Predmet C‑530/11

Europska komisija

protiv

Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske

„Povreda obveze države članice — Sudjelovanje javnosti u odlučivanju i pristup pravosuđu u pitanjima okoliša — Pojam ,ne previsokih troškova' sudskog postupka“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 13. veljače 2014.

1. Akti institucija – Direktive – Izvršenje od strane država članica – Direktiva čiji je cilj stvoriti prava za pojedince – Zahtjevi jasnoće i pravne sigurnosti – Prijenos putem sudske prakse – Dopustivost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2003/35, čl. 3. st. 7. i čl. 4. st. 4.)

2. Tužba zbog povrede obveze – Predmet spora – Određivanje tijekom predsudskog postupka

   (čl. 258. UFEU‑a)

3. Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 85/337 i Direktiva 96/61 – Prijenos Direktive 2003/35 – Pravo na pravno sredstvo – Zahtjev da sudski postupci ne budu toliko skupi da se time onemogućuje njihovo provođenje – Margina prosudbe ostavljena nacionalnom sucu – Potreba postojanja pravnog pravila koje osigurava da sudski postupci ne budu toliko skupi da se time onemogućuje njihovo provođenje

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2003/35, čl. 3. st. 7. i čl. 4. st. 4.; Direktiva Vijeća 85/337, čl. 10.a i Direktiva Vijeća 96/61, čl. 15.a)

4. Tužba zbog povrede obveze – Dokaz povrede obveze – Teret dokaza na Komisiji – Pretpostavke – Nedopuštenost

   (čl. 258 UFEU‑a)

5. Okoliš – Procjena učinaka određenih projekata na okoliš – Direktiva 85/337 i Direktiva 96/61 – Prijenos Direktive 2003/35 – Pravo na pravno sredstvo – Zahtjev da sudski postupci ne budu toliko skupi da se time onemogućuje njihovo provođenje – Sustav uzajamnih obveza glede privremenih mjera – Uključenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2003/35, čl. 3. st. 7. i čl. 4. st. 4.; Direktiva Vijeća 85/337, čl. 10.a i Direktiva Vijeća 96/61, čl. 15.a)

1.  Prijenos Direktive ne uključuje nužno formalno i doslovno preuzimanje njezinih odredbi u izričitu i posebnu odredbu nacionalnog prava, već dovoljan može biti i opći pravni kontekst ako se tako osigurava potpuna primjena Direktive na dovoljno jasan i precizan način.

   Osobito u slučaju kada predmetna odredba stvara prava za pojedince, pravna situacija mora biti dovoljno precizna i jasna, a ovlaštenici moraju imati mogućnost upoznati se s punim opsegom svojih prava i, ako je to potrebno, pozvati se na njih pred nacionalnim sudovima.

   U tom smislu ne treba smatrati da je sva sudska praksa nesigurna i u bitnome nesposobna odgovoriti na zahtjeve jasnoće i preciznosti da bi predstavljala valjano izvršenje obveza koje proizlaze iz članka 3. točke 7. i članka 4. točke 4. Direktive 2003/35 o osiguravanju sudjelovanja javnosti u izradi određenih planova i programa koji se odnose na okoliš i o izmjeni direktiva Vijeća 85/337/EEZ i 96/61/EZ s obzirom na sudjelovanje javnosti i pristup pravosuđu.

   (t. 33.‑36.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 39.)

3.  Zahtjev za onemogućavanje previsokih troškova sudskih postupaka, sadržan u članku 3. stavku 4. i u članku 7. stavku 4. Direktive 2003/35 o osiguravanju sudjelovanja javnosti u izradi određenih planova i programa koji se odnose na okoliš i o izmjeni direktiva Vijeća 85/337/EEZ i 96/61/EZ s obzirom na sudjelovanje javnosti i pristup pravosuđu, ne sprječava nacionalne sudove da odrede snošenje troškova nakon sudskog postupka pod uvjetom da su oni određeni u razumnom iznosu i da troškovi koje snosi predmetna stranka nisu u cijelosti previsoki.

   U tom se smislu margina prosudbe kojom raspolaže sudac prilikom implementacije nacionalnog sustava troškova u određenom slučaju ne može sama po sebi smatrati nespojivom sa zahtjevom za onemogućavanje previsokih troškova postupka. Nadalje, mogućnost da nadležni sudac donese rješenje o ograničenju troškova postupka, koje tužitelju omogućuje da u kasnijem stadiju postupka ograniči iznos troškova koje eventualno duguje, jamči veću predvidljivost troškova postupka i pridonosi udovoljavanju tom zahtjevu.

   Međutim, može se smatrati da su gore navedene odredbe Direktive 2003/35 ispravno prenesene samo ako neko pravno pravilo obvezuje nacionalnog suca da osigura da postupak ne bude preskup za tužitelja. Međutim, sama ta okolnost, da je Sud kako bi utvrdio zadovoljava li nacionalno pravo ciljeve iz navedene direktive obvezan ispitati i procijeniti doseg različitih odluka nacionalnih sudova, a time i čitave sudske prakse, iako pravo Unije dodjeljuje pojedincima posebna prava koja zahtijevaju jasna pravila da bi mogla biti učinkovita, dovodi do zaključka da prijenos Direktive u svakom slučaju nije dovoljno jasan ni precizan.

   Osim toga, sami uvjeti pod kojima nacionalni sudac odlučuje o zahtjevu za zaštitu troškova ne jamče usklađenost nacionalnog prava sa zahtjevom za onemogućavanje previsokih troškova sudskih postupaka iz Direktive 2003/35 ako se utvrdi da sudac može donijeti rješenje o ograničenju troškova postupka samo ako su pitanja o kojima se odlučuje od općeg interesa i da sudac nije obvezan odrediti zaštitu kad je trošak postupka objektivno nerazuman ili kad je prisutan samo osobni interes tužitelja.

   (t. 44., 54.‑57.)

4.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 60.‑62.)

5.  Zahtjev za onemogućavanje previsokih troškova sudskih postupaka, sadržan u članku 3. stavku 4. i u članku 7. stavku 4. Direktive 2003/35 o osiguravanju sudjelovanja javnosti u izradi određenih planova i programa koji se odnose na okoliš i o izmjeni direktiva Vijeća 85/337/EEZ i 96/61/EZ s obzirom na sudjelovanje javnosti i pristup pravosuđu, jednako se primjenjuje na novčane troškove koji proizlaze iz mjera koje nacionalni sudac može odrediti kao uvjet za određivanje privremenih mjera u okviru sporova koji proizlaze iz navedenih odredbi.

   U tom slučaju, uvjeti pod kojima nacionalni sudac određuje te privremene mjere u načelu su dio samog nacionalnog prava u granicama načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Zahtjev za onemogućavanje previsokih troškova postupka ne treba tumačiti tako da se on a priori protivi primjeni financijskog jamstva, kakvo je uzajamna obveza glede privremenih mjera, koja se sastoji u tome da tužitelju nameće obvezu da popravi štetu koja može proizaći iz privremene mjere ako se na kraju utvrdi da pravo koje je privremena mjera trebala zaštititi nije osnovano, kada je to financijsko jamstvo predviđeno nacionalnim pravom. Isto vrijedi i za financijske posljedice koje u tom slučaju mogu, prema tom pravu, proizići iz zlonamjerne tužbe.

   Naprotiv, na sucu je koji o tome odlučuje da osigura da financijski rizik koji iz toga proizlazi za tužitelja bude u jednakoj mjeri prisutan u različitim troškovima koji proizlaze iz postupka, kada procjenjuje jesu li troškovi postupka previsoki.

   (t. 64., 66.‑68.)

Predmet C‑530/11

Europska komisija

protiv

Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske

„Povreda obveze države članice — Sudjelovanje javnosti u odlučivanju i pristup pravosuđu u pitanjima okoliša — Pojam ,ne previsokih troškova' sudskog postupka“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 13. veljače 2014.

1. Akti institucija — Direktive — Izvršenje od strane država članica — Direktiva čiji je cilj stvoriti prava za pojedince — Zahtjevi jasnoće i pravne sigurnosti — Prijenos putem sudske prakse — Dopustivost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2003/35, čl. 3. st. 7. i čl. 4. st. 4.)

2. Tužba zbog povrede obveze — Predmet spora — Određivanje tijekom predsudskog postupka

   (čl. 258. UFEU‑a)

3. Okoliš — Procjena učinaka određenih projekata na okoliš — Direktiva 85/337 i Direktiva 96/61 — Prijenos Direktive 2003/35 — Pravo na pravno sredstvo — Zahtjev da sudski postupci ne budu toliko skupi da se time onemogućuje njihovo provođenje — Margina prosudbe ostavljena nacionalnom sucu — Potreba postojanja pravnog pravila koje osigurava da sudski postupci ne budu toliko skupi da se time onemogućuje njihovo provođenje

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2003/35, čl. 3. st. 7. i čl. 4. st. 4.; Direktiva Vijeća 85/337, čl. 10.a i Direktiva Vijeća 96/61, čl. 15.a)

4. Tužba zbog povrede obveze — Dokaz povrede obveze — Teret dokaza na Komisiji — Pretpostavke — Nedopuštenost

   (čl. 258 UFEU‑a)

5. Okoliš — Procjena učinaka određenih projekata na okoliš — Direktiva 85/337 i Direktiva 96/61 — Prijenos Direktive 2003/35 — Pravo na pravno sredstvo — Zahtjev da sudski postupci ne budu toliko skupi da se time onemogućuje njihovo provođenje — Sustav uzajamnih obveza glede privremenih mjera — Uključenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2003/35, čl. 3. st. 7. i čl. 4. st. 4.; Direktiva Vijeća 85/337, čl. 10.a i Direktiva Vijeća 96/61, čl. 15.a)

1.  Prijenos Direktive ne uključuje nužno formalno i doslovno preuzimanje njezinih odredbi u izričitu i posebnu odredbu nacionalnog prava, već dovoljan može biti i opći pravni kontekst ako se tako osigurava potpuna primjena Direktive na dovoljno jasan i precizan način.

   Osobito u slučaju kada predmetna odredba stvara prava za pojedince, pravna situacija mora biti dovoljno precizna i jasna, a ovlaštenici moraju imati mogućnost upoznati se s punim opsegom svojih prava i, ako je to potrebno, pozvati se na njih pred nacionalnim sudovima.

   U tom smislu ne treba smatrati da je sva sudska praksa nesigurna i u bitnome nesposobna odgovoriti na zahtjeve jasnoće i preciznosti da bi predstavljala valjano izvršenje obveza koje proizlaze iz članka 3. točke 7. i članka 4. točke 4. Direktive 2003/35 o osiguravanju sudjelovanja javnosti u izradi određenih planova i programa koji se odnose na okoliš i o izmjeni direktiva Vijeća 85/337/EEZ i 96/61/EZ s obzirom na sudjelovanje javnosti i pristup pravosuđu.

   (t. 33.‑36.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 39.)

3.  Zahtjev za onemogućavanje previsokih troškova sudskih postupaka, sadržan u članku 3. stavku 4. i u članku 7. stavku 4. Direktive 2003/35 o osiguravanju sudjelovanja javnosti u izradi određenih planova i programa koji se odnose na okoliš i o izmjeni direktiva Vijeća 85/337/EEZ i 96/61/EZ s obzirom na sudjelovanje javnosti i pristup pravosuđu, ne sprječava nacionalne sudove da odrede snošenje troškova nakon sudskog postupka pod uvjetom da su oni određeni u razumnom iznosu i da troškovi koje snosi predmetna stranka nisu u cijelosti previsoki.

   U tom se smislu margina prosudbe kojom raspolaže sudac prilikom implementacije nacionalnog sustava troškova u određenom slučaju ne može sama po sebi smatrati nespojivom sa zahtjevom za onemogućavanje previsokih troškova postupka. Nadalje, mogućnost da nadležni sudac donese rješenje o ograničenju troškova postupka, koje tužitelju omogućuje da u kasnijem stadiju postupka ograniči iznos troškova koje eventualno duguje, jamči veću predvidljivost troškova postupka i pridonosi udovoljavanju tom zahtjevu.

   Međutim, može se smatrati da su gore navedene odredbe Direktive 2003/35 ispravno prenesene samo ako neko pravno pravilo obvezuje nacionalnog suca da osigura da postupak ne bude preskup za tužitelja. Međutim, sama ta okolnost, da je Sud kako bi utvrdio zadovoljava li nacionalno pravo ciljeve iz navedene direktive obvezan ispitati i procijeniti doseg različitih odluka nacionalnih sudova, a time i čitave sudske prakse, iako pravo Unije dodjeljuje pojedincima posebna prava koja zahtijevaju jasna pravila da bi mogla biti učinkovita, dovodi do zaključka da prijenos Direktive u svakom slučaju nije dovoljno jasan ni precizan.

   Osim toga, sami uvjeti pod kojima nacionalni sudac odlučuje o zahtjevu za zaštitu troškova ne jamče usklađenost nacionalnog prava sa zahtjevom za onemogućavanje previsokih troškova sudskih postupaka iz Direktive 2003/35 ako se utvrdi da sudac može donijeti rješenje o ograničenju troškova postupka samo ako su pitanja o kojima se odlučuje od općeg interesa i da sudac nije obvezan odrediti zaštitu kad je trošak postupka objektivno nerazuman ili kad je prisutan samo osobni interes tužitelja.

   (t. 44., 54.‑57.)

4.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 60.‑62.)

5.  Zahtjev za onemogućavanje previsokih troškova sudskih postupaka, sadržan u članku 3. stavku 4. i u članku 7. stavku 4. Direktive 2003/35 o osiguravanju sudjelovanja javnosti u izradi određenih planova i programa koji se odnose na okoliš i o izmjeni direktiva Vijeća 85/337/EEZ i 96/61/EZ s obzirom na sudjelovanje javnosti i pristup pravosuđu, jednako se primjenjuje na novčane troškove koji proizlaze iz mjera koje nacionalni sudac može odrediti kao uvjet za određivanje privremenih mjera u okviru sporova koji proizlaze iz navedenih odredbi.

   U tom slučaju, uvjeti pod kojima nacionalni sudac određuje te privremene mjere u načelu su dio samog nacionalnog prava u granicama načela ekvivalentnosti i djelotvornosti. Zahtjev za onemogućavanje previsokih troškova postupka ne treba tumačiti tako da se on a priori protivi primjeni financijskog jamstva, kakvo je uzajamna obveza glede privremenih mjera, koja se sastoji u tome da tužitelju nameće obvezu da popravi štetu koja može proizaći iz privremene mjere ako se na kraju utvrdi da pravo koje je privremena mjera trebala zaštititi nije osnovano, kada je to financijsko jamstvo predviđeno nacionalnim pravom. Isto vrijedi i za financijske posljedice koje u tom slučaju mogu, prema tom pravu, proizići iz zlonamjerne tužbe.

   Naprotiv, na sucu je koji o tome odlučuje da osigura da financijski rizik koji iz toga proizlazi za tužitelja bude u jednakoj mjeri prisutan u različitim troškovima koji proizlaze iz postupka, kada procjenjuje jesu li troškovi postupka previsoki.

   (t. 64., 66.‑68.)