Žalba koju je 22. siječnja 2019. podnijela Savezna Republika Njemačka protiv presude Općeg suda (deveto prošireno vijeće) od 13. prosinca 2018. u predmetima T-339/16, T-352/16 i T-391/16, Ville de Paris, Ville de Bruxelles i Ayuntamiento de Madrid protiv Europske komisije

(predmet C-177/19 P)

(2019/C 155/36)

Jezik postupka: španjolski i francuski

Stranke

Žalitelj: Bundesrepublik Deutschland (zastupnici: J. Möller, S. Eisenberg i D. Klebs, agenti)

Druge stranke u postupku: Europska komisija, Ville de Paris, Ville de Bruxelles, Ayuntamiento de Madrid

Žalbeni zahtjev

Žalitelj od Suda zahtijeva da:

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

U potporu svojoj žalbi žalitelj ističe četiri žalbena razloga:

Kao prvo, Opći sud je pogrešno smatrao da su tužbe dopuštene. Počinio je pogrešku koja se tiče prava kada je pretpostavio da Uredba (EU) 2016/646 (1) izravno utječe na općine tužitelje prilikom izvršavanja njihovih ovlasti za donošenje mjera za smanjenje onečišćenja zraka.

Kao drugo, pobijana presuda zahvaćena je nedostacima u obrazloženju jer ne sadržava obrazloženje o tome u kojem opsegu ta uredba izravno utječe na tužitelje. Štoviše, Opći sud izravan utjecaj na tužitelje izvodi jedino iz toga da se Direktivom 2007/46/EZ (2) zabranjuje izricanje zabrane prometa za vozila koja ispunjavaju zahtjeve norme Euro 6. Ni to tumačenje Direktive 2007/46 nije točno.

Kao treće, Opći sud je pogrešno smatrao, osobito povredom članka 5. stavka 3. Uredbe (EZ) br. 715/2007 (3), da Komisija nije bila ovlaštena za donošenje Uredbe 2016/646 u konkretnom obliku. Opći sud je previdio da je Komisija raspolagala širokom marginom prosudbe kada je u Uredbi 2016/646 odredila faktore sukladnosti za ispitivanje stvarnih emisija tijekom vožnje u RDE testnom postupku. Za razliku od onoga što je smatrao Opći sud, pritom nije bilo riječ o izmjeni graničnih vrijednosti u Uredbi br. 715/2007, nego o utvrđenjima koja su potrebna zbog novosti i posebnosti mjernog postupka (dozvoljena odstupanja mjerenja).

Kao četvrto, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava kada je smatrao da je pravno moguće poništenje dijela Uredbe 2016/646. Pritom je previdio činjenicu da se postupak mjerenja ne može praktično provesti bez faktora usklađenosti i da je Komisija obvezujuću prirodu postupka RDE za potrebe homologacije izričito uvjetovala uvođenjem korektivnih faktora.

U podrednom zahtjevu njemačka vlada ističe da Opći sud nije dostatno uzeo obzir da zakonodavac Unije ne može donijeti novu odredbu u roku koji je određen presudom. Stoga se odredba koja je poništena u presudi treba održati na snazi u maksimalnom razdoblju koje je znatno dulje od roka od 12 mjeseci od pravomoćnosti presude.

(1)  Uredba Komisije (EU) 2016/646 od 20. travnja 2016. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 692/2008 u pogledu emisija iz lakih osobnih i gospodarskih vozila (Euro 6); SL 2016., L 109, str. 1.

(2)  Direktiva 2007/46/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. rujna 2007. o uspostavi okvira za homologaciju motornih vozila i njihovih prikolica te sustava, sastavnih dijelova i zasebnih tehničkih jedinica namijenjenih za takva vozila; SL 2007., L 263, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 35., str. 103.)

(3)  Uredba (EZ) br. 715/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2007. o homologaciji tipa motornih vozila u odnosu na emisije iz lakih osobnih i gospodarskih vozila (Euro 5 i Euro 6) i pristupu podacima za popravke i održavanje vozila; SL 2007., L 171, str. 1. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 30., str. 284.)