1.

Treba li članak 2. točku (m) Direktive 2002/21/EZ (1) Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o zajedničkom regulatornom okviru za elektroničke komunikacijske mreže i usluge (Okvirna direktiva), tumačiti na način da „pružanje elektroničkih komunikacijskih mreža” ne obuhvaća aktivnosti televizijskog reemitiranja putem satelitskih mreža koje posjeduju treće osobe, kao što su one koje obavlja tužitelj?

2.

Treba li članak 31. stavak 1. Direktive 2002/22/EZ (2) Europskog parlamenta i Vijeća od 7. ožujka 2002. o univerzalnoj usluzi i pravima korisnika u vezi s elektroničkim komunikacijskim mrežama i uslugama (Direktiva o univerzalnoj usluzi), kako je izmijenjena Direktivom 2009/136/EZ (3) Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009., tumačiti na način da sprječava države članice da nametnu obvezu „obveznog podržavanja” (obvezu prijenosa televizijskog kanala putem satelitskih mreža koje posjeduju treće osobe i osiguranja pristupa krajnjim korisnicima tom prijenosu) gospodarskim subjektima kao što je tužitelj, koji, (1) prenose televizijski kanal zaštićen sustavom uvjetnog pristupa putem satelitskih mreža koje posjeduju treće osobe, u tu svrhu primaju signale televizijskog programa (kanala) koji se emitiraju u to vrijeme i, konvertiraju, kodiraju i prenose iste do satelita s kojeg se bez prestanka prenose nazad na Zemlju, te koji (2) nude pakete televizijskih kanala klijentima, i u tu svrhu pružaju pristup tim zaštićenim televizijskim prijenosima (ili njihovu dijelu) putem uređaja za uvjetni pristup, u zamjenu za naknadu?

3.

Treba li članak 31. stavak 1. Direktive 2002/22, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, tumačiti na način da se — za potrebe primjene te odredbe — za značajan broj krajnjih korisnika smatra da ne koriste elektroničke komunikacijske mreže (u predmetnom slučaju, mrežu za satelitski prijenos), kao njihov glavni izvor (sredstvo) primanja televizijskih prijenosa, ako se te mreže koriste kao navedeni glavni izvor (sredstvo) samo od strane otprilike 6 % svih krajnjih korisnika (u ovom slučaju, kućanstava)?

4.

Kada se ocjenjuje je li primjena članka 31. stavka 1. Direktive 2002/22, kako je izmijenjena Direktivom 2009/136, opravdana, treba li voditi računa o korisnicima interneta koji mogu besplatno uživo gledati predmetne televizijske programe (ili njihove dijelove) na internetu?

5.

Treba li članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije tumačiti na način da sprječava države članice da nametnu obveze gospodarskim subjektima, kao što je tužitelj, da besplatno reemitiraju televizijski kanal putem elektroničkih komunikacijskih mreža, ako je nakladnik elektroničkih medija u čiju je korist ta obveza utvrđena, u potpunosti sposoban sam prenositi te televizijske kanale putem iste mreže vlastitim novcem?

6.

Treba li članak 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije tumačiti na način da sprječava države članice da nametnu obveze gospodarskim subjektima, kao što je tužitelj, da besplatno reemitiraju televizijski kanal putem elektroničkih komunikacijskih mreža, ako bi tom obvezom bilo pokriveno samo oko 6 % svih kućanstava, a ona imaju mogućnost gledanja tog televizijskog kanala putem zemaljske mreže prijenosa ili putem interneta?