2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/57

Izvjestiteljica:

Anne CHASSAGNETTE

Suizvjestitelj:

Carlos TRIAS PINTÓ

1.1.

Gospodarski model koji se temelji na shemi „uzmi, proizvedi, posjeduj, baci” doveden je u pitanje zbog brojnih gospodarskih, socijalnih i okolišnih izazova s kojima se Europa suočava.

1.2.

Svjedočimo nastanku hibridnog gospodarstva, u kojemu je tradicionalna struktura tržišta ugrožena pojavom mnoštva novih modela koji mijenjaju odnose između proizvođača, distributera i potrošača.

1.3.

Osim gospodarske isplativosti, neki od tih novih modela, kao što su funkcionalna ekonomija, ekonomija dijeljenja ili odgovorne financije, nastoje – ili kane – odgovoriti na druge izazove važne za ljude i planet, a koji su ključni za održivi razvoj, a to su:

1.4.

Za Europsku uniju (EU) pružanje potpore tim inovatorima predstavlja priliku da preuzme vodeću ulogu na polju inovativnih gospodarskih modela koji neraskidivo povezuju načela gospodarskog blagostanja, kvalitetne socijalne zaštite i ekološke održivosti te definiraju „europski žig”. EU stoga mora biti ambiciozan po tom pitanju.

1.5.

U tu svrhu u ovom se mišljenju iznosi sljedećih deset preporuka.

1.5.1.

Osigurati bolju koordinaciju rada na održivom gospodarstvu u EU-u uvođenjem stalne strukture novog održivog gospodarstva. U okviru te strukture na raspolaganju bi bila sredstva ocjenjivanja i komunikacije koja bi pomogla u praćenju novih gospodarskih modela s potencijalom održivog razvoja i provedbe preporuka sadržanih u ovom dokumentu. Takva bi struktura pogodovala dijalogu između različitih dionika na europskoj razini. EGSO bi mogao pridonijeti tom naporu osnivanjem svojeg centra za praćenje novog gospodarstva, kao što je to već bilo preporučeno u više mišljenja.

1.5.2.

1.5.3.

Potrebno je provjeriti odgovaraju li uistinu novi modeli kriterijima održivosti. Iza ideja novog održivog gospodarstva neki dionici razvijaju modele koji nisu nužno održivi u svim aspektima. Komisija mora uzeti u obzir ne samo prilike, već i potencijalne rizike i negativan učinak koje donose određeni novi gospodarski modeli, osobito u pogledu socijalnih pitanja, regulacije rada i nepoštene porezne konkurencije.

1.5.4.

EU mora poticati i pružati potporu obrazovanju, stručnom osposobljavanju i informiranju kako bi se poboljšalo znanje svih dionika o novim održivim gospodarskim modelima i ulozi održivog financiranja. Riječ je o tome da se stavi naglasak na kompatibilnost i moguće tenzije i ustupke koji postoje između održivosti i gospodarske isplativosti.

1.5.5.

Komisija bi trebala analizirati i nadopuniti (ne zamjenjujući ih) privatne inicijative za razmjenu dobrih praksi i iskustava među inovatorima putem mreža, internetskih platformi, konferencija itd. EGSO već podupire takve inicijative kroz zajedničko upravljanje novom platformom o kružnom gospodarstvu s Europskom komisijom.

1.5.6.

Tijela javne vlasti EU-a moraju provjeriti imaju li nositelji novih stvarno održivih gospodarskih modela pristup financiranju u ranim fazama razvoja i nakon toga. Da bi im se osigurao povlašteni pristup javnim mehanizmima financiranja i/ili da bi im se olakšalo financiranje odgovornih investitora, potrebni su alati i definicije.

1.5.7.

Europska komisija može poticati eksperimentiranje novim modelima putem fonda za financiranje inovacija namijenjenog održivim modelima i otvorenog javno-privatnim partnerstvima. U tu svrhu EGSO preporučuje pokretanje pilot-projekata koji mogu stvoriti zajedničku vrijednost i integrirati mreže novog gospodarstva.

1.5.8.

Tijela javne vlasti EU-a trebaju uključiti dionike koji su nositelji tih novih gospodarskih modela u postojeće sektorske politike EU-a kako bi im osigurala veću vidljivosti i ostvarila „učinak poluge” koji pogoduje njihovu razvoju. Tako bi u paketu mjera za mobilnost, čija je izrada u tijeku, moglo biti zanimljivo pružiti potporu novim modelima dijeljenja prijevoza ili zajedničke upotrebe vozila kako bi se dopunila ponuda javnog prijevoza.

1.5.9.

1.5.10

.Treba preispitati način na koji funkcionira financijski sektor kako bi ga se učinilo održivim te ponovo definirati pojam rizika kako bi se u njega uključili dugoročni izazovi – na polju okoliša, društva i upravljanja – na mikro i makro razini. Svi dionici financijskog lanca vrijednosti (potrošači, banke, investitori, regulatorna tijela, vlade) moraju sudjelovati u tom procesu. Na taj će se način rezultati u pogledu ulaganja i zajmova moći bolje prilagoditi očekivanjima odgovornih potrošača. EGSO predlaže osnivanje platforme (eng. hub) koja bi potrošačima pružala objektivne informacije za lakše snalaženje u tim pitanjima.

2.

2.1.

Održivost našeg gospodarskog modela – odnosno sposobnost modela da odgovori na potrebe današnjih generacija bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da odgovore na svoje potrebe – nešto je o čemu se sve više raspravlja (2).

2.2.

Na gospodarskoj razini, masovna nezaposlenost koja i dalje vlada u nekim zemljama odraz je teškoća s kojima se susreću određene kategorije stanovništva u pristupanju tržištu rada koje se brzo mijenja. Smanjena kupovna moć i slab rast određenih razvijenih zemalja navode nas na propitivanje o ciljevima kojima bi trebao težiti naš gospodarski model.

2.3.

Na društvenoj razini rast nejednakosti dovodi do pitanja raspodjele i pravedne podjele resursa (gospodarskih i prirodnih). Činjenica da dio društva ne može uživati u prednostima rasta navodi na preispitivanje naših načina upravljanja u svrhu uvođenja gospodarskog modela koji je uključiviji i participativniji.

2.4.

Na razini okoliša rizici povezani s klimatskim promjenama dovode u pitanje našu ovisnost o vrstama energije čija proizvodnja uzrokuje emisije CO2. Linearnost naših proizvodnih i potrošačkih sustava dovodi do prekomjernog iskorištavanja prirodnih resursa i narušavanja biološke raznolikosti. Onečišćenje nastalo našim gospodarskim djelatnostima utječe na okoliš i dobrobit građana.

2.5.

2.5.1.

Ti novi modeli, koji se mogu temeljiti na novim tehnologijama, osobito digitalnoj, mijenjaju odnose među proizvođačima, distributerima i potrošačima, koji ponekad postaju „proizvođači-potrošači”. Unose pomutnju u pogledu određenih tradicionalnih pojmova, kao što je pojam plaćenog zaposlenja, i nude fleksibilnije oblike rada u kojima se radi skupno. Iako se nazivaju „novima”, oni zapravo mogu obnoviti stare prakse.

2.5.2.

Ovo se mišljenje odnosi na sve nove gospodarske modele, kojima se, osim postizanja gospodarske isplativosti, želi – ili nastoji – odgovoriti na druge glavne izazove održivog razvoja, a to su:

2.5.3.

Inovativni poduzetnici koji predlažu nove gospodarske modele za koje se smatra da su održiviji okupljaju se iza brojnih pojmova, kao što su kružno gospodarstvo, funkcionalna ekonomija, ekonomija dijeljenja, gospodarstvo za opće dobro, odgovorne financije. Oni obogaćuju već strukturirani ekosustav poduzetnika, socijalno gospodarstvo koje je usmjereno na važnost upravljanja te socijalne i ekološke koristi. Socijalno gospodarstvo ne može se smatrati „novim”, „održivim” gospodarskim modelom, no ono se ipak razvija zahvaljujući poticajima tih inovatora. Iako ovi novi modeli nemaju uvijek iste ciljeve (neki su usmjereni na pitanja okoliša, drugi na društvena pitanja), njima se žele stvoriti višestruke vrijednosti (gospodarske, društvene, okolišne) i stoga im se ne bi trebalo pristupati izolirano.

2.6.

EU treba iskoristiti priliku da zauzme vodeći položaj u području održivog gospodarskog modela. Potrebno je nastaviti osmišljavati europski gospodarski model kako bi se uključila dugoročna pitanja i neraskidivo povezala načela gospodarskog blagostanja i održivosti.

2.6.1.

Kod potrošača u Europi sve je veća razina osviještenosti o društvenim i okolišnim učincima njihove potrošnje. Pojava „proizvođača-potrošača”, naročito na području obnovljive energije, doprinosi oblikovanju novih odnosa u lancu vrijednosti i između proizvođača, distributera i potrošača. Do toga dolazi i među gospodarskim subjektima. Primjerice, u financijskom sektoru pojam rizika proširuje se kako bi obuhvatio „nefinancijske” kriterije, osobito za vrednovanje imovine. Određeni upravitelji imovinom na taj način žele uvesti dinamiku kojom će potaknuti poduzeća da, osim svojih zakonskih obveza, utvrde određene elemente društvene i ekološke odgovornosti. S ovom dinamikom, koja je zasad još u začecima, treba nastaviti i osnažiti je na temelju stvarne odgovornosti (3). Razvijanje održivih financija najbolji je način za preusmjeravanje europskog financijskog sustava s fokusa na kratkoročnoj stabilizaciji prema fokusu na dugoročnom učinku.

2.6.2.

Europa može ostvariti brojne prednosti ako preuzme vodeću ulogu na polju tog novog gospodarstva.

2.6.3.

EU putem tih novih modela može pronaći rješenja potrebna kako bi odgovorio na konkretne probleme. Zajednička upotreba vozila, kojom su dopunjeni naši oblici prijevoza, može potaknuti uključiviju mobilnost pogodniju za okoliš. Poslovni modeli kojima se nastoji ponovno uključiti osobe s poteškoćama doprinose poboljšanju pristupa tržištu rada za dio stanovništva.

2.6.4.

2.6.5.

EU ima sredstva potrebna kako bi stvorio „europske predvodnike” u tim područjima. Za određena poduzeća spoj gospodarske isplativosti i kriterija održivosti u okviru njihova modela postaje ili je već postao stvarna usporediva prednost s pomoću koje osvajaju nova tržišta.

2.6.6.

Nakon šoka uzrokovanog Brexitom EU može okupiti države članice oko projekta koji ih ujedinjuje, i, uvodeći pojam održivosti u središte projekta modernizacije svojeg gospodarstva i političkih pitanja kojima se bavi, ponovo staviti ljudskost u srce europskog projekta.

3.

Iako pojava novih modela koji sadrže obećanje održivosti predstavlja stvarnu priliku za EU, njihova proliferacija mora se dobro shvatiti i razumjeti kako bi se utvrdile i potaknule pokretačke snage te promjene.

3.1.

Funkcionalno gospodarstvo, na primjer, sastoji se od zamjene pojma prodaje robe pojmom prodaje uporabe robe. Potrošač pojedinac ne kupuje više vozilo, već uslugu mobilnosti posredstvom pružatelja usluge. Sa stajališta održivosti, prijelaz s vlasništva na uporabu omogućuje a priori: poticanje dobavljača da poboljšaju održavanje proizvoda, produlje njihov vijek trajanja, odnosno da koriste ekološki dizajn i recikliraju ih; da se pobrinu za to da nekoliko potrošača koristi isti proizvod i time povećaju uporabu već proizvedene robe koja se ponekad nedovoljno koristi; da predlažu cijene pristupa toj robi koje su niže od cijene njezina posjedovanja.

3.2.

Ekonomija dijeljenja predstavlja pojam čija definicija još nije konačno utvrđena (4). Općenito se primjenjuje na poduzetnike koji razvijaju digitalne platforme koje pojedincima omogućuju razmjenu robe ili usluga: dijeljenje prijevoza, najam robe, kupnju rabljene robe, posudbu, darivanje itd. Međutim, o toj se definiciji vode velike rasprave; neki u nju uključuju sustave razmjene između pojedinaca koji nisu utemeljeni na digitalnim platformama, dok joj drugi pridružuju poduzeća koja iznajmljuju robu čiji su i dalje vlasnici. Nadalje, neki isključuju sve inicijative koje provode poduzeća koja nastoje ostvariti dobit.

3.3.

Kružno gospodarstvo proizlazi iz suprotstavljanja linearnom modelu (5). Ono je utemeljeno na stvaranju „pozitivnih vrijednosnih krugova” koji na kraju „vijeka trajanja” ponovno uvode proizvode ili materijale u proizvodnu krug. U idealnom kružnom modelu roba je osmišljena po ekološkom dizajnu, proizvedena je od obnovljivih ili recikliranih resursa ili otpad iz drugih sektora, ponovno se koristi, popravlja se, nadograđuje i konačno reciklira. Prednosti su kružnog gospodarstva smanjenje rizika, smanjenje troškova, dodana vrijednost, vjernost potrošača i motiviranost zaposlenika.

3.4.

Novi takozvani održivi gospodarski modeli ne mogu se svrstati isključivo u tri prethodno navedena pojma. Međutim, potonji ipak omogućuju isticanje nepreciznosti određenih pojmova koji se koriste za opisivanje novih gospodarskih modela, u skladu s raspravama o okviru ekonomije dijeljenja ili njemu bliskog pojma ekonomije suradnje. Neki se pojmovi mogu i preklapati s obzirom na to da se funkcionalna ekonomija i ekonomija dijeljenja mogu smatrati dijelovima kružnog gospodarstva.

3.5.

Također valja istaknuti raznolikost poduzetnika koji razvijaju te nove gospodarske modele: velika poduzeća koja se obnavljaju, kao i novoosnovana inovativna poduzeća koja nastoje ostvariti eksponencijalni rast, socijalna poduzeća koja mogu spadati u socijalno gospodarstvo, volonterske udruge i građanske inicijative.

3.6.

Iako neki od tih poduzetnika nastoje istodobno ostvariti ekonomsku održivost i odgovoriti na izazove na području okoliša, društva i upravljanja, te stavljaju održivost u središte svojeg projekta i procjenjuju svoj učinak u cilju poboljšanja, drugi poduzetnici nisu jednako predani održivosti. Potonji traže prije svega zaradu i smatraju da njihov gospodarski model ima pozitivan vanjski učinak na ostatak društva, a da ga pritom niti mjere niti nastoje poboljšati.

3.7.

Ti novi modeli ne nastoje nužno postići održivosti na svim razinama. Primjerice, poduzeća koja razvijaju gospodarske modele po uzoru na kružno gospodarstvo nastoje staviti pitanja zaštite okoliša u središte svojeg projekta i što je više moguće štediti resurse. Međutim, kako bi sustav bio održiv i na društvenoj razini, ta opcija kružnog gospodarstva mora ostati cjenovno pristupačna potrošačima. Osim toga, iako uspostavljeni proizvodni krugovi mogu biti lokalni, a time i davati prednost lokalnim resursima i zapošljavanju, nije isključena mogućnost da se resursi iskorišteni kao reciklirani materijal prenose na velike udaljenosti. S druge strane, glavni cilj ekonomije dijeljenja može biti širenje pristupa robi za korisnike bez zahtjeva na području zaštite okoliša.

3.8.

Obavezno valja imati na umu da se procjeni stvarnog učinka navodno održivih novih gospodarskih modela treba pristupiti oprezno. Primjerice, prednosti koje platforme ekonomije dijeljenja imaju za okoliš i dalje su predmet rasprave. Sveukupni utjecaj na okoliš platformi koje osobama omogućuju pristup robi drugih pojedinaca umjesto da sami kupuju novu robu često je složeniji nego što se to čini (6). Primjerice, dijeljenje prijevoza na velikim udaljenostima često je u izravnoj konkurenciji s vlakom, a ne s pojedinačnim korištenjem vozila. S druge strane, osobe koje kupuju robu od drugih pojedinaca ne čine to kako bi smanjile kupnju nove robe, nego kako bi povećale svoju potrošnju. Općenitije, prijelaz s vlasništva na uporabu nije dovoljan kako bi se zajamčilo smanjenje ekološkog otiska potrošnje i smanjenje troškova za potrošača. Tako poduzeća koja nude najam pametnih telefona umjesto njihove prodaje često svojim korisnicima nude mogućnost brze zamjene proizvoda, a ne uvode uvijek sustav za recikliranje ili ponovnu uporabu proizvoda.

3.9.

Konačno, napomenimo da ekonomija dijeljenja postavlja važna pitanja u pogledu monopolizacije, zaštite podataka, radničkih prava, oporezivanja trgovine ili tržišnog natjecanja s tradicionalnim gospodarskim modelima, u skladu s raspravama o platformama za smještaj između pojedinaca.

3.10.

Iako tijela javne vlasti moraju pružiti potporu poduzetnicima koji na temelju ovih koncepata inoviraju, ipak moraju zadržati kritički pogled što se tiče njihovih namjera i stvarnih učinaka i biti svjesna raznolikosti poduzetnika i nepreciznosti koncepata koje koriste.

4.

4.1.

Prvo se treba usredotočiti na inicijative koje su već poduzete na europskoj razini u svrhu pružanja potpore novim gospodarskim modelima. Ovo je pitanje već privuklo pozornost donositelja odluka u javnom sektoru u državama članicama i na razini Unije. Potonji počinju pratiti njihov razvoj, ispitivati stvarni doprinos tih novih modela održivom razvoju i razmatrati alate za javno djelovanje koji bi omogućili pružanje potpore modelima s najvećim učinkom.

4.1.1.

Na razini Europske komisije u tijeku je nekoliko projekata u okviru komunikacije o pametnoj, inovativnoj i održivoj industriji, u kojoj se predviđa usvajanje globalne strategije za industrijsku konkurentnost, uz aktivnu ulogu svih zainteresiranih strana i pobuđivanje osjećaja odgovornosti među pojedincima:

4.1.2.

EGSO je već usvojio različita mišljenja o funkcionalnoj ekonomiji  (10) , ekonomiji dijeljenja ili povezanom konceptu ekonomije suradnje  (11) , kružnom gospodarstvu  (12) , inovacijama kao pokretaču novih gospodarskih modela  (13) i gospodarstvu za opće dobro  (14). U tim se mišljenjima ističe:

4.2.

Ova mišljenja donose prijedloge za djelovanje tijela javnih vlasti u svrhu pružanja potpore razvoju poduzeća koja istodobno primjenjuju nove i održive gospodarske modele. U popisu navedenom u nastavku ponovo iznosimo te mjere i dopunjujemo ih idejama nastalima tijekom savjetovanja provedenih u okviru ovog mišljenja.

4.2.1.

Prije svega treba stvoriti stalnu strukturu namijenjenu novim gospodarskim modelima s potencijalom održivosti, koja će biti zadužena za praćenje njihova razvoja i provedbu preporuka sadržanih u ovom mišljenju. U toj se strukturi moraju okupiti europske institucije, na prvom mjestu Komisija i EGSO, kao i udruženja inovativnih poduzeća, sindikalne organizacije, udruge i istraživači.

4.2.2.

Zatim europska tijela vlasti moraju pomoći boljem razumijevanju i boljem praćenju tih promjena.

4.2.2.1.

U tom smislu Komisija bi mogla povećati svoj doprinos istraživanju, osobito odgovornom istraživanju, u svrhu boljeg razumijevanja stvarnih učinaka na društvo i okoliš, novih gospodarskih modela u nastanku, kao i prepreka njihovu razvoju. To bi omogućilo i da se pojasne nepreciznosti koje okružuju brojne pojmove. Ti bi se radovi trebali provoditi u suradnji sa svim dionicima u postupku istraživanja i inovacija kako bi se iskoristilo njihovo iskustvo.

4.2.2.2.

Na europskoj razini, uz pomoć Eurostata, i u državama članicama, uz pomoć njihovih statističkih tijela, važno je razviti pokazatelje i statistike za praćenje razvoja tih modela i jačanje njihove vidljivosti.

4.2.2.3.

Ključna poluga za osiguravanje razvoja novih gospodarskih modela jest poticanje obrazovanja i osposobljavanja dionika u svrhu poboljšanja znanja o tim modelima i povećanja njihove vidljivosti. Novi održivi gospodarski modeli danas i dalje predstavljaju tek djelić europskog gospodarstva. Često nailaze na uvriježena mišljenja i mehanizme te manjak znanja o njihovoj važnosti. Zbog toga bi bilo korisno razviti programe osposobljavanja:

4.2.3.

4.2.3.1.

Nužno je putem internetskih mreža i platformi poticati razmjenu dobrih praksi i iskustava među inovatorima, kao i na području istraživanja. Za neke su nove gospodarske modele već pokrenute privatne inicijative. Komisija bi trebala provesti analizu o tome kako ih poduprijeti i dopuniti, a da ne preuzme njihovu ulogu, i sudjelovati u njima kako bi bolje razumjela te inovacije i upustila se u razmjenu s inovatorima. Za druge gospodarske modele takve inicijative nailaze na probleme, osobito zbog manjka ljudskih i financijskih resursa. Komisija bi im trebala pružiti značajniju potporu te u njima sudjelovati.

4.2.3.2.

Jedna od zadaća tih mreža trebala bi biti inovatorima olakšati pristup europskim mehanizmima potpore na koje imaju pravo. Poduzeća nositelji novih održivih gospodarskih modela često su MSP-ovi koji se žale na to da je teško razumjeti složene procedure EU-a.

4.2.3.3.

Komisija može pogodovati pristupu financijskim sredstvima za održive gospodarske modele posredstvom poziva na podnošenje ponuda za inovacije. Također bi se trebala pobrinuti da pravila o javnoj nabavi ne predstavljaju neproporcionalnu prepreku nositeljima novih održivih gospodarskih modela i osmisliti mehanizam o odstupanju kojim bi ih se zaštitilo od konkurencije s kojom se ne mogu nositi. Uz to, tijela koja tradicionalno financiraju inovacije, privatna ili javna, nisu dovoljno upoznata s tim novim modelima i nisu spremna podržati ih te ne uviđaju korist koju oni predstavljaju za društvo i okoliš. Europska komisija mora bolje analizirati poteškoće u pristupu financiranju za nove održive gospodarske modele i izraditi preporuke u svrhu njihova nadilaženja. Također bi mogla razmotriti uvođenje alternativnih valuta (virtualnih, društvenih) i ulogu koju bi one mogle imati u pružanju potpore tim modelima.

4.2.3.4.

Kako bi se novi održivi gospodarski modeli mogli razviti, potrebno im je eksperimentiranje. U određenim slučajevima, primjerice u području mobilnosti ili industrijske ekologije, to se eksperimentiranje mora provoditi u partnerstvu s tijelima javne vlasti. Europska komisija može poticati eksperimentiranje novih modela putem fonda za financiranje inovacija namijenjenog održivim modelima i otvorenog javno-privatnim partnerstvima. Komisija bi se osobito morala pobrinuti da tim eksperimentiranjem budu obuhvaćena ruralna i prigradska područja, a ne samo velika gradska središta.

4.2.3.5.

Povratne informacije moraju omogućiti utvrđivanje novih potreba za normizacijom, kao i samih normi i propisa koji koče nastajanje određenih inovativnih i održivih modela. Propisi moraju biti kompatibilni s inovacijama, po uzoru na postupak odobrenja novih proizvoda i usluga u građevinskom sektoru. Većina poduzeća koja stoje iza novih gospodarskih modela jesu MSP-ovi, koji ponekad ne raspolažu sredstvima potrebnim za radno opterećenje uzrokovano normama.

4.2.3.6.

Integracija novih modela u sektorske politike EU-a također je važna poluga za poticanje njihova razvoja. Tako se nove platforme za razmjenu robe između pojedinaca i poduzeća funkcionalne ekonomije moraju smatrati akterima za sprječavanje nastanka otpada i mora im se pružiti potpora u okviru europskih politika za kružno gospodarstvo. Ovdje se ne radi o pokretanju novih sektorskih inicijativa ili propisa, nego o uvođenju novih gospodarskih modela u novu industrijsku strategiju (15) i postojeće sektorske politike.

4.2.3.7.

Konačno, Komisija mora uzeti u obzir potencijalne negativne učinke određenih novih gospodarskih modela, osobito u pogledu socijalnih pitanja, regulacije rada i nepoštene porezne konkurencije. Što se tiče ekonomije suradnje, Europska komisija mora nastaviti s naporima u pogledu praćenja i usklađivanja na europskoj razini.

4.2.4.

Općenito, novi održivi gospodarski modeli razvit će se samo ako su poduzeća i poduzetnici uvjereni da će to biti ekonomski opravdano u EU-u između 2030. i 2050. Iz tog se razloga održivost mora smatrati međusektorskim ciljem EU-a. Politički, porezni i regulatorni okvir EU-a mora osigurati veću vidljivost u svrhu usmjeravanja djelovanja gospodarskih aktera, državnih institucija i civilnog društva. U tom se kontekstu u ovom mišljenju predlaže:

4.2.4.1

Konačno, preispitati način na koji funkcionira financijski sektor kako bi se okolišni i društveni aspekti učinili održivima i jasno integrirali u odabir ulaganja i u pojam rizika u okviru normi u pogledu boniteta i solventnosti. Društveno odgovorni ulagači, kao i određena velika poduzeća, već primjenjuju taj postupak, uz koncept „integriranog razmišljanja” kod donošenja strateških i operativnih odluka (18). U praksi bi ovo promišljanje moglo dovesti do: