1

Grupa Servier, koju među ostalim čine Servier SAS, njezino društvo majka sa sjedištem u Francuskoj, Laboratoires Servier SAS i Servier Laboratories Ltd (u daljnjem tekstu zasebno ili zajedno: Servier ili tužitelji), uključuje farmaceutska društva na svjetskoj razini. Isključivu kontrolu nad upravljanjem društvom majkom grupe provodi Stichting FIRS, neprofitna zaklada nizozemskog prava.

2

Servier je razvio perindopril, lijek koji se upotrebljava u kardiovaskularnoj medicini, najprije namijenjen liječenju hipertenzije i zatajenja srca, s pomoću mehanizma inhibicije angiotenzin‑konvertirajućeg enzima (u daljnjem tekstu: ACE).

3

Aktivni farmaceutski sastojak (u daljnjem tekstu: AFS) perindoprila, odnosno biološki aktivna kemijska tvar koja proizvodi terapeutske učinke, jest u obliku soli. Prvotno korištena sol bila je erbumin (ili terc‑butilamin) koja je u kristalnom obliku zbog postupka koji Servier primjenjuje za njegovu sintezu.

4

Patent koji se odnosi na molekulu perindoprila (patent EP0049658, u daljnjem tekstu: patent 658) podnesen je Europskom patentnom uredu (EPO) 29. rujna 1981. Patent 658 trebao je isteći 29. rujna 2001., ali je njegova zaštita u više država članica Europske unije, među kojima i u Ujedinjenoj Kraljevini, produljena do 22. lipnja 2003., kao što je dopušteno Uredbom Vijeća (EEZ) br. 1768/92 od 18. lipnja 1992. o uvođenju svjedodžbe o dodatnoj zaštiti za lijekove (SL 1992., L 182, str. 1.) U Francuskoj je zaštita patenta 658 produljena do 22. ožujka 2005., a u Italiji do 13. veljače 2009.

5

K tomu, Servier je 1988. EPO‑u podnio više patenata koji se odnose na postupke proizvodnje molekule perindoprila koji su istekli 16. rujna 2008.; patenti EP0308339, EP0308340, EP0308341 i EP0309324 (u daljnjem tekstu, redom, patent 339, patent 340, patent 341 i patent 324).

6

Servier je 2001. EPO‑u podnio nove patente u pogledu erbumina i njegovih proizvodnih postupaka, među kojima su patent EP1294689 (takozvani „patent beta”, u daljnjem tekstu: patent 689), patent EP1296948 (takozvani „patent gama”, u daljnjem tekstu: patent 948) i patent EP1296947 (takozvani „patent alfa”, u daljnjem tekstu: patent 947).

7

Patent 947, koji se odnosi na alfa‑kristalni oblik erbumina i na njegov postupak pripreme, podnesen je 6. srpnja 2001. te ga je EPO priznao 4. veljače 2004.

8

Servier je također podnio prijave nacionalnih patenata u više država članica Unije prije nego što su postale strane Konvencije o priznavanju europskih patenata, koja je potpisana u Münchenu 5. listopada 1973. te je stupila na snagu 7. listopada 1977. (u daljnjem tekstu: EKP). Servier je, na primjer, podnio patentne prijave koji odgovaraju patentu 947 u Bugarskoj (BG 107532), u Češkoj Republici (PV2003‑357), u Estoniji (P200300001), u Mađarskoj (HU225340), u Poljskoj (P348492) i u Slovačkoj (PP0149‑2003). Sve predmetne patentne prijave podnesene su istog datuma, odnosno 6. srpnja 2001. Patenti su priznati 16. svibnja 2006. u Bugarskoj, 17. kolovoza 2006. u Mađarskoj, 23. siječnja 2007. u Češkoj Republici, 23. travnja 2007. u Slovačkoj i 24. ožujka 2010. u Poljskoj.

9

Od 2002. Servier je započeo razvijati perindopril druge generacije, proizveden od arginina, soli koja nije erbumin. Taj perindopril arginin bio je poboljšan u pogledu roka trajanja, koji je produljen s dvije na tri godine, stabilnosti, pri čemu je omogućena samo jedna vrsta pakiranja za sve klimatske zone, i skladištenja, koje ne zahtijeva nikakav poseban uvjet.

10

Servier je 17. veljače 2003. podnio prijavu europskog patenta za perindopril arginin (patent EP1354873B, u daljnjem tekstu: patent 873). Patent 873 priznat je 17. srpnja 2004., pri čemu je datum isteka utvrđen na 17. veljače 2023. Uvođenje perindoprila arginina na tržišta Unije započelo je 2006.

11

Deset proizvođača generičkih lijekova, među kojima Niche Generics Ltd (u daljnjem tekstu: Niche), Krka Tovarna Zdravil d.d. (u daljnjem tekstu: Krka), Lupin Ltd i Norton Healthcare Ltd, društvo kći društva Ivax Europe (u daljnjem tekstu: Ivax), koje se kasnije spojilo s društvom Teva Pharmaceuticals Ltd (u daljnjem tekstu, pojedinačno ili s drugim društvima grupe Teva: Teva), podnijeli su prigovor protiv patenta 947 pred EPO‑om u 2004., kako bi ga se u potpunosti opozvalo, pozivajući se na razloge koji se temelje na manjku novosti i inventivne razine te na nedovoljno obrazloženom izumu.

12

Odjel za prigovore EPO‑a potvrdio je 27. srpnja 2006. valjanost patenta 947, nakon manjih izmjena Servierovih prvotnih zahtjeva (u daljnjem tekstu: odluka EPO‑a od 27. srpnja 2006.). Sedam društava podnijelo je pritužbu protiv te odluke. Niche se povukao iz postupka povodom prigovora 9. veljače 2005., Krka 11. siječnja 2007., a Lupin 5. veljače 2007. Odlukom od 6. svibnja 2009., tehničko vijeće za pritužbe EPO‑a poništilo je odluku EPO‑a od 27. srpnja 2006. te je opozvalo patent 947. Prijedlog za ponavljanje postupka koji je Servier podnio protiv te odluke odbijen je 19. ožujka 2010.

13

Niche je također EPO‑u 11. kolovoza 2004. podnio prigovor protiv patenta 948, ali se on povukao iz postupka 14. veljače 2005.

14

Teva je 13. travnja 2005. pokrenula postupak povodom prigovora protiv patenta 873. Odjel za prigovore odbio je taj prigovor, uz obrazloženje da Teva nije dokazala nedovoljnu inventivnu razinu tog patenta. Teva je podnijela pritužbu protiv te odluke 22. prosinca 2008., nakon čega ju je povukla 8. svibnja 2012.

15

K tomu, proizvođači generičkih lijekova osporavali su valjanost patenta 947 pred sudovima određenih država članica, među ostalim u Nizozemskoj i Ujedinjenoj Kraljevini.

16

U Ujedinjenoj Kraljevini Servier je 25. lipnja 2004. podnio tužbu zbog povrede pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud, Ujedinjena Kraljevina), protiv Nichea, upućujući na njegove patente 339, 340 i 341, pri čemu je Niche podnio zahtjeve za odobrenje stavljanja lijeka u promet (OSP) u Ujedinjenoj Kraljevini za generičku verziju perindoprila, razvijenog u suradnji s društvom Matrix Laboratories Ltd (u daljnjem tekstu: Matrix) na temelju sporazuma sklopljenog 26. ožujka 2001. (u daljnjem tekstu: sporazum Niche – Matrix). Niche je 9. srpnja 2004. obavijestio Servier o protutužbi za proglašenje patenta 947 ništavim.

17

Rasprava pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud), koja se odnosila na utemeljenost navodne povrede, konačno je utvrđena za 7. i 8. veljače 2005., ali je trajala samo pola dana zbog nagodbe koju su Servier i Niche sklopili 8. veljače 2005., kojom je okončan spor između tih dviju stranaka.

18

Niche je obavještavao Matrix o odvijanju tog spora te je potonje društvo u njega također bilo uključeno davanjem iskaza pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud), u ime Nichea. Osim toga, Servier je 7. veljače 2005. Matrixu poslao službeno pismo upozorenja, u kojem mu je prigovorio da je povrijedio patente 339, 340 i 341 te mu je prijetio da će podnijeti tužbu zbog povrede.

19

U jesen 2004., Servier je, osim toga, počeo planirati stjecanje Nichea. Servier je u tu svrhu uspostavio prethodnu reviziju, čija je prva faza okončana 10. siječnja 2005., kad je podnio neobvezujuću preliminarnu ponudu za stjecanje kapitala Nichea u iznosu između 15 i 45 milijuna funta sterlinga. Nakon druge faze prethodne revizije, koja se odvila 21. siječnja 2005., Servier je 31. siječnja 2005. usmeno obavijestio Nichea da više ne želi provesti njegovo stjecanje.

20

U Ujedinjenoj Kraljevini Ivax je 9. kolovoza 2005. zatražio opoziv patenta 947 pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents Court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud). Servier i Ivax ipak su u listopadu 2005. odlučili prekinuti postupak do donošenja konačne odluke u postupku povodom prigovora pred EPO‑om. Zauzvrat, Servier se obvezao, prema Ivaxu, njegovim stjecateljima licencije i njegovim klijentima, da u trajanju prekida u i u Ujedinjenoj Kraljevini, neće pokretati kaznene progone, zahtijevati povrat dobiti ili financijsku naknadu koja nije razumna naknada za svaki čin povrede patenta 947 i da neće nastojati dobiti zabranu sudskim nalogom ni odgodu isporuke proizvoda. Servier se također obvezao da će pažljivo nastaviti postupak pred EPO‑om i da neće pokušati ishoditi privremeni sudski nalog u okviru tužbe zbog povrede nakon zatvaranja postupka pred EPO‑om.

21

U Nizozemskoj, Pharmachemie BV, društvo kći Teve, podnijelo je 15. kolovoza 2007. pred Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska) zahtjev za opoziv patenta 947, koji je proglašen valjanim u Nizozemskoj, zbog nedostatka novosti inventivne razine te njegove nemogućnosti reproduciranja. Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) prihvatio je taj zahtjev 11. lipnja 2008. Servier je 7. listopada 2008. podnio žalbu protiv te presude, ali zatim nije istaknuo nikakve prigovore.

22

Servier je 30. svibnja 2006. u Mađarskoj podnio zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga da se zabrani komercijalizacija generičke verzije perindoprila koji stavlja na tržište Krka, zbog povrede patenta 947. Taj je zahtjev odbijen u rujnu 2006.

23

U Ujedinjenoj Kraljevini Servier je 28. srpnja 2006. pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents Court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) podnio tužbu zbog povrede patenta 340 protiv Krke. Također je 2. kolovoza 2006. podnio tužbu zbog povrede patenta 947 protiv Krke, kao i zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga. Krka je 1. rujna 2006. podnijela protutužbu za poništenje patenta 947, a 8. rujna 2006. drugu protutužbu za poništenje patenta 340. High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents Court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) prihvatio je 3. listopada 2006. Servierov zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga te je odbio zahtjev za skraćeni postupak (motion of summary judgment) koji je Krka podnijela 1. rujna 2006. u svrhu proglašenja patenta 947 nevaljanim. Postupak u tijeku obustavljen je 1. prosinca 2006. nakon što su stranke sklopile nagodbu te je ukinut privremeni sudski nalog.

24

Lupin je 18. listopada 2006. pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents Court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) podnio tužbu za proglašenje patenta 947 nevaljanim, koji je proglašen valjanim u Ujedinjenoj Kraljevini, i za utvrđivanje nepostojanja povrede navedenog patenta generičkom verzijom perindoprila koji je namjeravao stavljati na tržište u toj zemlji.

25

U Ujedinjenoj Kraljevini Servier je 1. kolovoza 2006. pred High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents Court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) podnio tužbu zbog povrede protiv društva Apotex Inc., pri čemu se pozvao na povredu patenta 947 jer je potonje društvo 28. srpnja 2006. pustilo u prodaju generičku verziju perindoprila. Apotex je podnio protutužbu za poništenje tog patenta. Privremeni sudski nalog kojim se Apotexu zabranjuje da uvozi, nudi na prodaju ili prodaje perindopril izdan je 8. kolovoza 2006. High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) presudio je 6. srpnja 2007. da je patent 947 nevaljan zbog nedostatka novosti i inventivne razine u odnosu na patent 341. Prema tome, sudski nalog odmah je ukinut te je Apotex mogao ponovno prodavati svoju generičku verziju perindoprila na tržištu u Ujedinjenoj Kraljevini. Court of Appeal (England & Wales) (Civil division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel, Ujedinjena Kraljevina) odbio je 9. svibnja 2008. tužbu koju je Servier podnio protiv presude High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud).

26

High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) dodijelio je 9. listopada 2008. naknadu štete Apotexu u iznosu od 17,5 milijuna funta sterlinga zbog prihoda koji je izgubio tijekom provedbe naloga. High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) ipak je 29. ožujka 2011. od Apotexa zatražio da vrati taj iznos društvu Servier na temelju načela ex turpi causa jer je molekula perindoprila bila zaštićena valjanim kanadskim patentom do 2018., a Apotex je proizvodio i prodavao svoj lijek u Kanadi. Court of Appeal (England & Wales) (Civil Division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel) ipak je ukinuo tu odluku presudom od 3. svibnja 2012. Supreme Court of the United Kingdom (Vrhovni sud Ujedinjene Kraljevine) odbio je 29. listopada 2014. žalbu koju je Servier podnio protiv presude Court of Appeala (England & Wales) (Civil division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel).

27

U Nizozemskoj Katwijk Farma BV, društvo kći Apotexa, podnio je 13. studenoga 2007. pred Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) zahtjev za poništenje patenta 947, koji je proglašen valjanim u Nizozemskoj. Servier je 7. prosinca 2007. podnio zahtjev za izdavanje privremenog sudskog naloga protiv društva Katwijk Farma, koji je Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) odbio 30. siječnja 2008. Nakon što je Rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) u Nizozemskoj 11. lipnja 2008. poništio patent 947 u okviru tužbe koju je podnio Pharmachemie, Servier i Katwijk Farma povukli su se iz postupaka u tijeku.

28

Servier je sklopio niz sporazuma o nagodbi u pogledu patenata s više proizvođača generičkih lijekova s kojima je vodio sporove o patentima. Međutim, nije sklopio nagodbu s Apotexom.

29

Servier je 8. veljače 2005. sklopio dva sporazuma o nagodbi, jedan s Nicheom i njegovim društvom majkom, Unichem Laboratories Ltd (u daljnjem tekstu: Unichem), i drugi s Matrixom. Niche je istog dana sklopio sporazum o licenciji i o isporuci s Biogaranom, društvom kćeri u stopostotnu vlasništvu društva Laboratoires Servier.

30

Sporazum koji je Servier sklopio s Nicheom i Unichemom (u daljnjem tekstu: sporazum Niche) obuhvaćao je sve zemlje u kojima su postojali patenti 339, 340, 341 i 947 (članak 3.).

31

U skladu sa sporazumom Niche, Niche i Unichem obvezali su se da neće proizvoditi, dati proizvoditi, držati, uvoziti, isporučivati, nuditi na isporuku ili raspolagati generičkim perindoprilom proizvedenim u skladu s postupkom koji je razvio Niche i za koji je Servier smatrao da povređuje patente 339, 340 i 341, koji su proglašeni valjanima u Ujedinjenoj Kraljevini, u skladu s bitno sličnim postupkom ili bilo kojim drugim postupkom kojim se mogu povrijediti patenti 339, 340 i 341 (u daljnjem tekstu: sporni postupak) do lokalnog isteka tih patenata (članak 3.). Suprotno tomu, sporazumom Niche određivalo se da su nakon isteka navedenih patenata ta društva slobodna komercijalizirati perindopril proizveden spornim postupkom a da se ne povrijede ti patenti (članci 4. i 6.). K tomu, Niche je bio dužan poništiti, raskinuti ili obustaviti, do datuma isteka patenata, sve svoje već sklopljene ugovore koji se odnose na perindopril proizveden spornim postupkom, kao i zahtjeve za izdavanje OSP‑a za taj perindopril (članak 11.). Osim toga, Niche i Unichem obvezali su se da neće podnositi nikakav zahtjev za izdavanje OSP‑a za perindopril proizveden spornim postupkom i da neće pomagati nijednoj trećoj osobi da ishodi takav OSP (članak 10.). Naposljetku, nisu smjeli poduzimati nikakve radnje za proglašenje nevaljanosti ili utvrđivanje nepostojanja povrede protiv patenata 339, 340, 341, 947, 689 i 948 do njihova isteka, osim u slučaju obrane u okviru tužbe zbog povrede patenta (članak 8.). K tomu, Niche je pristao povući svoje prigovore protiv patenata 947 i 948 pred EPO‑om (članak 7.).

32

Zauzvrat, Servier se obvezao, s jedne strane, da neće podnijeti tužbu zbog povrede protiv Nichea ili njegovih klijenata i Unichema, na temelju patenata 339, 340, 341 i 947, u pogledu navodne povrede nastale sklapanjem sporazuma Niche (članak 5.) i, s druge strane, da će Nicheu i Unichemu isplatiti iznos od 11,8 milijuna funta sterlinga u dva obroka (članak 13.). Taj je iznos predstavljao naknadu za obveze Nichea i Unichema te za „znatne troškove i moguće odgovornosti koje bi Niche i Unichem mogli snositi zbog prestanka njihova programa razvoja perindoprila proizvedenog u skladu [sa spornim] postupkom”.

33

Usto, Niche je 8. veljače 2005. sklopio sporazum o licenciji i isporuci s Biogaranom (u daljnjem tekstu: sporazum Biogaran), koji se odnosi na prijenos, s jedne strane, svih informacija i podataka kojima Niche raspolaže u pogledu triju lijekova i koji su potrebni za dobivanje OSP‑ova te, s druge strane, njegova francuskog OSP‑a za jedan od tih lijekova. Zauzvrat, Biogaran je morao Nicheu isplatiti nepovratan iznos od 2,5 milijuna funta sterlinga, čak i u slučaju da Biogaran ne dobije OSP‑ove. K tomu, Biogaran je morao naručiti predmetne proizvode od Nichea nakon dobivenih OSP‑ova. Ako ne dobije OSP‑ove u roku od 18 mjeseci od datuma stupanja sporazuma na snagu, sporazum se automatski raskida (članak 14.4.) a da nijedna strana nema pravo na naknadu štete (članak 14.5.).

34

Sporazum koji je Servier sklopio s Matrixom (u daljnjem tekstu: sporazum Matrix) obuhvaćao je sve zemlje u kojima su postojali patenti 339, 340, 341 i 947, osim država koje nisu članice Europskog gospodarskog prostora (EGP) (odjeljak 1. točka 1. podtočka xiii. sporazuma Matrix).

35

U skladu sa sporazumom Matrix, Matrix se obvezao da neće proizvoditi, dati proizvoditi, držati, uvoziti, isporučivati, nuditi na isporuku ili raspolagati perindoprilom proizvedenim u skladu sa spornim postupkom do lokalnog isteka tih patenata (članci 1. i 2.). Suprotno tomu, sporazumom se određivalo da je Matrix nakon isteka navedenih patenata slobodan komercijalizirati perindopril proizveden spornim postupkom a da se ne povrijede ti patenti(članak 4.). K tomu, Matrix je bio dužan poništiti, raskinuti ili obustaviti, do datuma isteka patenata, sve svoje već sklopljene ugovore koji se odnose na perindopril proizveden spornim postupkom, kao i zahtjeve za izdavanje OSP‑a za taj perindopril, najkasnije do 30. lipnja 2005. (članci 7. i 8.). Osim toga, on se obvezao da neće podnositi nikakav zahtjev za izdavanje OSP‑a za perindopril proizveden spornim postupkom i da neće pomagati nijednoj trećoj osobi da ishodi takav OSP (članak 6.). Naposljetku, Matrix nije smio poduzimati nikakve radnje za proglašenje nevaljanosti ili utvrđivanje nepostojanja povrede protiv patenata 339, 340, 341, 947, 689 i 948 do njihova isteka, osim u slučaju obrane u okviru tužbe zbog povrede patenta (članak 5.).

36

Zauzvrat, Servier se obvezao, s jedne strane, da neće podnijeti tužbu zbog povrede protiv Matrixa, na temelju patenata 339, 340, 341 i 947, u pogledu navodne povrede nastale sklapanjem sporazuma Matrix (članak 3.) i, s druge strane, da će Matrixu isplatiti iznos od 11,8 milijuna funta sterlinga u dva obroka (članak 9.). Taj je iznos predstavljao naknadu za obveze Matrixa te za „znatne troškove i moguće odgovornosti koje bi Matrix mogao snositi zbog prestanka njegova programa razvoja perindoprila proizvedenog u skladu [sa spornim] postupkom”.

37

Servier je 13. lipnja 2006. s Tevom sklopio sporazum o nagodbi i isključivoj kupnji (u daljnjem tekstu: sporazum Teva). Perindopril iz sporazuma Teva bio je perindopril erbumin (članak 1.12.).

38

Na temelju klauzula koje se odnose na nagodbu, Teva se obvezala da se će uništiti sav perindopril koji posjeduje ili koji je pod njezinim nadzorom i koji je bio namijenjen prodaji u Ujedinjenoj Kraljevini (članak 2.2.). K tomu, Teva nije smjela u Ujedinjenoj Kraljevini proizvoditi, dati proizvoditi, držati, uvoziti, isporučivati, nuditi na isporuku ili raspolagati generičkim perindoprilom proizvedenim u skladu sa spornim postupkom koji je ona razvila i za koji je Servier smatrao da povređuje patente 947 i 339 do 341, koji su proglašeni valjanima u Ujedinjenoj Kraljevini, ili kojim se povređuju ti patenti do raskida ili isteka sporazuma Teva ili isteka navedenih patenata (članak 2.3.). Osim toga, Teva se obvezala da neće osporavati gore navedene patente u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom trajanja sporazuma Teva, pri čemu se pojašnjava da joj nije zabranjeno nastaviti postupak povodom prigovora protiv spornih patenata pred EPO‑om (članak 2.4.).

39

U zamjenu za obveze Teve, Servier se obvezao da u pogledu Teve neće pokretati nikakve postupke zbog eventualne povrede spornih patenata u Ujedinjenoj Kraljevini koja je prethodila stupanju na snagu sporazuma Teva (članak 2.1.).

40

Na temelju klauzula o obvezi isključive kupnje, Teva se obvezala da će sav generički perindopril namijenjen distribuciji u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom trajanja sporazuma Teva nabavljati isključivo od Serviera (članci 3.1. i 1.14.). U slučaju da Servier ne isporuči proizvod, Teva nije imala nikakvo pravo na pravno sredstvo ili raskid sporazuma, nego pravo na isplatu paušalne novčane naknade od 500000 funta sterlinga mjesečno (članci 1.8. i 3.8.3.).

41

Na temelju općih odredbi sporazuma Teva, potonji je sporazum bio sklopljen na tri godine te se mogao produljiti na dodatne dvije godine (članci 8.1. i 8.2.). Osim toga, Servier je Tevi, po potpisivanju sporazuma Teva, trebao isplatiti na temelju „odgovarajućeg računa” iznos od 5 milijuna funta sterlinga kao „naknadu za troškove koje je Teva snosila zbog pripreme sklapanja ovog sporazuma, uključujući bez ograničenja troškove povezane s raskidom njezinih postojećih ugovora o isporuci za Ujedinjenu Kraljevinu” (članak 10.).

42

Servier i Teva sklopili su 23. veljače 2007. dodatak sporazumu Teva (u daljnjem tekstu: dodatak sporazumu Teva), kojim se potvrđuje stvarna provedba obveza isključive kupnje određivanjem datuma na koji Teva može početi distribuirati generički perindopril koji isporučuje Servier. Taj je datum trebao jednostrano utvrditi Servier, odnosno trebao je odgovarati datumu opoziva ili isteka patenta 947 ili datumu na koji Apotex počinje distribuirati generički perindopril u Ujedinjenoj Kraljevini nakon rješavanja spora sa Servierom.

43

Servier je 27. listopada 2006. s Krkom sklopio sporazum o nagodbi i sporazum o licenciji koji je dopunjen dodatkom sklopljenim 2. studenoga 2006.

44

U sporazumu o nagodbi sklopljenom s Krkom, predviđeno je da patent 947 također obuhvaća odgovarajuće nacionalne patente (Prilog B).

45

Na temelju sporazuma o nagodbi sklopljenog s tim društvom, na snazi do isteka ili opoziva patenta 947 ili 340, Krka se obvezala da će odustati od svih postojećih postupaka protiv patenta 947 u svijetu i protiv patenta 340 u Ujedinjenoj Kraljevini te da u budućnosti nijedan od tih patenata neće osporavati nigdje u svijetu (članak I. točka ii.). Usto, Krki i njezinim društvima kćerima nije bilo odobreno pustiti u prodaju ili komercijalizirati generičku verziju perindoprila kojom se povređuje patent 947 tijekom trajanja valjanosti potonjeg patenta i u zemlji u kojoj je već bio valjan, osim uz izričito odobrenje Serviera (članak V.). Jednako tako, Krka nije smjela nijednoj trećoj osobi isporučiti generičku verziju perindoprila kojom se povređuje patent 947, osim uz izričito odobrenje Serviera (članak V. stavak 2.). Zauzvrat, Servier je bio dužan odustati od postupaka koji su se u svijetu vodili protiv Krke na temelju povreda patenata 947 i 340, uključujući njegove zahtjeve za izdavanje privremenog sudskog naloga (članak I. točka i.).

46

Na temelju sporazuma o licenciji koji je s društvom Krka sklopljen na trajanje koje odgovara valjanosti patenta 947 (članak 5.), Servier je Krki ustupio „isključivu” i neopozivu licenciju za patent 947 u svrhu upotrebe, proizvodnje, prodaje, ponude na prodaju, oglašavanja i uvoza vlastitih proizvoda koji sadržavaju alfa‑kristalni oblik erbumina (članak 2.) u Češkoj Republici, Latviji, Litvi, Mađarskoj, Poljskoj, Sloveniji i Slovačkoj (članak 1.). Zauzvrat, Krka je bila dužna Servieru isplatiti naknadu od 3 % neto iznosa njezine prodaje na svim tim državnim područjima (članak 3.). Servieru je bilo odobreno, u tim istim državama, izravno ili neizravno (odnosno za jednu od svojih društava kćeri ili za samo jednu treću osobu po zemlji) upotrebljavati patent 947 (članak 2.).

47

Servier je, k tomu, 5. siječnja 2007. s Krkom sklopio sporazum o ustupanju i licenciji.

48

Na temelju sporazuma o ustupanju i licenciji, Krka je prenijela dvije patentne prijave na Servier, jednu za postupak sinteze perindoprila (WO 2005 113500) i drugu za pripremu pripravaka na bazi perindoprila (WO 2005 094793) (članak 1.). Tehnologija zaštićena tim patentnim prijavama upotrebljavala se u proizvodnji perindoprila Krke.

49

Krka se obvezala da neće osporavati valjanost patenata priznatih na temelju predmetnih prijava (članak 3.).

50

U zamjenu za to ustupanje, Servier je Krki isplatio iznos od 15 milijuna eura za svaku od predmetnih prijava (članak 2.).

51

Servier je Krki također ustupio neisključivu, neopozivu, neustupivu licenciju oslobođenu naknada, bez prava na ustupanje podlicencija (osim svojim društvima kćerima), za prijave ili patente koji iz njih proizlaze, pri čemu ta licencija nije ograničena vremenski, prostorno ili u pogledu mogućih upotreba (članak 4.).

52

Servier je 30. siječnja 2007. s Lupinom sklopio sporazum o nagodbi (u daljnjem tekstu: sporazum Lupin).

53

Obje su stranke tako odlučile između sebe okončati sporove u pogledu perindoprila (članci 1.1., 1.2. i 1.4.).

54

Usto, Lupin se obvezao da neće izravno ili neizravno pokušavati pomagati ili povjeriti trećoj osobi opoziv, proglašenje nevaljanosti ili osporavanje patenta 947 ili bilo kojeg patenta koji posjeduje Servier ili njegova društva kćeri i kojima je zaštićen perindopril, u svim zemljama, osim u državama koje nisu članice EGP‑a (članak 1.3.). Lupin i njegova društva kćeri, k tomu, nisu smjela prodati ili nuditi na prodaju nijedan farmaceutski proizvod koji kao AFS sadržava „perindopril[‑]erbumin […] i svaku njegovu sol”, u svim zemljama, osim u državama koje nisu članice EGP‑a (članak 1.6.). Lupinu je ipak bilo odobreno komercijalizirati proizvode koje je isporučio Servier ili vlastiti perindopril u zemljama u kojima je bila na tržištu generička verzija perindoprila koju je odobrio Servier ili u slučaju isteka svih relevantnih Servierovih patenata ili u zemljama u kojima je treća osoba stavila na tržište generičku verziju perindoprila i u kojima Servier nije podnio nijedan zahtjev za izdavanje sudskog naloga za zabranu njezine prodaje (članci 1.6. i 4.1.).

55

Osim toga, Servier i Lupin također su u okviru sporazuma Lupin sklopili sporazum o ustupanju pravâ intelektualnog vlasništva i sporazum o licenciji.

56

Naime, Servier je stekao tri patente prijave za postupak perindoprila koje je podnio Lupin:

57

Servier je Lupinu također ustupio neisključivu, neprenosivu, besplatnu, trajnu i neopozivu licenciju, koja se nije mogla podlicencirati, za te tri patentne prijave u svrhu proizvodnje perindoprila u zemljama obuhvaćenima predmetnim prijavama (članak 3.1.).

58

Sporazumom Lupin predviđalo se, naposljetku, sklapanje ugovora o isporuci između strana u roku od četiri tjedna, koji ipak nije sklopljen.

59

Tužitelji su 3. rujna 2001. s Rolabom, SL sklopili sporazum o prodaji patentne prijave koju je potonje društvo podnijelo 24. srpnja 2001. u pogledu AFS‑a perindoprila i kemijske dokumentacije o AFS‑u perindoprila, za iznos od 10 milijuna američkih dolara.

60

Tužitelji su 9. studenoga 2004. s društvom Azad Pharmaceutical Ingredients AG (u daljnjem tekstu: Azad) sklopili sporazum o ustupanju patentne prijave koju je potonje društvo podnijelo u pogledu dva nova polimorfa perindoprila, delta i epsilon, te u pogledu odgovarajućeg znanja i iskustva za cijeli svijet, za iznos od 13374243 eura.

61

Tužitelji su 15. listopada 2007. sklopili memorandum o razumijevanju s društvom Sandoz AG kojim se predviđalo da će tužitelji steći tehnologiju AFS‑a perindoprila koji je razvio Sandoz ako se pokaže da ta tehnologija nije zaštićena patentima te da je na industrijskoj razini održiv izvor tržišnog natjecanja, za iznos koji može premašiti 50 milijuna američkih dolara. Pregovori su se nastavili do srpnja 2008., ali naposljetku nije sklopljen nikakav sporazum.

62

Komisija Europskih zajednica odlučila je 15. siječnja 2008. pokrenuti istraživanje farmaceutskog sektora na temelju odredbi članka 17. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165. i ispravak SL 2016., L 173, str. 108.) u svrhu utvrđivanja, s jedne strane, uzroka smanjenja inovacija u navedenom sektoru, koje se mjere brojem novih lijekova koji ulaze na tržište i, s druge strane, razloga kasnog ulaska na tržište određenih generičkih lijekova.

63

Komisija je 28. studenoga 2008. objavila preliminarno izvješće o rezultatima svojeg istraživanja, nakon čega je uslijedilo javno savjetovanje. Komisija je 8. srpnja 2009. donijela komunikaciju u kojoj je sažela svoje izvješće o istraživanju farmaceutskog sektora. Komisija je u toj komunikaciji osobito navela da valja nastaviti nadzirati nagodbe u sporovima o patentima sklopljene između proizvođača izvornih lijekova i proizvođača generičkih lijekova radi boljeg razumijevanja upotrebe tih sporazuma i prepoznavanja sporazuma kojima se odgađa ulazak generičkih lijekova na tržište na štetu potrošača Unije i koji mogu predstavljati povrede pravila tržišnog natjecanja. Komisija je zatim donijela šest godišnjih izvješća o nadzoru sporazuma o nagodbi povezanih s patentima.

64

Komisija je 24. studenoga 2008. provela nenajavljene pretrage, osobito u prostorijama Serviera. Komisija je u siječnju 2009. više društava, među kojima i Servieru, uputila zahtjeve za pružanje informacija. Komisija je 2. srpnja 2009. donijela odluku o pokretanju postupka.

65

Komisija je u kolovozu 2009., a zatim od prosinca 2009. do svibnja 2012. uputila Servieru nove zahtjeve za pružanje informacija. Budući da je Servier odbio odgovoriti na određene dijelove zahtjeva za pružanje informacija od 7. veljače i 11. travnja 2011. u pogledu sporazuma Biogaran, Komisija je donijela odluku na temelju odredbi članka 18. stavka 3. Uredbe br. 1/2003. Servier je 7. studenoga 2011. dostavio zatražene informacije.

66

Servier je od 2009. do 2012. bio pozvan da sudjeluje na više sastanaka o činjeničnom stanju.

67

Komisija je 27. srpnja 2012. donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, upućenu više društava, među kojima i Servieru, koji je na nju odgovorio 14. siječnja 2013.

68

Nakon saslušanja predmetnih društava 15., 16., 17. i 18. travnja 2013., održani su novi sastanci o činjeničnom stanju te su Servieru poslani novi zahtjevi za pružanje informacija.

69

Komisija je 18. prosinca 2013. Servieru dala pristup dokazima koji su prikupljeni ili otkriveni široj javnosti nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te je dostavila dopis o činjenicama, na koji je Servier odgovorio 31. siječnja 2014. Službenik za usmene rasprave izdao je 7. srpnja 2014. svoje završno izvješće.

70

Komisija je 9. srpnja 2014. donijela Odluku C(2014) 4955 final u vezi s postupkom u skladu s člancima 101. i 102. UFEU‑a (Predmet AT.39612 – Perindopril (Servier)) (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), koja je tužiteljima dostavljena 11. srpnja 2014.

71

Komisija je smatrala da su tužitelji povrijedili, s jedne strane, članak 101. UFEU‑a time što su sudjelovali u pet sporazuma o nagodbi u pogledu patenata u zamjenu za plaćanje za odgodu ulaska na tržište (članci 1. do 5. pobijane odluke) i, s druge strane, članak 102. UFEU‑a, time što su na temelju stjecanja tehnologije i tih pet sporazuma o nagodbi osmislili i provodili strategiju isključenja koja obuhvaća tržište pripravaka na bazi perindoprila u Francuskoj, Nizozemskoj, Poljskoj i Ujedinjenoj Kraljevini te tržište tehnologije AFS‑a perindoprila (članak 6. pobijane odluke).

72

Za povrede članka 101. UFEU‑a Komisija je tužiteljima izrekla sljedeće novčane kazne u ukupnom iznosu od 289727200 eura (članak 7. stavci 1. do 5. pobijane odluke):

73

Za povredu članka 102. UFEU‑a Komisija je tužiteljima izrekla novčanu kaznu od 41270000 eura (članak 7. stavak 6. pobijane odluke).

74

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 21. rujna 2014. tužitelji su pokrenuli ovaj postupak.

75

Tužitelji od Općeg suda zahtijevaju da:

76

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

77

Aktom podnesenim 2. veljače 2015. European Federation of Pharmaceutical Industries and Associations (Europska federacija farmaceutske industrije i njezinih udruga, u daljnjem tekstu: EFPIA ili intervenijent) zatražila je intervenciju u spor u potporu zahtjevu tužitelja.

78

Tužitelji i Komisija zatražili su povjerljivo postupanje, u odnosu na EFPIA‑u, u pogledu određenih elemenata sadržanih u tužbi, u odgovoru na tužbu, u replici, u odgovoru na repliku, u odgovoru na određene mjere upravljanja postupkom, u očitovanjima na te odgovore i u očitovanjima tužiteljâ na intervencijski podnesak.

79

Rješenjem predsjednika drugog vijeća Općeg suda od 14. listopada 2015. EFPIA‑i je dopušteno intervenirati u ovaj postupak u potporu zahtjevu tužiteljâ. Budući da EFPIA‑ini zahtjevi za povjerljivo postupanje nisu osporavani, Opći sud nije odlučivao o njihovoj osnovanosti.

80

Intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:

81

U okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. stavku 3. točkama (a) i (d) Poslovnika Općeg suda, Komisija je pozvana da pisanim putem odgovori na pitanja, kao i da predoči dokumente koji se, među ostalim, odnose na savjetovanje sa Savjetodavnim odborom za pitanja ograničavajućih djelovanja i vladajućih položaja, na izračun iznosa novčane kazne i na podatke o sporazumima sklopljenima s Krkom koji su povjerljivi u pobijanoj odluci. Svoje je odgovore dostavila u određenim rokovima.

82

Budući da je izmijenjen sastav vijećâ Općeg suda, izvjestitelj je dodijeljen devetom vijeću, kojemu je stoga dodijeljen ovaj predmet.

83

Opći sud na prijedlog devetog vijeća i u skladu s člankom 28. Poslovnika odlučio je uputiti predmet proširenom sastavu suda.

84

Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. stavku 3. točki (a) Poslovnika postavio strankama pisana pitanja, pozivajući ih da na njih odgovore na raspravi.

85

Opći sud je 24. veljače 2017. pozvao stranke da sudjeluju na neslužbenom sastanku, na temelju članka 89. stavka 3. točke (e) Poslovnika, pred predsjednikom proširenog devetog vijeća Općeg suda i sucem izvjestiteljem u svrhu iznošenja pravila odvijanja rasprave, kao i povjerljivog postupanja s određenim podacima. Tužitelji i Komisija sudjelovali su na tom sastanku koji se održao 3. svibnja 2017. pred Općim sudom.

86

Izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pisana i usmena pitanja koja je postavio Opći sud saslušani su na raspravi održanoj 6. do 9. lipnja 2017.

89

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pretpostavke za dopuštenost tužbe apsolutna su zapreka vođenju postupka na koju sud Unije u slučaju potrebe može i mora upozoriti po službenoj dužnosti (presude od 21. ožujka 2002., Joynson/Komisija, T‑231/99, EU:T:2002:84, t. 154. i od 14. prosinca 2005., Honeywell/Komisija, T‑209/01, EU:T:2005:455, t. 53.). Prema tome, iako Komisija u svojim pismenima nije osporavala dopuštenost trećeg dijela zahtjeva tužiteljâ, nego samo na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda, na Općem sudu je da po službenoj dužnosti ispita njegovu dopuštenost.

90

Na temelju članka 21. prvog stavka Statuta Suda Europske unije, primjenjivog na postupak pred Općim sudom u skladu s člankom 53. prvim stavkom tog statuta, i članka 44. stavka 1. točaka (c) i (d) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., primjenjivog u trenutku podnošenja tužbe, svaka tužba treba sadržavati predmet spora, tužbeni zahtjev i kratak opis razloga na kojima se temelji tužba. Tim se zahtjevom nastoji postići cilj dobivanja dovoljno jasnih i preciznih informacija kako bi se tuženiku omogućilo da se učinkovito brani, a sudu Unije da izvrši sudski nadzor, po potrebi, bez dodatnih informacija (presude od 29. lipnja 1995., ICI/Komisija, T‑37/91, EU:T:1995:119, t. 42.; od 24. veljače 2000., ADT Projekt/Komisija, T‑145/98, EU:T:2000:54, t. 66. i od 16. ožujka 2004., Danske Busvognmænd/Komisija, T‑157/01, EU:T:2004:76, t. 45.). Stoga, kao što je Komisija tvrdila na raspravi, opće upućivanje u tužbi na tužbene razloge i argumente istaknute u potporu tužbi podnesenoj u okviru povezanog predmeta ne odgovara na taj zahtjev (presuda od 24. ožujka 2011., Legris Industries/Komisija, T‑376/06, neobjavljena, EU:T:2011:107, t. 32.).

91

Međutim, valja istaknuti da je sud Unije mogao prihvatiti da se tužbeni razlozi koji nisu izričito izneseni u tužbi mogu smatrati valjano istaknutima kad se upućuje na tužbene razloge istaknute u drugom predmetu u slučaju u kojem se tužitelj poziva na vlastita pismena u drugom predmetu (vidjeti presudu od 14. prosinca 2005., Honeywell/Komisija, T‑209/01, EU:T:2005:455, t. 61. i 62. i navedenu sudsku praksu). Ti slučajevi obuhvaćaju situacije u kojima su stranke bile iste, kao i agenti i odvjetnici koji su ih zastupali. U obrnutom slučaju, Opći sud smatra da bi se priznavanjem dopuštenosti tužbenih razloga koji nisu izričito izneseni u tužbi, uz obrazloženje da ih je treća osoba iznijela u drugom predmetu na koji se upućuje u tužbi, omogućilo zaobilaženje važnih zahtjeva iz članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 44. stavka 1. Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991. (vidjeti u tom smislu presude od 14. prosinca 2005., Honeywell/Komisija, T‑209/01, EU:T:2005:455, t. 63. i 64.; od 27. rujna 2012., Dura Vermeer Infra/Komisija, T‑352/06, neobjavljenu, EU:T:2012:483, t. 25. i 26.; od 27. rujna 2012., Koninklijke BAM Groep/Komisija, T‑355/06, neobjavljenu, EU:T:2012:486, t. 26. i 27. i od 27. rujna 2012., Heijmans/Komisija, T‑360/06, neobjavljenu, EU:T:2012:490, t. 25. i 26). Naposljetku valja podsjetiti da je svaka stranka jedina odgovorna za sadržaj postupovnih akata koje podnosi, pri čemu je to pravilo, među ostalim, propisano člankom 43. stavkom 1. Poslovnika od 2. svibnja 1991. (vidjeti u tom smislu presude od 29. lipnja 1995., ICI/Komisija, T‑37/91,EU:T:1995:119, t. 46. i od 14. prosinca 2005, Honeywell/Komisija, T‑209/01, EU:T:2005:455, t. 66.). Međutim, u ovom je slučaju nesporno da se tužitelji žele pozvati na eventualno poništenje koje je dobila treća osoba i da, prema tome, nisu istovjetne ni stranke ni njihovi zastupnici.

92

Osim toga, valja podsjetiti da odluku donesenu u području tržišnog natjecanja u pogledu nekoliko poduzetnika, iako je sastavljena i objavljena kao jedna, treba analizirati kao skupinu pojedinačnih odluka kojima se u pogledu svakog od poduzetnika kojima je upućena utvrđuje povreda ili povrede za koje se tereti i kojima mu se, ovisno o slučaju, izriče novčana kazna (vidjeti u tom smislu presude od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 49. i od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 100.). Sud je presudio da, ako adresat odluke odluči podnijeti tužbu za poništenje, pred sudom Unije vodit će se postupak samo o elementima odluke koji se odnose na njega, dok oni koji se odnose na ostale adresate ne ulaze u predmet spora koji sud Unije mora riješiti (presude od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 53.; od 29. ožujka 2011, ArcelorMittal Luxembourg/Komisija i Komisija/ArcelorMittal Luxembourg i dr., C‑201/09 P i C‑216/09 P, EU:C:2011:190, t. 142. i od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:464, t. 66.). Prema tome, Sud smatra da se, u načelu, valjanost razloga presude o poništenju ne može primijeniti na situaciju osoba koje nisu bile stranke u postupku i u pogledu kojih se tom presudom nije ništa odlučilo (presuda od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 55.). Stoga, poništenje pojedinačne odluke ima učinak erga omnes te obvezuje svakoga, međutim, ono nije u korist svih, za razliku od poništenja akta opće primjene (vidjeti presudu od 15. srpnja 2015., Emesa‑Trefilería i Industrias Galycas/Komisija, T‑406/10, EU:T:2015:499, t. 126. i navedenu sudsku praksu).

93

Međutim, Sud je uveo ograničenje tog načela u presudi od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins (C‑286/11 P, EU:C:2013:29, t. 43. do 49.), u kojoj je smatrao da, ako odgovornost društva majke proizlazi isključivo iz odgovornosti njezina društva kćeri ili ako su društvo majka i njezino društvo kći usporedno podnijela tužbe koje imaju isti predmet, Opći sud nije odlučio ultra petita uzimajući u obzir ishod tužbe koju je podnijelo društvo kći kako bi se poništila sporna odluka za predmetno razdoblje u pogledu društva majke, iako potonje društvo nije osporavalo postojanje povrede za cijelo razdoblje koje osporava njezino društvo kći. Međutim, Sud smatra da je potrebno, kako bi se takvo rješenje moglo primijeniti na novčanu kaznu izrečenu društvu majci čija odgovornost isključivo proizlazi iz odgovornosti njezina društva kćeri, da budu ispunjene posebne okolnosti te, osobito, da oba društva istaknu tužbene razloge „koji imaju isti predmet” i da se društvo majka tužitelj poziva na takve okolnosti (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Team Relocation/Komisija, C‑444/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:464, t. 66.).

94

Sud ipak nije definirao taj pojam „isti predmet” te je izmijenio svoje stajalište o pitanju jesu li se posebne okolnosti, kao što su one o kojima je riječ u presudi od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins (C‑286/11 P, EU:C:2013:29), odnosile na javni poredak te je li ih sud trebao istaknuti po službenoj dužnosti. Tako je najprije to rješenje primijenila kad oba društva osporavaju trajanje povrede i kad je barem jedan dio osporavanog razdoblja isti (presuda od 22 siječnja 2013., Komisija/Tomkins, C‑286/11 P, EU:C:2013:29, t. 43. i 44.). Međutim, također je potvrdila presudu Općeg suda u kojoj se na taj način postupilo kad je društvo kći dobilo smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena na temelju nepravilnog uzimanja u obzir njegove suradnje u okviru pokajničkog programa s obzirom na to da je u predmetnom slučaju društvo majka podredno zahtijevalo smanjenje iznosa novčane kazne izrečene njegovu društvu kćeri i solidarno njemu te da su neki od njegovih tužbenih razloga „osobito imali za predmet opravdati odobrenje takvog smanjenja” (presuda od 26. rujna 2013., Alliance One International/Komisija, C‑679/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:606, t. 103. do 107.). Naposljetku, u presudi od 17. rujna 2015., Total/Komisija (C‑597/13 P, EU:C:2015:613, t. 31. do 42.), Sud je ukinuo presudu Općeg suda jer u presudi o društvu majci nije uzeo u obzir smanjenje iznosa novčane kazne koje je njegovu društvu kćeri odobreno u drugoj presudi donesenoj istog dana zbog metode koju je Komisija upotrijebila pri izračunu iznosa novčane kazne za utvrđivanje množitelja koji odgovara trajanju povrede. Društvo majka ipak nije ni istaknulo takav tužbeni razlog (suprotno tomu, osporavalo je trajanje povrede) niti je od Općeg suda tražilo da mu se odobri smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena, ako njegovo društvo kći dobije takvo smanjenje.

95

U ovom slučaju, Biogaran, društvo kći Serviera, također je podnio tužbu (predmet u kojem je donesena današnja presuda, Biogaran/Komisija (T‑677/14)) protiv članaka 1., 7. i 8. pobijane odluke. Međutim, kao što je to Komisija podsjetila na raspravi, predmetne okolnosti razlikuju se od okolnosti u predmetu u kojem je donesena presuda od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins (C‑286/11 P, EU:C:2013:29), i u kasnijoj sudskoj praksi, osobito jer odgovornost tužitelja ne proizlazi isključivo iz odgovornosti njihova društva kćeri Biogaran (uvodne izjave 3006. do 3013. pobijane odluke). K tomu, u svakom slučaju, budući da je tužba koju je Biogaran podnio u predmetu u kojem je donesena današnja presuda, Biogaran/Komisija (T‑677/14), odbijena tom presudom, zahtjev tužitelja da ostvare korist od poništenja proglašenog u prilog društva Biogaran ne može se prihvatiti.

96

Tužitelji također tvrde da bi trebali moći ostvariti koristi od eventualnog poništenja koje dobije drugi adresat pobijane odluke „kako bi se izbjeglo svako različito postupanje u pravno i činjenično jednakim situacijama”. Taj pristup treba primijeniti zbog načela jednakog postupanja, kao i zbog „opće dužnosti dosljednosti”.

97

U tom pogledu valja podsjetiti da je načelo jednakog postupanja opće načelo prava Unije, propisano u člancima 20. i 21. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim se zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (vidjeti presudu od 14. rujna 2010., Akzo Nobel Chemicals i Akcros Chemicals/Komisija i dr., C‑550/07 P, EU:C:2010:512, t. 54. i 55. i navedenu sudsku praksu). Međutim, odluku donesenu u području tržišnog natjecanja u pogledu nekoliko poduzetnika, iako je sastavljena i objavljena kao jedna, treba analizirati kao skupinu pojedinačnih odluka kojima se u pogledu svakog od poduzetnika kojima je upućena utvrđuje povreda ili povrede za koje se tereti i kojima mu se, ovisno o slučaju, izriče novčana kazna (vidjeti točku 92. ove presude). Stoga se ti poduzetnici a priori i bez iznimke nalaze u različitim situacijama. Prema tome, načelo jednakog postupanja ne omogućuje sudu Unije da odstupa od postupovnih pravila kojima se uređuje dopuštenost zahtjeva time da poduzetniku koji je adresat odluke u području prava tržišnog natjecanja ostvari koristi od poništenja koje je drugi adresat dobio za navedenu odluku na temelju tužbenih razloga koje je istaknuo samo potonji adresat.

98

K tomu, obveza Općeg suda da obrazloži svoje presude ne može se proširiti do te mjere da mora opravdati rješenje doneseno u jednom predmetu u odnosu na rješenje doneseno u drugom predmetu koji se vodio pred njime, čak i ako se odnosilo na istu odluku (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Team Relocation/Komisija, C‑444/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:464, t. 66.).

99

Iz prethodno navedenog proizlazi da je nedopušten treći dio tužbenog zahtjeva tužitelja da ostvare korist od eventualnog poništenja koje dobiju drugi adresati pobijane odluke na temelju tužbenih razloga koje su istaknuli. Pod pretpostavkom da je taj dio zahtjeva dopušten, treba ga uostalom odbiti kao neosnovanog jer se tužitelji, kao što proizlazi iz točaka 92. do 98. ove presude, ne mogu u svoju korist valjano pozvati na rješenje doneseno u korist drugih adresata pobijane odluke.

102

Najprije, Komisija tvrdi da su prilozi A 2 i A 3 tužbi nedopušteni na temelju načela iura novit curia. Naime, prilozi, koji imaju isključivo dokaznu i pomoćnu funkciju, ne mogu se upotrijebiti za utvrđivanje ili produbljivanje pitanja prava Unije, što je u isključivoj nadležnosti Općeg suda. Poziva se na presude od 5. srpnja 2011., Edwin/OHIM (C‑263/09 P, EU:C:2011:452, t. 53.) i od 20. ožujka 2013., El Corte Inglés/OHIM – Chez Gerard (CLUB GOURMET) (T‑571/11, EU:T:2013:145, t. 35.), u skladu s kojima se načelo iura novit curia primjenjuje samo na pravo Unije, a ne i na nacionalno pravo. Valja podsjetiti da to načelo znači da je utvrđivanje smisla zakona isključivo na sudu, a ne na strankama. U sudskoj praksi to se načelo primjenjuje kako bi se naglasilo da sud, iako mora odlučiti samo o zahtjevu stranaka, na kojima je da odrede okvir spora, ne može biti obvezan samo argumentima koje su one istaknule u prilog svojim zahtjevima jer u protivnom može biti prisiljen, od slučaja do slučaja, temeljiti svoju odluku na pogrešnim pravnim razmatranjima (rješenja od 27. rujna 2004., UER/M6 i dr., C‑470/02 P, neobjavljeno, EU:C:2004:565, t. 69. i od 13. lipnja 2006., Mancini/Komisija, C‑172/05 P, EU:C:2006:393, t. 41.; presude od 21. rujna 2010., Švedska i dr./API i Komisija, C‑514/07 P, C‑528/07 P i C‑532/07 P, EU:C:2010:541, t. 65. i od 8. srpnja 2010., Komisija/Putterie‑De‑Beukelaer, T‑160/08 P, EU:T:2010:294, t. 65.). Usto, na temelju tog načela, utvrđivanje smisla zakona nije obuhvaćeno područjem primjene načela slobodne dispozicije stranaka u sporu te sud Unije stoga nije dužan otkriti strankama koje tumačenje namjerava primijeniti kako bi im omogućio da zauzmu stajalište o tom pitanju (vidjeti presudu od 5. listopada 2009., Komisija/Roodhuijzen, T‑58/08 P, EU:T:2009:385, t. 36. i navedenu sudsku praksu), pod uvjetom da sud poštuje obvezu da strankama omogući da se upoznaju s činjeničnim i pravnim elementima koji su odlučujući za ishod postupka te da o njima mogu kontradiktorno raspravljati (presuda od 2. prosinca 2009., Komisija/Irska i dr., C‑89/08 P, EU:C:2009:742, t. 56.). Međutim, to načelo ne može značiti da su prilozi tužbi koji se odnose na tumačenje prava Unije nedopušteni.

103

K tomu, čini se da je nedopuštenost koju ističe Komisija obrazložena činjenicom da oba predmetna priloga sadržavaju pravne savjete koji su u korist tužiteljâ dali Sir F. Jacobs i F. Macken, u svojstvu odvjetnika, ali čije je svojstvo bivših članova Suda Europske unije poznato, te da se tužitelji pozivaju na to potonje svojstvo. Kad je na raspravi Komisiji postavljeno pitanje o tome je li osporavanjem dopuštenosti tako iznesenih pravnih savjeta htjela uputiti na to da su bivši članovi Suda povrijedili obveze koje imaju na temelju Kodeksa ponašanja članova Suda Europske unije (SL 2007., C 223, str. 1.), osobito članka 6. tog kodeksa ponašanja koji se odnosi na angažman članova nakon prestanka njihovih funkcija, Komisija je odgovorila da to nije bila njezina namjera. Opći sud to je zabilježio u zapisnik s rasprave.

104

Podredno, Komisija tvrdi da je, prema sudskoj praksi, pravni savjet priložen tužbi dopušten samo kako bi se potkrijepili i nadopunili bitni elementi koje mora sadržavati tužba, pod uvjetom da se relevantni odlomci priloženih dokumenata navedu i da se na njih upućuje u tužbi. Međutim, u ovom slučaju, što se tiče određenih tužbenih razloga, tekstovi i argumenti iz priloga A 2 i A 3 tužbi u bitnome ili čak u potpunosti sadržavaju argumentaciju tužiteljâ.

105

U tom pogledu valja podsjetiti da, prema sudskoj praksi navedenoj u točki 90. ove presude, na temelju članka 21. Statuta Suda Europske unije i članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika Općeg suda od 2. svibnja 1991., primjenjivog u trenutku podnošenja tužbe, svaka tužba treba sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga te, da bi tužba bila dopuštena, nužno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se temelji proizlaze, barem sažeto, ali dosljedno i razumljivo, iz teksta same tužbe.

106

Iako se tekst tužbe u pogledu nekih pitanja može potkrijepiti i nadopuniti upućivanjem na određene odlomke dokumenata priloženih tužbi, općenitim upućivanjem na druge dokumente, pa čak i priložene tužbi, ne može se nadoknaditi nepostojanje bitnih elemenata pravne argumentacije, koje tužba, na temelju gore navedenih odredbi, mora sadržavati. K tomu, Opći sud nije dužan u prilozima tražiti i identificirati tužbene razloge na kojima može smatrati da se tužba temelji, s obzirom na to da prilozi imaju isključivo dokaznu i pomoćnu funkciju (vidjeti presudu od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 94. i navedenu sudsku praksu). Prema tome, u ovom slučaju, Opći sud može uzeti u obzir priloge A 2 i A 3 tužbi samo u dijelu u kojima se njima potkrjepljuju ili nadopunjuju tužbeni razlozi ili argumenti koje su tužitelji izričito iznijeli u tekstu tužbe i ako Opći sud može točno utvrditi koji od elemenata koje ti prilozi sadržavaju potkrjepljuju ili nadopunjuju navedene tužbene razloge ili argumente (presuda od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 99.).

107

Konkretnije, što se tiče priloga A 2 tužbi, valja utvrditi, suprotno onomu što tvrdi Komisija, da je bitan dio argumentacije tužiteljâ sadržan u tekstu tužbe i da elementi navedeni u tom prilogu itekako potkrjepljuju i nadopunjuju, u pogledu nekih pitanja, tužbene razloge i argumente iz teksta tužbe te da ih Opći sud može lako utvrditi.

108

Stoga su tužitelji u točki 103. tužbe utvrdili da se pobijanom odlukom potvrdilo da nagodbe u sporovima o patentu između konkurenata općenito imaju legitiman cilj i da određene države članice potiču sklapanje nagodbi. U točki 24. priloga A 2 tužbi, na koju se upućuje u točki 103. tužbe, jednako tako, navodi se da su nagodbe u sporovima u velikom javnom interesu, da brojni nacionalni pravni sustavi potiču ili čak nalažu postizanje nagodbe prije mogućnosti podnošenja pravnog lijeka i da se pobijana odluka, time što se njome ograničava pravo na sklapanje nagodbe u sporu, protivi toj politici i ima za učinak uvođenje nepotrebnih troškova za stranke i sudove. Budući da su tužitelji u točki 24. priloga A 2 tužbi iznijeli argumente kojima su samo potkrijepili i nadopunili elemente koji su izričito navedeni u tekstu tužbe, ti su argumenti dopušteni.

109

Što se tiče točki 29. i 818. tužbe, u pogledu kojih Komisija tvrdi da su tužitelji samo uputili na pravni savjet Sir F. Jacobsa, valja istaknuti da su tužitelji u točkama 816. do 822. tužbe detaljno iznijeli razloge iz kojih im Komisija nije mogla, prema njihovu mišljenju, izreći novčanu kaznu jer je njezino stajalište bilo novo i nepredvidivo te da točke 70. i 76. priloga A 2 tužbi ne sadržavaju argumente ili nova razmatranja u tom pogledu.

110

Što se tiče točke 147. tužbe, u kojoj tužitelji navode da je pristup koji predlažu za utvrđivanje nagodbi koje su protivne odredbama članka 101. UFEU‑a u skladu sa stajalištem zauzetim u presudi Supreme Courta of the United States (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država) od 17. lipnja 2013., Federal Trade Commission protiv Actavisa (570 U. S. (2013.), u daljnjem tekstu: presuda Actavis), valja utvrditi da se u bilješci 153. iz te točke upućuje na točke 32. i 33. priloga A 2. Međutim, u točki 32. tog priloga, tužitelji samo potkrjepljuju taj argument i u točki 33. tog priloga samo tvrde da se doseg presude Actavis ne može ograničiti na nacionalni kontekst koji nije povezan s pravom Unije i da stajalište Supreme Courta of the United States (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država) zaslužuje posebno poštovanje s obzirom na njegov ugled i iskustvo u pravu tržišnog natjecanja. Stoga su ti argumenti dopušteni.

111

Što se tiče priloga A 3 tužbi, valja utvrditi, kao što tvrdi Komisija, da, iako u točki 11. tužbe tužitelji tvrde da Komisijino ponašanje u pogledu pravâ intelektualnog vlasništva nije neutralno, ipak samo upućuju na točke 8., 15., 31., 34. i 41. priloga A 3 tužbi, u kojima F. Macken iznosi argumente o tome da je potrebno razlikovanje između različitih područja intelektualnog vlasništva, da je dodjela monopola nad patentima zamjena za otkrivanje izuma javnosti, da je Komisija u pobijanoj odluci pogrešno upotrijebila pojam „trgovinska isključivost” te da je pogrešno protumačila EPK. Prema tome, ti argumenti nisu dopušteni, osim argumenta koji se odnosi na činjenicu da je dodjela monopola nad patentima zamjena za otkrivanje izuma javnosti. Naime, u točki 67. tužbe, tužitelji upućuju na to da je Komisija „u potpunosti zanemarila taj ključni aspekt patenata koji je njihova objava u svrhu širenja izuma”.

112

Usto, u točki 68. tužbe, tužitelji tvrde da je Komisija pristrano citirala izjave suda Court of Appeala (England & Wales) (Civil division) (Žalbeni sud, Engleska i Wales, Građanski odjel) sadržane u presudi od 9. svibnja 2008. kojom je odbijena tužba koju je Servier podnio protiv presude High Courta of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents court) (Visoki Sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) te prigovaraju Komisiji da nije uzela u obzir izvješće profesora S. koje su u tom pogledu priložili svojem odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. K tomu, upućuju na točke 113. do 117. priloga A 3 tužbi. Međutim, u tim točkama, F. Macken nije samo nadopunila ili potkrijepila te argumente, nego iznosi argumente koji se odnose na to da je Komisija pogrešno upotrijebila dokaze koji bi joj omogućili da zaključi da je patent 947 bio nevaljan. Stoga iznosi argumente čiji je cilj dovesti u pitanje Komisijino tumačenje izjave tužiteljeve direktorice za patente, koja se navodi u uvodnim izjavama 127. i 185. pobijane odluke, izjave Krkina pravnog savjetnika iz uvodne izjave 883. te odluke i izjave Krkina direktora prodaje za zapadnu Europu koja se navodi u uvodnoj izjavi 895. te odluke. Slijedom toga, ti argumenti nisu dopušteni.

113

Što se tiče točke 76. tužbe, također valja utvrditi, kao što ističe Komisija, da, iako su tužitelji u bilješci 79. tužbe naveli da je slanje pisama opomene bilo legitimno, ipak su samo uputili na točke 58. do 67. priloga A 3 tužbi kako bi iznijeli razloge na temelju kojih se može utvrditi da su takva upućivanja bila legitimna. Stoga argumenti koji su u prilogu A 3 tužbi izneseni u tom pogledu nisu dopušteni.

114

U točki 103. tužbe tužitelji su samo utvrdili da se pobijanom odlukom potvrdilo da nagodbe u sporovima o patentu između konkurenata općenito imaju legitiman cilj i da određene države članice potiču sklapanje nagodbi. Suprotno tomu, u točkama 50. do 54. priloga A 3 tužbi, u kojima se upućuje na točku 103. tužbe (bilješka 113.), Komisiji se prigovara da nije dovoljno ocijenila prakse sklapanja nagodbi koje se upotrebljavaju u svijetu, koje su detaljno iznesene.

115

Što se tiče točke 46. replike, tužitelji tvrde da je tvrdnja da bi bilo poželjno da se u svim sporovima donese presuda „protivna trenutačnim razmatranjima o sudskom postupku”, pri čemu upućuju na točku 112. priloga A 3 tužbi u kojoj se navodi da je Komisijin pristup protivan Direktivi 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2008., L 136, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 9., str. 281.). Ti su argumenti nedopušteni jer se njima samo ne potkrjepljuju ili nadopunjuju elementi koji se izričito navode u tekstu tužbe.

116

Naposljetku, u točki 262. tužbe, tužitelji su naveli da je ključno da je za Tevu bilo ključno da na tržište Ujedinjene Kraljevine uđe među prvim proizvođačima generičkih lijekova , pri čemu su uputili na točku 90. priloga A 3 tužbi. Međutim, suprotno onomu što tvrdi Komisija, u toj točki priloga A 3 tužbi, tužitelji su samo potkrijepili i nadopunili tu tvrdnju navođenjem razloga iz kojih proizvođač generičkih lijekova ima interes da uđe na tržište samo ako je među prvim proizvođačima koji ulaze na tržište. Stoga su dopušteni argumenti koji su u prilogu A 3 tužbi izneseni u tom pogledu.

119

Uvodno, valja napomenuti da se među jamstvima koja u upravnim postupcima pruža pravo Unije nalazi načelo dobre uprave utvrđeno u članku 41. Povelje o temeljnim pravima, na koje se nadovezuje obveza nadležnog tijela da brižljivo i nepristrano ispita sve relevantne elemente pojedinog slučaja (presude od 30. rujna 2003., Atlantic Container Line i dr./Komisija, T‑191/98 i T‑212/98 do T‑214/98, EU:T:2003:245, t. 404. i od 27. rujna 2012., Shell Petroleum i dr./Komisija, T‑343/06, EU:T:2012:478, t. 170.). Takva obveza nepristranosti obuhvaća, s jedne strane, subjektivnu nepristranost, u smislu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude te, s druge strane, objektivnu nepristranost, u smislu da institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu dvojbu u tom pogledu (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 155. i navedenu sudsku praksu). Također je važno podsjetiti da se Komisija ne može smatrati „sudom” u smislu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP), i da stoga članak 41. Povelje o temeljenim pravima, a ne njezin članak 47., uređuje upravni postupak pred Komisijom u području zabranjenih sporazuma (vidjeti presudu od 11. srpnja 2013., Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 154. i navedenu sudsku praksu).

120

Tužitelji se pozivaju na dvije presude Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP). Kao prvo, tužitelji se pozivaju na presudu ESLJP‑a od 25. ožujka 2008., Vitan protiv Rumunjske (CE:ECHR:2008:0325JUD 004208402), koja se odnosi na pretpostavku nedužnosti, predviđenu u članku 6. stavku 2. EKLJP‑a, i u kojoj je ESLJP utvrdio povredu te odredbe jer je državni odvjetnik zadužen za kaznenu istragu protiv tužitelja na tiskovnoj konferenciji tvrdio da je tužitelj bio kriv za trgovanje utjecajem, dok njegova krivnja još nije bila zakonski utvrđena i jer nije „pažljivo birao riječi niti se potrudio staviti ih u kontekst postupka koji se vodio protiv tužitelja” (točke 70. i 71.). U tom je pogledu važno podsjetiti da, prema sudskoj praksi ESLJP‑a, povredu pretpostavke nedužnosti može počiniti sud, ali i druga tijela javne vlasti, da valja istaknuti važnost toga da državni dužnosnici biraju riječi u izjavama koje daju prije nego što je osoba osuđena i proglašena krivom za povredu te da je za primjenu članka 6. stavka 2. EKLJP‑a važan stvaran smisao predmetnih izjava, a ne njihov doslovan oblik (vidjeti ESLJP, 15. ožujka 2011., Begu protiv Rumunjske, CE:ECHR:2011:0315JUD 002044802, t. 126. i navedenu sudsku praksu). ESLJP ipak priznaje da se člankom 6. stavkom 2. EKLJP‑a ne može, s obzirom na njegov članak 10. kojim se štiti sloboda izražavanja, spriječiti tijela da javnost obavještavaju o kaznenim istragama koje se vode, nego se njime zahtijeva da to čine u potpunoj diskreciji i suzdržanosti koje zahtijeva poštovanje pretpostavke nedužnosti (ESLJP, 10. veljače 1995., Allenet de Ribemont protiv Francuske, CE:ECHR:1995:0210JUD 001517589, t. 38.).

121

Kao drugo, tužitelji se pozivaju na presudu ESLJP‑a od 16. rujna 1999., Buscemi protiv Italije (CE:ECHR:1999:0916JUD 002956995), u kojoj je ESLJP utvrdio povredu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a i prava svake osobe da neovisni i nepristrani sud pravično ispita njezin slučaj jer je predsjednik suda javno upotrijebio izraze koji podrazumijevaju negativnu ocjenu tužiteljeva slučaja prije zasjedanja sudskog tijela koje odlučuje o njegovu predmetu (točke 68. i 69.). U toj presudi ESLJP je osim toga podsjetio da je najveća diskrecija potrebna kada sudska tijela donose presudu, kako bi se zajamčio njihov ugled nepristranih sudova, i da se zbog te diskrecije ne bi smjeli služiti medijima, čak ni kako bi odgovorili na provokacije (točka 67.). Valja ipak podsjetiti da se, u sudskoj praksi Unije, Komisija ne može smatrati „sudom” u smislu članka 6. EKLJP‑a (vidjeti točku 119. ove presude).

122

K tomu, tužitelji se pozivaju na presudu od 8. srpnja 2008., Franchet i Byk/Komisija (T‑48/05, EU:T:2008:257, t. 210. do 219.) u kojoj je Opći sud u okviru tužbe za naknadu štete utvrdio da je Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) povrijedio načela pretpostavke nedužnosti i dobre uprave te svoju obvezu povjerljivosti time što je prouzročio otkrivanje u medijima osjetljivih elemenata istraga u tijeku i naveo da su tužitelji mogli izvesti „veliku organiziranu krađu sredstava [Unije]” (točka 216.).

123

Osim toga, Opći sud već je pojasnio obvezu nepristranosti i poštovanja načela dobre uprave kojom je Komisija obvezana u predmetima prava tržišnog natjecanja. Stoga je Opći sud u presudi od 20. ožujka 2002., ABB Asea Brown Boveri/Komisija (T‑31/99, EU:T:2002:77, t. 99. do 107.) odbio tužbeni razlog koji se temelji na povredi načela dobre uprave u slučaju u kojem je u pogledu tužitelja, tijekom njegova saslušanja pred Komisijom, dužnosnik Komisije zadužen za predmet u kojem je donesena pobijana odluka iznio pogrdnu primjedbu u pogledu njegova ugleda te niz pristranih pitanja o činjenicama koje tužitelj više nije osporavao te u kojem je isti dužnosnik, na konferenciji o pitanjima prava tržišnog natjecanja koja se održala prije nego što je Komisija donijela odluku, izrazio upotrebom navoda kojim su diskreditirane tužiteljeve djelatnosti. Naime, iako je priznao da te primjedbe upućuju na nepromišljeno ponašanje i jezik člana tima zaduženog za predmet te je podsjetio da se glavni direktor Glavne uprave za tržišno natjecanje Komisije ispričao tužitelju nakon primjedbe iznesene na konferenciji, Opći sud smatrao je da zbog te primjedbe nisu mogla nastati dvojba u pogledu razine pažnje i nepristranosti s kojom je Komisija provela istragu o predmetnoj povredi i da neprikladno ponašanje člana tima zaduženog za predmet samo po sebi ne dovodi u pitanje zakonitost odluke koju je donio kolegij članova Komisije.

124

Što se tiče toga da Komisija istodobno izvršava istražne ovlasti i ovlasti izricanja kazni za povrede pravila tržišnog natjecanja, Sud je presudio da to samo po sebi nije protivno članku 6. EKLJP‑a kako ga tumači ESLJP (vidjeti u tom smislu presudu od 18. srpnja 2013., Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 33. i 34.) te je Opći sud smatrao da to ne predstavlja povredu zahtjeva nepristranosti (vidjeti u tom smislu presudu od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija, T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 65. do 67.). Činjenica da istražne ovlasti i ovlasti izricanja kazni u službama Komisije nisu odvojene ipak znači da članovi te institucije imaju posebnu odgovornost, osobito član Komisije zadužen za tržišno natjecanje, odnosno da moraju biti posve nepristrani tijekom istrage i provedbe postupaka zbog povrede jer u okviru navedenih postupaka imaju ovlast kažnjavanja predmetnih poduzetnika.

125

Osim toga, Opći sud smatra da Komisijina izjava da je odlučna u tome da sudionici u protutržišnim zabranjenim sporazumima ne izbjegnu, iz postupovnih razloga, kazne prava Unije ne predstavlja povredu načela nepristranosti, nego je samo izjava jasne volje, koja je potpuno u skladu s Komisijinom zadaćom da u svakom slučaju zasebno rješava utvrđene postupovne nepravilnosti kako se ne bi smanjila učinkovitost prava tržišnog natjecanja Unije (presuda od 27. lipnja 2012., Bolloré/Komisija, T‑372/10, EU:T:2012:325, t. 73. i 74.).

126

K tomu, valja podsjetiti da je sud Unije, kako bi odbio tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na pošteno suđenje ili načela dobre uprave, zbog javnih zauzimanja stajališta Komisije ili jednog od njezinih dužnosnika iznesenih tijekom upravnog postupka, već oslonio na obrazloženje da ni na temelju jednog elementa spisa nije moguće pretpostaviti da pobijana odluka ne bi bila donesena ili da bi imala drukčiji sadržaj da sporne izjave nisu iznesene (vidjeti u tom smislu presude od 16. prosinca 1975., Suiker Unie i dr./Komisija, 40/73 do 48/73, 50/73, 54/73 do 56/73, 111/73, 113/73 i 114/73, EU:C:1975:174, t. 91. i od 7. srpnja 1994., Dunlop Slazenger/Komisija, T‑43/92, EU:T:1994:79, t. 29.). Prema sudskoj praksi, tužitelj je stoga dužan iznijeti barem indicije koje potkrjepljuju takav zaključak (presuda od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, EU:T:2006:74, t. 606.).

127

Također je važno podsjetiti da je rad Komisije uređen načelom kolegijalnosti koje proizlazi iz članka 250. UFEU‑a, koje se temelji na jednakosti članova Komisije pri sudjelovanju u donošenju odluke te osobito podrazumijeva, s jedne strane, da se o odlukama raspravlja zajednički i, s druge strane, da su svi članovi kolegija na političkom planu kolektivno odgovorni za sve donesene odluke. To je konkretno slučaj s aktima, koji se izričito smatraju odlukama, koje Komisija treba donijeti u pogledu poduzetnika radi poštovanja pravilâ tržišnog natjecanja i čiji je cilj utvrditi povredu tih pravila, izdati naloge u pogledu tih poduzetnika te im izreći novčane kazne. Budući da izreka i obrazloženje odluke čine neodvojivu cjelinu, isključivo je na kolegiju, na temelju načela kolegijalnosti, da istodobno donesu oboje (presuda od 27. rujna 2012., Heijmans Infrastructuur/Komisija, T‑359/06, neobjavljena, EU:T:2012:489, t. 126. i 127.). Uostalom, Opći sud presudio je, u području državnih potpora, da se iznošenje mišljenja člana Komisije zaduženog za pitanja tržišnog natjecanja o postupku koji je u tijeku, pod uvjetom da je strogo osobno i suzdržano, može pripisati samo tom članu i da ne dovodi u pitanje stajalište koje će kolegij članova Komisije donijeti po završetku postupka (presuda od 8. srpnja 1999., Vlaamse Televisie Maatschappij/Komisija, T‑266/97, EU:T:1999:144, t. 49. i 54.). K tomu, ne može se pretpostaviti da je sloboda ocjenjivanja koju imaju članovi Komisije uvjetovana osjećajem neprimjerene solidarnosti prema njihovu kolegi zaduženom za predmete tržišnog natjecanja (presuda od 15. ožujka 2006., BASF/Komisija, T‑15/02, EU:T:2006:74, t. 610.).

128

Što se tiče objektivne nepristranosti, koja se odnosi na činjenicu da institucija mora pružiti dovoljno jamstva da isključi svaku legitimnu dvojbu, valja istaknuti da je Komisija, kao što je pojasnila na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda, donijela više internih tekstova kojima je obvezana na poštovanje određenih pravila u komunikaciji s javnošću. Konkretno, Kodeks ponašanja povjerenika (C(2011) 2904), donesen 2011., predviđa u svojem članku 1.7. da, na temelju načela kolegijalnosti, članovi Komisije ne smiju davati komentare koji bi doveli u pitanje odluku koju je donijela Komisija i nije im dopušteno ni otkrivati sadržaj rasprava na sastancima Komisije. Usto, u prilogu Odluci Komisije 2000/633/EZ, EZUČ, Euratom od 17. listopada 2000. o izmjeni njezina Poslovnika (SL 2000., L 267, str. 63.), naslovljenom „Kodeks o dobrom ponašanju za osoblje Europske komisije u odnosima s javnosti”, navodi se, u njegovim odredbama, da „[k]valitetna usluga znači da su Komisija i njeno osoblje uljudni, objektivni i nepristrani” [neslužbeni prijevod] te, u njegovoj točki 2., koja se odnosi na objektivnost i nepristranost, da „[o]soblje u radu uvijek mora postupati objektivno i nepristrano te u interesu [Unije] i za javno dobro” i da „[č]lanovi osoblja djeluju neovisno unutar okvira politike koju je utvrdila Komisija i njihovi postupci nikad ne smiju biti vođeni osobnim ili nacionalnim interesima ili političkim pritiskom” [neslužbeni prijevod]. K tomu, Kodeks etike i integriteta Glavne uprave za tržišno natjecanje, donesen 28. lipnja 2010., predlaže svojem osoblju, u pogledu slobode izražavanja, da izbjegava sve rasprave o predmetu u pogledu kojeg Komisija još nije donijela službeno stajalište i, kad je riječ o obraćanju medijima, da izbjegava govoriti o predmetu koji je još pod istragom i za koji Komisija nije donijela službeno stajalište.

129

Tužitelji tvrde da je Ombudsman već utvrdio slučaj nepravilnosti u djelovanju u pogledu istog člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje koji je bio na dužnosti tijekom donošenja pobijane odluke jer je, kao i u ovom predmetu, javno davao izjave kojima je dao naslutiti da je ishod istrage poznat i prije nego što je završila.

130

U tom pogledu, valja podsjetiti da zaključci Ombudsmana kojima se utvrđuje postojanje „nepravilnosti u djelovanju” ne obvezuju sud Unije i mogu biti samo naznaka toga da je predmetna institucija povrijedila načelo dobre uprave. Naime, postupak pred Ombudsmanom, koji nema ovlast donošenja obvezujućih odluka, alternativni je izvansudski postupak za građane Unije za razliku od postupka pred sudom Unije, koji odgovara specifičnim kriterijima i koji nema nužno isti cilj kao sudski postupak (presuda od 25. listopada 2007., Komninou i dr./Komisija, C‑167/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:633, t. 44.). A fortiori, tumačenja prava Unije koja provodi Ombudsman ne mogu obvezivati sud Unije.

131

U ovom slučaju, što se tiče subjektivne nepristranosti, koja se odnosi na činjenicu da nijedan član institucije u pitanju koji je zadužen za predmet ne smije pokazati pristranosti ili osobne predrasude, tužitelji prigovaraju dvama članovima Komisije koji su uzastopno bili zaduženi za tržišno natjecanje, N. Kroes i J. Almunia, da su tijekom upravnog postupka tri put javno dali izjave o ishodu istrage koja se na njih odnosila. Kao što su tužitelji istaknuli na raspravi, ta su dva člana Komisije još bili na dužnosti u Komisiji tijekom donošenja pobijane odluke, sudjelovali su u tom donošenju te su u različitim razdobljima bili izravno zaduženi za istragu u predmetu. Uostalom, pobijanu odluku potpisao je J. Almunia.

132

Kao prvo, iz spisa proizlazi da je N. Kroes na tiskovnoj konferenciji u pogledu iznošenja zaključaka iz izvješća o istraživanju farmaceutskog sektora, navela da, „[n]ažalost, izvješće potvrđuje da u farmaceutskom sektoru postoje problemi tržišnog natjecanja”, da su „prakse poduzetnika važan čimbenik u tom pogledu” i da je, „[k]onkretno, u izvješću utvrđeno da su proizvođači izvornih lijekova aktivno pokušavali odgoditi ulazak generičkih lijekova na njihova tržišta” (govor objavljen na stranici Glavne uprave za tržišno natjecanje). Tužitelji navode da je N. Kroes k tomu dodala da se, „[n]aime, općenito može zaključiti da je nešto trulo u državi” (odlomak sa stranice internetskih novina EU Observer). Komisija u odgovoru na repliku tvrdi da je o tim izjavama izvijestio samo jedan novinar i da članak potvrđuje da se riječ „trulo” odnosila na sektorsko istraživanje, a ne na tužitelje. Na istoj tiskovnoj konferenciji, ista je članica Komisije zadužena za tržišno natjecanje uputila, u drugom dijelu naslovljenom „Predmeti tržišnog natjecanja i nadzor”, na pokretanje postupka protiv tužiteljâ i određenih proizvođača generičkih lijekova, pri čemu je pojasnila da je „riječ o navodnim povredama pravila [UFEU‑a] koja se odnose na ograničavajuće trgovinske prakse (članak [101. UFEU‑a]) i na zlouporabu vladajućeg položaja na tržištu (članak [102. UFEU‑a])”, da „[će se,] [u] okviru tog predmeta, ispitati sporazumi sklopljeni između Serviera i određenog broja proizvođača generičkih lijekova” te da „[su] [t]i ugovori utjecali na ulazak na tržište konkurenata koji proizvode generičku verziju perindoprila, ključnog lijeka u liječenju bolesti srca i povišenog krvnog tlaka”. Članica Komisije zadužena za tržišno natjecanje stoga je itekako razlikovala ishode sektorskog istraživanja od odluke o pokretanju postupka protiv tužiteljâ. Što se tiče potonjeg postupka, članica Komisije zadužena za tržišno natjecanje pojasnila je da je bila riječ o mogućim povredama pravilâ tržišnog natjecanja. Sama okolnost da je u sljedećoj rečenici spomenula činjenicu da su predmetni sporazumi utjecali na ulazak generičkih lijekova na tržište ne može značiti da je smatrala da postoji povreda pravilâ tržišnog natjecanja, s obzirom na kontekst iznesen u prethodnoj rečenici. Članica Komisije zadužena za tržišno natjecanje tako je na toj tiskovnoj konferenciji samo obavijestila javnost o istrazi koja je bila u tijeku, uz diskreciju i suzdržanost koje zahtijeva poštovanje pretpostavke nedužnosti.

133

Kao drugo, J. Almunia je 8. listopada 2012., tijekom rasprave o podnošenju Europskom parlamentu Komisijina programa djelovanja u području tržišnog natjecanja za razdoblje 2013. – 2014., osobito spomenuo postupak u pogledu spornih sporazuma, pri čemu je naveo da su, „[u] farmaceutskom sektoru, […] i Servier prije ljeta obaviješteni […] o činjenicama koje je utvrdila [Komisija]”, da „[se boji] da su ta društva zlouporabila svoje patente kako bi spriječila pristup povoljnijih generičkih lijekova na tržište” i da „[se nada] da će odluke koje će se donijeti, idealno 2013., imati za učinak promjenu trenutačnih praksi određenih dionika u sektoru, koje imaju mnogo prostora za poboljšanje” (govor objavljen na stranici Glavne uprave za tržišno natjecanje). Time što je naveo da je Komisija tužiteljima i drugim poduzetnicima dostavila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u ovom i u još jednom predmetu te da će se odluke donijeti 2013., član Komisije ipak nije povrijedio svoju obvezu nepristranosti te je samo obavijestio Parlament o istrazi koja je bila u tijeku, uz diskreciju i suzdržanost koje zahtijeva poštovanje pretpostavke nedužnosti. Naime, valja podsjetiti na preliminarnu prirodu obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, što je funkcija tog dokumenta, kako je definirana uredbama Unije, koja obuhvaća da se poduzetnicima pruže svi potrebni elementi kako bi mogli učinkovito izložiti svoju obranu prije nego što Komisija donese konačnu odluku (vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Koninklijke Wegenbouw Stevin/Komisija, T‑357/06, EU:T:2012:488, t. 43. i navedenu sudsku praksu). Iako Komisija stoga mora, u skladu s člankom 27. stavkom 1. Uredbe br. 1/2003, donijeti konačnu odluku temeljenu samo na činjenicama za koje je strankama omogućeno da se izjasne, Komisija ipak nije dužna preuzeti sve elemente navedene u obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, osobito ako je očito da su ti elementi nedovoljni. Stoga je svojstveno prirodi obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku da je privremena i podložna izmjenama tijekom ocjene koju Komisija kasnije provodi na temelju napomena koja joj stranke podnesu u odgovoru, kao i drugih činjeničnih utvrđenja (presuda od 10. srpnja 2008., Bertelsmann i Sony Corporation of America/Impala, C‑413/06 P, EU:C:2008:392, t. 63.). Usto, nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, u kojoj Komisija u okviru prve analize smatra da je povreda počinjena, dužnost suzdržanosti člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje više ne treba biti toliko široka, pri čemu taj član u javnim izjavama može uz sav potreban oprez, kad je riječ o privremenoj ocjeni, iznijeti ono što se poduzetniku stavlja na teret u toj fazi postupka.

134

Naposljetku, kao treće, iz spisa proizlazi da je J. Almunia 12. travnja 2013., u govoru pred američkom odvjetničkom komorom u Washingtonu prenesenom u medijima, iznio da će „Komisija […] u nadolazećim mjesecima odlučiti o zakonitosti sporazuma sklopljenih između farmaceutskih društava čiji je cilj odgoditi ulazak na tržište povoljnijih generičkih lijekova” i da će „ishodi sektorskog istraživanja biti preobličeni u odluke u predmetima […] i Servier” (odlomak s internetske stranice MLex). Valja istaknuti da se u tom članku o govoru člana Komisija izvješćuje samo neizravno. Usto, pod pretpostavkom da taj govor stvarno obvezuje člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje, ne može ga se tumačiti kao da znači da je postojala mogućnost da se u tom predmetu donese odluka (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 8. srpnja 1999., Vlaamse Televisie Maatschappij/Komisija, T‑266/97, EU:T:1999:144, t. 53.). Stoga je član Komisije zadužen za tržišno natjecanje samo obavijestio javnost o istrazi koja je bila u tijeku, uz diskreciju i suzdržanost koje zahtijeva poštovanje pretpostavke nedužnosti. U svakom slučaju, važno je podsjetiti da je taj govor samo izraz mišljenja člana Komisije zaduženog za tržišno natjecanje o postupku koji je u tijeku i koji se može pripisati samo tom članu i ne dovodi u pitanje stajalište koje je kolegij članova Komisije donio po završetku postupka (vidjeti točku 127. ove presude).

135

Prema tome, nije potrebno ispitati argument tužiteljâ prema kojem bi pobijana odluka bila drukčija da članovi Komisije nisu dali te izjave.

136

U potporu tom tužbenom razlogu, tužitelji k tomu prigovaraju članu Komisije zaduženom za tržišno natjecanje i njegovu uredu da nisu bili prisutni na većini saslušanja. Međutim, na temelju činjenice, koju su na raspravi naglasili tužitelji, da J. Almunia nije sudjelovao na njihovu saslušanju pred Komisijom i da ga je zastupao član njegova ureda ne može se utvrditi da je odluka o izricanju kazne u načelu već bila donesena čak i prije tog saslušanja. Usto, nijednom se odredbom ne predviđa da je sudjelovanje člana Komisije ili člana njegova ureda na saslušanju obvezno. Doista, sud Unije smatra da se načelo dobre uprave ne može pretvoriti u obvezu jer ga zakonodavac nije smatrao obvezom (vidjeti u tom smislu presudu od 27. rujna 2012., Koninklijke Wegenbouw Stevin/Komisija, T‑357/06, EU:T:2012:488, t. 242.).

137

Osim toga, tužitelji prigovaraju Komisiji da je povrijedila pravila i primjenjive standarde dokazivanja time što je uputila na nekoliko uvodnih izjava pobijane odluke koje tužitelji osporavaju u drugim tužbenim razlozima (iskrivljavanje činjenica, pogreška u pogledu pravnog kriterija primjenjivog za kvalifikaciju povrede s obzirom na cilj, preširoko tumačenje pojma potencijalnog tržišnog natjecanja itd.). U replici, tužitelji tvrde da je cilj tih primjera utvrditi pristranost u istrazi. Kao što tvrdi Komisija, ta argumentacija tužiteljâ ipak se preklapa s pitanjem jesu li činjenična utvrđenja iz pobijane odluke uredno potkrijepljena dokazima koje je podnijela institucija i je li Komisija u analizi počinila pogreške koje se tiču prava (vidjeti u tom smislu presudu od 24. listopada 1991., Atochem/Komisija, T‑3/89, EU:T:1991:58, t. 39.). Prema tome, ti će se argumenti kasnije ispitati u okviru tužbenih razloga koji se odnose na meritum. U svakom slučaju, valja istaknuti da ti argumenti proizlaze iz pukih tvrdnji te se njima ne može dokazati da je Komisija svojom pristranošću stvarno dovela u pitanje ishod upravnog postupka ili istrage (vidjeti u tom smislu presudu od 6. srpnja 2000., Volkswagen/Komisija, T‑62/98, EU:T:2000:180, t. 272.).

138

Naposljetku, tužitelji tvrde da činjenica da unutarnji odbor Glavne uprave za tržišno natjecanje nije dodatno ispitao predmet upućuje na pristranost pobijane odluke i opravdava njezino poništenje zbog povrede načela pretpostavke nedužnosti i članka 41. Povelje o temeljnim pravima. Međutim, važno je istaknuti da se nijednom regulatornom odredbom ni Komisijinim internim pravilom Komisiju ne obvezuje da organizira da unutarnji odbor dodatno ispita sve predmete te podsjetiti da se načelo dobre uprave ne može pretvoriti u obvezu jer ga zakonodavac nije smatrao obvezom (vidjeti točku 136. ove presude). Točno je da je u Glavnoj upravi za tržišno natjecanje 2004. uspostavljen sustav istorazinske kontrole. Međutim, iz dokumenta koji je u rujnu 2011. objavila Komisija, naslovljenog „Postupak primjene članaka 101. i 102. UFEU‑a: ključni dionici i ravnoteža ovlasti”, proizlazi da je glavni direktor Glavne uprave za tržišno natjecanje odlučio, u dogovoru s članom Komisije zaduženim za tržišno natjecanje, o predmetima u kojima se uspostavlja taj unutarnji odbor, da odluka o održavanju takvog odbora i njegovu sastavu neće biti javno objavljena i da istorazinska ocjena predmeta ni u kojem slučaju ne uključuje stranke postupka ili bilo koju treću stranku. Glavna uprava za tržišno natjecanje stoga ne treba takvo dodatno ispitivanje provesti u svim predmetima, tako da se Komisiji ne može prigovoriti da nije provela takvo dodatno ispitivanje u ovom slučaju.

139

Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

142

Članak 14. Uredbe br. 1/2003, iz poglavlja IV. koje se odnosi na suradnju između, s jedne strane, Komisije i, s druge strane, tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje i sudova država članica, predviđa, u stavku 1., da će se „Komisija […] za pomoć obratiti Savjetodavnom odboru za pitanja ograničavajućih djelovanja i vladajućih položaja prije donošenja bilo koje odluke iz članaka 7., 8., 9., 10., 23., te članka 24. stavka 2. i članka 29. stavka 1.” te uredbe. Člankom 14. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 određuje se da će se „[u] svrhu rješavanja pojedinačnih predmeta Savjetodavni odbor sastojat[i] […] od predstavnika tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje”. Člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 pojašnjava se da Savjetodavni odbor sastavlja pisano mišljenje o preliminarnom nacrtu odluke Komisije te se člankom 14. stavkom 5. te uredbe pojašnjava da „Komisija mora u potpunosti uzeti u obzir mišljenje koje izrazi Savjetodavni odbor” i pritom „[ga] obavijestiti o načinu na koji je uzela u obzir njegovo mišljenje”. Usto, „[n]a zahtjev jednog ili nekoliko članova, stavovi navedeni u mišljenju moraju biti obrazloženi” (članak 14. stavak 3. Uredbe br. 1/2003). U točki 58. Obavijesti Komisije o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja (SL 2004., C 101, str. 43. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 231.), u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja) određuje se, k tomu, da je „Savjetodavni odbor […] forum na kojem stručnjaci iz različitih tijela nadležnih za tržišno natjecanje raspravljaju o pojedinačnim predmetima i općim pitanjima iz prava tržišnog natjecanja [Unije]”.

143

Na postupovnom planu, člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 predviđa se da se konzultacije sa Savjetodavnim odborom „mogu održati na sastanku koji saziva i kojem predsjedava Komisija, a koji se može održati najranije 14 dana nakon slanja poziva za taj sastanak, uz koji mora biti priložen sažetak predmetnog slučaja, te upućivanje na najvažnije dokumente i preliminarni nacrt odluke”. Međutim, „[a]ko Komisija šalje obavijest o sazivanju sastanka u roku kraćem od gore navedenih, sastanak se može održati predloženog dana ako se nijedna država članica tome ne protivi”. U točki 66. Obavijesti o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja također se pojašnjava da je „[u]redbom Vijeća dopušteno […] i kraće razdoblje između dostave poziva i održavanja sastanka o kojem se države članice mogu dogovoriti”. Člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 predviđa se, k tomu, da Savjetodavni odbor „[m]ože izdati mišljenje čak i ako su neki članovi odsutni, ili ako ih nitko ne predstavlja”. Člankom 14. stavkom 4. Uredbe br. 1/2003 određuje se, naposljetku, da se „[k]onzultacije […] mogu obaviti i pismenim putem”, ali da će, „na zahtjev bilo koje države članice, Komisija […] sazvati sastanak”. U skladu s tom odredbom, „[u] slučaju pismenog postupka, Komisija će odrediti rok u trajanju od najmanje 14 dana, unutar kojeg države članice moraju dati svoje primjedbe na uvid svim drugim državama članicama”.

144

U dokumentu naslovljenom „Odredbe o metodama rada Savjetodavnog odbora” od 19. prosinca 2008., koji je Komisija podnijela 6. studenoga 2015. nakon mjere upravljanja postupkom, pojašnjavaju se različite faze koje prethode savjetovanju sa Savjetodavnim odborom i, konkretno, faze u kojima se nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje mogu upoznati sa spisom kako se odvija istraga u predmetu.

145

Kao prvo, u tom pogledu valja podsjetiti da, u skladu s odredbama članka 11. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, „Komisija dostavlja tijelima država članica nadležnim za tržišno natjecanje primjerke najvažnijih dokumenata koje je prikupila u svrhu primjene članaka 7., 8., 9., 10. i članka 29. stavka 1.” navedene uredbe i da, „[n]a zahtjev tijela države članice nadležnog za tržišno natjecanje, Komisija mu dostavlja primjerke drugih postojećih dokumenata neophodnih za donošenje ocjene u predmetu”. Člankom 11. stavkom 6. Uredbe br. 1/2003 predviđa se, k tomu, da, „[a]ko Komisija pokrene postupak za donošenje odluke sukladno Poglavlju III., time tijelima država članica nadležnim za tržišno natjecanje prestaje nadležnost za primjenu članaka [101. i 102. UFEU‑a]” i da, „[a]ko je tijelo države članice nadležno za tržišno natjecanje već pokrenulo postupak i radi na predmetu, Komisija će pokrenuti postupak samo nakon što se o tome konzultira s nacionalnim tijelom nadležnim za tržišno natjecanje”. U skladu s tim odredbama, Komisija nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje prosljeđuje, odmah nakon što ih dostavi predmetnom poduzetniku ili nakon njihova primitka, prvotnu odluku o pokretanju postupka, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku upućenu navedenom poduzetniku, njegov odgovor na taj dokument i ostale najvažnije dokumente predmeta (vidjeti točke 6. i 7. Odredbi o metodama rada Savjetodavnog odbora).

146

Kao drugo, u točkama 33. do 36. Odredbi o metodama rada Savjetodavnog odbora predviđa se da, za svaki predmet u kojem Komisija poduzetniku uputi obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, Komisija u roku od 45 dana nakon što dotičnim strankama dostavi obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku imenuje jedno od nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje izvjestiteljem u predmetu (u daljnjem tekstu: NTZTN izvjestitelj), prema redoslijedu rotirajućeg predsjedništva Vijeća Europske unije, osim ako treba odabrati drugo nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje radi objektivnosti, u kojem slučaju Komisija može, uz suglasnost prvog nacionalnog tijela nadležnog za tržišno natjecanje, odabrati sljedeće tijelo na tom popisu rotirajućih predsjedništava (točke 28., 33. i 34.). NTZTN izvjestitelj, koji je zadužen za to da ostala nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje razumiju predmet i da ih obavještava o glavnim fazama istrage u predmetu, u tu svrhu blisko surađuje s Komisijom (točke 40. i 42.). Odredbama o metodama rada Savjetodavnog odbora također se NTZTN‑u izvjestitelju preporučuje da pošalje popis glavnih pitanja u predmetu najmanje pet dana prije sastanka Savjetodavnog odbora (točka 44. podtočka i.) te da predstavi predmet i njegove izazove na početku sastanka Savjetodavnog odbora (točka 44. podtočka ii.).

147

Kao treće, u skladu s člankom 11. stavkom 1. Uredbe Komisije (EZ) br. 773/2004 od 7. travnja 2004. o postupcima koje Komisija vodi na temelju članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 2004., L 123, str. 18.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 298.), „Komisija pruža strankama kojima je uputila obavijest o utvrđenim činjenicama mogućnost očitovanja prije savjetovanja sa Savjetodavnim odborom iz članka 14. stavka 1. Uredbe […] br. 1/2003”. K tomu, člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004 određuje se da „Komisija poziva tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje da sudjeluju u saslušanju” i da „[t]akođer može pozvati dužnosnike i službenike drugih tijela država članica”. U točki 12. Odredbi o metodama rada Savjetodavnog odbora pojašnjava se da je sudjelovanje nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje u saslušanju korisno za učinkovito funkcioniranje Savjetodavnog odbora. Suprotno tomu, nijednom se odredom ne predviđa da NTZTN izvjestitelj ima posebnu ulogu na saslušanju.

148

Prema sudskoj praksi koja se odnosi na odgovarajuće odredbe Uredbe Vijeća br. 17 od 6. veljače 1962., Prve uredbe o provedbi članaka [101. i 102. UFEU‑a] (SL 1962., 13, str. 204.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 3.), koja je izmijenjena Uredbom br. 1/2003, savjetovanje sa Savjetodavnim odborom bitan je postupovni zahtjev čija povreda utječe na zakonitost Komisijine konačne odluke ako se utvrdi da je nepoštovanje pravila o savjetovanju spriječilo Savjetodavni odbor da bude u potpunosti upoznat s činjenicama pri donošenju svojeg mišljenja. Sadržaj i bitna ili nebitna priroda obveza koje proizlaze iz odredbi kojima se uređuje savjetovanje sa Savjetodavnim odborom stoga treba ocijeniti, u svakom predmetnom slučaju, u skladu s tom svrhom, odnosno kako bi se odboru omogućilo da pri izvršavanju svojih savjetodavnih dužnosti bude u potpunosti upoznat s činjenicama (vidjeti u tom smislu presude od 10. srpnja 1991., RTE/Komisija, T‑69/89, EU:T:1991:39, t. 21. i 23. i od 15. ožujka 2000., Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, EU:T:2000:77, t. 742.).

149

U tom se pogledu, što se tiče dokumenata koje treba proslijediti Savjetodavnom odboru, smatralo da, iako se savjetovanje provodi u okviru suradnje između Komisije i država članica te njegov cilj nije provođenje kontradiktornog postupka u pogledu predmetnih poduzetnika, Savjetodavni odbor mora osobito biti u potpunosti objektivno obaviješten o stajalištu i ključnim argumentima koje su predmetni poduzetnici iznijeli u svojim napomenama o činjenicama koje je Komisija u pogledu njih utvrdila po završetku istrage. Stoga je, među ostalim, zapisnik sa saslušanja u načelu dio najvažnijih dokumenata u smislu članka 10. stavka 5. Uredbe br. 17 te ga stoga treba proslijediti Savjetodavnom odboru tijekom njegova saziva. Međutim, prosljeđivanje zapisnika sa saslušanja bitan je postupovni zahtjev samo ako se pokaže da je potreban u određenom slučaju kako bi Savjetodavni odbor mogao biti u potpunosti upoznat s činjenicama pri donošenju svojeg mišljenja, odnosno kako ga netočne ili izostavljene informacije ne bi navele na pogrešan zaključak u pogledu ključnog pitanja. To nije slučaj kada zapisnik sa saslušanja ne sadržava važne elemente ocjene, koji su novi u odnosu na pisane odgovore predmetnog poduzetnika na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, koji su priloženi sazivu Savjetodavnog odbora. Naime, u takvom slučaju, činjenica da Komisija nije proslijedila zapisnik sa saslušanja Savjetodavnom odboru prilikom njegova saziva ne povređuje prava obrane predmetnog poduzetnika i nema nikakav utjecaj na ishod savjetodavnog postupka. Stoga takvo neprosljeđivanje ne može štetno utjecati na cijeli upravni postupak i tako dovesti u pitanje zakonitost konačne odluke (presuda od 10. srpnja 1991., RTE/Komisija, T‑69/89, EU:T:1991:39, t. 21. do 23.).

150

K tomu, presuđeno je da činjenica da Komisija Savjetodavnom odboru nije priopćila točan iznos predložene novčane kazne ne predstavlja povredu bitnog postupovnog zahtjeva jer su mu dostavljeni svi ključni elementi potrebni za sastavljanje mišljenja o novčanim kaznama. Savjetodavni odbor treba samo biti obaviješten o kriterijima predviđenim za izricanje novčane kazne (vidjeti u tom smislu presudu od 15. ožujka 2000, Cimenteries CBR i dr./Komisija, T‑25/95, T‑26/95, T‑30/95 do T‑32/95, T‑34/95 do T‑39/95, T‑42/95 do T‑46/95, T‑48/95, T‑50/95 do T‑65/95, T‑68/95 do T‑71/95, T‑87/95, T‑88/95, T‑103/95 i T‑104/95, EU:T:2000:77, t. 747. i 748.). U točki 23. Odredbi o metodama rada Savjetodavnog odbora podsjeća se tako na potrebu da se osigura povjerljivost razmjene podnesaka unutar odbora, osobito u pogledu iznosa novčane kazne. Točkom 24. istih odredbi predviđa se u pogledu utvrđivanja iznosa novčane kazne da Komisija na sastanku Savjetodavnog odbora dostavlja dokument u kojem se objašnjava primijenjena metoda izračuna, pri čemu upućuje upravo na Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003 (SL 2006., C 210, str. 2. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58.), u daljnjem tekstu: Smjernice o metodi za utvrđivanje kazni), za koji članovi Savjetodavnog odbora mogu zatražiti dodatno vrijeme kako bi ispitali taj dokument i koji se po završetku sastanka vraća Komisiji.

151

U ovom slučaju, kao prvo, tužitelji tvrde da se Komisija nije stvarno savjetovala sa Savjetodavnim odborom zbog toga što se nisu proslijedili dio preliminarnog nacrta odluke o novčanim kaznama i odgovori poduzetnika na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, zbog kratkog roka u kojem je preliminarni nacrt pobijane odluke proslijeđen njegovim članovima, nedostataka u sažetku preliminarnog nacrta odluke koji je proslijeđen nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje i nedostatnosti obrazloženja mišljenja Savjetodavnog odbora. Te različite argumente valja ispitati s obzirom na sadržaj spisa i osobito na činjenična pojašnjenja koja je Komisija dostavila 6. studenoga 2015. u odgovoru na gore navedenu mjeru upravljanja postupkom i na raspravi.

152

Što se tiče argumenta tužiteljâ koji se odnosi na to da se nije proslijedio dio preliminarnog nacrta odluke o novčanim kaznama, tužitelji su na raspravi odustali od njega, što je zabilježeno u zapisniku s rasprave. Iako su na raspravi tužitelji ipak tvrdili da nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje nisu primila obavijest o metodi izračuna iznosa novčane kazne tijekom sastanaka Savjetodavnog odbora, ta kritika nije potkrijepljena činjenicama jer iz spisa proizlazi da je Komisija nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje 3. srpnja 2014. poslala poglavlje 10., koje se odnosi na novčane kazne i koje sadržava objašnjenje glavnih elemenata te metode i podsjetnik na poziv na drugi sastanak Savjetodavnog odbora od 7. srpnja 2014. U tom pogledu, valja istaknuti da su nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje prethodno primila 23. srpnja 2013. odgovore poduzetnikâ na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, kao i 19. prosinca 2013. dopis o činjenicama te 13. veljače 2014. odgovore poduzetnikâ na taj dopis. Naposljetku, Komisija im je 20. svibnja 2014. proslijedila dopis o činjenicama u pogledu pripisivanja odgovornosti za povrede, kao i odgovore Mylana, Nichea i Unichema na taj dopis.

153

Što se tiče roka u kojem je proslijeđen preliminarni nacrt pobijane odluke, iz spisa proizlazi da ga je Komisija nacionalnim tijelima država članica nadležnim za tržišno natjecanje prosljeđivala u tri faze: poglavlja 1. do 4. poslana su im 12. lipnja 2014. uz poziv na prvi sastanak Savjetodavnog odbora od 30. lipnja 2014., poglavlja 5. do 9. poslana su im 20. lipnja 2014. uz sažetak preliminarnog nacrta odluke te im je poglavlje 10. koje se odnosi na novčane kazne (ne uključujući točan iznos tih kazni) bilo poslano 3. srpnja 2014. uz podsjetnik na poziv, poslan 30. lipnja 2014., na drugi sastanak Savjetodavnog odbora od 7. srpnja 2014., koji se trebao odnositi na cijeli preliminarni nacrt odluke. U tom pogledu, važno je istaknuti da, iako se, kao što tvrde tužitelji, u točki 10. na stranici 109. Odredbi priručnika za postupak u području politike tržišnog natjecanja Glavne uprave za tržišno natjecanje navodi da se općenito održavaju dva sastanka tog odbora, pri čemu se jedan odnosi na bit predmeta, a drugi na iznos novčanih kazni, njima se ipak ne nalaže da tu organizacijsku shemu sustavno treba poštovati. Usto, iz spisa proizlazi da je Komisija u ovom slučaju u pozivu na drugi sastanak poslanom 30. lipnja 2014, kao i u poruci elektroničke pošte od 3. srpnja 2014. izričito navela da je dnevni red sastanka od 7. srpnja 2014. obuhvaćao raspravu o predmetu u cijelosti.

154

Točno je da takvo postupno slanje dokumenata, pri čemu se u određenim slučajevima povrijedio rok od četrnaest dana, upućuje na određenu užurbanost koja je vjerojatno povezana s činjenicom da je Komisija od slanja poziva na sastanak od 30. lipnja 2014. nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje najavila da odluku namjerava donijeti 9. srpnja 2014., te zbog tog postupnog slanja članovi odbora nisu imali najbolje uvjete za zauzimanje stajališta. Međutim, valja utvrditi da se nijedno nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje nije protivilo datumima tih sastanaka, iako bi, na temelju članka 14. stavka 3. Uredbe br. 1/2003, takva protivljenja spriječila održavanje predmetnih sastanaka. K tomu, iz spisa proizlazi da je Komisija nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje 6. srpnja 2009. proslijedila prvotnu odluku o pokretanju postupka, 31. srpnja 2012. obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku upućenu predmetnim poduzetnicima, 23. srpnja 2013. odgovore poduzetnikâ na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, 19. prosinca 2013. dopis o činjenicama, 13. veljače 2014. odgovore poduzetnikâ na taj dopis i 20. svibnja 2015. dopis o činjenicama u pogledu pripisivanja odgovornosti za povrede, kao i odgovore Mylana, Nichea i Unichema na taj dopis. Usto, Komisija im je 25. lipnja 2014. uputila preliminarni nacrt zapisnika sa saslušanja koji je sastavio službenik za usmene rasprave.

155

Prema tome, iako se može smatrati neprimjerenim, da je konkretno Komisija nacionalnim tijelima država članica nadležnim za tržišno natjecanje poslala poglavlja 5. do 9. preliminarnog nacrta odluke, s obzirom na njihovu duljinu (gotovo 600 stranica) i složenost, samo deset dana prije održavanja prvog sastanka Savjetodavnog odbora, valja istaknuti, uzimajući u obzir sve elemente navedene u točkama 153. i 154. ove presude, da su članovi Savjetodavnog odbora bili dovoljno obaviješteni o biti spisa i sadržaju preliminarnog nacrta odluke i da je stoga odbor mogao biti u potpunosti upoznat s činjenicama pri donošenju svojeg mišljenja.

156

K tomu, valja pojasniti da se, suprotno onomu što tvrde tužitelji, ni odredbama članka 14. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 ni odredbama točke 66. Obavijesti o suradnji u okviru Mreže tijela za zaštitu tržišnog natjecanja Komisiji ne nalaže da dobije izričitu prethodnu suglasnost tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje kako bi odstupila od predviđenog roka od četrnaest dana između slanja poziva članovima Savjetodavnog odbora i njihova sastanka. Naime, iz članka 14. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 proizlazi da je, ako Komisija šalje obavijest o sazivanju sastanka u roku kraćem od gore navedenih, na državama članicama da izraze eventualno protivljenje u tom pogledu, a u suprotnom se sastanak održava na datum koji je utvrdila Komisija. Usto, što se tiče navodne povrede načela dobre uprave, važno je podsjetiti da se to načelo ne može pretvoriti u obvezu jer ga zakonodavac nije smatrao obvezom (vidjeti točku 136. ove presude).

157

Što se tiče mišljenja koje je donio Savjetodavni odbor, važno je podsjetiti, s jedne strane, da se u skladu s člankom 14. stavkom 6. Uredbe br. 1/2003 ono ne objavljuje sustavno, pri čemu se u sudskoj praksi čak smatra da njegovo neprosljeđivanje predmetnim poduzetnicima nije protivno načelu poštovanja prava obrane (vidjeti u tom smislu presudu od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 35. i 36.), i, s druge strane, da se odredbama članka 14. stavka 3. Uredbe br. 1/2003 predviđa da stavovi navedeni u tom mišljenju moraju biti obrazloženi samo na zahtjev najmanje jednog člana navedenog odbora, što ovdje nije bio slučaj. Usto, člankom 27. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 predviđa se da stranke u postupku koji Komisija vodi na temelju članka 101. UFEU‑a nemaju uvid u korespondenciju između Komisije i tijela država članica nadležnih za tržišno natjecanje ili između potonjih tijela, uključujući i dokumente iz članaka 11. i 14. navedene uredbe. K tomu, na temelju članka 28. stavka 2. Uredbe br. 1/2003, službene osobe i zaposlenici Komisije i tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje ne smiju otkriti informacije koje su pribavili ili razmijenili u skladu s navedenom uredbom te koje su obuhvaćene obvezom čuvanja poslovne tajne te se ta obveza također odnosi na sve predstavnike i stručnjake država članica koji prisustvuju sastancima Savjetodavnog odbora u skladu s člankom 14. Uredbe br. 1/2003. Prema tome, tužitelji ne mogu valjano tvrditi da je mišljenje koje je donio Savjetodavni odbor nedostatno obrazloženo. K tomu, s obzirom na primjenjive odredbe, okolnost da je mišljenje kratko i nije dovoljno detaljno ne može značiti da Savjetodavni odbor nije imao na raspolaganju sve elemente na temelju kojih je mogao pri odlučivanju biti u potpunosti upoznat s činjenicama niti znači da navedeni odbor pri odlučivanju nije bio u potpunosti upoznat s činjenicama, i to čak i ako je donio sažetu odluku.

158

Naposljetku, tužitelji tvrde da, s obzirom na to da je sažetak preliminarnog nacrta odluke koji je Komisija poslala članovima Savjetodavnog odbora bio djelomičan i nepotpun, odbor nije mogao pri odlučivanju biti u potpunosti upoznat s činjenicama. Valja ipak podsjetiti, kao što tvrdi Komisija, da cilj tog sažetka nije bio popisati argumente obrane predmetnog poduzetnika, nego olakšati raspravu unutar Savjetodavnog odbora o tekstu preliminarnog nacrta odluke. U svakom slučaju, u ovom predmetu, iz odgovora Komisije na mjeru upravljanja postupkom proizlazi da je Komisija, u svojem sažetku priloženom preliminarnom nacrtu odluke, iznijela glavne elemente potonje odluke, pri čemu je istaknula najosjetljivije aspekte svoje analize (kriterije na temelju kojih se može utvrditi postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, utvrđivanje tržišta, primjenu članka 102. UFEU‑a). Sama okolnost da u tom sažetku nije navela stanje svih sporova u pogledu patenta 947, tumačenje dosega određenih odredbi sporazumâ o nagodbi, činjenice koje su uslijedile nakon što je EPO proglasio patent 947 nevaljanim ili razlike između stjecanja tehnologije Rolaboa i tehnologije drugog društva ne može dovesti do zaključka da Savjetodavni odbor, koji je, osim toga, raspolagao velikim brojem dokumenata o predmetu i osobito argumentima koje su tužitelji iznijeli u svojim napomenama na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i na dopis o činjenicama (vidjeti točke 152. i 154. ove presude), nije mogao biti u potpunosti upoznat s činjenicama pri donošenju svojeg mišljenja.

159

Kao drugo, tužitelji tvrde da se nije redovno savjetovalo sa Savjetodavnim odborom jer je samo mali broj njegovih članova bio prisutan na sastancima i da NTZTN izvjestitelj o predmetu, koji je nepravodobno imenovan, nije bio prisutan na saslušanju stranaka i na drugom sastanku Savjetodavnog odbora.

160

Tužitelji prigovaraju Komisiji da nije imenovala NTZTN‑a izvjestitelja u roku od 45 dana nakon slanja obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i da je namjerno odabrala nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje koje nije bilo prisutno na saslušanju.

161

Nesporno je da se odredbama o metodama rada Savjetodavnog odbora predviđa da se NTZTN‑a izvjestitelja načelno imenuje u roku od 45 dana nakon što se poduzetnicima pošalje obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i u skladu s objektivnim kriterijem, odnosno, načelno, prema redoslijedu rotirajućeg predsjedništva Vijeća (vidjeti točku 146. ove presude). U ovom slučaju, iz spisa proizlazi da je postupak imenovanja NTZTN‑a izvjestitelja započeo 7. svibnja 2014. i da je Bundeswettbewerbsbehörde (Savezno tijelo nadležno za tržišno natjecanje, Austrija, u daljnjem tekstu BWB) imenovan NTZTN‑om izvjestiteljem 3. lipnja 2014., odnosno nakon saslušanja, ali puno prije sastanaka Savjetodavnog odbora i da je imenovan u skladu s objektivnim kriterijem, odnosno prema redoslijedu rotirajućeg predsjedništva Vijeća. Međutim, u ovom se slučaju ne može smatrati da je sama povreda roka od 45 dana za imenovanje NTZTN‑a izvjestitelja, koju je Komisija priznala na raspravi, spriječila Savjetodavni odbor da pri izvršavanju svojih dužnosti bude u potpunosti upoznat s činjenicama. Naime, uloga NTZTN‑a izvjestitelja u tome da nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje razumiju predmet i da o njemu budu obaviještena osobito je važna samo u fazi pripreme sastanaka Savjetodavnog odbora (vidjeti točku 164. ove presude) te je, u ovom slučaju, u toj fazi postupka NTZTN izvjestitelj bio imenovan. Osim toga, što se tiče imenovanja BWB‑a kao NTZTN‑a izvjestitelja, važno je istaknuti da tužitelji nisu iznijeli nikakav element na temelju kojeg se može utvrditi da je to imenovanje bilo povezano s time da to nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje nije bilo prisutno na sastancima od 15., 16., 17. i 18. travnja 2013. te da je, u svakom slučaju, ono bilo provedeno u skladu s isključivo objektivnim kriterijem, odnosno prema redoslijedu rotirajućeg predsjedništva Vijeća.

162

Tužitelji također tvrde da Savjetodavni odbor nije mogao biti u potpunosti upoznat s činjenicama pri donošenju odluke jer NTZTN izvjestitelj nije sudjelovao ni na saslušanju stranaka 15., 16., 17. i 18. travnja 2013. ni na sastanku Savjetodavnog odbora od 7. srpnja 2014. Komisija tvrdi da se nijednim tekstom ne predviđa obvezno sudjelovanje NTZTN‑a izvjestitelja na saslušanju te podsjeća da je osam država članica bilo prisutno na saslušanju.

163

Važno je istaknuti da, iako se u točki 12. Odredbi o metodama rada Savjetodavnog odbora pojašnjava da je sudjelovanje nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje na saslušanjima korisno za učinkovito funkcioniranje Savjetodavnog odbora, nijednom se odredbom, suprotno tomu, NTZTN‑u izvjestitelju ne nalaže da sudjeluje na saslušanju, uzimajući u obzir da se člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 773/2004 predviđa samo da su tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje pozvana da sudjeluju u saslušanju, i to tim više što se svim nacionalnim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje šalje kopija zapisnika sa saslušanja. Uostalom, može se istaknuti, kao što tvrdi Komisija, da su nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje uredno pozvana da sudjeluju u saslušanju te su osam od tih tijela stvarno bila zastupana (vidjeti, u pogledu slučaja u kojem nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje nisu pozvana na saslušanje, presudu od 21. rujna 2017., Feralpi/Komisija, C‑85/15 P, EU:C:2017:709, t. 38. do 44.). K tomu, valja podsjetiti da je uloga NTZTN izvjestitelja u tome da NTZTN‑ovi razumiju predmet i da o njemu budu obaviješteni osobito važna pred Savjetodavnim odborom, a ne u fazi saslušanja. Odredbama o metodama rada Savjetodavnog odbora tako se NTZTN‑u izvjestitelju preporučuje da pošalje popis glavnih pitanja u predmetu najmanje pet dana prije sastanka Savjetodavnog odbora, čiji je cilj, osobito, saznati mogu li NTZTN‑ovi postići opći dogovor prije preliminarnog nacrta odluke, imaju li napomene o određenim aspektima i žele li da se mišljenje objavi (točka 44. podtočka i.), te da predstavi predmet i njegove izazove na početku prvog sastanka Savjetodavnog odbora (točka 44. podtočka ii.). Doista, iz spisa proizlazi da je BWB itekako raspravljao s Komisijom kako bi se sastavio popis pitanja koji je Komisija poslala na ispitivanje članovima Savjetodavnog odbora te da je sudjelovao na prvom sastanku Savjetodavnog odbora, tijekom kojeg je iznio svoje izvješće, te tužitelji nisu osporavali da je on tom prilikom u potpunosti odradio svoju ulogu NTZTN‑a izvjestitelja. Osim toga, sama okolnost da je Komisija drugim tijelima nadležnima za tržišno natjecanje proslijedila popis glavnih pitanja u predmetu ujutro 26. lipnja 2014., odnosno četiri dana prije prvog sastanka Savjetodavnog odbora, iako se Odredbama o metodama rada Savjetodavnog odbora preporučuje da taj rok bude pet dana, ne može biti dovoljna kako bi se zaključilo da Savjetodavni odbor nije mogao biti u potpunosti upoznat s činjenicama pri donošenju odluke. Suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija k tomu nije bila dužna imenovati drugog NTZTN‑a izvjestitelja, s obzirom na to da se u točki 38. Odredbi o metodama rada Savjetodavnog odbora predviđa samo mogućnost da se po potrebi fizičku osobu koja zastupa nacionalno tijelo nadležno za tržišno natjecanje zamijeni drugom fizičkom osobom istog tijela. Prema tome, činjenica da BWB u ovom slučaju nije sudjelovao na saslušanju stranaka 15., 16., 17. i 18. travnja 2013. ni, nažalost, na drugom sastanku Savjetodavnog odbora od 7. srpnja 2015. nije spriječila Savjetodavni odbor da bude u potpunosti upoznat s činjenicama pri donošenju odluke.

164

Što se tiče prigovora koji se temelji na prisutnosti malog broja država članica na sastancima Savjetodavnog odbora, iz spisa proizlazi da je na sastanku od 30. lipnja 2014. bilo zastupano samo pet nacionalnih tijela nadležnih za tržišno natjecanje (tijela Kraljevine Španjolske, Talijanske Republike, Republike Austrije, Republike Finske i Kraljevine Švedske) te da su na sastanku od 7. srpnja 2014. bila zastupana samo dva nacionalna tijela nadležna za tržišno natjecanje (tijela Savezne Republike Njemačke i Republike Finske). Iz toga zaista proizlazi da je mali broj zastupnika država članica sudjelovao u mišljenju koje je Savjetodavni odbor donio u ovom slučaju jer se u skladu s točkama 20. i 21. Odredbi o metodama rada Savjetodavnog odbora samo komentari i napomene koje iznesu članovi prisutni na sastanku uzimaju u obzir u mišljenju koje donosi Savjetodavni odbor. Kad joj je na raspravi postavljeno pitanje o razlozima tako slabog sudjelovanja i mogućnosti odgode sastanaka Savjetodavnog odbora, Komisija je iznijela da je znala za štrajk željezničara te da je kontaktirala članove Odbora kako bi saznala imaju li posebnih komentara, ali da nije namjeravala odgoditi sastanke.

165

Iako je točno da bi u takvim okolnostima bilo prikladno da Komisija odgodi sastanke Savjetodavnog odbora, ipak se zbog malog broja zastupnika država članica na sastancima ne može zaključiti da je Komisija u ovom slučaju povrijedila bitan postupovni zahtjev savjetovanja sa Savjetodavnim odborom.

166

Naime, najprije valja utvrditi da, iako se može činiti da je to neuobičajeno i da nije u skladu s pojmom dobre uprave, nijednom se odredbom ne predviđa pravilo o postojanju kvoruma pri donošenju mišljenja Savjetodavnog odbora. Usto, člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 1/2003 izričito se predviđa da Savjetodavni odbor „[m]ože izdati mišljenje čak i ako su neki članovi odsutni, ili ako ih nitko ne predstavlja”. Nadalje, važno je podsjetiti da je Komisija dužna omogućiti tijelima država članica nadležnim za tržišno natjecanje da sudjeluju u Savjetodavnom odboru i da je, u ovom slučaju, poduzela sve mjere potrebne u tu svrhu jer im je poslala pozive na sastanke Savjetodavnog odbora od 30. lipnja i 7. srpnja 2014., kao i sve potrebne dokumente od pokretanja postupka (vidjeti točke 153. i 154. ove presude) i jer nije bilo protivljenja u pogledu datuma tih sastanaka (vidjeti točku 154. ove presude). Naposljetku, valja istaknuti da Savjetodavni odbor može činiti forum koji osigurava dosljednu primjenu propisa o tržišnom natjecanju Unije, kao što se predviđa uvodnom izjavom 19. Uredbe br. 1/2003, samo pod uvjetom da su tijela država članica nadležna za tržišno natjecanje spremna u njemu učinkovito surađivati, uzimajući u obzir da Komisija u tom pogledu nema nikakvu ovlast prisile.

167

Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

170

Valja podsjetiti da je načelo djelotvorne sudske zaštite opće načelo prava Unije koje je danas izraženo u članku 47. Povelje o temeljnim pravima (presuda od 8. prosinca 2011., Chalkor/Komisija, C‑386/10 P, EU:C:2011:815, t. 52.). To se načelo sastoji od različitih elemenata koji, među ostalim, obuhvaćaju prava obrane, načelo jednakosti oružja, pravo na pristup sudovima, kao i pravo na savjetovanje, obranu i zastupanje (presuda od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, EU:C:2012:684, t. 48.). Načelo jednakosti oružja, koje proizlazi iz samog pojma pravičnog suđenja uključuje obvezu da se svakoj stranci pruži razumna mogućnost da iznese svoje stajalište, uključujući dokaze, u uvjetima koji je u odnosu na protivnu stranu ne stavljaju u znatno slabiji položaj (presude od 6. studenoga 2012., Otis i dr., C‑199/11, EU:C:2012:684, t. 71. i od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 31.).

171

Tužitelji tvrde da su ih ograničenja koja su se na njih primijenila pri podnošenju tužbe stavila u znatno slabiji položaj u odnosu na Komisiju, na koju se nisu primijenila nikakva ograničenja u pogledu vremena ili duljine pri sastavljanju pobijane odluke. Valja ipak podsjetiti da iz sudske prakse ESLJP‑a u pogledu tumačenja članka 6. stavka 1. EKLJP‑a, na koji valja uputiti u skladu s člankom 52. stavkom 3. Povelje o temeljnim pravima, proizlazi da pravo na pristup sudu nije apsolutno. Ostvarivanje tog prava podliježe ograničenjima, osobito u odnosu na uvjete dopuštenosti pravnog lijeka (presuda od 28. veljače 2013., Preispitivanje Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 43.). Iako zainteresirane osobe moraju očekivati da se pravila o dopuštenosti pravnog lijeka primijene, njihova primjena ipak ne može spriječiti stranke da se koriste dostupnim pravnim sredstvom (presuda od 28. veljače 2013., Réexamen Arango Jaramillo i dr./EIB, C‑334/12 RX‑II, EU:C:2013:134, t. 43.). ESLJP stoga smatra da ta ograničenja ne mogu ograničiti pristup koji ima osoba na način ili do mjere da je time povrijeđena sama bit njezina prava na pristup sudu i da su ta ograničenja u skladu s člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a samo ako je njihov cilj legitiman i ako postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i postavljenog cilja (vidjeti ESLJP, 6. prosinca 2011., Anastasakis protiv Grčke, CE:ECHR:2011:1206JUD 004195908, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

172

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, stroga primjena propisa Unije koji se odnose na postupovne rokove odgovara zahtjevu pravne sigurnosti i nužnosti izbjegavanja svake diskriminacije i arbitrarnog postupanja u radu pravosuđa (vidjeti presudu od 15. siječnja 1987., Misset/Vijeće, 152/85, EU:C:1987:10, t. 11. i navedenu sudsku praksu i rješenje od 8. studenoga 2007., Belgija/Komisija, C‑242/07 P, EU:C:2007:672, t. 16. i navedenu sudsku praksu) i uopće ne utječe na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu (vidjeti u tom smislu rješenje od 17. svibnja 2002., Njemačka/Parlament i Vijeće, C‑406/01, EU:C:2002:304, t. 20.). Kao što tvrdi Komisija, načelo jednakosti oružja ne nalaže da upravni postupak i rok za podnošenje tužbe za poništenje moraju jednako trajati. Naime, cilj je upravnog postupka omogućiti Komisiji da provede istragu kako bi utvrdila treba li donijeti odluku kojom se utvrđuje povreda članaka 101. i 102. UFEU‑a te poduzetnicima da osiguraju svoju obranu. U tom pogledu valja podsjetiti da poštovanje prava obrane zahtijeva da se zainteresiranom poduzetniku tijekom upravnog postupka omogući da učinkovito izrazi svoje stajalište o postojanju i važnosti činjenica i navedenih okolnosti kao i o dokumentima koje je Komisija priložila u prilog svojoj tvrdnji postojanja povrede Ugovora (presude od 7. lipnja 1983., Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 10. i od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 66.). U tom smislu, Uredbom br. 1/2003 predviđa se slanje obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku u kojoj se moraju jasno navesti svi ključni elementi na koje se Komisija oslanja u toj fazi postupka. Međutim, ti se elementi mogu sažeto navesti i odluka ne mora biti identična obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku jer je ta obavijest pripremni dokument koji sadržava činjenične i pravne ocjene koje imaju tek privremenu prirodu. Iz tog razloga Komisija može, pa čak i mora, uzeti u obzir elemente koji proizlaze iz upravnog postupka kako bi, osobito, odustala od preliminarno utvrđenih činjenica za koje se utvrdi da su neosnovane (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 67.).

173

U ovom slučaju, valja utvrditi da, iako su u skladu s odredbama članka 263. šestog stavka UFEU‑a i članka 102. stavka 2. Poslovnika od 2. svibnja 1991. tužitelji imali rok od dva mjeseca i deset dana za podnošenje tužbe protiv pobijane odluke od njezine dostave i iako je zbog tog roka zadaća sastavljanja tužbe bila osobito teška, s obzirom na iznimnu duljinu pobijane odluke, koja je usto dostavljena u ljeto, ipak su imali priliku opsežno raspravljati s Komisijom o predmetu tijekom upravnog postupka. Komisija je tako tužiteljima uputila zahtjeve za pružanje informacija u siječnju i kolovozu 2009. te potom od prosinca 2009. do svibnja 2012. K tomu, tužitelji se pozvalo da sudjeluju na nekoliko sastanaka o činjeničnom stanju od 2009. do 2012. Komisija je 27. srpnja 2012. donijela obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, na koju su tužitelji odgovorili 14. siječnja 2013. Zatim su tužitelji saslušani 15., 16., 17. i 18. travnja 2013., održani su novi sastanci o činjeničnom stanju te su tužiteljima poslani novi zahtjevi za pružanje informacija. Komisija je 18. prosinca 2013. tužiteljima dala pristup dokazima koji su prikupljeni ili otkriveni široj javnosti nakon obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku te je dostavila dopis o činjenicama, na koji su tužitelji odgovorili 31. siječnja 2014. Usto, važno je podsjetiti da su tužitelji u pisanom dijelu postupka pred Općim sudom mogli iskoristiti sva produljenja rokova koja su zatražila i stoga općenito u ovom postupku, unatoč posebnim ograničenjima koja su se na njim primijenila pri podnošenju tužbe, nisu bili stavljeni u znatno slabiji položaj u odnosu na Komisiju.

174

Što se tiče duljine tužbe, valja podsjetiti da prema sudskoj praksi ESLJP‑a propis o postupovnim zahtjevima koji treba poštovati pri podnošenju tužbe ima za cilj osigurati dobro sudovanje i da zainteresirane osobe moraju očekivati da se ta pravila primijene (ESLJP, 6. prosinca 2011., Anastasakis protiv Grčke, CE:ECHR:2011:1206JUD 004195908, t. 24.). Što se tiče postupka pred Općim sudom, važno je istaknuti da je na temelju točke 15. Praktičnih uputa za stranke pred Općim sudom od 24. siječnja 2012. (SL 2012., L 68, str. 23.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 12., str. 66.), koje su bile na snazi na datum podnošenja tužbe, duljina tužbe načelno ograničena na 50 stranica, ali se i dalje određuje ovisno o pravnoj i činjeničnoj složenosti konkretnog predmeta (vidjeti u tom smislu rješenje od 10. travnja 2014., Langguth Erben/OHIM, C‑412/13 P, neobjavljeno, EU:C:2014:269, t. 63.). Doista, u ovom slučaju, tužitelji su se pozvali na pravnu složenost ovog predmeta te im je Opći sud odobrio da podnesu tužbu od 186 stranica, sastavljenu sa smanjenim proredom, uz 10158 stranica priloga. Iako je točno da je pobijana odluka osobito duga i da se određeni dijelovi ponavljaju, to je ipak objašnjeno, kao što tvrdi Komisija, brojem povreda koje se stavljaju na teret tužiteljima i koje imaju određena zajednička obilježja, kao i standardima dokazivanja koji se zahtijevaju sudskom praksom Unije u području povreda članaka 101. i 102. UFEU‑a. Usto, kao što podsjeća Komisija, tužitelji su imali priliku odgovoriti na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku od 755 stranica, pri čemu su podnijeli dokument dulji od 600 stranica. Duljina tužbe i broj istaknutih tužbenih razloga uostalom dokazuju da su tužitelji imali vremena, iako nedvojbeno uz znatne napore, pripremiti svoju argumentaciju. Prema tome, ne mogu tvrditi da su bili suočeni s nesavladivim poteškoćama u pristupu Općem sudu i da su stavljeni u znatno slabiji položaj u odnosu na Komisiju.

175

Što se tiče argumenta o ponavljanjima i o Komisijinim upućivanjima u pobijanoj odluci, valja podsjetiti da je na Komisiji, u skladu s odredbama članka 296. UFEU‑a, da na jasan i nedvosmislen način iznese svoje rasuđivanje kako bi zainteresiranim osobama omogućila da se upoznaju s opravdanjima poduzete mjere, a nadležnom sudu da izvrši svoj nadzor. Taj zahtjev obrazloženosti treba ocijeniti s obzirom na okolnosti predmetnog slučaja, osobito sadržaj akta, prirodu navedenih razloga i interes koji adresati mjere ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogu imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno točno navesti sve relevantne činjenične i pravne elemente jer pitanje udovoljava li obrazloženje nekog akta zahtjevima iz članka 296. UFEU‑a treba ocijeniti uzimajući u obzir ne samo njegov tekst, nego i njegov kontekst i ukupnost pravnih pravila koja uređuju pitanje o kojemu je riječ (vidjeti presudu od 27. rujna 2012., Heijmans Infrastructuur/Komisija, T‑359/06, neobjavljenu, EU:T:2012:489, t. 133. i navedenu sudsku praksu). Suprotno onomu što tvrde tužitelji, sama okolnost da je Komisija u više navrata u pobijanoj odluci navela iste interne dokumente i da je mnogo puta uputila na druge dijelove pobijane odluke nije dovoljna kako bi se utvrdilo da se na temelju pobijane odluke nisu mogli upoznati s opravdanjima poduzete mjere ili da Opći sud nije mogao izvršiti svoj nadzor.

176

Što se tiče argumenta koji se temelji na nepostojanju jasnog pravnog kriterija, tužitelji su naveli da je odgovarao drugim tužbenim razlozima iz njihove tužbe. Prema tome, odgovor na taj argument bit će iznesen u okviru odgovarajućih tužbenih razloga.

177

Naposljetku, ne mogu se prihvatiti ni argumenti koje tužitelji temelje na presudama ESLJP‑a od 27. listopada 1993., Dombo Beheer B. V. protiv Nizozemske (CE:ECHR:1993:1027JUD 001444888), od 15. srpnja 2003., Ernst i drugi protiv Belgije (CE:ECHR:2003:0715JUD 003340096) i od 18. travnja 2006., Vezon protiv Francuske (CE:ECHR:2006:0418JUD 006601801). Naime, činjenični i pravni elementi tih predmeta bili su vrlo različiti od ovog predmeta. Stoga, u predmetu u kojem je donesena presuda ESLJP‑a od 27. listopada 1993., Dombo Beheer B. V. protiv Nizozemske (CE:ECHR:1993:1027JUD 001444888), u kojoj je ESLJP utvrdio povredu članka 6. EKLJP‑a, bila je riječ o sporu između dvije privatne osobe u kojem je jedna od stranaka bila stavljena u znatno slabiji položaj u odnosu na drugu stranku, koja je jedina mogla dati iskaz. U predmetu u kojem je donesena presuda ESLJP‑a od 15. srpnja 2003., Ernst i drugi protiv Belgije (CE:ECHR:2003:0715JUD 003340096), u kojoj je ESLJP smatrao da nije povrijeđen članak 6. EKLJP‑a, bila je riječ o tome je li država mogla tužitelju pružiti pristup sudu koji je ograničen na preliminarno pitanje dopuštenosti jer je njegova tužba bila usmjerena protiv suca koji ima privilegij nadležnog suda. Naposljetku, u predmetu u kojem je donesena presuda ESLJP‑a od 18. travnja 2006.,Vezon protiv Francuske (CE:ECHR:2006:0418JUD 006601801), bila je riječ o povredi prava na pošteno suđenje zbog zakonodavne intervencije kojom je konačno i retroaktivno uređen meritum sporova u tijeku pred nacionalnim sudovima a da to pritom nije opravdano dovoljnim razlogom u općem interesu.

178

Iz toga proizlazi da tužbeni razlog, u svakom slučaju, nije osnovan, čak i pod pretpostavkom da nije bespredmetan u potporu kritike zakonitosti pobijane odluke.

184

Komisija osporava dopuštenost tog tužbenog razloga na temelju odredbi članka 44. stavka 1. točke (c) Poslovnika od 2. svibnja 1991., koji je primjenjiv u ovom slučaju, u skladu s kojim tužba mora sadržavati predmet spora i sažeti prikaz tužbenih razloga. Ti elementi moraju biti dovoljno jasni i precizni da tuženiku omoguće pripremu obrane, a Općem sudu donošenje odluke o tužbi, ako je potrebno i bez drugih informacija. Kako bi se zajamčila pravna sigurnost i dobro sudovanje nužno je, da bi tužba bila dopuštena, s obzirom na gore navedene odredbe, da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se tužba temelji proizlaze, barem sažeto, ali dosljedno i razumljivo, iz teksta same tužbe (rješenje od 28. travnja 1993., De Hoe/Komisija, T‑85/92, EU:T:1993:39, t. 20.). Konkretnije, Sud je presudio da, iako valja priznati da izlaganje tužbenih razloga za podnošenje tužbe nije povezano s terminologijom i nabrajanjem predviđenima u članku 263. drugom stavku UFEU‑a, iznošenje tih tužbenih razloga prema njihovoj biti, umjesto prema njihovoj pravnoj kvalifikaciji, može biti dovoljno, ipak pod uvjetom da je iz tužbe dovoljno jasno koji se od tužbenih razloga iz Ugovora ističe (presuda od 15. prosinca 1961., Fives Lille Cail i dr./Visoka vlast, 19/60, 21/60, 2/61 i 3/61, EU:C:1961:30, str. 588.).

185

U ovom slučaju, tužitelji u biti prigovaraju Komisiji da nije objektivno iznijela određene činjenice i da je navela činjenice koje nisu relevantne za utvrđivanje postojanja povrede. Međutim, iako taj tužbeni razlog kvalificiraju kao „iskrivljavanje činjeničnog konteksta na kojem se temelje prakse koje su predmet odluke”, tužitelji nisu izričito naveli na povredi kojeg se pravnog pravila koju je počinila Komisija može temeljiti tužba i informacije koje ističu u svojoj tužbi nisu dovoljno jasne i precizne kako bi Komisija mogla odgovoriti na navedene argumente i Opći sud mogao izvršiti sudski nadzor. Naime, argumenti koje iznose mogu biti obuhvaćeni tužbenim razlogom koji se temelji na pogrešci koja se tiče činjenica, pogrešci u pravnoj kvalifikaciji činjenica, povredi načela nepristranosti ili obveze dužne pažnje, zlouporabi ovlasti ili pak na narušavanju ugleda kojim se može opravdati podnošenje tužbe za naknadu štete.

186

Stoga taj tužbeni razlog treba proglasiti nedopuštenim.

187

Podredno, Komisija tvrdi da je taj tužbeni razlog također nedopušten jer se tužiteljima nanosi šteta samo njihovim ponašanjima koja se u izreci pobijane odluke smatraju povredama članaka 101. i 102. UFEU‑a te se ona mogu osporavati u okviru sudskog postupka.

188

Prema sudskoj praksi, samo izreka odluke može proizvoditi pravne učinke i nanositi štetu, dok se na ocjene iznesene u obrazloženju, kao takve, ne može odnositi tužba za poništenje. Te ocjene mogu podlijegati nadzoru zakonitosti koji provodi sud Unije samo ako, kao obrazloženje akta koji nanosi štetu, čine potreban temelj izreke tog akta (rješenje od 28. siječnja 2004., Nizozemska/Komisija, C‑164/02, EU:C:2004:54, t. 21. i presuda od 17. rujna 1992., NBV i NVB/Komisija, T‑138/89, EU:T:1992:95, t. 31.) i ako, konkretnije, to obrazloženje može promijeniti bit onoga što je odlučeno u izreci predmetnog akta (vidjeti presudu od 12. listopada 2007., Pergan Hilfsstoffe für industrielle Prozesse/Komisija, T‑474/04, EU:T:2007:306, t. 73. i navedenu sudsku prasku). U tom je pogledu važno podsjetiti da pri određivanju onoga što je utvrđeno u izreci treba uzeti u obzir sadržaj obrazloženja akta (presude od 15. svibnja 1997., TWD/Komisija, C‑355/95 P, EU:C:1997:241, t. 21. i od 20. studenoga 2002., Lagardère i Canal+/Komisija, T‑251/00, EU:T:2002:278, t. 67.).

189

U ovom slučaju, stoga valja utvrditi jesu li elementi koje kritiziraju tužitelji i koji se navode u točki 4. pobijane odluke potreban temelj njezine izreke i mogu li te ocjene promijeniti bit onoga što je odlučeno u navedenoj izreci.

190

Važno je istaknuti da je Komisija u uvodnim izjavama 85. i 110. pobijane odluke, koje se odnose na iznošenje različitih sastavnih elemenata strategije tužiteljâ protiv generičkih lijekova (osobito uspostava „patent thicketa” s pomoću „papirnatih” patenata i postupni prijelaz na sol arginina), navela da opis praksi koje nisu ispitane u točki 5. (ispitivanje nagodbi s obzirom na članak 101. UFEU‑a) i točki 8. (ispitivanje stjecanja tehnologije i nagodbi s obzirom na članak 102. UFEU‑a) pobijane odluke ne dovodi u pitanje njihovu zakonitost s obzirom na pravo tržišnog natjecanja. Usto, u uvodnoj izjavi 2764. pobijane odluke, Komisija je pojasnila da se nijedan od elemenata opće strategije tužiteljâ „ne može u biti kvalificirati kao problematičan s obzirom na pravo tržišnog natjecanja Unije”. K tomu, u uvodnim izjavama 2917. i 2960., Komisija je podsjetila da je, „u pogledu zlouporabe vladajućeg položaja, predmet te odluke opća povreda članak 102. UFEU‑a, koja istodobno obuhvaća niz sporazuma o nagodbi u pogledu patenata i o stjecanju Azadove tehnologije”. Osim toga, sami su tužitelji od Općeg suda tražili da u odnosu na intervenijenta proglase povjerljivima brojne ulomke pobijane odluke koji se odnose na njihovu strategiju protiv generičkih lijekova jer ti činjenični elementi i njihovo tumačenje nisu obuhvaćeni činjenicama koje je u pogledu njih utvrdila Komisija i da bi im njihovo otkrivanje javnosti ozbiljno naštetilo time što bi narušili pretpostavku nedužnosti i njihov ugled. Sastavni elementi strategije tužiteljâ protiv generičkih lijekova koje Komisija nije kvalificirala kao povredu nisu se, prema tome, uzeli u obzir pri utvrđivanju i sankcioniranju povreda iz izreke pobijane odluke.

191

Tužitelji ipak tvrde da je u uvodnoj izjavi 2766. pobijane odluke, koja se nalazi u točki 8. pobijane odluke, Komisija navela da će se pri ispitivanju sankcioniranih praksi u slučaju članka 102. UFEU‑a „uzeti u obzir ukupan činjenični okvir, uključujući druge prakse koje proizlaze iz te strategije za koje u ovoj odluci nije utvrđen doprinos učinku isključenja”. Usto, u uvodnoj izjavi 2772. pobijane odluke Komisija je navela da su strategija tužiteljâ protiv generičkih lijekova, opisana u točki 4. navedene odluke, i osobito uspostava patent thicketa„važni činjenični elementi na temelju kojih se može objasniti, na primjer tijekom ispitivanja protutržišnih isključujućih učinaka Servierova ponašanja, zašto je razina (potencijalnog) tržišnog natjecanja za nabavu generičkog perindoprila bila osobito ograničena”.

192

U svojem odgovoru na tužbu, Komisija tvrdi da je bila dužna u pobijanoj odluci iznijeti prakse obuhvaćene strategijom tužiteljâ protiv generičkih lijekova, koje ipak nisu kvalificirane kao povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a, kako bi se povrede mogle ispitati u njihovu pravnom, gospodarskom i činjeničnom kontekstu. Na raspravi Komisija je ustrajala na važnosti te točke 4. pobijane odluke za razumijevanje ukupne Servierove strategije u pogledu proizvođača generičkih lijekova i dosega njegovih praksi na tržištu, pri čemu je razlikovala činjenični kontekst tih praksi, koji je osobito pojašnjen u navedenoj točki 4., od njihove protupravne prirode. Ta je razlika jasno istaknuta u uvodnoj izjavi 2766. pobijane odluke.

193

Točno je da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi se ocijenilo sadržava li određeni sporazum među poduzetnicima dovoljan stupanj štetnosti kako bi se smatrao ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir gospodarski i pravni kontekst u koji je smješten (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 33. i navedenu sudsku praksu). Za ocjenu predmetnog sporazuma važno ga je smjestiti u gospodarski i pravni kontekst s obzirom na koji su ga stranke sklopile a da se to ne može smatrati neopravdanim miješanjem u pravne akte ili okolnosti koje nisu predmet postupka pred Komisijom (presuda od 13. srpnja 1966., Consten i Grundig/Komisija, 56/64 i 58/64, EU:C:1966:41, str. 497.). U okviru te ocjene pravnog i gospodarskog konteksta valja uzeti u obzir prirodu obuhvaćene robe ili usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više predmetnih tržišta (vidjeti presude od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53. i navedenu sudsku praksu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 117. i navedenu sudsku praksu).

194

Usto, u okviru njezina ispitivanja ponašanja poduzetnika u vladajućem položaju i radi utvrđivanja eventualne zlouporabe tog položaja, Komisija je dužna razmotriti sve relevantne činjenične okolnosti navedenog ponašanja (vidjeti u tom smislu presude od 15. ožujka 2007., British Airways/Komisija, C‑95/04 P, EU:C:2007:166, t. 67. i od 27. ožujka 2012., Post Danmark, C‑209/10, EU:C:2012:172, t. 26.). Osim toga, u tom pogledu valja napomenuti da, kada Komisija provodi ocjenu ponašanja poduzetnika u vladajućem položaju jer je to ispitivanje neophodno za zaključak o postojanju zlouporabe takvog položaja, ona nužno mora ocijeniti poslovnu strategiju koju slijedi navedeni poduzetnik. U tom okviru, normalno je da Komisija iznosi čimbenike subjektivne prirode, kao što su motivi na kojima se temelji predmetna poslovna strategija (presuda od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221, t. 19.).

195

Iz točaka 193. i 194. ove presude proizlazi da, iako je Komisija dužna uzeti u obzir kontekst ponašanja poduzetnika pri ispitivanju njegove usklađenosti s člancima 101. i 102. UFEU‑a, to uzimanje u obzir ipak ne može dovesti do zaključka ili potvrde utvrđivanja povrede na temelju drukčijeg ponašanja koje se smatra protivnim ili neusklađenim s pravom tržišnog natjecanja, a da pritom to ponašanje samo po sebi nije kvalificirano kao povreda.

196

U ovom slučaju, iz pobijane odluke (vidjeti točku 190. ove presude) proizlazi da sastavne elemente strategije tužiteljâ protiv generičkih lijekova, navedene u točki 4. pobijane odluke i koji negativno prikazuju Servierova ponašanja, Komisija nije kvalificirala kao povredu te se nisu uzeli u obzir kako bi se prakse koje je sankcionirala novčanom kaznom kvalificirale kao povreda. Da ih je Komisija stvarno uzela u obzir pri kvalifikaciji sankcioniranih praksi kao povrede, prigovorilo bi joj se što je povrede utvrdila djelomično na temelju sumnji ili tvrdnji koje proizlaze iz drugih ponašanja koja nisu same prakse koje je odlučila sankcionirati. Takav bi pristup mogao dovesti do toga da se navodni loš ugled poduzetnika, koji je zaključen iz samih tvrdnji ili činjenica koje nisu jasno utvrđene, analizira kao parametar ispitivanja protutržišnih praksi koje mu se stavljaju na teret. Međutim, nepristranost i objektivnost na kojima se mora temeljiti Komisijina kvalifikacija povreda i njihovo sankcioniranje, kao i pravo na poštovanje pretpostavke nedužnosti načelno isključuju tu vrstu pretpostavki. Dvosmislenost koju je Komisija zadržala u pogledu dosega tih vrlo kritičnih elemenata Servierova ponašanja, iznesenih u točki 4. pobijane odluke, za koje istodobno tvrdi da su važni u njezinoj analizi i da se ne mogu osporavati pred sudom, upućuje na dvojbe koje mogu nastati zbog tog obrazloženja pobijane odluke.

197

Naposljetku, važno je pojasniti da, čak i pod pretpostavkom da su različiti aspekti ukupne strategije tužiteljâ protiv generičkih lijekova dio sastavnih elemenata konteksta povreda utvrđenih u pobijanoj odluci, te ocjene ipak ne mogu promijeniti bit izreke pobijane odluke. Naime, valja podsjetiti da uzimanje u obzir konteksta pri utvrđivanju protutržišnog cilja ne može nadomjestiti nepostojanje djelotvornog utvrđivanja protutržišnog cilja (mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:1958, t. 44.). Usto, što se tiče članka 102. UFEU‑a, iako je Komisija dužna razmotriti sve relevantne činjenične okolnosti predmetnog ponašanja radi utvrđivanja eventualne zlouporabe vladajućeg položaja, postojanje eventualne protutržišne namjere ipak je samo jedna od činjeničnih okolnosti koje se mogu uzeti u obzir u svrhu utvrđivanja zlouporabe takvog položaja (vidjeti u tom smislu presudu od 19. travnja 2012., Tomra Systems i dr./Komisija, C‑549/10 P, EU:C:2012:221, t. 18. do 20.).

198

Stoga taj tužbeni razlog, u svakom slučaju, treba odbiti kao bespredmetan jer je usmjeren protiv obrazloženja pobijane odluke koje se ne odnosi na ponašanja i prakse tužiteljâ koji čine povrede prava tržišnog natjecanja i koji su sankcionirani navedenom odlukom. Ipak valja istaknuti da su brojni činjenični elementi koje kritiziraju tužitelji u okviru tog tužbenog razloga (osobito stjecanje alternativnih tehnologija i nagodbe u sporovima o patentima) izravno povezani s praksama koje je Komisija kvalificirala kao povredu te su također preuzeti u drugim tužbenim razlozima, kao što Komisija tvrdi u svojem odgovoru na tužbu. Ti će se elementi, koji stoga mogu biti relevantni, ispitati u analizi navedenih tužbenih razloga.

211

U okviru tog tužbenog razloga, tužitelji i intervenijent tvrde da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava time što je sporazume o nagodbi u sporovima o patentima kvalificirala kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i što je povrijedila doseg pravâ intelektualnog vlasništva na temelju patenata. Prema tome, na Općem sudu je da utvrdi mogu li i pod kojim uvjetima sporazumi o nagodbi ograničavati tržišno natjecanje s obzirom na cilj te da pritom ispita je li Komisija u svojoj analizi povrijedila doseg patenata.

212

U tom pogledu valja podsjetiti da je Komisija u pobijanoj odluci analizirala način na koji, prema njezinu mišljenju, sporazume o nagodbi u sporovima o patentima treba ocijeniti s obzirom na odredbe članka 101. stavka 1. UFEU‑a i, konkretno, mogućnost kvalifikacije takvih sporazuma kao ograničenja s obzirom na cilj (uvodne izjave 1102. do 1155. pobijane odluke).

213

Komisija je u biti smatrala, pri čemu je općenito priznala pravo poduzetnikâ na sklapanje nagodbi u sporovima, uključujući kad se odnose na patente (uvodna izjava 1118. pobijane odluke), da sporazumi o nagodbi u pogledu patenata trebaju poštovati pravo tržišnog natjecanja Unije i, konkretnije, odredbe članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti osobito uvodne izjave 1119., 1122. i 1123. pobijane odluke).

214

Komisija je također uzela u obzir poseban kontekst u kojem se u farmaceutskom sektoru odvija tržišno natjecanje između proizvođačâ izvornih lijekova i proizvođačâ generičkih lijekova. Konkretno je istaknula važnost osporavanja patenata u tom sektoru (uvodne izjave 1125. do 1132. pobijane odluke).

215

S obzirom na te elemente, Komisija je smatrala da je za strane opravdano sklopiti sporazum o nagodbi kojim se okončava spor i čak da u taj sporazum uključe klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta (uvodne izjave 1133. i 1136. pobijane odluke).

216

Međutim, Komisija je smatrala da, ovisno o posebnim okolnostima predmeta, sporazum o nagodbi u pogledu patenata kojim proizvođač generičkih lijekova pristaje na ograničenja svojih kapaciteta i poticanja na rivalstvo sa svojim konkurentima u zamjenu za prijenos vrijednosti u obliku plaćanja znatnog novčanog iznosa ili drugog znatnog poticanja, može predstavljati ograničenje s obzirom na cilj koje je protivno članku 101. UFEU‑a (uvodna izjava 1134. pobijane odluke). Naime, u takvom slučaju, do odricanja proizvođača generičkih lijekova od svojih neovisnih napora u svrhu ulaska na tržište ne dolazi zato što su strane ocijenile patent utemeljenim, nego zbog prijenosa vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova (uvodna izjava 1137. pobijane odluke) i stoga zbog plaćanja za isključenje koje čini kupnja konkurenata (uvodna izjava 1140. pobijane odluke).

217

Prema tome, Komisija je najavila da će, kako bi ocijenila predstavljaju li predmetni sporazumi o nagodbi ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, u svakom slučaju zasebno provesti analizu činjenica koje se odnose na svaki od tih sporazuma. U tu svrhu, pojasnila je da će se konkretnije posvetiti utvrđivanju, kao prvo, toga jesu li „proizvođač generičkog lijeka i proizvođač izvornog lijeka bili barem potencijalni konkurenti”, kao drugo, je li „proizvođač generičkog lijeka uključen u sporazuma kojim se, tijekom trajanja sporazuma, ograničavaju njegovi neovisni napori u svrhu ulaska s generičkim proizvodom na jedno ili više tržišta [Unije]” i, kao treće, je li „sporazum bio povezan s prijenosom vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka, koji je predstavljao znatno poticanje kojim se osjetno smanjuju poticanja proizvođača generičkog lijeka da nastavi svoje neovisne napore za ulazak s generičkim proizvodom na jedno ili više tržišta [Unije]” (uvodna izjava 1154. pobijane odluke).

218

Komisija je zatim primijenila tri kriterija navedena u točki 217. ove presude na svaki od predmetnih sporazuma o nagodbi te je za svaki od tih sporazuma zaključila da su ta tri kriterija ispunjena i da, prema tome, navedene sporazume treba kvalificirati, među ostalim, kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

219

Člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a određuje se da, budući da su nespojivi s unutarnjim tržištem, zabranjuju se: svi sporazumi među poduzetnicima, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje koji imaju „za cilj ili posljedicu” sprečavanje, ograničivanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu. Prema ustaljenoj sudskoj praksi iz presude od 30. lipnja 1966., (56/65, EU:C:1966:38, str. 359.), alternativnost te pretpostavke, označena uporabom veznika „ili”, dovodi ponajprije do nužnosti razmatranja samog cilja sporazuma, uzimajući u obzir gospodarski kontekst u kojem se treba primijeniti. Međutim, u slučaju kad analiza sadržaja sporazuma ne otkriva dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, valja ispitati njegove posljedice i radi njegove zabrane zahtijevati postojanje elemenata koji dokazuju da je tržišno natjecanje zapravo bilo na znatan način spriječeno, ograničeno ili narušeno (vidjeti presude od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 116. i navedenu sudsku praksu i od 16. srpnja 2015., ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 30. i navedenu sudsku praksu). Suprotno tomu, ne treba ispitati učinke sporazuma na tržišno natjecanje ako je utvrđen njegov protutržišni cilj (vidjeti presudu od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija, C‑373/14 P, EU:C:2016:26, t. 25. i navedenu sudsku praksu). Stoga je Komisija u pobijanoj odluci pravilno podsjetila, s jedne strane, da su protutržišni cilj i učinak sporazuma alternativni, a ne kumulativni uvjeti za ocjenu toga je li sporazum obuhvaćen zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a (uvodna izjava 1109.) i, s druge strane, da ne treba dokazati konkretne protutržišne učinke ponašanja ako je utvrđen njegov protutržišni cilj (uvodna izjava 1112.).

220

Pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj može se primijeniti samo na određene vrste koordinacije među poduzetnicima koje, po samoj svojoj prirodi, pokazuju dovoljan stupanj štetnosti za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja kako bi se moglo smatrati da ispitivanje njihovih učinaka nije potrebno (vidjeti u tom smislu presude od 30. lipnja 1966., LTM, 56/65, EU:C:1966:38, str. 359.; od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 49., 50. i 58. i navedenu sudsku praksu; od 16. srpnja 2015., ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 31. i od 26. studenoga 2015., Maxima Latvija, C‑345/14, EU:C:2015:784, t. 20.).

221

Prema sudskoj praksi Suda, kako bi se ocijenilo sadržava li određeni sporazum među poduzetnicima dovoljan stupanj štetnosti kako bi se smatrao ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a, valja uzeti u obzir sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te gospodarski i pravni kontekst u koji je smješten (vidjeti presudu od 16. srpnja 2015., ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:484, t. 33. i navedenu sudsku praksu). U okviru ocjene pravnog i gospodarskog konteksta valja uzeti u obzir prirodu obuhvaćene robe ili usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više predmetnih tržišta (vidjeti presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 117. i navedenu sudsku praksu). Međutim, važno je podsjetiti da na temelju ispitivanje stvarnih uvjeta funkcioniranja i strukture predmetnog tržišta Opći sud ne može ocijeniti učinke predmetne koordinacije (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 72. do 82.) jer bi se u suprotnom izgubio koristan učinak razlikovanja koje je predviđeno odredbama članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

222

K tomu, iako namjera strana ne predstavlja element potreban za utvrđivanje ograničavajuće prirode određene vrste koordinacije među poduzetnicima, ništa ne brani tijelima nadležnima za zaštitu tržišnog natjecanja ili nacionalnim sudovima ili sudovima Unije da to uzmu u obzir (vidjeti presudu od 19. ožujka 2015., Dole Food i Dole Fresh Fruit Europe/Komisija, C‑286/13 P, EU:C:2015:184, t. 118. i navedenu sudsku praksu). Međutim, sama okolnost da sporazum ima također legitimne ciljeve ne može biti dovoljna kako bi se spriječila njegova kvalifikacija kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (presuda od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 21.; vidjeti u tom smislu i presude od 8. studenoga 1983., IAZ International Belgium i dr./Komisija, 96/82 do 102/82, 104/82, 105/82, 108/82 i 110/82, EU:C:1983:310, t. 25. i od 6. travnja 2006., General Motors/Komisija, C‑551/03 P, EU:C:2006:229, t. 64.).

223

Tužitelji prigovaraju Komisiji da je počinila pogrešku koja se tiče prava time što je smatrala da je sama činjenica da sporazum može imati negativan utjecaj na tržišno natjecanje dovoljna da ga se kvalificira kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Točno je da je Komisija u uvodnoj izjavi 1111. pobijane odluke tvrdila, pri čemu je navela sudsku praksu Suda (presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 31. i od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 35. do 38.), da je, „[k]ako bi imao protutržišni cilj, dovoljno […] da sporazum može imati negativan utjecaj na tržišno natjecanje” i da, „[d]rugim riječima, sporazum samo mora u konkretnom slučaju i uzimajući u obzir pravni i gospodarski okvir u kojem se nalazi moći spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu”.

224

U tom pogledu, najprije valja istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci pravilno podsjetila na sudsku praksu koja se odnosi na utvrđivanje ograničenjâ tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, navedenu u točkama 219. do 222. ove presude. Naime, iz uvodnih izjava 1109. i 1110., 1112. do 1117. i 1211. pobijane odluke proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava kad je podsjetila na tu sudsku praksu i primijenila je u analizi svakog sporazuma (vidjeti osobito uvodne izjave 1369. do 1375., 1475. do 1481., 1622. do 1627., 1763., 1804. do 1810. i 1994. do 2000. pobijane odluke). Nije važno što Komisija u pobijanoj odluci nije upotrijebila pojam „dovoljan stupanj štetnosti” jer iz navedene odluke proizlazi da je pravilno upotrijebila pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Konkretno, u uvodnim izjavama 1110. i 1113. navedene odluke navela je da ta ograničenja, „po samoj svojoj prirodi, mogu biti štetna za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja”, da „za ocjenu toga predstavlja li sporazum ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj valja uzeti u obzir, inter alia, sadržaj njegovih odredbi, ciljeve koje želi postići te gospodarski i pravni kontekst u koji je smješten” i da „za utvrđivanje tog konteksta također valja uzeti u obzir prirodu obuhvaćene robe ili usluga, kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više predmetnih tržišta”. Također je pravilno podsjetila da, „iako namjera strana ne predstavlja element potreban za utvrđivanje ograničavajuće prirode tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, ništa ne brani Komisiji ili sudovima Unije da to uzmu u obzir” (uvodna izjava 1113. pobijane odluke),

225

Zatim je važno istaknuti da, u točki 31. presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr. (C‑8/08, EU:C:2009:343), koja je preuzeta u točki 38. presude od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr. (C‑32/11, EU:C:2013:160), Sud nije namjeravao utvrditi da sporazum koji nije jako štetan i koji stoga eventualno može imati negativan utjecaj na tržišno natjecanje može predstavljati ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nego samo, s jedne strane, da utvrđivanje konkretnih učinaka sporazuma na tržišno natjecanje nije relevantno u analizi ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i da, s druge strane, sama okolnost da sporazum nije proveden ne može spriječiti da ga se kvalificira kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Naime, tumačenje točke 31. presude od 4. lipnja 2009., T‑Mobile Netherlands i dr. (C‑8/08, EU:C:2009:343), provedenog osobito s obzirom na točke 29. i 30. te presude i na točku 46. mišljenja nezavisne odvjetnice J. Kokott u tom predmetu, na koju se izričito upućuje u presudi, i točke 47. tog mišljenja omogućuje da ga se postavi u kontekst razlikovanja između ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu i onog s obzirom na cilj.

226

Prema tome, valja odbiti argumente tužiteljâ prema kojima je Komisija u uvodnoj izjavi 1111. pobijane odluke počinila pogrešku koja se tiče prava.

227

Tužitelji i intervenijent k tomu tvrde, pri čemu se pozivaju na presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija (C‑67/13 P, EU:C:2014:2204), da pojam povrede s obzirom na cilj treba usko tumačiti, protivno pristupu koji je Komisija primijenila u pobijanoj odluci.

228

U tom pogledu, najprije je važno podsjetiti da je Sud u presudi od 11. rujna 2014., CB/Komisija (C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 58.), utvrdio da se pojam ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj može primijeniti samo na određene vrste koordinacije među poduzetnicima koje pokazuju dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može smatrati da ispitivanje njihovih učinaka nije potrebno, a ne na sporazume za koje uopće nije utvrđeno jesu li, po samoj svojoj prirodi, štetni za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja. Prema tome, Sud je zbog pogreške koja se tiče prava odbio tvrdnju Općeg suda prema kojoj ne treba usko tumačiti pojam povrede s obzirom na cilj. Sud ipak nije doveo u pitanje sudsku praksu prema kojoj vrste sporazuma predviđene u članku 101. stavku 1. točkama (a) do (e) UFEU‑a ne čine iscrpan popis zabranjenih tajnih sporazuma (presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 23.; vidjeti u tom smislu također presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 58.), pri čemu to utvrđenje proizlazi iz upotrebe pojma „osobito” u članku 101. stavku 1. UFEU‑a (mišljenje nezavisne odvjetnice V. Trstenjak u predmetu Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:467, t. 46.).

229

Zatim valja istaknuti da je Komisija u ovom slučaju primijenila pristup koji je u skladu s presudom od 11. rujna 2014., CB/Komisija (C‑67/13 P, EU:C:2014:2204), tako što je sporne sporazume analizirala s obzirom na kriterije navedene u točkama 219. do 222. ove presude (vidjeti točku 224. ove presude), koji su sami po sebi ograničavajući, jer podrazumijevaju utvrđivanje dovoljnog stupnja štetnosti. Suprotno onomu što tvrde tužitelji i intervenijenti, Komisijina analiza ne smije a priori biti uvjetovana pristupom koji je više ograničavajući od pristupa obuhvaćenog kriterijima u pogledu pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nego podrazumijeva utvrđivanje ograničenja tržišnog natjecanja koje sadržava dovoljan stupanj štetnosti ili, ako se to ne utvrdi, analizu konkretnih protutržišnih učinaka spornih sporazuma.

230

Osim toga, tužitelji tvrde da nepostojanje presedana sprečava svaku kvalifikaciju ograničenja s obzirom na cilj i navode da je bivši načelnik odjela zadužen za predmet javno potvrdio da je ta kvalifikacija nova, kao što je Komisija priznala u samoj pobijanoj odluci. Važno je ipak podsjetiti da prakse navedene u članku 101. stavku 1. točkama (a) do (e) UFEU‑a ne čine iscrpan popis zabranjenih tajnih sporazuma (presuda od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 23.) i da, čak i ako stečeno iskustvo potvrđuje prirodu koja je u biti štetna za tržišno natjecanje, (presuda od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 51.), činjenica da Komisija nije u prošlosti utvrđivala da određene vrste sporazuma predstavljaju, po samom svojem cilju, ograničenje tržišnog natjecanja ne sprečava ju, sama po sebi, da to utvrđuje u budućnosti na temelju pojedinačnog i detaljnog ispitivanja spornih mjera (vidjeti presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 438. i navedenu sudsku praksu).

231

Usto, suprotno onomu što tvrde tužitelji, sama okolnost da je pojedinačan pristup potreban za utvrđivanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne sprečava da se utvrdi takva kvalifikacija. Naime, sudska praksa ne zahtijeva da se sporazum prima facie ili nedvojbeno, a da Komisija ili sud Unije ne provede pojedinačno i konkretno ispitivanje njegova sadržaja, svrhe, pravnog i gospodarskog konteksta, smatra dovoljno štetnim za tržišno natjecanje kako bi se klasificirao kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 14. ožujka 2013., Allianz Hungária Biztosító i dr., C‑32/11, EU:C:2013:160, t. 51. i od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 775.).

232

Osim toga, tužitelji i intervenijent prigovaraju da pobijana odluka sadržava proturječno obrazloženje jer se u njezinoj uvodnoj izjavi 2764. navodi da same nagodbe u pogledu patenata nisu protutržišne s obzirom na članak 102. UFEU‑a. Iz sporne rečenice u uvodnoj izjavi 2764. pobijane odluke ipak jasno proizlazi da je Komisija uputila na same prakse koje su u pobijanoj odluci opisane kao dio opće strategije tužiteljâ protiv generičkih lijekova, ali koje u pobijanoj odluci nisu kvalificirane kao povrede prava tržišnog natjecanja. Prema tome, ta se rečenica ne odnosi na nagodbe koje su sklopili tužitelji. Osim toga, iz pobijane odluke i osobito iz njezine točke 8.3. proizlazi da je Komisija smatrala da nagodbe koje su sklopili tužitelji predstavljaju zlouporabu koja pridonosi jedinstvenoj i trajnoj strategiji općeg isključenja koje čini povreda odredbi članka 102. UFEU‑a. Pobijana odluka stoga ne sadržava navodno proturječno obrazloženje.

233

Nakon tog pregleda uvjeta primjene pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i ispitivanja prigovora tužiteljâ kojima se kritizira tumačenje tog pojma, valja istaknuti da je u ovom slučaju cilj spornih sporazuma, prema tvrdnji tužiteljâ, bio nagoditi se u sporovima između ugovornih strana te su ti sporazumi sklopljeni u posebnom kontekstu patentnog prava, s obzirom na to da se predmetni sporovi odnose na patente tužiteljâ. Međutim, budući da utvrđivanje postojanja ograničenja s obzirom na cilj podrazumijeva ispitivanje sadržaja predmetnog sporazuma, njegovih ciljeva te gospodarskog i pravnog konteksta u koji je smješten (vidjeti točku 221. ove presude), u ovom slučaju valja analizirati klauzule o neosporavanju patenata i klauzule o zabrani komercijalizacije proizvoda kojima se povređuju ti patenti koje nagodbe općenito sadržavaju i konkretno sporni sporazumi s obzirom na njihov cilj sklapanja nagodbi u sporovima o patentima i na poseban kontekst, koji obuhvaća patente, kako bi se provjerilo je li Komisija pravilno i u skladu s odgovarajućim pravnim kriterijima te sporazume kvalificirala kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

234

Poseban je cilj dodjele patenta osigurati da njegov nositelj, kako bi se nagradila kreativnost izumitelja, ima isključivo pravo korištenja izumom u svrhu proizvodnje industrijskog proizvoda i njegova prvog stavljanja u promet, izravno ili odobravanjem licencija trećim stranama, kao i pravo suprotstavljanja povredama (presuda od 31. listopada 1974., Centrafarm i de Peijper, 15/74, EU:C:1974:114, t. 9.). Kad ga javno tijelo dodijeli, obično se smatra da je patent valjan te se smatra da je poduzetnik njegov legitimni nositelj. Sama činjenica da poduzetnik ima takvo isključivo pravo obično za posljedicu ima udaljavanje konkurenata, s obzirom na to da su ti konkurenti dužni poštovati, na temelju javnog propisa, to isključivo pravo (presuda od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija, T‑321/05, EU:T:2010:266, t. 362.).

235

Ostvarivanje prava koja proizlaze iz patenta koji je dodijeljen u skladu sa zakonodavstvom države članice ipak samo po sebi ne podrazumijeva povredu pravila tržišnog natjecanja utvrđenih Ugovorom (presuda od 29. veljače 1968., Parke, Davis and Co., 24/67, EU:C:1968:11, str. 109.). Pravila u području intelektualnog vlasništva čak su ključna za održavanje nenarušenog tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu (presuda od 16. travnja 2013., Španjolska i Italija/Vijeće, C‑274/11 i C‑295/11, EU:C:2013:240, t. 22.). Naime, s jedne strane, nagrađivanjem kreativnog nastojanja izumitelja, patentno pravo pridonosi poticanju okruženja pogodnog za izume i ulaganja te, s druge strane, ima za cilj objaviti načine funkcioniranja izuma i tako omogućiti ostvarivanje drugih napredaka. U točki 7. Smjernica iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije, čije su odredbe u potpunosti preuzete u točki 7. Smjernica iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije, stoga se potvrđuje sljedeće:

„[S]ukob između prava intelektualnog vlasništva i pravila tržišnog natjecanja Zajednice [nije] sam po sebi razumljiv. [U skladu s tim odredbama,] [o]bje grane prava dijele isti osnovni cilj promicanja dobrobiti potrošača i učinkovite raspodjele sredstava. Inovacija je bitna i dinamična komponenta gospodarstva koje je otvoreno za tržišno natjecanje. Prava intelektualnog vlasništva promiču dinamično tržišno natjecanje na način da potiču poduzetnike da investiraju u razvoj novih ili poboljšanih proizvoda i proizvodnih procesa. To isto čini i tržišno natjecanje na način da izvršava pritisak na poduzetnike da uvode inovacije. Stoga su i prava intelektualnog vlasništva i tržišno natjecanje potrebni kako bi poticali inovaciju i osigurali njezino iskorištavanje u duhu tržišnog natjecanja.”

236

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, pravo vlasništva, koje obuhvaća prava intelektualnog vlasništva, opće je načelo prava Unije (presuda od 29. siječnja 2008., Promusicae, C‑275/06, EU:C:2008:54, t. 62.; vidjeti u tom smislu i presudu od 12. srpnja 2005., Alliance for Natural Health i dr., C‑154/04 i C‑155/04, EU:C:2005:449, t. 126. i navedenu sudsku praksu).

237

Pravo intelektualnog vlasništva i osobito patentno pravo ipak nije apsolutno pravo, nego ga treba razmotriti u odnosu na njegovu funkciju u društvu i valja ga uskladiti s drugim temeljnim pravima te se u pogledu njega mogu uvesti ograničenja kako bi odgovarao ciljevima u općem interesu koje je postavila Unija a da ta ograničenja, s obzirom na cilj koji se želi postići, ipak ne predstavljaju nerazmjeran i neprihvatljiv zahvat kojim se povređuje sama bit tako zajamčenog prava (vidjeti presudu od 12. srpnja 2005., Alliance for Natural Health i dr., C‑154/04 i C‑155/04, EU:C:2005:449, t. 126. i navedenu sudsku praksu). Na primjer, Sud je u sporovima o tumačenju Uredbe (EZ) br. 469/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. svibnja 2009. o svjedodžbi o dodatnoj zaštiti za lijekove (SL 2009., L 152, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 64., str. 166.) smatrao da treba uspostaviti ravnotežu između interesâ farmaceutske industrije i nositelja patenata te interesâ javnog zdravlja (vidjeti u tom smislu presudu od 12. ožujka 2015., Actavis Group PTC i Actavis UK, C‑577/13, EU:C:2015:165, t. 36. i navedenu sudsku praksu).

238

Također valja podsjetiti da se člankom 3. stavkom 3. UEU‑a pojašnjava da Unija uspostavlja unutarnje tržište, koje, u skladu s Protokolom br. 27 o unutarnjem tržištu i tržišnom natjecanju, priloženim Ugovoru iz Lisabona (SL 2010., C 83, str. 309.), koji, na temelju članka 51. UEU‑a, ima istu vrijednost kao Ugovori, uključuje sustav kojim se osigurava nenarušavanje tržišnog natjecanja. Međutim, članci 101. i 102. UFEU‑a dio su pravila tržišnog natjecanja koja su, kao što su pravila iz članka 3. stavka 1. točke (b) UFEU‑a, potrebna za funkcioniranje navedenog unutarnjeg tržišta. Naime, cilj je takvih pravila upravo izbjeći narušavanje tržišnog natjecanja na štetu općeg interesa, pojedinačnih poduzetnika i potrošača, čime se pridonosi dobrobiti u Uniji (presuda od 17. veljače 2011., TeliaSonera Sverige, C‑52/09, EU:C:2011:83, t. 20. do 22.).

239

Iako se u Ugovorima nikad nije izričito predvidjelo usklađivanje između prava intelektualnog vlasništva i prava tržišnog natjecanja, člankom 36. UEZ‑a, čije su odredbe preuzete u članku 36. UFEU‑a, ipak se predviđa usklađivanje pravâ intelektualnog vlasništva s načelom slobodnog kretanja robe, pri čemu se navodi da odredbe Ugovora koje se odnose na zabranu količinskih ograničenja među državama članicama ne isključuju ograničenja uvoza, izvoza ili provoza robe koji su opravdani, među ostalim, razlozima zaštite industrijskog i trgovačkog vlasništva te se pojašnjava da ta ograničenja ne smiju biti sredstvo proizvoljne diskriminacije ili prikrivenog ograničivanja trgovine među državama članicama. Sud smatra da se člankom 36. UEZ‑a tako namjeravala utvrditi razlika između postojanja prava priznatog zakonodavstvom države članice u području zaštite umjetničkog ili intelektualnog vlasništva, na koje ne mogu utjecati odredbe Ugovora, i njegova izvršenja, koje može predstavljati prikriveno ograničavanje trgovine među državama članicama (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 1982., Coditel i dr., 262/81, EU:C:1982:334, t. 13.).

240

Osim toga, zakonodavac Unije imao je priliku podsjetiti na potrebu takvog usklađivanja. Stoga se u Direktivi 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 7., svezak 2., str. 74.), čiji je cilj usklađivanje nacionalnih zakonodavnih sustava radi osiguravanja visoke, jednake i istovrsne razine zaštite na unutarnjem tržištu (uvodna izjava 10.) te „nastoji osigurati puno poštovanje intelektualnog vlasništva, u skladu s člankom 17. stavkom 2. […] Povelje [o temeljnim pravima]” (uvodna izjava 32.), pojašnjava da „ne bi trebala utjecati na primjenu pravila tržišnog natjecanja, a posebno na članke [101.] i [102. UFEU‑a]” i da „[m]jere predviđene ovom Direktivom ne bi se trebale koristiti za nepropisno ograničavanje tržišnog natjecanja na način koji je suprotan Ugovoru” (uvodna izjava 12.).

241

Sud je razvio sudsku praksu koja se odnosi na različite vrste prava intelektualnog vlasništva kojom se nastoje uskladiti pravila tržišnog natjecanja s ostvarivanjem tih prava a da se pritom ne našteti njihovoj biti, primjenom istog rasuđivanja kao što je ono na temelju kojeg može uskladiti ta prava sa slobodnim kretanjem robe. Stoga Sud sankcionira neuobičajenu upotrebu pravâ intelektualnog vlasništva, a ne njihova legitimnog ostvarivanja, koje definira na temelju njihove posebne svrhe, pojam koji je u sudskoj praksi Suda upotrijebljen kao sinonim za pojam same biti tih prava i ključnih ovlaštenja nositelja tih prava. Prema mišljenju Suda, korištenje ovlaštenjima koja su dio posebne svrhe prava intelektualnog vlasništva stoga se odnosi na postojanje tog prava (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika C. C. Gulmanna u predmetu RTE i ITP/Komisija, C‑241/91 P, EU:C:1994:210, t. 31. i 32. i navedenu sudsku praksu). Međutim, Sud smatra da to što nositelj ostvaruje svoje isključivo pravo može, u iznimnim okolnostima, također dovesti do ponašanja koje je protivno pravilima tržišnog natjecanja (presuda od 6. travnja 1995., RTE i ITP/Komisija, C‑241/91 P i C‑242/91 P, EU:C:1995:98, t. 50.; vidjeti u tom smislu i presudu od 17. rujna 2007., Microsoft/Komisija, T‑201/04, EU:T:2007:289, t. 691.).

242

Što se tiče patenata, Sud je odlučio da nije isključeno da se odredbe članka 101. UFEU‑a mogu primijeniti na pravo intelektualnog vlasništva ako upotreba jednog ili više patenata, dogovorena među poduzetnicima, dovede do situacije koja se može obuhvatiti pojmovima sporazuma među poduzetnicima, odluka udruženja poduzetnika ili usklađenih djelovanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 29. veljače 1968., Parke, Davis and Co., 24/67, EU:C:1968:11, str. 110.). Ponovno je 1974. smatrao da, iako članak 101. UFEU‑a ne utječe na postojanje prava priznatih zakonodavstvom države članice u području intelektualnog vlasništva, okolnosti u kojima se ta prava izvršavaju ipak mogu biti obuhvaćena zabranama uspostavljenima u tom članku i da je to moguće svaki put kada korištenje takvim pravom predstavlja cilj, sredstvo ili posljedicu zabranjenog sporazuma (presuda od 31. listopada 1974., Centrafarm i de Peijper, 15/74, EU:C:1974:114, t. 39. i 40.).

243

Valja podsjetiti da, u nedostatku usklađenosti patentnog prava na razini Unije koje je primjenjivo u ovom predmetu, opseg zaštite koju dodjeljuje patent koji je priznao nacionalni ured za patente ili EPO može se odrediti jedino s obzirom na pravila koja ne proizlaze iz prava Unije, nego iz nacionalnog prava ili prava EPO‑a (vidjeti u tom smislu presude od 16. rujna 1999., Farmitalia, C‑392/97, EU:C:1999:416, t. 26. i od 24. studenoga 2011., Medeva, C‑322/10, EU:C:2011:773, t. 22. i 23.). Prema tome, kad u okviru tužbe za poništenje usmjerene protiv Komisijine odluke, sud Unije treba provesti ispitivanje sporazuma o nagodbi u sporu koji se odnosi na patent, uređen pravilima koja nisu pravila prava Unije, nije na njemu da utvrdi doseg navedenog patenta ili da odluči o njegovoj valjanosti. Uostalom, valja istaknuti da Komisija u pobijanoj odluci, iako je u uvodnim izjavama 113. do 123. navela strategiju tužitelja da uspostave „patent thicket” i „papirnate patente”, ipak nije odlučila o valjanosti spornih patenata u trenutku sklapanja sporazuma.

244

Iako nije ni na Komisiji ni na Općem sudu da odluče o valjanosti patenta, postojanje patenta ipak treba uzeti u obzir u analizi koja se provodi u okviru pravila tržišnog natjecanja Unije. Naime, Sud je već utvrdio da, iako nije na Komisiji da odredi doseg patenta, ta se institucija ipak ne može suzdržati od svih mjera kad je doseg patenta relevantan za ocjenu postojanja povrede članaka 101. i 102. UFEU‑a uzimajući u obzir, čak i u slučaju u kojem je stvaran doseg patenta predmet spora pred nacionalnim sudovima, da Komisija mora moći izvršiti svoje ovlasti u skladu s odredbama Uredbe br. 1/2003, da utvrđenja koja Komisija može iznijeti uopće ne dovode u pitanje ocjene nacionalnih sudova u sporovima o patentnim pravima koji su pred njima pokrenuti i da Komisijina odluka podliježe nadzoru suda Unije (presuda od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija, 193/83, EU:C:1986:75, t. 26. i 27.).

245

Naposljetku, važno je istaknuti da su prava intelektualnog vlasništva zaštićena Poveljom o temeljnim pravima. U skladu s člankom 17. stavkom 1. Povelje o temeljnim pravima, kojoj se Ugovorom iz Lisabona daje ista pravna snaga kao i Ugovorima (članak 6. stavak 1. UEU‑a), „[s]vatko ima pravo na vlasništvo nad svojom na zakonit način stečenom imovinom, koristiti je, njome raspolagati i ostaviti je u nasljedstvo”, „[v]lasništvo nikome ne može biti oduzeto, osim u javnom interesu u slučajevima i pod uvjetima koje propisuje zakon, ako se pravodobno isplati pravična naknada za gubitak vlasništva” i „[u]živanje prava vlasništva može biti uređeno zakonom u mjeri u kojoj je to potrebno radi općeg interesa”. Člankom 17. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima pojašnjava se, k tomu, da je„[i]ntelektualno vlasništvo zaštićeno […]”. Prema tome, jamstva predviđena u članku 17. stavku 1. Povelje o temeljnim pravima primjenjuju se i na intelektualno vlasništvo. Međutim, Sud smatra da priznavanje prava intelektualnog vlasništva u Povelji o temeljnim pravima podrazumijeva zahtjev za visoku zaštitu tih prava i da treba odvagnuti, s jedne strane, očuvanje slobodnog tržišnog natjecanja, na temelju čega primarno pravo te osobito članci 101. i 102. UFEU‑a zabranjuju zabranjene sporazume i zlouporabu vladajućeg položaja i, s druge strane, nužno osiguranje prava intelektualnog vlasništva koje proizlazi iz članka 17. stavka 2. Povelje o temeljnim pravima (vidjeti u tom smislu presudu od 16. srpnja 2015., Huawei Technologies, C‑170/13, EU:C:2015:477, t. 42. i 58.).

246

Uvodno, valja pojasniti da se razmatranja u nastavku ne odnose na slučajeve patenata dobivenih prijevarom, „fiktivnim” sporovima ili neslaganjima koja nisu dovela do sudskog postupka. Naime, Komisija je u uvodnoj izjavi 1170. pobijane odluke potvrdila da su u trenutku sklapanja sporazuma o nagodbi svi tužitelji i proizvođači generičkih lijekova bili stranke ili zainteresirane stranke u sporu pred nacionalnim sudom ili EPO‑om koji se odnosi na valjanost određenih patenata tužiteljâ ili na povređujuću prirodu proizvoda koji je razvio proizvođač generičkih lijekova.

247

Najprije, važno je istaknuti da je a priori legitimno da stranke u sporu o patentu sklope sporazum o nagodbi umjesto da nastave spor pred sudom. Kao što je Komisija u uvodnoj izjavi 1102. pravilno navela, poduzetnicima je općenito dopušteno sklapanje nagodbe u sporovima, uključujući u sporovima o patentima, pri čemu te nagodbe često pogoduju objema strankama i omogućuju učinkovitiju raspodjelu sredstava, nego da se spor nastavi do donošenja presude. Naime, tužitelj nije dužan nastaviti spor koji je slobodno pokrenuo. Valja dodati da se sudsko rješavanje sporova, uz to što uzrokuje troškove za sve stranke, ne može smatrati povlaštenim ili idealnim načinom rješavanja sukoba. Gomilanje sporova pred sudovima može biti odraz poteškoća ili nedostataka koji se mogu riješiti na druge načine ili koji se mogu prikladno spriječiti. Pod pretpostavkom da u nacionalnim sustavima za priznavanje patenata ili EPO‑ovu sustavu za izdavanje patenta postoje takve poteškoće, na primjer preliberalna zaštita neinovativnih postupaka, tim se problemima ne može opravdati obveza, pa čak ni poticanje poduzetnika da nastave sporove patentima do sudskog ishoda.

248

Usto, u točkama 204. i 209. Smjernica iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije, koje se primjenjuju barem na sporazume o licenciranju tehnologije, potvrđuje se mogućnost sklapanja sporazuma o utvrđivanju prava potraživanja i sporazuma o nepozivanju na prava koja uključuju sporazum o licenciji te se u njima navodi da se klauzule o neosporavanju prava u takvom sporazumu o utvrđivanju prava potraživanja i sporazumu o nepozivanju na prava u pravilu nisu obuhvaćene zabranom iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a. U točki 235. Smjernica iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije, koje su zamijenile Smjernice iz 2004., također se navodi da su „[s]porazumi o namiri u kontekstu sporova o tehnologiji u načelu […], kao u mnogim drugim područjima trgovačkih sporova, legitiman način za pronalazak obostrano prihvatljivog kompromisa pravnom sporu u dobroj vjeri”. U toj se točki, k tomu, pojašnjava da „[s]udionici mogu odlučiti prekinuti spor ili parnicu jer je preskupa, dugotrajna i/ili jer nije siguran njezin ishod” i da „[n]amire također mogu rasteretiti sudove i/ili nadležna upravna tijela i omogućiti koristi koje pogoduju dobrobiti”.

249

Sama Komisija uostalom provodi upravni postupak u pogledu zabranjenih sporazuma koji je u određenim aspektima sličan nagodbi. Naime, postupak nagodbe, koji je uspostavljen Uredbom Komisije (EZ) br. 622/2008 od 30. lipnja 2008. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 773/2004 o provođenju postupaka nagodbe u kartelnim predmetima (SL 2008., L 171, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 3., str. 243.), ima za cilj pojednostavniti i ubrzati upravne postupke, kao i smanjiti broj tužbi podnesenih pred sudom Unije kako bi se Komisiji omogućilo da istim sredstvima vodi više predmeta (presuda od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 59. i 60.).

250

K tomu, prema sudskoj praksi, mogućnost ostvarivanja vlastitih prava sudskim postupkom i sudski nadzor koji taj postupak podrazumijeva, izraz je općeg načela prava na kojem se temelje ustavne tradicije zajedničke državama članicama i koje je zajamčeno člancima 6. i 13. EKLJP‑a. Budući da je pristup sudu temeljno pravo i opće načelo kojim se jamči poštovanje prava, samo u zaista iznimnim okolnostima pokretanje sudskog postupka može predstavljati povredu prava tržišnog natjecanja (presuda od 17. srpnja 1998., ITT Promedia/Komisija, T‑111/96, EU:T:1998:183, t. 60.). Kao što ga je naveo Sud, zahtjev za visoku zaštitu prava intelektualnog vlasništva podrazumijeva da se njihovu nositelju načelno ne može uskratiti mogućnost pokretanja sudskih postupaka kojima se može osigurati djelotvorno poštovanje njegovih isključivih prava (presuda od 16. srpnja 2015., Huawei Technologies, C‑170/13, EU:C:2015:477, t. 58.). Jednako tako, činjenica da je poduzetnik odlučio odustati od sudskog postupka kako bi spor riješio izvan suda samo je izraz iste slobode izbora sredstava osiguravanja obrane vlastitih prava i u pravilu ne može predstavljati povredu prava tržišnog natjecanja.

251

Iako je pristup sudu temeljno pravo, ipak se ne može smatrati da predstavlja obvezu, čak i ako pridonosi poboljšanju tržišnog natjecanja među gospodarskim subjektima. Naime, s jedne strane, važno je podsjetiti da, unatoč raznovrsnosti postupaka i sustava za priznavanje patenata koji su u trenutku nastanka predmetnih činjenica postojali u različitim državama članicama Unije i pred EPO‑om, obično se pretpostavlja da je pravo intelektualnog vlasništva, koje dodijeli javno tijelo, valjano te se smatra da je poduzetnik njegov legitimni nositelj (presuda od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija, T‑321/05, EU:T:2010:266, t. 362.). S druge strane, iako je točno da je u javnom interesu da se uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje mogu nastati ako se patent pogrešno prizna (vidjeti u tom smislu presudu od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija, 193/83, EU:C:1986:75, t. 92. i 93.) i iako je u pravilu dopušteno da javni proračuni, osobito oni namijenjeni pokrivanju troškova zdravstva, podliježu znatnim ograničenjima i da tržišno natjecanje, konkretno ono koje predstavljaju generički lijekovi koje su razvili proizvođači generičkih lijekova, može učinkovito pridonijeti kontroli tih proračuna, također je važno podsjetiti, kao što je Komisija pravilno navela u uvodnoj izjavi 1201. pobijane odluke, da je svaki poduzetnik i dalje slobodan podnijeti ili ne podnijeti tužbu protiv patenata za izvorne lijekove čiji su nositelji proizvođači izvornog lijeka. K tomu, takva odluka o podnošenju ili nepodnošenju tužbe ili okončanju spora nagodbom u pravilu ne sprečava druge poduzetnike da odluče osporavati navedene patente.

252

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da, kako bi se patentno pravo uskladilo s pravom tržišnog natjecanja u posebnom okviru sklapanja nagodbi između stranaka u sporu o patentu, valja pronaći ravnotežu između, s jedne strane, potrebe da se poduzetnicima omogući da sklapaju nagodbe čiji razvoj pogoduje zajednici i, s druge strane, potrebe da se spriječi rizik od zlouporabe sporazuma o nagodbi, protivne pravu tržišnog natjecanja, koja dovodi do zadržavanja patenata koji su posve nevaljani i, konkretno u sektoru lijekova do neopravdanog financijskog terećenja javnih proračuna.

253

Valja podsjetiti da upotreba nagodbe u postupku o patentima ne oslobađa stranke od primjene prava tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 1988., Bayer i Maschinenfabrik Hennecke, 65/86, EU:C:1988:448, t. 15. i od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 118.; vidjeti po analogiji presudu od 30. siječnja 1985., BAT Cigaretten‑Fabriken/Komisija, 35/83, EU:C:1985:32, t. 33.; vidjeti i točku 204. Smjernica iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije, kao i točku 237. Smjernica iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije).

254

Sud je stoga konkretno presudio da klauzula o neosporavanju patenta, uključujući kad je unesena u sporazum čiji je cilj okončati spor koji je u tijeku pred sudom, može, s obzirom na pravni i gospodarski kontekst, ograničiti tržišno natjecanje u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 27. rujna 1988., Bayer i Maschinenfabrik Hennecke, 65/86, EU:C:1988:448, t. 14. do 16.).

255

Prema tome, valja utvrditi relevantne elemente na temelju kojih se može zaključiti da klauzula o neosporavanju patenta i, šire, sporazum o nagodbi u pogledu patenata ograničavaju tržišno natjecanje s obzirom na cilj, pri čemu valja podsjetiti da utvrđivanje postojanja ograničenja s obzirom na cilj podrazumijeva ispitivanje sadržaja predmetnog sporazuma, ciljeva koje želi postići te gospodarskog i pravnog konteksta u koji je smješten (vidjeti točku 221. ove presude).

256

Uvodno, valja istaknuti da je moguće da sporazum o nagodbi u sporu o patentnima nema nikakav negativan utjecaj na tržišno natjecanje. Na primjer, to je slučaj ako se stranke slažu da sporni patent nije valjan i stoga predvide neposredan ulazak proizvođača generičkih lijekova na tržište.

257

Budući da sporovi o kojima je riječ u ovom slučaju nisu obuhvaćeni tom kategorijom jer sadržavaju klauzule o neosporavanju patenata i o zabrani komercijalizacije proizvodâ, koje same po sebi ograničavaju tržišno natjecanje. Naime, klauzula o neosporavanju patenta šteti javnom interesu da se uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje mogu nastati ako se patent pogrešno prizna (vidjeti u tom smislu presudu od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija, 193/83, EU:C:1986:75, t. 92.), a klauzula o zabrani komercijalizacije dovodi do isključenja s tržišta jednog od konkurenata nositelja patenta.

258

Međutim, uvođenje takvih klauzula može biti legitimno, ali samo ako se temelji na tome da strane priznaju valjanost predmetnog patenta (i, dodatno, da predmetni generički proizvodi predstavljaju povredu).

259

Naime, s jedne strane, klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenata nužne su za sklapanje nagodbi u određenim sporovima o patentima. Kad se stranke u sporu ne bi mogle koristiti takvim klauzulama, nagodba u sporu izgubila bi svaki interes u sporovima u kojima se obje stranke slažu da je patent valjan. Uostalom, u tom je pogledu važno podsjetiti da je Komisija u točki 209. Smjernica iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije navela da je „[nagodbama] svojstveno da se na temelju njih sudionici dogovaraju da ex post neće osporavati prava intelektualnog vlasništva koja su obuhvaćena sporazumom [jer je u]pravo […] i smisao takvog sporazuma da se riješe postojeća sporna pitanja te da se izbjegne njihovo pojavljivanje u budućnosti”. Međutim, također je u svrhu ostvarivanja tog cilja potrebno da se stranke slože da se ne može komercijalizirati nijedan proizvod koji predstavlja povredu.

260

S druge strane, unošenjem klauzula o zabrani komercijalizacije djelomično se samo ojačavaju već postojeći pravni učinci patenta čiju valjanost stranke priznaju eksplicitno ili implicitno. Naime, patent obično ima za posljedicu, u korist njegova nositelja, sprečavanje konkurenata da komercijaliziraju proizvod koji je predmet patenta ili proizvod dobiven postupkom koji je predmet patenta (vidjeti točku 234. ove presude). Doista, time što je pristao da se na njega primijeni klauzula o zabrani komercijalizacije proizvođač generičkih lijekova obvezuje se da neće prodavati proizvode koji mogu predstavljati povredu predmetnog patenta. Ta klauzula, iako je ograničena na područje primjene spornih patenata, stoga se može smatrati kao da u biti preuzima učinke tog patenta jer se temelji na priznavanju njegove valjanosti. Što se tiče klauzula o neosporavanju patenata, patent se ne može tumačiti na način da pruža zaštitu od tužbi kojima se osporava valjanost patenta (presuda od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija, 193/83, EU:C:1986:75, t. 92.). Učinci tih klauzula stoga se ne preklapaju s učincima patenta. Međutim, u slučaju donošenja klauzule o neosporavanju patenta u okviru nagodbe u stvarnom sporu u kojem je konkurent već imao priliku osporavati valjanost predmetnog patenta te je konačno priznao tu valjanost, ne može se smatrati da takva klauzula, u takvom kontekstu, šteti javnom interesu da se uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje mogu nastati ako se patent pogrešno prizna (vidjeti točku 257. ove presude).

261

Sama je Komisija navela u pobijanoj odluci da su klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije u pravilu svojstvene svakoj nagodbi. Stoga je smatrala da je „malo vjerojatno da nagodba sklopljena u okviru spora o patentima na temelju ocjene svake stranke u sporu povređuje pravo tržišnog natjecanja, čak i ako se sporazumom predviđa obveza proizvođača generičkih lijekova da izum obuhvaćen patentom ne upotrebljava tijekom razdoblja njegove zaštite (na primjer klauzulom o zabrani komercijalizacije) i/ili da predmetni patent ne osporava pred sudovima (na primjer klauzulom o neosporavanju patenta)” (uvodna izjava 1136. pobijane odluke).

262

Stoga, sama činjenica da u sporazumima o nagodbi postoje klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta čiji je doseg ograničen na doseg predmetnog patenta ne može, unatoč tome što su te klauzule same po sebi ograničavajuće (vidjeti točku 257. ove presude), dovesti do zaključka da postoji ograničenje tržišnog natjecanja čiji je stupanj štetnosti dovoljan kako bi ga se kvalificiralo kao ograničenje s obzirom na cilj kad se ti sporazumi temelje na tome da strane priznaju valjanost predmetnog patenta (i, dodatno, da predmetni generički proizvodi predstavljaju povredu).

263

Suprotno tomu, postojanje klauzula o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta čiji je doseg ograničen na doseg predmetnog patenta problematično je kad je očito da pristanak proizvođača generičkih lijekova da se na njega primijene te klauzule nije utemeljen na njihovu priznavanju valjanosti patenta. Kao što Komisija pravilno tvrdi, „čak i ako ograničenja sadržana u sporazumu u pogledu poslovne autonomije proizvođača generičkih lijekova ne prekoračuje materijalno područje primjene patenta, ta ograničenja predstavljaju povredu članka 101. [UFEU‑a] kad se ne mogu opravdati i ne proizlaze iz ocjene koju su stranke provele u pogledu utemeljenosti samog isključivog prava” (uvodna izjava 1137. pobijane odluke).

264

U tom pogledu, valja istaknuti da je postojanje „plaćanja za odgodu ulaska na tržište”, odnosno plaćanje koje proizvođač izvornog lijeka provodi u korist proizvođača generičkih lijekova, dvostruko sumnjivo u okviru sporazuma o nagodbi. Naime, kao prvo, važno je istaknuti da je cilj patenta nagraditi kreativnost izumitelja na način da mu se omogući da od svojeg ulaganja ostvari poštenu dobit (vidjeti točku 234. ove presude) i da valjani patent stoga u pravilu mora omogućiti prijenos vrijednosti na svojeg nositelja, na primjer, putem sporazuma o licenciji, a ne obrnuto. Kao drugo, postojanje plaćanja za odgodu ulaska na tržište navodi na sumnju u činjenicu da se nagodba temelji na tome da strane sporazuma priznaju valjanost predmetnog patenta.

265

Međutim, samo postojanje plaćanja za odgodu ulaska na tržište ne može dovesti do zaključka da postoji ograničenje s obzirom na cilj. Naime, nije isključeno da određena plaćanja za odgodu ulaska na tržište, kad su svojstvena nagodbi u predmetnom sporu, mogu biti opravdana (vidjeti točke 277. do 280. ove presude). Suprotno tomu, ako pri sklapanju nagodbe dođe do neopravdanog plaćanja za odgodu ulaska na tržište, stoga treba smatrati da je proizvođač generičkih lijekova tim plaćanjem bio potaknut da pristane da se na njega primjene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta te valja zaključiti da postoji ograničenje s obzirom na cilj. U tom slučaju, ograničenja tržišnog natjecanja uvedena klauzulama o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta više nisu povezana s patentom i nagodbom, nego su objašnjena plaćanjem naknade koja proizvođača generičkih lijekova navodi da odustane od svojih konkurentnih napora.

266

Valja istaknuti da, iako ni Komisija ni sud Unije nisu nadležni za odlučivanje o valjanosti patenta (vidjeti točke 243. i 244. ove presude), te institucije ipak mogu, u okviru svojih nadležnosti i da pritom ne odlučuju o samoj valjanosti patenta, utvrditi postojanje njegove neuobičajene upotrebe, koja nije povezana s njegovim posebnim ciljem (vidjeti u tom smislu presude od 29. veljače 1968., Parke, Davis and Co., 24/67, EU:C:1968:11, str. 109. i 110. i od 31. listopada 1974., Centrafarm i de Peijper, 15/74, EU:C:1974:114, t. 7. i 8.; vidjeti po analogiji također presude od 6. travnja 1995., RTE i ITP/Komisija, C‑241/91 P i C‑242/91 P, EU:C:1995:98, t. 50. i od 4. listopada 2011., Football Association Premier League i dr., C‑403/08 i C‑429/08, EU:C:2011:631, t. 104. do 106.).

267

Međutim, činjenica da se konkurenta potiče da prihvati klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, u smislu opisanom u točki 265. ove presude, ili njezina posljedica, činjenica da je pristao da se na njega primijene takve klauzule zbog poticanja, predstavlja neuobičajenu upotrebu patenta.

268

Kao što je Komisija pravilno navela u uvodnoj izjavi 1137. pobijane odluke, „patentno pravo ne predviđa pravo na plaćanje svojim stvarnim ili potencijalnim konkurentima kako bi ostali izvan tržišta ili kako ne bi osporavali patent prije ulaska na tržište”. Usto, prema Komisijinoj tvrdnji, „nositeljima patenata nije dopušteno plaćati proizvođačima generičkih lijekova kako bi ih zadržali izvan tržišta i smanjili rizike tržišnog natjecanja, bilo u okviru sporazuma o nagodbi u pogledu patenata ili na drugi način” (uvodna izjava 1141. pobijane odluke). Naposljetku, Komisija je pravilno dodala da „plaćanje ili poticanje na drugi način potencijalnih konkurenata da ostanu izvan tržišta nije dio nijednog prava povezanog s patentima i ne odgovara nijednom sredstvu koje je patentnim pravom predviđeno za poštovanje patenata” (uvodna izjava 1194. pobijane odluke).

269

Kad se utvrdi postojanje poticanja, strane se više ne mogu pozvati na svoje priznavanje valjanosti patenta u okviru nagodbe. Činjenica da je sudsko ili upravno tijelo potvrdilo valjanost patenta u tom je pogledu nevažna.

270

Stoga treba smatrati da je poticanje, a ne činjenica da strane nagodbe priznaju valjanost patenta, stvaran uzrok ograničenja tržišnog natjecanja uvedenih klauzulama o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta (vidjeti točku 257. ove presude), koje, s obzirom na to da su u tom slučaju u potpunosti nelegitimne, imaju dovoljan stupanj štetnosti za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja kako bi se mogla utvrditi kvalifikacija ograničenja s obzirom na cilj.

271

U slučaju poticanja, predmetne sporazume stoga treba smatrati sporazumima o isključenju s tržišta, u kojima sudionici koji ostaju nadoknađuju štetu onima koji izlaze. Doista, takvi se sporazumi zapravo sastoje od otkupljivanja konkurenata i stoga ih treba kvalificirati kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, kao što proizlazi iz presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers (C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 8. i 31. do 34.) i mišljenja nezavisne odvjetnice V. Trstenjak u predmetu Beef Industry Development Society i Barry Brothers (C‑209/07, EU:C:2008:467, t. 75.), koji se navode u uvodnim izjavama 1139. i 1140. pobijane odluke. Usto, isključenje konkurenata s tržišta predstavlja ekstreman oblik podjele tržišta i ograničenja proizvodnje (presuda od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 435.) koje ima, u kontekstu kao što je onaj spornih sporazuma, stupanj štetnosti koji je tim viši jer su isključena društva proizvođači generičkih lijekova čiji ulazak na tržište, u pravilu, pogoduje tržišnom natjecanju i, osim toga, pridonosi općem interesu osiguravanja zdravstva po nižem trošku. Naposljetku, to je isključenje, u spornim sporazumima, potvrđeno nemogućnošću proizvođača generičkih lijekova da osporavaju sporni patent.

272

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da, u kontekstu sporazumâ o nagodbi u sporovima o patentima, kvalifikacija ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj podrazumijeva da u okviru sporazuma o nagodbi istodobno postoji poticajna prednost u korist proizvođača generičkih lijekova i povezano ograničenje njegovih napora da konkurira proizvođaču izvornog lijeka. Kad su ta dva uvjeta ispunjena treba utvrditi da je tržišno natjecanje ograničeno s obzirom na cilj uzimajući u obzir stupanj štetnosti tako sklopljenog sporazuma za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja.

273

Stoga, u slučaju sporazuma o nagodbi u pogledu patenata koji sadržava klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta čija priroda koja je u biti ograničavajuća (vidjeti točku 257. ove presude) nije valjano dovedena u pitanje, utvrđenje ograničenja s obzirom na cilj može se temeljiti na postojanju poticanja proizvođača generičkih lijekova da pristane da se na njega primjene te klauzule, i to čak i ako postoji stvaran spor, ako sporazum o nagodbi sadržava klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta čiji doseg ne prekoračuje onaj spornog patenta i ako taj patent, osobito s obzirom na odluke koje su donijela nadležna upravna tijela ili sudovi, strane sporazuma mogu legitimno smatrati valjanim u trenutku sklapanja tog sporazuma.

274

Međutim, Komisija je u pobijanoj odluci pravilno ispitala sadržavaju li predmetni sporazumi prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova koji predstavlja „znatno” poticanje, odnosno poticanje koje može navesti potonjeg proizvođača da pristane da se na njega primjene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, kako bi se iz toga zaključilo, u slučaju takvog poticanja, da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

275

Time što je tako utvrdila kriterij poticanja u svrhu razlikovanja sporazuma o nagodbi koji predstavljaju ograničenja s obzirom na cilj od sporazuma koji ne predstavljaju takva ograničenja, kriterij koji će u nastavku biti određen kao kriterij „poticanja” ili „poticajne prednosti”, Komisija nije u svojoj odluci, s obzirom na prethodna razmatranja, počinila pogrešku koja se tiče prava.

276

Takva pogreška koja se tiče prava ne može se izvesti ni iz navodnog neuzimanja u obzir konteksta u koji su smješteni sporni sporazumi (vidjeti, za pojam konteksta, presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 53.) jer iz prethodnog rasuđivanja također proizlazi da se kriterij poticanja temelji na analizi sadržaja spornih sporazuma ne samo s obzirom na njihov postavljeni cilj, koji se odnosi na sklapanje nagodbe u sporovima o patentima, nego i na njihov poseban kontekst koji je obilježen time da u farmaceutskom sektoru postoje patenti na temelju kojih nastaju isključiva prava za koja se pretpostavlja da su valjana i čije posjedovanje obično ima za posljedicu udaljavanje konkurenata (vidjeti točku 234. ove presude). Kontekst u kojem su sporni sporazumi sklopljeni tim se više uzeo u obzir u ovom slučaju jer je Komisija, za svaki od tih sporazuma, nastojala dokazati da je predmetni proizvođač generičkih lijekova bio Servierov potencijalan konkurent, odnosno da je imao stvarne i konkretne mogućnosti ući na tržište (vidjeti točku 317. i sljedeće točke ove presude). U svrhu davanja potpunog odgovora na tužbeni razlog koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava koju je Komisija počinila time što je utvrdila da postoji ograničenje s obzirom na cilj i, zatim, omogućavanja da se ispita, za svaki sporazum, je li Komisija počinila pogrešku u ocjeni, još valja pojasniti u kojim se okolnostima može utvrditi postojanje poticanja.

277

Radi utvrđivanja predstavlja li plaćanje za odgodu ulaska na tržište, odnosno prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova, poticanje na prihvaćanje klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, valja ispitati, uzimajući u obzir njegovu prirodu i opravdanje, obuhvaća li to plaćanje troškove koji su svojstveni nagodbi u sporu. Komisija je stoga u pobijanoj odluci pravilno ispitala odgovara li prijenos vrijednosti posebnim troškovima nagodbe koje je snosio proizvođač generičkih lijekova (uvodna izjava 1333. i sljedeće uvodne izjave, 1461. i sljedeće uvodne izjave, 1592. i sljedeće uvodne izjave i 1969. i sljedeće uvodne izjave pobijane odluke).

278

Kada plaćanje za odgodu ulaska na tržište predviđeno u sporazumu o nagodbi koji sadržava klauzule kojima se ograničava tržišno natjecanje ima za cilj nadoknaditi troškove svojstvene nagodbi koje snosi proizvođač generičkih lijekova, to se plaćanje načelno ne može smatrati poticajnim. Naime, budući da su svojstveni nagodbi, takvi troškovi podrazumijevaju da se, kao takvi, temelje na priznavanju valjanosti spornih patenata koja se tom nagodbom nastoji potvrditi na način da se okonča osporavanje te valjanosti i potencijalna povreda navedenih patenata. Stoga se ne može smatrati da takvo plaćanje za odgodu ulaska na tržište navodi na sumnju u činjenicu da se nagodba temelji na tome da strane sporazuma priznaju valjanost predmetnog patenta (vidjeti točke 264. i 265. ove presude). U tom slučaju ipak nije isključena mogućnost da se utvrdi postojanje poticanja ili ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Međutim, za to je potrebno da Komisija utvrdi da su iznosi koji odgovaraju tim troškovima svojstvenim nagodbi, čak i ako su ih stranke u toj nagodbi odredile i izrazile preciznim brojkama, prekomjerni (vidjeti u tom smislu uvodne izjave 1338., 1465., 1600. i 1973. pobijane odluke). Naime, takva bi nerazmjernost prekinula vezu svojstvenosti između predmetnih troškova i nagodbe te bi stoga spriječila da se iz naknade tih troškova zaključi da se predmetni sporazum o nagodbi temelji na priznavanju valjanosti spornih patenata.

279

Kao što su tužitelji i Komisija priznali na raspravi, može se smatrati da troškovi svojstveni nagodbi u sporu obuhvaćaju, među ostalim, troškove spora koje je snosio proizvođač generičkih lijekova u okviru spora između tog proizvođača i proizvođača izvornog lijeka. Naime, ti su troškovi nastali samo u svrhu spora za utvrđivanje valjanosti ili povrede predmetnih patenata, koji se upravo nastoji okončati nagodbom na temelju sporazuma kojim se priznaje valjanost patenata. Stoga je njihovo uzimanje u obzir izravno povezano s takvom nagodbom. Prema tome, kad iznose troškova spora koje snosi proizvođač generičkih lijekova utvrde strane nagodbe, Komisija može utvrditi da su ti iznosi poticajni samo ako dokaže da su neproporcionalni. U tom pogledu, treba smatrati da su neproporcionalni iznosi koji odgovaraju troškovima spora čija objektivno neophodna priroda za provedbu spornog postupka, osobito s obzirom na pravne i činjenične poteškoće u pogledu razmatranih pitanja, kao i ekonomskog interesa koji proizvođač generičkih lijekova ima u sporu, nije dokazana na temelju preciznih i detaljnih dokumenata.

280

Suprotno tomu, određeni troškovi koje snosi proizvođač generičkih lijekova a priori previše su nepovezani sa sporom i njegovim rješavanjem da bi se mogli smatrati svojstvenima nagodbi u sporu o patentima. Na primjer, riječ je o troškovima proizvodnje proizvoda koji predstavljaju povredu, koji odgovaraju vrijednosti zaliha navedenih proizvoda, kao i o troškovima istraživanja i razvoja koji su nastali pri izradi tih proizvoda. Naime, takvi troškovi a priori nastaju neovisno o pokretanju sporova i njihovu rješavanju te ne dovode do gubitaka zbog tog rješavanja, kao što to osobito potvrđuje činjenica da se predmetni proizvodi često, unatoč tome što je sporazumom o nagodbi zabranjena njihova komercijalizacija, prodaju na tržištima koja nisu obuhvaćena navedenim sporazumom i da se odgovarajuća istraživanja mogu upotrijebiti za izradu drugih proizvoda. Isto vrijedi za iznose koje proizvođač generičkih lijekova mora platiti trećim osobama zbog ugovornih obveza sklopljenih izvan spora (na primjer ugovori o isporuci). Naime, takvi troškovi raskida ugovora sklopljenih s trećim osobama ili naknade štete tim trećim osobama općenito nastaju predmetnim ugovorima ili u izravnoj vezi s tim ugovorima, koje je, usto, predmetni proizvođač generičkih lijekova sklopio neovisno o bilo kakvom sporu s proizvođačem izvornog lijeka ili njegovim rješavanjem. Stoga je na stranama sporazuma, ako žele da se plaćanje tih troškova ne kvalificira kao poticajno ili kao pokazatelj da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, da dokažu da su ti troškovi svojstveni sporu ili njegovu rješavanju, a zatim da opravdaju njihov iznos. Te se strane u istu svrhu mogu osloniti na činjenicu da je iznos naknade tih troškova koji a priori nisu svojstveni nagodbi u sporu neznatan i stoga nedovoljan kako bi predstavljao znatno poticanje na prihvaćanje klauzula kojima se ograničava tržišno natjecanje i koje su predviđene u sporazumu o nagodbi (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 360.).

281

Kako bi se zaključila analiza o pogrešci koja se tiče prava koju je Komisija počinila time što je utvrdila postojanje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, također valja ispitati tri podredna argumenta koja su istaknuli tužitelji i intervenijent, a koji se temelje na primjenjivosti teorije akcesornih ograničenja na predmetne sporazume, zaključcima iz američkog prava u pogledu rješavanja sporova i dvojakim učincima koje proizvode sporazumi o nagodbi u pogledu patenata.

282

Tužitelji i intervenijent tvrde da je, zbog legitimnog cilja sporazuma o nagodbi u sporovima o patentu, Komisija trebala primijeniti test objektivne neophodnosti, kojim bi se omogućilo da se na sporazum ne primjenjuje članak 101. stavak 1. UFEU‑a kad ima legitiman cilj i kad su ograničenja tržišnog natjecanja koja nalaže objektivno neophodna i proporcionalna.

283

Uvodno, valja utvrditi da se tužitelji nisu pozvali na primjenu teorije akcesornih ograničenja tijekom upravnog postupka i da se ta teorija ne spominje u pobijanoj odluci.

284

Iz sudske prakse proizlazi da, ako neki poduhvat ili neka djelatnost ne potpada pod načelo zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a bilo zbog svoje neutralnosti bilo zbog svojeg pozitivnog učinka na tržišno natjecanje, ograničenje poslovne autonomije jednog ili više sudionika u tom poduhvatu također ne potpada pod navedeno načelo zabrane, ako je ono objektivno neophodno za ostvarenje poduhvata ili djelatnosti te proporcionalno ciljevima jednog ili drugog (vidjeti presudu od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 89. i navedenu sudsku praksu). Kada, naime, nije moguće razlučiti između takva ograničenja, koje je kvalificirano kao akcesorno ograničenje, i glavnog poduhvata ili djelatnosti a da se pritom ne ugroze samo njihovo postojanje i ciljevi, treba ispitati usklađenost tog ograničenja s člankom 101. UFEU‑a zajedno s usklađenosti glavnog poduhvata ili djelatnosti kojima je ono akcesorno, i to iako se, odvojeno gledano, na prvi pogled može činiti da identično ograničenje jest podvrgnuto načelu zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 90.).

285

Komisija tvrdi da prethodan uvjet za primjenu testa objektivne neophodnosti nije ispunjen kad se nagodbu u sporu o patentima načelno ne može kvalificirati kao poduhvat koji nije protutržišni bilo zbog svoje neutralnosti bilo zbog svojeg pozitivnog učinka na tržišno natjecanje. Točno je da iz ustaljene sudske prakse proizlazi da nagodba u sporu ne oslobađa stranke od primjene pravila tržišnog natjecanja, pri čemu članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne pravi nikakvu razliku između sporazuma čiji je cilj okončati spor i onih koji imaju druge ciljeve (vidjeti točku 253. ove presude). Međutim, kao što tužitelji i intervenijent pravilno tvrde, sudskom se praksom ne isključuje mogućnost da sporazum o nagodbi u sporu nije obuhvaćen načelom zabrane predviđenim u članku 101. stavku 1. UFEU‑a bilo zbog svoje neutralnosti bilo zbog svojeg pozitivnog učinka na tržišno natjecanje. Naime, primjena testa objektivne neophodnosti u konkretnom slučaju podrazumijeva da glavni poduhvat ili djelatnost nije protutržišni bilo zbog svoje neutralnosti bilo zbog svojeg pozitivnog učinka na tržišno natjecanje, ali ne nalaže da glavni poduhvat ili djelatnost nije protutržišni po samoj svojoj prirodi i neovisno o okolnostima pojedinog slučaja. U sudskoj se praksi uostalom podsjeća na to da se ispitivanje glavnog poduhvata ili djelatnosti ne može provesti in abstracto, nego ovisno o klauzulama i akcesornim ograničenjima svojstvenim svakom pojedinom slučaju (vidjeti u tom smislu presude od 28. siječnja 1986., Pronuptia de Paris, 161/84, EU:C:1986:41, t. 14.; od 15. prosinca 1994., DLG, C‑250/92,EU:C:1994:413, t. 31. i od 12. prosinca 1995., Oude Luttikhuis i dr., C‑399/93, EU:C:1995:434, t. 12. do 14.). K tomu, važno je podsjetiti da brojne odredbe prava Unije potiču sklapanje nagodbi u sporovima (vidjeti točke 247. do 250. ove presude).

286

Osim toga, Komisija se ne može pozvati na presudu od 27. rujna 1988., Bayer i Maschinenfabrik Hennecke (65/86, EU:C:1988:448) kako bi načelno odbacila svaku mogućnost primjene teorije akcesornih ograničenja na nagodbu u sporovima. Naime, iako iz te presude proizlazi da je Sud odbio prihvatiti rasuđivanje koje predlaže Komisija, prema kojem se smatra da je klauzula o neosporavanju patenta sadržana u sporazumu o licenciji u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a kad su ispunjeni određeni uvjeti, te je pojasnio da članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne pravi nikakvu razliku između sporazuma čiji je cilj okončati spor i onih koji imaju druge ciljeve, ipak nije isključio mogućnost da sporazum o nagodbi u sporu koji sadržava klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, ovisno o pravnom i gospodarskom kontekstu, ne ograničava tržišno natjecanje (presuda od 27. rujna 1988., Bayer i Maschinenfabrik Hennecke, 65/86, EU:C:1988:448, t. 21.). Ta presuda uostalom nije donesena u kontekstu nagodbe u sporu, nego sporazuma o licenciji.

287

Iako se sporazum o nagodbi u sporu o patentima koji ima neutralan ili pozitivan učinak na tržišno natjecanje načelno ne može isključiti iz područja primjene teorije akcesornih ograničenja, ipak valja ispitati doseg akcesornog ograničenja tržišnog natjecanja, koji podrazumijeva dvostruko ispitivanje. Naime, valja ispitati, s jedne strane, je li ograničenje objektivno neophodno za provedbu glavnog poduhvata ili djelatnosti i, s druge strane, je li proporcionalno u odnosu na tu provedbu (presude od 18. rujna 2001., M6 i dr./Komisija, T‑112/99, EU:T:2001:215, t. 106. i od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 64.).

288

Što se tiče prvog uvjeta, prema sudskoj praksi, treba ispitati bi li ostvarenje tog poduhvata ili te djelatnosti bez predmetnog ograničenja bilo nemoguće. Stoga se ne može smatrati da činjenica da bi bez predmetnog ograničenja navedeni poduhvat ili navedenu djelatnost bilo teže ostvariti ili bi ga bilo manje profitabilno ostvariti, to ograničenje čini objektivno neophodno, što je preduvjet da ga se može kvalificirati akcesornim. Naime, takvo bi tumačenje dovelo do proširenja tog pojma na ograničenja koja nisu strogo neophodna za ostvarenje glavnog poduhvata ili djelatnosti. Takav bi rezultat ugrozio korisni učinak zabrane iz članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 91.).

289

Klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije svojstvene su samo određenim nagodbama, odnosno onima koje se temelje na priznavanju valjanosti jednog ili više predmetnih patenata (vidjeti točku 259. ove presude). Stoga treba smatrati da takve klauzule, s obzirom na to da odražavaju to da svaka od stranaka priznaje valjanost patenta i da je njihov doseg ograničen na doseg predmetnog patenta, mogu ispuniti prvi uvjet odstupanja predviđen teorijom akcesornih ograničenja.

290

Što se tiče drugog uvjeta, važno je podsjetiti da, ako je ograničenje objektivno neophodno za provedbu glavnog poduhvata ili djelatnosti, također valja provjeriti da njegovo trajanje te materijalno, vremensko i geografsko područje primjene ne prekoračuju ono što je neophodno za provedbu navedenog poduhvata ili navedene djelatnosti. Ako područje primjene ograničenja prekoračuje ono što je neophodno za provedbu glavnog poduhvata ili djelatnosti, ono mora biti predmet zasebne analize u okviru članka 101. stavka 3. UFEU‑a (presuda od 18. rujna 2001., M6 i dr./Komisija, T‑112/99, EU:T:2001:215, t. 113.). Stoga se na sporazum o nagodbi čije klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije ne prekoračuju trajanje i područje primjene patenta čija se valjanost priznaje može primijeniti teorija akcesornih ograničenja.

291

Međutim, u ovom slučaju, Komisija je mogla valjano ne ispitati je li trebalo primijeniti teoriju akcesornih ograničenja jer je smatrala da se klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije ne temelje na priznavanju valjanosti patenta, nego na prijenosu vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova koji predstavlja poticanje potonjeg društva da odustane od izvršavanja konkurentskog pritiska na društvo koje je nositelj patenta. Naime, u takvom slučaju, sporazum o nagodbi predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj koje se ne može kvalificirati kao poduhvat koji nije protutržišni bilo zbog svoje neutralnosti bilo zbog svojeg pozitivnog učinka na tržišno natjecanje. Osim toga, klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije mogu biti neophodan dodatak samo sporazumu o nagodbi koji se temelji na tome da strane u tom sporazumu priznaju valjanost predmetnog patenta (vidjeti točku 289. ove presude). Međutim, u slučaju poticanja, nagodba se ne temelji na takvom priznavanju. Klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije stoga se ne mogu smatrati neophodnima za takvu nagodbu.

292

Tužitelji se pozivaju na presudu Actavis, pri čemu tvrde da je Supreme Court of the United States (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država) odbio pristup koji je Komisija primijenila u ovom slučaju. Komisija, koja je u pobijanoj odluci spomenula tu presudu (uvodna izjava 1199.), ipak tvrdi da je primijenila isti pristup kao Supreme Court of the United States (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država) time što je smatrala da ne postoji pretpostavka nezakonitosti sporazuma o nagodbi koji obuhvaćaju prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova.

293

Presuda Actavis odnosi se na sporazume o nagodbi sklopljene u farmaceutskom sektoru, u kojima su se proizvođači generičkih lijekova obvezali da neće ući na tržište do datuma isteka patenta proizvođača izvornog lijeka (65 mjeseci prije datuma isteka patenta za Actavis) i da će promicati predmetni lijek kod liječnika, u zamjenu za znatne isplate (Actavis je devet godina primao godišnje isplate od 19 do 30 milijuna američkih dolara).

294

Valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nacionalne prakse, pod pretpostavkom da su zajedničke svim državama članicama, ne mogu prevladati nad primjenom pravilâ tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 17. siječnja 1984., VBVB i VBBB/Komisija, 43/82 i 63/82, EU:C:1984:9, t. 40.) i da je to tim više slučaj kad je riječ o nacionalnim praksama trećih zemalja (vidjeti u tom smislu presudu od 28. veljače 2002., Compagnie générale maritime i dr./Komisija, T‑86/95, EU:T:2002:50, t. 341. i navedenu sudsku praksu). Naime, pristup primijenjen u pravu tržišnog natjecanja Unije u pogledu razlikovanja između ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu različit je od američkog prava tržišnog natjecanja, u kojem se razlikuju ograničenja tržišnog natjecanja per se, koja obuhvaćaju samo slučajeve u kojima su protutržišni učinci toliko očiti da zahtijevaju samo brz i prima facie pristup (quick look approach), a da se ne uzima u obzir kontekst, i koja su nužno i nepovratno zabranjena, od povreda koje treba dokazati u skladu s pravilom razumne primjene (rule of reason), odnosno nakon ispitivanja kojim se odvaguju pozitivni i negativni učinci sporazuma na tržišno natjecanje. Međutim, s jedne strane, u pravu Unije nijedno se ograničenje tržišnog natjecanja ne smatra nužno i nepovratno nezakonitim, pri čemu se na ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj načelno mogu primijeniti iznimke predviđene u članku 101. stavku 3. UFEU‑a. S druge strane, kao što se navodi u sudskoj praksi, postojanje pravila razumne primjene ne može se prihvatiti u pravu tržišnog natjecanja Unije (presuda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 65.; vidjeti u tom smislu i presudu od 23. listopada 2003., Van den Bergh Foods/Komisija, T‑65/98, EU:T:2003:281, t. 106.) K tomu, zbog razlika između regulatornih okvira koji postoje u Sjedinjenim Američkim Državama i u Uniji, koji se, među ostalim, odnose na patente u farmaceutskom sektoru, još je teže primijeniti po analogiji, u ovom sporu, doseg presude Actavis (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 513.).

295

Prema tome, argument tužiteljâ koji se temelji na neuzimanju u obzir stajališta Supreme Courta of the United States (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država) valja odbiti kao bespredmetan.

296

Tužitelji smatraju da su učinci sporazumâ o nagodbi po prirodi dvojaki i da se stoga ne mogu kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

297

Kao prvo, tvrde da takvi sporazumi imaju potencijalne dvojake učinke na osporavanje patenata jer postoje usporedni sporovi i da, u postupcima pred EPO‑om, činjenica da je jedna stranka povukla svoje osporavanje ne sprečava nastavak postupka, pri čemu njezine argumente može po službenoj dužnosti istaknuti odjel za prigovore ili žalbeno vijeće EPO‑a. Usto, u pobijanoj se odluci nije uzela u obzir činjenica da sporazumi o nagodbi imaju samo dvojake učinke na buduće sporove, uzimajući u obzir da su proizvođači generičkih lijekova i dalje slobodni pokrenuti ili ne pokrenuti skupe sudske postupke i da se ti postupci u svakom slučaju mogu pokazati nepotrebnima u određenim državama članicama ako je u tijeku postupak pred EPO‑om.

298

Kao drugo, tužitelji smatraju da su potencijalni učinci tih sporazuma na ulazak generičkih lijekova na tržište također dvojaki, ovisno o tekstu sporazuma i kontekstu u kojem su sklopljeni. Stoga valja uzeti u obzir postojanje spora i šanse stranaka za uspjeh, postojanje drugih sporova i mogućnost razvoja drugih alternativnih oblika proizvoda. K tomu, ti sporazumi mogu omogućiti brži ulazak generičkih lijekova na tržište. Naposljetku, Komisija treba uzeti u obzir sposobnost i namjeru proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište uz rizik.

299

Kao treće, tužitelji smatraju da Komisija nije mogla sankcionirati sporazume o nagodbi u sporovima o patentima a da ne ocijeni njihove konkretne učinke na tržište, kao što je stajalište koje je Court of the United States (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država) zauzeo u presudi Actavis.

300

Komisija tvrdi da je taj argument bespredmetan jer, kako bi se utvrdilo predstavlja li sporazum ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, nije potrebno uzeti u obzir njegove učinke i jer ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u određenim slučajevima, zbog naknadnih okolnostima, može ne proizvesti nikakav učinak. Analiza ograničenja s obzirom na cilj stoga ne zahtijeva dokazivanje toga do kojih je hipotetskih situacija moglo doći da nisu postojali sporazumi.

301

Podredno, Komisija podsjeća, što se tiče učinaka sporazumâ o nagodbi na osporavanje patenata, da su u ovom slučaju tužitelji pokušali sklopiti sporazume sa svim svojim potencijalnim konkurentima i da su samo dva od pet sporazuma koje su sklopili sadržavali klauzulu kojom se omogućuje ulazak proizvođačâ generičkih lijekova na tržište u slučaju poništenja spornog patenta.

302

K tomu, Komisija smatra da je u pobijanoj odluci ispitala sposobnost i namjeru svakog proizvođača generičkih lijekova da uđe na tržište uz rizik.

303

Naposljetku, Komisija smatra da pobijana odluka nije neusklađena s pristupom koji je Court of the United States (Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država) primijenio u presudi Actavis, uzimajući u obzir postojeće razlike između europskog pojma ograničenja s obzirom na cilj i američkog pojma ograničenja per se. Također podsjeća da je u sudskoj praksi Unije isključeno postojanje pravila razumne primjene, uzimajući u obzir da pozitivne učinke sporazuma na tržišno natjecanje treba ispitati u okviru članka 101. stavka 3. UFEU‑a.

304

Valja smatrati, poput tužiteljâ, da Komisija i sud ne mogu, tijekom ispitivanja ograničavajućeg cilja sporazuma i, konkretno, u okviru uzimanja u obzir njegova gospodarskog i pravnog konteksta, u potpunosti zanemariti moguće učinke tog sporazuma (mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:272, t. 84.). Naime, važno je podsjetiti da su sporazumi koji ograničavaju tržišno natjecanje s obzirom na cilj oni koji pokazuju dovoljan stupanj štetnosti jer je toliko vjerojatno da će proizvesti protutržišne učinke da se može smatrati nepotrebnim dokazivati da imaju konkretan učinak na tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 49. i 51. i navedenu sudsku praksu). Iz toga slijedi da se sporazumi koji, uzimajući u obzir kontekst u koji su smješteni, imaju potencijalne dvojake učinke na tržište ne mogu smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:1958, t. 56.).

305

Međutim, u ovom slučaju, budući da tužitelji najprije ističu, u potporu svojim tvrdnjama o potencijalnim dvojakim učincima spornih sporazuma, argumente koji se temelje na svakom od tih sporazuma i njihovu kontekstu, na predmetne tvrdnje valja odgovoriti u okviru odgovora na kritike upućene protiv kvalifikacije svakog sporazuma kao ograničenja s obzirom na cilj, i to tim više jer, kao što valjano naglašava Komisija, ocjenu postojanja ograničenja s obzirom na cilj treba provesti za svaki sporazum u cjelini a da se pritom ne provodi zasebna analiza ograničavajuće prirode klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije.

306

Stoga će se u okviru odgovora na tužbene razloge kojima se kritizira ocjena svakog od tih spornih sporazuma razmotriti pitanje je li Komisija valjano utvrdila postojanje takvog ograničenja unatoč navodnim potencijalnim pozitivnim učincima na tržišno natjecanje koji osobito proizlaze iz konteksta sklapanja navedenih sporazuma, pri čemu treba pojasniti da će se uzeti u obzir samo oni koji ostanu u okviru analize ograničenjâ tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti točke 525., 644. i 989. ove presude).

307

K tomu, kao što proizlazi iz točaka 293. do 295. ove presude, tužitelji se ne mogu valjano pozvati na presudu Actavis.

308

S obzirom na prethodna razmatranja valja ispitati argumente tužiteljâ koji se konkretno odnose na svaki od triju glavnih kriterija koje je utvrdila Komisija kako bi predmetne sporazume o nagodbi kvalificirala kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, od kojih je prvi kriterij svojstvo proizvođačâ generičkih lijekova kao potencijalnog konkurenta, drugi kriterij je preuzimanje obveze tih proizvođača da će ograničiti svoje napore za ulazak na tržište s generičkim proizvodom i treći kriterij je prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova koji predstavlja znatno poticanje potonjeg društva da ograniči svoje napore za ulazak (uvodna izjava 1154. pobijane odluke).

316

Tužitelji u biti prigovaraju Komisiji da je počinila pogrešku koja se tiče prava time što je utvrdila pogrešne kriterije kojima se proizvođači generičkih lijekova koji su s njima sklopili sporne sporazume kvalificiraju kao potencijalni konkurenti. Također kritiziraju Komisijinu ocjenu prepreka postojanju tog potencijalnog tržišnog natjecanja koje proizlaze iz njihovih patenata.

317

Tužitelji prigovaraju Komisiji da je, u svrhu utvrđivanja postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja među stranama spornih sporazuma, samo provjerila nepostojanje nesavladivih prepreka ulasku proizvođača generičkih lijekova na tržište i da nije ispitala jesu li navedeni proizvođači imali stvarne i konkretne mogućnosti ući na to tržište (vidjeti točku 309. ove presude).

318

Iz sudske prakse koju navode tužitelji stvarno proizlazi da je poduzetnik potencijalni konkurent ako postoje stvarne i konkretne mogućnosti da uđe na predmetno tržište i konkurira postojećim poduzetnicima. Takav se zaključak ne smije temeljiti na pukoj pretpostavci, nego se mora potkrijepiti činjeničnim dokazima ili analizom struktura mjerodavnog tržišta. Stoga se poduzetnik ne može kvalificirati kao potencijalni konkurent ako njegov ulazak na tržište nije ekonomski održiva strategija (presuda od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 86.; vidjeti u tom smislu i presudu od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija, T‑461/07, EU:T:2011:181, t. 166. i 167. i navedenu sudsku praksu). Iz toga nužno slijedi da, iako namjera poduzetnika da uđe na tržište može imati određenu važnost u ocjeni toga može li se on smatrati potencijalnim konkurentom na navedenom tržištu, ključan čimbenik na kojem se takva kvalifikacija mora temeljiti ipak je pitanje sposobnosti tog poduzetnika da uđe na navedeno tržište (presuda od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija, T‑461/07, EU:T:2011:181, t. 168. i od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 87.).

319

U drugim okolnostima, također je presuđeno da je poduzetnik potencijalni konkurent ako ne postoje nesavladive prepreke njegovu ulasku na tržište (vidjeti u tom smislu presude od 21. svibnja 2014., Toshiba/Komisija, T‑519/09, neobjavljenu, EU:T:2014:263, t. 230., potvrđenu presudom od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija, C‑373/14 P, EU:C:2016:26, t. 28., 29., 32. i 34. i od 28. lipnja 2016., Portugal Telecom/Komisija, T‑208/13, EU:T:2016:368, t. 181.).

320

Stoga iz sudske prakse proizlazi da, ovisno o kontekstu i predmetnom protupravnom ponašanju, prag od kojeg je dopušteno postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja može varirati. Naime, ispitivanje samih nesavladivih prepreka ulasku podrazumijeva da je svaka mogućnost ulaska na tržište, čak i ako je teorijska, dovoljna da se utvrdi postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja, dok analiza stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska dovodi do utvrđivanja postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja samo u slučaju realističnih mogućnosti ulaska koje su se mogle ostvariti da nije bilo ograničavajućeg akta.

321

Provjerom nesavladivosti određenih prepreka ulasku na tržište, koje u ovom slučaju uglavnom čine patenti i obveza dobivanja OSP‑a, ipak se ne dovodi u pitanje ispitivanje stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska proizvođača generičkih lijekova na tržište koje se temelji na njihovoj sposobnosti i namjeri ulaska niti je ta provjera neusklađena s tim ispitivanjem. Kao što je Komisija valjano istaknula u pobijanoj odluci (bilješka br. 1666) i na raspravi, ta je provjera nepostojanja nesavladivih prepreka „služila kako bi se provjerilo jesu li, unatoč općoj sposobnosti proizvođača generičkih lijekova i njihovoj dokazanoj namjeri ulaska, postojali objektivni razlozi iz kojih je ulazak generičkih lijekova na tržište bio nemoguć” i stoga kako bi se dopunila analiza temeljena na kriteriju stvarnih i konkretnih mogućnosti. Naime, u slučaju nesavladivih prepreka ulasku na tržište, ne može se smatrati da subjekt ima stvarne i konkretne mogućnosti da uđe na to tržište. Stoga, kad je tržište obilježeno preprekama ulasku, ispitivanje cilja njihove nesavladivosti korisno dopunjuje ispitivanje stvarnih i konkretnih mogućnosti, koje se temelji na pojedinačnim kriterijima sposobnosti i namjere ulaska predmetnog društva na tržište.

322

Prema tome, nije moguće, kao što to čine tužitelji, iz višestrukog upućivanja na kriterij nesavladivih prepreka u pobijanoj odluci (vidjeti osobito uvodne izjave 1125. i 1181.) zaključiti da je Komisija utvrdila definiciju potencijalnog tržišnog natjecanja koja se temelji samo na tom kriteriju.

323

To tim više vrijedi jer je Komisija, osim presude od 21. svibnja 2014., Toshiba/Komisija (T‑519/09, neobjavljena, EU:T:2014:263), u kojoj je primijenjen kriterij nesavladivih prepreka (vidjeti točku 319. ove presude), navela presude od 15. rujna 1998., European Night Services i dr./Komisija (T‑374/94, T‑375/94, T‑384/94 i T‑388/94, EU:T:1998:198) i od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija (T‑461/07, EU:T:2011:181), u kojima je utvrđen kriterij stvarnih i konkretnih mogućnosti, pri čemu ih je usto navela u uvodu svojeg iznošenja pravilâ o utvrđivanju potencijalnih konkurenata (uvodne izjave 1156. i 1157. pobijane odluke), kao i nekoliko drugih presuda u kojima je preuzeta i primijenjena ta definicija potencijalnog tržišnog natjecanja, među kojima i presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332) (vidjeti točku 318. ove presude). Osim toga, jasno je navela da je sposobnost ulaska na tržište, koja je svojstvena kriteriju stvarnih i konkretnih mogućnosti (vidjeti točku 318. ove presude), „i dalje ključan aspekt za dokazivanje potencijalnog tržišnog natjecanja” (uvodna izjava 1163. pobijane odluke). Komisija je naposljetku i prije svega, u okviru svoje analize svojstva potencijalnog konkurenta svakog od predmetnih proizvođača generičkih lijekova, iz više konkretnih podataka u pogledu svakog od njih, koji se, među ostalim, odnose na njihove sposobnosti proizvodnje i zalihe proizvoda, trgovačke ugovore, mjere poduzete za dobivanje OSP‑a i njihove postupke protiv Serviera, zaključila da su imali sve stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište (vidjeti točke 432. do 438., 579. do 585. i 718. do 722. ove presude). Doista, takva analiza potkrijepljena podacima u pogledu svakog navodnog potencijalnog konkurenta svojstvena je ispitivanju njegovih stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska na tržište te se razlikuje od provjere samo nesavladivih prepreka ulasku na određeno tržište, koja može dovesti do toga da se utvrdi postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja samo zato što je neki subjekt ušao na predmetno tržište.

324

Ta se utvrđenja ne dovode u pitanje tvrdnjama tužiteljâ prema kojima se Komisija uglavnom oslonila na namjeru proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište i na nizu nerealističnih pretpostavki (vidjeti točku 309. ove presude) jer iz teksta replike proizlazi da tužitelji tim tvrdnjama ne osporavaju utvrđeni kriterij, nego primjenu u ovom slučaju kriterija stvarnih i konkretnih mogućnosti, koja je u nastavku ispitana u okviru odgovora na prigovore usmjerene protiv ocjene svakog od spornih sporazuma.

325

Iz toga slijedi da je, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija ocijenila potencijalno tržišno natjecanja na predmetnom tržištu na temelju kriterija stvarnih i konkretnih mogućnosti.

326

Usto se može istaknuti da, suprotno onomu što je Komisija tvrdila u odgovoru na repliku, pri čemu s pozvala na presudu od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija (C‑373/14 P, EU:C:2016:26) (vidjeti točku 312. ove presude), u ovom slučaju nije mogla samo provjeriti nepostojanje nesavladivih prepreka ulasku na tržište kako bi iz njega zaključila da na navedenom tržištu postoji potencijalno tržišno natjecanje (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 99. do 101.).

327

Točno je da iz točaka 28., 29., 32. i 34. presude od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija (C‑373/14 P, EU:C:2016:26), proizlazi da se, što se tiče sporazuma o podjeli tržišta, analiza gospodarskog i pravnog konteksta u koji je smještena praksa može ograničiti samo na analizu koja je nužna kako bi se utvrdilo postojanje ograničavanja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i, osobito, na provjeru toga da se prepreke ulasku na predmetno tržište nisu mogle kvalificirati kao nesavladive (vidjeti u tom smislu također presudu od 28. lipnja 2016., Portugal Telecom/Komisija, T‑208/13, EU:T:2016:368, t. 177. i 181.).

328

Međutim, najprije valja smatrati da iz presude od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija (C‑373/14 P, EU:C:2016:26), u vezi s mišljenjem nezavisnog odvjetnika M. Watheleta u predmetu Toshiba Corporation/Komisija (C‑373/14 P, EU:C:2015:427, t. 69., 70., 89. i 90.), proizlazi da ograničenje analize gospodarskog i pravnog konteksta koje se tom presudom predviđa proizlazi iz posebno očitih određenih ograničenja s obzirom na cilj koja, osobito jer predmetni sporazumi nisu ni netipični ni složeni, ne zahtijevaju temeljitu analizu gospodarskog i pravnog konteksta kako bi se utvrdilo da su po svojoj prirodi dovoljno štetna.

329

Međutim, u ovom slučaju, budući da su sporni sporazumi sklopljeni u obliku nagodbi o patentima, moguće je da protupravna priroda, koja konkretno ograničava tržišno natjecanje s obzirom na cilj, navedenih sporazuma nije očita vanjskom promatraču. U tom pogledu, na to upućuje činjenica da je Komisija analizirala istodobno njihov protutržišni cilj i učinak. To također potvrđuje Komisijina kvalifikacija spornih sporazuma kao ograničenja s obzirom na cilj u smislu presude od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers (C‑209/07, EU:C:2008:643), a da u toj fazi nije potrebno odlučiti o toj kvalifikaciji. Naime, iako iz točke 34. te presude proizlazi da su sporazumi o isključenju s tržišta u „očitoj” suprotnosti s poimanjem koje je svojstveno odredbama Ugovora koje se odnose na tržišno natjecanje, Sud nije presudio da su sporazumi o kojima je riječ u tom predmetu, za vanjskog promatrača, očito ili jasno, sporazumi o isključenju i stoga ograničenja s obzirom na cilj, koji ne zahtijevaju detaljnu analizu njihova gospodarskog i pravnog konteksta. Naprotiv, proveo je takvu analizu tog konteksta, kao i analizu klauzula i ciljeva predmetnih sporazuma kako bi zaključio da su ti sporazumi bili sporazumi o isključenju i stoga „očito” sporazumi koji ograničavaju tržišno natjecanje s obzirom na cilj (presuda od 20. studenoga 2008., Beef Industry Development Society i Barry Brothers, C‑209/07, EU:C:2008:643, t. 31. do 40.).

330

Zatim valja istaknuti da, u predmetu u kojem je donesena presuda od 20. siječnja 2016., Toshiba Corporation/Komisija (C‑373/14 P, EU:C:2016:26), sposobnosti proizvodnje i komercijalizacije proizvođača koji su sudjelovali u spornim praksama nisu osporavane te da se na mjerodavnom tržištu ne provodi nikakav monopol. Međutim, u ovom slučaju, osporava se upravo sposobnost proizvođača generičkih lijekova da proizvode i komercijaliziraju sporni proizvod, s obzirom na isključiva prava koja čine patenti tužiteljâ (vidjeti točku 234. i 357. ove presude). Stoga se iz te presude ne može zaključiti da utvrđivanje toga ograničava li određeni sporazum tržišno natjecanje s obzirom na cilj ne zahtijeva, općenito i konkretno u okolnostima kao što su one u ovom slučaju, provjeru stvarnih i konkretnih mogućnosti strana sporazuma da uđu na predmetno tržište.

331

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da treba odbiti prigovor koji se temelji na pogrešnoj definiciji potencijalnog tržišnog natjecanja.

Kriterij dovoljno brzog ulaska

332

U pobijanoj odluci, Komisija je na temelju presude od 3. travnja 2003., BaByliss/Komisija (T‑114/02, EU:T:2003:100) i od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija (T‑461/07, EU:T:2011:181) smatrala da je ključan element kako bi se poduzetnika kvalificiralo kao potencijalnog konkurenta to da može dovoljno brzo ući na tržište kako bi utjecao na sudionike na navedenom tržištu. Istaknula je da, iako odgode mogu odražavati poteškoće ulaska u pogledu troškova i vremena te ulazak na tržište može biti komercijalno manje privlačan zbog tih odgoda, samim tim odgodama ne dovodi se u pitanje sposobnost ulaska na tržište ili pritiska koji se izvršavao na Servier ili druge proizvođače generičkih lijekova. Komisija je u ovom slučaju iz toga zaključila, pri čemu se pozvala na informacije o vremenu iz uredbi o izuzeću i iz svojih smjernica, osobito Smjernica o primjenjivosti članka 101. [UFEU‑a] na horizontalne sporazume o suradnji (SL 2011., C 11, str. 1., u daljnjem tekstu: Smjernice o horizontalnim sporazumima o suradnji iz 2011.), kojima se predviđa razdoblje do tri godine, kao i na indikativna i stvarna trajanja sudskih postupaka, dobivanja OSP‑a i razvijanja AFS‑a, da se odgode koje navode tužitelji i proizvođači generičkih lijekova ne čine dovoljno dugim kako proizvođač generičkih lijekova ne bi izvršavao konkurentski pritisak (uvodne izjave 1158., 1159. i 1182. te bilješka br. 1669 pobijane odluke, vidjeti također uvodne izjave 1125., 1126. i 1296. iste odluke).

333

Suprotno onomu što tvrde tužitelji, ta je analiza potencijalnog tržišnog natjecanja koju je provela Komisija, s vremenskog gledišta, u skladu s primjenjivim načelima.

334

Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kako bi se subjekta moglo kvalificirati kao potencijalnog konkurenta, potrebno je da se njegov potencijalni ulazak na tržište može dogoditi dovoljno brzo kako bi mogao utjecati i izvršavati konkurentski pritisak na sudionike na tržištu (presuda od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija, T‑461/07, EU:T:2011:181, t. 189.; vidjeti u tom smislu također presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 114.).

335

U toj se sudskoj praksi uzimaju u obzir Smjernice o primjenljivosti članka [101. UFEU‑a] na horizontalne sporazume o suradnji (SL 2001., C 3, str. 2. (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 120.), u daljnjem tekstu: Smjernice o horizontalnim sporazumima o suradnji iz 2001.) (vidjeti i Smjernice o horizontalnim sporazumima o suradnji iz 2011.), u kojima se ne navodi samo zahtjev dovoljno brzog ulaska na tržište, nego se i određuju indikativna trajanja dovoljno brzog ulaska na tržište koja, ovisno o slučaju, ne prekoračuju jednu ili tri godine, pri čemu se oslanja na druge smjernice, kao i na uredbe o skupnim izuzećima.

336

Međutim, kao što se pojašnjava u tim smjernicama (bilješka 9. Smjernica o horizontalnim sporazumima o suradnji iz 2001. i bilješka 3. Smjernica o horizontalnim sporazumima o suradnji iz 2011.) i u sudskoj praksi (vidjeti u tom smislu presudu od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija, T‑461/07, EU:T:2011:181, t. 171. i 189.), ti su rokovi samo indikativni te pojam „dovoljno brzog” ulaska ovisi o činjenicama razmatranog predmeta, kao i o pravnom i gospodarskom kontekstu u koji je smješten, koje treba uzeti u obzir pri utvrđivanju toga izvršava li vanjski poduzetnik konkurentski pritisak na poduzetnike koji trenutačno djeluju na tom tržištu (vidjeti u tom smislu presudu od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija, T‑461/07, EU:T:2011:181, t. 169.).

337

Doista, u ovom slučaju, Komisija je uzela u obzir posebnosti gospodarskog i pravnog konteksta ovog predmeta, pri čemu je ocijenila trajanja svake od faza potrebnih za ulazak na tržište. Valja istaknuti da, upravo zbog posebnosti farmaceutskog sektora i osobito zbog različitih faza koje treba proći, kao i postojanja patenata, proizvođači generičkih lijekova često poduzimaju mjere za ulazak na tržište puno prije isteka patenata kako bi potrebne faze prošli najkasnije u trenutku tog isteka. Te mjere stoga mogu izvršiti konkurentski pritisak na proizvođača izvornog lijeka prije ili čak puno prije isteka patenata i stvarnog ulaska proizvođačâ generičkih lijekova na tržište (vidjeti točku 356. ove presude; vidjeti u tom smislu i presude od 6. prosinca 2012., AstraZeneca/Komisija, C‑457/10 P, EU:C:2012:770, t. 108., od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 163. i od 8. rujna 2016., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija, T‑460/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:453, t. 77. do 79.).

338

Kao što pravilno tvrde tužitelji (vidjeti točku 311. ove presude), iz toga se ipak ne može zaključiti da se proizvođač generičkih lijekova može smatrati njihovim potencijalnim konkurentom otkad je počeo razvijati generičku verziju perindoprila i samo zbog te činjenice. Točno je da je Komisija u uvodnoj izjavi 1125. pobijane odluke tvrdila da potencijalno tržišno natjecanja proizvođača generičkih lijekova počinje kada proizvođači koji žele pustiti u prodaju generički proizvod započnu s razvojem tehnologija koje su komercijalno održive za proizvodnju AFS‑a i gotovog proizvoda. Međutim, iz sljedećih navoda iz te uvodne izjave, koji upućuju na naknadnu analizu svojstva potencijalnog konkurenta svakog od predmetnih proizvođača generičkih lijekova, kao i prije svega iz te analize i općih razmatranja iz pobijane odluke koja se odnose na kriterij dovoljno brzog ulaska na tržište (vidjeti točku 332. ove presude) proizlazi da Komisija nije namjeravala utvrditi da izvršavanje konkurentskog pritiska počinje na datum na koji započne razvijanje generičkog proizvoda, nego je željela istaknuti mogućnost da se konkurentski pritisak izvršava od tog početka, u slučaju da su ispunjeni uvjeti za izvršavanje tog pritiska. U svakom slučaju, čak i ako se uvodna izjava 1125. pobijane odluke protumači kao da utvrđuje da potencijalno tržišno natjecanje počinje na datum na koji započinje razvijanje generičkog proizvoda, kritiku te ocjene treba odbiti kao bespredmetnu jer Komisija na temelju te uvodne izjave nije zaključila da predmetni proizvođači generičkih lijekova imaju svojstvo potencijalnih konkurenata. Naime, kao što valjano ističe Komisija, na datum ocjene toga imaju li proizvođači generičkih lijekova svojstvo potencijalnih konkurenata, odnosno u trenutku sklapanja spornih sporazuma, Komisija je smatrala da su svi ti proizvođači dosegli odmaklu fazu razvoja svojeg perindoprila te nije odlučila o njihovu ranijem svojstvu potencijalnog konkurenta u trenutku kad su započeli taj razvoj (vidjeti točku 315. ove presude).

339

Usto, točno je da je Komisija, u bilješci 1840. u okviru uvodne izjave 1296. pobijane odluke, podsjetila na rok od tri godine naveden u Smjernicama o horizontalnim sporazumima o suradnji iz 2011., ali nije došla do nikakvog odlučujućeg zaključka u ovom slučaju, tako da treba odbiti kao bespredmetne prigovore kojima joj se stavlja na teret da nije uzela u obzir taj rok, osobito s obzirom na vrijeme potrebno za razvoj perindoprila (uvodna izjava 3137. pobijane odluke).

340

S druge strane, Komisija je na temelju ideje konkurentskog pritiska svojstvenog potencijalnom tržišnom natjecanju smatrala da odgode u postupku ulaska na tržište koje su eventualno pretrpjeli proizvođači generičkih lijekova nisu same po sebi dovoljne kako bi se isključilo njihovo svojstvo potencijalnog konkurenta ako nastavljaju izvršavati takav pritisak zbog njihove sposobnosti ulaska na tržište te je u tom smislu navela presudu od 3. travnja 2003., BaByliss/Komisija (T‑114/02, EU:T:2003:100). Suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija se pravilno oslonila na gore navedenu presudu jer, iako je Opći sud u toj presudi odlučivao o kontekstu koji je vrlo drukčiji od onog u ovom slučaju, ipak je zauzeo stajalište o utjecaju koji više odgoda njegova ulaska na tržište ima na svojstvo BaBylissa kao potencijalnog konkurenta, pri čemu je upravo taj utjecaj analiziran u pobijanoj odluci. Opći sud u tom je pogledu presudio, a da uostalom tužitelji to nisu osporavali, da se odgodama ulaska ne dovodi u pitanje svojstvo BaBylissa kao potencijalnog konkurenta, što je temeljio na nekoliko elemenata kojima se dokazuje konkurentski pritisak koji proizlazi iz njegove sposobnosti da uđe na tržište (presuda od 3. travnja 2003., BaByliss/Komisija, T‑114/02, EU:T:2003:100, t. 102. do 106.). Prema tome, iz toga također proizlazi da je, s obzirom na to da interes proizvođača generičkih lijekova da među prvima uđu na tržište može u najboljem slučaju imati utjecaj na njihovu namjeru da uđu na to tržište, uzimajući u obzir važnost očekivane dobiti, ali ne i na njihovu sposobnost da uđu na to tržište, Komisija, u uvodnoj izjavi 1182. pobijane odluke i suprotno onomu što tvrde tužitelji, pravilno utvrdila da taj interes proizvođačâ generičkih lijekova nije relevantan za njezinu ocjenu navodnih odgoda. Naime, sposobnost ulaska na tržište treba ispitati s obzirom na kriterij ekonomski održive strategije (vidjeti točku 318. ove presude), odnosno da treba odgovarati ulasku koji je jednostavno profitabilan, a ne ulasku koji je najprofitabilniji od mogućih ulazaka na tržište, jer je predmetni proizvođač generičkih lijekova prvi koji ulazi na to tržište te je stoga prvi koji u određenom razdoblju na njemu konkurira proizvođaču izvornog lijeka (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Xellia Pharmaceuticals i Alpharma/Komisija, T‑471/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:460, t. 124.).

341

Iz toga slijedi da treba odbiti sve prigovore usmjerene protiv vremenske ocjene koju je Komisija provela u pogledu potencijalnog tržišnog natjecanja.

Kriterij percepcije postojećih subjekata

342

U pobijanoj odluci Komisija je na temelju presude od 12. srpnja 2011., Hitachi i dr./Komisija (T‑112/07, EU:T:2011:342), i od 21. svibnja 2014., Toshiba/Komisija (T‑519/09, neobjavljena, EU:T:2014:263) smatrala da je percepcija subjekta koji je već prisutan na tržištu važna u ocjeni potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, prema Komisijinu mišljenju, ako je takav subjekt, koji ima iskustva, suočen s konkurentskom prijetnjom proizvođačâ generičkih lijekova, takva prijetnja može izvršavati konkurentski pritisak na njegovo ponašanje na tržištu te je relevantna u ocjeni potencijalnog tržišnog natjecanja. Komisija pojašnjava, pri čemu se poziva na presudu od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija (T‑461/07, EU:T:2011:181), da se potencijalno tržišno natjecanje može sastojati samo od postojanja poduzetnika izvan tržišta te da samim tim postojanjem može nastati konkurentski pritisak, koji se odražava u vjerojatnosti ulaska (uvodne izjave 1160. do 1162.). Komisija je iz toga zaključila da će, kako bi odgovorila na pitanje jesu li proizvođači generičkih lijekova izvršavali konkurentski pritisak na Servier, uzeti u obzir percepciju postojećeg subjekta, Serviera, i drugih konkurentnih proizvođača generičkih lijekova (uvodna izjava 1163.). U ovom je slučaju smatrala da su proizvođače generičkih lijekova Servier i njihovi konkurenti u području generičkih lijekova percipirali kao potencijalne konkurente (uvodna izjava 1183.).

343

Još se može istaknuti da je Komisija u pobijanoj odluci primijenila kriterij percepcije postojećeg subjekta kao jedan od kriterija za utvrđivanje svojstva proizvođača generičkih lijekova kao potencijalnih konkurenata, kao što to potvrđuje prilog „također” u točki 342. ove presude i ispitivanje drugih kriterija ocjene potencijalnog tržišnog natjecanja u pogledu svakog od navedenih društava (vidjeti točke 432. do 438., 579. do 585. i 718. do 722. ove presude).

344

Doista, suprotno onomu što tvrde tužitelji, primjena kriterija percepcije postojećeg subjekta kao jednog od kriterija ocjene potencijalnog tržišnog natjecanja u skladu je sa sudskom praksom primjenjivom u ovom slučaju, na koju upućuju tužitelji.

345

Naime, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Opći sud jasno je uzeo u obzir kriterij percepcije postojećeg subjekta u presudi od 12. srpnja 2011., Hitachi i dr./Komisija (T‑112/07, EU:T:2011:342), u svrhu utvrđivanja postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja. Stoga iz točaka 90., 226. i 319. te presude, koje se navode u uvodnoj izjavi 1160. pobijane odluke, ne proizlazi samo da predmetni sporazumi sklopljeni između europskih i japanskih proizvođača predstavljaju ozbiljne naznake da su europski proizvođači percipirali japanske proizvođače kao vjerodostojne potencijalne konkurente, nego i da upućuju na to da su postojale mogućnosti da japanski proizvođači uđu na europsko tržište (vidjeti u tom smislu također presudu od 21. svibnja 2014., Toshiba/Komisija, T‑519/09, neobjavljenu, EU:T:2014:263, t. 231.). Točno je da je Opći sud također proveo objektivnu analizu potencijalnog tržišnog natjecanja, pri čemu je osobito ispitao sposobnost japanskih proizvođača da uđu na europsko tržište (presuda od 12. srpnja 2011., Hitachi i dr./Komisija, T‑112/07, EU:T:2011:342, t. 157. i 160.), kao što je uostalom to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 1160. pobijane odluke. Međutim, ta analiza samo dokazuje da je subjektivan kriterij percepcije postojećeg subjekta samo jedan od kriterija kako bi se ocijenilo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja.

346

U presudi od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 115.), na koju se pozivaju tužitelji, Opći sud presudio je da samo postojanje sporazuma, i stoga percepcija strana u tom sporazumu, ne može biti dovoljno kako bi se dokazalo potencijalno tržišno natjecanje ili ne podrazumijeva nužno njegovo postojanje na datum potpisivanja sporazuma. Suprotno onomu što tvrde tužitelji, u toj presudi stoga nije zaključeno da nije relevantan kriterij percepcije postojećeg subjekta, nego samo da nije dovoljna sama percepcija tog subjekta kako bi se utvrdilo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja ako ne postoji nijedan drugi element kojim se to može dokazati.

347

Iz toga slijedi da je, prema sudskoj praksi, kriterij percepcije postojećeg subjekta relevantan kriterij, ali nije dovoljan kako bi se ocijenilo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, kao što valjano ističu tužitelji, s obzirom na njezinu subjektivnu prirodu koja stoga ovisi o predmetnim subjektima, njihovim poznavanjima tržišta i njihovim odnosima s njihovim hipotetskim konkurentima, ne može se samo na temelju percepcije tih subjekata, čak i iskusnih, smatrati da je neki drugi subjekt jedan od njegovih potencijalnih konkurenata. Suprotno tomu, ta percepcija može potvrditi sposobnost subjekta da uđe na tržište i tako pridonijeti njegovoj kvalifikaciji kao potencijalnog konkurenta (vidjeti u tom smislu presude od 8 septembre 2016, Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 103. i 104. i od 8. rujna 2016., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija, T‑460/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:453, t. 88.).

348

Prema tome, treba odbiti argumente tužiteljâ usmjerene protiv Komisijina uzimanja u obzir percepcije postojećih subjekata u svrhu utvrđivanja postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja.

349

Tužitelji i intervenijent prigovaraju Komisiji da je proizvođače generičkih lijekova kvalificirala kao Servierove potencijalne konkurente unatoč preprekama njihovu ulasku na tržište koje su činili patenti čiji je nositelj Servier.

350

U pobijanoj odluci, Komisija je smatrala da su stranke , osobito na temelju presude od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija (T‑321/05, EU:T:2010:266, t. 362.), pogrešno tvrdile da je ulazak na tržište bio nemoguć jer je postojanjem patenta isključena svaka mogućnost tržišnog natjecanja, te da su iz toga pogrešno zaključile da Servierovi patenti dovode do „jednostrane blokade” u smislu Smjernica iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije, koje usto nisu primjenjive u ovom slučaju (uvodne izjave 1167. i 1168., kao i bilješka 1638.).

351

Komisija je dodala da su, u svakom slučaju, proizvođači generičkih lijekova mogli, kao prvo, osporavati valjanost Servierovih patenata. U tom pogledu podsjetila je na presudu od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija (193/83, EU:C:1986:75, t. 92.), na temelju koje je u javnom interesu da se, osobito tužbama kojima se osporava valjanost patenata, uklone sve prepreke gospodarskoj aktivnosti koje mogu nastati ako se patent pogrešno prizna, kao i na presudu od 6. prosinca 2012., AstraZeneca/Komisija (C‑457/10 P, EU:C:2012:770, t. 108.), kojom je potvrđeno da potencijalno tržišno natjecanje može postojati čak i prije isteka patenta za molekulu (uvodne izjave 1132., 1165. i 1169., kao i bilješka 1640. pobijane odluke). Komisija je dodala da činjenica da se Servier pozvao ili namjeravao pozvati na povredu svojih patenata nije važna kako bi se utvrdilo jesu li ti patenti mogli blokirati ulazak generičkih lijekova na tržište, pri čemu je istaknula da ne postoji pretpostavka povrede ni sudska odluka kojom se utvrđuje takva povreda tijekom relevantnog razdoblja (uvodne izjave 1169. do 1171. pobijane odluke). Pojasnila je da je percipiranu mogućnost nevaljanosti ili povrede Servierovih patenata temeljila na procjenama samih stranaka, kao i trećih osoba, koje su navedene u dokumentima koji su sastavljeni prije ili u vrijeme sklapanja spornih sporazuma (uvodna izjava 1172. pobijane odluke).

352

Komisija je smatrala da su proizvođači generičkih lijekova također mogli, kao drugo, na druge načine pristupiti tržištima na kojima su se odvijali predmetni sporovi (uvodna izjava 1175.). S jedne strane, proizvođači generičkih lijekova i dalje su bili slobodni pustiti perindopril u prodaju uz rizik, odnosno uz rizik da će proizvođač izvornog lijeka podnijeti tužbu zbog povrede. U tom je pogledu Komisija istaknula da je, s obzirom na praksu podnošenja patenata za postupak nakon isteka patenta za molekulu, gotovo sva prodaja nakon tog isteka bila rizična i da je Apotexov ulazak na tržište 2006. uz rizik okončan presudom o nevaljanosti patenta 947 i dodjelom naknade štete Servieru (uvodne izjave 1176. i 1177. pobijane odluke). S druge strane, proizvođači generičkih lijekova mogli su svoje postupke prilagoditi izravno ili promjenom dobavljača AFS‑a kako bi izbjegli navode o povredi. Neovisno o tome koji su bili izvori regulatornih odgoda, ovisno o slučaju te promjene, prema Komisijinu mišljenju, predstavljaju održiv alternativan način pristupa tržištu (uvodna izjava 1178. pobijane odluke).

353

Komisija je u uvodnoj izjavi 1179. pobijane odluke zaključila sljedeće:

„[…] nagodbe su sklopljene u kontekstu u kojem je patent za molekulu istekao i u kojem su sve stranke koje su proizvođači generičkih lijekova bile, izravno ili neizravno, uključene u tužbe ili sporove u pogledu jednog ili više Servierovih preostalih patenata, u okviru obrane protiv tužbi zbog povrede ili u okviru tužbi ili protutužbi za proglašenje navedenih patenata nevaljanima. Proizvođači generičkih lijekova također su mogli odabrati druge patentne mjere kao potencijalnu opciju pristupa tržištu. Komisija će detaljno ispitati jesu li proizvođači generičkih lijekova koji su nastojali savladati prepreke u pogledu patenata i pustiti svoj generički perindopril u prodaju bili izvor konkurentskog pritiska u odnosu na Servier unatoč njegovim patentima. U tom pogledu valja podsjetiti da su svi sporazumi na koje se odnosi ova odluka sklopljeni u trenutku kad je bilo neizvjesno je li jedan od tih patenata povrijeđen i može li se konkretno patent 947 proglasiti nevaljanim. Samo postojanje, i navođenje, Servierovih patenata stoga nije spriječilo svaku mogućnost potencijalnog ili stvarnog tržišnog natjecanja.”

354

Tužitelji i intervenijent u biti tvrde da se u toj Komisijinoj analizi nisu uzeli u obzir učinci povezani s patentom koji je proglašen ili se smatra valjanim, kako je predviđeno propisima ili utvrđeno u sudskoj praksi. Osim toga, prigovaraju joj da je povrijedila Smjernice iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije i Smjernice iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije, kao i određena razmatranja koja je u pobijanoj odluci i u drugim odlukama iznijela prilikom svoje ocjene u pogledu zlouporabe Servierova vladajućeg položaja.

Neuzimanje u obzir učinaka Servierovih patenata koji su proglašeni ili se smatraju valjanima

355

Prema mišljenju tužiteljâ i intervenijenta, patent koji se smatra valjanim predstavlja, barem od proglašenja valjanosti i do njegova isteka, zakonsku zabranu ulaska na tržište kojom se sprečava svako potencijalno tržišno natjecanje.

356

Međutim, iz točke 108. presude od 6. prosinca 2012., AstraZeneca/Komisija (C‑457/10 P, EU:C:2012:770), koju Komisija navodi u pobijanoj odluci (vidjeti točku 351. ove presude), proizlazi da na tržištu može postojati potencijalno tržišno natjecanje čak i prije isteka patenta. Konkretnije, Sud je presudio da svjedodžbe o dodatnoj zaštiti čiji je cilj produljiti učinke patenta imaju znatan isključujući učinak nakon isteka patenata, ali da su čak i prije tog isteka mogli promijeniti strukturu tržišta svojim nepovoljnim utjecajem na potencijalno tržišno natjecanje, pri čemu to utvrđenje o postojanju potencijalnog tržišnog natjecanja prije isteka patenata ne ovisi o tome da su svjedodžbe o dodatnoj zaštiti stečene prijevarno ili nepropisno (presuda od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 164.). Stoga isključivo pravo koje čini patent ne sprečava, kao takvo, razvoj potencijalnog tržišnog natjecanja tijekom predmetnog razdoblja isključivosti.

357

Naime, iako, kao što ističu tužitelji i intervenijent, takvo isključivo pravo obično ima za posljedicu udaljavanje konkurenata, s obzirom na to da su ti konkurenti na temelju javnog propisa dužni poštovati to isključivo pravo (presuda od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija, T‑321/05, EU:T:2010:266, t. 362.; vidjeti i točku 234. ove presude), taj se učinak isključenja iz tržišnog natjecanja odnosi na stvarne konkurente koji komercijaliziraju proizvode koji predstavljaju povredu. Patent daje svojem nositelju isključivo pravo korištenja izumom u svrhu proizvodnje industrijskog proizvoda i njegova prvog stavljanja u promet, kao i pravo suprotstavljanja povredama (presude od 31. listopada 1974., Centrafarm i de Peijper, 15/74, EU:C:1974:114, t. 9. i od 16. srpnja 2015., Huawei Technologies, C‑170/13, EU:C:2015:477, t. 46.; vidjeti i točku 234. ove presude), ali se sam po sebi ne protivi tome da subjekti poduzmu potrebne mjere kako bi mogli ući na predmetno tržište nakon isteka patenta i tako izvršavaju konkurentski pritisak na nositelja patenta koji je svojstven postojanju potencijalnog tržišnog natjecanja prije tog isteka. Patent se ne protivi ni tome da subjekti provode radnje potrebne za proizvodnju i komercijalizaciju proizvoda koji ne predstavlja povredu, zbog kojih ih se može smatrati stvarnim konkurentima nositelja patenta od njihova ulaska na tržište i, ovisno o slučaju, potencijalnim konkurentima do tog ulaska (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 164.).

358

To vrijedi tim više u farmaceutskom sektoru u kojem zakonodavstvo koje se odnosi na dodjelu OSP‑ova koji su potrebni kako bi se lijek mogao staviti na tržište omogućuje nadležnim tijelima da dodijele OSP za generički proizvod, iako je referentni proizvod zaštićen patentom. Naime, iz Direktive 2001/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. studenoga 2001. o zakoniku Zajednice o lijekovima za humanu primjenu (SL 2001., L 311, str. 67.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 56., str. 27.), kako je izmijenjena, proizlazi da se u pogledu zahtjevâ za izdavanje OSP‑a za generičke proizvoda može provesti skraćeni postupak na temelju rezultata testova i ispitivanja navedenih u zahtjevu za izdavanje OSP‑a za izvorni lijek i da se podaci o tim rezultatima mogu upotrijebiti i stoga omogućuju dodjelu OSP‑a prije isteka patenta za izvorni proizvod (članak 10. Direktive 2001/83; vidjeti i uvodne izjave 74. i 75. pobijane odluke). Stoga se samim zakonodavstvom komercijaliziranju farmaceutskih proizvoda predviđa da proizvođač generičkih lijekova može ući na tržište zahvaljujući zakonito dodijeljenom OSP‑u ili, barem, započeti postupak dobivanja OSP‑a tijekom razdoblja zaštite patenta proizvođača izvornog lijeka. Suprotno onomu što tvrde tužitelji, isti je slučaj u pogledu nacionalnih zakonodavstava o prenošenju Direktive 2001/83, s obzirom na to da iz Komisijina konačnog izvješća o sektorskom istraživanju farmaceutskog sektora od 8. srpnja 2009., na koji se tužitelji pozivaju, proizlazi da su slovačka tijela izmijenila svoje zakonodavstvo u tom smislu te da mađarska tijela zahtijevaju samo „izjavu o patentu” kojom se proizvođač generičkih lijekova obvezuje da prije isteka predmetnog patenta neće komercijalizirati proizvod koji predstavlja povredu. Činjenica, koju ističu tužitelji, da se u Servierovoj internoj poruci elektroničke pošte navodi da se „čini […] da je dokumentaciju o perindoprilu [određenih proizvođača generičkih lijekova] blokiralo [slovačko regulatorno tijelo] dok je patent 947 na snazi” ne može dovesti u pitanje to utvrđenje.

359

Tim više, sustav zaštite patenata osmišljen je tako da, ako se patenti smatraju valjanima od njihove registracije (presuda od 1. srpnja 2010., AstraZeneca/Komisija, T‑321/05, EU:T:2010:266, t. 362.), ta pretpostavka valjanosti ne podrazumijeva ipso facto da svi proizvodi uvedeni na tržište predstavljaju povredu (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 121. i 122.). Kao što pravilno ističe Komisija u pobijanoj odluci (vidjeti točku 351. ove presude) a da tužitelji konkretno to ne osporavaju, ne postoji pretpostavka povrede, s obzirom na to da takvu povredu treba utvrditi sud. Naime, iz presude od 25. veljače 1986., Windsurfing International/Komisija (193/83, EU:C:1986:75, t. 52.), proizlazi da, kad bi privatni subjekt koji je nositelj patenta mogao svojom ocjenom o postojanju povrede svojeg patentnog prava zamijeniti ocjenu nadležnog tijela, tu bi ocjenu mogao upotrijebiti za proširenje područja zaštite svojeg patenta (vidjeti također uvodnu izjavu 1171. i bilješku 1642. pobijane odluke). Prema tome, subjekt može preuzeti rizik za ulazak s proizvodom na tržište, uključujući kada on može predstavljati povredu patenta koji je na snazi, pri čemu taj ulazak ili puštanje u prodaju uz rizik (vidjeti osobito uvodne izjave 75. i 1176. pobijane odluke) može biti uspješno ako nositelj patenta ne podnese tužbu zbog povrede ili ako ta tužba, u slučaju njezina podnošenja, bude odbijena (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 128. i 165.). U tom pogledu valja pojasniti da ta mogućnost ulaska na tržište uz rizik pridonosi dokazivanju toga da patenti nisu nesavladive prepreke ulasku na tržište proizvođača generičkih lijekova, ali sama po sebi ne podrazumijeva da ti proizvođači imaju stvarne i konkretne mogućnosti ući na to tržište, pri čemu te mogućnosti ipak ovise o njihovoj sposobnosti i namjeri takvog ulaska uz rizik.

360

Suprotno tvrdnji intervenijenta, taj Komisijin pristup ne obara pretpostavku valjanosti koja je povezana s patentima time što potvrđuje postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja, osim ako je valjanost patenta potvrdio sud i ako je povredu valjanog patenta utvrdio sud. Naime, intervenijent se oslanja na pogrešno tumačenje pobijane odluke jer je Komisija u njoj u biti pravilno smatrala(vidjeti točke 357. do 359. ove presude), ne da se patent smatra nevaljanim do donošenja sudske odluke o njegovoj valjanosti i postojanju povrede, nego da, do donošenja takve odluke, pretpostavka valjanosti patenta ne sprečava ulazak na tržište uz rizik (uvodne izjave 1171. i 1176. pobijane odluke).

361

Valja istaknuti da se isto nepostojanje pretpostavke povrede primjenjuje kada nadležno tijelo proglasi predmetni patent valjanim. Naime, budući da patent kao takav ne sprečava takav stvaran ili potencijalan ulazak konkurenata na tržište, proglašenje valjanosti navedenog patenta, ako uz njega nije utvrđena povreda, ne isključuje ni takvo tržišno natjecanje. Stoga, suprotno onomu što tvrde tužitelji, sama činjenica da je EPO‑ovom odlukom od 27. srpnja 2006. patent 947 proglašen valjanim nije dovoljna da bi se spriječilo odvijanje potencijalnog tržišnog natjecanja.

362

Ta se razmatranja ne dovode u pitanje sudskom praksom koju navodi intervenijent.

363

Naime, s jedne strane, presude od 15. rujna 1998., European Night Services i dr./Komisija (T‑374/94, T‑375/94, T‑384/94 i T‑388/94, EU:T:1998:198) i od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332) ne odnose se na prava intelektualnog vlasništva, nego na isključiva prava kojima se pravno ili činjenično sprečava pružanje predmetnih usluga, kao i pristup infrastrukturama. K tomu, čak i ako bi se smatralo da su „de facto teritorijalni monopoli” navedeni u presudi od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija (T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 102.) slični isključivim pravima koja čine patenti (vidjeti točku 234. ove presude), iz te presude proizlazi da Opći sud nije zaključio da ne postoji potencijalno tržišno natjecanje na temelju samog postojanja tih monopola, nego na temelju činjenice da Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala da postoje stvarne i konkretne mogućnosti da drugi dobavljač plina uđe na njemačko tržište plina unatoč navedenim monopolima, čime je također potvrdila da takvi monopoli nisu sami po sebi dovoljni kako bi se isključilo postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 103. do 107.).

364

S druge strane, iako se presude od 31. svibnja 1979., Hugin Kassaregister i Hugin Cash Registers/Komisija (22/78, EU:C:1979:138) i od 6. listopada 1994., Tetra Pak/Komisija (T‑83/91, EU:T:1994:246) odnose na prava intelektualnog vlasništva te se, konkretno, drugonavedena presuda odnosi na patente, iz njih se ipak ne može zaključiti da su patenti i druga predmetna prava intelektualnog vlasništva nesavladive prepreke ulasku na tržište kojima se isključuje postojanje potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, u presudi od 31. svibnja 1979., Hugin Kassaregister i Hugin Cash Registers/Komisija (22/78, EU:C:1979:138, t. 9.), Sud je zaključio da postoji monopol, kao što je uostalom priznao tužitelj, i da stoga ne postoji stvarno tržišno natjecanje na tržištu rezervnih dijelova za registarske blagajne koje proizvodi navedeni tužitelj, na temelju niza „razloga trgovinske prirode”, među kojima je, ali ne i isključivo, kao što uostalom konkretnije proizlazi iz izvještaja za raspravu u tom predmetu (str. 1885.), zakonodavstvo Ujedinjene Kraljevine o dizajnima i autorsko pravo. Usto, u presudi od 6. listopada 1994., Tetra Pak/Komisija (T‑83/91, EU:T:1994:246, t. 110.), točno je da je Opći sud smatrao da su brojni predmetni patenti sprečavali ulazak novih konkurenata na tržište uređaja za sterilizaciju. Međutim, iz toga se ne može zaključiti da su se patenti kao takvi smatrali nesavladivim preprekama na predmetnom tržištu, s obzirom na brojnost predmetnih patenata koju ističe Opći sud, na postojanje tehnoloških prepreka, koje su se također uzele u obzir pri utvrđivanju postojanja prepreka, i najprije na postojanju konkurenta koji drži 10 % predmetnog tržišta.

365

Gore navedena razmatranja ne dovode se u pitanje ni člankom 9. stavkom 1. Direktive 2004/48, koji također navodi intervenijent, kojim se predviđa da države članice osiguravaju da sudska tijela mogu izdati protiv navodnog počinitelja povrede privremeni sudski nalog usmjeren na sprečavanje neposredne povrede prava intelektualnog vlasništva ili na zabranu, na privremenoj osnovi, daljnjih izvršavanja navodnih povreda tog prava.

366

Točno je da takvi privremeni sudski nalozi sprečavaju ulazak navodnog počinitelja povrede na tržište i stoga odvijanje stvarnog tržišnog natjecanja na tom tržištu tijekom razdoblja koje je određeno u navedenim nalozima. Međutim, s obzirom na tu privremenost i u slučaju da nije donesena konačna odluka o postojanju povrede kako bi se utvrdila takva povreda i poduzele korektivne mjere koje su potrebne, ti privremeni sudski nalozi samo su privremene prepreke, a ne nesavladive prepreke koje sprečavaju poduzimanje mjera za komercijaliziranje proizvoda koji navodno predstavlja povredu i stoga odvijanje potencijalnog tržišnog natjecanja.

367

Naime, s obzirom na ograničeno vrijeme analize kojom raspolaže nadležno tijelo pri donošenju svoje odluke i na uvjete predviđene u članku 9. stavku 3. Direktive 2004/48 za izricanje privremene mjere, konkretno da budu s dovoljnom sigurnošću uvjerena u povredu prava intelektualnog vlasništva, donošenje takvih privremenih odluka temelji se samo na nužno sažetoj ocjeni prima facie navodne povrede, koju treba prihvatiti ili, ovisno o slučaju, odbiti nakon temeljitije ocjene uvjeta potrebnih za utvrđivanje postojanja povrede. Osim toga, predmetni proizvođači generičkih lijekova mogu spriječiti donošenje nepovoljne odluke, ne samo iznošenjem protuargumenata u okviru postupka o meritumu, nego i istodobnim osporavanjem valjanosti predmetnog patenta protutužbom za proglašenje tog patenta nevaljanim. Stoga izdavanje privremenog sudskog naloga i a fortiori sam rizik od izdavanja takvog naloga, osobito s obzirom na donošenje takvih privremenih odluka u pogledu drugih proizvođača generičkih lijekova, ne može kao takvo isključiti svojstvo proizvođača generičkih lijekova, na kojeg se ta vrsta odluke stvarno ili potencijalno odnosi, kao potencijalnog konkurenta.

368

K tomu, sama presuda o meritumu kojom se utvrđuje postojanje povrede jest privremena dok se ne iskoriste svi mogući pravni lijekovi. Naime, suprotno onomu što tvrdi intervenijent, Komisija je u uvodnim izjavama 1132. i 1169. pobijane odluke pravilno smatrala da je osporavanje patenata i odluka koje se odnose na te patente „izraz […] tržišnog natjecanja” u pogledu patenata. Naime, s obzirom na rizik od povrede kojem je izložen svaki proizvođač generičkih lijekova i na nenadležnost privatnih subjekata da utvrde postojanje povrede, koji su gore navedeni (vidjeti točku 359. ove presude), tužba je jedno od sredstva kojima raspolaže proizvođač generičkih lijekova kako bi smanjio taj rizik i ušao na tržište na način da se proglasi da nije počinjena povreda ili da je nevaljan patent koji potencijalno predstavlja povredu (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 122.). Iz toga također proizlazi da, dok god proizvođač generičkih lijekova raspolaže pravnim lijekovima kako bi osporavao predmetne patente i njihovu povredu te stoga imao pristup tržištu, može se smatrati da navedeni patenti načelno nisu nesavladive prepreke tom pristupu.

Povreda Smjernica iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije i Smjernica iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije

369

Ne može se smatrati da je Komisija u pobijanoj odluci povrijedila Smjernice iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije i Smjernice iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije, čak i pod pretpostavkom da su primjenjive u ovom slučaju.

370

Kao prvo, suprotno onomu što tvrde tužitelji i intervenijent, odluke kojima se utvrđuje valjanost predmetnih patenata, i konkretno EPO‑ova odluka od 27. srpnja 2006., ne potvrđuju „blokirajući položaj” koji su prouzročili patenti za koje se u Smjernicama iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije i Smjernicama iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije smatra da sprečavaju odvijanje potencijalnog tržišnog natjecanja. Naime, u Smjernicama iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije (točka 32.), kao i u Smjernicama iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije (točka 32.) blokirajući položaji definiraju se kao položaji u kojima subjekt ne može ući na tržište a da ne povrijedi pravâ intelektualnoga vlasništva drugog subjekta. Međutim, valja podsjetiti da same odluke kojima se utvrđuje valjanost patenta ne sprečavaju ulazak na tržište uz rizik i da ga može spriječiti samo odluka kojom se utvrđuje povreda predmetnog prava intelektualnog vlasništva, odnosno povreda predmetnog patenta (vidjeti točke 359. i 361. ove presude). Stoga, „sudske odluke” koje se navode u Smjernicama iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije (točka 32.) i „pravomoćne sudske presude” koje se spominju u Smjernicama iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije (točka 33.), koje sa sigurnošću dokazuju postojanje blokirajućeg položaja, ne upućuju na odluke kojima se utvrđuje valjanost patenta, nego na odluke kojima se utvrđuje povreda tog patenta.

371

Kao drugo, suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija nije povrijedila ni preporuke navedene u Smjernicama iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije koje se odnose na analizu potencijalnog tržišnog natjecanja u slučaju nepostojanja blokirajućeg položaja utvrđenog sudskom presudom. U tom pogledu valja podsjetiti da se, na temelju točke 31. Smjernica iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije, subjekt „smatra […] potencijalnim tržišnim natjecateljem na tržištu proizvodâ ako je vjerojatno da bi, u nedostatku sporazuma, izvršio nužna dodatna ulaganja za ulazak na mjerodavno tržište kao odgovor na malo, ali stalno, povećanje cijena proizvodâ” i „[v]jerojatnost ulaska na tržište treba ocijeniti realno, tj. na temelju činjenica iz samog slučaja”. Osim toga, u skladu s točkom 33. tih smjernica:

„U nedostatku sigurnosti, primjerice u obliku pravomoćne sudske presude da postoji blokirajući položaj, sudionici se, prilikom rješavanja pitanja jesu li oni potencijalni tržišni natjecatelji, moraju osloniti na sve tada raspoložive dokaze, uključujući mogućnosti da je došlo do povrede pravâ intelektualnog vlasništva i postojanje učinkovitih mogućnosti da se postojeća pravâ intelektualnog vlasništva zaobiđu. Već izvršena značajna ulaganja ili razvijeni planovi za ulazak na određeno tržište, mogu potkrijepiti stajalište da su sudionici barem potencijalni tržišni natjecatelji, čak i ako se ne može isključiti blokirajući položaj […]”.

372

Međutim, kao što proizlazi iz točaka 323. i 325. ove presude, Komisija je u ovom slučaju primijenila kriterij stvarnih i konkretnih mogućnosti pri utvrđivanju svojstva predmetnih proizvođača generičkih lijekova kao potencijalnih konkurenta te se pritom, u skladu s gore navedenim točkama Smjernica iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije, nije oslonila na nepostojanje nemogućnosti ulaska, nego na mogućnost ulaska utvrđenu na temelju realističnih razloga i dostupnih podataka osobito o situaciji u sporu među strankama, o stupnju razvoja njihovih proizvoda i mjerama koje su poduzeli za dobivanje OSP‑a (vidjeti također točke 432. do 438., 579. do 585. i 718. do 722. ove presude). K tomu, ako argumente tužiteljâ treba tumačiti na način da se njima nastoji dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje vjerojatnosti ulaska na tržište proizvođača generičkih lijekova, u nastavku će se ispitati u okviru analize prigovora kojima se osporava svojstvo potencijalnog konkurenta svakog od tih proizvođača.

373

Također valja dodati da, suprotno onomu što tvrdi intervenijent, upravo iz te analize vjerojatnosti ulaska na tržište proizvođačâ generičkih lijekova, koja se zahtijeva Smjernicama iz 2004. o sporazumima o transferu tehnologije i Smjernicama iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije i koju je provela Komisija, proizlazi da se na temelju postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja ne može ipso facto zaključiti utvrđeno nepostojanje blokirajućeg položaja, nego da je za njegovo dokazivanje potrebna stvarna analiza koja može dovesti do toga da se svojstvo potencijalnog konkurenta ne prizna proizvođaču unatoč nepostojanju blokirajućeg položaja koji proizlazi iz patenata.

Proturječnost unutar pobijane odluke

374

Prema mišljenju tužiteljâ, Komisijino stajalište proturječno je njezinim ocjenama u pobijanoj odluci koje se odnose na zlouporabu vladajućeg položaja Serviera. Konkretno, prigovaraju da je proturječno priznala isključujuć učinak Servierovih patenata u dijelu pobijane odluke koji se odnosi na zlouporabu vladajućeg položaja Serviera (uvodne izjave 2572., 2857. i 2972.) i da je odbacila rizik od isključenja proizvođačâ generičkih lijekova s tržišta zbog tih patenata u dijelu pobijane odluke koji se odnosi na članak 101. UFEU‑a.

375

Ta se tvrdnja o proturječnosti može odbiti u ovoj fazi a da nije potrebno odlučiti o definiciji mjerodavnih tržišta koju je Komisija utvrdila u okviru svoje analize učinaka spornih sporazuma koji ograničavaju tržišno natjecanje i zlouporabe vladajućeg položaja Serviera.

376

Naime, kao prvo, valja istaknuti da, iako je Komisija u pobijanoj odluci (uvodne izjave 2857. i 2972.) zaista zaključila da ne postoji stvarno održiv izvor tržišnog natjecanja na tržištu, pojam održivosti koji je u tim uvodnim izjavama upotrijebljen za definiranje mjerodavnog tržišta, odnosno uzlaznog tržišta tehnologije za proizvodnju AFS‑a perindoprila, i utvrđivanje postojanja vladajućeg položaja na tom tržištu u svrhu primjene članka 102. UFEU‑a razlikuje se od pojma održivosti upotrijebljenog za utvrđivanje ekonomske održivosti ulaska na tržište u okviru primjene članka 101. UFEU‑a. Naime, taj se pojam šire tumači na način da se odnosi na „gospodarsku i regulatornu održivost”, a ta se regulatorna održivost usko tumači na način da je isključena kada postoji patent na tržištu, zbog kojeg se ne može smatrati da predmetnu tehnologiju može zamijeniti tehnologija obuhvaćena patentom (bilješka 3386. pobijane odluke, vidjeti također uvodne izjave 2748. i 2754. pobijane odluke). Još se može istaknuti, u svrhu toga da se u ovom slučaju isključi relevantnost ocjena koje je Komisija provela u uvodnim izjavama 2857. i 2972. pobijane odluke, da se te ocjene odnose na postojanje stvarnog i djelotvornog tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, a ne na izglede ulaska na tržište potencijalnih konkurenata.

377

K tomu i kao drugo, valja istaknuti da je, u drugim ulomcima pobijane odluke koje navode tužitelji i intervenijent (uvodne izjave 2571. i 2572.), koji se odnose na utvrđivanje tržišta gotovog proizvoda i postojanja vladajućeg položaja na tom tržištu, Komisija u biti smatrala da su Servierovi patenti bili znatne, ali ne i apsolutne prepreke ulasku na tržište, što je u skladu s njezinom ocjenom potencijalnog tržišnog natjecanja na tom tržištu.

Proturječnost između pobijane odluke i drugih Komisijinih odluka

378

Prema mišljenju tužiteljâ i intervenijenta, Komisijino stajalište proturječno je nekim od njezinih ranijih odluka (Odluka Komisije 94/770/EZ od 6. listopada 1994. o postupku na temelju članka [101. UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet IV/34.776 – Pasteur Merieux/Merck) i Odluka Komisije C(2013) 8535 final od 26. studenoga 2013. o postupku na temelju članka 6. Uredbe br. 139/2004 (predmet COMP/M.6944 – Thermo Fisher Scientific/Life Technologies)). Iako je u tim drugim odlukama Komisija iz postojanja patenata ili sporova o patentima zaključila da proizvođači generičkih lijekova ne izvršavaju znatan konkurentski pritisak, u pobijanoj je odluci smatrala, unatoč postojanju tih istih sporova koji mogu dovesti do isključenja proizvođača generičkih lijekova s tržišta, da su potonji proizvođači Servierovi potencijalni konkurenti koji mogu izvršiti znatan konkurentski pritisak na Servierov perindopril.

379

U tom pogledu valja smatrati da pobijana odluka, u svakom slučaju, nije proturječna Komisijinim odlukama koje navode tužitelji i intervenijent. Naime, najprije valja podsjetiti da, s obzirom na to da patenti načelno nisu nesavladive prepreke ulasku konkurenta na tržište, ali mogu stvoriti takve prepreke ovisno o ishodu spora o patentima i utjecati na stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na to tržište (vidjeti točke 359. do 368. ove presude i 442. do 453., 589. do 597. i 726. do 735. ove presude), nije isključeno da je Komisija neke svoje odluke, među kojima i dvije gore navedene odluke, mogla temeljiti na postojanju patenata kako bi iz njega zaključila da ne postoji potencijalno tržišno natjecanje. Zatim valja istaknuti da je Komisija u te dvije odluke utvrdila postojanje prepreka ulasku na tržište ili nepostojanje potencijalnog tržišnog natjecanja ne samo na temelju postojanja patenata ili sporova o patentima, nego i na drugim čimbenicima, kao što su poteškoća dobivanja OSP‑ova, visina potrebnih ulaganja ili postojeći poslovni odnosi, tako da se ne može zaključiti da postojanje patenata ili sporova o patentima kao takvo sprečava odvijanje potencijalnog tržišnog natjecanja.

380

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku kad je smatrala da Servierovi patenti u ovom slučaju nisu nesavladive prepreke ulasku proizvođačâ generičkih lijekova na tržište. Naime, na datum sklapanja spornih sporazuma, nijednom konačnom odlukom o tužbi zbog povrede nije utvrđeno da proizvodi navedenih proizvođača predstavljaju povredu.

381

Stoga još treba utvrditi je li Komisija pravilno smatrala da su proizvođači generičkih lijekova, s obzirom na obilježja svakog od njih, imali stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na mjerodavno tržište i, u tu svrhu, odgovoriti na argumente kojima se dovodi u pitanje postojanje takvih mogućnosti i koji su istaknuti u okviru konkretne argumentacije u pogledu svakog od spornih sporazuma. U ovoj fazi valja pojasniti da to ispitivanje prigovora upućenih protiv Komisijine ocjene stvarnih i konkretnih mogućnosti proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište treba provesti s obzirom na četiri načela i sljedeća razmatranja.

382

Kao prvo, važno je podsjetiti da iz sudske prakse o utvrđivanju postojanja stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska na tržište (uvodna izjava 318. ove presude) proizlazi da je ključan element na kojem treba temeljiti kvalifikaciju potencijalnog konkurenta sposobnost poduzetnika da uđe na navedeno tržište i da je njegova namjera ulaska na to tržište, iako je relevantna za provjeru toga može li ga se smatrati potencijalnim konkurentom, tek dodatan element. Konkretnije, namjera ulaska na tržište nije ni potrebna za priznavanje postojanja potencijalnog tržišnog natjecanja na navedenom tržištu (presuda od 14. travnja 2011., Visa Europe i Visa International Service/Komisija, T‑461/07,EU:T:2011:181, t. 169.), niti može to priznavanje dovesti u pitanje, ali ipak, kad je utvrđena, može potvrditi sposobnost ulaska na tržište i stoga pridonijeti kvalifikaciji određenog subjekta kao potencijalnog konkurenta.

383

Iz toga također proizlazi da kriterij koji se temelji na tome da ulazak na tržište predstavlja ekonomski održivu strategiju, koja se zahtijeva u navedenoj sudskoj praksi, nije autonoman kriterij koji se razlikuje od glavnog kriterija sposobnosti ulaska na tržište i dodatnog kriterija namjere ulaska na to tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Xellia Pharmaceuticals i Alpharma/Komisija, T‑471/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:460, t. 81.). Naime, s jedne strane, u predmetnim presudama taj se kriterij navodi kao objašnjenje stvarne i konkretne prirode mogućnosti ulaska na tržište te prethodi glavnom kriteriju sposobnosti ulaska na to tržište i dodatnom kriteriju namjere ulaska na njega, za koje se navodi da „iz njega nužno proizlaze”. S druge strane, u tim istim presudama taj se kriterij ne ispituje zasebno i neovisno o provjeri sposobnosti i namjeri ulaska na tržište jer se iz činjenice da je poduzetnik istodobno sposoban ući na tržište, s obzirom na svoja sredstva proizvodnje i komercijalizacije, kao i na svoja financijska sredstva, i da namjerava na njega ući, osobito uzimajući u obzir izglede za dobit i profitabilnost, može razumno zaključiti da je taj ulazak za predmetnog poduzetnika ekonomski održiva strategija.

384

Kao drugo, kao što je Komisija pravilno smatrala u pobijanoj odluci (uvodna izjava 1172.; vidjeti i točku 351. ove presude), ocjene koje su same stranke provele u pogledu mogućnosti nevaljanosti ili povrede tužiteljevih patenata mogu se uzeti u obzir pri utvrđivanju toga jesu li proizvođači generičkih lijekova imali stvarne i konkretne mogućnosti ulaska na tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 141.). Naime, budući da javna tijela nisu donijela odluku o povredi ili valjanosti Servierovih patenata, ocjene koje provedu same stranke u pogledu mogućnosti nevaljanosti ili povrede tih patenata mogu upućivati na namjere tih stranaka, osobito u pogledu spora. Konkretno, kad su te ocjene proveli proizvođači generičkih lijekova, one mogu pridonijeti utvrđivanju njihove namjere, s obzirom na njihovu subjektivnu percepciju predmetnih patenata, ulaska na tržište, ali ne i njihove sposobnosti za ulazak na to tržište, uzimajući u obzir da su samo nacionalni sudovi i EPO nadležni za utvrđivanje povrede i valjanosti patenata (vidjeti točke 243. i 359. ove presude). Budući da se namjera smatra relevantnim kriterijem za utvrđivanje stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska na tržište (vidjeti točku 382. ove presude), iz toga slijedi da se subjektivne ocjene stranaka mogu valjano uzeti u obzir pri utvrđivanju takvih mogućnosti. Međutim, valja pojasniti da, s obzirom na to da je namjera ulaska na tržište, iako je relevantna za provjeru toga može li se proizvođača smatrati potencijalnim konkurentom, tek dodatan element, te su ocjene također tek dodatan element pri utvrđivanju svojstva navedenog proizvođača kao potencijalnog konkurenta. K tomu, te ocjene treba usporediti s drugim elementima kojima se također mogu potvrditi namjere proizvođača u pogledu njegova ulaska na tržište.

385

Kao treće, postojanje stvarnih i konkretnih mogućnosti ulaska na tržište ocjenjuje se na datum sklapanja spornih sporazuma (vidjeti u tom smislu presude od 8 septembre 2016, Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 138., 139. i 203. i od 8. rujna 2016., Sun Pharmaceutical Industries i Ranbaxy (UK)/Komisija, T‑460/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:453, t. 94. i 95.). Naime, u svrhu utvrđivanja toga ograničavaju li takvi sporazumi tržišno natjecanje u smislu članka 101. UFEU‑a, valja utvrditi kakvo je bilo stvarno ili potencijalno tržišno natjecanje na mjerodavnom tržištu u trenutku kad su ti sporazumi sklopljeni. Iz toga slijedi da se ne mogu uzeti u obzir argumenti i dokumenti koji se odnose na podatke nakon sklapanja spornih sporazuma jer takvi podaci odražavaju provedbu tih sporazuma, a ne konkurentsku situaciju na tržištu u trenutku njihova sklapanja.

386

Kao četvrto, Komisija snosi teret dokazivanja postojanja stvarnih i konkretnih mogućnosti konkurenta da uđe na tržište, kao i, šire, teret dokazivanja postojanja povrede (članak 2. Uredbe br. 1/2003) (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 105.). Međutim, budući da je većina podataka na temelju kojih se mogu utvrditi sposobnost i namjera proizvođača generičkih lijekova da uđu na tržište, a stoga i stvarne i konkretne mogućnosti da uđu na to tržište, interni podaci navedenih proizvođača, koje potonji proizvođači mogu najlakše prikupiti, valja smatrati da je Komisija, u nedostatku dokaza o protivnom u pogledu tehničkih, regulatornih, komercijalnih ili financijskih poteškoća, u dovoljnoj mjeri utvrdila postojanje takvih mogućnosti u predmetnim okolnostima ako je prikupila skup usuglašenih dokaza kojima se utvrđuju barem mjere poduzete u svrhu proizvodnje i komercijalizacije predmetnog proizvoda u dovoljno kratkom roku kako bi se utjecalo na subjekt koji je prisutan na tržištu. Naime, iz takvih se mjera može zaključiti da predmetni proizvođač nije imao samo sposobnost, nego i namjeru preuzeti rizik ulaska na tržište (vidjeti u tom smislu točku 33. Smjernica iz 2014. o sporazumima o prijenosu tehnologije; vidjeti u tom smislu i presudu od 8. rujna 2016., Arrow Group i Arrow Generics/Komisija, T‑467/13, neobjavljenu, u žalbenom postupku, EU:T:2016:450, t. 81.).

391

Najprije valja utvrditi da u pobijanoj odluci Komisija nije zasebno ispitala opću zakonitost klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije. Naime, iz uvodne izjave 1154. pobijane odluke proizlazi da, u svrhu utvrđivanja toga predstavljaju li predmetni sporazumi ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, Komisija nije samo ispitala sadržavaju li klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, nego je također analizirala jesu li strane nagodbe potencijalni konkurenti te jesu li se klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije temeljile na prijenosu vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova, koji predstavlja poticanje potonjeg društva da odustane od izvršavanja konkurentskog pritiska na društvo koje je nositelj patenta. Prema tome, tužitelji i intervenijent ne mogu prigovoriti Komisiji to što je smatrala da je samo postojanje klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije u nagodbi dovoljno kako bi se utvrdilo da je ta nagodba protutržišna.

392

Zatim, što se tiče argumenata tužiteljâ i intervenijenta koji se odnose na nužno postojanje klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije u svakoj nagodbi, valja uputiti na razmatranja iznesena u točkama 258. do 275. ove presude, u kojima su izneseni uvjeti pod kojima Komisija može utvrditi postojanje ograničenja s obzirom na cilj ako postoje takve klauzule.

393

Što se tiče argumenata tužiteljâ i intervenijenta koji se odnose na primjenu teorije akcesornih ograničenja u ovom slučaju, valja ih odbiti, pri čemu se upućuje na točku 291. ove presude.

394

Što se tiče argumenta tužiteljâ prema kojem je Komisija već smatrala da nije problematičan sporazum kojim se proizvođač generičkih lijekova obvezuje da će se povući s tržišta dok se ne riješi usporedni spor u zamjenu za naknadu štete u slučaju da ne uspije u tom sporu, važno je podsjetiti da se, prema sudskoj praksi, načelom jednakog postupanja, koje je opće načelo prava Unije, zahtijeva da se u usporedivim situacijama ne postupa na različit način i da se u različitim situacijama ne postupa na jednak način, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano (presude od 13. prosinca 1984., Sermide, 106/83, EU:C:1984:394, t. 28. i od 14. svibnja 1998., BPB de Eendracht/Komisija, T‑311/94, EU:T:1998:93, t. 309.).

395

Valja ipak naglasiti da poduzetnik koji je svojim ponašanjem povrijedio članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne može u potpunosti izbjeći sankcije jer drugom poduzetniku nije izrečena novčana kazna. Naime, čak i pod pretpostavkom da je Komisija počinila pogrešku time što je smatrala da su sporazumi Lundbeck – Neolab bili u skladu s člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, poštovanje načela jednakog postupanja treba biti u skladu s poštovanjem načela zakonitosti prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega (presude od 31. ožujka 1993., Ahlström Osakeyhtiö i dr./Komisija, C‑89/85, C‑104/85, C‑114/85, C‑116/85, C‑117/85 i C‑125/85 do C‑129/85, EU:C:1993:120, t. 197. i od 14. srpnja 1994., Parker Pen/Komisija, T‑77/92, EU:T:1994:85, t. 86.).

396

U svakom slučaju, postoje velike razlike između spornih sporazuma i sporazuma Lundbeck – Neolab, koje je Komisija kvalificirala kao neproblematične s obzirom na pravo tržišnog natjecanja u Odluci C(2013) 3803 final od 19. lipnja 2013. o postupku primjene članka 101. [UFEU‑a] i članka 53. Sporazuma o EGP‑u (predmet AT/39226 – Lundbeck). Naime, iz uvodne izjave 164. te odluke proizlazi da je Neolab u listopadu 2002. ušao na tržište citaloprama u Ujedinjenoj Kraljevini, da je Lundbeck u studenome 2002. podnio tužbu zbog povrede jednog od njegovih patenata i da je Neolab stoga podnio protutužbu za proglašavanje spornog patenta ništavim. U okviru dobrovoljnog naloga (voluntary injunction) izdanog u okviru nacionalnog sudskog postupka, Neolab se prvim sporazumom obvezao da neće komercijalizirati svoj generički lijek do objave presude u usporednom predmetu između Lundbecka i društva Lagap koji se odnosio na isti patent ili najkasnije do 30. studenoga 2003. Zauzvrat, Lundbeck se obvezao da će Neolabu isplatiti naknadu štete u slučaju da se predmetni patent proglasi nevaljanim. Budući da je Lundbeck 13. listopada 2003. ipak sklopio nagodbu s Lagapom, Lundbeck i Neolab oslobođeni su svojih obveza te je Neolab 30. listopada 2003. ponovno počeo prodavati svoj generički lijek. Neolab i Lundbeck drugim su sporazumom 22. prosinca 2003. sklopili nagodbu kojom se predviđa da Lundbeck isplati Neolabu naknadu štete zbog nemogućnosti prodaje generičkog proizvoda tijekom razdoblja obuhvaćenog dobrovoljnim nalogom, kao i pristanak obiju strana sporazuma da do 31. ožujka 2004. neće nastaviti spor za utvrđivanje povrede spornog patenta ili njegove ništavosti.

397

Prvi se sporazum razlikuje od sporazuma o kojima je riječ u ovom slučaju jer je sklopljen nakon prvog ulaska proizvođača generičkih lijekova na tržište, jer se činilo da predmetno ograničenje proizlazi iz naloga izdanog u okviru sudskog postupka, jer nije imao za cilj preuzimanje obveze zabrane komercijalizacije tijekom ograničenog razdoblja, odnosno do rješavanja spora s istim predmetom, i jer je predviđao da će proizvođač izvornog lijeka naknadu štete isplatiti samo ako se njegov patent proglasi nevaljanim.

398

Iako se drugim sporazumom predviđala isplata proizvođača izvornog lijeka u korist proizvođača generičkih lijekova, ta se isplata ipak također razlikovala od spornih sporazuma jer je proizvođač generičkih lijekova već bio prisutan na tržištu u trenutku njegova sklapanja i jer se njime nije dovodila u pitanje ta prisutnost na tržištu. Usto, isplata proizvođača izvornog lijeka u korist proizvođača generičkih lijekova imala je cilj samo naknaditi nemogućnost prodaje generičkog proizvoda tijekom razdoblja obuhvaćenog dobrovoljnim nalogom i tako izbjeći da Neolab na tom temelju podnese tužbu za naknadu štete.

399

Naposljetku, što se tiče, osim toga, argumenta tužiteljâ prema kojem je na Komisiji da utvrdi da je nastavak spora nužan i dovoljan za očuvanje tržišnog natjecanja kako bi se smatralo da njegov prekid predstavlja ograničenje tržišnog natjecanja, valja podsjetiti da Komisija u okviru utvrđivanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti točku 220. i sljedeće točke ove presude) ne mora niti izmjeriti stupanj tržišnog natjecanja na koji mogu utjecati sporni sporazumi, niti utvrditi da je nastavak spora nužan za očuvanje tržišnog natjecanja.

406

Uvodno, valja utvrditi da Komisija u pobijanoj odluci nije smatrala da je samo postojanje prijenosa vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova dovoljno da bi se dokazalo postojanje dovoljnog stupnja štetnosti za tržišno natjecanje. Naime, iz uvodne izjave 1154. pobijane odluke proizlazi da je, u svrhu utvrđivanja toga predstavljaju li sporni sporazumi ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, Komisija ispitala jesu li strane nagodbe potencijalni konkurenti, sadržavaju li ti sporazumi klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije i je li proizvođač generičkih lijekova u odnosu na proizvođača izvornog lijeka u zamjenu za prijenos vrijednosti preuzeo obvezu zabrane komercijalizacije i neosporavanja patenta (vidjeti također točke 265. i 272. ove presude).

407

K tomu, iz točaka 265. do 273. ove presude proizlazi da se, ako postoji sporazum o nagodbi u pogledu patenata sklopljen između dvaju potencijalnih konkurenata koji sadržava klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, utvrđenje ograničenja s obzirom na cilj temelji na samom postojanju poticanja proizvođača generičkih lijekova da pristane da se na njega primijene te klauzule.

408

Na temelju argumenata koje su iznijeli tužitelji i intervenijent ne može se dovesti u pitanje to utvrđenje.

409

Kao prvo, što se tiče argumenta prema kojem su se od proizvođača izvornog lijeka u nagodbama zahtijevala veća ustupanja nego od proizvođača generičkih lijekova zbog većih rizika od sporova kojima su izloženi, valja utvrditi, kao što ističe Komisija, da tužitelji nisu podnijeli nijedan element u potporu toj tvrdnji, nego su samo uputili na svoj odgovor na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku. K tomu, čak i da se utvrdi da proizvođač izvornog lijeka snosi veći rizik, takav rizik ne može opravdati prijenos vrijednosti za odgodu ulaska na tržište koji kojim se potiče proizvođača generičkih lijekova da odustane od svojih napora da uđe na tržište.

410

Što se tiče argumenata intervenijenta prema kojima su nacionalni sustavi određivanja cijena lijekova nepovoljni za proizvođače izvornog lijeka te da nacionalni sudski mehanizmi ne omogućuju učinkovito rješavanje ulazaka generičkih lijekova na tržište uz rizik, važno je podsjetiti, pod uvjetom da su te okolnosti utvrđene, da one ne mogu opravdati sporazum s protutržišnim ciljem. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije prihvatljivo da poduzetnici učinke pravnih pravila koja smatraju pretjerano nepovoljnima pokušaju, pod izgovorom da ta pravila za njih stvaraju štetnu neravnotežu, ublažiti sklapanjem zabranjenih sporazuma kojima je cilj neutralizirati te nepovoljnosti (presuda od 27. srpnja 2005., Brasserie nationale i dr./Komisija, T‑49/02 do T‑51/02, EU:T:2005:298, t. 81.; vidjeti u tom smislu također presudu od 15. listopada 2002., Limburgse Vinyl Maatschappij i dr./Komisija, C‑238/99 P, C‑244/99 P, C‑245/99 P, C‑247/99 P, C‑250/99 P do C‑252/99 P i C‑254/99 P, EU:C:2002:582, t. 487. i 488.).

411

Što se tiče argumenata tužiteljâ prema kojima je Komisija trebala uzeti u obzir komercijalna razmatranja i izglede za dobit strana nagodbe pri ocjenjivanju poticajne prirode prijenosa vrijednosti, iz točke 277. ove presude proizlazi da je, radi utvrđivanja toga predstavlja li prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova poticanje na prihvaćanje klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, Komisija pravilno ispitala odgovara li prijenos vrijednosti posebnim troškovima nagodbe koje je snosio proizvođač generičkih lijekova. Relevantan kriterij tako se temelji na utvrđivanju troškova svojstvenih nagodbi, koje je snosio proizvođač generičkih lijekova, a ne na uzimanju u obzir komercijalnih razmatranja strana nagodbe.

412

Valja dodati, u pogledu svih argumenata navedenih u trima prethodnim točkama, da činjenica da je poduzetniku protutržišno ponašanje najisplativija ili najmanje riskantna opcija ni na koji način ne isključuje primjenu članka 101. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 2004., Corus UK/Komisija, T‑48/00, EU:T:2004:219, t. 73. i od 8. srpnja 2004., Dalmine/Komisija, T‑50/00,EU:T:2004:220, t. 211.), osobito ako to ponašanje uključuje plaćanja stvarnim ili potencijalnim konkurentima kako ne bi ušli na tržište (vidjeti u tom smislu presudu od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 379. i 380.).

413

Kao drugo, tužitelji ne mogu prigovoriti Komisiji da je odstupila od tri kriterija navedena u uvodnoj izjavi 1154. pobijane odluke time što je sporazume o ranijem ulasku proizvođačâ generičkih lijekova na tržište kvalificirala zakonitima, unatoč tome što su sadržavali znatno poticanje. Naime, iz uvodnih izjava 1138., 1200. i 1203. pobijane odluke proizlazi da je Komisija samo istaknula da sporazum o nagodbi kojim se odobrava ulazak generičkog lijeka na tržište prije isteka spornog patenta može predstavljati sporazum kojim se pogoduje tržišnom natjecanju i koji je stoga zakonit. Međutim, u takvom sporazumu, iako se strane dogovaraju o datumu ranijeg ulaska generičkog lijeka na tržište, one ipak ne predviđaju da proizvođač izvornog lijeka potiče proizvođača generičkih lijekova na to da odgodi ulazak svojeg proizvoda na tržište.

414

Osim toga, tužitelji ne mogu prigovoriti Komisiji da nije provela istragu u pogledu 57 nagodbi uključenih u njezine godišnje nadzore, koje obuhvaćaju prijenos vrijednosti. Naime, s jedne strane, važno je podsjetiti da poduzetnik koje je svojim ponašanjem povrijedio članak 101. stavak 1. UFEU‑a ne može u potpunosti izbjeći sankcije jer drugom poduzetniku nije izrečena novčana kazna, uzimajući u obzir da poštovanje načela jednakog postupanja treba biti u skladu s poštovanjem načela zakonitosti prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozvati na nezakonitost počinjenu u korist trećega (vidjeti točku 395. ove presude). S druge strane, sporazum o nagodbi u sporu o patentima ne može se smatrati nezakonitim samo zato što obuhvaća prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova, pristup koji Komisija nije primijenila u pobijanoj odluci, u kojoj je pravilno ispitala jesu li strane nagodbe potencijalni konkurenti, sadržavaju li ti sporazumi klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije i je li se proizvođač generičkih lijekova u odnosu na proizvođača izvornog lijeka da u zamjenu za prijenos vrijednosti preuzeo obvezu zabrane komercijalizacije i neosporavanja patenta (vidjeti također točku 406. ove presude).

415

Kao treće, tužitelji prigovaraju Komisiji da je utvrdila široku definiciju znatnog prijenosa vrijednosti, pri čemu je uzela u obzir dodatne sporazume sklopljene u tržišnim uvjetima. Međutim, kao što je Komisija pravilno navela u uvodnoj izjavi 1190. pobijane odluke, poticanje proizvođača izvornog lijeka da prihvati klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta može poprimiti oblik sporazuma koji je dodatan sporazumu o nagodbi. Iako su dodatni sporazumi uobičajeni komercijalni sporazumi koji mogu postojati autonomno, Komisija je u ovom slučaju pravilno ispitala jesu li određeni dodatni sporazumi koji su sastavni dio predmetnih nagodbi u sporovima uključivali prijenose vrijednosti s nositelja patenta na proizvođača generičkih lijekova.

416

Kao četvrto, tužitelji prigovaraju Komisiji da je samo u okviru analize potencijalnog tržišnog natjecanja, a ne i u okviru ocjene prijenosa vrijednosti uzela u obzir poticanja proizvođača generičkih lijekova da nastavi spor. Ipak, iz točke 277. ove presude proizlazi da je, radi utvrđivanja toga predstavlja li prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova poticanje na prihvaćanje klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, Komisija pravilno ispitala odgovara li prijenos vrijednosti posebnim troškovima nagodbe koje je snosio proizvođač generičkih lijekova. Relevantan kriterij tako se temelji na utvrđivanju troškova svojstvenih nagodbi, koje je snosio proizvođač generičkih lijekova, a ne na eventualnoj nejednakoj obaviještenosti koja postoji između stranaka ili na njihovim komercijalnim interesima.

417

Naposljetku, tužitelji prigovaraju Komisiji da je zanemarila određene ugovorne odredbe sporazuma sklopljenih s Tevom, Krkom i Lupinom, koje su mogle ubrzati ulazak proizvođačâ generičkih lijekova na tržište. Taj će se argument ispitati u okviru tužbenih razloga koji se odnose na predmetne sporazume.

418

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je Komisija pravilno utvrdila tri kriterija primijenjena pri kvalifikaciji sporazumâ o nagodbi u sporovima o patentima kao ograničenja s obzirom na cilj te stoga nije počinila pogrešku koja se tiče prava u pogledu pojma ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

525

U pogledu pogrešaka koje se tiču prava koje je Komisija navodno počinila time što je sporazume Niche i Matrix kvalificirala kao ograničenja s obzirom na cilj a da nije ispitala je li „toliko vjerojatno” da će imati negativne učinke i unatoč tome što su njihovi potencijalni učinci bili dvojaki (vidjeti točku 503. ove presude), valja uputiti na točke 223. do 226., 304. do 306. i 418. ove presude. Što se tiče potencijalnih dvojakih učinaka na koje se tužitelji pozivaju oslanjajući se na poteškoće u pogledu patenata, kao i tehničkih, regulatornih i financijskih poteškoća s kojima su Niche i Matrix bili suočeni, valja dodati da je Komisija valjano smatrala da ne ometaju Nicheove i Matrixove stvarne i konkretne mogućnosti da konkuriraju tužiteljima (vidjeti točku 501. ove presude) i stoga ne omogućuju da se iz njih zaključi da sporazumi Niche i Matrix proizvode potencijalne dvojake učinke.

526

U pogledu navedenih pogrešaka u ocjeni, valja ispitati argumente tužiteljâ koji se odnose na to da u sporazumima Niche i Matrix postoji, s jedne strane, poticajna prednost u korist Nichea i Matrixa te, s druge strane, povezano ograničenje njihovih napora da konkuriraju proizvođaču izvornog lijeka, što su uvjeti na temelju kojih, kad su ispunjeni, treba utvrditi postojanje ograničenja s obzirom na cilj (vidjeti točku 272. ove presude). U tom pogledu valja pojasniti da tužitelji ne dovode u pitanje postojanje klauzula o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta u sporazumima Niche i Matrix, koje same po sebi ograničavaju tržišno natjecanje (vidjeti točku 257. ove presude), nego tvrde da te klauzule u ovom slučaju nemaju dovoljan stupanj štetnosti i osporavaju da se prijenosi vrijednosti predviđeni u sporazumima Niche i Matrix mogu smatrati poticajnim prijenosima vrijednosti.

527

Uvodno, važno je podsjetiti da se na temelju samog postojanja prijenosa vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova ne može zaključiti da postoji ograničenje s obzirom na cilj. Jedino ako pri sklapanju nagodbe dođe do neopravdanog plaćanja za odgodu ulaska na tržište, odnosno kad se proizvođača generičkih lijekova navedenim plaćanjem potakne da pristane da se na njega primijene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, valja zaključiti da postoji takvo ograničenje. U tom slučaju, ograničenja tržišnog natjecanja uvedena klauzulama o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta više nisu povezana s patentom i nagodbom, nego su objašnjena poticanjem (vidjeti točku 265. ove presude).

528

Radi utvrđivanja predstavlja li plaćanje za odgodu ulaska na tržište, odnosno prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova, poticanje na prihvaćanje klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, valja ispitati, uzimajući u obzir njegovu prirodu i opravdanje, obuhvaća li to plaćanje troškove koji su svojstveni nagodbi u sporu (vidjeti točku 277. ove presude). Komisija je stoga u pobijanoj odluci pravilno ispitala odgovara li prijenos vrijednosti predviđen sporazumima Niche i Matrix posebnim troškovima nagodbe koje je snosio proizvođač generičkih lijekova (uvodne izjave 1333. do 1337. i 1461. do 1464. pobijane odluke).

529

Kada plaćanje za odgodu ulaska na tržište predviđeno u sporazumu o nagodbi koji sadržava klauzule kojima se ograničava tržišno natjecanje ima za cilj nadoknaditi troškove svojstvene nagodbi koje snosi proizvođač generičkih lijekova, to se plaćanje načelno ne može smatrati poticajnim. U tom slučaju ipak nije isključena mogućnost da se utvrdi postojanje poticanja ili ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Međutim, za to je potrebno da Komisija utvrdi da su iznosi koji odgovaraju tim troškovima svojstvenim nagodbi, čak i ako su ih stranke u toj nagodbi odredile i izrazile preciznim brojkama, prekomjerni (vidjeti točku 278. ove presude).

530

Troškovi svojstveni nagodbi u sporu obuhvaćaju, među ostalim, troškove spora koje je snosio proizvođač generičkih lijekova u okviru spora između tog proizvođača i proizvođača izvornog lijeka. Naime, uzimanje u obzir tih troškova izravno je povezano s takvom nagodbom. Prema tome, kad iznose troškova spora koje snosi proizvođač generičkih lijekova utvrde strane nagodbe, Komisija može utvrditi da su ti iznosi poticajni samo ako dokaže da su neproporcionalni (vidjeti točku 279. ove presude).

531

Suprotno tomu, određeni troškovi koje snosi proizvođač generičkih lijekova a priori previše su nepovezani sa sporom i njegovim rješavanjem da bi se mogli smatrati svojstvenima nagodbi u sporu o patentima. Na primjer, riječ je o troškovima proizvodnje proizvoda koji predstavljaju povredu, koji odgovaraju vrijednosti zaliha navedenih proizvoda, kao i o troškovima istraživanja i razvoja koji su nastali pri izradi tih proizvoda. Isto vrijedi za iznose koje proizvođač generičkih lijekova mora platiti trećim osobama zbog ugovornih obveza sklopljenih izvan spora (na primjer ugovori o isporuci). Stoga je na stranama sporazuma, ako žele da se plaćanje tih troškova ne kvalificira kao poticajno ili kao pokazatelj da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, da dokažu da su ti troškovi svojstveni sporu ili njegovu rješavanju, a zatim da opravdaju njihov iznos. Te se strane u istu svrhu mogu osloniti na činjenicu da je iznos naknade tih troškova koji a priori nisu svojstveni nagodbi u sporu neznatan i stoga nedovoljan kako bi predstavljao znatno poticanje na prihvaćanje klauzula kojima se ograničava tržišno natjecanje i koje su predviđene u sporazumu o nagodbi (vidjeti točku 280. ove presude).

532

U ovom slučaju, što se tiče sporazuma Niche i kao što je Komisija pravilno istaknula u uvodnoj izjavi 1322. pobijane odluke, postojanje poticanja jasno proizlazi iz samog teksta sporazuma, u čijem se članku 13. određuje da će, „[u] zamjenu za obveze [predviđene sporazumom] te znatne troškove i moguće odgovornosti koje bi Niche i Unichem mogli snositi zbog prestanka njihova programa razvoja perindoprila proizvedenog [spornim] postupkom, Servier […] Nicheu i Unichemu […] isplatiti iznos od 11,8 milijuna funta sterlinga”. Naime, navedene obveze jesu klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, čije je plaćanje stoga izričito predviđeno tim člankom.

533

K tomu, to se tumačenje teksta sporazuma Niche ne dovodi u pitanje tvrdnjom tužiteljâ prema kojoj je sintagma „u zamjenu za” standardni izraz iz engleskog prava kojim se označava uzajamnost koja je potrebna za valjanost svakog ugovora. Naime, čak i da iz toga treba zaključiti da je ta sintagma stilski izraz kojem ne treba pridati važnost, taj izraz, prema mišljenju samih tužitelja, ipak označava uzajamnost i stoga činjenicu da se iznos predviđen u članku 13. sporazuma Niche isplaćuje u zamjenu za obveze koje Niche preuzima u skladu s navedenim sporazumom.

534

To se tumačenje sporazuma Niche ne može osporiti ni navodnom asimetrijom između rizika koje snosi proizvođač izvornog lijeka i rizika kojima je izložen proizvođač generičkih lijekova ni navodnim sposobnostima Nicheova pregovarača. Točno je da se na temelju takve asimetrije rizikâ, kao i sposobnosti pregovarača proizvođača generičkih lijekova djelomično mogu objasniti razlozi iz kojih proizvođač izvornog lijeka može platiti visok iznos za odgodu ulaska na tržište u korist proizvođača generičkih lijekova. Međutim, plaćanje visokog iznosa upravo ima za cilj izbjeći svaki rizik, čak i minimalan, od mogućnosti ulaska proizvođačâ generičkih lijekova na tržište i stoga potvrđuje da je proizvođač izvornog lijeka kupio udaljavanje tih proizvođača. K tomu, valja podsjetiti da činjenica da je poduzetniku protutržišno ponašanje najisplativija ili najmanje riskantna opcija ili da je njegov cilj ispraviti za njega štetnu neravnotežu ni na koji način ne isključuje primjenu članka 101. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 8. srpnja 2004., Corus UK/Komisija, T‑48/00, EU:T:2004:219, t. 73.; od 8. srpnja 2004, Dalmine/Komisija, T‑50/00, EU:T:2004:220, t. 211. i od 27. srpnja 2005., Brasserie nationale i dr./Komisija, T‑49/02 do T‑51/02, EU:T:2005:298, t. 81.), osobito ako to ponašanje uključuje plaćanja stvarnim ili potencijalnim konkurentima kako ne bi ušli na tržište (presuda od 8. rujna 2016., Lundbeck/Komisija, T‑472/13, u žalbenom postupku, EU:T:2016:449, t. 379. i 380.).

535

Osim toga, u ovom slučaju nije važno da se gore navedenim člankom sporazuma Niche određuje, prema neutvrđenom omjeru, da se iznos od 11,8 milijuna funta sterlinga isplaćuje u zamjenu ne samo za klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, nego i za druge troškove jer se tom drugom naknadom ne dovodi u pitanje utvrđenje prema kojem su tužitelji kupili predmetne ograničavajuće klauzule i stoga postojanje poticanja Nichea da pristane da se na njega primijene te klauzule.

536

Naime, u pogledu tih drugih troškova, koji su u sporazumu Niche opisani kao „znatn[i] troškov[i] i moguće odgovornosti koje bi Niche i Unichem mogli snositi zbog prestanka njihova programa razvoja perindoprila proizvedenog [spornim] postupkom”, Niche je tijekom upravnog postupka (uvodna izjava 1326. pobijane odluke), kao i sami tužitelji u svojim pismenima, izjavio da odgovaraju Nicheovim troškovima razvoja perindoprila i naknadi štete koju treba isplatiti Nicheovim klijentima za povredu njegovih ugovornih obveza prema tim klijentima. Međutim, takvi troškovi nisu a priori svojstveni nagodbi u sporu o patentima (vidjeti točku 531. ove presude) te tužitelji nisu dokazali da su svojstveni sporazumu o nagodbi koji je sklopljen u ovom slučaju.

537

Konkretno, čak i da, kao što u biti tvrde tužitelji, novčane naknade koje treba isplatiti Nicheovim klijentima ne bi postojale da je Niche nastavio spor između njega i tužiteljâ, takve su novčane naknade u ovom slučaju previše nepovezani sa sporom i njegovim rješavanjem da bi ih se smatralo troškovima svojstvenima tom rješavanju jer takve novčane naknade, prema mišljenju tužiteljâ, treba isplatiti u slučaju „dobrovoljnog prekida projekta”, koji podrazumijeva raskid ugovorâ sa svojim klijentima, i jer se sporazumom Niche tom poduzetniku ostavila mogućnost da ne okonča ugovorne odnose sa svojim klijentima, nego da ih samo privremeno obustavi (članak 11. sporazuma Niche). Tužitelji su usto na raspravi sami priznali da su se predmetne novčane naknade mogle isplatiti Nicheovim klijentima neovisno o sporazumu Niche. Osim toga, može se istaknuti da elementi koje su tužitelji podnijeli kako bi osporavali iznos tih novčanih naknada, koje je Komisija u pobijanoj odluci procijenila na 1,3 milijuna funta sterlinga (uvodna izjava 1335.), nemaju dokaznu snagu jer se u njima ističu iznosi koji su manji od iznosa koji je utvrdila Komisija ili se potražuju veći iznosi.

538

Što se tiče „sudskih troškova” koji se navode u pobijanoj odluci (uvodna izjava 1334.), Niche je tijekom upravnog postupka u pogledu njih izjavio da se odnose na troškove pravnog savjetovanja uključene u troškove razvoja proizvoda (uvodna izjava 601. pobijane odluke), za koje treba podsjetiti da nisu svojstveni nagodbi (vidjeti točku 531. ove presude), dok ih tužitelji opisuju kao „odvjetničke troškove i troškove patenta”, koji mogu biti obuhvaćeni troškovima spora koji su svojstveni nagodbi (vidjeti točku 530. ove presude). Međutim, čak i pod pretpostavkom da iznos od 1,1 milijuna funta sterlinga koji se navodi u okviru „odvjetničkih troškova i troškova patenta” odgovara troškovima spora čiji se povrat u načelu može legitimno predvidjeti u nagodbi, taj iznos ne može biti obuhvaćen troškovima svojstvenim sporazumu o nagodbi koji je sklopljen u ovom slučaju. Naime, iz argumentacije i dokumenata koje su podnijeli tužitelji proizlazi da se predmetni troškovi odnose na razdoblje koje završava krajem 2003., odnosno prije pokretanja sporova između Nichea i tužiteljâ (vidjeti točke 11., 13. i 16. ove presude) koji su okončani sporazumom Niche.

539

Podredno, može se dodati da, čak i da taj iznos od 1,1 milijuna funta sterlinga treba dodati troškovima razvoja i naknade štete Nicheovim klijentima koje je Komisija u pobijanoj odluci (uvodna izjava 1336.) procijenila na 1,2 odnosno 1,3 milijuna funta sterlinga a da te iznose tužitelji nisu valjano osporavali (vidjeti osobito točku 537. ove presude), ukupan dobiveni iznos (3,6 milijuna funta sterlinga) bio bi znatno manji od 11,8 milijuna funta sterlinga.

540

Iz toga slijedi da je Komisija u pobijanoj odluci (uvodna izjava 1348.) valjano utvrdila da u sporazumu Niche postoji poticanje Nichea da pristane da se na njega primijene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta koje su predviđene navedenim sporazumom a da pritom nije trebala, kao što tvrde tužitelji (vidjeti točku 513. ove presude), provjeriti bi li te klauzule imale manje ograničavajući doseg a da nije provedeno to poticajno plaćanje. Naime, utvrđenje poticanja na pristanak da se primijene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta zahtijeva samo postojanje takvih klauzula, neovisno o njihovu manje ili više ograničavajućem dosegu, i analizu troškova pokrivenih predmetnim prijenosom vrijednosti (vidjeti točke 528. do 531. ove presude).

541

Iz toga također slijedi da treba odbiti kao bespredmetan prigovor koji se temelji na pogreški u ocjeni koju je počinila Komisija time što je tvrdila da iznos koji je Nicheu isplaćen u skladu sa sporazumom Niche odgovara predviđenim prodajama za više od deset godina i predviđenom bruto profitnom maržom za više od dvadeset godina (vidjeti točku 514. ove presude). Naime, pod pretpostavkom da je Komisija počinila takvu pogrešku, ta pogreška ne bi utjecala na kvalifikaciju prijenosa vrijednosti s tužiteljâ na Niche kao poticanja jer iz točaka 536. do 538. ove presude proizlazi da taj prijenos vrijednosti ne obuhvaća troškove svojstvene nagodbi u sporu i da se, osim toga, nije uopće tvrdilo, niti je a fortiori utvrđeno, da je iznos tog prijenosa neznatan i stoga nedovoljan da bi ga se smatralo poticanjem.

542

Osim toga, u pogledu dodatnog poticanja koje proizlazi iz iznosa koji je Nicheu isplaćen u skladu sa sporazumom Biogaran (uvodne izjave 1349. do 1354. pobijane odluke), valja smatrati, kao što će biti detaljno navedeno u točkama 798. do 810. ove presude, da okolnost da se trgovački sporazum, koji se obično ne odnosi na nagodbu u sporu i kojim se prenosi vrijednost s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova, povezuje sa sporazumom u nagodbi u sporu koji sadržava klauzule koje ograničavaju tržišno natjecanje predstavlja ozbiljnu naznaku da postoji „plaćanje za odgodu ulaska na tržište”, odnosno prijenos vrijednosti kojem ne odgovara nijedna stvarna naknada iz tog dodatnog trgovačkog sporazuma (vidjeti točku 804. ove presude), uzimajući u obzir da to plaćanje predstavlja poticajnu prednost i ako njegov cilj nije nadoknaditi troškove koji su svojstveni nagodbi u sporu. Budući da je Komisija iznijela indicije ili dokaze kojima se može potvrditi takva ozbiljna naznaka i stoga utvrditi postojanje plaćanja za odgodu ulaska na tržište, strane sporazuma mogu iznijeti svoju verziju činjenica, tako da svoje tvrdnje potkrijepe elementima koje mogu predočiti i na temelju kojih se može smatrati da je trgovački sporazum, iako je povezan sa sporazumom o nagodbi, opravdan drugim razlozima koji se ne odnose na isključenje konkurenta plaćanjem za odgodu ulaska na tržište.

543

U ovom slučaju, Komisija je iznijela nekoliko elemenata kojima se dokazuje postojanje veze između sporazuma Niche i sporazuma Biogaran, kao i nepostojanje poveznice između prijenosa vrijednosti predviđenog sporazumom Biogaran i obveza koje Niche preuzima u skladu s navedenim sporazumom. S jedne strane, uzela je u obzir činjenicu da se o sporazumima pregovaralo tijekom istog razdoblja i da su sklopljeni između istih poduzetnika na isti dan, kao i okolnost da oba sporazuma predviđaju plaćanje u dva obroka, predviđena na iste datume. S druge strane, iako su tužitelji tvrdili da između tih dvaju sporazuma nije postojala nikakva veza, Niche je naveo da su tužitelji predložili sporazum Biogaran kako bi mu dali „ukupnu naknadu dogovorenu u zamjenu za sklapanje sveobuhvatnog sporazuma o nagodbi”. Osim toga, Komisija je protumačila da poruka elektroničke pošte koju je savjetnik Biogarana uputio Nicheu 4. veljače 2005., u kojoj se navodi da, „s obzirom na predmetni iznos, smatramo da je potrebno raspolagati dodatnim pravima na druge proizvode i određenom slobodom u pogledu ponude proizvoda”, znači da je iznos koji je trebalo prenijeti na Niche bio utvrđen prije nego što su strane dogovorile područje primjene proizvoda na koje se odnosi sporazum Biogaran. Komisija je također smatrala da se ugovornim odredbama sporazuma Biogaran, i osobito njegovim člancima 14.4. i 14.5. predviđa njegov automatski raskid u slučaju nedobivanja OSP‑a u roku od 18 mjeseci a da Biogaran od Nichea ne može zahtijevati nikakvu naknadu štete, suprotno odredbama drugih sporazuma koje je sklopio Biogaran u pogledu stjecanja dokumentacije o proizvodima. Naposljetku, Komisija je istaknula da, osim jednog proizvoda, Biogaran nije dobio OSP‑ove na temelju dokumentacije koju je ustupio Niche i da su njegovi prihodi povezani sa sporazumom Biogaran iznosili između 100000 i 200000 eura.

544

Tužitelji ne iznose nijedan argument kojim se dovodi u pitanje ta analiza, osim prigovora koji se temelji na neuzimanju u obzir Biogaranova interesa za sklapanje sporazuma Biogaran. Uz činjenicu da se takav interes ne može smatrati dovoljnim kako bi se opravdao iznos prijenosa vrijednosti koji je predviđen sporazumom Biogaran, može se istaknuti da iz uvodne izjave 1351. pobijane odluke proizlazi nekoliko tvrdnji kojima se dovodi u pitanje postojanje takva Biogaranovog interesa. Naime, u skladu s tim tvrdnjama koje tužitelji nisu osporavali, iznos koji je Biogaran trebao prenijeti na Niche dogovoren je prije nego što su Niche i Biogaran dogovorili na koje će se proizvode odnositi sporazum Biogaran, strane su mogle raskinuti potonji sporazum u roku od 18 mjeseci a da nijedna od njih nema pravo na naknadu štete i nikakav povrat nije bio predviđen u korist Biogarana u slučaju da se ustupljeni OSP‑ovi ne dobiju u određenom roku. Stoga je Komisija mogla pravilno smatrati da je sporazum Biogaran predstavljao dodatno poticanje Nichea da pristane na ograničavajuće klauzule iz sporazuma Niche.

545

K tomu, što se tiče zahtjeva tužiteljâ u svrhu ostvarivanja koristi od svakog poništenja pobijane odluke ili svakog smanjenja iznosa novčane kazne koje je Biogaran mogao dobiti u okviru predmeta T‑677/14, valja uputiti na točke 89. od 99. ove presude.

546

Što se tiče sporazuma Matrix, valja istaknuti da je njegov članak 9. sličan članku 13. sporazuma Niche i da argumente kojima se kritiziraju Komisijine ocjene u pogledu sporazuma Matrix, kao i u pogledu sporazuma Niche prema tome treba odbiti iz istovjetnih razloga. U pogledu argumenta koji je konkretno usmjeren protiv Komisijine analize sporazuma Matrix, prema kojem se naknada štete Nicheovim klijentima također tiče Matrixa, na temelju zajedničke odgovornosti s Nicheom, valja podsjetiti da se takvi troškovi ne mogu smatrati troškovima svojstvenim nagodbi u sporu (vidjeti točku 531. ove presude) te stoga ne mogu opravdati prijenos vrijednosti predviđen sporazumom Matrix, i to tim više jer ni tužitelji ni Matrix nisu mogli utvrditi da iznos od 11,8 milijuna funta sterlinga odgovara takvim troškovima ili drugim troškovima svojstvenim nagodbi u sporu.

547

Iz toga slijedi da je Komisija u pobijanoj odluci (vidjeti osobito uvodne izjave 1452., 1453., 1463., 1464. i 1467.) također valjano utvrdila da u sporazumu Matrix postoji poticanje Matrixa da pristane da se na njega primijene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta koje su predviđene navedenim sporazumom.

548

Valja podsjetiti da tužitelji ne osporavaju da u sporazumima Niche i Matrix postoje klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije.

549

Na temelju klauzula o neosporavanju patenta sadržanih u sporazumima Niche i Matrix, ta dva društva nisu smjela podnijeti nikakvu tužbu za proglašenje nevaljanosti ili utvrđivanje nepostojanja povrede protiv patenata 339, 340, 341, 689, 947 i 948, pri čemu je Niche usto bio dužan povući svoje prigovore protiv patenata 947 i 948 pred EPO‑om (članci 7. i 8. sporazuma Niche i članak 5. sporazuma Niche). Na temelju klauzula o zabrani komercijalizacije sadržanih u sporazumima Niche i Matrix, ta dva društva nisu smjela proizvoditi, držati, uvoziti, isporučivati, nuditi na isporuku ili raspolagati perindoprilom ili provesti radnju kojom se mogu povrijediti patenti 339 do 341 u vezi s perindoprilom (članak 3. sporazuma Niche i članak 1. sporazuma Matrix). Također nisu smjela podnositi zahtjeve za izdavanje OSP‑ova za perindopril (članak 10. sporazuma Niche i članak 6. sporazuma Matrix) te su bili obvezni okončati ili obustaviti svoje ugovore koji se odnose na perindopril sklopljene s trećim stranama (članak 11. sporazuma Niche i članak 7. sporazuma Matrix).

550

Međutim, tužitelji osporavaju dovoljno štetnu ili osjetljivu prirodu klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije sadržanih u sporazumima Niche i Matrix.

551

U tom pogledu tvrde, kao prvo, da su klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije svojstvene sporazumima o nagodbi.

552

Iako su klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije stvarno potrebne za nagodbu u određenim sporovima o patentima (vidjeti točku 259. ove presude), valja podsjetiti da takve klauzule gube legitimnost i imaju dovoljan stupanj štetnosti za normalno tržišno natjecanja kad je stvarni uzrok ograničenja tržišnog natjecanja koja uvode navedene klauzule poticanje, kako je utvrđeno u ovom slučaju, a ne to da strane priznaju valjanost predmetnih patenata (vidjeti točku 270. ove presude).

553

U odgovoru na argument tužiteljâ prema kojem gubitak prilike za uspjeh u sporu koji se podrazumijeva zbog klauzule o neosporavanju patenta ne može biti dovoljan kako bi se sporazum čiji je cilj nagoditi se u stvarnom sporu kvalificirao kao ograničenje s obzirom na cilj (vidjeti točku 505. ove presude), također valja istaknuti da, iako sama po sebi ne sprečava ulazak na tržište, klauzula o neosporavanju patenta osobito sprečava podnošenje tužbi, čiji je cilj „utrti put” u okviru puštanja u prodaju uz rizik, te time upotrebu jednog od sredstava kojima se omogućuje takav ulazak na tržište (vidjeti i točku 257. ove presude). Također je važno podsjetiti da Komisija u ovom slučaju nije kvalificirala samo klauzule o neosporavanju patenta sadržane u sporazumima Niche i Matrix kao ograničenja s obzirom na cilj, nego i te sporazume u cijelosti, koji obuhvaćaju klauzule o neosporavanju patenta, klauzule o zabrani komercijalizacije i poticanje na pristanak da se primijene takve klauzule (uvodne izjave 1375. i 1481. pobijane odluke).

554

Kao drugo, tužitelji tvrde da klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije sadržane u sporazumima Niche i Matrix nemaju dovoljan stupanj štetnosti jer njihovi učinci proizlaze iz postojanja predmetnih patenata, a ne iz teksta tih sporazuma.

555

U tom pogledu valja podsjetiti da se na temelju postojanja poticanja proizvođača generičkih lijekova da pristane da se na njega primijene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta može utvrditi ograničenje s obzirom na cilj, i to unatoč tome što sporazum o nagodbi uključuje klauzule čiji doseg ne prekoračuje doseg spornog patenta (vidjeti točku 273. ove presude). Stoga, čak i da, kao što tvrde tužitelji, klauzule o zabrani komercijalizacije ne sprečavaju Niche i Matrix da uđu na tržište s proizvodom koji ne predstavlja povredu i da se odnose samo na učinke koje proizvodi odluka o izdavanju sudskog naloga zbog povrede predmetnih patenata ili da im čak omogućuju, također na temelju iznosa isplaćenog u okviru prijenosa vrijednosti, da sa svojim partnerima započnu razvijati novi projekt perindoprila koji ne predstavlja povredu (vidjeti točku 506. ove presude), sporazumi Niche i Matrix svejedno bi predstavljali ograničenje s obzirom na cilj.

556

Kao treće, tužitelji osporavaju dovoljno štetnu prirodu klauzula o neosporavanju, pri čemu tvrde da se odnose samo na jednog podnositelja prigovora od svih onih koji su podnijeli prigovor protiv patenta 947 pred EPO‑om i da ne utječu na druge proizvođače generičkih lijekova jer se spor odnosi samo na utjecaj povrede.

557

Valja smatrati da, čak i da se dokažu takve tvrdnje o tome da sporazumi Niche i Matrix proizvode učinke samo na proizvođače generičkih lijekova koji su strane u tim sporazumima, njima se ne dovodi u pitanje isključenje navedenih proizvođača s tržišta, koje podrazumijevaju klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta u zamjenu za poticajni prijenos vrijednosti, i stoga dovoljan stupanj štetnosti predmetnih sporazuma, zbog čega je ispitivanje njihovih konkretnih učinaka suvišno.

558

Iz toga slijedi da Komisija nije pogrešno smatrala da sporazumi Niche i Matrix ograničavaju tržišno natjecanje s obzirom na cilj.

559

Taj se zaključak ne dovodi u pitanje navodnim pogreškama u ocjeni koje je Komisija počinila pri iznošenju gospodarskog i pravnog konteksta sporazuma Niche i Matrix i pri uzimanju u obzir subjektivnih namjera stranaka.

560

Naime, tvrdnja tužiteljâ prema kojoj strane sporazuma Niche i Matrix nisu imale protutržišnu namjeru te su imale legitimne ciljeve, zbog kojih je, među ostalim, Niche samoinicijativno kontaktirao tužitelje, ne može dovesti u pitanje ni postojanje poticajne prednosti ni to da klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta navedene u sporazumima ograničavaju tržišno natjecanje. Prema tome, čak i pod pretpostavkom da se predmetni argumenti temelje na utvrđenim činjenicama, njima se ni u kojem slučaju ne bi mogla osporiti kvalifikacija sporazuma Niche i Matrix kao ograničenja s obzirom na cilj, koju je utvrdila Komisija.

561

Također valja dodati da namjera strana ne predstavlja element potreban za utvrđivanje ograničavajuće prirode određene vrste koordinacije među poduzetnicima (vidjeti točku 222. ove presude).

562

Usto, budući da su sadržavali klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, čija priroda koja je u biti ograničavajuća nije valjano dovedena u pitanje, Komisija je sporazume Niche i Matrix mogla, s obzirom na to da je utvrđeno postojanje poticanja, valjano smatrati sporazumima o isključenju s tržišta, koji stoga imaju protutržišni cilj. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sama okolnost da sporazum ima također legitimne ciljeve ne može biti dovoljna kako bi se spriječila njegova kvalifikacija kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti točku 222. ove presude).

563

U pogledu navodnih pogrešaka u ocjeni koje je Komisija počinila pri uzimanju u obzir gospodarskog i pravnog konteksta sporazuma Niche i Matrix, valja utvrditi da tužitelji u tom pogledu ponavljaju svoje argumente kojima se kritizira Nicheova i Matrixova sposobnost i namjera da uđu na tržište, osobito s obzirom na patente tužiteljâ i na sporove o navedenim patentima, kao i na Nicheove financijske i regulatorne poteškoće (vidjeti točke 507. i 519. ove presude). Budući da su se ti argumenti ispitali i odbili u okviru tužbenog razloga kojim se osporava svojstvo Nichea i Matrixa kao potencijalnih konkurenata (vidjeti točke 432. do 501. ove presude), njima se ne može dovesti u pitanje to da sporazumi Niche i Matrix predstavljaju ograničenja s obzirom na cilj.

564

Iz prethodno navedenog proizlazi da tužbeni razlog koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni koje se odnose na kvalifikaciju sporazuma Niche i Matrix kao ograničenja s obzirom na cilj treba odbiti u cijelosti.

565

Tužitelji tvrde da je Komisija počinila različite pogreške koje se tiču prava i pogreške u ocjeni koje se odnose na kvalifikaciju sporazuma Niche i Matrix kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

566

Valja podsjetiti da, kad određeni razlozi neke odluke sami po sebi u dovoljnoj mjeri opravdavaju tu odluku, nedostaci koje bi mogli imati drugi razlozi iz te odluke ni u kojem slučaju ne utječu na njezinu izreku. K tomu, ako se izreka Komisijine odluke temelji na nekoliko obrazloženja od kojih je svako samo po sebi dovoljno da bi ta izreka bila utemeljena, Opći sud u načelu tu odluku treba poništiti samo ako je svako od tih obrazloženja nezakonito. U tom slučaju, pogreška ili neka druga nezakonitost koja bi utjecala na samo jedno od obrazloženja ne može biti dovoljna da se opravda poništenje sporne odluke jer ta pogreška ne može imati odlučujući utjecaj na izreku institucije koja donosi tu odluku (vidjeti presudu od 14. prosinca 2005., General Electric/Komisija, T‑210/01, EU:T:2005:456, t. 42. i 43. i navedenu sudsku praksu).

567

Međutim, kao što je istaknuto u točki 219. ove presude, kako bi se ocijenilo je li određeni sporazum zabranjen člankom 101. stavkom 1. UFEU‑a, nije potrebno uzimati u obzir njegove konkretne učinke ako je jasno da takav sporazum ima za cilj sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

568

Prema tome, kada Komisija utvrđenje povrede istodobno temelji na postojanju ograničenja s obzirom na cilj i na postojanju ograničenja s obzirom na posljedicu, pogreška zbog koje je nezakonit razlog koji se temelji na postojanju ograničenja s obzirom na posljedicu u svakom slučaju nema odlučujući utjecaj na izreku koju je Komisija utvrdila u svojoj odluci ako razlog koji se temelji na postojanju ograničenja s obzirom na cilj, koji sam može biti temelj za utvrđenje povrede, nije nezakonit.

569

U ovom slučaju, iz ispitivanja tužbenog razloga koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni koje se odnose na kvalifikaciju sporazuma Niche i Matrix kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu proizlazi da tužitelji nisu utvrdili da je Komisija počinila pogrešku time što je u pobijanoj odluci zaključila da predmetni sporazumi imaju za cilj sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu, u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a.

570

Ovaj tužbeni razlog stoga treba odbiti kao bespredmetan.

643

Valja ispitati argumente tužiteljâ koji se odnose na to da u sporazumu Teva postoji, s jedne strane, poticajna prednost u korist Teve i, s druge strane, povezano ograničenje njezinih napora da konkurira proizvođaču izvornog lijeka, što su uvjeti na temelju kojih, kad su ispunjeni, treba utvrditi postojanje ograničenja s obzirom na cilj (vidjeti točku 272. ove presude). U ovom slučaju, budući da utvrđivanje postojanja poticajne prednosti djelomično ovisi o utvrđivanju ograničavajuće prirode određenih klauzula sporazuma Teva, prigovori usmjereni protiv ocjene klauzula sporazuma ispitat će se prije prigovora kojima se kritizira ocjena prijenosa vrijednosti predviđenog navedenim sporazumom. Posljednji će se ispitati podredno istaknut prigovor koji se odnosi na trajanje povrede koja se stavlja na teret tužiteljima na temelju sporazuma Teva.

644

Uvodno, valja odbiti tvrdnje tužiteljâ u pogledu pogrešaka koje se tiču prava i pogrešaka u ocjeni koje je Komisija počinila time što je sporazum Teva kvalificirala kao ograničenje s obzirom na cilj, iako su njegovi potencijalni učinci na tržišno natjecanje bili pozitivni te su njegovi ograničavajući učinci bili isključivo hipotetski (vidjeti točku 634. ove presude). Točno je da treba podsjetiti da Komisija i sud ne mogu, tijekom ispitivanja ograničavajućeg cilja sporazuma i, konkretno, u okviru uzimanja u obzir njegova gospodarskog i pravnog konteksta, u potpunosti zanemariti moguće učinke tog sporazuma (vidjeti sudsku praksu navedenu u točki 304. ove presude). Međutim, iz sudske prakse također proizlazi da utvrđivanje postojanja ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj ne može, osobito pod izlikom ispitivanja gospodarskog i pravnog konteksta predmetnog sporazuma, dovesti do ocjene učinaka tog sporazuma jer bi se u suprotnom izgubio koristan učinak razlikovanja između cilja i posljedice kojima se ograničava tržišno natjecanje, koje je utvrđeno u članku 101. stavku 1. UFEU‑a (vidjeti točku 221. ove presude). U svrhu provjere konkretne mogućnosti sporazuma da proizvodi učinke koji ograničavaju tržišno natjecanje koji su svojstveni sporazumima s protutržišnim ciljem, analiza potencijalnih učinaka sporazuma stoga treba obuhvaćati samo učinke koji proizlaze iz podataka koji su bili objektivno predvidivi na datum sklapanja navedenog sporazuma (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Wahla u predmetu ING Pensii, C‑172/14, EU:C:2015:272, t. 84.; vidjeti u tom smislu i presudu od 11. rujna 2014., CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 80. do 82.). Međutim, u ovom slučaju, navodni potencijalni učinci na tržišno natjecanje, neovisno o tome jesu li neograničavajući ili pozitivni, temelje se na hipotetskim okolnostima koje stoga nisu bile predvidive na datum sklapanja sporazuma Teva, kao što su EPO‑ova odluka o valjanosti patenta 947 ili ulazak drugih proizvođača generičkih lijekova na tržište Ujedinjene Kraljevine, koje se nisu mogle uzeti u obzir u okviru analize cilja koji ograničava tržišno natjecanje (vidjeti također točke 667. i 668. ove presude).

645

Zatim, što se tiče tvrdnji o tome da priroda klauzule iz sporazuma Teva u biti nije protutržišna, kao prvo, valja podsjetiti da to što su klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije svojstvene nagodbama ne sprečava da se sporazumi o nagodbi koji sadržavaju takve klauzule mogu kvalificirati kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti točku 273. ove presude). Može se dodati da, iako tužitelji tvrde da je teorija akcesornih ograničenja primjenjiva na sporazum Teva jer su njegove klauzule o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije nužne i proporcionalne predmetnoj nagodbi u sporu, već je utvrđeno da se ta veza nužnosti i proporcionalnosti može prekinuti u slučaju da se utvrdi postojanje poticanja na pristanak da se primijene takve klauzule (vidjeti točku 291. ove presude). Stoga se ta teorija može primijeniti na sporazum Teva samo ako prijenos vrijednosti predviđen navedenim sporazumom nije poticajne prirode (vidjeti točke 679. do 699. ove presude).

646

Kao drugo, valja smatrati da se na temelju argumenata koje iznose tužitelji ne može dovesti u pitanje ograničavajuća priroda klauzule o neosporavanju patenta iz sporazuma Teva.

647

U skladu s tom klauzulom, Teva se obvezala da neće osporavati patente 947. i 339. do 341. u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom trajanja sporazuma Teva, pri čemu se pojašnjava da nije bila spriječena nastaviti postupak povodom prigovora protiv tih patenata pred EPO‑om (članak 2.4. sporazuma Teva).

648

Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da ta klauzula o neosporavanju patenta ima dvije glavne posljedice, od kojih je prva spriječiti Tevu da dokaže da proizvod koji je namjeravala komercijalizirati ne predstavlja povredu, a druga spriječiti objektivno sudsko ispitivanje valjanosti patenata tužiteljâ u Ujedinjenoj Kraljevini (uvodna izjava 1546.).

649

Najprije, valja istaknuti da tužitelji ne osporavaju tu prvu posljedicu klauzule o neosporavanju patenta koja je sadržana u sporazumu Teva, nego tvrde da je takva posljedica svojstvena svakoj klauzuli o neosporavanju patenta iz nagodbe (vidjeti točku 625. ove presude). Međutim, u tom pogledu valja podsjetiti da sama svojstvenost takve klauzule nagodbi nije dovoljna kako bi se isključilo utvrđivanje protutržišnog cilja (vidjeti točke 273. i 645. ove presude).

650

Nadalje, treba smatrati da u ovom slučaju nije važno da se klauzula o neosporavanju patenta odnosi samo na sporove u Ujedinjenoj Kraljevini i da ne uključuje sporove pred EPO‑om jer je teritorijalno područje primjene sporazuma Teva ograničeno na Ujedinjenu Kraljevinu, u kojoj je zabranjeno svako osporavanje valjanosti patenta 947 i patenata za postupak. U tom pogledu valja podsjetiti da se sporazum može kvalificirati kao ograničenje s obzirom na cilj čak i kad je njegovo teritorijalno područje primjene ograničeno na jednu državu članicu (vidjeti u tom smislu presudu od 24. rujna 2009., Erste Group Bank i dr./Komisija, C‑125/07 P, C‑133/07 P i C‑137/07 P, EU:C:2009:576, t. 38. i navedenu sudsku praksu).

651

K tomu, čak i da, kao što tvrde tužitelji, klauzula o neosporavanju ne može proizvesti učinke na postupak opoziva patenta 947 koji je u Ujedinjenoj Kraljevini pokrenulo Tevino društvo kći, koji je obustavljen do donošenja konačne odluke u postupku povodom prigovora pred EPO‑om na koji se ne odnosi sporazum Teva, ta klauzula ipak sprečava barem podnošenje drugih tužbi za proglašenje nevaljanosti tog patenta tijekom cijelog trajanja sporazuma Teva te se, u skladu s tekstom članka 2.4. navedenog sporazuma, ta zabrana odnosi na Tevu UK Ltd, kao i na njezina društva kćeri te na izravne tužbe, kao i na svako pomaganje trećim stranama kako bi se proglasili nevaljanima patenti tužiteljâ. Stoga u ovom slučaju nije relevantno aktivno sudjelovanje Teve u postupku povodom prigovora pred EPO‑om, osobito dostavljanjem odluka sudova Ujedinjene Kraljevine koje se odnose na valjanost patenta 947, koje navode tužitelji (vidjeti točku 635. ove presude).

652

Osim toga, Komisiji se ne može prigovoriti da nije utvrdila da je postojao ozbiljan temelj za dovođenje u pitanje valjanosti patenata za postupak tužiteljâ (vidjeti točku 635. ove presude). Naime, takav dokaz nije potreban kako bi se utvrdila ograničavajuća priroda klauzule o neosporavanju patenta, koja ovisi o sprečavanju stvarnih i konkretnih mogućnosti da se savladaju prepreke povezane s patentima, za čije utvrđivanje nije potreban dokaz o vjerojatnom uspjehu tužbe za proglašenje predmetnih patenata nevaljanima (vidjeti točku 368. ove presude).

653

Naposljetku, nije relevantna tvrdnja tužiteljâ prema kojoj klauzula o neosporavanju patenta uopće ne sprečava treće strane da osporavaju njihove patente (vidjeti točku 635. ove presude). Naime, takva tvrdnja prema kojoj sporazum Teva proizvodi potencijalne učinke samo na tog proizvođača generičkih lijekova ne dovodi u pitanje, sama po sebi, ograničavajuću prirodu klauzule o neosporavanju patenta koja je sadržana u sporazumu Teva (vidjeti također točke 556. i 557. ove presude).

654

Kao treće, valja smatrati da je Komisija klauzulu o isključivoj kupnji pravilno kvalificirala kao ograničenje tržišnog natjecanja.

655

Ta klauzula, kako je predviđena u članku 3. sporazuma Teva, glasi kako slijedi:

„3. Obveza isključive kupnje

3.1.   Tijekom trajanja ovog Ugovora, Teva će sav Perindopril za sebe i svoja Društva kćeri, u svrhu njegove isporuke ili stavljanja na raspolaganje u Ujedinjenoj Kraljevini, nabavljati isključivo od Serviera ili njegovih Društava kćeri.

[…]

3.3.   Teva ne smije aktivno prodavati ili promicati Proizvod klijentima izvan Ujedinjene Kraljevine te se mora uvjeriti da i njezina Društva kćeri jednako postupaju.

3.4.   Kada Servier ili njegova Društva kćeri prime potvrđene Tevine narudžbe za količine Proizvoda navedene u nastavku, dostavljene na Datume narudžbe ili prije, Servier ili njegova Društva kćeri isporučuju Tevi sljedeće količine Proizvoda prije datuma navedenih u nastavku:

3.4.1. 150000 (sto pedeset tisuća) kutija od 30 tableta od 2 mg do 1. kolovoza 2006., a sljedećih mjeseci 75000 (sedamdeset pet tisuća) takvih kutija mjesečno;

3.4.2. 240000 (dvjesto četrdeset tisuća) kutija od 30 tableta od 4 mg do 1. kolovoza 2006., a sljedećih mjeseci 120000 (sto dvadeset tisuća) takvih kutija mjesečno;

3.4.3. 80000 (osamdeset tisuća) kutija od 30 tableta od 8 mg do 1. siječnja 2007. (ili do bilo kojeg datuma koji dogovore strane), a tijekom sljedećih mjeseci 40000 (četrdeset tisuća) takvih kutija mjesečno.

[…]

3.8.   Ako ijedan mjesec tijekom trajanja ovog Ugovora:

3.8.1. Servier od Teve primi potvrđene narudžbe za Proizvod, za isporuku u Ujedinjenoj Kraljevini tijekom tog mjeseca, ako su te potvrđene narudžbe dostavljene na relevantne Datume narudžbe ili prije; i

3.8.2. Servier i njegova Društva kćeri, u roku od deset Radnih dana od odgovarajućeg datuma isporuke, Tevi ne isporuče ukupan Proizvod koji je Teva naručila, u skladu s odredbama Klauzula 3.4. i 3.8.1., za isporuku tijekom tog mjeseca,

3.8.3. Servier, u skladu s klauzulom 3.9., Tevi isplaćuje Paušalne novčane naknade za taj mjesec te Teva i njezina društva kćeri nemaju nikakvo drugo pravo ili pravno sredstvo (uključujući sva prava na raskid) za sve Servierove propuste u isporuci Proizvoda Tevi.

[…]”

656

Također valja podsjetiti da, na temelju klauzule o zabrani komercijalizacije predviđene u članku 2.3. sporazuma Teva, potonji proizvođač nije smio u Ujedinjenoj Kraljevini proizvoditi, dati proizvoditi, držati, uvoziti, isporučivati, nuditi na isporuku ili raspolagati generičkim perindoprilom, neovisno o tome je li taj perindopril proizveden u skladu sa spornim postupkom koji je ona razvila i za koji je Servier smatrao da povređuje patente 947 i 339 do 341 ili povređuje te patente do raskida ili isteka sporazuma Teva ili isteka navedenih patenata.

657

Komisija je u uvodnim izjavama 1552. do 1555. pobijane odluke smatrala da, s obzirom na to da klauzula o zabrani komercijalizacije (članak 2.3.) i klauzula o isključivoj kupnji (članak 3.1.) iz sporazuma Teva utječu na sposobnost Teve da konkurira ili njezinu slobodu da sasvim neovisno odabire svoje izvore perindoprila namijenjenog za tržište u Ujedinjenoj Kraljevini, te klauzule treba analizirati kao jednu te istu obvezu nenatjecanja. Pojasnila je da nije važan status eventualnih alternativnih izvora perindoprila s obzirom na patent (predstavlja li povredu ili ne), uzimajući u obzir da su jedine opcije kojima Teva raspolaže na temelju klauzule o isključivoj kupnji da prodaje isključivo Servierov proizvod ili da primi novčani iznos kao naknadu za izostanak nabave (paušalna novčana naknada od 500000 funta sterlinga mjesečno).

658

Valja smatrati da se tvrdnje tužiteljâ usmjerene protiv te Komisijine ocjene temelje na pogrešnom tumačenju klauzule u isključivoj kupnji iz sporazuma Teva.

659

Naime, iz sporazuma Teva proizlazi alternativa između nabave i plaćanja novčane naknade u slučaju izostanka nabave jer se, osim obveze isporuke, za koju je točno da se navodi u članku 3.4. sporazuma Teva, izričito predviđa mogućnost da nije provedena nabava, koja nije osporavana pred sudom niti može za posljedicu imati to da Teva raskine sporazum, niti čak podliježe uvjetima, osobito vremenskom ograničenju, osim isplate novčane naknade (članci 3.8.2., 3.8.3. i 8.3. sporazuma Teva).

660

Valja pojasniti da zabrana osporavanja i raskida u slučaju izostanka nabave koja je predviđena u članku 3.8.3. sporazuma Teva (u daljnjem tekstu: klauzula o zabrani raskida sporazuma) ima odlučujuću ulogu u tom tumačenju klauzule o isključivoj kupnji jer sankcioniranje nepoštovanja ugovorne obveze koje provodi sud ili koje se provodi raskidom ugovornog odnosa zamjenjuje unaprijed utvrđenom financijskom naknadom i stoga uvodi alternativu između nabave i naknade štete. U tom pogledu nije važna činjenica da je ta naknada štete posljedica nepoštovanja obveze nabave ili Servierove mogućnosti da ne opskrbi Tevu.

661

Naime, u svakom slučaju iz toga proizlazi, kao što je Komisija pravilno smatrala u pobijanoj odluci (uvodna izjava 1559.), mogućnost da se ne provede nabava koja je u potpunosti prepuštena Servierovoj diskreciji, čime se sprečava Tevu da uđe na tržište, kao i to da se predmetne klauzule izjednače s klauzulama koje su uobičajeno svojstvene sporazumu o nabavi.

662

Suprotno tomu, Teva je imala obvezu isključive kupnje, koju je Komisija pravilno kvalificirala kao „apsolutnu” (uvodna izjava 1588. pobijane odluke) jer Teva nije mogla odstupiti od nje kako bi eventualno nabavila perindopril od drugih dobavljača, neovisno o tome predstavlja li taj perindopril povredu ili ne, i ušla na tržište s tim perindoprilom, i to čak i u slučaju da joj ga Servier ne isporuči, s obzirom na to da je raskid sporazuma iz tog razloga bio isključen na temelju klauzule o zabrani raskida sporazuma. Kao što je Komisija pravilno istaknula u uvodnoj izjavi 1557. pobijane odluke, klauzula o zabrani prekida sporazuma, u vezi s klauzulom o isključivoj kupnju, obvezivala je Tevu da generički perindopril nabavlja samo od Serviera te ju je stoga sprečavala da se opskrbljuje kod drugih dobavljača, uključujući kod onih koji ne povređuju Servierove patente.

663

Iz toga slijedi da klauzule o isključivoj kupnji i o zabrani raskida sporazuma, ne samo da se djelomično preklapaju s obvezom zabrane komercijalizacije koja je predviđena u članku 2.3. sporazuma Teva, u dijelu u kojem zabranjuju stjecanje i stoga prodaju perindoprila koji predstavlja povredu spornih patenata koji proizvode treće strane, nego također proširuju tu obvezu izvan spornih patenata, u dijelu u kojem zabranjuju stjecanje i prodaju perindoprila koji proizvode treće strane i koji ne predstavlja povredu spornih patenata.

664

Iz toga proizlazi da same klauzule o isključivoj kupnji i o zabrani raskida sporazuma iz sporazuma Teva osobito mogu spriječiti Tevinu opskrbu i stoga onemogućiti njezin ulazak na tržište s proizvodom treće strane, kao što je taj ulazak, osim toga, već isključen za proizvode tužiteljâ, kao i za proizvode trećih strana na temelju klauzule o zabrani komercijalizacije predviđene člankom 2.3. sporazuma, za koju tužitelji ne osporavaju da ograničava tržišno natjecanje.

665

K tomu, valja smatrati da činjenica da se klauzula o isključivoj kupnji, kao uostalom i klauzula o zabrani komercijalizacije, odnose samo na perindopril erbumin ne može dovesti u pitanje njezinu ograničavajuću prirodu (vidjeti točku 626. ove presude.

666

Naime, tužitelji ističu da se te klauzule odnose samo na perindopril erbumin i ne osporavaju da je proizvod koji je Teva namjeravala komercijalizirati u trenutku sklapanja sporazuma Teva bio perindopril erbumin. Stoga su klauzule o zabrani komercijalizacije i o isključivoj kupnji spriječile Tevu da uđe na tržište s perindoprilom erbuminom koji je namjeravala komercijalizirati tijekom trajanja sporazuma Teva. Prema tome, iako je Teva mogla ući na tržište s perindoprilom koji se sastoji od soli koja nije erbumin tijekom razdoblja obuhvaćenog sporazumom Teva, taj je sporazum ipak sprečavao Tevu da tužiteljima konkurira perindoprilom erbuminom te je u tom pogledu ograničavao tržišno natjecanje. Usto se može istaknuti da se dokazi, koje su tužitelji podnijeli kako bi dokazali da je Teva ušla na tržište Ujedinjene Kraljevine sa soli koja nije erbumin, odnose se na podatke koji su uslijedili nakon isteka sporazuma Teva.

667

Osim toga, u ovom slučaju nisu relevantne tvrdnje tužiteljâ koje se odnose na dvojake potencijalne učinke klauzule o isključivoj kupnji (vidjeti točku 636. ove presude). Naime, valja podsjetiti da se takvi potencijalni učinci, koji se u ovom slučaju temelje na okolnostima koje nisu bile predvidive na datum sklapanja sporazuma Teva, ne mogu uzeti u obzir u okviru analize cilja koji ograničava tržišno natjecanje (vidjeti točku 644. ove presude). U svakom slučaju, može se dodati da se, suprotno onomu što tvrde tužitelji, ne može smatrati da navodni potencijalni učinci sporazuma Teva nisu ograničavali tržišno natjecanje ili čak da su bili pozitivni za tržišno natjecanje.

668

Naime, da je EPO proglasio patent 947 nevaljanim, sporazum Teva spriječio bi je da uđe na tržište sa svojim proizvodom ili Krkinim proizvodom na temelju klauzule o zabrani komercijalizacije, koja bi ostala na snazi, kao što to potvrđuje upućivanje na „istek” patenata u članku 2.3. sporazuma Teva, za razliku od pojma „opoziv” upotrijebljenog u članku II. dodatku sporazumu Teva, dok bi se tim proglašenjem nevaljanosti dopustio ulazak na tržište generičkih proizvoda koji možda predstavljaju povredu tog patenta. K tomu, čak i kad bi tužitelji Tevu opskrbili generičkim perindoprilom u tom slučaju, kao što tvrde (vidjeti točku 616. ove presude), taj Tevin ulazak na tržište s generičkim perindoprilom tužiteljâ ne bi je stavio u konkurentski položaj u odnosu na te tužitelje i Teva usto ne bi bila jedina i stoga prva koja je ušla na tržište s obzirom na gore navedeni ulazak drugih proizvođača generičkih lijekova. Isto tako, u slučaju da je EPO potvrdio valjanost patenta 947, Teva i dalje ne bi mogla nabaviti generički perindopril, uključujući onaj koji ne predstavlja povredu, od drugih poduzetnika koji nisu tužitelji te njezina nabava od tužiteljâ, još više hipotetska u tom slučaju, kao što sami tužitelji priznaju (vidjeti točku 636. ove presude), ne bi dopustila ni da konkurira tužiteljima. U potonjem pogledu valja dodati da se okolnost da je Komisija utvrdila da je povreda završila na datum ulaska Teve na tržište Ujedinjene Kraljevine s proizvodom tužiteljâ ne može tumačiti kao da je Komisija priznala da je Teva u srpnju 2007. ušla na tržište kao konkurent tužiteljâ. Naime, sama je Komisija u pobijanoj odluci (uvodne izjave 2125. i 3133.) navela da je završetak povrede utvrđen na 6. srpnja 2007. radi opreza i kako bi se utvrdio datum pogodan za ugovorne strane.

669

Iz istih razloga, u ovom slučaju također nisu relevantne tvrdnje tužiteljâ koje se odnose na njihovu namjeru da opskrbljuju Tevu u slučaju da EPO proglasi patent 947 nevaljanim i na cilj u pogledu toga da Teva ranije uđe na tržište Ujedinjene Kraljevine ili da čak uđe kao prvi proizvođač generičkih lijekova.

670

Naposljetku, Komisiji se ne može prigovoriti (vidjeti točku 624. ove presude) da je svoju analizu potkrijepila samo tumačenjem sporazuma Teva koje je High Court of Justice (England & Wales), Chancery Division (Patents Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel Chancery, Patentni sud) utvrdio u svojoj presudi od 9. listopada 2008. (uvodne izjave 1572. i 1573. pobijane odluke).

671

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da Komisija nije pogrešno ocijenila klauzule o isključivoj kupnji i o zabrani raskida sporazuma iz sporazuma Teva, time što je smatrala da te dvije klauzule, u vezi s klauzulom o zabrani komercijalizacije iz članka 2.3. sporazuma Teva, treba zajedno analizirati kao „obvezu nenatjecanja” (uvodna izjava 1552. pobijane odluke) i stoga kao Tevinu opću obvezu zabrane komercijalizacije.

672

Iz toga slijedi da, suprotno onomu što u biti tvrde tužitelji, te klauzule ne odgovaraju ni klauzulama koje uobičajeno sadržavaju sporazumi o nabavi ni klauzulama sporazuma o isključivoj kupnji (vidjeti također točke 661. i 662. ove presude) i stoga se ne mogu analizirati jednako kao klauzule sadržane u sporazumu koji je dodatan nagodbi, uzimajući u obzir da takvi sporazumi odgovaraju standardnim trgovačkim sporazumima (vidjeti točke 798. do 808. ove presude).

673

Iz toga također slijedi da treba odbiti argumente tužiteljâ koji se temelje na standardnim sporazumima o nabavi ili o isključivoj kupnji.

674

Konkretno, činjenica koju navode tužitelji, prema kojoj su takvi sporazumi dio ustaljene prakse u farmaceutskom sektoru, nije relevantna u ovom slučaju jer klauzula o isključivoj kupnji iz sporazuma Teva ne odgovara trenutačnim klauzulama na koje se pozivaju tužitelji. Valja dodati da, u svakom slučaju, prakse privatnih poduzetnika, koje tijela javne vlasti određene države članice toleriraju ili odobravaju, ne mogu prevladati nad primjenom pravilâ tržišnog natjecanja (presuda od 17. siječnja 1984., VBVB i VBBB/Komisija, 43/82 i 63/82, EU:C:1984:9, t. 40.).

675

Nije relevantna ni Uredba br. 2790/1999, i to tim više jer se, na temelju njezina članka 2. stavka 4., ne primjenjuje na sporazume o isključivosti sklopljene s konkurentnim poduzetnicima, kao što su oni u ovom slučaju koji su oboje namjeravali komercijalizirati perindopril u svoje ime. Naime, smatralo se da je Teva potencijalni konkurent tužiteljâ (vidjeti točku 614. ove presude) te to svojstvo nije dovedeno u pitanje sklapanjem sporazuma koji se uobičajeno sklapa između poduzetnika koji posluju na različitim razinama proizvodnog ili distribucijskog lanca.

676

U pogledu Komisijine ocjene sporazuma Servier – Generics sklopljenog manje od jedne godine nakon sporazuma Teva, valja istaknuti da je Komisija u uvodnoj izjavi 745. pobijane odluke utvrdila, a da joj tužitelji nisu proturječili, da klauzula o isključivoj kupnji sadržana u tom drugom sporazumu ne predviđa nikakvo plaćanje ili novčanu naknadu u slučaju da tužitelji ne provedu nabavu. Osim toga, iz spisa proizlazi da ta klauzula nije bila ni u vezi s klauzulom o zabrani raskida sporazuma ni s klauzulom o zabrani komercijalizacije, s obzirom na to da Generics nije razvio konkurentni perindopril, tako da se ocjene o tom sporazumu ne mogu primijeniti na sporazum Teva.

677

Naposljetku, budući da je Komisija jasno istaknula posebne aspekte i problematike koje se u ovom slučaju odnose na klauzulu o isključivoj kupnji iz sporazuma Teva (vidjeti osobito uvodne izjave 1553. do 1574. pobijane odluke), iz pobijane se odluke ne može zaključiti da je Komisija načelno zabranila svako istodobno sklapanje sporazuma o isključivoj distribuciji i sporazuma o nagodbi.

678

Iz svega prethodno navedenog proizlazi da je Komisija pravilno smatrala da je sporazum Teva ograničio Tevine napore da konkurira tužiteljima.

679

Komisija je u pobijanoj odluci smatrala da prvotni iznos od 5 milijuna funta sterlinga (u daljnjem tekstu: prvotni iznos) i paušalna novčana naknada od 500000 funta sterlinga mjesečno u ukupnom iznosu od 5,5 milijuna funta sterlinga, koja obuhvaća jedanaest mjeseci zbog izostanka Servierove nabave (u daljnjem tekstu: konačna paušalna novčana naknada), predstavljaju znatan novčani iznos od 10,5 milijuna funta sterlinga koji je poslužio kao znatno poticanje Teve da ne konkurira tužiteljima (uvodna izjava 1622.).

680

Radi utvrđivanja predstavlja li plaćanje za odgodu ulaska na tržište, odnosno prijenos vrijednosti s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova, poticanje na prihvaćanje klauzula o neosporavanju patenta i o zabrani komercijalizacije, valja ispitati, uzimajući u obzir njegovu prirodu i opravdanje, obuhvaća li to plaćanje troškove koji su svojstveni nagodbi u sporu. Komisija je stoga u pobijanoj odluci pravilno ispitala odgovara li prijenos vrijednosti posebnim troškovima nagodbe koje je snosio proizvođač generičkih lijekova (uvodne izjave 1592. do 1599. pobijane odluke).

681

Kada plaćanje za odgodu ulaska na tržište predviđeno u sporazumu o nagodbi koji sadržava klauzule kojima se ograničava tržišno natjecanje ima za cilj nadoknaditi troškove svojstvene nagodbi koje snosi proizvođač generičkih lijekova, to se plaćanje načelno ne može smatrati poticajnim. U tom slučaju ipak nije isključena mogućnost da se utvrdi postojanje poticanja ili ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Međutim, za to je potrebno da Komisija utvrdi da su iznosi koji odgovaraju tim troškovima svojstvenim nagodbi, čak i ako su ih stranke u toj nagodbi odredile i izrazile preciznim brojkama, prekomjerni (vidjeti točku 278. ove presude).

682

Troškovi svojstveni nagodbi u sporu obuhvaćaju, među ostalim, troškove spora koje je snosio proizvođač generičkih lijekova u okviru spora između tog proizvođača i proizvođača izvornog lijeka. Naime, uzimanje u obzir tih troškova izravno je povezano s takvom nagodbom. Prema tome, kad iznose troškova spora koje snosi proizvođač generičkih lijekova utvrde strane nagodbe, Komisija može utvrditi da su ti iznosi poticajni samo ako dokaže da su neproporcionalni (vidjeti točku 279. ove presude).

683

Suprotno tomu, određeni troškovi koje snosi proizvođač generičkih lijekova a priori previše su nepovezani sa sporom i njegovim rješavanjem da bi se mogli smatrati svojstvenima nagodbi u sporu o patentima. Na primjer, riječ je o troškovima proizvodnje proizvoda koji predstavljaju povredu, koji odgovaraju vrijednosti zaliha navedenih proizvoda, kao i o troškovima istraživanja i razvoja koji su nastali pri izradi tih proizvoda. Isto vrijedi za iznose koje proizvođač generičkih lijekova mora platiti trećim osobama zbog ugovornih obveza sklopljenih izvan spora (na primjer ugovori o isporuci). Stoga je na stranama sporazuma, ako žele da se plaćanje tih troškova ne kvalificira kao poticajno ili kao pokazatelj da postoji ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj, da dokažu da su ti troškovi svojstveni sporu ili njegovu rješavanju, a zatim da opravdaju njihov iznos. Te se strane u istu svrhu mogu osloniti na činjenicu da je iznos naknade tih troškova koji a priori nisu svojstveni nagodbi u sporu neznatan i stoga nedovoljan kako bi predstavljao znatno poticanje na prihvaćanje klauzula kojima se ograničava tržišno natjecanje i koje su predviđene u sporazumu o nagodbi (vidjeti točku 280. ove presude).

684

Suprotno onomu što tvrde tužitelji, Komisija je pravilno smatrala da konačna paušalna novčana naknada predstavlja plaćanje u korist Teve u zamjenu za njezinu obvezu da ne konkurira Servieru (uvodna izjava 1588. pobijane odluke) i stoga poticanje da pristane na obvezu zabrane komercijalizacije. Naime, budući da je Komisija pravilno smatrala da klauzule o isključivoj kupnji i o zabrani raskida sporazuma iz sporazuma Teva odgovaraju utvrđivanju obveze zabrane komercijalizacije kojom se Tevu isključuje s tržišta (vidjeti točku 671. ove presude) te da se člancima 1.8. i 3.8.3. sporazuma Teva predviđa plaćanje paušalne novčane naknade od 500000 funta sterlinga mjesečno u slučaju neisporuke proizvoda i stoga provedba tog isključenja s tržišta, paušalna novčana naknada jasno predstavlja naknadu za to da Teva ne uđe na tržište.

685

U tom pogledu, nije relevantan argument tužiteljâ prema kojem je paušalna novčana naknada klasičan ugovorni instrument u engleskom pravu i odražava ono što bi sud mogao dodijeliti za nepoštovanje obveze nabave. Naime, postojanje poticanja u ovom sporu proizlazi iz činjenice da plaćanje nije provedeno u okviru naknade za troškove svojstvene nagodbi ili u okviru izvršenja standardnog sporazuma o nabavi, nego u okviru naknade za izostanak ulaska na tržište kako je predviđena gore navedenim klauzulama, neovisno o pravnom sredstvu upotrijebljenom za provedbu te naknade i o činjenici da ta naknada odgovara novčanoj naknadi koju bi dodijelio sud (vidjeti točke 680. i 681. ove presude).

686

Poticajna priroda konačne paušalne novčane naknade ne može se dovesti u pitanje ni usporedbom koju su tužitelji proveli s Komisijinom ocjenom sporazuma Lundbeck – Neolab (vidjeti točke 394. do 398. ove presude).

687

U pogledu prvotnog iznosa predviđenog u članku 10.1. sporazuma Teva, valja smatrati da se na temelju argumenata koje su iznijeli tužitelji ne može dovesti u pitanje Komisijino utvrđenje u pogledu postojanja poticanja.

688

U tom pogledu valja podsjetiti da se člankom 10.1. sporazuma Teva određuje:

„Kada primi odgovarajući Tevin račun, Servier plaća ili određuje svojim društvima kćerima da Tevi plate 5000000 [funta sterlinga] u roku od deset radnih dana od primitka Tevina računa. Taj se račun može predati pri potpisivanju ovog [sporazuma] te je odmah naplativ, pri čemu Servier i dalje ima deset radnih dana da provede plaćanje. To je plaćanje doprinos troškovima koje snosi Teva zbog pripreme sklapanja ovog [sporazuma], uključujući, ali ne ograničavajući se na, troškove raskida njezinih sporazuma o isporuci koji postoje u Ujedinjenoj Kraljevini.”

689

U pobijanoj odluci Komisija je uvodno utvrdila da Teva nije ex post priopćila nikakvu konkretnu brojku u pogledu različitih troškova koji bi se nadoknadili prvotnim iznosom, osim sudskih troškova procijenjenih na manje od 100000 eura za tužbu koju je Ivax podnio protiv Serviera u Ujedinjenoj Kraljevini (uvodne izjave 1594. i 1597.). Procijenila je ipak druge troškove koji, prema njezinu mišljenju, mogu proizaći iz članka 10.1. sporazuma Teva, među kojima su troškovi koji odgovaraju vrijednosti Tevine zalihe perindoprila koju je trebalo uništiti i troškovima razvoja perindoprila, kako bi iz toga zaključila da ti troškovi ukupno čine manje od 40 % prvotnog iznosa (uvodne izjave 1596. do 1599. pobijane odluke).

690

Iz toga slijedi da je Komisija smatrala da, iako se određeni troškovi obuhvaćeni člankom 10.1. sporazuma Teva mogu smatrati svojstvenima nagodbi u sporu između tužiteljâ i Teve, potonje društvo nije brojčano izrazila predmetne troškove, niti je a fortiori utvrdila njihov iznos, osim troškova spora koji su brojčano izraženi, ali približno i pri čemu nije utvrđen njihov iznos. Naime, Komisija je u pobijanoj odluci navela činjenicu da je Teva samo „navela” (uvodna izjava 797.) ili „priopćila” (uvodna izjava 1597.) iznos „manji od 100000 eura” na temelju tih troškova spora te je potvrdila, u odgovoru na pitanje postavljeno na raspravi, da Teva svoju brojčanu procjenu nije nikako opravdala.

691

Međutim, tužitelji ne iznose nijedan argument, niti a fortiori ne podnose nijedan element, kao što je „odgovarajući račun” koji se navodi u članku 10.1. sporazuma, kojim bi se dovela u pitanje ta Komisijina analiza.

692

Tužitelji su, kao prvo, samo uputili na „uništenje zalihe”, pri čemu su naveli njezinu vrijednost. Međutim, naknada štete vrijednosti zalihe koju treba uništiti ne može se a priori kvalificirati kao troškovi svojstveni nagodbi (vidjeti točke 280. i 683. ove presude).

693

U svakom slučaju, tužitelji ne utvrđuju vrijednost navedene zalihe. Naime, s jedne strane, iznos u eurima koji navode ne odgovara iznosu u funtama sterlinga iz pobijane odluke (uvodna izjava 1596.), s obzirom na tečaj koji je primijenila Komisija (vidjeti osobito bilješku 4109. pobijane odluke. S druge strane i najprije, tužitelji u prilog svojoj tvrdnji ne podnose nikakav drugi dokaz osim njihovih i Tevinih izjava u odgovoru na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, kao i Tevin dokument u kojem se ne navodi takav brojčani podatak. Stoga, čak i da treba smatrati da je, u ovom slučaju, plaćanje vrijednosti Tevine zalihe proizvoda koju treba uništiti svojstveno sporazumu Teva jer je to uništenje predviđeno navedenim sporazumom (članak 2.2.), to plaćanje treba , ako se ne može opravdati njegov iznos, kvalificirati kao poticajno plaćanje (vidjeti točku 683. ove presude).

694

Kao drugo, tužitelji navode iznos od 1 milijuna funta sterlinga za koji je Teva predvidjela da ga treba isplatiti jednom od svojih trgovinskih partnera zbog prekida predmetnog trgovinskog partnerstva. Osim činjenice da iznosi koje proizvođač generičkih lijekova treba isplatiti trećim osobama zbog raskida postojećih ugovora nisu a priori troškovi svojstveni nagodbi (vidjeti točku 683. ove presude), može se istaknuti da navodni iznos uopće ne proizlazi iz predmetnog ugovora koji je priložen tužbi.

695

Kao treće, iako tužitelji tvrde da prvotni iznos odgovara naknadi štete koju bi trebali isplatiti Tevi u slučaju pogrešno izdanog sudskog naloga i koji nisu morali platiti zahvaljujući sporazumu Teva, valja istaknuti da tom tvrdnjom tužitelji u biti nastoje utvrditi da je opravdan prvotni iznos tako što taj iznos uspoređuju s troškovima drukčije prirode koji nisu predviđeni člankom 10.1. sporazuma. Naime, ta odredba, iako nije sastavljena na ograničavajuć način, odnosi se samo na „[troškove] koje snosi Teva” i ne uključuje troškove koje su tužitelji snosili ili izbjegli. U svojoj tvrdnji tužitelji također ne razlikuju opravdanost prvotnog iznosa s obzirom na nagodbu, o kojoj je jedinoj riječ u ovom slučaju, i proporcionalnost tog iznosa za čiju bi ocjenu predložena usporedba mogla, ovisno o slučaju, biti relevantna. Međutim, važno je podsjetiti da je riječ o dvije različite ocjene koje Komisija treba uzastopno provesti. Stoga je Komisija dužna, kad ocjenjuje ograničavajuću prirodu nagodbe u sporu o patentima koji uključuje prijenos vrijednosti, kao prvo, ispitati jesu li troškovi obuhvaćeni prijenosom vrijednosti opravdani s obzirom na nagodbu i, konkretno, odgovara li prijenos vrijednosti utvrđenom iznosu troškova koji se po svojoj prirodi mogu smatrati svojstvenima nagodbi, a zatim, kao drugo, ako troškove smatra opravdanima, provjeriti da njihov iznos nije neproporcionalan osobito s obzirom na vrstu predmetnog troška (vidjeti točke 681. i 682. ove presude).

696

Zatim valja smatrati da, čak i kad bi navodna usporedba mogla biti relevantna za provjeru toga je li prvotni iznos opravdan s obzirom na nagodbu, tužitelji ne podnose nikakvu procjenu navodno izbjegnutih troškova. Naime, samo upućuju na znatnu naknadu štete u slučaju neuspjeha u postupku o meritumu uslijed sudskog naloga izdanog u njihovu korist.

697

Naposljetku, budući da tužitelji tvrde, kao četvrto, da je cilj prvotnog iznosa „osigurati” klauzulu o isključivoj kupnji (vidjeti točku 628. ove presude), iz toga valja zaključiti da smatraju da je taj iznos naknada za navedenu klauzulu i stoga u biti priznaju njegovu poticajnu prirodu jer je ta klauzula protumačena kao da se njome Tevi nalaže obveza zabrane komercijalizacije (vidjeti točke 684. i 685. ove presude).

698

Iz toga proizlazi da je Komisija u pobijanoj odluci (uvodne izjave 1608. i 1622.) valjano utvrdila da u sporazumu Teva postoji poticanje Teve da pristane da se na nju primijene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta koje su predviđene navedenim sporazumom a da pritom nije trebala, kao što tvrde tužitelji (vidjeti točku 628. ove presude), provjeriti bi li te klauzule imale manji ograničavajući doseg a da nije provedeno to poticajno plaćanje. Naime, utvrđenje poticanja na pristanak da se primijene klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta zahtijeva samo postojanje takvih klauzula, neovisno o njihovu manje ili više ograničavajućem dosegu, i analizu troškova pokrivenih predmetnim prijenosom vrijednosti (vidjeti točke 680. i 681. ove presude).

699

Postojanje tog poticanja ne može se dovesti u pitanje tvrdnjom tužiteljâ prema kojoj je Komisija pogrešno „spojila” prvotni iznos i konačnu paušalnu novčanu naknadu kako bi iz toga zaključila „neto prijenos vrijednosti u iznosu od 10,5 milijuna funta sterlinga”. Točno je, kao što pravilno ističu tužitelji, da za razliku od prvotnog iznosa utvrđenog u članku 10.1. sporazuma Teva iznos konačne paušalne novčane naknade proizlazi iz provedbe sporazuma Teva, osobito ako tužitelji ne opskrbe Tevu, a ne, u iznosu od 5,5 milijuna funta sterlinga, iz predmetne klauzule sporazuma kojom se predviđa samo mjesečni iznos novčane naknade od 500000 funta sterlinga. Međutim, iako se iz toga može zaključiti da iznos od 10,5 milijuna funta sterlinga odgovara iznosu prijenosa vrijednosti koji je stvarno isplaćen Tevi, a ne iznosu prijenosa vrijednosti koji proizlazi iz samih klauzula sporazuma Teva, cijeli iznos tog stvarnog prijenosa ipak također predstavlja poticanje, iz istih razloga na temelju kojih je utvrđena poticajna priroda prvotnog iznosa i mjesečne novčane naknade od 500000 funta sterlinga.

700

Iz toga slijedi da je, s obzirom na prethodno navedeno (vidjeti osobito točke 265. do 271. ove presude), Komisija iz utvrđenja tog poticanja, čija su oba sastavna dijela predviđena sporazumom Teva, pravilno utvrdila da je taj sporazum od početka imao za cilj ograničiti tržišno natjecanje.

701

Taj se zaključak ne dovodi u pitanje navodnim iskrivljavanjem cilja sporazuma Teva i namjera strana navedenog sporazuma.

702

Naime, tvrdnja tužiteljâ prema kojoj strane sporazuma Teva nisu imale protutržišnu namjeru te su imale legitimne ciljeve, među kojima osobito da Teva ranije uđe na tržište Ujedinjene Kraljevine ili da čak uđe kao prvi proizvođač generičkih lijekova, ne može dovesti u pitanje ni postojanje poticajne prednosti ni to da klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta iz sporazuma Teva ograničavaju tržišno natjecanje (vidjeti također točku 669. ove presude). Prema tome, čak i pod pretpostavkom da se predmetni argumenti temelje na utvrđenim činjenicama, njima se ni u kojem slučaju ne bi mogla osporiti kvalifikacija sporazuma Teva kao ograničenja s obzirom na cilj, koju je utvrdila Komisija.

703

Također valja dodati da namjera strana ne predstavlja element potreban za utvrđivanje ograničavajuće prirode određene vrste koordinacije među poduzetnicima (vidjeti točku 222. ove presude).

704

Usto, budući da su sadržavali klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, čija priroda koja je u biti ograničavajuća nije valjano dovedena u pitanje, Komisija je sporazum Teva mogla, s obzirom na to da je utvrđeno postojanje poticanja, valjano smatrati sporazumom o isključenju s tržišta, koji stoga ima protutržišni cilj. Međutim, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sama okolnost da sporazum ima također legitimne ciljeve ne može biti dovoljna kako bi se spriječila njegova kvalifikacija kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti točku 222. ove presude).

705

Tužitelji prigovaraju Komisiji da je utvrdila da je povreda koja im se stavlja na teret na temelju sporazuma Teva započela na datum sklapanja tog sporazuma (13. lipnja 2006.), umjesto na datum kad je Teva dobila OSP u Ujedinjenoj Kraljevini (12. prosinca 2006.) (vidjeti točku 641. ove presude).

706

U tom pogledu valja podsjetiti da se, s jedne strane, ispitivanje uvjeta i ograničenja tržišnog natjecanja ne temelji samo na trenutačnom tržišnom natjecanju među poduzetnicima koji su već prisutni na tržištu, nego i na potencijalnom tržišnom natjecanju između tih postojećih poduzetnika i poduzetnika koji još nisu prisutni na tržištu (vidjeti presudu od 29. lipnja 2012., E.ON Ruhrgas i E.ON/Komisija, T‑360/09, EU:T:2012:332, t. 85. i navedenu sudsku praksu) te da je, s druge strane, Komisija pravilno smatrala da je Teva bila potencijalni konkurent tužiteljâ na datum sklapanja sporazuma Teva (vidjeti točku 614. ove presude), unatoč tome što na taj datum nije imala OSP (vidjeti točke 478. i 599. ove presude). Iz toga slijedi da Komisija nije počinila pogrešku time što je smatrala da je tržišno natjecanje bilo ograničeno od sklapanja sporazuma Teva, 13. lipnja 2006., i da je povreda koja se na temelju tog sporazuma stavlja na teret tužiteljima započela na taj dan.

707

Stoga treba odbiti prigovor kojim se kritizira Komisijina ocjena trajanja povrede utvrđenog na temelju sporazuma Teva, kao i tužbeni razlog koji se temelji na pogreškama koje se tiču prava i pogreškama u ocjeni pri kvalifikaciji sporazuma Teva kao ograničenja s obzirom na cilj.

708

Tužitelji tvrde da je Komisija počinila različite pogreške koje se tiču prava i pogreške u ocjeni koje se odnose na kvalifikaciju sporazuma Teva kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na posljedicu.

709

U skladu s mutatis mutandis primjenom razmatranja navedenih u točkama 566. do 570. ove presude, ovaj tužbeni razlog valja odbiti kao bespredmetan.

787

Što se tiče tužbenog razloga koji se odnosi na samo utvrđenje povrede, najprije valja ispitati argumente tužiteljâ čiji je cilj dovesti u pitanje oba uvjeta na temelju kojih se može utvrditi ograničenje s obzirom na cilj, odnosno poticajna prednost u korist proizvođača generičkih lijekova i povezano ograničenje njegovih napora da konkurira proizvođaču izvornog lijeka. Potom će biti potrebno ispitati je li Komisija mogla pravilno zaključiti da postoji povreda. Naposljetku, bit će potrebno uvjeriti se da Komisija nije počinila nikakvu pogrešku pri materijalnom određivanju te povrede.

788

Što se tiče tužbenog razloga koji se odnosi na trajanje povrede, koji su tužitelji podredno istaknuli, on će se zadnji ispitati.

789

Iz članka 2. Uredbe br. 1/2003, kao i iz ustaljene sudske prakse proizlazi da je, u području prava tržišnog natjecanja, u slučaju spora o postojanju povrede, na Komisiji da podnese dokaze o povredama koje utvrđuje te da iznese dokaze koji mogu u dovoljnoj mjeri dokazati postojanje činjenica koje predstavljaju povredu (presude od 17. prosinca 1998., Baustahlgewebe/Komisija, C‑185/95 P, EU:C:1998:608, t. 58. i od 8. srpnja 1999., Komisija/Anic Partecipazioni, C‑49/92 P, EU:C:1999:356, t. 86.; vidjeti također presudu od 12. travnja 2013., CISAC/Komisija, T‑442/08, EU:T:2013:188, t. 91. i navedenu sudsku praksu).

790

U tom kontekstu, ako Opći sud ima ikakve sumnje, on mora odlučiti u korist poduzetnika koji je adresat odluke kojom se utvrđuje povreda. Sud, prema tome, ne može zaključiti da je Komisija utvrdila postojanje predmetne povrede u dovoljnoj mjeri ako i dalje ima dvojbe u tom pogledu, osobito u okviru tužbe za poništenje odluke kojom se izriče novčana kazna (vidjeti presudu od 12. travnja 2013., CISAC/Komisija, T‑442/08, EU:T:2013:188, t. 92. i navedenu sudsku praksu).

791

Naime, treba uzeti u obzir pretpostavku nedužnosti, kako osobito proizlazi iz članka 48. Povelje o temeljnim pravima. S obzirom na prirodu predmetnih povreda, kao i na prirodu i stupanj težine s njima povezanih sankcija, pretpostavka nedužnosti primjenjuje se osobito na postupke povodom povreda pravila tržišnog natjecanja primjenjive na poduzetnike u kojim se mogu izreći novčane kazne ili periodični penali (vidjeti presudu od 12. travnja 2013., CISAC/Komisija, T‑442/08, EU:T:2013:188, t. 93. i navedenu sudsku praksu).

792

K tomu, valja uzeti u obzir nezanemarivo narušavanje ugleda koje se fizičkoj ili pravnoj osobi nanosi ako se utvrdi da je sudjelovala u povredi pravila tržišnog natjecanja (vidjeti presudu od 12. travnja 2013., CISAC/Komisija, T‑442/08, EU:T:2013:188, t. 95. i navedenu sudsku praksu).

793

Stoga Komisija treba predočiti precizne i dosljedne dokaze kako bi se utvrdilo postojanje povrede i potkrijepilo čvrsto uvjerenje u to da navodne povrede predstavljaju ograničenja tržišnog natjecanja u smislu članka 101. stavka 1. UFEU‑a (vidjeti presudu od 12. travnja 2013., CISAC/Komisija, T‑442/08, EU:T:2013:188, t. 96. i navedenu sudsku praksu).

794

Važno je naglasiti da nije nužno da svi dokazi koje je Komisija podnijela ispunjavaju te kriterije za svaki element povrede. Naime, skup indicija na koji se poziva institucija, ocijenjen zajedno, može ispuniti taj zahtjev (vidjeti presudu od 12. travnja 2013., CISAC/Komisija, T‑442/08, EU:T:2013:188, t. 97. i navedenu sudsku praksu).

795

Zaključak o postojanju protutržišne prakse ili sporazuma ponekad se mora izvesti iz određenog broja podudarnosti i indicija koje, razmatrane zajedno, mogu predstavljati, ako ne postoji drugo uvjerljivo objašnjenje, dokaz povrede pravila tržišnog natjecanja (presuda od 7. siječnja 2004., Aalborg Portland i dr./Komisija, C‑204/00 P, C‑205/00 P, C‑211/00 P, C‑213/00 P, C‑217/00 P i C‑219/00 P, EU:C:2004:6, t. 57.).

796

Na primjer, ako se sama usporednost ponašanja ne može utvrditi kao usklađeno djelovanje, ipak može predstavljati ozbiljnu naznaku takvog djelovanja kad uzrokuje uvjete tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim tržišnim uvjetima (presuda od 14. srpnja 1972., Farbenfabriken Bayer/Komisija, 51/69, EU:C:1972:72, t. 25.).

797

Usto, postojanje dodatnog sporazuma, u skladu s izrazom koji je Komisija upotrijebila u uvodnoj izjavi 1190. pobijane odluke, može predstavljati, što se tiče nagodbe u sporu o patentu, ozbiljnu naznaku postojanja poticanja i, prema tome, ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj (vidjeti točke 265. do 273. ove presude).

798

U tom pogledu valja pojasniti da je dodatni sporazum standardni trgovački sporazuma „povezan” sa sporazumom o nagodbi u sporu koji sadržava klauzule koje su same po sebi ograničavajuće (vidjeti točku 257. ove presude). Takva povezanost postoji osobito kad su oba sporazuma sklopljena isti dan, kad su pravno povezana, pri čemu je obvezujuća priroda jednog od sporazuma uvjetovana sklapanjem drugog sporazuma, ili pak kada, s obzirom na kontekst u kojem su sklopljeni, Komisija može utvrditi da su neodvojivi. Može se dodati da, što je manji vremenski razmak između sklapanja sporazuma, to će Komisiji biti lakše utvrditi tu neodvojivost.

799

Još valja istaknuti da činjenica da su sporazum o nagodbi i dodatni sporazum sklopljeni na isti dan ili da između njih postoji ugovorna veza upućuje na to da ti sporazumi čine istu ugovornu cjelinu. Naime, ako ti sporazumi nisu sklopljeni na isti dan (i ako između njih ne postoji ugovorna veza), jedna od strana pregovora dodjeljuje drugoj strani sve što želi bez ikakve sigurnosti u to da će očekivanu naknadu konačno dobiti. Ta vremenska ili pravna veza između dvaju sporazuma također upućuje na činjenicu da se o njima zajednički pregovaralo.

800

Međutim, dodatni sporazum jest standardni trgovački sporazum koji može autonomno postojati, neovisno o nagodbi u sporu. Obrnuto, sklapanje sporazuma o nagodbi ne nalaže istodobno sklapanje trgovačkog sporazuma. Stoga povezanost dvaju sporazuma nije nužna. Usto, ne može se opravdati nagodbom u sporu jer cilj dodatnog sporazuma nije ostvariti takvu nagodbu nego provesti trgovinsku transakciju.

801

Osim toga, dodatni sporazum uključuje prijenose vrijednosti, financijske prirode ili ne, između strana. Osobito, može uključivati prijenose vrijednosti s nositelja patenta na proizvođača generičkih lijekova.

802

Stoga postoji rizik da je cilj povezanosti trgovačkog sporazuma i sporazuma o nagodbi koji sadržava klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, koje same po sebi ograničavaju tržišno natjecanje (vidjeti točku 257. ove presude), pod izlikom trgovinske transakcije, koja poprima oblik, ovisno o slučaju, složene ugovorne konstrukcije, zapravo potaknuti proizvođača generičkih lijekova da pristane da se na njega primijene te klauzule prijenosom vrijednosti predviđenim dodatnim sporazumom.

803

Prema tome, okolnost da je trgovački sporazum čiji predmet obično nije nagodba u sporu (vidjeti točku 800. ove presude) i kojim se prenosi vrijednost s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova, u okolnostima navedenima u točki 798. ove presude, povezan sa sporazumom o nagodbi u sporu koji sadržava klauzule koje ograničavaju tržišno natjecanje predstavlja ozbiljnu naznaku postojanja plaćanja za odgodu ulaska na tržište (vidjeti točku 264. ove presude).

804

Međutim, ozbiljna naznaka navedena u prethodnoj točki nije dovoljna te je Komisija stoga treba potkrijepiti podnošenjem drugih dosljednih elemenata na temelju kojih se može zaključiti da postoji plaćanje za odgodu ulaska na tržište. Takvo plaćanje, u posebnom kontekstu dodatnih sporazuma, odgovara dijelu plaćanja koje je proveo proizvođač izvornog lijeka, koji prelazi „normalnu” vrijednost razmijenjene robe (ili, ovisno o slučaju, dijelu „normalne” vrijednosti razmijenjene robe koji prelazi iznos koji je platio proizvođač generičkih lijekova).

805

U tom pogledu valja istaknuti da je Komisija na temelju raznih naznaka, osobito činjenici da Lupin nije dao nikakvo jamstvo da će se patent odobriti, da će biti valjan ili da proizvodi ili postupci za koje se traži patent neće predstavljati povredu (članak 2.2. točka (a) sporazuma Lupin), dva puta u pobijanoj odluci navela da se o stjecanju Lupinove tehnologije nije pregovaralo „u tržišnim uvjetima” (uvodne izjave 1950. i 1952.).

806

Valja istaknuti da pojam „normalni uvjeti tržišnog natjecanja”, kojem je sličan pojam „normalni tržišni uvjeti”, iako se ne upotrebljava u pogledu zabranjenih sporazuma, nije nepoznat u pravu tržišnog natjecanja jer je točno da se upotrebljava u konkretnom području državnih potpora radi utvrđivanja toga je li se država ponijela kao privatni ulagač (presuda od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 68.), odnosno predstavlja li prednost dodijeljena predmetnim poduzetnicima normalnu naknadu državi. Taj pojam stoga po analogiji može biti relevantan referentni parametar kada treba utvrditi jesu li dva poduzetnika sklopila trgovinsku transakciju na temelju razmatranja koja se odnose samo na gospodarsku vrijednost razmijenjene robe, na primjer na izglede za isplativost i stoga na normalne tržišne uvjete.

807

Budući da je Komisija iznijela indicije i dokaze na temelju kojih može smatrati da dodatni sporazum nije sklopljen u normalnim tržišnim uvjetima, strane sporazuma mogu iznijeti svoju verziju činjenica, tako da svoje tvrdnje potkrijepe elementima koje mogu predočiti i na temelju kojih se može smatrati da je trgovački sporazum, iako je povezan sa sporazumom o nagodbi, opravdan drugim razlozima koji se ne odnose na isključenje konkurenta plaćanjem za odgodu ulaska na tržište. Strane sporazumâ stoga mogu tvrditi da je dodatni sporazum sklopljen u tržišnim uvjetima i pritom istaknuti odgovarajuće elemente koji se, na primjer, temelje na industrijskim i trgovinskim običajima tog sektora ili posebnim okolnostima predmetnog slučaja.

808

S obzirom na sve elemente kojima raspolaže i, ovisno o slučaju, na to da strane sporazumâ nisu iznijele objašnjenja ili vjerodostojna objašnjenja, Komisija može utemeljeno tvrditi, po završetku ukupne ocjene, da dodatni sporazum nije sklopljen u normalnim tržišnim uvjetima, odnosno da plaćanje koje je proveo proizvođač izvornog lijeka prekoračuje vrijednost razmijenjene robe (ili da vrijednost robe ustupljene proizvođaču generičkih lijekova prekoračuje iznos koji je platio potonji proizvođač). Komisija stoga može zaključiti da postoji plaćanje za odgodu ulaska na tržište (vidjeti točku 804. ove presude).

809

Međutim, plaćanje za odgodu ulaska na tržište, ako nema za cilj nadoknaditi troškove svojstvene nagodbi, stoga predstavlja poticajnu prednost (vidjeti točke 265. i 278. do 280. ove presude). To je slučaj s plaćanjem koje proizlazi iz dodatnog sporazuma koji nema za cilj nagodbu u sporu, nego provedbu trgovinske transakcije (vidjeti točku 800. ove presude).

810

Međutim, strane sporazumâ mogu još istaknuti da je predmetna prednost neznatna, čiji je iznos nedovoljan da bi se smatralo da odgovara znatnom poticanju na prihvaćanje klauzula koje ograničavaju tržišno natjecanje predviđenih u sporazumu o nagodbi (vidjeti točku 280. ove presude).

811

S obzirom na prethodna razmatranja valja ispitati posebne okolnosti ovog slučaja.

812

Valja istaknuti da su Servier i Lupin istoga dana sklopili sporazum o nagodbi u sporu, koji sadržava klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, te sporazum o ustupanju tehnologije kojim je Servier od Lupina kupio tri patentne prijave koje je podnijelo potonje društvo. Usto, ta dva sporazuma sklopljena su kao jedan sporazum. Stoga je veza između tih dvaju sporazuma očita.

813

Osim toga, sporazumom o ustupanju prenesena je vrijednost sa Serviera na Lupina.

814

Iz točaka 812. i 813. ove presude proizlazi da je sporazum o ustupanju dodatan sporazum kojim se prenosi vrijednost s proizvođača izvornog lijeka na proizvođača generičkih lijekova. Riječ je o ozbiljnoj naznaci jer predmetni prijenos vrijednosti nije samo naknada za robu razmijenjenu u okviru dodatnog sporazuma, nego također uključuje plaćanje za odgodu ulaska na tržište (u smislu tog izraza u okviru dodatnih sporazuma).

815

Usto, nesporno je da je Servier platio Lupinu, u okviru sporazuma o ustupanju, iznos od 40 milijuna eura, što je znatan iznos u apsolutnoj vrijednosti, kao što je Komisija pravilno istaknula u uvodnim izjavama 1871. i 1947. pobijane odluke).

816

Međutim, takav je iznos bio veći od dobiti koju je Lupin mogao očekivati od svojeg neovisnog ulaska na tržište tijekom prve dvije do tri godine komercijalizacije, kao što je Komisija pravilno utvrdila u uvodnoj izjavi 1974. pobijane odluke.

817

Također je nesporno da je predmetni iznos bio veći od ulaganja koja je proveo drugi sličan proizvođač generičkih lijekova u svrhu razvoja svojeg perindoprila, kao što je Komisija naglasila u uvodnoj izjavi 1962. pobijane odluke. Međutim, takva je naznaka, koju je utvrdila Komisija, osobito relevantna, suprotno onomu što tvrde tužitelji.

818

Valja dodati da Lupin nije ustupio patente, nego same patentne prijave. Usto, u sporazumu je bilo izričito predviđeno da Lupin ne daje nikakva jamstva da će se patent odobriti, da će biti valjan ili da proizvodi ili postupci za koje se traži patent neće predstavljati povredu (članak 2.2. točka (a) sporazuma Lupin).

819

Naposljetku, nesporno je da, iako su u svojim odgovorima na obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku Servier i Lupin oboje opovrgavali činjenicu da je nagodba ovisila o uvjetima ustupanja patentnih prijava, Lupin je ranije naveo da je ustupanje tih zahtjeva sastavni dio pregovora o nagodbi u sporu. Također je primljena plaćanja opisao kao „plaćanja iz nagodbu” ili „iznose nagodbe” (uvodna izjava 1937. pobijane odluke).

820

Suprotno tomu, tužitelji ne podnose nikakav konkretan element na temelju kojeg se može utvrditi da se moglo razumno smatrati da je stjecanje Lupinovih patentnih prijava za iznos od 40 milijuna eura isplativo ulaganje (vidjeti, po analogiji s pojmom „privatni ulagač u tržišnom gospodarstvu” koji se navodi u točki 806. ove presude, točku 84. presude od 12. prosinca 2000., Alitalia/Komisija, T‑296/97,EU:T:2000:289, u kojoj se navodi da se ponašanje privatnog ulagača u tržišnom gospodarstvu vodi izgledima za isplativost) ili barem da stjecatelju tih prijava može donijeti prihode koji mogu naknaditi njihov veliki trošak.

821

Točno je da tužitelji upućuju, iako šturo, na postojanje transakcija koje su, prema njihovu mišljenju, usporedive sa sporazumom o ustupanju koji je sklopljen s Lupinom. Riječ je ipak o sporazumima u kojima su tužitelji bili strane i koji stoga mogu samo dodatno poslužiti za upućivanje kako bi se utvrdilo da je transakcija provedena u normalnim tržišnim uvjetima. Uostalom, neke od tih transakcija Komisija je kvalificirala kao povredu prava tržišnog natjecanja. Naposljetku, tužitelji ne utvrđuju da je tehnologija ustupljena u okviru tih različitih transakcija jednaka tehnologiji o kojoj je riječ u sporazumu o ustupanju.

822

Točno je da tužitelji u tom pogledu također upućuju na mišljenje osobe koja se predstavlja kao savjetnik za intelektualno vlasništvu. Međutim, sama ta osoba pojašnjava da je svoje mišljenje sastavila za račun Serviera. To nužno ograničava dokaznu snagu takvog mišljenja. Najprije, zaključak tog mišljenja („Stoga smatram da su kupnje provedene u okviru normalne prakse društva”) i elementi na kojima se taj zaključak temelji preopćeniti su kako bi se na njima moglo utvrditi da predmetni prijenos vrijednosti odgovara transakciji provedenoj u normalnim tržišnim uvjetima. Usto, transakcije na koje se upućuje također su transakcije u kojima je sudjelovao Servier i koje je, barem neke od njih, Komisija kvalificirala kao povredu prava tržišnog natjecanja.

823

Osim toga, čak i da se utvrdi, kao što tvrde tužitelji, da su odjeli za patente i proizvodnju ili druge Servierove službe smatrale da je Lupinova tehnologija „zanimljiva”, na temelju toga se ipak ne može utvrditi da je predmetni prijenos vrijednosti odgovarao transakciji provedenoj u normalnim tržišnim uvjetima.

824

Jednako tako, čak i da se utvrdi da se „o cijeni pregovaralo od prvotnih zahtjeva do razine koja je prihvatljiva objema stranama”, na temelju toga ipak se ne može utvrditi da predmetni prijenos vrijednosti odgovara transakciji provedenoj u normalnim tržišnim uvjetima.

825

Stoga se na temelju elemenata koje su podnijeli tužitelji, čak ni ako ih se zajedno uzme u obzir, ne može zaključiti da je predmetni prijenos vrijednosti odgovarao transakciji provedenoj u normalnim tržišnim uvjetima.

826

U tom pogledu, valja istaknuti da je Komisija, osobito na temelju sudske prakse navedene u točki 795. ove presude (uvodna izjava 1940. pobijane odluke), smatrala da „ni Servier ni Lupin nisu uvjerljivo opisali čimbenike kojima se utvrđuje kako su dobili konačan iznos od 40 milijuna eura” (uvodna izjava 1955.). U uvodnoj izjavi 1944. pobijane odluke također je navela da je „određene zaključke utemeljeno izvela iz situacije u kojoj su oslobađajuće dokaze mogle podnijeti samo strane” i da „strane nisu mogle podnijeti takve dokaze unatoč više zahtjeva za pružanje informacija”. U uvodnoj izjavi 1964. pobijane odluke dodala je da „Servier nije mogao podnijeti dokumente iz tog razdoblja koji bi mogli pojasniti iznos očekivanih ušteda od stjecanja Lupinove tehnologije”. Naposljetku, zaključila je, osobito s obzirom na to da „ne postoje dokazi” da je Servier imao komercijalni interes za tehnologiju koju je ustupio Lupin, da prijenos vrijednosti koji proizlazi iz sporazuma o ustupanju predstavlja znatno poticanje (uvodna izjava 1978. pobijane odluke).

827

S obzirom na sve elemente o kojima se raspravljalo pred Općim sudom, valja zaključiti da je Komisija utvrdila postojanje plaćanja za odgodu ulaska na tržište koje nije svojstveno predmetnoj nagodbi u sporu (vidjeti točku 809. ove presude) i stoga poticanja.

828

Naposljetku, valja istaknuti, s obzirom na razmatranja iznesena u točkama 815. do 827. ove presude, da nije utvrđeno da je predmetna prednost neznatna, čiji je iznos stoga nedovoljan da bi je se smatralo znatnim poticanjem na prihvaćanje klauzula koje ograničavaju tržišno natjecanje predviđenih u sporazumu o nagodbi (vidjeti točku 810. ove presude).

829

U ovom slučaju, sporazum Lupin sadržava klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta, koje, kao što je navedeno u točki 257. ove presude, same po sebi ograničavaju tržišno natjecanje.

830

Međutim, tužitelji tvrde da klauzule o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta sadržane u sporazumu Lupin nemaju ograničavajuću prirodu u pogledu tržišnog natjecanja s obzirom na ograničenja koja su drugim klauzulama sporazuma uvedena u pogledu te ograničavajuće prirode. Valja ispitati valjanost takve tvrdnje.

831

Uvodno, valja istaknuti da su proizvodi na koje se odnosi sporazum definirani u uvodnoj izjavi A, u kojoj se upućuje na „farmaceutske proizvode koji kao aktivni sastojak sadržavaju perindopril tert‑butilamin (poznat i kao erbumin) i sve njegove soli (‚Proizvodi’)”.

832

Iako se u uvodnoj izjavi A sporazuma Lupin upućuje na sporove koji su u tijeku i koji se na europskoj razini, kao što proizlazi iz uvodnih izjava B i D istog sporazuma, odnose samo na patent 947, ne čini se da se takva klauzula, s obzirom na njezin tekst, odnosi samo na proizvode koji sadržavaju perindopril erbumin u obliku alfa, odnosno proizvode obuhvaćene patentom 947, nego i sve proizvode koji sadržavaju erbumin, neovisno o njegovu obliku.

833

Usto, izraz „sve njegove soli” jest dvosmislen. Naime, s jedne strane, s gramatičkog stajališta, pojam „njegove” očitije upućuje na perindopril tert‑butilamin, odnosno erbumin, nego na perindopril u cijelosti jer se potonji perindopril kao takav ne navodi u tom dijelu rečenice. S druge strane, nesporno je da je erbumin sol, tako da izraz „njegove” ne može upućivati na erbumin, nego, općenitije, na perindopril u cijelosti.

834

Prema tome, teško je utvrditi, s obzirom na tekst klauzula sporazuma, odnose li se proizvodi iz tog sporazuma samo na erbumin u obliku alfa ili uključuju i druge oblike erbumina ili čak druge soli perindoprila.

835

U tom se neizvjesnom kontekstu valja uvjeriti da doseg klauzula o zabrani komercijalizacije i o neosporavanju patenta nije toliko ograničen da te klauzule nisu ograničavajuće prirode.

836

Kao prvo, ograničavajuća priroda klauzule o neosporavanju patenta očita je, uzimajući u obzir da se u članku 1.3. sporazum Lupin određuje sljedeće:

„Nakon datuma sklapanja ovog Sporazuma, Lupin neće izravno ili neizravno pokušavati pomagati ili povjeriti trećoj osobi opoziv, proglašenje nevaljanosti ili osporavanje Patenata na bilo koji drugi način ili bilo kojeg drugog patenta koji posjeduje Servier ili njegova društva kćeri i kojima su zaštićeni Proizvodi, i to u svim zemljama, osim [u državama koje nisu članice EGP‑a].”

837

Usto, iz različitih oblika pisanja sintagmi „Patenti” i „Servierovi Patenti”, u uvodnoj izjavi D odnosno u članku 1.3. sporazuma Lupin, proizlazi da se taj članak ne primjenjuje samo na patente iz uvodnih izjava B do D (uključujući patent 947), u pogledu kojih su postojali utvrđeni sporovi između Lupina i Serviera, nego i, barem potencijalno, na sve patente koji nisu pojedinačno utvrđeni i koji štite proizvode iz sporazuma.

838

Kao drugo, što se tiče dosega klauzule o zabrani komercijalizacije, člankom 1.6. sporazuma Lupin nalaže se zabrana komercijalizacije Lupinu koja se primjenjuje na proizvode iz sporazuma.

839

Međutim, iz odredbi članka 1.6. sporazuma Lupin proizlazi da, kad se ispune uvjeti predviđeni u članku 4.1. navedenog sporazuma, Lupin može prodati ili ponuditi na prodaju proizvode koje isporučuje Servier ili svoje proizvode. Člankom 4.1. predviđaju se uvjeti u kojima je Servier dužan prodavati svoje proizvode Lupinu. Tom su odredbom predviđena tri slučaja.

840

U prvom slučaju, Lupin može ući na nacionalna tržišta obuhvaćena sporazumom ako na tom tržištu određene Servierove proizvode stavlja na tržište treća strana. U drugom slučaju, Lupin može ući na takvo tržište ako Servierov patentni zahtjev bude odbijen ili ako njegov patent istekne, bude proglašen nevaljanim ili bude opozvan. Naposljetku, u trećem slučaju, Lupin može ući na takvo tržište ako se na tom tržištu prodaje generički lijek koji ne proizvodi Servier, osim ako je Servier podnio zahtjev za izdavanje sudskog naloga koji nije odbijen, i ako se prodajom tog generičkog lijeka ne povređuje sudski nalog primjenjiv na tom tržištu.

841

Stoga je, u biti, ulazak Lupina na tržište, osobito sa svojim proizvodima (vidjeti točku 839. ove presude), moguć u dvama slučajevima.

842

Kao prvo, ulazaka Lupina na tržište moguć je kada Servier odobri da njegove proizvode prodaje treća osoba, ne podnese patentnu prijavu ili ne podnese zahtjev za izdavanje sudskog naloga, odnosno u okolnostima koje ovise o Servierovu diskrecijskom pravu odabira nad kojim Lupin ne izvršava nikakav utjecaj. U prvom slučaju, ne može se smatrati da primjena uvjeta predviđenih u članku 4.1. sporazuma Lupin dovodi u pitanje samu ograničavajuću prirodu klauzule o zabrani komercijalizacije (vidjeti točku 257. ove presude) i, a fortiori, da pogoduje Lupinovu ulasku na tržište.

843

Kao drugo, Lupinov ulazak na tržište moguć je kad se Servier na temelju svojih patenata ne može protiviti takvom ulasku. U tom slučaju, člankom 4.1. sporazuma Lupin ne omogućuje se Lupinov raniji ulazak na tržište u odnosu na učinke patenta koji je i dalje valjan ili primjenjiv. Tim se člankom samo utvrđuju posljedice nepostojanja valjanog ili primjenjivog patenta, pri čemu se izbjegava da klauzula o zabrani komercijalizacije bude u potpunosti nepovezana s takvim patentom i da stoga očito ima dovoljan stupanj štetnosti za dobro funkcioniranje normalnog tržišnog natjecanja kako bi se njegovo uvođenje kvalificiralo kao ograničenje s obzirom na cilj (vidjeti točku 877. ove presude). U drugom slučaju, ne može se smatrati da primjena uvjeta predviđenih u članku 4.1. stoga dovodi u pitanje samu ograničavajuću prirodu klauzule o zabrani komercijalizacije (vidjeti točku 257. ove presude) i, a fortiori, da pogoduje Lupinovu ulasku na tržište.

844

Prema tome, treba utvrditi da je klauzula o zabrani komercijalizacije ograničavajuća, unatoč odredbama članka 4.1. sporazuma Lupin.

845

Prethodno navedeni zaključak ne može se dovesti u pitanje drugim argumentima koje su istaknuli tužitelji.

846

Kao prvo, tužitelji tvrde da se sporazumom omogućuje Lupinov raniji ulazak na tržište, odnosno ulazak prije datuma na koji je predviđeno da će prestati valjanost patenta 947. Međutim, takav bi raniji ulazak ublažio ili čak poništio to da klauzula o zabrani komercijalizacije ograničava tržišno natjecanje.

847

Valja istaknuti, iako takvo tumačenje nije očito zbog složenosti teksta članka 1.6. sporazuma Lupin, da se može priznati da taj članak, u vezi s člankom 4.1. točkom (c) istog sporazuma, omogućuje da Lupin uđe na tržište sa svojim proizvodima kad generički „proizvod” koji nije proizveo Servier uđe na tržište a da se pritom ne povrijedi sudski nalog (i, osim toga, da Servierov zahtjev za izdavanje sudskog zahtjeva nije u tijeku ispitivanja).

848

Pojam „proizvod”, koji se navodi u članku 4.1. točki (c) sporazuma Lupin, treba, s obzirom na to da počinje velikim početnim slovom, shvatiti u smislu navedenom u uvodnoj izjavi A tog sporazuma jer se taj pojam u toj uvodnoj izjavi navodi velikim početnim slovom (vidjeti točku 831. ove presude).

849

Međutim, s obzirom na uvodnu izjavu A sporazuma Lupin, u kojoj se čini da se upućuje na proizvode koji sadržavaju erbumin, neovisno o njegovu obliku (vidjeti točku 832. ove presude), članak 4.1. tog sporazuma može se tumačiti, kad upućuje na proizvode čijom se prodajom ne povređuje sudski nalog, kao da se odnosi na proizvode koji sadržavaju erbumin koji nije u obliku alfa. Stoga se sporazum može tumačiti kao da dopušta Lupinu da uđe na tržište nakon što treća strana eventualno stavi na tržište generički perindopril koji sadržava erbumin u obliku alfa.

850

Usto, dvosmisleni pojmovi iz uvodne izjave A sporazuma Lupin također uvode neizvjesnost u pogledu toga može li se članak 4.1. točka (c) istog sporazuma tumačiti, kad upućuje na proizvode čijom se prodajom ne povređuje sudski nalog, kao da se također odnosi na proizvode koji ne sadržavaju erbumin (vidjeti točku 833. ove presude). To stoga može navesti na zaključak da je sporazumom Lupinu bio dopušten ulazak na tržište nakon što treća strana eventualno stavi na tržište bilo kakav generički perindopril u obliku soli, uključujući kad je riječ o soli koja nije erbumin.

851

Stoga se može zaključiti da se sporazumom predviđalo da Lupin ranije uđe sa svojim proizvodima na tržište u odnosu na predviđeno trajanje valjanosti patenta 947 jer se, u slučaju kada treća strana stavi na tržište proizvode koji ne sadržavaju erbumin u obliku alfa, zbog toga što ne može povrijediti sudski nalog čiji je cilj zaštititi taj patent, Lupinu omogućuje da uđe na tržište sa svojim proizvodima.

852

Međutim, zbog neizvjesnosti u pogledu dosega članaka 1.6. i 4.1. sporazuma Lupin, koje su iznesene u točkama 846. do 850. ove presude, Lupin je mogao biti zabrinut da će se klauzula o zabrani komercijalizacije i dalje primjenjivati nakon što treća strana na tržište stavi generički perindopril koji se sastoji od erbumina koji nije u obliku alfa ili generički perindopril koji se ne sastoji od erbumina. Takva ga je dvojba mogla odvratiti od ulaska na tržište. Uz to postoji dodatna neizvjesnost u pogledu činjenice da bi, čak i u slučaju širokog tumačenja pojma „proizvod” (uključuje sve soli perindoprila), Servier ipak mogao podnijeti zahtjev za izdavanje sudskog naloga, uključujući za proizvod za koji je očito da ne predstavlja povredu njegovih patenata, konkretno patenta 947, što bi za posljedicu imalo da se članak 4.1. točka (c) sporazuma Lupin ne bi primjenjivao do odbijanja takvog zahtjeva.

853

U tom se pogledu uostalom može istaknuti da su, što se tiče francuskog tržišta, strane razmijenile nekoliko dopisa o tome omogućuje li Sandozov ulazak na tržište da i Lupin uđe na tržište. U dopisu od 17. ožujka 2009. Lupin je stoga pitao Servier protivi li se njegovu ulasku na francusko tržište. Međutim, Servier je u dopisu od 31. ožujka 2009. samo naveo da Sandozov proizvod ne povređuje njegove patente. Nakon tog odgovora, Lupin je smatrao da u dopisu od 3. travnja 2009. treba zatražiti pojašnjenja od Serviera. U njemu je, među ostalim, navedeno sljedeće:

„Lupin ne smatra da Servier ima bilo kakav valjan razlog protiviti se tome da Lupin prodaje svoj proizvod na bazi perindoprila erbumina u Francuskoj svojem lokalnom partneru ili više njih ni tome da taj francuski partner ili više njih preprodaju taj proizvod. U vašem dopisu od 31. ožujka 2009. na navodi se jasno slaže li se Servier s jednim od tih pitanja. Ako se Servier ne slaže, molimo vas da dostavite potpuno objašnjene svojeg stajališta do kraja radnog dana 9. travnja 2009.”

854

Stoga samo postojanje Lupinovih dopisa i sadržaj posljednjeg od tih dopisa upućuju na neizvjesnosti u pogledu njegove mogućnosti da uđe na francusko tržište a da pritom ne povrijedi sporazum.

855

Prema tome, treba utvrditi da je klauzula o zabrani komercijalizacije ograničavajuća neovisno o primijenjenom tumačenju uvodne izjave A sporazuma Lupin, i to tim više jer neizvjesnosti koje proizlaze iz složenosti sporazuma ili dvosmislenosti njegova teksta ne smiju omogućiti stranama da se oslobode odgovornosti s obzirom na tržišno natjecanje.

856

Čak i da se primijeni tumačenje sporazuma navedeno u točki 851. ove presude, zbog hipotetske prirode događaja navedenih na kraju točaka 849. i 850. ove presude, odnosno toga da treća strana stavi na tržište generički proizvod, ne može se zaključiti da je poništena ograničavajuća priroda klauzule o zabrani komercijalizacije i stoga da ne postoji povreda u tom pogledu. Naime, valja razlikovati, s jedne strane, samo postojanje povrede, koje se ne može dovesti u pitanje samom mogućnošću nastanka budućih događaja i, s druge strane, trajanje povrede, koje može ovisiti o stvarnom nastanku takvih događaja.

857

Usto, Lupinov raniji ulazak u svakom slučaju ovisi o tome da treća osoba stavit na tržište generički proizvod, odnosno o okolnosti koja ne ovisi o stranama sporazuma i koja je neizvjesna. Taj ulazak stoga ne proizlazi iz jasnog odabira tih strana na koji bi se mogle pozvati kako bi se utvrdilo da sporazum koji ih povezuje i konkretno klauzula o zabrani komercijalizacije sadržana u tom sporazumu ne ograničavaju tržišno natjecanje.

858

Kao drugo, točno je da se u članku 4.2. sporazuma Lupin predviđa buduće donošenje sporazuma o nabavi između strana. Međutim, provedba takvog sporazuma ovisi o ispunjavanju jednog od uvjeta predviđenih u članku 4.1. sporazuma Lupin. Budući da se, kao što je upravo navedeno, na temelju provedbe tog potonjeg članka ne može zaključiti da klauzula o zabrani komercijalizacije nije ograničavajuća, isto vrijedi za sporazum o nabavi naveden u članku 4.2.

859

Usto, može se istaknuti da među stranama nije sklopljen nikakav sporazum o nabavi. K tomu, u sporazumu Lupin nije predviđeno da to što nije donesen sporazum o nabavi ima znatne pravne posljedice za strane, kao što su, na primjer, raskid sporazuma Lupin u cijelosti ili klauzula o zabrani komercijalizacije ili o neosporavanju patenta koje sadržava. Stoga, čak i da se može smatrati da sporazum o nabavi može pogodovati ulasku na tržište proizvođača generičkih lijekova koji je potencijalni konkurent proizvođača izvornog lijeka, u ovom se slučaju ne može smatrati da sporazum Lupin, kojim se predviđa samo načelo sporazuma o nabavi a da s tim načelom nisu povezane mjere ili sankcije kojima se može osigurati njegova provedba, pogoduje Lupinovu ulasku na tržište.

860

Točno je da iz članka 4.2. sporazuma Lupin proizlazi da se sporazumom o nabavi trebala omogućiti primjena članak 4.1. sporazuma Lupin, kojim se predviđala Servierova „čvrsta” obveza da Lupinu isporučuje „proizvode”, u smislu sporazuma. Međutim, razmatranja navedena u točki 859. ove presude dovode u pitanje obvezujuću prirodu obveze koju je preuzeo Servier.

861

Kao treće, iako tužitelji tvrde da tumačenje članka 1.3. sporazuma Lupin prema kojem se klauzula o neosporavanju patenta primjenjuje izvan samog patenta 947 treba dovesti do toga da se na temelju članka 1.7. istog sporazuma zaključi da je Lupin raspolagao besplatnom licencijom za sve te patente, takva je tvrdnja pogrešna s obzirom na tekst potonje klauzule, kako su ga tužitelji preveli na jezik postupka i u skladu s kojim:

„Kako bi se izbjegla svaka zabuna, taj sporazum Lupinu ne daje nikakvo pravo ili licenciju, ni u čijoj nadležnosti, na Servierove Patente, s obzirom na to da ni Servier ni njegova društva kćeri, nositelji licencije i/ili imatelji prava na Servierove Patente neće ostvarivati svoja prava na Servierove patente u pogledu Lupinova ostvarivanja svojeg prava na prodaju Proizvoda koje je proizveo Lupin/Lupin (Europe) Limited, koja su dodijeljena na temelju članka 1.6.”

862

Naime, tekst te odredbe nejasan je zbog opreke, nedvojbeno vidljive, između prvog dijela rečenice (taj sporazum Lupinu ne daje nikakvo pravo ili licenciju, ni u čijoj nadležnosti, na Servierove Patente) i sljedećeg dijela (s obzirom na to da ni Servier ni njegova društva kćeri, nositelji licencije i/ili imatelji prava na Servierove Patente neće ostvarivati svoja prava na Servierove patente u pogledu Lupinova ostvarivanja svojeg prava na prodaju Proizvoda koje je proizveo Lupin/Lupin (Europe) Limited, koja su dodijeljena na temelju članka 1.6.). Usto, nužnost prvog dijela rečenice nije očita jer se iz nijedne odredbe sporazuma ne može naslutiti da je Lupin raspolagao licencijom za prava koja nisu ona koja se odnose na tehnologiju koju je ustupio Servieru. Osim toga, razumijevanje članka još je složenije zbog upućivanja na članak 1.6. sporazuma Lupin u kojem se pak upućuje na članak 4.1. navedenog sporazuma, kojim se predviđaju uvjetima u kojima Lupin može ući na tržište sa svojim proizvodom. Stoga, s obzirom na njegov tekst, zbog članka 1.7. mogla je nastati dvojba koja je Lupin odvratila od ulaska na tržište.