—

poništi Odluku Komisije (EU) 2019/1352 od 2. travnja 2019. o državnoj potpori SA.44896 koju je provela Ujedinjena Kraljevina u pogledu izuzeća oporezivanja unutar grupacija kontroliranih stranih društava (CFC) (SL 2019., L 216, str. 1);

—

podredno, poništi članak 2. pobijane odluke u dijelu u kojem se njime krši tužiteljeva sloboda poslovnog nastana iz članka 49. UFEU-a; i

—

u svakom slučaju, naloži Komisiji snošenje tužiteljevih troškova.

1.

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava i/ili očitu pogrešku u ocjeni kada je zaključila da je sustav izuzeća financiranja unutar grupacija (GFE) („sporna mjera”) rezultirao ekonomskom prednošću u smislu i u okviru područja primjene članka 107. stavka 1. UFEU-a.

2.

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava i/ili očitu pogrešku u ocjeni u određivanju referentnog sustava u svrhu analize „selektivnosti”.

3.

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i očite pogreške u ocjeni pogrešno ili nepotpuno određujući i ne razumijevajući pravilno relevantne ciljeve referentnog sustava koji je izabrala.

4.

Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i/ili očite pogreške u ocjeni kada je utvrdila da sporna mjera podrazumijeva odstupanje od referentnog sustava koji je izabrala.

5.

Peti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogreške koje se tiču prava i/ili očite pogreške u ocjeni time što je pogrešno klasificirala spornu mjeru kao prima facie selektivnu, nepravilno smatrajući da ona podrazumijeva nejednako postupanje prema poduzećima u pravno i činjenično usporedivim situacijama.

6.

Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kad je, prilikom ocjene selektivnosti sporne mjere, u obzir uzela Direktivu Vijeća (EU) 2016/1164 (1), a taj je instrument stupio na snagu nakon završetka razdoblja u kojemu je Komisija utvrdila da sporna mjera podrazumijeva državnu potporu.

7.

Sedmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da pobijana odluka čini Komisijinu zlouporabu ovlasti, što se protivi poreznom suverenitetu Ujedinjene Kraljevine.

8.

Osmi tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila očite pogreške u ocjeni smatrajući navodno odstupanje neopravdanim u odnosu na oporezivanje netrgovinske financijske dobiti/netrgovinskih financijskih dobiti od kvalificiranih kreditnih odnosa, prima facie obuhvaćene odjeljkom 371EB („aktivnosti u Ujedinjenoj Kraljevini”) Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. U odnosu na izuzeća „kvalificiranih sredstava” i „jednakih kamata”, odluka Komisije također sadržava nedostatak nenavođenja ikakvih razloga u odnosu na njihovo opravdanje ili nedostatak istoga.

9.

Deveti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija povrijedila članak 108. stavak 2. UFEU-a i članak 6. Uredbe Vijeće (EU) 2015/1589 (2) i povrijedila dužnost dobre uprave u skladu s člankom 41. Povelje o temeljnim pravima. Točnije, u svojoj odluci o pokretanju postupka nije navela svoju zabrinutost u pogledu opravdanja „izuzeća od 75 %” u odjeljku 371ID Zakona o oporezivanju (međunarodne i druge odredbe) iz 2010. da se izbjegne praktična poteškoća provođenja analize značajne dužnosti zaposlenika u odnosu na unutargrupne zajmovne aktivnosti, kao što je davanje zainteresiranim stranama odgovarajuće prilike da daju primjedbe o tome; nije, tijekom svoje istrage, pozvala zainteresirane strane na davanje bilo kakvih primjedbi u tom pogledu; a u pobijanoj je odluci odlučila ignorirati takve primjedbe koje su zapravo iznijele zainteresirane strane. Stoga je pobijana odluka ništava.

10.

Deseti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava kada je zaključila da oporezivanje dobiti stranih društava kćeri trgovačkog društva iz Ujedinjene Kraljevine „samo u onoj mjeri koja se može pripisati domaćoj imovini i aktivnostima” ne predstavlja ograničenje slobode poslovnog nastana i da sporna mjera nije bila potrebna da bi se osigurala usklađenost sa slobodama Ugovora.

U prilog osnovi tužbe (kao podredno) za poništenje članka 2. pobijane odluke, tužitelj ističe sljedeći tužbeni razlog:

11.

Jedanaesti tužbeni razlog, koji se temelji na tome da je, čak i ako (a što se osporava) sporna mjera podrazumijeva sustav državne potpore, Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava smatrajući da povrat potpore ne krši temeljna načela prava Unije kada nalaže povrat bez obzira na to jesu li poslovna jedinica kontroliranog stranog društva i njezino izdavanje zajmova društvima sa sjedištem u inozemstvu zapravo podrazumijevali ostvarivanje slobode poslovnog nastana. Točnije, u predmetnom slučaju, povrat bi narušio tužiteljevu slobodu poslovnog nastana iz članka 49. UFEU-a. Članak 2. pobijane odluke treba poništiti u mjeri u kojoj se nalogom za povrat krši navedena sloboda.