1.

Treba li članak 5. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 (1) od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima u vezi s načelom prema kojem nacionalni sud mora jamčiti postupovna prava kako bi se učinkovito zaštitila prava koja proizlaze iz prava Unije tumačiti na način da je nacionalni sud prilikom utvrđivanja uobičajenog boravišta dužnika dužan, kao uvjet koji se nacionalnim pravom zahtijeva za provedbu jednostranog formalnog postupka bez mjere izvođenja dokaza, poput postupka izdavanja platnog naloga, tumačiti svaku opravdanu sumnju da dužnik uobičajeno boravi u drugoj državi članici Europske unije kao nepostojanje pravne osnove za izdavanje platnog naloga odnosno kao razlog zašto platni nalog ne može postati pravomoćan?

2.

Treba li članak 5. stavak 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima u vezi s načelom prema kojem nacionalni sud mora jamčiti postupovna prava kako bi se učinkovito zaštitila prava koja proizlaze iz prava Unije tumačiti na način da on obvezuje nacionalni sud koji je nakon izdavanja platnog naloga protiv određenog dužnika utvrdio da taj dužnik vjerojatno nema uobičajeno boravište u državi članici u kojoj se vodi postupak, pod uvjetom da to prema nacionalnom pravu predstavlja zapreku za izdavanje platnog naloga, da ukine izdani platni nalog po službenoj dužnosti iako ne postoji zakonska odredba kojom se to izričito propisuje?

3.

Ako odgovor na drugo prethodno pitanje bude niječan, treba li odredbe koje su ondje navedene tumačiti na način da se njima nacionalni sud obvezuje da ukine izdani platni nalog nakon što je provjerio i sa sigurnošću utvrdio da dužnik nema uobičajeno boravište u državi suda pred kojim se vodi postupak?