Okolnosti spora4

Postupak pred Općim sudom i pobijana presuda8

Zahtjevi stranaka8

O žalbi9

Prvi žalbeni razlog, koji se odnosi na povredu prava na obranu zbog postupovnih povreda9

Prvi dio prvog žalbenog razloga, koji se odnosi na odobrenje dano Komisiji da se pred Općim sudom prvi put pozove na dokaze iz upravnog spisa9

– Argumentacija društava Dole9

– Ocjena Suda9

Drugi dio prvog žalbenog razloga, koji se odnosi na dopuštenost dokaza koji su podnijela društva Dole na raspravi pred Općim sudom10

– Argumentacija društava Dole10

– Ocjena Suda11

Treći dio prvog žalbenog razloga, koji se odnosi na odbacivanje priloga C.7 replici kao nedopuštenog11

– Argumentacija društava Dole11

– Ocjena Suda12

Četvrti dio prvog žalbenog razloga, koji se odnosi na povredu načela ravnopravnosti stranaka12

Peti dio prvog žalbenog razloga, koji se odnosi na utvrđivanje činjenica Općeg suda12

– Argumentacija društava Dole12

– Ocjena Suda13

Drugi žalbeni razlog, koji se odnosi na iskrivljavanje činjenica u vezi s gospodarskim kontekstom povrede13

Argumentacija društava Dole13

Ocjena Suda14

Treći žalbeni razlog, koji se odnosi na nepotpunu ocjenu dokaza15

Prvi dio trećeg žalbenog razloga, koji se odnosi na izostanak razloga kojima bi bio potvrđen Komisijin izračun tržišnih udjela15

– Argumentacija društava Dole15

– Ocjena Suda16

O drugom i trećem dijelu trećeg žalbenog razloga, koji se odnose na nepostojanje preciznog utvrđenja onih dijelova pregovora o prethodnom utvrđivanju cijena i čimbenika određenja cijena koji predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja17

– Argumentacija društava Dole17

– Ocjena Suda18

Četvrti dio trećeg žalbenog razloga, koji se odnosi na odgovornost zaposlenika koji su sudjelovali u pregovorima o prethodnom utvrđivanju cijena19

Peti dio trećeg žalbenog razloga, koji se odnosi na kvalificiranje pregovora o prethodnom utvrđivanju cijena kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj20

– Argumentacija društava Dole20

– Ocjena Suda21

Četvrti žalbeni razlog, koji se odnosi na nepravilan izračun novčane kazne24

Prvi dio četvrtog žalbenog razloga, koji se odnosi na uzimanje u obzir prodaje od strane društava koja nisu sudjelovala u navodnoj povredi24

– Argumentacija društava Dole24

– Ocjena Suda25

Drugi dio četvrtog žalbenog razloga, koji se odnosi na dvostruko uračunavanje određenih prodaja27

– Argumentacija društava Dole27

– Ocjena Suda28

Troškovi28

1

Svojom žalbom Dole Food Company Inc. (u daljnjem tekstu: Dole Food) i Dole Fresh Fruit Europe, ranije Dole Germany OHG (u daljnjem tekstu: DFFE) (u daljnjem tekstu zajedno nazvani: društva Dole) zahtijevaju potpuno ili djelomično ukidanje presude Općeg suda Europske unije Dole Food i Dole Germany/Komisija (T‑588/08, EU:T:2013:130, u daljnjem tekstu: pobijana presuda) kojom je odbijena njihova tužba za poništenje Odluke Komisije C (2008) 5955 final od 15. listopada 2008. koja se odnosi na postupak primjene članka 81. UEZ‑a (predmet COMP/39 188 – Banane) (u daljnjem tekstu: sporna odluka). Ta društva zahtijevaju kako poništenje te odluke u dijelu u kojem se odnosi na njih tako i poništenje ili smanjenje novčane kazne koja im je tom odlukom izrečena.

2

Za potrebe ovog postupka okolnosti spora navedene u točkama 1. do 32. pobijane presude mogu se sažeti na sljedeći način.

3

Dole Food američko je društvo koje proizvodi svježe voće i povrće kao i prepakirano i smrznuto voće. DFFE je njegovo društvo kći.

4

Chiquita Brands International Inc. (u daljnjem tekstu: Chiquita) 8. travnja 2005. podnijela je zahtjev za oslobađanje na temelju Obavijesti Komisije o oslobađanju od kazni i smanjenju kazni u slučajevima kartela (SL 2002, C 45, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 62.) (u daljnjem tekstu: Obavijest o suradnji).

5

Europska komisija 3. svibnja 2005., sukladno stavku 8. točki (a) Obavijesti o suradnji, uvjetno je oslobodila društvo Chiquita od novčane kazne.

6

Komisija je 20. srpnja 2007. poduzetnicima nad kojima je provela istragu, među kojima su bili i Chiquita, društva Dole, Fresh Del Monte Produce, Inc. (u daljnjem tekstu: Del Monte) i Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert & Co. KG (u daljnjem tekstu: Weichert), uputila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

7

Komisija je 15. listopada 2008. donijela spornu odluku kojom je utvrdila da su poduzetnici kojima je ista dostavljena sudjelovali u usklađenom djelovanju koje se sastojalo u usklađivanju njihovih referentnih cijena banana koje su stavljane na tržište u Austriji, Belgiji, Danskoj, Finskoj, Njemačkoj, Luksemburgu, Nizozemskoj i Švedskoj između 1. siječnja 2000. i 31. prosinca 2002. (uvodne izjave 1. do 3. sporne odluke).

8

U trenutku nastanka tih činjenica otprema banana u sjevernoeuropske luke kao i količine stavljene na tržište u toj regiji određivane su svakog tjedna odlukama o proizvodnji, otpremi i stavljanju na tržište koje su donosili proizvođači, uvoznici i trgovci (uvodne izjave 36., 131., 135. i 137. sporne odluke).

9

Djelatnost koja se odnosi na banane razlikovala je tri stupnja marki banana: prvoklasne banane marke Chiquita, banane druge klase marki Dole i Del Monte te banane treće klase koje su uključivale više drugih marki. Ta podjela na temelju marki odražavala se u utvrđivanju cijena banane (uvodna izjava 32. sporne odluke).

10

Tijekom predmetnog razdoblja sektor banana u sjevernoj Europi bio je organiziran u tjednim ciklusima. Prijevoz banana brodom iz latinskoameričkih luka u Europu trajao je oko dva tjedna. Bila je riječ uglavnom o tjednim isporukama banana u sjevernoeuropske luke koje su bile provođene u skladu s redovitim rasporedom otprema (uvodna izjava 33. sporne odluke).

11

Banane su bile otpremane zelene te su takve stizale u luke. Potom su ili dostavljane izravno kupcima (zelene banane) ili ostavljane da dozriju pa dostavljane nakon otprilike tjedan dana (žute banane). Dozrijevanje je mogao organizirati ili uvoznik odnosno netko drugi u njegovo ime ili kupac. Klijenti uvoznikâ bili su uglavnom subjekti koji se bave dozrijevanjem banana ili maloprodajni lanci (uvodna izjava 34. sporne odluke).

12

Chiquita, Dole Food i Weichert određivali su svoje referentne cijene svakoga tjedna, u predmetnom slučaju četvrtkom ujutro, priopćavajući ih klijentima. Izraz „referentna cijena“ uglavnom se odnosio na referentne cijene zelenih banana, dok su se one žutih banana uglavnom sastojale od ponuđene cijene zelenih banana uvećane za naknadu za dozrijevanje (uvodne izjave 104. i 106. sporne odluke).

13

Cijene banana koje su plaćali trgovci na malo i distributeri (u daljnjem tekstu: stvarne cijene) mogle su biti rezultat kako pregovora koji su se vodili svakog tjedna, u predmetnom slučaju četvrtkom poslijepodne ili nakon toga, tako i provedbe ugovora o opskrbi koji su sadržavali prethodno utvrđene formule određivanja cijena navodeći fiksnu cijenu ili vezujući cijenu za referentnu cijenu prodavatelja ili konkurenta ili drugu referentnu cijenu kao što je „cijena Aldi“. Svakoga četvrtka između 11 i 11.30 sati maloprodajni lanac Aldi zaprimao je ponude svojih dobavljača te im potom davao protuponudu jer je „cijena Aldi“, koju ju plaćao dobavljačima, obično bila određivana oko 14 sati. Od druge polovice 2002. godine „cijena Aldi“ počela se sve više koristiti kao pokazatelj za izračun cijena banane u određenom broju drugih transakcija, među ostalim, onima u vezi s bananama određene marke (uvodne izjave 34. i 104. pobijane odluke).

14

Komisija smatra da su adresati sporne odluke sudjelovali u dvostranim pregovorima o prethodnom utvrđivanju cijena tijekom kojih su raspravljali o čimbenicima utvrđivanja cijena banana, odnosno čimbenicima koji se odnose na referentne cijene u nadolazećem tjednu, ili su raspravljali ili upozoravali na nadolazeće cjenovne trendove, ili su pružali indikacije o referentnim cijenama u nadolazećem tjednu. Ti su se pregovori uglavnom odvijali srijedom, prije nego što bi poduzetnici u pitanju utvrdili svoje referentne cijene, te su se svi odnosili na buduće referentne cijene (uvodna izjava 51. i prateće sporne odluke).

15

Dole Food je vodio dvostrane pregovore s društvima Chiquita i Weichert. Chiquita je znala ili barem pretpostavljala da društva Dole Food i Weichert vode pregovore o prethodnom utvrđivanju cijena (uvodna izjava 57. sporne odluke).

16

Cilj tih dvostranih pregovora o prethodnom utvrđivanju cijena bio je smanjiti neizvjesnost u vezi s postupanjem poduzetnika u odnosu na referentne cijene koje su trebali utvrđivati četvrtkom ujutro (uvodna izjava 54. sporne odluke).

17

Poduzetnici o kojima je riječ u četvrtak ujutro utvrdili bi referentne cijene pa ih nakon toga međusobno razmijenili. Ta im je naknadna razmjena omogućivala nadzor nad pojedinačnim odlukama o utvrđivanju cijena s obzirom na pregovore o prethodnom utvrđivanju cijena koji su se prije toga vodili te je ojačala njihovu suradnju (uvodne izjave 198. do 208., 227., 247., 273. i prateće izjave sporne odluke).

18

Prema Komisijinim navodima, referentne cijene služile su barem kao tržišni signali, trendovi i/ili pokazatelji kretanja cijena banana te su bili važni za trgovinu bananama i formirane cijene. Osim toga, u određenim transakcijama cijena je bila izravno vezana za referentne cijene sukladno formulama koje su se temeljile na referentnim cijenama (uvodna izjava 115. sporne odluke).

19

Komisija je navela da su predmetni poduzetnici pri određivanju svojeg ponašanja na tržištu nužno morali uzeti u obzir informacije koje su dobivali od konkurenata, s obzirom na to da su Chiquita i Dole Food to čak izričito priznali (uvodne izjave 228. i 229. sporne odluke).

20

Komisija je zaključila da su pregovori o prethodnom utvrđivanju cijena koje su vodili Dole Food i Chiquita kao i Dole Food i Weichert mogli utjecati na cijene koje su obračunavali tržišni subjekti, da su se odnosili na određivanje cijena te da su doveli do usklađenog djelovanja čiji je cilj bio ograničenje tržišnog natjecanja u smislu članka 81. UEZ‑a (uvodne izjave 54. i 271. sporne odluke).

21

Prema Komisijinim navodima, svi tajni sporazumi opisani u spornoj odluci predstavljaju jedinstvenu i kontinuiranu povredu čiji je cilj ograničenje tržišnog natjecanja unutar Europske zajednice u smislu članka 81. UEZ‑a. Komisija je smatrala da su Chiquita i Dole Food snosili odgovornost za cjelokupnu jedinstvenu i kontinuiranu povredu, dok je Weichert snosio odgovornost samo za dio povrede koji se odnosi na tajne sporazume s društvom Dole Food (uvodna izjava 258. sporne odluke).

22

S obzirom na to da je tržište banana u sjevernoj Europi obilježavao znatan opseg trgovine među državama članicama i da su tajna djelovanja pokrivala velik dio Zajednice, Komisija je navela da su navedeni sporazumi znatno utjecali na trgovinsku razmjenu među državama članicama (uvodne izjave 333. i prateće izjave sporne odluke).

23

Što se tiče izračuna iznosa novčanih kazni, Komisija je primijenila Smjernice o načinu utvrđivanja novčanih kazni propisanih u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe (EZ) br. 1/2003 (SL 2006, C 210, str. 2.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 58., u daljnjem tekstu: Smjernice) kao i Obavijest o suradnji.

24

Komisija je utvrdila osnovni iznos novčane kazne koju je trebalo izreći, a koji odgovara iznosu između 0 i 30% vrijednosti dotične prodaje poduzetnika, ovisno o težini povrede, pomnoženom s brojem godina sudjelovanja poduzetnika u povredi, i dodatni iznos koji predstavlja između 15 i 25% vrijednosti prodaje kako bi se spriječila nezakonita ponašanja poduzetnika (uvodna izjava 448. sporne odluke).

25

Osnovni iznos kazne koju je trebalo izreći bio je smanjen za 60% u odnosu na sve adresate sporne odluke, s obzirom na poseban regulatorni okvir u sektoru banana i zbog toga što se usklađivanje odnosilo na referentne cijene (uvodna izjava 467. sporne odluke). Društvu Weichert odobreno je smanjenje novčane kazne od 10% jer ono nije bilo obaviješteno o pregovorima o prethodnom utvrđivanju cijena koje su vodili Dole Food i Chiquita (uvodna izjava 476. sporne odluke).

26

Chiquita je na temelju Obavijesti o suradnji oslobođena od novčanih kazni (uvodne izjave 483. do 488. sporne odluke). U odnosu na Dole Food, Del Monte i Weichert nije provedeno nikakvo drugo prilagođavanje.

27

Sporna odluka sadrži, među ostalim, sljedeće odredbe:

„Članak 1.

Sljedeći poduzetnici povrijedili su odredbe članka 81. [UEZ‑a] time što su sudjelovali u usklađenom djelovanju koje se sastojalo od usklađivanja referentnih cijena banana:

[…]

Povreda je obuhvatila sljedeće države članice: Austriju, Belgiju, Dansku, Finsku, Njemačku, Luksemburg, Nizozemsku i Švedsku.

Članak 2.

Za povredu iz članka 1. izriču se sljedeće novčane kazne:

[...]“

28

Društva Dole zahtjevom podnesenim tajništvu Općeg suda 24. prosinca 2008. podnijela su tužbu za poništenje sporne odluke i ukidanje ili smanjenje novčane kazne koja im je njome izrečena.

29

Na raspravi održanoj 25. siječnja 2012. društva Dole podnijela su pisanu izjavu sadržanu u Komisijinu spisu i zatražila da bude priložena u spis postupka, čemu se Komisija usprotivila.

30

Opći sud pobijanom presudom odbio je tužbu. U točkama 40. do 48. pobijane presude naveo je da je dokument koji su na raspravi podnijela društva Dole bio nedopušten.

31

Društva Dole od Suda zahtijevaju da:

32

Komisija od Suda zahtijeva da:

33

Prvim dijelom prvog žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud, umjesto da utvrdi nedostatnu obrazloženost sporne odluke, odobrio Komisiji da se tijekom sudskog postupka prvi put osvrne na ključno pitanje u vezi s gospodarskim kontekstom ponašanja koje poduzetnicima stavlja na teret. U tom su pogledu društva Dole u prvom stupnju navela da Komisija nije obrazložila svoju tvrdnju prema kojoj je cilj pregovora o prethodnom utvrđivanju cijena bio usklađivanje cijena, iako su se referentne cijene društava Chiquita i DFFE odnosile na banane koje nisu bile prodavane u okolnostima međusobnog natjecanja tijekom istog tjedna.

34

U točki 134. pobijane presude Opći sud potvrdio je to nepostojanje obrazloženja te je procijenio da su pružena objašnjenja samo pojasnila obrazloženje koje se već nalazilo u spornoj odluci. Zbog toga Opći sud nije uzeo u obzir Komisijine obveze na temelju članka 253. UEZ‑a te je povrijedio članak 48. stavak 2. svojeg Poslovnika. Postupivši na taj način, Opći sud također je povrijedio prava na obranu društava Dole.

35

U točki 127. pobijane presude Opći sud naveo je da je Komisija u uvodnim izjavama 4., 5., 32., 34., 104., 141. do 143., 182., 196. i 287. sporne odluke pojasnila svoje „stajalište o jedinstvenosti dotičnog proizvoda, odnosno svježe banane, posebnosti tog proizvoda, naime ploda koji se uvozi zelen i nudi javnosti na potrošnju kad dozrijevanjem poprimi žutu boju, zatim stajalište o načinima organizacije procesa dozrijevanja i, naknadno, načinima stavljanja banana na tržište, procesu trgovačkog pregovaranja o referentnim cijenama i postojećoj vezi između referentnih cijena zelenih i žutih banana“.

36

U točki 128. te presude Opći sud pojasnio je da tijekom upravnog postupka nije istaknuta „argumentacija [društava Dole] na temelju koje bi se utvrdila odvojenost i neistodobno odvijanje djelatnosti društava [Dole Food] i Chiquita, zbog kojih tajni bilateralni pregovori o referentnim cijenama ne bi bili mogući“. Ta tvrdnja nije osporena.

37

U tim okolnostima, s jedne strane, Opći sud u točki 135. pobijane presude nije pogrešno zaključio da je Komisija u spornoj odluci poštovala svoju obvezu obrazlaganja iz članka 253. UEZ‑a, s obzirom na to da iz te odluke dovoljno jasno proizlazi da Komisija nije smatrala relevantnom razliku, koju su istaknula društva Dole, između navodnih tržišta zelenih i žutih banana.

38

S druge strane, s obzirom na to da su društva Dole tu razliku prvi put istaknula u svojem zahtjevu kojim se pokreće postupak, Opći sud u točkama 133. i 134. pobijane presude mogao je valjano smatrati da je mogao Komisiji dopustiti da dokazima podnesenima tijekom postupka obrani svoju ocjenu iz sporne odluke a da ne povrijedi članak 48. stavak 2. svojeg Poslovnika.

39

Iz toga slijedi da je prvi dio prvog žalbenog razloga neosnovan.

40

U drugom dijelu prvog žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud, time što je odbio dokaze koje su žalitelji podnijeli protiv razloga koji je Komisija prvi put iznijela u odgovoru na repliku, povrijedio njihova prava na obranu. Komisija je pokušala poduprijeti tvrdnju prema kojoj „ne postoji nikakva znatna razlika između ‚zelene referentne cijene’ i ‚žute referentne cijene’“ banana pozivajući se na prilog tom odgovoru na repliku iz kojeg proizlazi da je trgovac na malo Aldi svakog četvrtka priopćavao cijenu koju će platiti za žute banane. Komisija je iz toga zaključila da su žute i zelene referentne cijene tijekom istog tjedna međusobno zamjenjive jer je kupovna cijena žutih banana koju je priopćavao Aldi bila ključna za DFFE‑ovo određivanje stvarnih cijena zelenih banana.

41

Taj je zaključak bio nepravilan, ali su društva Dole mogla iznijeti svoju argumentaciju samo na raspravi pred Općim sudom. Žalitelji podsjećaju da su oni stoga objasnili kako se cijena koju je objavio Aldi odnosila na žute banane koje je taj trgovac na malo kupio dva tjedna kasnije, kada su subjekti koji se bave dozrijevanjem/distributeri koji su kupili zelene banane od društva DFFE prodavali žute banane trgovcima na malo koji su bili Aldijevi konkurenti.

42

Kako bi poduprla svoju argumentaciju, društva Dole na raspravi pred Općim sudom podnijela su pisanu izjavu sadržanu u Komisijinu spisu koja je potvrdila te činjenice te bila protivna Komisijinu zaključku. Opći sud ipak je odbacio taj dokaz kao nedopušten smatrajući, u točki 46. pobijane presude, da Komisija u odgovoru na repliku nije istaknula novi argument, već je samo preuzela tekst sporne odluke.

43

Opći sud, međutim, nije popratio to obrazloženje pobijane presude nikakvim pojašnjenjem ili upućivanjem.

44

Kao što to čini Opći sud u točkama 40. do 42. pobijane presude, valja podsjetiti da, u skladu s člankom 48. stavkom 1. njegova Poslovnika, stranke mogu stavljati dokazne prijedloge u prilog svojim argumentima i u replici i u odgovoru na repliku, iako je u toj odredbi pojašnjeno da one moraju obrazložiti kašnjenje u stavljanju takvih dokaznih prijedloga. Ta obveza podrazumijeva priznanje ovlasti suda da preispita osnovanost razloga za kašnjenje u podnošenju tih dokaznih prijedloga kao i ovlasti da ih, ako zahtjev nije u dovoljnoj mjeri pravno osnovan, zanemari (presuda Gaki‑Kakouri/Sud, C‑243/04 P, EU:C:2005:238, t. 33.).

45

U predmetnom slučaju valja utvrditi da je referentna cijena Aldi već bila predmet rasprave tijekom upravnog postupka, da je razmatrana u spornoj odluci i da je, kao što je to primijetila i nezavisna odvjetnica u točki 36. svojeg mišljenja, od početka pisanog postupka u prvom stupnju dovela do rasprava između stranaka o njezinu dosegu i značaju. Protivno argumentaciji žalitelja, nije se uopće radilo o novom elementu uvedenom u postupak odgovorom na repliku koji je podnijela Komisija.

46

Međutim, društva Dole nisu iznijela nijedan argument sukladno kojem u fazi podnošenja tužbe ili čak u fazi odgovora nisu mogla podnijeti dokument na koji se pozivaju, zbog čega je Opći sud u točki 48. pobijane presude mogao utvrditi da je taj dokument podnesen nepravodobno, odnosno u fazi rasprave, te ga je stoga mogao zanemariti a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava.

47

Iz toga slijedi da je drugi dio prvog žalbenog razloga potpuno neosnovan.

48

U trećem dijelu prvog žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud, time što je odbacio prilog C.7 njihovoj replici kao nedopušten, počinio pogrešku koja se tiče prava te povrijedio njihova prava na obranu. U želji da ospore više Komisijinih tvrdnji iz njezina odgovora na tužbu, naime da su tužitelji dali izjave kojima su priznali relevantnost referentnih cijena za stvarne cijene, ta su društva predočila prilog C.7, iz kojeg je proizlazilo da te izjave nisu relevantne za ovaj predmet, s obzirom na to da su izvađene iz konteksta.

49

Protivno onome što je Opći sud utvrdio u točkama 461. do 470. pobijane presude, argumenti izloženi u njihovoj replici omogućili bi mu da odluči o tom pitanju. Konkretno, prilog C.7 nije predstavljao nastavak njihove replike, nije sadržavao nijedan dodatni razlog ili argument te se ograničio na pružanje dokaza u prilog argumentima u replici.

50

Valja podsjetiti da, kako bi tužba pred Općim sudom bila dopuštena, potrebno je da bitni činjenični i pravni elementi na kojima se ona temelji – makar i u sumarnom obliku, ali na suvisao i razumljiv način – proizlaze iz samog njezina teksta. Iako jest točno da se njezin tekst može u određenim točkama poduprijeti i nadopuniti upućivanjem na određene pasuse akata koji su joj priloženi, općenito upućivanje na druge tekstove, pa makar i bili i priloženi tužbi, ne može ispraviti nepostojanje nužnih elemenata pravne argumentacije, koje tužba mora sadržavati (presuda MasterCard i dr./Komisija, C‑382/12 P, EU:C:2014:2201, t. 40. i navedena sudska praksa).

51

U predmetnom slučaju dovoljno je primijetiti da ispitivanje spisa iz prvostupanjske faze postupka pokazuje da je Opći sud ispravno zaključio da priloženi podnesci ne sadrže nikakvo objašnjenje navoda društava Dole prema kojem je Komisija određene izjave izvadila iz konteksta, s obzirom na to da je replika samo uputila na navedeni prilog C.7 te da Opći sud stoga nije mogao odlučiti o navodima društava Dole na temelju njihovih podnesaka.

52

Treći dio prvog žalbenog razloga stoga je potpuno neosnovan.

53

U četvrtom dijelu prvog žalbenog razloga društva Dole smatraju da je, zbog razloga navedenih u prvim trima dijelovima tog žalbenog razloga, Opći sud povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka time što je Komisiji dopustio podnošenje novih razloga i argumenata, sprečavajući istodobno društva Dole da odgovore na te razloge i dokaze. To predstavlja zasebnu povredu njihovih prava na obranu jer su stavljena u podređen položaj u odnosu na Komisiju.

54

S obzirom na to da su prva tri dijela prvog žalbenog razloga neosnovana, navodna povreda načela ravnopravnosti stranaka također je potpuno neosnovana.

55

U petom dijelu prvog žalbenog razloga društva Dole navode da Opći sud nije ispravno utvrdio činjenice, s obzirom na to da je samo postavio usmena pitanja zastupniku društava Dole a da pritom nije unio u zapisnik ni pitanja ni odgovore na njih niti je primijenio mjere izvođenja dokazâ iz članka 65. svojeg Poslovnika kako bi ispitao ključna pitanja u vezi s kojima je očito imao dvojbe.

56

U točkama 203. i 630. pobijane presude Opći sud prvi je put izrazio sumnje u pogledu vjerodostojnosti određenih argumenata i informacija koje su pružila društva Dole, iako su te sumnje mogle biti raspršene zahtjevom za dokumentima ili svjedočenjima, na temelju mjera o izvođenju dokazâ.

57

Time što nije primijenio mjere o izvođenju dokazâ kako bi utvrdio određene činjenice koje se smatraju relevantnima, Opći sud stoga je povrijedio pravila i načela koja se odnose na izvođenje dokazâ kao i svoju obvezu provođenja istrage. Time je također povrijedio prava društava Dole na obranu.

58

Najprije valja reći da iz navedene sudske prakse proizlazi da samo Opći sud ocjenjuje moguću potrebu za dopunom podataka kojima raspolaže u predmetima o kojima odlučuje. Pitanje dokazne vrijednosti postupovnih dokumenata ulazi u njegovu samostalnu ocjenu činjenica koja ne podliježe nadzoru Suda u žalbenom postupku, osim u slučaju iskrivljavanja dokaza iznesenih pred Općim sudom ili kad je materijalna netočnost utvrđenja Općeg suda vidljiva iz dokumenata u spisu (presuda Der Grüne Punkt – Duales System Deutschland/Komisija, C‑385/07 P, EU:C:2009:456, t. 163. i navedena sudska praksa).

59

Nadalje, sâmim navodima društava Dole, koje Komisija osporava, nije utvrđeno da odgovori na pitanja na raspravi i naknadno ispitivanje spisa nisu bili dovoljni da Opći sud donese informiranu odluku o naravi referentnih cijena. Stoga se iz navedenih tvrdnji ne može zaključiti da je Opći sud bio obvezan primijeniti mjere izvođenja dokazâ.

60

Naposljetku, u odnosu na točke 203. i 630. pobijane presude, dovoljno je primijetiti da je Opći sud u njima samo primijenio načela o teretu dokazivanja.

61

Iz toga slijedi da je peti dio prvog žalbenog razloga neosnovan.

62

S obzirom na sva prethodna razmatranja, prvi žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

63

U drugom žalbenom razlogu društva Dole navode da je Opći sud iskrivio činjenice koje se odnose na narav referentnih cijena koje su priopćila društva DFFE, Weichert i Chiquita.

64

Kao prvo, društva Dole smatraju da je Opći sud u točkama 152., 182. i 184. pobijane presude zauzeo stav da je DFFE priopćio žutu referentnu cijenu i, u točki 232. navedene presude, da su uvoznici utvrdili zelenu referentnu cijenu, koja je potom služila kao osnova za određivanje žute referentne cijene. Usto, ona su u prvostupanjskom postupku pojasnila da je DFFE priopćio samo zelenu referentnu cijenu te da nikad nije objavio ni odredio žutu referentnu cijenu.

65

Kao drugo, tvrdnjom sadržanom u točki 232. pobijane presude Opći sud pogriješio je u vezi s naravi referentne cijene koju je objavio Weichert jer je to društvo utvrdilo samo zelenu referentnu cijenu koja je objavljena nakon one koju ju odredio DFFE. Nije postojao niti jedan dokaz koji bi potkrijepio zaključak Općeg suda.

66

Kao treće, društva Dole navode da je Opći sud istim utvrđenjem iskrivio činjenice koje se odnose na narav referentne cijene koju je objavila Chiquita jer su dokazi pokazali da se praksa društva Chiquita (i samo tog društva) sastojala u objavljivanju žute referentne cijene na temelju koje je potom to društvo određivalo zelenu referentnu cijenu.

67

Osim toga, ta društva navode da ne postoji niti jedan dokaz da se referentna cijena društva Chiquita odnosila na banane koje su se prodavale dva tjedna kasnije. Ta Komisijina pretpostavka proturječi stvarnoj situaciji na tržištu i dokazima iz njezina spisa. Posljedično tomu, referentne cijene koje su DFFE i Chiquita objavljivali tijekom istog tjedna odnosile su se na različite proizvode.

68

Iskrivljavanje tih činjenica navelo je Opći sud na pogrešan zaključak da je postojala ustaljena praksa međusobne zamjene zelenih i žutih referentnih cijena i da su se sve referentne cijene društava DFFE, Weichert i Chiquita odnosile na banane koje su bile u istom tjednu ciklusa dozrijevanja. S obzirom na to da usklađivanje cijena koje je predvidjela Komisija nije bilo moguće, Opći sud pogriješio je time što je u točki 248. pobijane presude uzeo u obzir taj navod.

69

Nadalje, navedeno iskrivljavanje činjenica navelo je Opći sud na pogrešan zaključak u točki 232. pobijane presude da su referentne cijene bile jednake stvarnim cijenama i da su predstavljale nužan preduvjet za prodaju svih banana. Primjena pojma „zelene cijene“ zapravo je upućivala na to da su uvoznici svakog četvrtka klijentima priopćavali svoje stvarne cijene. Međutim oni su četvrtkom priopćavali samo svoje referentne cijene, a stvarna zelena cijena ugovarana je s klijentom naknadno, nakon pregovora.

70

Kao prvo, iz pobijane presude proizlazi da je Opći sud, protivno tvrdnjama društava Dole, vodio računa o naravi referentnih cijena, razlici u odnosu na stvarne cijene, općem funkcioniranju tržišta i osobitostima internih procesa društava Chiquita, Dole Food i Weichert. Ti se različiti činjenični elementi doista i tim redom spominju u točkama 143., 144. i 206., 127. i 137. do 142., 150. i pratećima, točki 158. i pratećima kao i u točkama 252., 254. i 255. te presude.

71

Nadalje, u točkama 152. i 184. navedene presude Opći sud upućuje na žutu cijenu društva Dole, a ne, kao što to navode društva Dole, na žutu referentnu cijenu. Pojam „referentne cijene“ isto se tako ne pojavljuje u točki 232. pobijane presude.

72

Osim toga, čak i ako, kao što je to primijetila nezavisna odvjetnica u točki 66. svojeg mišljenja, točka 182. pobijane presude sadrži redakcijsku pogrešku u dijelu u kojem upućuje na „žutu referentnu cijenu“, iz toga se ne može zaključiti da je Opći sud imao kakve dvojbe niti da je na bilo koji način iskrivio dokaze.

73

Naposljetku, argument prema kojem banane društava Chiquita i Dole Food za koje je referentna cijena objavljivana istog dana nisu prodavane tijekom istih tjedana te se stoga nisu međusobno natjecale mora u svakom slučaju biti odbijen kao nevaljan.

74

Navedena neistodobnost prodaje, čak i da je utvrđena, u svakom slučaju ne proturječi tvrdnjama Općeg suda koje se temelje na dokazima koji potječu od sâmih predmetnih poduzetnika, kao što su to dokazi navedeni u točkama 201. i 220. pobijane presude, iz kojih proizlazi da su zelene i žute referentne cijene bile međusobno zamjenjive i da je na utvrđenje žutih referentnih cijena društva Chiquita, prema navođenju istog tog poduzetnika, utjecalo kretanje referentnih cijena koje je objavljivao Dole Food.

75

S obzirom na prethodna razmatranja, drugi žalbeni razlog valja odbiti.

76

U prvom dijelu trećeg žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud povrijedio svoju obvezu obrazlaganja time što je presudio da je Komisija ispravno ispitala strukturu tržišta.

77

Ona navode da je u točki 353. pobijane presude Opći sud presudio da je Komisija ispravno razmotrila i uzela u obzir činjenicu da su Dole Food, Chiquita i Weichert držali znatan dio tržišta i da tom tržištu nije bila svojstvena fragmentirana ponuda. Taj se zaključak temeljio samo na podacima koji se odnose na tržišne udjele i koje je predočila Komisija, a iz kojih proizlazi da ukupna prodaja društava Dole Food, Chiquita i Weichert iznose, s obzirom na vrijednost, otprilike 45 do 50% prodaje (točka 345. pobijane presude) i, s obzirom na obujam, 40 do 45% vidljive potrošnje (točka 350. te presude).

78

Tijekom prvostupanjskog postupka društva Dole ustvrdila su da su ti tržišni udjeli bili dvostruko veći od udjela navedenih u jednom nezavisnom istraživanju. Njihovo je stajalište da su kao takvi bili preveliki jer je Komisija u brojniku zbrojila prodaje žutih i zelenih banana, dok se brojka u nazivniku temeljila na uvozu koji se odnosio samo na zelene banane. Taj je izračun doveo do tržišnih udjela koji su prelazili 100%, s obzirom na to da bi, primjerice, žute banane koje su prodavala društva Dole, a koje su ta društva kupila kao zelene od drugog uvoznika, bile uključene kako u njihovu žutu prodaju tako i u zelenu prodaju uvoznika, dok je nazivnik sadržavao samo prodaju zelenih banana.

79

Komisija je bila svjesna teškoća povezanih s određivanjem tržišnih udjela predmetnih društava na tržištu svježih banana. Ipak, Opći sud donio je odluku s obzirom na podatke koje je dostavila Komisija a da nije tražio dodatne informacije ili proveo ispitivanje naznačenih problema. Također, pobijana presuda sadrži pogrešku koja se tiče prava jer je Opći sud u točki 352. pobijane presude odbio argumentaciju društava Dole koja se temeljila na razlikovanju žutih i zelenih banana te je potvrdio Komisijin navod koji se sastojao u tome da se u svrhu izračuna tržišnih udjela trebaju uzeti u obzir samo svježe banane.

80

Kao što je u točkama 82. i 83. svojeg mišljenja istaknula nezavisna odvjetnica, Dole Food u pisanim podnescima pred Općim sudom naveo je samo da su tržišni udjeli koje je Komisija uzela u obzir preuveličani. On se, dakle, uopće nije osvrnuo na dvostruko uračunavanje banana zbog prodaje zelenih banana između uvoznika, već se ograničio na to da Komisiji u bilješci prigovori da je zbrojila prodaje zelenih i žutih banana.

81

S druge strane, Dole Food na raspravi pred Općim sudom potvrdio je da argumentacija sadržana u tim pisanim podnescima nije razrađena na raspravi pred Općim sudom.

82

U tim okolnostima, s obzirom na to da to pitanje nije na dovoljno jasan način postavljeno pred Općim sudom, tom se sudu ne može prigovoriti da ga u pobijanoj presudi nije pomnije ispitao.

83

Naime, ustaljena je sudska praksa da se obveza Općeg suda da obrazloži svoje odluke ne može tumačiti na način da je taj sud obvezan pružiti detaljan odgovor na svaki argument koji je istaknuo tužitelj, osobito ako taj argument nije dovoljno jasan i precizan (presuda FIAMM i dr./Vijeće i Komisija, C‑120/06 P i C‑121/06 P, EU:C:2008:476, t. 91. i navedena sudska praksa).

84

Iz toga proizlazi da prvi dio četvrtog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

85

U drugom dijelu trećeg žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava smatrajući, u točki 261. pobijane presude, da Komisija prilikom ocjenjivanja toga predstavlja li razmjena informacija ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj nije bila obvezna pojasniti koja od raspravljanih tema predstavlja takvo ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

86

Društva Dole navode da su pred Općim sudom iznijela da je u spornoj odluci opis tema na koje su se odnosili pregovori o prethodnom utvrđivanju cijena bio previše općenit da bi im omogućio da sa sigurnošću utvrde svoje buduće ponašanje na tržištu te je li Komisijina ocjena bila ispravna. Osim toga, s obzirom na to da je učestalost ili periodičnost razmjena informacija bila važan čimbenik za ocjenu zakonitosti tih razmjena, bilo je bitno da Komisija pojasni koje se teme smatraju povredom, kako bi mogla utvrditi tu učestalost ili periodičnost.

87

Time što je odbio te argumente jer nije bilo na Komisiji da sastavi iscrpan popis čimbenika koji se trebaju smatrati nezakonitima u predmetom sektoru, Opći sud, s jedne strane, nije uzeo u obzir da sve rasprave o čimbenicima koji mogu biti relevantni za određivanje cijene nisu toliko štetne da bi mogle biti kvalificirane kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. S druge strane, time nije pružen odgovor na argument o potrebi sastavljanja iscrpnog popisa kako bi se nekom poduzetniku dopustila provjera utemeljenosti Komisijine argumentacije, kao što je onaj koji se odnosi na učestalost kontakata koje je Komisija smatrala neprimjerenima.

88

U trećem dijelu trećeg žalbenog razloga društva Dole tvrde je Opći sud u točkama 265., 266. i 376. pobijane presude isto tako pogrešno zaključio da je Komisija dovoljno precizno opisala čimbenike utvrđivanja cijena u vezi s kojima je razmjena informacija predstavljala ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj.

89

Ta društva navode da, prema spornoj odluci, razmjena informacija o opsegu nije predstavljala povredu koja im se stavljala na teret, dok je u svojem odgovoru na tužbu pred Općim sudom Komisija navela detaljan opis pregovora koji su predstavljali povredu, a koji je sadržavao te informacije.

90

U navedenim točkama pobijane presude Opći je sud zaključio da iz točaka 136., 149. i 185. sporne odluke proizlazi da navedene razmjene informacija o volumenu nisu predstavljale kažnjivo ponašanje jer su se odvijale prije pregovora o prethodnom utvrđivanju cijena. Taj je navod pogrešan jer i same navedene točke upućuju na to da su se razmjene informacija o volumenu odvijale istodobno s navedenim pregovorima. Stoga, protivno onomu što je zaključio Opći sud, iz sporne odluke jasno ne proizlazi da te razmjene informacija ne predstavljaju prethodno utvrđivanje cijena.

91

Isto tako ostaje nejasno je li Komisija smatrala da su neformalne razmjene informacija o industriji općenito predstavljale povredu. Opći sud, primjerice, nije ispitao je li ta tema namjerno izostavljena s popisa navodno neprimjerenih tema koje je utvrdila Komisija.

92

Tako se zaključak Općeg suda temelji na iskrivljenju sporne odluke i Komisijina odgovora na tužbu. Izostanak pobližeg utvrđenja tih tema spriječio je društva Dole da provjere utemeljenost Komisijine argumentacije u pogledu klasifikacije određenih ponašanja kao ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj i u pogledu utvrđenja učestalosti tih kontakata.

93

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, s jedne strane, obrazloženje koje se zahtijeva u skladu s člankom 253. UEZ‑a mora biti primjereno prirodi akta o kojem je riječ i mora izraziti razmatranja institucije koja je donijela akt na jasan i nedvosmislen način i to tako da omogući zainteresiranim strankama da saznaju razloge na kojima se temelji donesena mjera te nadležnom sudu da obavlja sudski nadzor. U slučaju obrazloženja osobito pojedinačnih odluka, obveza obrazlaganja ima za cilj, osim omogućavanja sudskog nadzora, također i pružiti zainteresiranim osobama dovoljnu količinu informacija kako bi mogle ustanoviti sadrži li odluka eventualno neku pogrešku koja bi omogućila da joj se osporava valjanost (presuda Ziegler/Komisija, C‑439/11 P, EU:C:2013:513, t. 115. i navedena sudska praksa).

94

S druge strane, obvezu obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito o sadržaju akta u pitanju, naravi razloga koji su navedeni i interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt izravno i osobno odnosi mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve relevantne činjenične i pravne elemente jer se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 253. UEZ‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na tekst obrazloženja nego i na njegov kontekst te na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje (presuda Ziegler/Komisija, EU:C:2013:513, t. 116. i navedena sudska praksa).

95

U predmetnom slučaju Opći je sud najprije, u točkama 253. do 255. pobijane presude, uputio na izjave dotičnih poduzetnika u vezi s informacijama koje su razmijenjene u pregovorima o prethodnom utvrđivanju cijena.

96

U točki 256. navedene presude Opći je sud zaključio da je Komisija utvrdila dvije vrste informacija, naime, čimbenike utvrđivanja cijena, odnosno čimbenike koji su važni za utvrđivanje referentnih cijena za nadolazeći tjedan, kao i trendove cijena i naznake referentnih cijena za nadolazeći tjedan prije utvrđenja tih referentnih cijena.

97

Nadalje, Opći sud u točkama 262. i 264. pobijane presude smatrao je da su se, prema izjavama društava Dole, ti pregovori odnosili na čimbenike koji su utjecali na ponudu u odnosu na potražnju, tržišne uvjete i kretanje cijena.

98

Naposljetku, u točkama 266. i 376. pobijane presude Opći je sud utvrdio da društva Dole nisu osporila Komisijin navod u skladu s kojim podaci koji su se odnosili na volumen uvoza nisu predstavljali pregovore o prethodnom utvrđivanju cijena.

99

U tim je uvjetima Opći sud mogao smatrati, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, da je Komisija, s obzirom na okolnosti slučaja, s dovoljnom preciznošću utvrdila kažnjivo ponašanje te da je stoga ispunila svoju obvezu obrazlaganja.

100

Opći sud u točki 261. pobijane presude ispravno je utvrdio da članak 253. UEZ‑a nije propisao da Komisija u spornoj odluci mora sastaviti iscrpan popis čimbenika koji nisu mogli biti predmet razmjene informacija među konkurentima.

101

Iz toga proizlazi da drugi i treći dio trećeg žalbenog razloga treba odbiti kao neosnovane.

102

U četvrtom dijelu trećeg žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije ispitao njihov argument da zaposlenici društava Chiquita i DFFE nisu mogli razmjenjivati važne informacije o trendovima referentnih cijena jer nisu imali ovlast za njihovo konačno određivanje, što Komisija nije osporila. Njihovo je stajalište da ta činjenica podrazumijeva da te rasprave u cjelini nisu mogle smanjiti neizvjesnost u mjeri u kojoj bi se omogućilo usklađivanje referentnih cijena. Također, protivno onomu što je utvrdio Opći sud, njihov argument nije se ograničio na tvrdnju da se ponašanje zaposlenika koji su sudjelovali u tim razmjenama informacija nije moglo pripisati njihovu društvu.

103

Kao što je to Komisija valjano navela, argumentacija društava Dole proizlazi iz pogrešnog tumačenja pobijane presude, s obzirom na to da je Opći sud u njezinim točkama 578. do 582. podrobno ocijenio njihovu argumentaciju koja se odnosi na odgovornost zaposlenika koji su sudjelovali u razmjenama informacija.

104

Iz toga slijedi da je četvrti dio trećeg žalbenog razloga potpuno neosnovan.

105

U petom dijelu trećeg žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče pravne kvalifikacije činjenica utvrdivši da pregovori o prethodnom utvrđivanju cijena predstavljaju ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Ta društva smatraju da razmjena informacija do koje je došlo ne može otkloniti neizvjesnost u pogledu ponašanja koja su dotična društava namjeravala poduzeti u području utvrđivanja stvarnih cijena.

106

S jedne su strane pregovore o prethodnom utvrđivanju cijena vodili zaposlenici koji nisu bili odgovorni za utvrđivanje referentnih cijena. S druge strane, s obzirom na to da su se ti pregovori odnosili na trendove referentnih cijena, oni nisu mogli smanjiti neizvjesnost u pogledu stvarnih cijena. U tom su pogledu svi sudionici na tržištu koji su bili uključeni u Komisijinu istragu izjavili da su se referentne cijene previše razlikovale od stvarnih cijena. Štoviše, Komisija nije smatrala da je došlo do ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj u odnosu na istu vrstu razmjene informacija koja je uključivala druga dva poduzetnika.

107

U točkama 540., 541., 548. i 549. pobijane presude Opći sud odbio je te argumente nepravilno nametnuvši društvima Dole teret dokazivanja toga da razmjena informacija nije mogla otkloniti neizvjesnost u vezi s promjenom stvarnih cijena. Međutim, na Komisiji je bilo da dokaže nezakonitost razmjene informacija. Društva Dole navela su da iz sudske prakse proizlazi da činjenica da razmjena informacija može imati određeni utjecaj na cijene nije dostatna za utvrđenje ograničenja tržišnog natjecanja s obzirom na cilj. Komisija, međutim, nije mogla istaknuti takve dokaze jer nije postojala pouzdana veza između kretanja referentnih i stvarnih cijena.

108

Nadalje, s obzirom na to da je Opći sud odbacio argument društava Dole u vezi s izjavama drugog poduzetnika, navodeći u točki 516. pobijane presude da se „izjave tog poduzetnika moraju ocjenjivati s obzirom na njihov kontekst, odnosno kontekst poduzetnika adresata obavijesti o prethodnom utvrđenim činjenicama u postupku, a koji je osporio navodno protutržišno ponašanje“, navedena društva tvrde da je Opći sud povrijedio pretpostavku nedužnosti i činjenicu da je teret dokazivanja na Komisiji.

109

Naposljetku, društva Dole smatraju da pregovori o prethodnom utvrđivanju cijena o čimbenicima formiranja cijena nisu mogli smanjiti neizvjesnost u vezi s predviđenim ponašanjem dotičnih poduzetnika. Ona posebno ističu da je Opći sud zaključio da su razmjene o industriji općenito bile bezazlene, da sporna odluka nije uključivala informacije o širini povrede i da je Opći sud ocijenio da su meteorološke prilike predstavljale javne informacije koje su se mogle dobiti iz drugih izvora.

110

U dijelu u kojem je Opći sud smatrao da su pregovori o prethodnom utvrđivanju cijena ipak otkrili stajališta konkurenata o tim čimbenicima, društva Dole navode da, s obzirom na mjerodavnu sudsku praksu, razmjenu stajališta o meteorološkim prilikama nije moguće kvalificirati kao ograničenje tržišnog natjecanja s obzirom na cilj jer su te rasprave tako daleko od utvrđivanja stvarnih cijena da ne mogu smanjiti neizvjesnost i omogućiti usklađivanje cijena tih proizvoda.

111

Valja primijetiti da, suprotno Komisijinim navodima, društva Dole ne traže od Suda samo ponovnu ocjenu činjenica, već ističu pogreške koje se tiču prava, a koje je navodno počinio Opći sud. Stoga je taj dio trećeg žalbenog razloga dopušten.

112

Što se tiče merituma, valja podsjetiti da, kako bi bili obuhvaćeni zabranom iz članka 81. stavka 1. UEZ‑a, sporazum, odluka udruženja poduzetnika ili usklađeno djelovanje moraju za „cilj ili posljedicu“ imati sprečavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na unutarnjem tržištu.

113

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da određene vrste koordinacije između poduzetnika pokazuju dovoljno visok stupanj štetnosti za tržišno natjecanje da se može presumirati da ispitivanje njihovih učinaka nije ni potrebno (presuda CB/Komisija, C‑67/13 P, EU:C:2014:2204, t. 49. i navedena sudska praksa).

114

Ta sudska praksa proizlazi iz činjenice da se određeni oblici koordinacije između poduzetnika mogu smatrati po svojoj naravi štetnima za dobro i uobičajeno funkcioniranje tržišnog natjecanja (presuda CB/Komisija, EU:C:2014:2204, t. 50. i navedena sudska praksa).

115

Stoga je utvrđeno da se može smatrati toliko vjerojatnim da će određena koluzivna ponašanja, koja vode do toga da karteli horizontalno određuju cijene, imati negativne učinke, osobito na cijenu, količinu ili kvalitetu proizvoda i usluga, da nije potrebno dokazivati da imaju konkretan učinak na tržište, u svrhu primjene članka 81. stavka 1. UEZ‑a. Naime, iskustvo pokazuje da takva ponašanja uzrokuju smanjenje proizvodnje i povećanje cijena, koje dovodi do loše raspodjele sredstava, osobito na štetu potrošača (presuda CB/Komisija, EU:C:2014:2204, t. 51. i navedena sudska praksa).

116

Međutim, u slučaju da analiza neke vrste koordinacije između poduzetnika ne pokaže dovoljan stupanj štetnosti za tržišno natjecanje, treba ispitati njezine posljedice i, kako bi se utvrdilo je li takvo ponašanje obuhvaćeno onim koje predviđa članak 81. stavak 1. UEZ‑a, zahtijevati ispunjenje svih elemenata koji dokazuju da je tržišno natjecanje bilo osjetno spriječeno, ograničeno ili narušeno (vidjeti u tom smislu presudu CB/Komisija, EU:C:2014:2204, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

117

Sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi se ocijenilo sadržava li neka koordinacija između poduzetnika dovoljan stupanj štetnosti da bi se mogla smatrati ograničenjem tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj“ u smislu članka 81. stavka 1. UEZ‑a, valja uzeti u obzir ciljeve koji se njome žele postići te gospodarski i pravni kontekst u koji je smještena. U okviru procjene navedenog konteksta valja također uzeti u obzir narav obuhvaćene robe ili usluga kao i stvarne uvjete funkcioniranja i strukture jednog ili više tržišta u pitanju (vidjeti u tom smislu presudu CB/Komisija, EU:C:2014:2204, t. 53. i navedenu sudsku praksu).

118

Osim toga, iako namjera stranaka ne predstavlja element potreban za utvrđivanje ograničavajućeg karaktera određene vrste koordinacije među poduzetnicima, ništa ne brani tijelima nadležnima za zaštitu tržišnog natjecanja ili nacionalnim sudovima ili sudovima Unije da o tome vode računa (vidjeti u tom smislu presudu CB/Komisija, EU:C:2014:2204, t. 54. i navedenu sudsku praksu).

119

U pogledu osobito razmjene informacija između konkurenata, valja podsjetiti da kriterije koordinacije i suradnje koji su konstitutivni elementi usklađenog djelovanja treba razumjeti s obzirom na poimanje koje je inherentno odredbama Ugovora o tržišnom natjecanju, a prema kojem svaki gospodarski subjekt mora samostalno odrediti politiku koju namjerava slijediti na zajedničkom tržištu (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., C‑8/08, EU:C:2009:343, t. 32. i navedena sudska praksa).

120

Iako taj zahtjev samostalnosti ne isključuje pravo gospodarskih subjekata da se na razuman način prilagode utvrđenom ili predviđenom ponašanju konkurenata, on se ipak snažno protivi svakom izravnom ili neizravnom kontaktu između takvih subjekata koji bi mogao kako utjecati na tržišno ponašanje sadašnjih ili potencijalnih konkurenata tako i otkriti jednom takvom konkurentu ponašanje za koje se poduzetnik odlučio ili koje namjerava provoditi na tržištu, kada je cilj ili posljedica tih kontakata stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na predmetnom tržištu, uz vođenje računa o naravi proizvoda ili pruženih usluga, o važnosti i broju poduzetnika te o veličini navedenog tržišta (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., EU:C:2009:343, t. 33. i navedena sudska praksa).

121

Sud je stoga utvrdio da razmjena informacija između konkurenata može biti protivna pravilima tržišnog natjecanja ako ublažava ili uklanja stupanj neizvjesnosti u pogledu funkcioniranja predmetnog tržišta uz posljedicu ograničavanja tržišnog natjecanja između poduzetnika (presude Thyssen Stahl/Komisija, C‑194/99 P, EU:C:2003:527, t. 86. i T‑Mobile Netherlands i dr., EU:C:2009:343, t. 35. i navedena sudska praksa).

122

Konkretnije, razmjenu informacija valja smatrati protutržišno usmjerenom osobito ako može ukloniti neizvjesnost između zainteresiranih stranaka u odnosu na datum, opseg i način prilagodbe ponašanja na tržištu koje predmetni poduzetnici trebaju provesti (vidjeti u tom smislu presudu T‑Mobile Netherlands i dr., EU:C:2009:343, t. 41.).

123

Osim toga, usklađeno djelovanje može imati protutržišni cilj iako ne postoji izravna veza između tog djelovanja i potrošačkih cijena. Na temelju formulacije članka 81. stavka 1. UEZ‑a ne može se smatrati da su zabranjena samo ona usklađena djelovanja koja imaju izravan učinak na cijenu koju plaćaju krajnji korisnici (vidjeti u tom smislu presudu T‑Mobile Netherlands i dr., EU:C:2009:343, t. 36.).

124

Nasuprot tome, iz navedenog članka 81. stavka 1. točke (a) UEZ‑a proizlazi da usklađeno djelovanje može imati protutržišni cilj ako se sastoji od „neposrednog ili posrednog utvrđivanja kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih trgovinskih uvjeta“ (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., EU:C:2009:343, t. 37.).

125

U svakom slučaju, članak 81. UEZ‑a, kao i druga pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora, nije namijenjen samo zaštiti neposrednih interesa konkurenata ili potrošača, već i zaštiti strukture tržišta te time i samog tržišnog natjecanja. Stoga utvrđenje postojanja protutržišnog cilja ne treba biti uvjetovano utvrđenjem postojanja neposredne veze između tog djelovanja i potrošačkih cijena (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., EU:C:2009:343, t. 38. i 39.).

126

Naposljetku, valja podsjetiti da iz same formulacije članka 81. stavka 1. UEZ‑a proizlazi da pojam usklađenog djelovanja podrazumijeva, uz savjetovanje između predmetnih poduzetnika, tržišno ponašanje koje slijedi nakon tog sporazuma i uzročno‑posljedičnu vezu između tih dvaju elemenata (presuda T‑Mobile Netherlands i dr., EU:C:2009:343, t. 51. i navedena sudska praksa).

127

U tom je smislu Sud smatrao da valja pretpostaviti, osim ako bude dokazano suprotno, a što je na zainteresiranim subjektima da učine, da poduzetnici koji sudjeluju u savjetovanju i ostaju aktivni na tržištu vode računa o informacijama koje su razmijenili sa svojim konkurentima kako bi utvrdili njihovo ponašanje na tržištu. Sud je osobito zaključio da je takvo usklađeno djelovanje obuhvaćeno člankom 81. stavkom 1. UEZ‑a, čak i uz nepostojanje protutržišnih učinaka na tržištu (presuda T‑Mobile Netherlands i dr.., EU:C:2009:343, t. 51. i navedena sudska praksa).

128

U predmetnom slučaju Opći je sud u točkama 442. do 585. pobijane presude razmotrio argumente društava Dole koji se odnose na relevantnost referentnih cijena za sektor banana i na odgovornost zaposlenika društva Dole Food koji su sudjelovali u pregovorima o prethodnom utvrđivanju cijena.

129

Kao što je to nezavisna odvjetnica primijetila u točkama 115. i 116. svojeg mišljenja, iz izrazito detaljnih utvrđenja Općeg suda proizlazi, kao prvo,da su se dvostrani pregovori odvijali između društava Dole i drugih poduzetnika iz sektora banana te da se u okviru istih raspravljalo o njihovim referentnim cijenama i određenim kretanjima cijena. Osim toga, društva Dole nisu osporila to utvrđenje Općeg suda.

130

Kao drugo, Opći je sud u točki 574. pobijane presude utvrdio da su referentne cijene bile relevantne za dotično tržište jer su, s jedne strane, služile barem kao tržišni signali, trendovi ili pokazatelji predviđenog razvoja cijena banana te su bile važne za trgovinu bananama i dobivene cijene i, s druge strane, u nekim su transakcijama stvarne cijene bile u izravnoj vezi s referentnim cijenama.

131

Kao treće, Opći je sud u članku 580. pobijane presude utvrdio da su zaposlenici društava Dole koji su sudjelovali u pregovorima o prethodnom utvrđivanju cijena sudjelovali na internim sastancima o utvrđenju cijena.

132

Osim toga, navedena utvrđenja Općeg suda, s jedne strane, uvelike su utemeljena na izjavama društva Dole Food, a društva Dole, s druge strane, ne prigovaraju da su iskrivljena.

133

U tim je uvjetima Opći sud mogao smatrati, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, da su uvjeti za primjenu pretpostavke navedene u točki 126. ove presude u predmetnom slučaju ispunjeni, tako da društva Dole Općem sudu ne mogu prigovoriti da je povrijedio načela koja se odnose na teret dokazivanja i pretpostavku nedužnosti.

134

Također proizlazi da je Opći sud mogao smatrati, kao što je to i učinio u točkama 553. i 585. pobijane presude, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, da je Komisija mogla zaključiti da su pregovori o prethodnom utvrđivanju cijena, s obzirom na to da su svakom od sudionika omogućili smanjivanje neizvjesnost u odnosu na predvidljivo ponašanje konkurenata, imali za cilj stvaranje uvjeta tržišnog natjecanja koji ne odgovaraju normalnim uvjetima na tržištu te su stoga doveli do usklađenog djelovanja namijenjenog ograničenju tržišnog natjecanja u smislu članka 81. UEZ‑a.

135

Slijedom toga, potrebno je odbiti peti dio trećeg žalbenog razloga, a stoga i cijeli taj žalbeni razlog.

136

U prvom dijelu četvrtog žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud počinio pogrešku izračunavši novčanu kaznu na temelju, među ostalim, prodaje koje su izvršila društva kćeri društva Dole Food koja nisu sudjelovala u utvrđenoj povredi.

137

Ona navode da je, u skladu s obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i spornom odlukom, jedino društvo za koje je utvrđeno sudjelovanje u povredi bio DFFE, pri čemu Dole Food kao društvo majka nije bio uključen niti smatran odgovornim. Međutim, u točkama 619. do 623. pobijane presude Opći sud utvrdio je da je povredu počinio Dole Food, da je navod o samostalnosti njegovih društava kćeri bio dio argumentacije koja se odnosila na potrebno razlikovanje između žutih i zelenih banana i da taj navod nije relevantan te je u svakom slučaju neosnovan.

138

Tim je utvrđenjem Opći sud nepravilno protumačio argument društava Dole prema kojem nije moguće nametnuti novčane kazne izračunate na temelju prodaje banana društava koja pripadaju grupaciji, a koja nisu sudjelovala u povredi i koja su preprodala banane društva DFFE. Novčana kazna stoga se pogrešno temeljila na prodaji koju su izvršila druga društva kćeri društva Dole Food.

139

Kao što je to nezavisna odvjetnica navela u točki 134. svojeg mišljenja, argumentacija društva Dole Food zasniva se na pogrešnom razumijevanju ustaljene sudske prakse Suda koja se odnosi na odgovornost društava majki za povrede prava o zabranjenim sporazumima koje su počinila njihova društva kćeri u njihovu stopostotnom vlasništvu.

140

U skladu s tom sudskom praksom, pojam poduzetnika obuhvaća svaki subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost, bez obzira na pravni status tog subjekta i njegov način financiranja. Valja smatrati da taj pojam označava gospodarsku jedinicu čak i ako se, s pravnog stajališta, ta jedinica sastoji od više fizičkih ili pravnih osoba. Ako takvo gospodarsko tijelo povrijedi pravila o tržišnom natjecanju, na toj je jedinici da, prema načelu osobne odgovornosti, snosi odgovornost za tu povredu (presuda Alliance One International i Standard Commercial Tobacco/Komisija i Komisija/Alliance One International i dr., C‑628/10 P i C‑14/11 P, EU:C:2012:479, t. 42. i navedena sudska praksa).

141

Članak 23. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 1/2003 Vijeća od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ‑u (SL 2003, L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.) određuje da Komisija može propisati novčane kazne poduzetnicima koji počine povredu članka 81. UEZ‑a pod uvjetom da, za svakog poduzetnika koji sudjeluje u povredi, novčana kazna ne smije prelaziti 10% njegova ukupnog prihoda u prethodnoj poslovnoj godini.

142

Međutim, svrha te odredbe jest nastojanje da se novčanoj kazni osigura dovoljno preventivan učinak, koji opravdava uzimanje u obzir veličine i gospodarske snage poduzetnika u pitanju, to jest cjelokupnih resursa počinitelja povrede (vidjeti u tom smislu presudu od 8. lipnja 2010., Lafarge/Komisija, C-413/346 P, Zb., str. I-5361., t. 102. i navedenu sudsku praksu).

143

Cilj koji se želi postići tim dovoljno preventivnim učinkom novčane kazne opravdava uzimanje u obzir financijske sposobnosti sankcioniranog poduzetnika (vidjeti presudu Lafarge/Komisija, EU:C:2010:346, t. 104.).

144

Stoga Komisija mora u svakom pojedinom slučaju te imajući u vidu njegov kontekst kao i ciljeve koje nastoji postići sustav sankcija utvrđen Uredbom br. 1/2003 ocijeniti namjeravane posljedice za dotičnog poduzetnika, vodeći računa o ukupnom prihodu koji odražava njegovu stvarnu gospodarsku situaciju tijekom razdoblja u kojem je povreda počinjena (presuda Britannia Alloys & Chemicals/Komisija, C‑76/06 P, EU:C:2007:326, t. 25.).

145

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kako bi se odredio iznos novčane kazne, dopušteno je voditi računa kako o ukupnom prihodu poduzetnika, koji je indikacija, iako aproksimativna i nesavršena, veličine tog poduzetnika i njegove gospodarske snage, tako i o dijelu tih prihoda od proizvoda koji su bili predmet povede i koji stoga može pružiti indikaciju o opsegu te povrede (presude Musique Diffusion française i dr./Komisija, 100/80 do 103/80, EU:C:1983:158, t. 121.; Dansk Rørindustri i dr./Komisija, C‑189/02 P, C‑202/02 P, C‑205/02 P do C‑208/02 P i C‑213/02 P, EU:C:2005:408, t. 243. kao i Archer Daniels Midland i Archer Daniels Midland Ingredients/Komisija, C‑397/03 P, EU:C:2006:328, t. 100.).

146

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, iako se člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 Komisiji dodjeljuje diskrecijska ovlast, njime se ta ovlast ipak ograničava tako da se uspostavljaju objektivni kriteriji kojih se Komisija mora držati. Prema tome, s jedne strane, iznos novčane kazne koja se može nametnuti poduzetniku podložan je brojčano odredivoj i apsolutnoj gornjoj granici, tako da je najveći iznos novčane kazne koji se može izreći određenom poduzetniku unaprijed odrediv. S druge strane, izvršavanje te diskrecijske ovlasti ograničeno je također pravilima postupanja koja si je Komisija sâma nametnula (vidjeti u tom smislu presudu Schindler Holding i dr./Komisija, C‑501/11 P, EU:C:2013:522, t. 58.).

147

U tom pogledu, u skladu s točkom 13. Smjernica, Komisija će u određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno [...] odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar EGP‑a. Iste te smjernice u točki 6. određuju da se „kombinacija vrijednosti prodaje na koju se povreda odnosi i trajanja [povrede] smatra kao prikladna zamjenska vrijednost koja odražava gospodarsku važnost povrede kao i veličinu doprinosa svakog poduzetnika koji sudjeluje u povredi“.

148

Slijedi da je postavljeni cilj točke 13. Smjernica da će se kao polazište za izračunavanje novčane kazne koja se izriče nekom poduzetniku uzeti iznos koji odražava ekonomsku važnost povrede i veličinu poduzetnikovog doprinosa toj povredi. Prema tome, iako se pojam vrijednosti prodaje navedene u točki 13., doduše, ne može proširiti tako da uključuje prodaju poduzetnika u pitanju koja nije obuhvaćena područjem primjene zabranjenog sporazuma u pitanju, ipak, cilj postavljen tom odredbom bio bi ugrožen kada bi se taj pojam tumačio na način da se odnosi samo na prihod ostvaren prodajom za koju je utvrđeno da je stvarno bila obuhvaćena tim zabranjenim sporazumom (presuda Team Relocations i dr./Komisija, C‑444/11 P, EU:C:2013:464, t. 76.).

149

U svakom slučaju valja istaknuti da dio ukupnog prihoda koji proizlazi iz prodaje proizvoda obuhvaćenih povredom najbolje odražava ekonomsku važnost te povrede (presuda Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C‑580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 59.).

150

Stoga u predmetnom slučaju Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 622. pobijane presude ocijenio da se Komisiji ne može prigovoriti to što je, radi utvrđenja vrijednosti prodaje roba ili usluga koje je poduzetnik ostvario u skladu sa stavkom 13. Smjernica, izravno ili neizravno povezanih s povredom, uzela u obzir ukupnu vrijednost prodaje žutih banana koju su ostvarila društva grupacije koja nisu DFFE, a kojima je Dole Food nadređeno društvo.

151

Proizlazi da prvi dio četvrtog žalbenog razloga valja odbiti kao neosnovan.

152

U drugom dijelu četvrtog žalbenog razloga društva Dole navode da je Opći sud pogrešno izračunao novčanu kaznu uračunavajući iste banane dva puta. Korišteni podaci o prodaji uključivali su DFFE‑ovu prodaju banana trećem poduzetniku i prodaju istih tih banana drugog društva kćeri društva Dole Food koje ih je kupilo od istog tog trećeg poduzetnika.

153

U točki 630. Opći sud odbio je taj argument time što je, s jedne strane, osporio valjanost tih podataka, iako Komisija nikad nije izrazila sumnju u tom pogledu te je čak i priznala da nije razmotrila to pitanje. U svakom slučaju, ako je Opći sud u vezi s tim imao kakve dvojbe, trebao je iskoristiti svoje istražne ovlasti.

154

S druge strane, Opći sud odlučio je da te prodaje nisu bile obuhvaćene izuzećem od dvostrukog uračunavanja jer navedeni treći poduzetnik nije bio jedan od poduzetnika adresata sporne odluke. Ipak, to nije utjecalo na činjenicu da su prodaje istih banana uračunate dva puta radi izračuna novčane kazne. Osim toga, iz točke 452. sporne odluke ne proizlazi ništa što bi upućivalo na to da je nastojanje da se izbjegne dvostruko uračunavanje bilo ograničeno na prodaju banana jednog od poduzetnika adresata sporne odluke njezinu drugom adresatu.

155

Iz sudske prakse iz točaka 140. do 149. ove presude proizlazi da se iznos novčane kazne koji se treba izreći mora utvrditi ovisno o prihodu dotičnog poduzetnika.

156

S jedne strane, nije sporno da je prodaja banana jednog od društava kćeri društva Dole Food trećem poduzetniku koji nije sudjelovao u zabranjenom sporazumu doprinijela prihodu poduzetnika i da je, kad je drugo društvo kći društva Dole Food otkupilo te banane od tog trećeg poduzetnika kako bi ih potom preprodalo trgovcima na malo, ta druga prodaja također doprinijela navedenom prihodu.

157

S druge strane, suprotno onomu što navode društva Dole, iz točke 452. sporne odluke nedvojbeno proizlazi da su samo prodaje svježih banana drugim adresatima te odluke bili izuzeti od dvostrukog uračunavanja.

158

Kao što je to Komisija ispravno navela, a nezavisna odvjetnica istaknula u točki 145. svojeg mišljenja, u tim okolnostima argumentacija društava Dole ne dopušta utvrđivanje pogrešaka koje se tiču prava, a koje ona stavljaju na teret Općem sudu, pa drugi dio četvrtog žalbenog razloga valja odbiti kao nedopušten.

159

Stoga taj žalbeni razlog valja odbiti.

160

S obzirom na sva prethodna razmatranja, žalbu valja odbiti.

161

U skladu s člankom 184. stavkom 2. Poslovnika Suda, kada žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. istog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da je Komisija podnijela zahtjev da se društvima Dole naloži snošenje troškova i da ona nisu uspjela u svojim pravnim navodima, tim društvima treba naložiti snošenje troškova. S obzirom na to da su žalbu podnijela zajedno, društva Dole te će troškove snositi solidarno.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) proglašava i presuđuje: