(1)

Komisija je 15. travnja 2014. donijela izvješće o primjeni Uredbe Vijeća (EZ) br. 2201/2003 (3). U izvješću je zaključeno da je Uredba (EZ) br. 2201/2003 instrument koji dobro funkcionira i donio je važne koristi građanima, ali da bi se postojeća pravila mogla unaprijediti. Potreban je veći broj izmjena te uredbe. Radi jasnoće tu bi uredbu trebalo preinačiti.

(2)

Ovom se Uredbom uspostavljaju jedinstvena pravila o nadležnosti za razvod, zakonsku rastavu i poništaj braka te za sporove o roditeljskoj odgovornosti s međunarodnim elementom. Njome se olakšava optjecaj odluka te autentičnih isprava i određenih sporazuma u Uniji utvrđivanjem odredaba o njihovu priznavanju i izvršenju u drugim državama članicama. Nadalje, ovom se Uredbom pojašnjava pravo djeteta na to da mu se pruži prilika da izrazi svoja mišljenja u postupku koji se odnosi na njega te ona sadržava i odredbe kojima se nadopunjuje Haška konvencija od 25. listopada 1980. o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece („Haška konvencija iz 1980.”) u pogledu odnosa među državama članicama. Ovom bi Uredbom stoga trebalo pomoći u jačanju pravne sigurnosti i povećanju fleksibilnosti te osiguravanju boljeg pristupa sudskim postupcima i veće učinkovitosti takvih postupaka.

(3)

Uredno i ispravno funkcioniranje područja pravde Unije uz poštovanje različitih pravnih sustava i tradicija država članica od iznimne je važnosti za Uniju. U tom bi smislu trebalo dodatno unapređivati povjerenje među pravosudnim sustavima. Unija je sebi kao cilj postavila uspostavu, održavanje i razvoj područja slobode, sigurnosti i pravde u kojem su slobodno kretanje osoba i pristup pravosuđu zajamčeni. Kako bi se proveo taj cilj, trebalo bi ojačati prava osoba, osobito djece, u pravnim postupcima radi lakše suradnje pravosudnih i upravnih tijela te izvršenja odluka u stvarima iz područja obiteljskog prava s prekograničnim implikacijama. Trebalo bi poboljšati uzajamno priznavanje odluka u građanskim stvarima, pojednostavniti pristup pravosuđu te poboljšati razmjene informacija među tijelima država članica.

(4)

U tu svrhu, Unija donosi, između ostalog, mjere u području pravosudne suradnje u građanskim stvarima s prekograničnim implikacijama, osobito kada je to potrebno za pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta. Izraz „građanske stvari” trebalo bi tumačiti samostalno, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda Europske unije („Sud”). Trebalo bi ga smatrati neovisnim pojmom koji se treba tumačiti upućivanjem, kao prvo, na ciljeve i sustav ove Uredbe i, kao drugo, na opća načela koja proizlaze iz korpusa nacionalnih pravnih sustava. Izraz „građanske stvari” trebalo bi stoga tumačiti tako da ga je moguće proširiti i na mjere koje bi, s gledišta pravnog sustava države članice, mogle biti obuhvaćene javnim pravom. Njime bi se trebali posebno obuhvatiti svi zahtjevi, mjere ili odluke u stvarima povezanima s „roditeljskom odgovornošću” u smislu ove Uredbe, u skladu s njezinim ciljevima.

(5)

Ovom Uredbom obuhvaćene su „građanske stvari”, što uključuje građanske sudske postupke i odluke proizišle iz njih te autentične isprave i određene izvansudske sporazume u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću. Nadalje, izrazom „građanske stvari” trebali bi biti obuhvaćeni svi zahtjevi, mjere ili odluke te autentične isprave i određeni izvansudski sporazumi o povratku djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. koji, u skladu sa sudskom praksom Suda i člankom 19. Haške konvencije iz 1980., nisu postupci o meritumu roditeljske odgovornosti, ali su usko povezani s njima te se određene odredbe ove Uredbe odnose na njih.

(6)

Kako bi se olakšavao optjecaja odluka, autentičnih isprava i određenih sporazuma u bračnim stvarima i stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, potrebno je i prikladno da se pravila o nadležnosti te priznavanju i izvršenju odluka uređuju pravnim instrumentom Unije koji je obvezujući i izravno primjenjiv.

(7)

S ciljem osiguravanja jednakosti svakog djeteta, ova bi Uredba trebala obuhvaćati sve odluke o roditeljskoj odgovornosti, uključujući mjere za zaštitu djeteta, neovisno o bilo kakvoj vezi s bračnim predmetom ili drugim postupkom.

(8)

Međutim, budući da se pitanje primjene pravila o roditeljskoj odgovornosti često javlja u kontekstu bračnih predmeta, prikladno je postojanje jedinstvenog instrumenta za stvari koje obuhvaćaju razvod i roditeljsku odgovornost.

(9)

Kada su posrijedi odluke o razvodu, zakonskoj rastavi ili poništaju braka, ova bi se Uredba trebala primjenjivati samo na raskid bračne veze. Ne bi se trebala baviti pitanjima kao što su razlozi razvoda, posljedice braka na imovinska pitanja ili bilo koje druge prateće mjere. Odluke o odbijanju raskida bračne veze ne bi trebale biti obuhvaćene odredbama ove Uredbe o priznavanju.

(10)

Kada je riječ o imovini djeteta, ova Uredba trebala bi se primjenjivati samo na mjere zaštite djeteta, to jest na određivanje i funkcije osobe ili tijela kojem se povjerava djetetova imovina, zastupanje djeteta i pomaganje djetetu te upravljanje djetetovom imovinom, njezino čuvanje ili raspolaganje njome. U tom kontekstu ova bi se Uredba trebala na primjer primjenjivati u slučajevima u kojima je predmet postupka određivanje osobe ili tijela koje će upravljati djetetovom imovinom. Mjere koje se odnose na imovinu djeteta, a ne odnose se na zaštitu djeteta, trebale bi i dalje biti uređene Uredbom (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (4). Međutim, u takvim bi se slučajevima trebale moći primjenjivati odredbe ove Uredbe o nadležnosti u prethodnom pitanju.

(11)

Bilo koji oblik smještaja djeteta kod udomitelja odnosno, prema nacionalnom pravu i postupku, kod jednog ili više pojedinaca ili u ustanovu za skrb, na primjer u sirotište ili dječji dom, u drugoj državi članici trebao bi biti obuhvaćen područjem primjene ove Uredbe, osim ako je to izričito isključeno, kao na primjer u slučaju smještaja s ciljem posvojenja, smještaja kod roditelja ili, ako je primjenjivo, kod bilo kojeg drugog bliskog srodnika u skladu s izjavom države članice primateljice. Slijedom navedenog, trebalo bi uključiti i „smještaj u odgojne svrhe” koji je naložio sud ili dogovorilo nadležno tijelo uz suglasnost roditelja ili djeteta ili na njihov zahtjev nakon što se kod djeteta očitovalo devijantno ponašanje. Isključen bi trebao biti samo smještaj, bilo u odgojne ili u kaznene svrhe, koji je naložen ili dogovoren nakon što je dijete počinilo djelo koje bi moglo biti kažnjivo u skladu s nacionalnim kaznenim pravom ako ga počini odrasla osoba, bez obzira na to bi li to u tom posebnom slučaju moglo dovesti do osude.

(12)

Ova Uredba ne bi se trebala primjenjivati na utvrđivanje očinstva ili majčinstva s obzirom na to da je riječ o pitanju koje se razlikuje od dodjele roditeljske odgovornosti niti bi se trebala primjenjivati na druga pitanja povezana sa statusom osoba.

(13)

Obveze uzdržavanja isključene su iz područja primjene ove Uredbe jer su te obveze već obuhvaćene Uredbom Vijeća (EZ) br. 4/2009 (5). Uz sudove u mjestu u kojem tuženik, ili uzdržavana osoba, ima uobičajeno boravište, sudovi koji su na temelju ove Uredbe nadležni u bračnim sporovima trebali bi općenito biti nadležni za odlučivanje o povezanoj obvezi uzdržavanja bračnih ili bivših bračnih drugova, primjenom članka 3. točke (c) te uredbe. Sudovi koji su na temelju ove Uredbe nadležni u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću općenito su nadležni za odlučivanje o povezanoj obvezi uzdržavanja djeteta, primjenom članka 3. točke (d) te uredbe.

(14)

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda izrazu „sud” trebalo bi dati široko značenje kako bi se njime obuhvatila i administrativna tijela ili druga tijela poput javnih bilježnika, koja izvršavaju nadležnost u određenim bračnim sporovima ili stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću. Svaki sporazum koji sud odobri nakon ispitivanja merituma u skladu s nacionalnim pravom i postupkom trebao bi biti priznat ili izvršen kao „odluka”. Druge sporazume koji steknu obvezujući pravni učinak u državi članici podrijetla nakon formalne intervencije javnog tijela ili drugog tijela, o kojima država članica u tu svrhu obavješćuje Komisiju, trebalo bi provesti u drugim državama članicama u skladu sa specifičnim odredbama o autentičnim ispravama i sporazumima iz ove Uredbe. Ovom Uredbom ne bi trebalo omogućiti slobodni optjecaj isključivo privatnih sporazuma. Međutim, u optjecaju bi trebali biti sporazumi koji nisu ni odluka ni autentična isprava, nego ih je u registar upisalo javno tijelo nadležno za to. Takva javna tijela mogla bi obuhvaćati javne bilježnike koji upisuju sporazume u registar, čak i ako obavljaju slobodno zanimanje.

(15)

U vezi s „autentičnom ispravom” izraz „ovlast” u ovoj Uredbi treba tumačiti samostalno u skladu s definicijom izraza „autentična isprava” koji se horizontalno upotrebljava u drugim instrumentima Unije te s obzirom na svrhu ove Uredbe.

(16)

Iako postupci povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. nisu postupci u vezi s meritumom roditeljske odgovornosti, priznavanje i izvršenje u skladu s poglavljem IV. ove Uredbe trebali bi vrijediti za odluke kojima se nalaže povratak djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. ako je potrebno izvršiti ih u drugoj državi članici zbog naknadne otmice nakon što je povratak naložen. Time se ne dovodi u pitanje mogućnost pokretanja novog postupka za povratak djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. s obzirom na naknadnu otmicu. Nadalje, ova Uredba trebala bi se nastaviti primjenjivati na druge aspekte u situacijama protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta, na primjer odredbe o nadležnosti za sud države članice uobičajenog boravišta, a odredbe o priznavanju i izvršenju za sve naloge tog suda.

(17)

Ova bi se Uredba, poput Haške konvencije od 19. listopada 1996. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece („Haška konvencija iz 1996.”), trebala primjenjivati na svu djecu do dobi od 18 godina čak i u slučajevima u kojima su djeca stekla sposobnost prije te dobi na temelju prava kojim se uređuje njihov osobni status, na primjer emancipacijom zbog braka. Time bi se trebalo izbjeći preklapanje s područjem primjene Haške konvencije od 13. siječnja 2000. o međunarodnoj zaštiti odraslih osoba koja se primjenjuje na osobe u dobi od 18 godina naviše i, istodobno, spriječiti praznine između tih dvaju instrumenata. Haška konvencija iz 1980. te slijedom toga i poglavlje III. ove Uredbe, kojim se dopunjuje primjena Haške konvencije iz 1980. u odnosima između država članica, trebali bi se i dalje primjenjivati na djecu do dobi od 16 godina.

(18)

Za potrebe ove Uredbe trebalo bi se smatrati da osoba ima „pravo na skrb” ako, na temelju odluke, po sili zakona ili sporazumom s pravnim učinkom u skladu s pravom države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, nositelj roditeljske odgovornosti ne može odlučiti o djetetovu boravištu bez pristanka te osobe, bez obzira na izraze upotrijebljene u skladu s nacionalnim pravom. U nekim pravnim sustavima u kojima su zadržani izrazi „skrb” i „kontakt” roditelj koji nema skrbništvo nad djetetom može zapravo zadržati važne odgovornosti u pogledu odluka koje se tiču djeteta, a koje nadilaze samo pravo na kontakt.

(19)

Nadležnost u predmetima povezanima s roditeljskom odgovornošću temelji se na zaštiti interesa djeteta i trebala bi se u skladu s tim primjenjivati. Svako upućivanje na interese djeteta trebalo bi tumačiti u kontekstu članka 24. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) i Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta od 20. studenoga 1989. („Konvencije UN-a o pravima djeteta”) kako su provedeni u okviru nacionalnog prava i postupka.

(20)

Kako bi se zaštitili interesi djeteta, nadležnost bi ponajprije trebalo određivati prema kriteriju blizine. Stoga bi trebala biti nadležna država članica u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, osim u određenim situacijama utvrđenima u ovoj Uredbi, primjerice, ako je došlo do promjene djetetova boravišta ili u skladu sa sporazumom između nositelja roditeljske odgovornosti.

(21)

Ako još nije pokrenut postupak u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, a uobičajeno boravište djeteta promijeni se zbog zakonitog preseljenja, nadležnost bi se trebala promijeniti u skladu s novim boravištem djeteta radi zadržavanja blizine. U slučaju kada je postupak već u tijeku, zadržavanje navedene nadležnosti do donošenja konačne odluke u okviru tog postupka ili do okončanja postupka na drugi način opravdano je iz razloga pravne sigurnosti i učinkovitosti pravosuđa. Sud pred kojim je postupak u tijeku trebao bi, međutim, imati pravo u određenim okolnostima prenijeti nadležnost na državu članicu u kojoj dijete živi nakon zakonitog preseljenja.

(22)

U slučajevima protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta te ne dovodeći u pitanje mogući izbor suda u skladu s ovom Uredbom, sudovi države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište trebali bi zadržati svoju nadležnost dok se ne uspostavi novo uobičajeno boravište u drugoj državi članici i dok se ne ispune neki specifični uvjeti. Države članice s koncentracijom nadležnosti trebale bi razmotriti omogućivanje sudu pred kojim je pokrenut postupak podnošenjem zahtjeva za povratak u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. da izvršava i nadležnost koju su stranke dogovorile ili prihvatile u skladu s ovom Uredbom u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću ako je postignut sporazum stranaka tijekom postupaka povratka. Takvi sporazumi trebali bi obuhvaćati sporazume i o povratku djeteta i o tome da se dijete ne vraća. Ako je dogovoreno da se dijete ne vraća, ono bi trebalo ostati u državi članici novog uobičajenog boravišta te bi se nadležnost za bilo koji budući postupak za skrb ondje trebala utvrditi na temelju novog uobičajenog boravišta djeteta.

(23)

Pod specifičnim uvjetima utvrđenima ovom Uredbom nadležnost u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću trebalo bi moći utvrditi i u državi članici u kojoj je u tijeku postupak razvoda, zakonske rastave ili poništaja braka između roditelja, ili u drugoj državi članici s kojom je dijete bitno povezano i o čijoj su se nadležnosti stranke ili usuglasile unaprijed, a najkasnije u trenutku pokretanja postupka pred sudom, ili su je izričito prihvatile tijekom tog postupka, čak i ako dijete nema uobičajeno boravište u toj državi članici, pod uvjetom da je izvršavanje takve nadležnosti u interesu djeteta. U skladu sa sudskom praksom Suda svaka osoba koja nije roditelj, a koja u skladu s nacionalnim pravom ima svojstvo stranke u postupku koji su pokrenuli roditelji, trebala bi se smatrati strankom u postupku za potrebe ove Uredbe i stoga bi protivljenje te stranke izboru nadležnosti koji su izvršili roditelji dotičnog djeteta, nakon datuma pokretanja postupka pred sudom, trebalo onemogućiti da se utvrdi prihvaćanje prorogacije nadležnosti od strane svih stranaka u postupku na taj datum. Prije izvršavanja nadležnosti koja se temelji na sporazumu o izboru suda ili prihvaćanju suda, sud bi trebao ispitati jesu li taj sporazum ili to prihvaćanje utemeljeni na informiranom i svojevoljnom odabiru stranaka, a ne uslijed toga što je jedna stranka iskoristila nedaće ili slab položaj druge stranke. Prihvaćanje nadležnosti tijekom postupka sud bi trebao zabilježiti u skladu s nacionalnim pravom i postupkom.

(24)

Kako bi se poštovao zahtjev blizine za svaki novi postupak u budućnosti, svaka dogovorena ili prihvaćena nadležnost trebala bi prestati čim odluka u tom postupku o stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću više ne podliježe redovnom pravnom lijeku ili postupak bude završen iz nekog drugog razloga, osim ako se stranke drukčije dogovore.

(25)

Ako se ne može utvrditi djetetovo uobičajeno boravište te se nadležnost ne može utvrditi na temelju sporazuma o izboru suda, nadležni bi trebali biti sudovi države članice u kojoj se nalazi dijete. To pravilo o nazočnosti trebalo bi se primjenjivati i na djecu izbjeglice te djecu raseljenu na međunarodnoj razini zbog nemira u njihovoj državi članici uobičajenog boravišta. Međutim, s obzirom na ovu Uredbu u vezi s člankom 52. stavkom 2. Haške konvencije iz 1996., to pravilo o nadležnosti trebalo bi se primjenjivati samo na djecu koja su imala uobičajeno boravište u određenoj državi članici prije raseljavanja. Ako je uobičajeno boravište djeteta prije raseljavanja bilo u trećoj državi, trebalo bi se primjenjivati pravilo o nadležnosti u vezi s djecom izbjeglicama i djecom raseljenom na međunarodnoj razini iz Haške konvencije iz 1996.

(26)

U iznimnim je okolnostima moguće da sud države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište nije najprikladniji sud za rješavanje predmeta. Kao iznimka i pod određenim uvjetima, ali bez obveze to učiniti, nadležni sud trebao bi moći prenijeti nadležnost za rješavanje određenog predmeta sudu druge države članice ako je taj sud prikladniji za procjenu interesa djeteta u konkretnom predmetu. U skladu sa sudskom praksom Suda sud određene države članice trebao bi prenijeti nadležnost u stvarima povezanima sa roditeljskom odgovornošću samo sudu druge države članice s kojom je dotično dijete „posebno povezano”. U ovoj bi Uredbi trebalo navesti iscrpni popis odlučujućih elemenata takve „posebne povezanosti”. Sud koji je nadležan trebao bi podnijeti zahtjev sudu druge države članice samo ako je njegova prethodna odluka da zastane s postupkom i podnese zahtjev za prijenos nadležnosti postala konačna, u slučaju da se na tu odluku može uložiti pravni lijek u skladu s nacionalnim pravom.

(27)

U iznimnim okolnostima i uzimajući u obzir interese djeteta u konkretnom slučaju sud države članice koja nije nadležna na temelju ove Uredbe, no s kojom je dijete posebno povezano u skladu s ovom Uredbom, trebao bi moći zatražiti prijenos nadležnosti od nadležnog suda države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište. Međutim, to ne bi trebalo biti dopušteno u slučajevima protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta. Nacionalnim pravom zamoljene države članice trebalo bi odrediti taj konkretni nadležni sud.

(28)

Prijenos nadležnosti, bez obzira na to je li ga zatražio sud koji želi prenijeti nadležnost ili sud koji želi dobiti nadležnost, trebao bi proizvoditi učinak samo za konkretni predmet za koji je izvršen. Nakon što postupak za koji je zatražen i odobren prijenos nadležnosti bude završen, prijenos ne bi trebao proizvoditi učinke za buduće postupke.

(29)

Ako nijedan sud države članice nije nadležan na temelju ove Uredbe, nadležnost bi se u svakoj državi članici trebala utvrditi pravom te države članice. Izraz „pravo te države članice” trebao bi obuhvaćati međunarodne instrumente koji su na snazi u toj državi članici.

(30)

Ovom Uredbom ne bi trebalo spriječiti sudove države članice koji nisu stvarno nadležni da u hitnim slučajevima poduzimaju privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, u pogledu osobe ili imovine djeteta koja se nalazi u toj državi članici. Te se mjere ne bi trebale priznavati i izvršavati ni u jednoj drugoj državi članici na temelju ove Uredbe, uz iznimku mjera koje su poduzete radi zaštite djeteta od ozbiljnog rizika kako je navedeno u članku 13. stavku 1. točki (b) Haške konvencije iz 1980. Mjere koje su poduzete radi zaštite djeteta od takvog rizika trebale bi ostati na snazi dok sud države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište ne poduzme mjere koje smatra prikladnima. Ako je to potrebno radi zaštite interesa djeteta, sud bi trebao izravno ili preko središnjih tijela obavijestiti sud države članice koji je stvarno nadležan na temelju ove Uredbe o poduzetim mjerama. Međutim, nedostavljanje tih informacija ne bi samo po sebi trebalo biti osnova za nepriznavanje mjere.

(31)

Sud koji je nadležan samo za privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, trebao bi se, ako je pred njim pokrenut postupak podnošenjem zahtjeva o meritumu, po službenoj dužnosti proglasiti nenadležnim ako je sud druge države članice stvarno nadležan u skladu s ovom Uredbom.

(32)

Ako ishod postupka pred sudom države članice koji nije nadležan na temelju ove Uredbe ovisi o odluci o prethodnom pitanju koje je obuhvaćeno područjem primjene ove Uredbe, sudovi te države članice ne bi trebali biti spriječeni na temelju ove Uredbe u odlučivanju o tom pitanju. Stoga, ako je predmet postupka, na primjer, spor o nasljeđivanju u koji je uključeno dijete i potrebno je odrediti skrbnika ad litem koji će zastupati dijete u tom postupku, država članica koja je nadležna za spor o nasljeđivanju trebala bi moći odrediti skrbnika za postupak koji je u tijeku, neovisno o tome je li ona na temelju ove Uredbe nadležna u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću. Sve takve odluke trebale bi proizvoditi učinke samo u postupcima u vezi s kojima su donesene.

(33)

Ako je za valjanost pravnog akta koji je izvršen ili treba biti izvršen u ime djeteta u ostavinskom postupku pred sudom države članice potrebno dopuštenje ili odobrenje suda, sud u toj državi članici trebao bi moći odlučiti hoće li dopustiti ili odobriti takav pravni akt, čak i ako nije nadležna na temelju ove Uredbe. Izraz „pravni akt” trebao bi obuhvaćati, primjerice, prihvaćanje ili odbijanje nasljedstva ili sporazum među strankama o podjeli ili distribuciji ostavine.

(34)

Ova Uredba ne bi trebala dovoditi u pitanje primjenu odredaba međunarodnog javnog prava koje se odnose na diplomatski imunitet. Ako se nadležnost na temelju ove Uredbe ne može izvršavati zbog diplomatskog imuniteta u skladu s međunarodnim pravom, nadležnost bi se trebala izvršavati u skladu s nacionalnim pravom države članice u kojoj dotična osoba ne uživa takav imunitet.

(35)

Ovom se Uredbom utvrđuje trenutak u kojem se smatra da je sud pokrenuo postupak za potrebe ove Uredbe. Budući da u državama članicama postoje dva različita sustava, koji nalažu ili da se pismeno kojim se pokreće postupak prvo dostavi protustranci ili da ga se prvo podnese sudu, trebalo bi dostajati da je prvi korak u skladu s nacionalnim pravom poduzet, pod uvjetom da podnositelj zahtjeva nakon toga nije propustio poduzeti sve radnje koje je morao poduzeti u skladu s nacionalnim pravom u vezi s izvršenjem drugog koraka. Uzimajući u obzir rastuću važnost posredovanja i drugih metoda alternativnog rješavanja sporova, među ostalim i tijekom sudskog postupka, u skladu sa sudskom praksom Suda trebalo bi se ujedno smatrati da je sud pokrenuo postupak u trenutku u kojem je pismeno kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedno pismeno podneseno sudu u predmetima u kojima je postupak u međuvremenu suspendiran radi pronalaska sporazumnog rješenja, na zahtjev stranke koja ga je pokrenula, a pismeno kojim se pokreće postupak još nije dostavljeno protustranci te protustranka nije znala za postupak ili nije ni na koji način sudjelovala u njemu, pod uvjetom da stranka koja je pokrenula postupak nakon toga nije propustila poduzeti sve radnje koju je morala poduzeti u vezi s dostavom pismena protustranci. U skladu sa sudskom praksom Suda u slučaju litispendencije datum pokretanja obveznog postupka mirenja pred nacionalnim tijelom za mirenje trebao bi se smatrati datumom pokretanja postupka pred „sudom”.

(36)

Uredba (EZ) br. 1393/2007 Europskog parlamenta i Vijeća (6) trebala bi se primjenjivati na dostavu pismenâ u postupcima pokrenutima na temelju ove Uredbe.

(37)

Sud države članice pred kojim je pokrenut postupak u predmetu za koji taj sud nije stvarno nadležan na temelju ove Uredbe, nego je za njega na temelju ove Uredbe stvarno nadležan sud druge države članice, trebao bi se, po službenoj dužnosti, proglasiti nenadležnim. Međutim, sud države članice s kojom je dijete posebno povezano u skladu s ovom Uredbom trebao bi imati diskrecijsko pravo zatražiti prijenos nadležnosti na temelju ove Uredbe, ali ne i obvezu da to učini.

(38)

U interesu usklađenog sudovanja, potrebno je na najmanju moguću mjeru smanjiti mogućnost paralelnih postupaka i osigurati da se ne donose proturječne odluke u različitim državama članicama. Trebao bi postojati jasan i učinkovit mehanizam rješavanja slučajeva litispendencije i povezanih tužbi, te za sprečavanje problema koji proizlaze iz nacionalnih razlika u vezi s određivanjem trenutka kada se smatra da je postupak u tijeku. Za potrebe ove Uredbe taj trenutak trebao bi se utvrditi autonomno. Međutim, kako bi se poboljšala učinkovitost sporazuma o isključivoj nadležnosti suda, odredbe ove Uredbe o litispendenciji ne bi trebale predstavljati prepreku u slučajevima u kojima roditelji prenesu isključivu nadležnost na sudove određene države članice.

(39)

U postupcima u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću na temelju ove Uredbe te postupcima povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. trebalo bi, kao temeljno načelo, djetetu koje je predmet tog postupka, a u stanju je oblikovati svoja mišljenja, u skladu sa sudskom praksom Suda, pružiti stvarnu i učinkovitu mogućnost da izrazi svoja mišljenja te bi ta mišljenja trebalo uzeti u obzir pri procjeni interesa djeteta. Mogućnost da dijete slobodno izrazi svoja mišljenja u skladu s člankom 24. stavkom 1. Povelje i u kontekstu članka 12. Konvencije UN-a o pravima djeteta ima važnu ulogu u primjeni ove Uredbe. Uredbom bi, međutim, trebalo nacionalnom pravu i postupku država članica prepustiti pitanje o tome tko će saslušati dijete i kako će se saslušanje djeteta provesti. Slijedom navedenog, ne bi trebao biti cilj ove Uredbe određivanje toga bi li dijete trebao saslušati sudac osobno ili posebno osposobljen stručnjak koji će kasnije izvijestiti sud, ili bi li dijete trebalo biti saslušano u sudnici ili drugdje odnosno drugim sredstvima. Nadalje, iako pravo djeteta da ga se sasluša ostaje njegovo pravo, ono ne može predstavljati apsolutnu obvezu, nego se mora razmotriti uzimajući u obzir interese djeteta, primjerice, u slučajevima koji uključuju sporazume među strankama.

Iako se, u skladu sa sudskom praksom Suda, člankom 24. Povelje i Uredbom (EZ) br. 2201/2003 ne nalaže da sud države članice podrijetla u svakom predmetu saslušanjem stekne uvid u mišljenja djeteta te taj sud zadržava određeni stupanj diskrecijskog prava, sudskom praksom također se predviđa da, ako sud odluči pružiti mogućnost saslušanja djeteta, sud je dužan poduzeti sve mjere prikladne za organizaciju takvog saslušanja, uzimajući u obzir interese djeteta i okolnosti svakog pojedinačnog slučaja, kako bi se osigurala učinkovitost tih odredaba, te pružiti djetetu stvarnu i učinkovitu mogućnost da izrazi svoja mišljenja. Sud države članice podrijetla trebao bi, u mjeri u kojoj je to moguće i uvijek uzimajući u obzir interese djeteta, poslužiti se svim sredstvima koja su mu na raspolaganju u okviru nacionalnog prava i posebnim instrumentima međunarodne pravosudne suradnje, uključujući, prema potrebi, one predviđene Uredbom Vijeća (EZ) br. 1206/2001 (7).

(40)

U slučajevima protupravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta, povratak djeteta trebao bi se postići bez odgode te bi se u tu svrhu i dalje trebala primjenjivati Haška konvencija iz 1980. kako je dopunjena ovom Uredbom, posebno poglavlje III.

(41)

Kako bi se postupci povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. dovršavali što je prije moguće, države članice trebale bi, u skladu sa svojim nacionalnim strukturama sudova, razmotriti koncentriranje nadležnosti za te postupke na što ograničeniji broj sudova. Nadležnost za slučajeve otmice djece mogla bi biti koncentrirana na jednom sudu za cijelu zemlju ili na ograničenom broju sudova, polazeći, primjerice, od broja drugostupanjskih sudova i koncentrirajući nadležnost za slučajeve međunarodne otmice djeteta na jedan prvostupanjski sud u svakom okrugu drugostupanjskog suda.

(42)

U postupcima povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. sudovi svakog stupnja trebali bi donijeti odluku u roku od šest tjedana, osim ako je to nemoguće zbog iznimnih okolnosti. Primjena načinâ alternativnog rješavanja sporova ne bi se sama po sebi trebala smatrati iznimnom okolnosti zbog koje se smije prekoračiti vremenski okvir. Međutim, iznimne okolnosti mogle bi nastati prilikom primjene načinâ alternativnog rješavanja sporova ili bi mogle proizići iz njih. Za prvostupanjski sud početak vremenskog okvira trebao bi biti trenutak pokretanja postupka pred sudom. Za sud višeg stupnja početak vremenskog okvira trebao bi biti trenutak kada su poduzeti svi potrebni postupovni koraci. Ovisno o predmetnom pravnom sustavu, ti bi koraci mogli obuhvaćati dostavu pravnog lijeka protustranci, u državi članici u kojoj se sud nalazi ili u drugoj državi članici, prosljeđivanje predmeta i pravnog lijeka drugostupanjskom sudu u državama članicama u kojima se pravni lijek mora podnijeti sudu na čiju se odluku ulaže ili zahtjev jedne od stranaka za zakazivanje saslušanja ako je takav zahtjev potreban u okviru nacionalnog prava. Države članice trebale bi također razmotriti ograničavanje broja pravnih lijekova na samo jedan pravni lijek na odluku kojom se odobrava ili odbija povratak djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980.

(43)

U svim predmetima koji se odnose na djecu, a posebno slučajevima međunarodne otmice djeteta, sudovi bi trebali razmotriti mogućnost postizanja rješenja posredovanjem i drugim prikladnim sredstvima, prema potrebi uz pomoć postojećih mreža i potpornih struktura za posredovanje u prekograničnim sporovima koji se odnose na roditeljsku odgovornost. Međutim, zbog takvih se nastojanja ne bi trebali pretjerano produljiti postupci povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. Osim toga, posredovanje ne mora uvijek biti prikladno, posebno u slučajevima nasilja u obitelji. Ako tijekom postupka povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. roditelji postignu sporazum o povratku djeteta ili o tome da se dijete ne vraća te ujedno o stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, ovom bi se Uredbom trebalo pod određenim okolnostima omogućiti da se dogovore o tome da bi sud pred kojim je pokrenut postupak u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. trebao biti nadležan za davanje obvezujućih pravnih učinaka njihovu sporazumu, bilo uključivanjem tog sporazuma u odluku, njegovim odobravanjem ili bilo kojim drugim načinom koji je predviđen u okviru nacionalnog prava i postupka. Države članice s koncentracijom nadležnosti trebale bi stoga razmotriti omogućivanje sudu pred kojim je pokrenut postupak povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. da izvršava i nadležnost o kojoj su se stranke dogovorile ili koju su prihvatile u skladu s ovom Uredbom u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću ako je tijekom tog postupka povratka postignut sporazum stranaka.

(44)

Sudovi države članice u koju je dijete protupravno odvedeno ili u kojoj je ono protupravno zadržano trebali bi imati mogućnost odbiti povratak u posebnim, opravdanim slučajevima, kako je dopušteno Haškom konvencijom iz 1980. Prije nego što to učini, sud bi trebao razmotriti jesu li uspostavljene ili bi se mogle poduzeti prikladne mjere zaštite kako bi se dijete zaštitilo od ozbiljnog rizika navedenog u članku 13. stavku 1. točki (b) Haške konvencije iz 1980.

(45)

Ako sud razmatra odbijanje povratka djeteta isključivo na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) Haške konvencije iz 1980., ne bi trebao odbiti povratak djeteta ako stranka koja traži povratak djeteta uvjeri sud da su poduzeti prikladni aranžmani kako bi se zajamčila zaštita djeteta nakon povratka ili se sud na drugi način uvjeri u to. Primjeri takvih aranžmana mogli bi uključivati sudski nalog iz te države članice kojim se podnositelju zahtjeva zabranjuje približavanje djetetu, privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, iz te države članice kojima se omogućuje da dijete ostane s roditeljem koji ga je oteo, a primarni je djetetov skrbnik, dok se u toj državi članici nakon povratka ne donese odluka o meritumu prava na skrb, ili dokaz o dostupnim zdravstvenim ustanovama za dijete kojem je potrebno liječenje. Koja je vrsta aranžmana prikladna u pojedinom slučaju trebalo bi ovisiti o konkretnom ozbiljnom riziku kojem bi dijete moglo biti izloženo povratkom bez tih aranžmana. Sud koji nastoji utvrditi jesu li poduzeti prikladni aranžmani trebao bi se ponajprije oslanjati na stranke te bi, ako je potrebno i primjereno, trebao zatražiti pomoć središnjih tijela ili sudaca koji djeluju u okviru mreže, posebno Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je uspostavljena Odlukom Vijeća 2001/470/EZ (8), i Međunarodne haške sudačke mreže.

(46)

Kada nalaže povratak djeteta, sud bi prema potrebi trebao moći naložiti sve privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, u skladu s ovom Uredbom koje smatra potrebnima radi zaštite djeteta od ozbiljnog rizika od fizičke opasnosti ili psihičke traume do kojeg bi došlo povratkom jer bi to u suprotnom dovelo do odbijanja povratka. Takvim privremenim mjerama i njihovim optjecajem ne bi trebalo odgoditi postupke povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. ili ugroziti razgraničenja nadležnosti između suda pred kojim se vodi postupak povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. i suda koji je nadležan u vezi s meritumom roditeljske odgovornosti u skladu s ovom Uredbom. Ako je to potrebno, sud pred kojim se vodi postupak povratka u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. trebao bi se savjetovati sa sudom ili nadležnim tijelima države članice u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, uz pomoć središnjih tijela ili sudaca koji djeluju u okviru mreže, posebno Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima te Međunarodne haške sudačke mreže. Te bi mjere trebalo priznati i izvršavati u svim drugim državama članicama, uključujući države članice koje su nadležne na temelju ove Uredbe, dok sud takve države članice ne poduzme mjere koje smatra prikladnima. Tim bi se privremenim mjerama, uključujući zaštitne mjere, moglo odrediti, primjerice, da bi dijete trebalo nastaviti živjeti s primarnim skrbnikom ili na koji bi se način trebao ostvarivati kontakt s djetetom nakon povratka dok sud djetetova uobičajenog boravišta ne poduzme mjere koje smatra prikladnima. Time se ne bi smjelo dovesti u pitanje nijednu mjeru ili odluku koju je sud uobičajenog boravišta donio nakon povratka djeteta.

(47)

Odluku kojom se nalaže povratak djeteta trebalo bi biti moguće proglasiti privremeno izvršivom, neovisno o pravnom lijeku, ako je povratak djeteta prije odluke o pravnom lijeku u interesima djeteta. Nacionalnim pravom može se utvrditi koji sud može proglasiti odluku privremeno izvršivom.

(48)

Ako sud države članice u koju je dijete protupravno odvedeno ili u kojoj je protupravno zadržano odluči odbiti povratak djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980., u svojoj odluci trebao bi izričito navesti upućivanje na odgovarajuće članke Haške konvencije iz 1980. na kojima temelji odbijanje. Neovisno o tome je li ta odluka o odbijanju konačna ili se na nju još može uložiti pravni lijek, ona bi se mogla zamijeniti naknadnom odlukom koju je sud države članice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište prije protupravnog odvođenja ili zadržavanja donio u postupku za skrb. Tijekom tog postupka sve bi okolnosti, uključujući, ali ne ograničavajući se na ponašanje roditelja, trebalo temeljito ispitati uzimajući u obzir interese djeteta. Ako odluka koja je donesena u pogledu merituma prava na skrb podrazumijeva povratak djeteta, za njegov povratak ne bi trebao biti potreban nikakav poseban postupak priznavanja i izvršenja te odluke u bilo kojoj drugoj državi članici.

(49)

Sud koji odbije povratak djeteta isključivo na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) i/ili članka 13. stavka 2. Haške konvencije iz 1980. trebao bi po službenoj dužnosti izdati potvrdu uz upotrebu odgovarajućeg obrasca iz ove Uredbe. Svrha je te potvrde obavješćivanje stranaka da, u roku od tri mjeseca od primanja obavijesti o odluci kojom se povratak djeteta odbija, pred sudom u državi članici u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije protupravnog odvođenja ili zadržavanja mogu pokrenuti postupak podnošenjem zahtjevâ u pogledu merituma prava na skrb ili, ako je pred tim sudom već pokrenut postupak, dostaviti sudu relevantna pismena u vezi s postupkom povratka.

(50)

Ako je postupak o meritumu prava na skrb već u tijeku u državi članici u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije protupravnog odvođenja ili zadržavanja u trenutku u kojem sud pred kojim je pokrenut postupak podnošenjem zahtjeva za povratak u skladu Haškom konvencijom iz 1980. odbije povratak djeteta isključivo na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) i/ili članka 13. stavka 2. Haške konvencije iz 1980., sud koji je odbio povratak djeteta trebao bi, ako zna za taj postupak, u roku od mjesec dana od donošenja svoje odluke sudu pred kojim je pokrenut postupak o meritumu prava na skrb proslijediti presliku odluke, odgovarajuću potvrdu i, ako je primjenjivo, prijepis, sažetak ili zapisnik sa saslušanja te sva druga pismena koja smatra relevantnima. Izraz „sva druga pismena koja smatra relevantnima” trebao bi se odnositi na sva pismena koja sadržavaju informacije koje bi mogle utjecati na ishod tog postupka za skrb, ako te informacije nisu već sadržane u odluci kojom se odbija povratak.

(51)

Ako postupak o meritumu prava na skrb još nije u tijeku u državi članici u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije protupravnog odvođenja ili zadržavanja, a jedna od stranaka u toj državi članici pred sudom pokrene postupak u roku od tri mjeseca od datuma obavijesti o odluci kojom se odbija povratak djeteta, ta bi stranka sudu pred kojim je pokrenut postupak podnošenjem zahtjeva u vezi s meritumom prava na skrb trebala podnijeti presliku odluke kojom se odbija povratak djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980., odgovarajuću potvrdu i, ako je primjenjivo, prijepis, sažetak ili zapisnik sa saslušanja. Time se ne sprečava da sud pred kojim je pokrenut postupak zatraži sva dodatna pismena koja smatra relevantnima, a sadržavaju informacije koje bi mogle utjecati na ishod postupka o meritumu prava na skrb, ako te informacije nisu već sadržane u odluci kojom se odbija povratak.

(52)

Ako je stranka pokrenula postupak pred sudom koji je stvarno nadležan u vezi s pravom na skrb u roku od tri mjeseca od obavijesti o odluci kojom se odbija povratak djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. ili ako je postupak za skrb već bio u tijeku pred tim sudom u trenutku primitka te odluke suda o odbijanju povratka djeteta, svaka odluka koja proizlazi iz tog postupka, a odnosi se na meritum prava na skrb te podrazumijeva povratak djeteta u tu državu članicu, trebala bi biti izvršiva u bilo kojoj drugoj državi članici u skladu s poglavljem IV. odjeljkom 2. ove Uredbe, bez potrebe za ikakvim posebnim postupkom i bez mogućnosti protivljenja njezinu priznavanju. To bi se trebalo primjenjivati osim ako i u mjeri u kojoj se utvrdi da je u proturječju s kasnijom odlukom koja se odnosi na roditeljsku odgovornost u pogledu istog djeteta, pod uvjetom da je za odluku o meritumu prava na skrb koja podrazumijeva povratak djeteta izdana potvrda za „povlaštene odluke”. Ako je postupak pokrenut pred sudom koji je stvarno nadležan u vezi s pravom na skrb nakon isteka tri mjeseca ili ako uvjeti za izdavanje potvrde za takve povlaštene odluke nisu ispunjeni, odluka o meritumu prava na skrb koja iz toga proizlazi trebala bi biti priznata i izvršena u drugim državama članicama u skladu s poglavljem IV. odjeljkom 1. ove Uredbe.

(53)

Ne dovodeći u pitanje druge instrumente Unije, ako nije moguće osobno saslušati stranku ili dijete i ako su dostupna tehnička sredstva, sud bi mogao razmotriti održavanje saslušanja putem videokonferencije ili drugog oblika komunikacijske tehnologije, osim ako zbog posebnih okolnosti slučaja upotreba takve tehnologije ne bi bilo primjerena za pravično vođenje postupka.

(54)

Uzajamno povjerenje u pravosuđe u Uniji opravdava načelo da bi odluke u bračnim sporovima i u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću donesene u jednoj državi članici trebale biti priznate u svim državama članicama bez potrebe za bilo kakvim postupkom za priznavanje. Osobito, ako nadležna tijela zamoljene države članice dobiju odluku o razvodu, zakonskoj rastavi ili poništaju braka koja je donesena u drugoj državi članici i više se ne može osporiti u državi članici podrijetla, ona bi trebala priznati tu odluku po sili zakona bez ikakvog posebnog postupka i u skladu s njom ažurirati svoj registar o građanskom stanju. Odluka o tome može li razloge za odbijanje iznijeti stranka ili se navode po službenoj dužnosti u okviru nacionalnog prava prepušta se nacionalnom pravu. Time se ne sprečava bilo koju zainteresiranu stranu da, u skladu s ovom Uredbom, podnese zahtjev za odluku o tome da nema razloga za odbijanje priznavanja kako se navodi u ovoj Uredbi. Nacionalnim pravom države članice u kojoj je takav zahtjev podnesen trebalo bi utvrditi tko je zainteresirana strana koja ima pravo podnijeti takav zahtjev.

(55)

Priznavanje i izvršenje odluka, autentičnih isprava i sporazuma donesenih u nekoj državi članici trebalo bi se temeljiti na načelu uzajamnog povjerenja. Stoga bi razlozi za nepriznavanje trebali biti svedeni na minimum s obzirom na glavni cilj ove Uredbe, odnosno olakšavanje priznavanja i izvršenja te učinkovitu zaštitu interesa djeteta.

(56)

Priznavanje odluke trebalo bi odbiti samo ako postoji razlog ili više razloga za odbijanje priznavanja predviđenih ovom Uredbom. Popis razloga za odbijanje priznavanja naveden u ovoj Uredbi je iscrpan. Ne bi trebalo biti moguće pozvati se na razloge za odbijanje koji nisu navedeni u ovoj Uredbi, primjerice na kršenje pravila o litispendenciji. U stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću kasnija odluka uvijek ima prednost pred ranijom odlukom s učinkom u budućnosti u onoj mjeri u kojoj su te dvije odluke proturječne.

(57)

U pogledu mogućnosti koja se pruža djetetu da izrazi svoja mišljenja, o prikladnoj metodi saslušanja djeteta trebao bi odlučivati sud podrijetla. Stoga ne bi trebalo biti moguće odbiti priznavanje odluke isključivo na temelju toga što je sud podrijetla primijenio različitu metodu za saslušanje djeteta od one koju bi primijenio sud države članice priznavanja. Država članica u kojoj se traži priznavanje ne bi ga trebala odbiti ako se primjenjuje jedna od iznimaka od tog konkretnog razloga za odbijanje kako je dopušteno ovom Uredbom. Tim se iznimkama osigurava da sud u državi članici izvršenja ne bi trebao moći odbiti izvršiti odluku isključivo na temelju toga da se djetetu nije pružila mogućnost da izrazi svoja mišljenja, uzimajući u obzir njegove interese, ako se postupak odnosio samo na djetetovu imovinu i pod uvjetom da pružanje takve mogućnosti nije bilo potrebno s obzirom na predmet spora, ili u slučaju postojanja ozbiljnih razloga, uzimajući posebno u obzir hitnost slučaja. Ti ozbiljni razlozi mogli bi se navesti, primjerice, kada postoji neposredna opasnost po djetetov fizički i psihički integritet ili život te bi svaka daljnja odgoda mogla uključivati rizik da se ta opasnost ostvari.

(58)

Nadalje, cilj da prekogranični sporovi koji se odnose na djecu budu kraći i jeftiniji opravdava ukidanje proglašenja izvršivosti ili prijave izvršenja, ako je primjenjivo, prije izvršenja u državi članici izvršenja za sve odluke u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću. Dok se Uredbom (EZ) br. 2201/2003 taj uvjet ukinuo samo za određene odluke kojima se odobrava pravo na kontakt i određene odluke koje podrazumijevaju povratak djeteta, ovom bi se Uredbom taj uvjet ukinuo za prekogranično izvršenje svih odluka u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću uz istodobno zadržavanje još povoljnijeg tretmana određenih odluka kojima se odobrava pravo na kontakt i određenih odluka koje podrazumijevaju povratak djeteta. Stoga, podložno ovoj Uredbi, s odlukom koju je donio sud bilo koje druge države članice trebalo bi postupati kao da je donesena u državi članici izvršenja.

(59)

Ako sud koji je stvarno nadležan naloži privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, trebalo bi osigurati optjecaj tih mjera na temelju ove Uredbe. Međutim, privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, koje je naložio takav sud bez pozivanja tuženika pred sud ne bi trebalo priznati ni izvršiti na temelju ove Uredbe, osim ako je odluka koja sadržava mjeru dostavljena tuženiku prije izvršenja. To ne bi trebalo sprečavati priznavanje i izvršenje tih mjera na temelju nacionalnog prava. Ako sud države članice koji nije stvarno nadležan naloži privremene mjere, uključujući zaštitne mjere, njihov bi optjecaj na temelju ove Uredbe trebao biti ograničen na mjere poduzete u slučajevima međunarodne otmice djece i usmjerene na zaštitu djeteta od ozbiljnog rizika iz članka 13. stavka 1. točke (b) Haške konvencije iz 1980. Te bi se mjere trebale primjenjivati dok sud države članice koji je stvarno nadležan na temelju ove Uredbe ne poduzme mjere koje smatra prikladnima.

(60)

Budući da bi postupci izvršenja, ovisno o nacionalnom pravu, mogli biti sudski ili izvansudski, „tijela nadležna za izvršenje” mogla bi obuhvaćati sudove, sudske ovršitelje i sva druga tijela utvrđena nacionalnim pravom. Kada se u ovoj Uredbi uz tijela nadležna za izvršenje spominju i sudovi, time bi se trebali obuhvatiti slučajevi u kojima je tijelo koje nije sud u skladu s nacionalnim pravom tijelo nadležno za izvršenje, no određene odluke rezervirane su za sudove, ili od početka ili u obliku preispitivanja postupaka tijela nadležnog za izvršenje. Tijelo nadležno za izvršenje ili sud države članice izvršenja trebao bi biti odgovoran za nalaganje, poduzimanje ili pripremu posebnih mjera koje treba poduzeti u fazi izvršenja, kao što su bilo koje neprisilne mjere koje bi mogle biti na raspolaganju u skladu s nacionalnim pravom te države članice ili bilo koje prisilne mjere koje bi mogle biti na raspolaganju u skladu s tim pravom, uključujući novčane kazne, kaznu zatvora ili preuzimanje djeteta od strane sudskog ovršitelja.

(61)

Kako bi se olakšalo izvršenje odluka o ostvarivanju prava na kontakt iz druge države članice, tijela nadležna za izvršenje ili sudovi u državi članici izvršenja trebali bi imati pravo detaljno utvrditi praktične okolnosti ili pravne uvjete koji se zahtijevaju u skladu s pravom države članice izvršenja. Aranžmanima predviđenima ovom Uredbom trebalo bi se u državi članici izvršenja olakšati izvršenje odluke koja u suprotnom možda ne bi bila izvršiva zbog svoje neodređenosti tako da tijelo nadležno za izvršenje ili sud izvršenja može odluku učiniti konkretnijom i preciznijom. Isto tako, na isti bi način trebalo utvrditi sve druge aranžmane radi usklađivanja s pravnim zahtjevima u okviru nacionalnog prava izvršenja države članice izvršenja, kao što je sudjelovanje tijela za zaštitu djece ili psihologa u fazi izvršenja. Međutim, nijednim takvim aranžmanom ne bi se trebalo utjecati na bitne elemente odluke o ostvarivanju prava na kontakt niti ih nadilaziti. Nadalje, ovlašću za prilagodbu mjera na temelju ove Uredbe ne bi se trebalo omogućiti sudu izvršenja da mjere koje ne postoje u okviru prava države članice izvršenja zamijeni drugim mjerama.

(62)

Izvršenjem odluke donesene u jednoj državi članici u drugoj državi članici bez proglašenja izvršivosti ne bi se trebalo ugroziti poštovanje prava na obranu. Stoga bi osoba protiv koje se traži izvršenje trebala moći podnijeti zahtjev za odbijanje priznavanja ili izvršenja odluke ako smatra da postoji jedan od razloga za odbijanje priznavanja ili izvršenja na temelju ove Uredbe. Na nacionalnom je pravu da odredi trebaju li se razlozi za odbijanje priznavanja utvrđeni u ovoj Uredbi ispitati po službenoj dužnosti ili na temelju zahtjeva. Stoga bi jednako ispitivanje trebalo biti moguće u kontekstu odbijanja izvršenja. Primjenom bilo kojeg nacionalnog razloga za odbijanje ne bi se trebalo uzrokovati produljenje uvjeta i modaliteta razloga predviđenih ovom Uredbom.

(63)

Stranka koja osporava izvršenje odluke donesene u drugoj državi članici trebala bi, koliko je to moguće i u skladu s pravnim sustavom države članice izvršenja, to moći učiniti u postupku za izvršenje te bi trebala moći u okviru jednog postupka, uz razloge za odbijanje predviđene ovom Uredbom, iznijeti i razloge za odbijanje dostupne na temelju prava države članice u kojoj se traži izvršenje, a koji bi se nastavili primjenjivati jer nisu nespojivi s razlozima predviđenima ovom Uredbom. Ti bi razlozi, na primjer, mogli uključivati osporavanja koja se temelje na formalnim pogreškama u skladu s nacionalnim pravom u aktu o izvršenju ili na tvrdnji da je djelovanje koje se zahtijeva odlukom već obavljeno ili je postalo nemoguće, na primjer u slučaju više sile, ozbiljne bolesti osobe kojoj dijete treba predati, kazne zatvora ili smrti te osobe, činjenice da je država članica u koju dijete treba vratiti zahvaćena ratom nakon što je odluka donesena, ili odbijanje izvršenja odluke koja na temelju prava države članice u kojoj se izvršenje traži nema izvršivog sadržaja i ne može se prilagoditi u tu svrhu.

(64)

Kako bi se osobu protiv koje se traži izvršenje obavijestilo o izvršenju odluke donesene u drugoj državi članici, potvrda utvrđena ovom Uredbom, kojoj je, prema potrebi, priložena odluka, trebala bi se dostaviti toj osobi u razumnom roku prije prve mjere izvršenja. U tom bi kontekstu „prva mjera izvršenja” trebalo značiti prva mjera izvršenja nakon takve dostave. Prema sudskoj praksi Suda stranka protiv koje se traži izvršenje ima pravo na učinkovit pravni lijek, što uključuje mogućnost pokretanja postupka za osporavanje izvršivosti odluke prije stvarnog početka izvršenja.

(65)

U stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću izvršenje će se uvijek odnositi na dijete, a u mnogim slučajevima na predaju djeteta osobi koja nije osoba s kojom dijete u to vrijeme boravi i/ili na premještanje djeteta u drugu državu članicu. Primarni cilj stoga bi trebalo biti postizanje ravnoteže između načelnog prava podnositelja zahtjeva na postizanje što brže provedbe odluke i u prekograničnim predmetima u Uniji i, ako je to potrebno, također primjenom prisilnih mjera, te potrebe ograničavanja, koliko god je to moguće, izloženosti djeteta takvim potencijalno traumatičnim prisilnim mjerama izvršenja u slučajevima u kojima se to ne može izbjeći. Tu bi procjenu trebala izvršiti tijela nadležna za izvršenje i sudovi u svakoj državi članici s obzirom na svaki pojedinačni slučaj.

(66)

Ovom Uredbom nastoje se uspostaviti jednaki uvjeti u pogledu prekograničnog izvršenja odluka u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću među državama članicama. U nizu država članica te su odluke već izvršive iako se na njih još može uložiti ili je već uložen pravni lijek. U drugim državama članicama izvršiva je samo konačna odluka na koju se više ne može uložiti redovni pravni lijek. Kako bi se uzele u obzir hitne situacije, ovom se Uredbom stoga predviđa da sud države članice podrijetla određene odluke u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću može proglasiti privremeno izvršivima, čak i ako se na njih još može uložiti pravni lijek, i to odluke kojima se nalaže povratak djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980. i odluke kojima se dodjeljuje pravo na kontakt.

(67)

Pri postupcima izvršenja koja se odnose na djecu važno je, međutim, da tijela nadležna za izvršenje ili sudovi mogu brzo reagirati na bitnu promjenu okolnosti, među ostalim na osporavanja odluke u državi članici podrijetla, prestanak izvršivosti odluke i prepreke ili hitne situacije na koje nailaze u fazi izvršenja. Stoga bi se postupak izvršenja trebao suspendirati, na zahtjev ili po službenoj dužnosti tijela ili suda, ako je izvršivost odluke suspendirana u državi članici podrijetla. Međutim, tijelo nadležno za izvršenje ili sud ne bi trebao imati obvezu aktivno istražiti je li u međuvremenu izvršivost suspendirana u državi članici podrijetla, slijedom pravnog lijeka ili na drugi način, ako nema naznaka da je to slučaj. Nadalje, suspenziju ili odbijanje izvršenja u državi članici izvršenja trebalo bi omogućiti na zahtjev te bi, čak i ako se utvrdi da postoji jedan ili više razloga sadržanih u ovoj Uredbi ili dopuštenih ovom Uredbom, suspenziju ili odbijanje izvršenja u državi članici izvršenja trebalo prepustiti diskreciji tijela nadležnog za izvršenje ili suda.

(68)

Ako se na odluku još može uložiti pravni lijek u državi članici podrijetla, a rok za ulaganje redovnog pravnog lijeka još nije istekao, tijelo nadležno za izvršenje ili sud u državi članici izvršenja trebao bi imati diskrecijsko pravo suspendirati postupak izvršenja na zahtjev. U tim slučajevima može navesti rok u kojem se pravni lijek treba uložiti u državi članici podrijetla kako bi se dobila ili zadržala suspenzija postupka izvršenja. Navođenje roka trebalo bi imati učinak samo za suspenziju postupka izvršenja i ne bi trebalo utjecati na rok za ulaganje pravnog lijeka u skladu s postupovnim pravilima države članice podrijetla.

(69)

U iznimnim slučajevima tijelo nadležno za izvršenje ili sud trebao bi moći suspendirati postupak izvršenja ako bi se izvršenjem dijete izložilo ozbiljnom riziku od fizičke opasnosti ili psihičke traume zbog privremenih prepreka koje su se pojavile nakon što je odluka donesena ili na temelju bilo koje druge bitne promjene okolnosti. Izvršenje bi se trebalo nastaviti čim ozbiljan rizik od fizičke opasnosti ili psihičke traume prestane postojati. Međutim, ako nastavi postojati, prije odbijanja izvršenja trebalo bi poduzeti sve odgovarajuće korake u skladu s nacionalnim pravom i postupkom, među ostalim, prema potrebi, uz pomoć drugih relevantnih stručnjaka, kao što su socijalni radnici ili dječji psiholozi, kako bi se nastojalo osigurati provedbu odluke. Osobito bi tijelo nadležno za izvršenje ili sud trebao, u skladu s nacionalnim pravom i postupkom, nastojati prevladati sve prepreke nastale zbog promjene okolnosti, kao što je iskazivanje očitog protivljenja djeteta tek nakon što je odluka donesena, a koje je toliko snažno da bi, ako se zanemari, dovelo do ozbiljnog rizika od fizičke opasnosti ili psihičke traume za dijete.

(70)

Autentične isprave i sporazumi između stranaka o zakonskoj rastavi i razvodu koji imaju obvezujući pravni učinak u jednoj državi članici trebali bi se smatrati istovrijednima „odlukama” u svrhu primjene pravila o priznavanju. Autentične isprave i sporazumi između stranaka u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću koji su izvršivi u jednoj državi članici trebali bi se smatrati istovrijednima „odlukama” u svrhu primjene pravila o priznavanju i izvršenju.

(71)

Iako se obveza pružanja mogućnosti djetetu da izrazi svoja mišljenja u skladu s ovom Uredbom ne bi trebala primjenjivati na autentične isprave i sporazume, pravo djeteta na izražavanje mišljenja trebalo bi se i dalje primjenjivati u skladu s člankom 24. Povelje te s obzirom na članak 12. Konvencije UN-a o pravima djeteta kako su provedeni na temelju nacionalnog prava i postupka. Činjenica da djetetu nije dana mogućnost da izrazi svoja mišljenja ne bi automatski trebala biti razlog za odbijanje priznavanja i izvršenja autentičnih isprava i sporazuma u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću.

(72)

U stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću u svim bi državama članicama trebala biti određena središnja tijela. Države članice trebale bi razmotriti određivanje istog središnjeg tijela za ovu Uredbu kao što je ono određeno za haške konvencije iz 1980. i 1996. Države članice trebale bi osigurati da središnja tijela imaju odgovarajuće financijske i ljudske resurse kako bi mogla izvršavati zadaće koje su im dodijeljene na temelju ove Uredbe.

(73)

Odredbe ove Uredbe u pogledu suradnje u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću ne bi se trebale primjenjivati na obradu zahtjeva za povratak na temelju Haške konvencije iz 1980. koji, u skladu s člankom 19. te konvencije i ustaljenom sudskom praksom Suda, nisu postupci u vezi s meritumom roditeljske odgovornosti. Primjenu Haške konvencije iz 1980. trebalo bi, međutim, dopuniti odredbama ove Uredbe u vezi s međunarodnim otmicom djece te poglavljem ove Uredbe o priznavanju i izvršenju i poglavljem o općim odredbama.

(74)

Središnja tijela trebala bi pružati potporu sudovima i nadležnim tijelima, a u određenim slučajevima i nositeljima roditeljske odgovornosti, u prekograničnim postupcima te surađivati kako u općim pitanjima tako i u pojedinim predmetima, među ostalim i u svrhu promicanja postizanja sporazumnog rješenja u obiteljskim sporovima.

(75)

Osim u hitnim slučajevima i ne dovodeći u pitanje izravnu suradnju i komunikaciju među sudovima dopuštenu na temelju ove Uredbe, zahtjeve u skladu s ovom Uredbom u pogledu suradnje u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću mogli bi postaviti sudovi i nadležna tijela te bi ih trebali podnijeti središnjem tijelu države članice suda koji podnosi zahtjev ili nadležnog tijela koje podnosi zahtjev. Određene zahtjeve mogli bi postaviti i nositelji roditeljske odgovornosti te bi ih trebali podnijeti središnjem tijelu uobičajenog boravišta podnositelja zahtjeva. Takvim zahtjevima trebali bi biti obuhvaćeni zahtjevi za pružanjem informacija i pomoći nositeljima roditeljske odgovornosti koji zahtijevaju priznavanje i izvršenje odluka na području zamoljenog središnjeg tijela, posebno u vezi s pravima na kontakt i povratkom djeteta, uključujući, prema potrebi, informacije o dobivanju pravne pomoći; zahtjevi za olakšavanje postizanja sporazuma među nositeljima roditeljske odgovornosti posredovanjem ili drugim načinima alternativnog rješavanja sporova te zahtjevi upućeni sudu ili nadležnom tijelu da razmotri potrebu za poduzimanjem mjera za zaštitu djeteta ili njegove imovine.

(76)

Primjer hitnog slučaja koji omogućuje izravan početni kontakt sa sudom ili nadležnim tijelom zamoljene države članice je izravan zahtjev upućen nadležnom tijelu druge države članice da razmotri potrebu za poduzimanjem mjera za zaštitu djeteta ako se pretpostavlja da je dijete u neposrednoj opasnosti. Obveza postupanja putem kanalâ središnjeg tijela trebala bi biti obvezna samo za početne zahtjeve; sva naknadna komunikacija sa sudom, nadležnim tijelom ili podnositeljem zahtjeva mogla bi se ostvarivati i izravno.

(77)

Središnja tijela ili nadležna tijela ne bi trebalo sprečavati u tome da sklapaju ili održavaju postojeće sporazume ili aranžmane sa središnjim ili nadležnim tijelima jedne države članice ili više njih, kojima se omogućuje izravna komunikacija u međusobnim odnosima. Nadležna tijela trebala bi obavijestiti svoja središnja tijela o takvim sporazumima ili aranžmanima.

(78)

U posebnim slučajevima u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću koje su obuhvaćene područjem primjene ove Uredbe središnja tijela trebala bi međusobno surađivati u pružanju pomoći sudovima i nadležnim tijelima te nositeljima roditeljske odgovornosti. Pomoć koju pruža zamoljeno središnje tijelo trebala bi posebno uključivati pronalaženje djeteta, izravno ili putem sudova, nadležnih tijela ili drugih tijela, ako je to potrebno za provedbu zahtjeva u skladu s ovom Uredbom, te dostavu svih drugih informacija koje su relevantne za postupke u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću.

(79)

Zamoljena središnja tijela trebala bi također poduzeti sve odgovarajuće mjere za olakšavanje komunikacije među sudovima, ako je to potrebno, posebno radi primjene pravila o prijenosu nadležnosti, o privremenim mjerama, uključujući zaštitne mjere, u hitnim slučajevima, posebno ako se odnose na međunarodnu otmicu djeteta, a cilj im je zaštita djeteta od ozbiljnog rizika iz članka 13. stavka 1. točke (b) Haške konvencije iz 1980., te o litispendenciji i paralelnim postupcima. U tu svrhu u nekim slučajevima može biti dostatno pružanje informacija za daljnju izravnu komunikaciju, primjerice pružanje podataka za kontakt tijela odgovornih za dobrobit djece, sudaca koji djeluju u okviru mreže ili nadležnog suda.

(80)

Kako bi se postigli ciljevi ove Uredbe i ne dovodeći u pitanje zahtjeve u skladu s nacionalnim postupovnim pravom, sud koji podnosi zahtjev ili nadležno tijelo koje podnosi zahtjev trebalo bi imati diskrecijsko pravo slobodno odabrati jedan od dostupnih načina dobivanja potrebnih informacija.

(81)

Ako je u državi članici koja podnosi zahtjev podnesen zahtjev potkrijepljen razlozima za izradu izvješća ili dostavu svih drugih informacija relevantnih u postupcima u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, središnja tijela trebala bi provesti takav zahtjev, izravno ili putem sudova, nadležnih tijela ili drugih tijela zamoljene države članice. Zahtjev bi osobito trebao sadržavati opis postupaka za koje su potrebne informacije i činjeničnog stanja koje je dovelo do tih postupaka.

(82)

Ako je sud neke države članice već donio odluku u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću ili razmatra takvu odluku, a provedba odluke treba se odvijati u drugoj državi članici, sud bi trebao moći zatražiti pomoć sudova ili nadležnih tijela te druge države članice u provedbi odluke. To bi se trebalo primjenjivati, primjerice, na odluke o odobravanju kontakta uz nadzor koji treba izvršiti u državi članici koja nije država članica u kojoj je smješten sud koji je odobrio kontakt ili na odluke koje uključuju bilo kakve druge popratne mjere sudova ili nadležnih tijela u državi članici u kojoj odluku treba provesti.

(83)

Ako sud ili nadležno tijelo države članice razmatra smještaj djeteta u drugoj državi članici, prije njegova izvršenja trebalo bi provesti postupak savjetovanja za dobivanje pristanka. Sud ili nadležno tijelo koje razmatra takav smještaj djeteta trebalo bi, prije nego što naloži ili dogovori smještaj, dobiti pristanak nadležnog tijela države članice u kojoj bi dijete bilo smješteno. Nadalje, u skladu sa sudskom praksom Suda države članice trebale bi uspostaviti jasna pravila i postupke u svrhu pristanka koji treba dobiti na temelju ove Uredbe, kako bi se zajamčili pravna sigurnost i brzina. Postupcima bi se, među ostalim, nadležnom tijelu omogućilo da brzo dodijeli ili uskrati pristanak. Izostanak odgovora u roku od tri mjeseca ne bi trebalo tumačiti kao pristanak, a smještaj se ne bi trebao izvršiti bez pristanka. Zahtjev za pristanak trebao bi uključivati barem izvješće o djetetu i razloge za predloženi smještaj ili pružanje skrbi, informaciju o očekivanom trajanju smještaja, informaciju o svim razmatranim načinima financiranja, nadopunjenu svim drugim informacijama koje bi zamoljena država članica mogla smatrati relevantnima, poput svih predviđenih nadzora mjere, aranžmana za kontakt s roditeljima, drugim srodnicima ili drugim osobama s kojima je dijete u bliskom odnosu odnosno razloge zašto se takav kontakt ne razmatra u kontekstu članka 8. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uzimajući u obzir sudsku praksu Suda, ako se pristanak na smještaj daje za utvrđeno razdoblje, taj pristanak ne bi se trebao primjenjivati na odluke ili dogovore kojima se produljuje trajanje smještaja. U takvim bi okolnostima trebalo podnijeti novi zahtjev za pristanak.

(84)

Ako se u državi članici djetetova uobičajenog boravišta razmatra odluka o smještaju djeteta u ustanovu za skrb ili kod udomitelja, sud bi u najranijoj fazi postupka trebao razmotriti odgovarajuće mjere kako bi se zajamčilo poštovanje prava djeteta, posebno prava na očuvanje njegova identiteta te prava na održavanje kontakta s roditeljima, ili, prema potrebi, s drugim srodnicima, u kontekstu članaka 8., 9. i 20. Konvencije UN-a o pravima djeteta. Ako je sud upoznat s posebnom povezanošću djeteta s drugom državom članicom, odgovarajuće mjere mogle bi posebno uključivati obavijest konzularnom tijelu te države članice ako je primjenjiv članak 37. točka (b) Bečke konvencije o konzularnim odnosima. Informacijama koje je dostavilo središnje tijelo te druge države članice mogla bi se također podići razina takve osviještenosti. Odgovarajuće bi mjere mogle uključivati i zahtjev toj državi članici na temelju ove Uredbe za informacijama o roditelju, srodniku ili drugim osobama koje bi mogle biti prikladne za skrb o djetetu. Nadalje, ovisno o okolnostima, sud bi također mogao zatražiti informacije o postupcima i odlukama koji se odnose na roditelja ili braću i sestre djeteta. Od presudne važnosti i dalje bi trebali biti interesi djeteta. Osobito se nijednom od tih odredaba ne bi trebalo utjecati na nacionalno pravo ili postupak koji se primjenjuje na bilo koju odluku o smještaju koju je donio sud ili nadležno tijelo države članice koja razmatra smještaj. Tim se odredbama osobito ne bi ni na koji način trebalo obvezati tijela nadležne države članice na smještaj djeteta u drugu državu članicu ni dodatno uključiti tu drugu državu članicu u odluku ili postupak u vezi sa smještajem.

(85)

Budući da je vrijeme ključno u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, središnje tijelo zamoljene države članice trebalo bi najkasnije tri mjeseca od primitka zahtjeva, osim ako je to nemoguće zbog iznimnih okolnosti, državi članici koja podnosi zahtjev proslijediti informacije zatražene na temelju odredaba ove Uredbe o suradnji, uključujući suradnju u prikupljanju i razmjeni informacija koje su relevantne u postupcima u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću, i odluku o dodjeli ili uskraćivanju pristanka za smještaj djeteta u drugoj državi članici. To bi trebalo obuhvaćati obvezu nadležnog nacionalnog tijela da zamoljenom središnjem tijelu pruži informacije, ili objasni zašto ih ne može pružiti, u roku u kojem će mu biti moguće pridržavati se navedenog vremenskog okvira. Neovisno o tome, sva uključena nadležna tijela trebala bi nastojati dati odgovor i brže nego što je predviđeno tim maksimalnim vremenskim okvirom.

(86)

Činjenica da sastanke središnjih tijela saziva ponajprije Komisija u okviru Europske pravosudne mreže u građanskim i trgovačkim stvarima u skladu s Odlukom 2001/470/EZ ne bi trebala sprečavati u tome da se organiziraju drugi sastanci središnjih tijela.

(87)

Osim ako je ovom Uredbom drukčije predviđeno, Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća (9) trebala bi se primjenjivati na obradu osobnih podataka u državama članicama pri primjeni ove Uredbe. Osobito, kako se ne bi ugrozila provedba zahtjeva na temelju ove Uredbe, primjerice za povratak djeteta u skladu s Haškom konvencijom iz 1980., ili zahtjeva da sud razmotri potrebu za poduzimanjem mjera za zaštitu djeteta ili njegove imovine, obavješćivanje ispitanika koje se zahtijeva člankom 14. stavcima od 1. do 4. Uredbe (EU) 2016/679, primjerice o podacima zatraženima radi pronalaska djeteta, može se odgoditi do provedbe zahtjeva za koji su te informacije potrebne. Ta se iznimka provodi u skladu s člankom 14. stavkom 5. i člankom 23. stavkom 1. točkama (f), (g), (i) i (j) Uredbe (EU) 2016/679. To ne bi trebalo isključivati mogućnost da posrednik, sud ili nadležno tijelo kojem su informacije prenesene poduzme mjere za zaštitu djeteta ili potakne poduzimanje takvih mjera ako je dijete izloženo opasnosti od štete ili ako postoje naznake takve opasnosti.

(88)

U slučajevima u kojima bi se otkrivanjem ili potvrđivanjem relevantnih informacija moglo ugroziti zdravlje, sigurnost ili slobodu djeteta ili druge osobe, primjerice u slučajevima u kojima se dogodilo nasilje u obitelji i sud je naložio da se nova djetetova adresa ne otkrije podnositelju zahtjeva, u ovoj se Uredbi nastoji postići osjetljivu ravnotežu. Iako bi ovom Uredbom trebalo predvidjeti da središnje tijelo, sud ili nadležno tijelo podnositelju zahtjeva ili trećoj strani ne bi trebalo otkriti ili potvrditi bilo koju informaciju prikupljenu ili proslijeđenu u svrhu ove Uredbe ako utvrdi da bi se time moglo ugroziti zdravlje, sigurnost ili slobodu djeteta ili druge osobe, njome bi bez obzira na to trebalo istaknuti da to ne bi trebalo ometati prikupljanje i prosljeđivanje informacija središnjih tijela, sudova i nadležnih tijela i među njima u mjeri u kojoj je to potrebno za provedbu obveza na temelju ove Uredbe. To znači da bi, ako je to moguće i prikladno, trebalo moći obraditi zahtjev na temelju ove Uredbe a da podnositelju zahtjeva nisu pružene sve informacije potrebne za obradu. Primjerice, ako se to nacionalnim pravom predviđa, središnje tijelo moglo bi pokrenuti postupak u ime podnositelja zahtjeva a da mu ne proslijedi informaciju o tome gdje se dijete nalazi. Međutim, u slučajevima u kojima bi se već podnošenjem zahtjeva moglo ugroziti zdravlje, sigurnost ili slobodu djeteta ili druge osobe, ne bi trebala postojati obveza na temelju ove Uredbe da se takav zahtjev podnese.

(89)

Kako bi se osiguralo da su potvrde koje se trebaju upotrebljavati u vezi s primjenom poglavlja III. i IV. ove Uredbe ažurirane, Komisiji bi trebalo delegirati ovlast za donošenje akata u skladu s člankom 290. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) u pogledu izmjena priloga od I. do IX. ovoj Uredbi. Posebno je važno da Komisija tijekom svojeg pripremnog rada provede odgovarajuća savjetovanja, uključujući ona na razini stručnjaka, te da se ta savjetovanja provedu u skladu s načelima utvrđenima u Međuinstitucijskom sporazumu o boljoj izradi zakonodavstva od 13. travnja 2016. (10). Osobito, s ciljem osiguravanja ravnopravnog sudjelovanja u pripremi delegiranih akata, Vijeće prima sve dokumente istodobno kada i stručnjaci iz država članica te njihovi stručnjaci sustavno imaju pristup sastancima stručnih skupina Komisije koji se odnose na priprema delegiranih akata.

(90)

Trebalo bi osigurati kontinuitet između Konvencije sastavljene na temelju članka K.3 Ugovora o Europskoj uniji o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima iz 1998. („Konvencija Bruxelles II.”) (11), Uredbe (EZ) br. 1347/2000, Uredbe (EZ) br. 2201/2003 i ove Uredbe u mjeri u kojoj su odredbe ostale nepromijenjene i u tu svrhu trebalo bi utvrditi prijelazne odredbe. Isti se zahtjev za kontinuitetom primjenjuje u pogledu tumačenja, uključujući od strane Suda, Konvencije Bruxelles II. iz 1998. i uredbi (EZ) br. 1347/2000 i (EZ) br. 2201/2003.

(91)

Podsjeća se da se za sporazume s jednom ili više trećih država koje je država članica sklopila prije datuma pristupanja Uniji primjenjuje članak 351. UFEU-a.

(92)

Pravo koje se primjenjuje u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću trebalo bi odrediti u skladu s odredbama poglavlja III. Haške konvencije iz 1996. Pri primjeni te konvencije u postupcima pred sudom države članice u kojoj se ova Uredba primjenjuje upućivanje iz članka 15. stavka 1. te konvencije na „odredbe poglavlja II.” te konvencije trebalo bi tumačiti kao upućivanje na „odredbe ove Uredbe”.

(93)

Za pravilno funkcioniranje ove Uredbe, Komisija bi trebala ocjenjivati njezinu primjenu i predlagati potrebne izmjene.

(94)

Komisija bi trebala objaviti i ažurirati informacije koje joj dostavljaju države članice.

(95)

U skladu s člankom 3. i člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog Ugovoru o Europskoj uniji (UEU) i UFEU-u, te su države članice obavijestile da žele sudjelovati u donošenju i primjeni ove Uredbe.

(96)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(97)

Provedeno je savjetovanje s Europskim nadzornikom za zaštitu podataka u skladu s člankom 41. stavkom 2. drugim podstavkom i člankom 46. točkom (d) Uredbe (EZ) br. 45/2001 Europskog parlamenta i Vijeća (12) te je on dao mišljenje 15. veljače 2018. (13).

(98)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe ne mogu dostatno ostvariti države članice zbog razlika u nacionalnim pravilima kojima se reguliraju nadležnost te priznavanje i izvršenje odluka, nego se zbog izravne primjenjivosti i obvezujuće prirode ove Uredbe oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva,