2.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 34/144

Izvjestitelj

: José Antonio MORENO DÍAZ

1.1.

EGSO smatra nužnom učinkovitu i djelotvornu reformu Zajedničkog europskog sustava azila (CEAS) te poboljšanje zakonitih putova ulaska u Europsku uniju, s gledišta poštivanja prava osoba suočenih s progonstvom.

1.2.

S tim u vezi potrebno je uspostaviti stvaran zajednički sustav koji bi bio obvezujući za sve države članice i koji bi uskladio sva nacionalna zakonodavstva ili, u nedostatku toga, kojim bi se makar uveo zajednički sustav uzajamnog priznavanja odluka o azilu među svim državama članicama EU-a kojim bi se uspostavio stvaran Zajednički europski sustav azila (CEAS).

1.3.

U svakom slučaju, EGSO pozitivno ocjenjuje predloženi cilj poboljšavanja i ubrzavanja postupaka odlučivanja u tom području u korist veće učinkovitosti, ali smatra da je potrebno razjasniti i uvesti zaštitne odredbe za postupovna pitanja, individualno obrađivanje zahtjeva, zadržavanje diskrecijskih klauzula, zadržavanje roka prestanka postojanja obveze preuzimanja za države članice, pravā podnositelja zahtjeva i ograničavanje korektivnog mehanizma raspodjele.

1.4.

Potrebno je osigurati usklađenost odredbi predloženih u uredbi s postojećim odredbama u ovom području te s mjerama koje EK namjerava razviti kao neophodni dio promjene CEAS-a kao i usklađenost s drugim politikama Unije.

1.5.

Sve države članice trebaju biti odgovorne za pružanje detaljnih i ažuriranih informacija podnositelju zahtjeva o postupcima iz Dublinskog sustava u skladu sa zahtjevima iz članka 4.

1.6.

Potrebno je zajamčiti načelo proporcionalnosti radi održavanja učinkovitosti sustava u pogledu brzog pristupa postupku traženja azila za podnositelje zahtjeva i upravnih kapaciteta država članica za provedbu sustava.

2.1.

Komisija je 6. travnja 2016. objavila komunikaciju u kojoj iznosi nedostatke u strukturi i primjeni Zajedničkog europskog sustava azila, posebice u odredbama Dublinske uredbe, te definira pet prioritetnih područja za poboljšanje navedenoga stanja.

2.2.

Komisija predlaže reformu Zajedničkog europskog sustava azila kako bi se stvorio pravedniji, učinkovitiji i održivi sustav kroz izmjenu postojeće Uredbe (EU) br. 604/2013 kojom se utvrđuju kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

2.3.

Komisija smatra da dublinski sustav nije bio osmišljen za održivu, pravednu i učinkovitu raspodjelu odgovornosti za podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu diljem EU-a. Takozvani „Dublinski sustav” nije funkcionirao na primjeren niti na homogen način: iskustva posljednjih godina dokazala su da, u slučaju masovnih migracijskih tokova, ograničeni broj država članica mora razmotriti većinu zahtjeva za međunarodnu zaštitu što često dovodi do sve većeg nepoštovanja propisa za azil Europske unije.

2.4.

Kako bi se ublažili ti nedostaci, Komisija predlaže izmjenu Uredbe sa sljedećim ciljevima:

3.1.1.

Maloljetnici: prijedlog izmjene zadržava utvrđene okolnosti, ali samo za maloljetnike bez pratnje koji su podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

3.1.2.

Članovi obitelji: prijedlogom se definicija pojma članova proširuje na dva načina: proširuje se na braću i sestre te se uzimaju u obzir obitelji nastale prije dolaska u državu članicu, ne nužno u državi podrijetla kao što je sadržano u Uredbi Dublin III. Oba promišljanja od ključne su važnosti te stavljamo poseban naglasak na situacije bez zaštite koje se de facto javljaju kada se braća i sestre ne smatraju „članovima obitelji”, a u kojima se često nađu maloljetnici bez pratnje, čija su jedina obiteljska veza u državi članici braća i sestre.

3.1.3.

Dokument o boravku ili viza: prijedlog zadržava odgovornost države članice za ispitivanje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u slučaju izdavanja takvih dokumenata, iako uvodi razmatranja radi pojašnjavanja kriterija odgovornosti.

3.1.4.

Nezakonit ulazak u državu članicu: prijedlogom se ukidaju odredbe o prestanku odgovornosti 12 mjeseci nakon datuma kada se dogodio nedozvoljeni prelazak granice.

3.1.5.

Diskrecijske klauzule: prijedlogom se državama članicama ograničava prostor za djelovanje i utvrđuje se samo mogućnost da preuzmu odgovornost za zahtjev za međunarodnu zaštitu za koji ne odgovaraju na temelju obiteljskih odnosa koji nisu obuhvaćeni definicijom članova obitelji.

3.1.6.

U odnosu na uzdržavane osobe, nema promjene u prijedlogu, pa tako kada podnositelj zahtjeva ovisi o pomoći djece, braće i sestara ili roditelja koji zakonito borave u jednoj od država članica zbog trudnoće, nedavnog rođenja djeteta, ozbiljne bolesti, teške invalidnosti ili starosti ili kad isti ovise o pomoći podnositelja zahtjeva, države članice sjedinit će ili grupirati podnositelja zahtjeva, pod uvjetom da je postojala veza u zemlji podrijetla te da mogu pružiti takvu pomoć i to dokažu u pisanom obliku.

3.2.1.

Svrha prijedloga izmjene Dublinske uredbe je uspostaviti pravedniji i održiv sustav, pojednostavljujući postupak i povećavajući učinkovitost, iako uvedene promjene nisu uvijek usmjerene na postizanje tih ciljeva.

Člankom 3. prijedloga izmjene uvodi se analiza kriterija prihvatljivosti zahtjeva za međunarodnu zaštitu prije određivanja odgovorne države članice, s tim da se i dalje ne provjerava postoje li članovi obitelji u drugoj državi članici niti se procjenjuju potrebe maloljetnika.

Kriteriji prihvatljivosti koji se mogu unaprijed procijeniti su pojmovi sigurne treće zemlje, prve zemlje azila, sigurne zemlje podrijetla te neodređeni pravni pojam opasnosti za sigurnost.

U prijedlogu se uvode izmjene rokova koji se znatno smanjuju te se olakšavaju postupci ponovnog primanja.

3.2.2.

Preinakom se ukidaju slučajevi prestanka odgovornosti iz postojećeg članka 19. (ako podnositelj dobrovoljno napusti teritorij EU-a na duže od tri mjeseca ili je protjeran). Pretpostavlja da će ista država članica biti odgovorna za bilo koji zahtjev podnesen u bilo kojem trenutku, čak i ako se osoba vrati u svoju zemlju podrijetla na duže razdoblje, ako su se u međuvremenu promijenile njezine osobne i obiteljske okolnosti ili su se uvjeti te države članice znatno izmijenili.

3.3.1.

Pravo na informacije: člankom 6. stavkom 1. učvršćuje se pravo na informacije podnositeljā zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji su podvrgnuti postupku određivanja odgovorne države i preciznije se navode informacije koje im se trebaju pružiti.

3.3.2.

Pravo na učinkoviti pravni lijek: člankom 27. prijedloga obvezuje se da obavijest o odluci o transferu u odgovornu državu članicu bude dostavljena podnositelju zahtjeva pisanim putem bez odgode te da ga se u istoj obavijesti o mogućnosti pravnog lijeka, a člankom 28. jamči se suspenzivni učinak pravnog lijeka protiv odluka o transferu podnositeljā zahtjeva za međunarodnu zaštitu, određujući rokove, iako kratke (samo sedam dana za podnošenje žalbe), za taj postupak revizije.

3.3.3.

Pravo na slobodu kretanja i zadržavanje podnositeljā zahtjeva koji prolaze postupak određivanja odgovorne države: člankom 29. prijedloga za polovicu se smanjuju rokovi za postupke u slučajevima u kojima je podnositelj zahtjeva zadržana osoba. Također se sa šest na četiri tjedna smanjuje rok u kojem treba izvršiti transfer ili, u protivnom, pustiti na slobodu.

3.4.1.

Prijedlogom se izričito uvode obveze podnositeljā zahtjeva za međunarodnu zaštitu:

3.4.2.

U slučaju neispunjavanja, člankom 5. utvrđuju se nerazmjerne postupovne posljedice i posljedice za prihvat koje se ne podudaraju sa standardima iz važećih direktiva vezanih za postupak (Direktiva 2013/32/EU) i za prihvat (Direktiva 2013/33/EU) te s Poveljom o temeljnim pravima EU-a:

4.3.1.

EGSO se ne slaže s ograničavanjem klauzule samo na slučajeve obiteljskih veza koje se razlikuju od definicije članova obitelji ne prihvaća se jer je bitno uzeti u obzir da može doći do poremećaja u nekoj državi članici, ne samo kvantitativnih zbog broja podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, već i kvalitativnih, koji utječu na učinkovitu provedbu Direktive 2013/32/EU o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite u pogledu pristupa postupku azila za podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, informiranja i savjetovanja, postupovnih jamstava i posebnih postupaka za osobe koje to zahtijevaju. Preinaka Direktive 2013/33/EU o uvjetima prihvata također sadrži zajedničke standarde kako bi se tražiteljima međunarodne zaštite osigurali jednaki uvjeti života u svim državama članicama, kao i potpuno poštivanje njihovih temeljnih prava.

4.3.2.

Mogu se dogoditi situacije u kojima država članica nije u mogućnosti jamčiti odredbe sadržane u tim direktivama, tako da je potrebno zadržati odredbe Uredbe Dublin III. u odnosu na odluku bilo koje države članice da ispita zahtjev za međunarodnu zaštitu koji joj je podnesen čak i ako to ispitivanje nije njezina odgovornost.

4.3.3.

Također treba napomenuti da su mnogi podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu teško bolesni i/ili znatno onesposobljeni, a nemaju nikakvih obiteljskih veza ni u kojoj državi članici: međutim, zbog njihovog posebnog stanja, iz medicinskih razloga nije ih moguće transferirati u odgovornu državu članicu čime se stvara ovisan odnos s državom članicom u kojoj su podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu. Takve slučajeve potrebno je uključiti u novi prijedlog teksta diskrecijskih klauzula.

4.3.4.

Neophodno je da se nastavi preuzimati odgovornost iz humanitarnih ili kulturnih razloga kako bi se zajamčila skrb osobama koje traže međunarodnu zaštitu u posebno osjetljivim situacijama, u skladu s odredbama Direktive 2013/32/EU i različito postupanje s obzirom na procjenu njihovih posebnih okolnosti.

4.4.1.

Procjenjivanje prihvatljivosti bez prethodne provjere o postojanju članova obitelji u nekoj drugoj državi članici ili ispitivanja potreba maloljetnika, u slučaju neprihvaćanja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, može biti u suprotnosti s pravom na obiteljski život priznatom u članku 7. Povelje o temeljnim pravima EU-a i članku 8. Europske konvencije o ljudskim pravima.

4.4.2.

Automatizam u primjeni pojma sigurne treće zemlje, prve zemlje azila, sigurne zemlje podrijetla i pravnoga pojma opasnosti za sigurnost, može dovesti do diskriminirajućih situacija na osnovi državljanstva ili migracijskih putova. Osim toga, u slučaju sigurne zemlje podrijetla i opasnosti za sigurnost, u članku 3. stavku 3. utvrđuje se primjena ubrzanog postupka. Navedeni ubrzani tijek ne smije ni u kojem slučaju dovesti u pitanje postupovna jamstva zbog kratkih rokova. Isto tako, ne smije dovesti ni do nepojedinačne procjene tih zahtjeva za međunarodnu zaštitu, zabranjene člankom 10. stavkom 3. točkom (a) Direktive 2013/32/EU.

4.4.3.

Člankom 33. prijedloga ne uvodi se nikakvo poboljšanje u pogledu prijenosa informacija između država članica o slučajevima ranjivih skupina, osobama sa zdravstvenim problemima i drugih pojedinosti o podnositeljima zahtjeva koji će biti transferirani, bez obzira što je to bio jedan od najvećih nedostataka uočenih u praktičnoj primjeni dublinskog sustava.

4.4.4.

Odredba o prestanku odgovornosti kad podnositelj zahtjeva dobrovoljno napusti EU na duže od tri mjeseca ili je bio protjeran, može dovesti do situacija u kojima se ne uzimaju u obzir obiteljske veze nastale u zemlji podrijetla nakon što je prvi put predan zahtjev za međunarodnu zaštitu u EU-u ili se u trenutku drugog podnošenja zahtjeva ne jamče uvjeti za prihvat i postupak u odgovornoj državi članici koji su u vrijeme prvog zahtjeva bili ispunjeni.

4.5.1.

U pogledu prava na informacije, odredbom o prijenosu informacija putem informativnih letaka ne uzima se u obzir da u većini država članica postoje samo opće informacije na jeziku koji podnositelji zahtjeva slabo ili uopće ne razumiju. Takve informacije uvijek treba pružati za vrijeme razgovora.

4.5.2.

U pogledu prava na učinkoviti pravni lijek, smatramo da se spomenuti pravni lijek ne treba ograničiti samo na tri pretpostavljena slučaja jer bi se time ograničio pristup učinkovitoj pravnoj zaštiti:

4.5.3.

U pogledu prava na slobodu kretanja i mogućnost zadržavanja podnositeljā zahtjeva koji su u postupku utvrđivanja odgovorne države, ograničavanjem vremena zadržavanja (dva tjedna) ne uvode se novine o tome u kojim slučajevima se mora odrediti zadržavanje. S obzirom na različite državne prakse koje je uočila i sama Komisija, preporučljivo je uspostaviti jasne i precizne kriterije o iznimnom zadržavanju i procjeni nužnosti i razmjernosti te mjere.

4.6.1.

Primjenom ovako visokog kriterija, a riječ je o 150 % kapaciteta predmetne države članice, mogu se ugroziti uvjeti za prihvat i postupanje s kojima se suočavaju podnositelji zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji se već nalaze u toj državi sve dok se ne dostigne ta brojka. Ako je kapacitet prihvata određen prema kriterijima, čini se logičnim aktivirati ovaj mehanizam kada se premaši taj kapacitet, a ne čekati dostizanje razine od 150 %. Nadalje, kako bi taj mehanizam bio učinkovit, premještaj treba primjenjivati na sve osobe koje ispunjavaju uvjete za traženje azila, neovisno o zemlji podrijetla.

4.6.2.

Taj se mehanizam pokreće prije određivanja odgovorne države članice, što se zatim naknadno provodi u državi članici u koju su tražitelji izmješteni. To znači da, nakon što je premješten iz države članice korisnice u državu članicu premještaja, podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može se opet transferirati u treću državu u kojoj se nalazi njegova obitelj, što rezultira neučinkovitošću sustava i većim kašnjenjem u pristupanju postupku utvrđivanja statusa međunarodne zaštite.

4.6.3.

Osim toga, budući da je riječ o automatskom sustavu, ne uzimaju se u obzir individualne okolnosti podnositeljā zahtjeva za međunarodnu zaštitu niti posebne potrebe kao što su situacije ranjivosti koje mogu odvratiti od transfera u državu članicu premještaja.

4.6.4.

Korektivni mehanizam ne uzima u obzir podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji su došli prije stupanja na snagu ove preinake te su oni isključeni iz raspodjele kao podnositelji koji prethodno nisu prihvaćeni za primjenu kriterija za određivanje odgovorne države članice, prema članku 3. ni podnositelje zahtjeva pristigle u državu članicu prije dostizanja kapaciteta od 150 %. Sve prethodno navedeno može se ispriječiti postizanju krajnjeg cilja ovog mehanizma i imati vrlo ograničavajući učinak na odgovornost za preispitivanje zahtjeva i prihvat.

4.6.5.

Mogućnost da se države članice distanciraju od ovog korektivnog mehanizma plaćajući naknadu za svakog podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji nije premješten na njihov teritorij može dovesti do diskriminirajućih situacija, omogućujući državama članicama da na temelju vjere, etničke pripadnosti ili nacionalnosti biraju koje podnositelje zahtjeva za međunarodnu zaštitu prihvaćaju na svoj teritorij, a koje ne.