 4. do 7. te direktive u pogledu pročišćavanja tih voda, tako da se ne može smatrati da je ta obveza ispunjena ako ti prethodni zahtjevi nisu ispunjeni (presude od 19. srpnja 2012., Komisija/Italija, C‑565/10, EU:C:2012:476, t. 41. do 44. i od 6. listopada 2021., Komisija/Italija (Sustav prikupljanja i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda), C‑668/19, EU:C:2021:815, t. 94.).

33

Isto tako, s obzirom na vezu koja povezuje odredbe članaka 4. do 7. Direktive 91/271 i članak 3. te direktive, Sud je presudio da treba smatrati da te odredbe nisu poštovane ako nije poštovana obveza prethodnog osiguravanja da sve aglomeracije obuhvaćene tim člankom 3. budu opremljene sabirnim sustavom koji omogućuje prikupljanje svih komunalnih otpadnih voda koje ta aglomeracija stvara (vidjeti u tom smislu, u vezi s člankom 4. navedene direktive, presude od 25. listopada 2007., Komisija/Grčka, C‑440/06, EU:C:2007:642, t. 25. i od 4. svibnja 2017., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑502/15, EU:C:2017:334, t. 46. i, u vezi s člankom 5. iste direktive, presudu od 28. ožujka 2019., Komisija/Irska (Sustav prikupljanja i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda), C‑427/17, EU:C:2019:269, t. 166. i 184.).

34

Na dosljedan način valja utvrditi da se, u nedostatku sabirnih sustava komunalnih otpadnih voda, kako su predviđeni u članku 3. Direktive 91/271, stanice za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda, suprotno onomu što propisuje članak 10. te direktive, ne mogu smatrati konstruiranim, izgrađenim, vođenim i održavanim na način da ispunjavaju zahtjeve iz članaka 4. do 7. navedene direktive.

35

Stoga, s obzirom na vezu koja povezuje sve te članke, povreda članka 3. stavka 1. Direktive 91/271 dovodi do povrede članka 10. te direktive.

36

U ovom slučaju, s obzirom na to da je, kao što to proizlazi iz točaka 23. do 29. ove presude, Mađarska povrijedila obvezu predviđenu člankom 3. stavkom 1. Direktive 91/271, valja zaključiti da je ta država članica također povrijedila obvezu utvrđenu u članku 10. te direktive.

37

Iz toga slijedi da je i drugi dio prvog prigovora osnovan i da stoga prvi prigovor treba prihvatiti u cijelosti.

38

Za razliku od prvog prigovora, koji se odnosi na pitanje prikupljanja komunalnih otpadnih voda u aglomeracijama na koje se odnosi ova tužba, i drugi i treći prigovor odnose se na pitanje pročišćavanja tih voda u istim aglomeracijama te ih stoga treba ispitati zajedno.

39

U okviru drugog prigovora, Komisija ističe da Mađarska nije ispunila zahtjeve iz članka 4. stavka 1. Direktive 91/271 u pogledu aglomeracija Békés, Dabas, Dunavarsány, Hódmezővásárhely, Keszthely, Kéthely, Kiskunhalas, Köröm, Marcali, Mezőtúr, Nagykőrös, Pilisvörösvár, Soltvadkert, Szécsény, Szentendre, Szentes, Szigetszentmiklós, Tököl, Tolna, Veresegyház, Zalaegerszeg i Zalakaros.

40

U tom pogledu najprije ističe da se tom odredbom državama članicama nalaže da osiguraju da se komunalne otpadne vode koje ulaze u sabirne sustave prije ispuštanja podvrgnu sekundarnom ili ekvivalentnom pročišćavanju.

41

Nadalje, smatra da poštovanje te obveze podrazumijeva da sabirni sustavi kojima moraju biti opremljene sve aglomeracije jamče potpuno i učinkovito da se komunalne otpadne vode podvrgnu sekundarnom ili ekvivalentnom pročišćavanju.

42

Naposljetku u bitnome tvrdi da u ovom slučaju, s obzirom na to da predmetne aglomeracije nisu opremljene sabirnim sustavima koji su u skladu sa zahtjevima iz članka 3. stavka 1. Direktive 91/271, slijedom toga treba smatrati da ti sustavi ne ispunjavaju ni zahtjeve koji su predviđeni člankom 4. stavkom 1. i člankom 10. te direktive.

43

U okviru trećeg prigovora, Komisija ističe da Mađarska nije ispunila strože zahtjeve primjenjive na aglomeracije smještene u osjetljivim područjima na temelju članka 5. stavka 2. Direktive 91/271 u pogledu aglomeracija Keszthely, Kéthely, Marcali, Zalaegerszeg i Zalakaros. Argumentacija koju iznosi u prilog tom stajalištu u biti je slična argumentaciji na kojoj se temelji drugi prigovor. Međutim, Komisija nadalje tvrdi da je odredba na čiju se povredu poziva primjenjiva na aglomeracije o kojima je riječ. Naime, Mađarska se ne može pozvati na odstupanje predviđeno u članku 5. stavku 4. Direktive 91/271 jer nije dokazala da je poštovala zahtjeve koji su u tu svrhu postavljeni. Osim toga, na to se odstupanje može pozivati samo ako se prethodno poštuje članak 3. te direktive.

44

Mađarska prije svega smatra da, s obzirom na to da prvi prigovor koji je istaknula Komisija nije osnovan, ni za drugi prigovor ne može biti drukčije.

45

Nadalje i u svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da dio komunalnih otpadnih voda koje proizvode dotične aglomeracije ne prikuplja sabirni sustav, on se ipak odvodi pomoću pojedinačnih sustava koji ga prikupljaju u stanice za pročišćavanje gdje se obrađuje u skladu sa zahtjevima iz članka 4. stavka 1. Direktive 91/271.

46

Naposljetku, treći prigovor treba odbiti jer je Mađarska odlučila primijeniti odstupanje predviđeno člankom 5. stavkom 4. Direktive 91/271, zato što se toj odluci Komisija nije usprotivila i ispunjeni su svi zahtjevi potrebni da bi se moglo pozvati na to odstupanje.

47

Najprije valja istaknuti da članak 4. stavak 1. Direktive 91/271 predviđa da će države članice osigurati da se komunalne otpadne vode koje ulaze u sabirne sustave prije ispuštanja podvrgnu sekundarnom pročišćavanju ili ekvivalentnom pročišćavanju.

48

Članak 5. stavak 2. te direktive propisuje da će države članice osigurati da se komunalne otpadne vode koje ulaze u sabirne sustave prije ispuštanja u osjetljiva područja podvrgnu strožem pročišćavanju od onog opisanog u članku 4. stavku 1. navedene direktive.

49

Kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, tim se odredbama državama članicama nalaže obveza da osiguraju da se sve komunalne otpadne vode koje ulaze u sabirne sustave podvrgnu sekundarnom ili ekvivalentnom pročišćavanju (vidjeti u tom smislu presudu od 7. svibnja 2009., Komisija/Portugal, C‑530/07, EU:C:2009:292, t. 53. i 56.) i, u osjetljivim područjima, strožem pročišćavanju od sekundarnog ili ekvivalentnog pročišćavanja (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2021., Komisija/Italija (Sustav prikupljanja i pročišćavanja komunalnih otpadnih voda), C‑668/19, EU:C:2021:815, t. 63.).

50

Osim toga, uzimajući u obzir vezu koja, kao što je to navedeno u točki 33. ove presude, povezuje navedene odredbe s člankom 3. Direktive 91/271, treba smatrati da one nisu poštovane kada nije ispunjena obveza postizanja rezultata koju taj članak prethodno nameće državama članicama u pogledu uspostavljanja sabirnih sustava komunalnih otpadnih voda.

51

Iz toga slijedi da u ovom slučaju treba smatrati da Mađarska, s obzirom na to da u pogledu aglomeracija na koje se odnosi ova tužba ne poštuje obvezu predviđenu člankom 3. stavkom 1. Direktive 91/271, ne poštuje, a fortiori, obveze predviđene člankom 4. stavkom 1. odnosno člankom 5. stavkom 2. te direktive.

52

Kao drugo, iako je točno da stavak 4. članak 5. Direktive 91/271 predviđa da se propisani uvjeti za postrojenje za pročišćavanje na temelju, među ostalim, stavka 2. tog članka nužno ne primjenjuju na osjetljiva područja, ako se može dokazati da su ispunjeni određeni uvjeti iz tog stavka 4., u ovom slučaju valja utvrditi da Mađarska samo tvrdi da su ti uvjeti ispunjeni i ne dokazuje, konkretnim, preciznim i potpunim dokazima, u kojoj su konkretno i djelotvornoj mjeri navedeni uvjeti pravodobno bili ispunjeni za svako osjetljivo područje na koje se odnosi ova tužba.

53

Kao treće i posljednje, kad je riječ o članku 10. Direktive 91/271, valja podsjetiti na to da, s obzirom na vezu koja, kao što je to navedeno u točkama 31. i 32. ove presude, povezuje taj članak 10. s člancima 4. do 7. te direktive, treba smatrati da obveza koju taj članak nameće državama članicama u pogledu stanica za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda nije ispunjena ako nisu ispunjeni zahtjevi koje ti članci 4. do 7. prethodno nameću državama članicama u pogledu pročišćavanja tih voda.

54

S obzirom na utvrđenja iz točaka 36. i 51. ove presude, iz toga u ovom slučaju slijedi da treba smatrati da Mađarska ne poštuje navedenu obvezu.

55

Iz toga slijedi da drugi i treći prigovor treba prihvatiti.

56

Komisija navodi da je u svojem obrazloženom mišljenju zaključila da je Mađarska povrijedila obveze koje ima na temelju članka 15. Direktive 91/271 time što nije dokazala, putem ažuriranih podataka koji su u skladu sa zahtjevima iz tog članka, da je ispunila svoju obvezu praćenja ispuštanja iz stanica za pročišćavanje kojima su opremljene aglomeracije na koje se odnosi ova tužba.

57

Mađarska pak tvrdi da je postupila u skladu s navedenim obvezama.

58

U skladu s člankom 21. Statuta Suda Europske unije i člankom 120. točkom (c) Poslovnika Suda, svaka tužba mora, među ostalim, sadržavati sažeti prikaz tužbenih razloga. Iz toga slijedi da u svakoj tužbi koju Komisija podnese na temelju članka 258. UFEU‑a moraju biti navedeni ne samo točni prigovori o kojima Sud mora odlučiti nego i, u dovoljno jasnom i preciznom obliku, bitni pravni i činjenični elementi na kojima se temelji svaki od tih prigovora, pri čemu nepoštovanje tih zahtjeva podrazumijeva, ovisno o slučaju, nedopuštenost te tužbe ili prigovora o kojem je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 10. prosinca 2009., Komisija/Ujedinjena Kraljevina, C‑390/07, EU:C:2009:765, t. 339. i navedenu sudsku praksu).

59

Međutim, u ovom slučaju valja utvrditi da, kad je riječ o ovom prigovoru, Komisija ne iznosi pravnu i činjeničnu argumentaciju koja bi mogla ispuniti te zahtjeve, nego se u biti ograničava na upućivanje na utvrđenja i ocjene sadržane u obrazloženom mišljenju.

60

Stoga četvrti prigovor treba odbaciti kao nedopušten.

61

S obzirom na sva prethodna razmatranja, treba utvrditi da:

62

U skladu s člankom 138. stavkom 3. Poslovnika, ako stranke djelomično uspiju u svojim zahtjevima, svaka stranka snosi svoje troškove. Međutim, ako se to čini opravdanim u danim okolnostima, Sud može odlučiti da, osim vlastitih troškova, jedna stranka snosi i dio troškova druge stranke.

63

U ovom slučaju, budući da Mađarska u bitnome nije uspjela u svojem zahtjevu, snosit će, osim vlastitih troškova, i tri četvrtine troškova Komisije. Komisija će snositi četvrtinu vlastitih troškova.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) proglašava i presuđuje: