2.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 81/65

Izvjestitelj:

Giuseppe GUERINI

Suizvjestitelj:

Krister ANDERSSON

1.1.

EGSO smatra da ekonomija suradnje, s obzirom na to da stvara socijalnu vrijednost u području digitalnog gospodarstva, može predstavljati novu priliku za rast i razvoj zemalja Europske unije, s obzirom na to da omogućuje mobilizaciju neiskorištenih resursa i pokretanje inicijativa pojedinačnih građana. EGSO pravi jasnu razliku između ekonomije suradnje, digitalnog gospodarstva i ekonomije platformi u ovisnosti o različitim intenzitetima i rasponima njihove uključive i suradničke dimenzije.

1.2.

Iako rasprostranjenost novih informacijskih i komunikacijskih tehnologija ide u prilog i pogoduje širenju ekonomije suradnje, osobito kad je riječ o snažnim pokretačima poput digitalnih platformi i sveprisutnih pametnih telefona, EGSO smatra da je pojavu ekonomije suradnje važno razmotriti kao cjelinu i ne pripisivati je isključivo digitalnom gospodarstvu.

1.3.

EGSO smatra da EU ne smije propustiti priliku koju ekonomija suradnje nudi u pogledu pružanja inovativnih rješenja za sustav odnosa između institucija, poduzeća, građana i tržišta. Međutim, s obzirom na izraženu fluidnost i brzinu razvoja u tom sektoru, od ključne je važnosti da se strukture poreznog zakonodavstva i porezni sustavi na pametan i fleksibilan način prilagode novom kontekstu ekonomije suradnje i, u širem smislu, digitalnog gospodarstva.

1.4.

EGSO ne smatra da postoji potreba za novim i specifičnim sustavom oporezivanja za poduzeća koja posluju u okviru ekonomije suradnje. Smatra da je ključno ojačati suradnju i koordinaciju između država članica i različitih uključenih nadležnih tijela u različitim državama članicama, kako bi javna tijela mogla ići ukorak s brzinom i dinamikom digitalnog gospodarstva i ekonomije suradnje.

1.5.

EGSO preporučuje da se u sklopu sustava oporezivanja ekonomije suradnje poštuje načelo neutralnosti (tj. da se ne utječe na razvoj tržišta), uz utvrđivanje odgovarajućih i pravednih poreznih mehanizama za različite vrste poduzeća koja posluju u okviru ekonomije suradnje ili u tradicionalnim oblicima.

1.6.

EGSO se nada brzoj uspostavi ujednačenog i cjelovitog europskog sustava za osiguravanje zajedničkih pravila među državama članicama na polju digitalne ekonomije, uzimajući u obzir prirodnu sklonost digitalnih mreža da djeluju u prekograničnom kontekstu. Stoga bi bilo štetno da se razviju različiti oblici regulacije u svakoj od država članica te je potreban istinski europski pristup.

1.7.

EGSO poziva europske vlasti da sve svoje napore ulože u uspostavljanje oblika međunarodne suradnje izvan Europe, s ciljem utvrđivanja određenih osnovnih pravila za sektor digitalne ekonomije, s obzirom na to da potencijal digitalnih mreža već sada omogućuje upravljanje uslugama i razmjenom dobara bilo gdje u svijetu, i to putem digitalne platforme smještene na jednom mjestu u svijetu.

1.8.

EGSO ujedno smatra da postojeća pravila i načela treba prilagoditi novim situacijama, različitim od onih u prošlosti, djelomično zahvaljujući i mogućnostima koje nude nove tehnologije, kako bi se osiguralo ujednačeno i proporcionalno postupanje prema svim gospodarskim subjektima koji obavljaju određene djelatnosti u konvencionalnom obliku ili u sektoru digitalne ekonomije.

1.9.

EGSO potiče Komisiju i države članice da surađuju na donošenju općeg pravnog okvira o digitalnoj ekonomiji koji bi omogućio koordiniranje i ujednačavanje poreznih pravila primjenjivih na te nove oblike gospodarstva.

1.10.

EGSO smatra da bi se ispitivanje „stabilne virtualne organizacije” moglo pokazati korisnim u sve naglašenijem prekograničnom i sve manje teritorijalnom kontekstu u kojem se razvijaju digitalno gospodarstvo i ekonomija suradnje, među ostalim u cilju jednostavnijeg upravljanja poreznim sustavom, a prije svega radi lakše primjene PDV-a.

1.11.

EGSO također smatra važnim podsjetiti da, pored odgovarajućeg poreznog sustava, treba osigurati zaštitu i poštovanje: i. prava potrošača; ii. privatnosti i pravila za obradu osobnih podataka; iii. radnika i pružatelja usluga koji djeluju u okviru novih modela poslovanja i djelatnosti platformi za suradnju.

2.1.

Ekonomija suradnje raste u obujmu i brzo napreduje, što jasno potvrđuju različiti podaci. U 2015. prihodi povezani s ekonomijom suradnje u Europskoj uniji procijenjeni su na otprilike 28 milijardi EUR (prethodne godine iznosili su samo polovicu tog iznosa).

2.1.1.

Znatna ulaganja velikih platformi od 2015. naovamo dodatno su potaknula razvoj ovog sektora: procjenjuje se da bi ekonomija suradnje u budućnosti mogla ostvarivati prihod od između 160 i 572 milijarde EUR na razini EU-a.

2.2.

Podaci ukazuju na to da se ekonomija suradnje širi na sve više sektora i ima potencijal za stvaranje dodatne vrijednosti, otvaranje radnih mjesta na različitim razinama i osiguravanje učinkovitih usluga po konkurentnim cijenama za europske potrošače.

2.3.

Međutim, sektor ekonomije suradnje istodobno postavlja niz izazova pred europskog zakonodavca od kojeg se zahtijeva da osigura načela i pravila koja su osmišljena radi uspostavljanja jasnog i predvidljivog pravnog okvira (1). Njegovo regulatorno djelovanje, međutim, ne smije dovesti u pitanje velik potencijal koji je ovaj sektor dosad pokazao u području inovacija.

2.4.

Pojmovi „ekonomija suradnje” i „ekonomija dijeljenja” često se koriste kao sinonimi: u 2015., Oxford English Dictionary među svoje nove stavke uključio je pojam „ekonomija dijeljenja” definirajući ga kao „ekonomski sustav u kojem se imovina ili usluge dijele između privatnih osoba, besplatno ili uz naknadu, obično putem interneta”.

2.5.

U ovom će se mišljenju koristi pojam „ekonomija suradnje” koji je Europska komisija usvojila u Komunikaciji od 2. lipnja 2016. upućenoj Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom odboru i Odboru regija – „Europski program za ekonomiju suradnje”.

2.6.

Točnije, „ekonomija suradnje” odnosi se na poslovne modele u kojima su djelatnosti olakšane suradničkim platformama koje omogućuju privremenu upotrebu robe ili usluga koje često pružaju privatne osobe.

2.6.1.

Ekonomija suradnje obuhvaća tri kategorije sudionika: i. pružatelje usluga koji dijele imovinu, resurse, vrijeme i/ili vještine – oni mogu biti privatne osobe ili stručnjaci; ii. korisnike tih usluga; iii. posrednike koji putem internetskih platformi (suradničkih platformi) povezuju pružatelje usluga s krajnjim korisnicima. Transakcije u okviru ekonomije suradnje uglavnom ne uključuju promjenu vlasništva i mogu se provoditi u svrhu ostvarivanja dobiti ili neprofitno.

2.7.

Konkretnije, ekonomija suradnje otvara put za pristup robi i uslugama putem povezivanja i suradničkih platformi koji je jednostavniji i učinkovitiji nego što je to bio slučaj u prošlosti, što olakšava usklađivanje potražnje potrošača s ponudom robe i usluga koje mogu pružati profesionalni ili neprofesionalni pružatelji usluga.

2.8.

Korištenje učinkovitih tehnologija i platformi za povezivanje iz temelja je promijenilo različite sektore, kao što je sektor prijevoza na kratke i velike udaljenosti, pored hotelijerskog ili sektora za upravljanje najmom kuća ili soba, što uz veliku učinkovitost i brzinu omogućuju organiziranje usluga povezivanja ponude i potražnje.

2.8.1.

U tom su se području znatno afirmirali određeni veliki pružatelji usluga, od kojih većina ima sjedište izvan Europske unije i jasni su primjeri rastućeg jačanja ekonomije suradnje. Ti su primjeri jasno ukazali na velik potencijal rasta u tom sektoru, ali i na pravne izazove koje to stavlja pred zakonodavce u pogledu sustava oporezivanja i u odnosu na zakonodavstva o radu, socijalnoj sigurnosti i socijalnom osiguranju radnika.

2.9.

Osim navedenih sektora, drugi sektori poput određenih financijskih usluga, usluga osobne njege i zdravstvenih usluga također se sve više uključuju u područje ekonomije suradnje. U predstojećim godinama pridružit će im se i drugi sektori i usluge čime će ekonomija suradnje zauzeti još važniji položaj i stoga je jasno da je odgovarajuća rasprava o regulatornim i fiskalnim aspektima ovog pitanja u ovom trenutku ne samo korisna već i potrebna.

3.1.

Raširenost instrumenata informacijske i komunikacijske tehnologije i tzv. „interneta stvari” doprinijela je istaknutijoj ulozi većeg broja novih tehnoloških poduzeća. Danas se pojavljuju brojni poslovni modeli povezani sa sektorom digitalnog gospodarstva i ekonomije suradnje. Ti modeli razlikuju se ovisno o njihovoj strukturi i veličini poduzeća, kao i s obzirom na veličinu ciljnog tržišta, način korištenja tehnologija i organizacijski model. U pogledu poreznog tretmana, izdvajaju se tri glavne skupine:

3.2.

U slučaju modela velikih platformi za općenitu pretragu putem interneta, platforma omogućava obradu podataka i stvaranje dodane vrijednosti koja se potom može prilagoditi posebnoj potražnji potrošača i prodati.

3.3.

U tom kontekstu, EGSO želi istaknuti posebnu vrijednost podataka, koji su čak klasificirani kao „nova valuta” (2). Dodana vrijednost podliježe PDV-u i primjenjuje se načelo odredišta. Međutim, teško je procijeniti obujam stvaranja vrijednosti u raznim fazama, pa stoga i dodijeliti porezne obveze.

3.4.

Brzi rast novih poslovnih modela zahtijeva opću ocjenu stvaranja vrijednosti i poreznih obveza.

3.5.

Što se tiče platformi za posredovanje između potražnje i ponude (model Ubera), važno prethodno pitanje odnosi se na mogućnost utvrđivanja pravila i zahtjeva za pristup tržištu primjenjivih na digitalne platforme koje posluju u sektoru ekonomije suradnje i, prije svega, na pružatelje usluga koji koriste takve platforme.

3.5.1.

Zahtjevi za pristup tržištu mogu uključivati potrebu za službenim odobrenjem za vođenje poduzeća, dozvolu ili obveze u pogledu minimalne kvalitete (npr. veličina prostorija ili tip vozila, zahtjevi u pogledu osiguranja ili ostavljanja pologa itd.). Ostvareni prihod često je predmetom ocjene te se dodjeljuje pojedincu ili poslovnom subjektu s obvezom plaćanja poreza na dobit.

3.6.

Direktivom o uslugama određuje se da zahtjevi za pristup tržištu utvrđeni u različitim državama članicama moraju biti opravdani i proporcionalni, uzimajući u obzir posebne poslovne modele i inovativne usluge bez davanja prednosti određenom poslovnom modelu ili modelu upravljanja uslugama u odnosu na druge (načelo neutralnosti).

3.7.

EGSO se slaže s napomenom Komisije u Godišnjem pregledu rasta za 2016., prema kojoj bi fleksibilnije uređena tržišta usluga, uključujući ona u okviru ekonomije suradnje, omogućila veću produktivnost, čime bi se novim sudionicima olakšao ulazak na tržište, uz smanjenje cijena usluga i osiguravanje većeg izbora za potrošače.

3.8.

Stoga se očekuje da će zahtjevi za pristup tržištu primjenjivi na ekonomiju suradnje, ako i kad budu postojali u okviru različitih nacionalnih pravnih sustava, biti u skladu s Direktivom o uslugama i osigurati: i. jednake uvjete među raznim gospodarskim subjektima u sektorima u kojima tradicionalni subjekti postoje zajedno s subjektima ekonomije suradnje; ii. jasne i jednostavne regulacijske uvjete koji pogoduju potencijalu i prilikama koje ekonomije suradnje može ponuditi sve većem broju građana.

4.1.

S obzirom na to da se sastoji od internetskih usluga koje se pružaju preko digitalnih platformi, sektor ekonomije suradnje barem djelomično nadilazi koncept teritorijalnosti koji obilježava tradicionalnu gospodarsku aktivnost. Stoga je važno da se i za ekonomiju suradnje izradi odgovarajući i jasan regulatorni okvir koji bi odražavao opći cilj Europske komisije da se prihod oporezuje u mjestu u kojem je ostvaren.

4.2.

EGSO napominje da bi se pravna sigurnost poduprla uvođenjem pravila u skladu s kojima bi se za društva koja nude i promiču usluge iz sektora ekonomije suradnje smatralo da imaju poreznu vezu s Europom. U tom kontekstu, u vezi s posebnim značajkama digitalnih poduzeća, trenutačno se vodi rasprava o mogućnosti utvrđivanja nove formule za virtualni nastan poduzeća prema definiciji „stabilna virtualna organizacija”. Riječ je zanimljivom pristupu rješavanju problema određivanja mjesta poslovnog nastana za tu vrstu djelatnosti, za koji je ipak potrebna opsežna rasprava i odgovarajuća studija koju treba provesti u predstojećim godinama. To bi omogućilo utvrđivanje sjedišta u EU-u za djelatnosti razvijene u okviru digitalnog tržišta, istodobno osiguravajući da se gospodarska vrijednost transakcije oporezuje u Europi, odnosno, u općenitijem smislu, u konkretnom mjestu stvaranja vrijednosti.

4.3.

Ekonomija suradnje mogla bi olakšati rad nacionalnih poreznih tijela zahvaljujući digitalizaciji plaćanja preko platformi za suradnju i potpunoj sljedivosti takvih plaćanja. Osmišljavanje sustava plaćanja moglo bi subjektima iz tog sektora olakšati ispunjavanje poreznih obveza, kao što je slučaj u Estoniji gdje je za vozače i pojedine pružatelje usluga pojednostavljen postupak prijavljivanja dohotka u suradnji s digitalnim platformama.

4.4.

Općenito gledajući, EGSO se nada da će razmjena točnih i sljedivih informacija između poreznih tijela, subjekata i platformi za suradnju doprinijeti smanjenju administrativnih opterećenja povezanih s plaćanjem poreza u sektoru ekonomije suradnje, ali i rasterećenju financijskih tijela, pri čemu bi tehnološko okruženje u kojem se vrše transakcije bilo zaslužno za veću jednostavnost i sigurnost suradnje.

5.1.

Kad je riječ o oporezivanju u sektoru ekonomije suradnje, treba istaknuti da je Stručna skupina za oporezivanje digitalnog gospodarstva, koju je osnovala Europska komisija, u svom izvješću od 28. svibnja 2014. zaključila da ne bi smio postojati poseban porezni režim za digitalno gospodarstvo ili digitalna poduzeća te da se smatra prikladnijim prilagoditi postojeće propise i porezne modele novim kontekstima, oslanjajući se na visoku razinu sljedivosti transakcija koje se vrše preko platformi ekonomije dijeljenja u svrhu upravljanja poreznim obvezama.

5.2.

U praktičnom smislu, novi poslovni modeli zahtijevaju posebnu pozornost Europske komisije i nacionalnih poreznih tijela, posebno kad je riječ o platformama sa sjedištem izvan EU-a, u pokušaju postizanja pravedne i proporcionalne raspodjele poreznog opterećenja na gospodarsku vrijednost koju su ostvarili različiti akteri: pružatelji usluga, korisnici usluga i platforme za posredovanje.

5.3.

EGSO smatra da prilikom prilagodbe postojećih općih pravila i načela oporezivanja u sektoru ekonomije suradnje treba usvojiti razuman i proporcionalan pristup. Taj bi pristup trebao osigurati jasna i predvidljiva pravila za subjekte iz tog sektora kako bi se izbjeglo stvaranje prekomjernih troškova poštovanja propisa koji bi mogli ugroziti rast nedavno razvijenog sektora s budućim izgledima koji su dobri, ali još nisu u potpunosti predvidljivi ili mjerljivi.

5.4.

U okviru svih mogućih budućih europskih inicijativa u području oporezivanja poslovnih modela digitalne ekonomije trebalo bi voditi računa o različitim inicijativama protiv izbjegavanja poreza koje je Europska komisija pokrenula posljednjih godina u području poreza kako bi svi poduzeti regulatorni koraci bili međusobno koordinirani u okviru sveobuhvatnog i dosljednog okvira za djelovanje.

5.5.

Potrebna je usklađena inicijativa u pogledu oporezivanja digitalne ekonomije u cilju jačanja europskog unutarnjeg tržišta i poticanja njegovog razvoja, s obzirom na to da se radi o sektoru koji već čini znatan dio europskog gospodarstva i za koji se predviđa da će u predstojećim godinama imati još važniju ulogu.

5.5.1.

U tom pogledu, članci 113. i 115. Ugovora pružaju čvrstu pravnu osnovu za izradu izravnih i neizravnih poreznih pravila o ekonomiji suradnje, usmjerenih na jačanje unutarnjeg tržišta i poboljšanje načina na koji ono funkcionira.

5.6.

Pojedine države članice odlučile su poduzeti mjere u pogledu oporezivanja sektora digitalne ekonomije pomoću novog, obvezujućeg zakonodavstva, dok su u drugima odobrene smjernice upućene subjektima u sektoru. Međutim, kao što je prethodno navedeno, potrebna je inicijativa za oporezivanje digitalne ekonomije na europskoj razini.

5.7.

EGSO se stoga nada da je na razini EU-a moguće provesti zakonodavne mjere za oporezivanje digitalne ekonomije osiguravanjem odgovarajuće koordinacije i uključenosti država članica u cilju jačanja unutarnjeg tržišta i maksimalnog iskorištavanja prilika koje nudi sektor digitalne ekonomije.

5.8.

Pružatelji usluga iz sektora ekonomije suradnje svakako podliježu poreznim obvezama, iako postoje teškoće u identificiranju poreznih obveznika, djelomično zbog činjenice da oni mogu obavljati svoje djelatnosti kao zanimanje (npr. kontinuirano pružaju određenu vrstu usluge) ili povremeno (kao oblik potpore dohotku, a da im to postane profesija). Osim poteškoća s identificiranjem poreznih obveznika, često je vrlo složen zadatak i precizno izmjeriti oporezivi prihod.

5.9.

U tom kontekstu, EGSO smatra da je određivanje najnižih pragova dohotka dobar način za odlučivanje o tome treba li određenu djelatnost smatrati zanimanjem ili ne. Nada se, međutim, da će odabir tih pragova biti opravdan odgovarajućim dokazima ili razlozima.

5.10.

Što se tiče novih poslovnih modela, postoji potreba za koordinacijom na razini EU-a kako bi se izbjeglo dvostruko oporezivanje i zlouporaba poreza. Države članice trebale bi uvesti i provesti najbolje prakse u pogledu modela oporezivanja, posebno za poduzeća koja obavljaju aktivnosti posredovanja između ponude i potražnje putem digitalnih platformi te upravljaju tim aktivnostima. Europska komisija treba osigurati koordinaciju između pravila tako što će pomoću direktive utvrditi određena zajednička pravila s kojima se svi slažu.

5.11.

EGSO istodobno potiče nacionalne financijske uprave da objave smjernice kako bi se pružile jasne upute pružateljima usluga koji posluju u sektoru ekonomije suradnje. Budući da su pružatelji usluga često privatne osobe, doista postoji potreba za pružanjem informacija o poreznim obvezama jer ti subjekti često nisu svjesni toga da su obvezni platiti porez.

5.12.

EGSO se nada da će se europskim i nacionalnim propisima predvidjeti mehanizmi kojima će se poticati suradnja između subjekata ekonomije suradnje i poreznih tijela. Zahvaljujući raširenoj upotrebi pouzdanih i sljedivih podataka, tom bi se suradnjom mogli promicati porezna transparentnost i pojednostavnjenje kako bi se došlo do mogućnosti da, u slučaju takvih djelatnosti, digitalne platforme u suradnji s poreznim tijelima postanu „zamjena za izravnu naplatu poreza”.

5.12.1.

U tom smislu, EGSO ističe da posebnu pozornost treba posvetiti poreznoj sigurnosti u svjetlu ubrzanog razvoja i rasta novih poslovnih modela koji povećavaju zabrinutost u vezi s nesigurnošću u poreznim pitanjima i njihovim utjecajem na prekograničnu trgovinu i ulaganja, posebno u kontekstu međunarodnog oporezivanja (3).

5.13.

EGSO ističe da bi ekonomija suradnje mogla proširiti nacionalne porezne osnovice osiguravanjem novih radnih mjesta i novih resursa u gospodarstvu. Ako žele imati koristi od te nove osnovice, nadležna nacionalna tijela trebaju razviti učinkovitije sustave za razmjenu informacija. Ti podaci, u kombinaciji s novim tehnološkim mogućnostima, mogli bi stvoriti veću fiskalnu sigurnost uz niže troškove kako za pružatelje usluga tako i za porezna tijela. S obzirom na to da se digitalne platforme, pružatelji usluga i klijenti mogu nalaziti u različitim državama članicama, to je pitanje potrebno dodatno razmotriti na razini Zajednice kako bi se prekograničnoj zaštiti podataka posvetila odgovarajuća pozornost.

6.1.

Kad je riječ o djelatnostima u okviru ekonomije suradnje i o tome podliježu li plaćanju PDV-a, prvo je potrebno razlikovati djelatnosti koje obavljaju poduzeća različitih novih poslovnih modela (npr. djelatnosti koje izravno provode platforme za suradnju i djelatnosti pojedinačnih pružatelja usluga registriranih na tim platformama) i modele koji preko platformi osmišljavaju različite djelatnosti, poput prodaje korisničkih prostora ili podataka u svrhu reklamnih unosa ili oglašavanja.

6.2.

U slučaju potonjih, poduzeća koja obavljaju te djelatnosti već su obvezna plaćati porez na dobit. Poduzeća od korisnika prikupljaju podatke prilikom svakog pretraživanja nakon čega ih mogu prodavati oglašivačima i drugim zainteresiranim stranama i, ako je stvorena vrijednost, PDV bi trebalo naplatiti na razmjenu podataka (prikupljanje i prodaju podataka).

6.3.

Što se tiče modela za posredovanje između potražnje i ponude, može se smatrati da stvaraju „dodanu vrijednost” jer pružaju uslugu i omogućuju transakciju/razmjenu između korisnika i vozača i stoga ta dodana vrijednost treba podlijegati plaćanju PDV-a.

6.4.

Općenito govoreći, u svrhu naplate PDV-a, treba razlikovati tri različite situacije povezane s načinima plaćanja usluga pruženih u okviru ekonomije suradnje: i. situacije u kojima se usluga pruža za određeni novčani iznos; ii. situacije u kojima se naknada za pruženu uslugu ne plaća novcem već u vidu druge usluge ili nenovčane naknade; i iii. situacije u kojima se usluga pruža besplatno i bespovratno.

6.5.

Pravila o PDV-u primjenjiva na navedenu situaciju i. mogu se izvući iz pravila i načela postojećeg zakonodavstva kako je utvrdio Sud EU-a, dok situacija iii. možda i ne spada u područje primjene pravila o PDV-u.

6.5.1.

S obzirom na moguće praktične slučajeve koji ulaze u točku ii., EGSO traži da se provede temeljito ispitivanje o tome podliježu li djelatnosti suradničkih platformi obvezama u vezi s PDV-om. Pravni okvir u tom području trenutačno je zaista nejasan, posebno u vezi s uslugama koje, kako je ranije navedeno, ne zahtijevaju novčanu naplatu nego se u komercijalne svrhe služe podacima o potrošačima, njihovim sklonostima i navikama.

6.6.

Prema mišljenju EGSO-a, važno je da Komisija pitanje PDV-a u ekonomiji suradnje riješi i regulira u okviru zasebnog akcijskog plana, prema potrebi uz primjenu pojednostavnjenih pravila i načela ispod određenih pragova prihoda – kao što je već učinjeno u nekim zemljama – kako bi se ograničili troškovi poštovanja pravila, posebno za MSP-ove i povremene pružatelje usluga.

6.7.

Europska komisija i nacionalna porezna tijela trebali bi poticati suradnju i koordinaciju u primjeni pravila o PDV-u na sektor ekonomije suradnje.

7.1.

EGSO podržava stajalište Europskog parlamenta u pogledu Europskog programa za ekonomiju suradnje u kojem EP primjećuje da „europski poduzetnici pokazuju izraženu sklonost uspostavi platformi za suradnju u socijalne svrhe te uviđa sve veći interes za ekonomiju suradnje temeljenu na zadružnim poslovnim modelima” (4).

7.2.

Posebna obilježja ekonomije suradnje, njezin inovativni potencijal i potreba za usklađivanjem poreznih pravila s eksponencijalnim rastom tog sektora idu u prilog uključivanju organiziranog civilnog društva u aktivnosti savjetovanja i analize koje promiče Europska komisija s ciljem okupljanja dionika iz tog sektora, predstavnika institucija EU-a i nacionalnih financijskih uprava, kao i akademskih stručnjaka kako bi pokrenuli zajedničku raspravu o pitanjima koja se odnose na ekonomiju suradnje.

7.3.

EGSO poziva Europsku komisiju da predloži daljnje preporuke za bolju razmjenu informacija između nacionalnih poreznih tijela i za osiguravanje jednakog poreznog tretmana pružateljima usluga. Odbor smatra da je potrebno izraditi dodatno mišljenje kako bi se provela daljnja procjena zahtjeva poreznih politika, kao i procjena učinka i ishoda oporezivanja digitalnog gospodarstva.

7.4.

Kad je riječ o pravima radnika i potrošača koji su uključeni u ekonomiju suradnje, EGSO upućuje na mišljenje „Ekonomija dijeljenja i samoregulacija” (5). Međutim, u ovom je kontekstu važno spomenuti da ekonomija suradnje ima vrlo značajan učinak na tržište rada što zahtijeva pridavanje posebne pozornosti zaštiti radnika, posebno u pogledu uplaćivanja doprinosa za socijalnu i zdravstvenu zaštitu i sustav socijalne sigurnosti.

7.4.1.

EGSO u tom pogledu još jednom naglašava potrebu da se utjecaj ekonomije suradnje uzme u obzir na tržištu rada i ističe da je potpuna zaštita radnika i pružatelja usluga cilj koji bi zakonodavci na europskoj i nacionalnoj razini trebali neprekidno imati na umu.