(1)

Uredba (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (3) prethodno je izmijenjena. S obzirom na daljnje izmjene, tu bi uredbu radi jasnoće trebalo preinačiti.

(2)

Unija je za svoj cilj postavila očuvanje i razvoj Unije kao područja slobode, sigurnosti i pravde na kojem je osigurano slobodno kretanje osoba. Radi uspostave takvog područja Unija, među ostalim mjerama, usvaja mjere koje se odnose na pravosudnu suradnju u građanskim stvarima, koje su potrebne za ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(3)

U svrhu pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta i razvoja područja građanskog pravosuđa u Uniji potrebno je dodatno poboljšati i ubrzati slanje i dostavu sudskih i izvansudskih pismena među državama članicama u građanskim i trgovačkim stvarima, a da se pritom osigurava visoka razina sigurnosti i zaštite pri slanju takvih pismena, jamče prava adresata i štite privatnost i osobni podaci. Ovom se Uredbom nastoji poboljšati učinkovitost i brzinu sudskih postupaka njihovim pojednostavnjenjem i racionalizacijom kada je riječ o dostavi sudskih i izvansudskih pismena u Uniji, uz istodobno pružanje pomoći u smanjenju kašnjenja i troškova za pojedince i poduzeća. Većom pravnom sigurnošću te jednostavnijim, racionaliziranim i digitaliziranim postupcima pojedince i poduzeća potaknut će se na sudjelovanje u prekograničnim transakcijama, čime se podupire trgovina unutar Unije, a time i funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

(4)

Ovom Uredbom utvrđuju se pravila o dostavi sudskih i izvansudskih pismena u državama članicama u građanskim i trgovačkim stvarima. Ona se ne bi trebala primjenjivati na dostavu sudskih i izvansudskih pismena u drugim stvarima kao što su porezne, carinske ili upravne stvari.

(5)

Prekograničnu dostavu trebalo bi tumačiti kao dostavu iz jedne države članice u drugu.

(6)

Ova se Uredba ne bi trebala primjenjivati na dostavu pismena ovlaštenom zastupniku stranke u državi članici u kojoj se vodi postupak, ali bi se trebala primjenjivati na dostavu bilo kakvog pismena stranci u drugoj državi članici ako se takva dostava zahtijeva na temelju prava države članice u kojoj se vodi postupak, neovisno o tome je li pismeno dostavljeno zastupniku stranke.

(7)

Ako u državi članici u kojoj se vodi postupak nije poznata adresa za dostavu adresatu, ali poznata je adresa ili više njih za dostavu u drugoj državi članici ili više država članica, pismeno bi trebalo poslati toj drugoj državi članici radi dostave na temelju ove Uredbe. Ta situacija ne bi se trebala smatrati domaćom dostavom u državi članici u kojoj se vodi postupak. Osobito, pismeno se ne bi trebalo dostaviti adresatu fiktivnim načinom dostave, kao što je dostava u obliku objave na oglasnoj ploči suda ili polaganja pismena u sudski spis.

(8)

Za potrebe ove Uredbe, „izvansudska pismena” trebalo bi tumačiti tako da uključuju pismena koja je sastavilo ili ovjerilo tijelo javne vlasti ili službena osoba te druga pismena čije je formalno slanje adresatu s boravištem u drugoj državi članici nužno za potrebe izvršavanja, dokazivanja ili zaštite prava ili tražbine u građanskom ili trgovačkom pravu. „Izvansudska pismena” ne bi trebalo tumačiti tako da uključuju pismena koja su izdala upravna tijela u svrhu upravnog postupka.

(9)

Učinkovitost i brzina sudskih postupaka u građanskim stvarima pretpostavlja da se slanje sudskih i izvansudskih pismena izvršava izravno i brzo između lokalnih tijela koja određuju države članice. Države članice trebale bi moći na razdoblje od pet godina odrediti zasebno otpremno tijelo i prijamno tijelo ili odrediti jedno ili više tijela za obavljanje obiju dužnosti. To bi se određivanje, međutim, trebalo moći produljiti svakih pet godina.

(10)

Kako bi se osiguralo brzo slanje pismena među državama članicama radi njihove dostave, trebalo bi upotrebljavati svu primjerenu suvremenu komunikacijsku tehnologiju, pod uvjetom da su ispunjeni određeni uvjeti u pogledu cjelovitosti i pouzdanosti primljenog pismena. Stoga bi se u pravilu sva komunikacija i razmjena pismena među agencijama i tijelima koja određuju države članice trebala provoditi putem sigurnog i pouzdanog decentraliziranog IT sustava koji se sastoji od nacionalnih IT sustava koji su međusobno povezani i tehnički interoperabilni, primjerice, i ne dovodeći u pitanje daljnji tehnološki napredak, na temelju sustava e-CODEX. U skladu s tim trebalo bi uspostaviti decentralizirani IT sustav za razmjenu podataka u okviru ove Uredbe. Decentraliziranost tog IT sustava omogućivala bi isključivo razmjenu podataka jedne države članice s drugom, bez uključivanja ijedne institucije Unije u tu razmjenu.

(11)

Ne dovodeći u pitanje mogući budući tehnološki napredak, za siguran decentralizirani IT sustav i njegove komponente ne bi se trebalo smatrati da nužno čine kvalificiranu uslugu elektroničke preporučene dostave, kako je definirana u Uredbi (EU) br. 910/2014 Europskog parlamenta i Vijeća (4).

(12)

Komisija bi trebala biti odgovorna za izradu, održavanje i budući razvoj referentnog implementacijskog softvera koji bi države članice trebale moći upotrebljavati umjesto nacionalnog IT sustava, u skladu s načelima tehničke i integrirane zaštite podataka. Komisija bi trebala osmisliti, razviti i održavati referentni implementacijski softver u skladu sa zahtjevima i načelima za zaštitu podataka utvrđenima u uredbama (EU) 2018/1725 (5) i (EU) 2016/679 (6) Europskog parlamenta i Vijeća, a osobito s načelima tehničke i integrirane zaštite podataka. Referentni implementacijski softver također bi trebao sadržavati odgovarajuće tehničke mjere i omogućiti organizacijske mjere nužne za osiguranje razine sigurnosti i interoperabilnosti primjerene za razmjenu informacija u kontekstu dostave pismena.

(13)

Kada je riječ o komponentama decentraliziranog IT sustava za koje je odgovorna Unija, upravljački subjekt trebao bi imati dovoljno resursa kako bi se osiguralo pravilno funkcioniranje tog sustava.

(14)

Tijelo ili tijela nadležni na temelju nacionalnog prava trebali bi biti odgovorni kao voditelji obrade u smislu Uredbe (EU) 2016/679 u pogledu obrade osobnih podataka koju provode na temelju ove Uredbe za potrebe slanja pismena među državama članicama.

(15)

Slanje putem decentraliziranog IT sustava moglo bi biti onemogućeno zbog poremećaja u sustavu. Druga sredstva komunikacije mogla bi biti primjerenija i u iznimnim okolnostima, primjerice u situacijama u kojima bi se konvertiranjem opsežne dokumentacije u elektronički oblik otpremnom tijelu nametnulo nerazmjerno administrativno opterećenje ili ako izvorno pismeno treba biti u papirnatom obliku radi procjene njegove vjerodostojnosti. Ako se decentralizirani IT sustav ne upotrebljava, slanje bi se trebalo provoditi najprikladnijim alternativnim sredstvima. Takva bi alternativna sredstva trebala podrazumijevati, među ostalim, da se slanje obavlja što je brže moguće i na siguran način putem drugih sigurnih elektroničkih sredstava ili putem pošte.

(16)

Radi unaprjeđivanja elektroničkog prekograničnog slanja pismena putem decentraliziranog IT sustava tim se pismenima ne bi trebalo uskratiti pravni učinak niti bi se za njih trebalo smatrati da su nedopušteni kao dokazi u postupku samo na temelju toga što su u elektroničkom obliku. Međutim, tim načelom ne bi se trebalo dovoditi u pitanje procjenu pravnih učinaka ili dopuštenost takvih pismena kao dokaza u skladu s nacionalnim pravom. Njime se ne bi trebalo dovoditi u pitanje ni nacionalno pravo u pogledu konverzije pismena.

(17)

Kako bi se olakšalo slanje i dostavu pismena među državama članicama, trebalo bi upotrebljavati obrasce iz Priloga I. Pismenu koje se šalje trebalo bi priložiti zahtjev sastavljen upotrebom obrasca A iz Priloga I. Obrazac bi trebalo popunjavati na službenom jeziku države članice primateljice ili, ako postoji više službenih jezika u toj državi članici, na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta u kojem se treba izvršiti dostava, ili na drugom jeziku za koji je ta država članica navela da ga prihvaća. Svaka država članica trebala bi navesti službeni jezik ili službene jezike Unije, osim svojeg, koje može prihvatiti.

(18)

Potvrdu o primitku upotrebom obrasca D iz Priloga I. trebalo bi automatski poslati otpremnom tijelu putem decentraliziranog IT sustava ili drugim sredstvima što prije, a u svakom slučaju u roku od sedam dana od primitka pismena.

(19)

Kada primi potvrdu o neuspješnoj dostavi pismena, važno je da otpremno tijelo zna jesu li tijela države članice primateljice podnijele zahtjeve registrima osoba ili drugim bazama podataka, ako takvi registri ili baze podataka postoje, radi utvrđivanja nove adrese osobe kojoj se treba dostaviti pismeno. Stoga bi države članice trebale obavijestiti Komisiju o tome podnose li njihova tijela takve zahtjeve na vlastitu inicijativu u slučajevima u kojima adresa navedena u zahtjevu za dostavu nije ispravna. Međutim, ovom Uredbom tijelima država članica ne bi se trebala nametati obveza da podnose takve zahtjeve.

(20)

Ako zahtjevu za dostavu nije moguće udovoljiti na temelju poslanih informacija ili pismena, ako on nije obuhvaćen područjem primjene ove Uredbe, ako neispunjavanje formalnih uvjeta onemogućuje izvršenje dostave ili ako je taj zahtjev poslan prijamnom tijelu koje nije mjesno nadležno, prijamno tijelo trebalo bi poduzeti korake predviđene ovom Uredbom bez neopravdane, nerazložne i nepotrebne odgode s obzirom na konkretne okolnosti, što uključuje sredstva komunikacije koja su na raspolaganju prijamnom tijelu.

(21)

Brzina slanja pismena zahtijeva da ona budu dostavljena u roku od nekoliko dana po njihovu primitku. Dostavu pismena trebalo bi izvršiti što prije, a u svakom slučaju u roku od mjesec dana otkada ih je zaprimilo prijamno tijelo.

(22)

Prijamno tijelo trebalo bi nastaviti s poduzimanjem svih potrebnih koraka kako bi izvršilo dostavu pismena, čak i u slučajevima u kojima nije bilo moguće izvršiti dostavu u roku od mjesec dana od primitka pismena, primjerice zato što je tuženik izbivao od kuće radi odlaska na godišnji odmor ili je izbivao iz ureda radi službenog puta. Međutim, kako prijamno tijelo ne bi bilo neograničeno obvezno poduzimati korake za izvršenje dostave pismena, otpremno tijelo trebalo bi moći, upotrebom obrasca A iz Priloga I., navesti rok nakon kojeg dostava više nije potrebna.

(23)

Kako bi se osigurala učinkovitost ove Uredbe, okolnosti u kojima je moguće odbiti primitak pismena koje se treba dostaviti trebale bi biti ograničene na iznimne situacije.

(24)

U svim slučajevima u kojima pismeno koje treba dostaviti nije sastavljeno na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta dostave, prijamno tijelo trebalo bi obavijestiti adresata u pisanom obliku upotrebom obrasca L iz Priloga I. da adresat može odbiti primitak pismena koje se treba dostaviti ako pismeno nije sastavljeno na jeziku koji adresat razumije ni na službenom jeziku ili jednom od službenih jezika mjesta dostave. To bi se pravilo trebalo primjenjivati i na naredne dostave od trenutka kad je adresat iskoristio svoje pravo na odbijanje primitka. Pravo na odbijanje trebalo bi se primjenjivati i na dostavu putem diplomatskih agenata ili konzularnih službenika, dostavu putem pošte, elektroničku dostavu i izravnu dostavu. Trebalo bi biti moguće ispraviti dostavu pismena čiji je primitak odbijen dostavljanjem prijevoda pismena adresatu.

(25)

Ako je uz pismeno koje treba dostaviti priložen prijevod, taj bi prijevod trebao biti ovjeren ili bi se na drugi način trebao smatrati prikladnim za postupak u skladu s pravom države članice pošiljateljice. Taj bi prijevod trebalo staviti na raspolaganje državi članici u kojoj će se izvršiti dostava. Prijevodom pismena na drugi jezik radi osiguravanja usklađenosti s ovom Uredbom ne dovodi se u pitanje mogućnost primatelja da osporava ispravnost prijevoda u skladu s pravom države članice u kojoj se vodi postupak.

(26)

Ako je adresat odbio primitak pismena, a sud ili tijelo pred kojim je pokrenut postupak nakon provjere odluče da odbijanje nije bilo opravdano, taj sud ili to tijelo trebali bi razmotriti primjeren način obavješćivanja adresata o toj odluci u skladu s nacionalnim pravom. U svrhu provjere toga je li odbijanje bilo opravdano sud ili tijelo trebali bi uzeti u obzir sve relevantne informacije u predmetu kako bi se utvrdilo adresatovo poznavanje jezika. Prema potrebi, pri procjeni adresatovog poznavanja jezika sud ili tijelo mogli bi uzeti u obzir činjenične elemente, primjerice dokumente koje je adresat sastavio na dotičnom jeziku, podrazumijeva li adresatova struka posebno poznavanje jezika, je li adresat državljanin države članice u kojoj se vodi postupak ili je li adresat prethodno boravio u toj državi članici tijekom duljeg razdoblja.

(27)

S obzirom na razlike u postupovnim pravilima pojedinih država članica, stvarni datum dostave različito je određen u državama članicama. Uzimajući u obzir takve situacije i poteškoće koje bi se zbog toga mogle pojaviti, ovom bi se Uredbom trebao predvidjeti sustav prema kojem se datum dostave određuje prema pravu države članice primateljice. Međutim, ako se u skladu s pravom države članice pismeno treba dostaviti u određenom roku, datum koji se uzima u obzir u odnosu na podnositelja zahtjeva trebao bi biti datum dostave koji se određuje prema pravu te države članice. Takav sustav dvostrukog određivanja datuma postoji samo u ograničenom broju država članica. Države članice koje primjenjuju takav sustav trebale bi o tome obavijestiti Komisiju, a ona bi trebala tu informaciju staviti na raspolaganje u elektroničkom obliku putem Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima uspostavljene Odlukom Vijeća 2001/470/EZ (7) i na europskom portalu e-pravosuđe.

(28)

Kako bi se olakšao pristup pravosuđu, države članice trebale bi utvrditi jedinstvenu fiksnu naknadu za troškove rada pravosudnog službenika ili osobe nadležne prema pravu države članice primateljice. Ta bi naknada trebala biti u skladu s načelima proporcionalnosti i nediskriminacije. Zahtjevom utvrđivanja jedinstvene fiksne naknade državama članicama ne bi se trebala uskratiti mogućnost na određivanje različitih naknada za različite vrste dostave, sve dok se pridržavaju tih načela.

(29)

Svaka država članica trebala bi imati mogućnost da osobama s boravištem u drugoj državi članici dostavu pismena izvrši izravno putem pošte preporučenom pošiljkom uz potvrdu o primitku ili jednakovrijednu potvrdu. Poštanske usluge, neovisno o tome jesu li privatne ili javne, trebalo bi moći upotrebljavati za dostavu pismena u različitim oblicima pisama, uključujući pakete pismena.

(30)

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda Europske unije (8), izravnu dostavu putem pošte na temelju ove Uredbe trebalo bi smatrati valjano izvršenom, čak i ako pismeno nije bilo osobno uručeno adresatu, ako je uručeno na kućnoj adresi adresata odrasloj osobi koja živi u istom kućanstvu kao adresat ili osobi koju je adresat ondje zaposlio te koja je sposobna i voljna primiti pismeno, osim ako se pravom države članice u kojoj se vodi postupak dopušta samo dostava tog pismena adresatu osobno.

(31)

Kako bi prekogranični sudski postupci bili učinkoviti i brzi, potrebni su izravni, ubrzani i sigurni kanali za dostavu pismena osobama u drugim državama članicama. Slijedom toga, trebalo bi biti moguće izvršiti dostavu pismena izravno upotrebom elektroničkih sredstava adresatu koji ima poznatu adresu za dostavu u drugoj državi članici. Uvjeti za upotrebu takve vrste izravne elektroničke dostave trebali bi biti takvi da se njima osigurava da se elektronička dostava izvršava samo elektroničkim sredstvima koja su dostupna na temelju prava države članice u kojoj se vodi postupak za domaću dostavu pismena te bi se njima trebalo osigurati da postoje odgovarajuće mjere za zaštitu interesa adresata, uključujući visoke tehničke standarde i zahtjev izričite suglasnosti adresata.

(32)

Adresatu bi se pismena trebalo moći dostaviti elektroničkim putem s pomoću kvalificiranih usluga elektroničke preporučene dostave u smislu Uredbe (EU) br. 910/2014, pod uvjetom da je adresat dao izričitu prethodnu suglasnost za upotrebu elektroničkih sredstava za potrebe dostave pismena u okviru sudskog postupka. U takvim slučajevima izričita prethodna suglasnost mogla bi se dati za pojedinačni postupak ili kao opća suglasnost za dostavu pismena u okviru sudskog postupka putem tih sredstava dostave. Takva bi se suglasnost mogla dati i ako bi se, u skladu s pravom države članice u kojoj se vodi postupak, postupovni akti mogli dostaviti putem elektroničkog sustava, a adresat je dao suglasnost za upotrebu tog sustava za dostavu pismena prije nego što mu se dostave pismena putem tog sustava.

(33)

Adresatu bi se pismena trebala moći dostaviti elektroničkim putem bez upotrebe kvalificiranih usluga elektroničke preporučene dostave u smislu Uredbe (EU) br. 910/2014, pod uvjetom da je adresat dao izričitu prethodnu suglasnost sudu ili tijelu pred kojim je pokrenut postupak ili stranci odgovornoj za dostavu u tom postupku za slanje e-pošte na određenu e-adresu u okviru tog postupka te pod uvjetom da se od adresata primi dokaz o primitku pismena. Adresat bi trebao potvrditi primitak pismena potpisom i slanjem potvrde o primitku ili slanjem povratne e-poruke s e-adrese koju je dao za dostavu. Potvrda o primitku također bi se mogla potpisati elektroničkim putem. Kako bi se zajamčila sigurnost slanja, države članice mogle bi odrediti dodatne uvjete pod kojima će prihvatiti elektroničku dostavu e-poštom ako se njihovim pravom utvrđuju stroži uvjeti u pogledu dostave e-poštom ili ako se njihovim pravom ne dopušta takva dostava e-poštom. Takvim bi se uvjetima moglo pristupiti rješavanju pitanja kao što su identifikacija pošiljatelja i primatelja, cjelovitost poslanih pismena i zaštita slanja od vanjskog uplitanja.

(34)

Svaka osoba koja ima interes u određenom sudskom postupku trebala bi moći izvršiti dostavu pismena izravno putem pravosudnih službenika, službenika ili drugih nadležnih osoba države članice u kojoj se traži dostava, pod uvjetom da je takva izravna dostava dopuštena na temelju prava te države članice.

(35)

Ako na temelju nacionalnog prava i ove Uredbe sud može izreći presudu čak i ako nije zaprimljena potvrda o dostavi ili uručenju pismena kojim se pokreće postupak ili jednakovrijednog pismena, trebalo bi uložiti sve razumne napore kako bi se tu potvrdu pribavilo od nadležnih tijela države članice primateljice prije izricanja presude, u skladu sa svim drugim zahtjevima kojima se štite interesi tuženika. Osim ako to nije u skladu s nacionalnim pravom, trebalo bi uložiti sve razumne napore kako bi se upotrebom bilo kojeg dostupnog komunikacijskog kanala, uključujući suvremenu komunikacijsku tehnologiju, obavijestilo tuženika čija su adresa ili račun poznati sudu pred kojim je pokrenut postupak da je protiv njega pokrenut sudski postupak.

(36)

Komisija bi trebala sastaviti priručnik koji će sadržavati informacije relevantne za pravilnu primjenu ove Uredbe. Taj bi priručnik trebalo staviti na raspolaganje putem Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima. Komisija i države članice trebale bi učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi osigurale da informacije u priručniku budu ažurne i potpune, posebno u pogledu kontaktnih podataka o otpremnim i prijamnim tijelima.

(37)

Pri izračunu razdoblja i rokova predviđenih ovom Uredbom trebalo bi primjenjivati Uredbu Vijeća (EEZ, Euratom) br. 1182/71 (9).

(38)

Radi ažuriranja obrazaca iz Priloga I. ovoj Uredbi ili tehničkih promjena tih obrazaca Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije u vezi s izmjenama tog priloga. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (10) Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Europski parlament i Vijeće primaju sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na pripremu delegiranih akata.

(39)

Radi osiguranja jedinstvenih uvjeta za provedbu ove Uredbe provedbene ovlasti trebalo bi dodijeliti Komisiji. Te bi ovlasti trebalo izvršavati u skladu s Uredbom (EU) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća (11).

(40)

Ova Uredba trebala bi imati prednost pred odredbama bilateralnih ili multilateralnih sporazuma ili dogovora koje su sklopile države članice i čije je područje primjene isto kao i područje primjene ove Uredbe, a posebno onima Haške konvencije od 15. studenoga 1965. o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih dokumenata u građanskim ili trgovačkim stvarima, u odnosima između država članica koje su njihove stranke. Ova Uredba ne sprečava države članice da zadrže ili sklope sporazume ili dogovore s ciljem ubrzavanja ili pojednostavnjivanja slanja pismena, pod uvjetom da su ti sporazumi ili dogovori u skladu s ovom Uredbom.

(41)

Temeljna prava i slobode svih uključenih osoba, a osobito pravo na jednak pristup pravosuđu, pravo na nediskriminaciju i pravo na zaštitu osobnih podataka i privatnosti, trebalo bi u potpunosti uvažavati i poštovati u skladu s pravom Unije.

(42)

Trebalo bi osigurati odgovarajuću zaštitu informacija koje se prenose na temelju ove Uredbe. Takva je zaštita obuhvaćena područjem primjene Uredbe (EU) 2016/679 i Direktive 2002/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (12). Osobne podatke koji nisu relevantni za postupanje u određenom predmetu trebalo bi odmah brisati.

(43)

U skladu sa stavcima 22. i 23. Međuinstitucijskog sporazuma o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016., Komisija bi trebala provesti evaluaciju ove Uredbe na osnovi informacija prikupljenih u okviru posebnih dogovora o praćenju kako bi procijenila stvarne učinke ove Uredbe i ima li potrebe za daljnjim djelovanjem. Ako države članice prikupljaju podatke o dostavi pismena na temelju ove Uredbe te, posebice, informacije o broju poslanih i zaprimljenih zahtjeva, broju slučajeva u kojima je slanje izvršeno drugim sredstvima, a ne putem decentraliziranog IT sustava, broju zaprimljenih potvrda o neuspješnoj dostavi pismena te broju obavijesti o odbijanju zbog jezičnih razloga koje su zaprimila otpremna tijela, te bi podatke trebale dostaviti Komisiji za potrebe praćenja. Referentni implementacijski softver koji Komisija razvije kao pozadinski sustav trebao bi programski prikupljati podatke potrebne za praćenje te bi se takvi podaci trebali dostavljati Komisiji. Ako se države članice odluče za upotrebu nacionalnog IT sustava umjesto referentnog implementacijskog softvera koji razvije Komisija, taj sustav može biti opremljen za programsko prikupljanje tih podataka i u tom slučaju te bi podatke trebalo dostavljati Komisiji.

(44)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe ne mogu dostatno ostvariti države članice zbog razlika u nacionalnim pravilima kojima se uređuju nadležnost te priznavanje i izvršenje odluka, nego se zbog izravne primjenjivosti i obvezujuće prirode ove Uredbe oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(45)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe (EU) 2018/1725 te je on dao mišljenje 13. rujna 2019. (13).

(46)

Kako bi se njezine odredbe učinile pristupačnijima i čitkijima, Uredbu (EZ) br. 1393/2007 trebalo bi staviti izvan snage i zamijeniti ovom Uredbom.

(47)

U skladu s člankom 3. i člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Ujedinjena Kraljevina i Irska obavijestile su da žele sudjelovati u donošenju i primjeni ove Uredbe.

(48)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,