15.5.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 151/22

i.

relevantne odredbe nacionalnog prava predviđaju isključenje obveznog automobilskog osiguranja za osobe za koje nisu predviđena fiksna sjedala u vozilu na mehanički pogon,

ii.

relevantna polica osiguranja pokriva samo putnike koji se prevoze u fiksnim sjedalima i ta je polica de facto bila priznata polica osiguranja prema nacionalnom pravu u vrijeme nezgode,

iii.

je Sud za relevantne nacionalne odredbe koje predviđaju takvo isključenje iz pokrića već presudio da su suprotne pravu Unije u ranijoj odluci (predmet C-365/05 Farrell/Whitty) te se prema tome više nije smjelo primjenjivati,

iv.

je tekst nacionalnih odredbi takav da ne dopušta tumačenje koje je u skladu sa zahtjevima prava Unije,

tada, je li u sporu između privatnih stranaka i privatnog društva za osiguranje povodom automobilske nesreće iz 1999. koja je uključivala tešku ozljedu putnika koji se nije prevozio u fiksnom sjedalu u kojem je, uz pristanak stranaka, nacionalni sud stao na stranu privatnog društva za osiguranje i državu kao tuženike, nacionalni sud prilikom neprimjene relevantnih odredaba nacionalnog prava također obvezan izuzeti od primjene isključenje iz police automobilskog osiguranja ili na neki drugi način uskratiti osiguravatelju mogućnost pozivanja na isključenje koje je bilo na snazi u to vrijeme, na način da se stranka mogla naplatiti izravno od društva za osiguranje na temelju te police? Podredno, bi li takav ishod u biti doveo do oblika horizontalnog učinka direktive prema privatnim strankama na način koji je zabranjen pravom Unije?