4.8.2014   

HR

Službeni list Europske unije

C 253/36

—

poništi Odluku Vijeća 2014/119/ZVSP od 5. ožujka 2014. o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini (OJ L 66, str. 26.) i Uredbu Vijeća (EU) br. 208/2014 od 5. ožujka 2014. (SL L 66, str. 1.) o mjerama ograničavanja usmjerenima protiv određenih osoba, subjekata i tijela s obzirom na stanje u Ukrajini, u dijelu u kojem se odnose na tužitelja;

—

tuženiku naloži snošenje troškova tužitelja.

1.

Prvi tužbeni razlog prema kojem je Vijeće propustilo navesti odgovarajuću pravnu osnovu. Članak 29. UEU-a nije bio odgovarajuća pravna osnova za Odluku jer se u prijavi protiv tužitelja on ne navodi kao osoba koja je narušila vladavinu prava ili ljudska prava u Ukrajini (u smislu članka 21. stavka 2. i članka 23. UEU-a). Budući da je Odluka bila nevaljana, Vijeće se nije moglo osloniti na članak 215. stavak 2. UFEU-a kako bi donijelo Uredbu. U vrijeme kada su usvojene mjere ograničavanja, protiv tužitelja nije postojala nikakva optužba niti zahtjev na bilo kojem području prema kojem bi njegove aktivnosti narušavale vladavinu prava ili bi kršile ljudska prava u Ukrajini.

2.

Drugi tužbeni razlog prema kojem Vijeće nije zadovoljilo kriterij za stavljanje na popis u skladu s kojim za osobu mora biti „utvrđeno da je odgovorna” za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava ili za kršenja ljudskih prava u Ukrajini ili da je povezana s bilo kojom osobom za koju je to utvrđeno. Jedini razlog koji se navodi kao temelj za stavljanje tužitelja na popis jest da se govori da se protiv tužitelja vodi „istraga” u Ukrajini zbog sudjelovanja u kaznenim djelima u vezi s pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava i nezakonitim prijenosom tih sredstava izvan Ukrajine. Slijedom toga, (u skladu sa stajalištem Općeg suda u predmetu C-256/11 Ezz) čak nije riječ o navodu da je tužitelj osoba odgovorna za zloupotrebu ukrajinskih državnih sredstava ili za kršenja ljudskih prava u Ukrajini ili da je povezan s bilo kojom osobom za koju je to na odgovarajući način utvrđeno.

3.

Treći tužbeni razlog prema kojem je Vijeće povrijedilo tužiteljevo pravo na obranu i pravo na učinkovitu sudsku zaštitu. Tužitelj ni u jednom stadiju postupka nije dobio pobliže informacije o „istrazi” za koju se tvrdi da opravdava to što je stavljen na popis, a kamoli „ozbiljne i vjerodostojne” ili „konkretne” dokaze u tom smislu. Unatoč zahtjevima, Vijeće nije dostavilo te informacije.

4.

Četvrti tužbeni razlog prema kojem je Vijeće propustilo dati tužitelju dovoljno obrazloženje zašto je stavljen na popis. Navedeni razlozi nisu dovoljno detaljni i konkretni. Ništa se pobliže ne navodi o kakvom je tužiteljevom ponašanju riječ kojim je navodno „sudjelovao” u „kaznenim djelima” ili kako je takvo navodno „sudjelovanje u kaznenim djelima” na bilo koji način povezano s „pronevjerom ukrajinskih državnih sredstava” ili „nezakonitim prijenosom tih sredstava izvan Ukrajine”. Ništa se pobliže ne navodi o „istrazi”, tijelu koje navodno vodi tu istragu, naravi istrage ili datumu kada je navodno pokrenuta.

5.

Peti tužbeni razlog prema kojem je Vijeće teško povrijedilo tužiteljeva temeljna prava na vlasništvo i ugled. Mjere ograničavanje nisu „propisane zakonom”; usvojene su bez odgovarajućih zaštitnih mehanizama na temelju kojih bi tužitelj mogao učinkovito voditi svoj slučaj pred Vijećem; nisu ograničene na konkretnu imovinu za koju se tvrdi da je dio zloupotrijebljenih državnih sredstava niti im je postavljena gornja granica do iznosa sredstava za koje se tvrdi da su zloupotrijebljena.

6.

Šesti tužbeni razlog prema kojem se Vijeće oslonilo na činjenice koje su u biti netočne. Protivno isključivom razlogu zbog kojeg je tužitelj stavljen na popis, nema nikakvih dostupnih informacija niti dokaza o tome da se protiv tužitelja doista vodi „istraga” u Ukrajini i to u smislu kako je navedeno u Odluci i Uredbi.

7.

Sedmi tužbeni razlog prema kojem je Vijeće propustilo osigurati relevantnost i valjanost dokaza navedenih kao razlog za stavljanje tužitelja na popis: Vijeće nije razmotrilo činjenicu je li trenutni Glavni državni odvjetnik Ukrajine prema Ustavu Ukrajine bio ovlašten pokrenuti bilo kakvu istragu protiv tužitelja i nije uzelo u obzir činjenicu da se protiv tužitelja u biti nije vodila navodna „istraga”.