21.11.2013   

HR

Službeni list Europske unije

C 341/59

1.1

Nekontrolirani tokovi otpada općenito, a plastičnog otpada naročito, predstavljaju ozbiljan problem budući da taj otpad često završava u okolišu, bilo u nereguliranim odlagalištima ili u morskom okolišu. Iako je plastični otpad u okolišu globalni problem, rješenja su, očito, lokalna, a pojedinačni pristupi ovise o lokalnim uvjetima i mogućnostima.

1.2

Zelena knjiga o Europskoj strategiji za plastični otpad donosi mnoštvo statističkih podataka iz izvora Europskog gospodarskog prostora (EGP-a) i Eurostata te upućuje na druge publikacije, knjige, akademska izvješća itd. Preporučamo da se ti podaci kategoriziraju i analiziraju kako bi se lakše razumjeli i upotrijebili za donošenje zaključaka o odgovarajućim načinima obrade tokova plastičnog otpada.

1.3

U vodenom i morskom okolišu, plastični otpad čini veliku većinu vidljivog plutajućeg otpada. Problem pogoršava raspadanje plastičnih materijala koji postaju nevidljivi i tako ulaze u hranidbeni lanac. Stoga je od ključne važnosti povećati točnost analiza o tokovima materijala i otpada koji sadrže plastiku, uključivši i analize načina na koji taj otpad dolazi u morski okoliš. Ne bismo smjeli tolerirati kršenja postojećih pravila do kojih dolazi uslijed lošeg upravljanja odlaganjem otpada. Plastični otpad u morskom okolišu je neprihvatljiv.

1.4

EGSO izuzetno cijeni inicijative koje razne interesne skupine organiziraju kako bi umanjile taj ozbiljan problem. Europska unija mogla bi predložiti međunarodnu inicijativu za čišćenje najgorih nakupina plutajućeg plastičnog otpada u oceanima. Ona bi trebala poduzeti sve korake u svojoj moći da spriječi da plastični otpad porijeklom iz Europe dospije u more, razmotriti mogućnosti korištenja programa pomoći u razvoju za promicanje i podržavanje održivijih načina upravljanja otpadom u zemljama u razvoju te, naročito, smanjiti nakupljanje plastičnog otpada iz tih zemalja u oceanima.

1.5

U skladu s hijerarhijom otpada, treba poduzeti mjere da se, prije svega, proizvodi manje plastičnog otpada. Upotreba plastike u neke svrhe mogla bi se ograničiti ako postoje ekološkije i izvedljivije alternative.

1.6

Odbor također konstatira da su identifikacija i odvajanje tokova smeća, kako na izvoru, gdje se pojavljuju, tako i nakon prikupljanja, preduvjet uspješnog recikliranja. On smatra da je potrebno steći bolji pregled nad cjelokupnim procesom prikupljanja otpada iz domaćinstava kako bi se utvrdile i proširile najbolje prakse. Odbor poziva Komisiju da usporedi razne usvojene sustave prikupljanja otpada kako bi vidjela ostavljaju li različite posljedice, naročito u odnosu na širenje plastičnog otpada po okolišu.

1.7

Odbor uviđa da se tri ključna dokumenta iz zakonodavstva Europske unije koje se odnosi na plastični otpad (Okvirna direktiva o otpadu, Direktiva o ambalaži i ambalažnom otpadu i Direktiva o otpadnoj električnoj i elektroničkoj opremi) u Europskoj uniji ne provode na pravilan način. Stoga se zalaže za njihovu bolju provedbu i, po potrebi, ažuriranje. Potrebno je pravilno ocijeniti sve neželjene posljedice i popraviti sve utvrđene nedostatke na temelju detaljne stručne analize odgovarajućeg broja relevantnih podataka i postupaka. Napori poduzeti u cilju učinkovitije oporabe i recikliranja općenito trebali bi pomoći i u rješavanju problema vezanih uz plastični otpad, navedenih u Zelenoj knjizi.

1.8

Konačno, EGSO naglašava sve veću ulogu potrošača i prihvaća stajalište Zelene knjige o tome da potrošačima treba omogućiti da znaju što kupuju: "Obaviješteni potrošač može odigrati ključnu ulogu u promicanju održivijih modela proizvodnje plastike i plastičnih proizvoda koja istovremeno poboljšava učinkovitost resursa". Jasne, jednostavne i kratke informacije mogle bi doprinijeti informiranosti potrošača o plastici koju proizvodi sadrže i njezinim potencijalno štetnim aditivima/bojama i time utjecati na njihovo ponašanje (…). Mogla bi im se ponuditi cjelovita informacija o proizvodu detaljnija od postojećih programa, a koja bi uključivala vrstu plastike te mogućnosti njenog recikliranja, kako bi kupci bili informirani pri kupnji plastičnog proizvoda

1.9

Brojni dionici koji sudjeluju u programu EU-a za otpad i plastični otpad predložili su inicijative za smanjenje plastičnog otpada i što veću oporabu tog vrijednog resursa. Njihovo znanje i stručnost dobra su osnova za razmjerno brz napredak ka postupnom povlačenju plastičnog otpada s odlagališta, a ključnu ulogu u poticanju provedbe i promjeni ponašanja igra civilno društvo.

2.1

Svrha Zelene knjige jest pokrenuti široku raspravu o mogućim odgovorima na izazove koje plastični otpad predstavlja za javnu politiku, a koji trenutno nisu konkretno obuhvaćeni zakonodavstvom EU-a o otpadu.

2.2

Osobine svojstvene plastici stvaraju specifične probleme u gospodarenju otpadom:

2.3

Bez obzira na trenutne poteškoće, bolje gospodarenje plastičnim otpadom također nudi nove mogućnosti. Premda se termoplastika u pravilu može u potpunosti reciklirati, trenutno se doista reciklira samo jedan njen djelić.

2.4

Poboljšano recikliranje doprinijet će postizanju ciljeva Plana za učinkovito korištenje resursa u Europi (Roadmap to a Resource Efficient Europe) (1) te smanjenju emisije stakleničkih plinova i uvoza sirovina i fosilnih goriva. Dobro osmišljene mjere recikliranja plastike također bi mogle povećati konkurentnost i stvoriti nove gospodarske aktivnosti i radna mjesta.

2.5

Zelena knjiga, čiji bi pristup trebao biti utemeljen na pristupu analize životnog ciklusa (Lifecycle Analysis, LCA), trebala bi pomoći ponovo procijeniti rizik koji plastika predstavlja za okoliš i ljudsko zdravlje jednom kad proizvod postane otpad.

2.6

Također bi trebala pomoći da se postigne napredak u uključivanju životnog ciklusa plastike, od ekstrakcije sirovine do završne faze njezina životnog ciklusa, u troškove plastičnih proizvoda.

3.1

EGSO uviđa da je potrebno steći bolji pregled nad cjelokupnim procesom prikupljanja otpada iz domaćinstava kako bi se utvrdilo što je zapravo najbolja praksa i što je prikladno za različite razine BDP-a, različita podneblja, razlike u raspoloživosti zemlje, itd. Najbolje prakse trebalo bi prilagoditi specifičnim uvjetima pojedinih zemalja članica i regija i zatim proširiti.

3.2

Nekontrolirani tokovi otpada općenito, a plastičnog otpada naročito, predstavljaju ozbiljan problem budući da taj otpad često završava u okolišu, bilo u nereguliranim odlagalištima, u tlu (tj. zahvaljujući upotrebi plastičnih folija u poljoprivredi) ili u morskom okolišu. Iako je plastični otpad u okolišu globalni problem, a rješenja, očito, lokalna, ipak bi se trebala primjenjivati u cijeloj Europskoj uniji.

3.3

Trebali bismo shvatiti važnost plastike u svom svakodnevnom životu. Problem nije plastika sama po sebi, već naš loš način upravljanja otpadom, uključivši i plastični otpad. Usvojene mjere trebale bi se prvenstveno pozabaviti tim problemom budući da je sprečavanje i postupno smanjenje otpada jedno od temeljnih načela održivosti.

3.4

Da bi se velika količina statističkih podataka iz Zelene knjige lakše razumjela i upotrijebila, preporučamo da ih se prvo kategorizira na način koji će omogućiti njihovu usporedbu i utvrđivanje trendova kako bi se, potom, mogle predložiti opcije za rješavanje problema.

3.5

Stoga treba napraviti razliku između termoplastike, za koju se pretpostavlja da je ključni problem jer završava u okolišu unatoč tome što se može reciklirati i ponovno iskoristiti, od duromernih materijala (smole), koji se proizvode u daleko manjim količinama, koriste u proizvodnji tehničke opreme i koje je danas nemoguće, ili vrlo teško, reciklirati.

3.6

Većina plastika idealna je za zalihe goriva, ali za PVC spaljivanje nije najbolje rješenje. U velikom broju slučajeva spaljivanje plastike zajedno s ostalim otpadnim proizvodima moglo bi biti najbolji način budući da se time izbjegava uporaba svježe nafte ili plina kako bi se pomoglo u sagorijevanju. Analiza LCA mogla bi na to dati odgovor, ali se takva analiza u komunikaciji Komisije jedva i spominje.

3.7

Zelena knjiga trebala bi se primarno baviti termoplastikom, posebice plastičnom folijom (tehničkim folijama i ambalažom od PE-a, PP-a i PVC-a) te ambalažom za piće (posebice od PET-a), čija je upotreba u svijetu doživjela procvat i većim dijelom zamijenila staklo ili limenke i koja, kad se nekontrolirano odlaže, predstavlja najveći rizik za morski okoliš.

3.8

Sintetička vlakna (PE, PP i poliamidi) koja potječu iz raznih tkanih materijala i netkanih industrijskih i potrošačkih proizvoda te pjene koje se upotrebljavaju za ambalažu i jastuke također bi mogle završiti u okolišu budući da se dotrajali tekstilni proizvodi ne sakupljaju. Komunikacija tu vrstu otpada ne spominje.

3.9

U onečišćenim morima plastični otpad čini veliku većinu vidljivog plutajućeg otpada, kao i nevidljivih čestica, što predstavlja problem za morsku faunu poput ptica, sisavaca (delfina, kitova), kornjača i drugih životinja. S druge strane, manja gustoća plastike mogla bi olakšati čišćenje.

3.10

Stoga je, prema mišljenju Komisije, od ključne važnosti poboljšati točnost analiza materijala i tokova otpada koji sadrže plastiku, kao i načina na koji taj otpad ulazi u morski okoliš. Potrebno je obratiti pažnju i na glavne tokove materijala i na zauzimanje postupnog pristupa koji se prvo bavi najvažnijim tokovima.

3.11

Postoje dva glavna kopnena izvora morskog otpada:

Drugi važan izvor je (namjerno ili nesavjesno) neodgovorno bacanje otpada s brodova i izgubljene ribarske mreže. Nažalost, do sada još nije predočena niti jedna analiza tih izvora koja bi nam olakšala donošenje pouzdanih zaključaka.

3.12

Odbor upućuje na činjenicu da, s obzirom na globalni karakter problema u morskom okolišu, korektivne mjere treba usvojiti i provesti također na globalnoj razini. Odbor preporuča poduzimanje mjera kako bi se spriječio izvoz otpada EU-a bilo koje vrste u druge dijelove svijeta isključivo zbog deponiranja (ukoliko takvih slučajeva ima). Ako se smeće može ponovno upotrijebiti, onda to više nije smeće i trebalo bi ga tretirati kao koristan tok sirovina.

3.13

Odbor također konstatira da su identifikacija i odvajanje tokova smeća, kako na izvoru, gdje se pojavljuju, tako i nakon prikupljanja, preduvjet uspješnog recikliranja. Treba uvesti nove tehnologije sortiranja koje, na primjer, iz tokova miješanog otpada iz domaćinstava mogu odvajati metale, plastiku i celulozna vlakna. Odbor također ukazuje na činjenicu da se, premda te tehnologije troše energiju, nedvojbeno isplati dalje ulagati u njihov razvoj.

3.14

Brojni dionici koji sudjeluju u programu za otpad i plastični otpad predložili su inicijative za smanjenje plastičnog otpada i što veću oporabu tog vrijednog resursa. Njihovo znanje i stručnost dobra su osnova za razmjerno brz napredak ka postupnom povlačenju plastičnog otpada s odlagališta. Takve inicijative zaslužuju odgovarajuću podršku.

4.1.1

Može li se problem plastike učinkovito riješiti u sklopu postojećeg zakonodavnog okvira? Trenutna Okvirna direktiva o otpadu zahtijeva da se 50 % (težine) otpada iz domaćinstava reciklira i na taj način implicitno stvara infrastrukturu za odvojeno prikupljanje. Direktiva o ambalaži i ambalažnom otpadu pruža zakonodavni okvir za proširenje odgovornosti proizvođača, a Direktiva o električnom i elektroničkom otpadu (WEEE) za plastiku u takvim proizvodima. Odbor uviđa da ta tri zakona nisu bila pravilno provođena u cijeloj Europskoj uniji te se stoga zalaže za njihovu bolju provedbu i, po potrebi, ažuriranje. Potrebno je pravilno ocijeniti sve neželjene posljedice i ispraviti sve utvrđene nedostatke na temelju detaljne stručne analize odgovarajućeg broja relevantnih podataka i postupaka.

4.1.2

Kako je najbolje moguće osmisliti mjere koje će potaći veću reciklažu plastike? Jedino što još treba napraviti jest pravilno postaviti ciljeve ovih direktiva. To, međutim, zahtijeva održavanje ravnoteže između ciljeva recikliranja i korištenja energije, kako potrošači ne bi bili izloženi velikim troškovima, a kako bi ekološka učinkovitost ostala ista. Na primjer, dok je recikliranje raširene PE i PET plastike i ekonomski prihvatljivo i ekološki učinkovito, recikliranje rjeđih vrsta plastike zahtijevalo bi skup prijevoz na mali broj mjesta gdje se, zbog slabe potražnje za njihovim recikliranjem, nalaze specijalizirana postrojenja. Također, prijevoz na velike udaljenosti učinio bi recikliranje manje ekološki opravdanim od energijske oporabe. Problem je osigurati stalan dotok konstantne kvalitete i potrebnog volumena. Ovdje bi od pomoći trebale biti smjernice LCA.

4.1.3

Da li bi potpuna i učinkovita primjena uvjeta koje se tiču obrade otpada iz postojećeg zakonodavstva o odlagalištima u dovoljnoj mjeri smanjila trenutno odlaganje otpada? Poseban problem je proturječnost između ciljanog smanjenja mase ambalažnog otpada na izvoru i potrebe za većim recikliranjem. To je zato što mjere koje se poduzimaju za smanjenje mase uz istovremeno očuvanje potrebnih barijernih svojstava podrazumijevaju upotrebu višeslojne ambalaže, sastavljene od raznih vrsta plastike, koja se praktički ne može reciklirati. Umjesto da se plastiku pokušava učiniti lakšom, trebalo bi koristiti koncept "dizajniranja za recikliranje". Iako bi pravila o tome trebalo izmijeniti, ona bi trebala ostati što jednostavnija.

4.1.4

Još jedan koristan korak bio bi stimuliranje, npr. pomoću nagrada ili drugih poticaja, inovativnih rješenja za određene ambalažne probleme – na primjer laminirana kutija za mlijeko ili sokove koja se u potpunosti i na isplativ način može reciklirati bila bi tržišni pobjednik (a možda je čak i dostupna).

4.1.5

Koje bi mjere bile odgovarajuće i učinkovite za promicanje ponovne upotrebe i oporabe plastike umjesto njezinog odlaganja na odlagalište? Vrlo važan element je rigorozno i učinkovito poštivanje uvjeta obrade otpada sadržanih u sadašnjoj legislativi o odlagalištima: dosljedna provedba pravila apsolutan je preduvjet za povećanje kako recikliranja, tako i pravilno kontroliranog odlaganja plastičnog otpada. Naravno, postupna etapna obustava odlaganja plastičnog otpada mogla bi povisiti stopu oporabe i recikliranja, ali je prije toga potrebno razviti odgovarajuću infrastrukturu.

4.1.6

Pomoću kojih drugih mjera bi oporaba plastičnog otpada mogla zauzeti više mjesto na hijerarhijskoj ljestvici upravljanja otpadom? Konkretna zabrana odlaganja ili previsoko oporezivanje odlagališta samo će dovesti do masovne ekspanzije dobivanja energije iz miješanog otpada, uključujući i plastiku. Postupna obustava odlaganja plastike mora biti pažljivo organizirana da ne bi dovela tek do većeg spaljivanja. Ipak, spaljivanje je bolje od odlaganja, naročito nekontroliranog i protuzakonitog.

4.1.7

Da bi porez na energijsku oporabu imao željene rezultate, mora biti veoma pažljivo osmišljen i sagledan u široj perspektivi, tj. u obzir se mora uzeti utjecaj na alternativne tokove i, na primjer, moguću uporabu praktički čistog ugljikovodika iz poliolefinske plastike za proizvodnju alternativnih tekućih goriva.

4.1.8

Da li bi u Europi trebalo promicati kombinaciju odvojenog prikupljanja svog plastičnog otpada od vrata do vrata i sustava za preostali otpad zasnovanih na načelu "plati koliko baciš"? Poželjno je odvajati plastiku od ostalih tokova materijala i trebalo bi odrediti kazne koje bi ljude odvratile od loših praksi. Pritom ne bi trebalo podcijeniti neke od povezanih poteškoća poput temeljnih gospodarskih i ekoloških problema koji otežavaju recikliranje plastike, na primjer težak prijevoz velikih (iako laganih) količina na veće razdaljine. Pri nametanju odvojenog prikupljanja svakom proizvođaču otpada mogle bi se uvesti iznimke za slučajeve gdje ima malo plastike za odvajanje pa troškovi prijevoza poništavaju prednosti recikliranja.

4.1.9

Je li potrebno postaviti konkretne ciljeve da bi se povećala stopa recikliranja plastičnog otpada? Iako bi u Okvirnu direktivu o otpadu bilo moguće uvrstiti konkretan cilj, to bi imalo svrhe učiniti tek nakon što se procijeni učinkovitost sadašnje direktive.

4.1.10

Je li neophodno potrebno uvesti mjere za izbjegavanje nekvalitetnog recikliranja ili deponiranja plastičnog otpada koji se izvozi u treće zemlje a može se reciklirati? Plastični otpad za recikliranje postao je roba kojom se globalno trguje. Odlaganje na odlagališta u trećim zemljama malo je vjerojatno, jer strani subjekti neće kupovati plastični otpad u tu svrhu. Troškovi prijevoza plastične ambalaže vrlo su visoki, što bilo kakav izvoz za odlaganje na odlagalištima čini malo vjerojatnim. Vrlo je teško definirati "nekvalitetno recikliranje" i pratiti provedbu s time povezanih propisa. Stoga su mjere za njegovo sprečavanje više ili manje neprovedive i lako ih je zaobići.

4.1.11

Da li bi dodatne volonterske inicijative, naročito od strane proizvođača i trgovaca na malo, mogle biti odgovarajući i učinkovit instrument? Dobrovoljne inicijative, naročito proizvođača i trgovaca na malo, mogle bi biti prikladan i učinkovit instrument za bolju upotrebu resursa u životnom ciklusu plastičnih proizvoda, naročito u odnosu na dogovore o uporabi plastične ambalaže koja sadrži elemente (kombinacija materijala, boje itd.) koji olakšavaju recikliranje.

4.2.1

Ima li prostora za razvijanje sustava kaucija s povratom ili zakupa za određene kategorije plastičnih proizvoda? Treba se usmjeriti na ponašanje potrošača i njihovu dobru volju a da to ne utječe na ciljanije prikupljanje otpada i procese recikliranja koji većinom ovise o raspoloživosti financijskih sredstava u lokalnoj zajednici, osim ako su zaista komercijalno isplativi za operatere. Budući da gotovo nijedna vlast, čak ni u Njemačkoj, trenutno nema dovoljno sredstava, trebalo bi predložiti rješenja za koja nisu potrebne velike subvencije i koja bi stoga ostavila više novca za obrazovanje, zdravstvo, socijalnu skrb, održavanje javnog reda, itd.

4.2.2

Za povrat depozita i slične sustave nema mnogo prostora. Takvi sustavi već postoje u poslovanju među poduzećima i nije im potrebna posebna podrška. Jedno od područja u kojem bi se to moglo upotrijebiti je ambalaža pića. Odvajanje kaucijskog otpada od ostatka sakupljenog otpada moglo bi zbuniti potrošače, čime bi se smanjila učinkovitost sakupljanja otpada koji ne spada u sustav kaucije i smanjila ekonomičnost sortiranja. Dobre informacije zasnovane na pouzdanim analizama stoga moraju ići ruku pod ruku s provedbom takvih sustava.

4.2.3

Koje podatke bi, po vašem mišljenju, potrošači trebali imati na raspolaganju kako bi pri odabiru plastičnog proizvoda izravno doprinijeli učinkovitoj upotrebi resursa? Navesti potrošače da izravno sudjeluju nije lak zadatak. Da bismo uspješno promijenili njihovo ponašanje, moramo ne samo podići razinu njihove osviještenosti već im, iznad svega, ponuditi i proizvode i sustave koji su jednostavni za korištenje i koji im omogućavaju dobar izbor, kako pri kupovini proizvoda, tako i pri njegovom odlaganju. Za potrošače su od velike važnosti informacije koje se tiču pravilnog rukovanja plastikom pri odvojenom prikupljanju otpada iz domaćinstava, tj. označavanja predmeta ili uputa za sortiranje. Obvezatne informacije o kemijskom sastavu otpada koji se može reciklirati moraju biti jasne i razumljive kako bi potrošači bili informirani pri donošenju odluke.

4.2.4

Kako bi se informacije o kemijskom sastavu plastike mogle staviti na raspolaganje svim sudionicima u lancu recikliranja otpada? Informacije o kemijskom sastavu plastike ili proizvoda od plastike lako su dostupne sve do trenutka prodaje. Vrijednost takvih informacija za potrošača je upitna: jedini način na koji bi se to moglo napraviti bilo bi pomoću jednostavnih tekstova koji se lako čitaju te upotrebom tvari, u proizvodnji plastike ili drugog ambalažnog materijala, čija je sigurnost provjerena izlaganjem i testiranjem utjecaja (REACH).

4.2.5

Kako se najbolje mogu riješiti problemi koji nastaju upotrebom mikroplastike u proizvodima ili industrijskim procesima te nanočestica u plastici? Pitanje mikroplastike i nanočestica u plastici zahtijeva da se analizira do koje mjere one – uglavnom njihovi inertni sastavni dijelovi koji se koriste u malim koncentracijama – mogu ući u okoliš u rizičnim količinama. Postoje, zapravo, dva odvojena problema: mikroplastika, ili bolje, ostaci plastike i nanočestice, koje, zbog njihova porijekla i učinaka, treba rješavati zasebno. Ipak, premalo toga se zna o njihovim učincima na okoliš, potencijalnim rizicima za ljudsko zdravlje te njihovom utjecaju na morski svijet. Pravilno upravljanje otpadom općenito bi pomoglo u rješavanju većeg dijela ovog problema. Plastični ostaci pojavili su se pred vjerojatno više od 50 godina, a problem predstavljaju samo u slučajevima gdje se pokaže da stvaraju ili povećavaju rizik za ljudski život i okoliš.

4.3.1

Da li bi politika proizvodnog dizajna trebala rješavati problem zastarijevanja plastičnih proizvoda i stremiti ka većem stupnju ponovne upotrebe proizvoda i modularnom dizajnu kako bi što više smanjila količinu plastičnog otpada? Kod nekih proizvoda, plastični otpad je posljedica zastarjelosti uslijed tehničkih inovacija. Kod drugih, npr. prozorskih okvira, automobilskih dijelova, namještaja, kućanskih proizvoda, medicinske opreme, građevinskog materijala, električne i toplinske izolacije, cipela, odjeće … i mnogih drugih primjena, problem je u dotrajalosti. Ti proizvodi ne predstavljaju značajan udio ukupnog obujma plastičnog otpada i u načelu nisu dio otpada iz domaćinstava. Mjere politika koje se bave trajnošću proizvoda ne bi imale nikakav veći utjecaj na količinu otpada, a mogle bi naštetiti konkurentnosti proizvoda EU-a. Kriteriji ekološkog dizajna uglavnom neće utjecati na ovo područje jer se oni uglavnom tiču funkcije i ekološke učinkovitosti osnovnog proizvoda, a ne njegovih plastičnih komponenti.

4.3.2

Da li bi trebalo uvesti tržišne instrumente koji bi točnije odražavali ekološki trošak od proizvodnje plastike do konačnog bacanja. S obzirom na veliku raznolikost proizvoda, treba detaljno proučiti internalizaciju vanjskih čimbenika za komponente plastičnih proizvoda kao i za druge sirovine, čime će se izbjeći preveliko administrativno opterećenje, smanjenje konkurentnosti te davanje prednosti uvozu. Za sve materijale koji su konkurencija plastici trebalo bi provesti potrebne analize životnog ciklusa, a te bi analize trebalo provesti i za robu koja se uvozi iz trećih zemalja.

4.3.3

Kako je najbolje riješiti problem opterećenja otpadom koji stvaraju potrošni plastični proizvodi i plastični proizvodi za jednokratnu upotrebu? Opterećenje otpadom nastalo zbog kratkotrajnih plastičnih proizvoda i plastičnih proizvoda za jednokratnu uporabu najbolje se može riješiti odvojenim prikupljanjem prema vrsti plastike i odgovarajućim sortiranjem. Neke zemlje to uspješno rade, dok kod drugih zbog većih troškova to nije slučaj.

4.4.1

Zbog kojih bi vrsta primjene trebalo promicati biorazgradivu plastiku? Trenutno nije moguće identificirati područje u kojem dokazana korist biorazgradive plastike nije popraćena negativnim nuspojavama. Biorazgradiva plastika primjerenija je u slučajevima kad recikliranje ne dolazi u obzir, na primjer tamo gdje su plastični predmeti pomiješani s hranom i drugim otpadom, namijenjenim prvenstveno za kompost. U svakom slučaju, potrebno je osigurati da se ta plastika jasno razlikuje i odvaja kako bi se izbjegla kontaminacija procesa recikliranja. Prije nego što se predloži šira upotreba takvih plastika, njihovu ekološku i gospodarsku vjerodostojnost trebalo bi potkrijepiti analizom životnog ciklusa.

4.4.2

Da li bi bilo prihvatljivo pooštriti postojeće zakonske uvjete postavljanjem jasne razlike između plastike koja se u kompost može pretvoriti prirodnim putem i one koja je biorazgradiva uz pomoć tehnologije? O tim problemima treba raspravljati na stručnoj razini i na temelju relevantnih informacija i podataka. Znanje o tom području treba proširiti.

4.4.3

Da li bi pri upotrebi oksorazgradljivih plastika trebalo poduzeti mjere kako bi se osigurao proces recikliranja? EGSO nema dovoljno informacija da bi podržao ili odbacio upotrebu oksorazgradljivih plastika.

4.4.4

Kako bi trebalo sagledati plastiku dobivenu od bioloških sirovina u odnosu na upravljanje plastičnim otpadom i očuvanje resursa? Promicanje uporabe plastike od bioloških sirovina trebalo bi biti utemeljeno na temeljitoj analizi životnog ciklusa. Potrebno je shvatiti da "bio" nužno ne predstavlja ništa novo (plastika na osnovi kazeina, na primjer, koristila se i u prošlosti), a prošla iskustva potrebno je veoma kritički procijeniti. Plastika dobivena od bioloških sirovina nije biorazgradljiva. Biorazgradljivost je suštinsko materijalno svojstvo vezano uz molekularnu strukturu polimera.

4.5.1

Koje bi se mjere, osim onih opisanih u Zelenoj knjizi, mogle predvidjeti za smanjenje morskog otpada? Analize načina na koji plastični otpad dospijeva u morski okoliš, bilo slučajno ili sustavnim procesima, treba provjeriti te proširiti na međunarodnu i europsku razinu. Na temelju njih treba razmotriti mogućnost potpune zabrane ispuštanja otpada, uključujući i plastiku, u more. Naravno, da bi se u potpunosti promijenilo javno mišljenje treba sustavno raditi na informiranju i poticanju javnosti, u što spada i čišćenje plaža i druge aktivnosti.

4.5.2

Kako postavljanje kvantitativnih ciljeva za smanjenje morskog otpada na razini cijelog EU-a može poboljšati mjere koje općenito smanjuju plastični otpad? Postavljanje kvantitativnih ciljeva za smanjenje otpada u oceanima neće ograničiti količinu postojećeg plastičnog otpada jer se, zapravo, radi o otpadu koji nije na taj način odbačen te nije, pravno govoreći, bio ni obrađen kao otpad. Cilj bi trebalo formulirati kao sprečavanje neprikladnog ponašanja ljudi koji otpad bacaju tamo gdje mu nije mjesto. Ovdje se, zapravo, radi o motiviranju javnosti na nacionalnoj i, nadasve, lokalnoj razini, čak i kad su ljudi negdje drugdje na godišnjem odmoru. "Vlasništvo" i odgovornost idu zajedno. Dobra iskustva i prakse treba širiti.

4.5.3

Kako bi EU mogao učinkovitije promicati međunarodne mjere za poboljšanje upravljanja plastičnim otpadom u cijelom svijetu? Kad se radi o predlaganju mogućih međunarodnih mjera za upravljanje morskim okolišem i obalama, moramo provesti studije koje će procijeniti situacije tamo gdje studije još nisu bile provedene te predložiti rješenja problema utvrđenih bilateralnim i multilateralnim pregovorima s trećim zemljama i regijama.

4.5.4

EGSO izuzetno cijeni inicijative koje razne interesne skupine organiziraju kako bi uklonile taj ozbiljan problem. Europska unija će možda predložiti međunarodnu inicijativu za čišćenje najgorih nakupina plutajućeg plastičnog otpada u oceanima. Ona bi trebala poduzeti sve korake u svojoj moći da spriječi da plastični otpad porijeklom iz Europe dospije u more, razmotriti mogućnosti korištenja programa pomoći u razvoju za promicanje i podržavanje održivijih načina upravljanja otpadom u zemljama u razvoju te, naročito, smanjiti nakupljanje plastičnog otpada iz tih zemalja u oceanima.