(1)

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Konvencija”) prvi je međunarodni instrument kojim se nastoji iskorijeniti nasilje nad ženama, uključujući djevojke mlađe od 18 godina, kao temeljnog uzroka trajne nejednakosti muškaraca i žena uspostavljanjem sveobuhvatnog okvira pravnih i mjera politike za sprečavanje nasilja nad ženama i zaštitu žrtava takvog nasilja te pružanje pomoći tim žrtvama. Konvencija je stupila na snagu 1. travnja 2014. U skladu s člankom 75. Konvencije Unija može postati stranka Konvencije.

(2)

U skladu s odlukama Vijeća (EU) 2017/865 (2) i (EU) 2017/866 (3) Konvencija je potpisana u ime Unije 13. lipnja 2017. u odnosu na pitanja povezana s pravosudnom suradnjom u kaznenim stvarima te u odnosu na azil i zabranu prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement), podložno njezinu kasnijem sklapanju.

(3)

Konvencijom se uspostavlja sveobuhvatan i višedimenzionalan pravni okvir za zaštitu žena od svih oblika nasilja. Njome se nastoji spriječiti, progoniti i suzbiti nasilje nad ženama i djevojčicama te nasilje u obitelji. Njome je obuhvaćen širok spektar mjera, od prikupljanja podataka i podizanja razine svijesti do pravnih mjera kojima se inkriminiraju različiti oblici nasilja nad ženama. Ona uključuje mjere za zaštitu žrtava i pružanje usluga potpore te se bavi pitanjima rodno uvjetovanog nasilja u području azila i migracija. Konvencijom se uspostavlja specifičan mehanizam nadzora kako bi se osiguralo da stranke djelotvorno provode njezine odredbe.

(4)

Sklapanjem Konvencije u ime Unije doprinijet će se ostvarenju ravnopravnosti žena i muškaraca u svim područjima, što je temeljni cilj i temeljna vrijednost Unije koje treba postići u svim njezinim aktivnostima u skladu s člancima 2. i 3. Ugovora o Europskoj uniji (UEU), člankom 8. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i člankom 23. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. Nasilje nad ženama nije samo kazneno djelo, već i kršenje njihovih ljudskih prava i ekstreman oblik diskriminacije koja je duboko ukorijenjena u rodnim neravnopravnostima i kojom se doprinosi održavanju i jačanju tih neravnopravnosti. Obvezujući se na provedbu Konvencije Unija potvrđuje svoj angažman u borbi protiv nasilja nad ženama na svojem području i diljem svijeta te pojačava svoje aktualno političko djelovanje i postojeći opsežan pravni okvir u području postupovnog kaznenog prava, što je posebno važno za žene i djevojčice.

(5)

Konvencija obuhvaća pitanja koja su u isključivoj nadležnosti Unije i druga pitanja koja su u nadležnosti država članica.

(6)

Unija bi Konvenciji trebala pristupiti samo u pogledu pitanja koja su u isključivoj nadležnosti Unije, odnosno u mjeri u kojoj relevantne odredbe Konvencije mogu utjecati na zajednička pravila ili mijenjati njihovo područje primjene. S obzirom na trenutačno stanje, to se osobito primjenjuje na određene odredbe Konvencije koje se odnose na pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima i na odredbe Konvencije koje se odnose na azil i zabranu prisilnog udaljenja ili vraćanja (non-refoulement). Države članice zadržavaju svoju nadležnost u mjeri u kojoj Konvencija ne utječe na zajednička pravila niti mijenja njihovo područje primjene. Pristupanjem Unije Konvenciji u pogledu pitanja koja su u njezinoj isključivoj nadležnosti ne dovodi se u pitanje nadležnost država članica u pogledu ratifikacije Konvencije u pitanjima koja su u njihovoj nacionalnoj nadležnosti.

(7)

U fazi provedbe Konvencije Unija će biti odgovorna za provedbu odredaba Konvencije koje su u njezinoj isključivoj nadležnosti, dok će države članice koje su ratificirale Konvenciju imati isključivu odgovornost za provedbu odredaba Konvencije koje su u njihovoj nacionalnoj nadležnosti.

(8)

Pravne osnove na koje se upućuje u ovoj Odluci važan su pokazatelj, s obzirom na trenutačno stanje, opsega nadležnosti Unije u pogledu Konvencije i u pogledu podjele nadležnosti između Unije i država članica.

(9)

Ova se Odluka odnosi isključivo na odredbe Konvencije koje se odnose na pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima te na azil i zabranu prisilnog udaljenja ili vraćanja u mjeri u kojoj te odredbe mogu utjecati na zajednička pravila ili mijenjati njihovo područje primjene. Ne odnosi se na institucije ili javnu upravu Unije, koje su predmet zasebne odluke Vijeća koju treba donijeti usporedno s ovom Odlukom.

(10)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, i ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog protokola, Irska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(11)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Odluke te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(12)

Vijeće, države članice koje su stranke Konvencije i Komisija sastavili su Kodeks ponašanja kojim se utvrđuju interni aranžmani u pogledu ostvarivanja prava i obveza Unije i država članica na temelju Konvencije („Kodeks ponašanja”). Ti aranžmani obuhvaćaju, među ostalim, ulogu Komisije kao tijela za koordinaciju u smislu članka 10. Konvencije za pitanja koja su u isključivoj nadležnosti Unije, ne dovodeći u pitanje odgovarajuće nadležnosti država članica i autonomiju institucija Unije u pitanjima koja se odnose na njihovo djelovanje; mehanizma nadzora, uključujući izvješćivanje Skupine stručnjaka za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO); sudjelovanje Unije na sastancima tijela osnovanih Konvencijom, posebno na sastancima Odbora stranaka iz članka 67. Konvencije; utvrđivanje stajališta Unije, zajedničkih ili koordiniranih stajališta za takve sastanke; i blisku suradnju na takvim sastancima, posebno u pogledu modalitetâ izlaganja na sastancima i glasovanja. Kodeks ponašanja stoga je zamišljen kao praktičan i interni alat kojim se Uniji i njezinim državama članicama omogućuje postizanje dosljednog, sveobuhvatnog i jedinstvenog vanjskog predstavljanja u pogledu Konvencije.

(13)

Konvenciju bi trebalo odobriti,