–

tužbu podnesenu tajništvu Općeg suda 3. svibnja 2018.,

–

ESB‑ov intervencijski podnesak podnesen tajništvu Općeg suda 10. svibnja 2019.,

–

odluku od 17. ožujka 2020. o prekidu postupka do donošenja odluke Suda kojom se okončava postupak u predmetima u kojima je donesena presuda od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB (C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369),

–

nove dokaze podnesene tajništvu Općeg suda 27. listopada 2021.,

1

Tužbom na temelju članka 263. UFEU‑a tužitelj, ABLV Bank AS, traži poništenje odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) od 23. veljače 2018. o nedonošenju sanacijskog programa u odnosu na kreditne institucije ABLV Bank AS i ABLV Bank Luxembourg SA, u smislu članka 18. stavka 1. Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101., str. 62.).

12

Dvjema odlukama (SRB/EES/2018/09 i SRB/EES/2018/10) od 23. veljače 2018. SRB je odlučio da neće donijeti sanacijski program u odnosu na tužitelja odnosno ABLV Luxembourg (u daljnjem tekstu zajedno nazvane: pobijane odluke). SRB je preuzeo ESB‑ovu procjenu prema kojoj te kreditne institucije propadaju ili je vjerojatno da će propasti u smislu članka 18. stavka 1. prvog podstavka točke (a) Uredbe br. 806/2014. Smatrao je i da nije razumno očekivati da bi druge mjere spriječile njihovo propadanje u razumnom vremenskom razdoblju u skladu s člankom 18. stavkom 1. prvim podstavkom točkom (b) te uredbe. Međutim, SRB je smatrao da, s obzirom na posebna obilježja tužitelja i društva ABLV Luxembourg, sanacijska mjera u odnosu na njih nije nužna radi javnog interesa u smislu članka 18. stavka 1. prvog podstavka točke (c) i članka 18. stavka 5. iste uredbe. Istog su dana pobijane odluke dostavljene njihovim adresatima, Finanšu un kapitāla tirgus komisiji (Komisija za financijska tržišta i tržišta kapitala, Latvija, u daljnjem tekstu: FKTK) odnosno Commissionu de surveillance du secteur financier (Komisija za nadzor financijskog sektora, u daljnjem tekstu: CSSF).

13

Članak 1. izreke Odluke SRB/EES/2018/09 glasi kako slijedi: „U pogledu društva ABLV Bank AS neće se provesti sanacijski postupak”.

14

U skladu s člankom 2. stavkom 1. izreke Odluke SRB/EES/2018/09: „[t]a odluka upućena je [FKTK‑u] u njegovu svojstvu nacionalnog sanacijskog tijela [u daljnjem tekstu: NST] u smislu članka 3. stavka 1. trećeg podstavka Uredbe br. 806/2014.

15

Člankom 2. stavkom 2. izreke Odluke SRB/EES/2018/09 predviđa se da, „[u] skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, [FKTK] provodi tu odluku i osigurava da je svaka donesena mjera u skladu s tom odlukom i predviđenim razmatranjima”.

16

Članci 1. i 2. izreke Odluke SRB/EES/2018/10, koja se odnosi na ABLV Luxembourg, imaju sličan sadržaj.

[omissis]

23

SRB ističe četiri zapreke vođenju postupka, od kojih se prva u biti temelji na činjenici da tužitelj nije temeljio tužbu na tekstu pobijanih odluka, nego na tekstu priopćenja za medije, druga na tome da se pobijane odluke ne mogu pobijati, treća na nepostojanju tužiteljeve aktivne procesne legitimacije jer se pobijane odluke ne odnose izravno na njega i četvrta na nepostojanju tužiteljeva pravnog interesa.

[omissis]

29

Prema SRB‑ovu mišljenju, pobijane odluke nisu akti koji se mogu pobijati jer se njima ne nastoje proizvesti obvezujući pravni učinci koji mogu utjecati na tužiteljeve interese tako da na bitan način promijene njegovu pravnu situaciju. Pobijanim se odlukama nije naložila likvidacija dviju kreditnih institucija. Prema SRB‑ovu mišljenju, na NST‑u je bilo da u skladu s primjenjivim nacionalnim pravom poduzme potrebne mjere u odnosu na navedene institucije nakon što je odlučio da neće donijeti sanacijski program.

30

Valja podsjetiti na to da su akti koje je moguće pobijati načelno mjere koje konačno utvrđuju stajalište institucije na kraju upravnog postupka i čija je svrha proizvoditi obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na tužiteljeve interese, isključujući međumjere čiji je cilj pripremiti konačnu odluku, a koje nemaju takve učinke (presuda od 18. studenoga 2010., NDSHT/Komisija, C‑322/09 P, EU:C:2010:701, t. 48. i navedena sudska praksa).

31

Konkretnije, Sud je već smatrao da, iako procjena o propasti ili vjerojatnoj propasti subjekta koju je proveo ESB i koja se navodi u članku 18. stavku 1. drugom i trećem podstavku Uredbe br. 806/2014 nije akt koji se može pobijati, naknadno SRB‑ovo donošenje sanacijskog programa u skladu s člankom 18. stavkom 6. navedene uredbe ili odluka o nedonošenju takvog programa ipak može biti predmet tužbe pred sudovima Unije, u okviru koje navedena procjena može biti predmet sudskog nadzora (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 56.).

32

Usto, člankom 86. stavkom 2. Uredbe br. 806/2014 predviđa se da države članice i institucije Unije, kao i sve fizičke ili pravne osobe, mogu, u skladu s člankom 263. UFEU‑a, pokrenuti postupak pred Sudom Europske unije protiv takve SRB‑ove odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 56.).

33

Iz toga slijedi da je SRB‑ova odluka o donošenju ili nedonošenju sanacijskog programa u odnosu na kreditnu instituciju akt koji se može pobijati. Naime, tom se odlukom konačno utvrđuje SRB‑ovo stajalište nakon završetka složenog upravnog postupka predviđenog člankom 18. Uredbe br. 806/2014 koji započinje procjenom o propasti ili vjerojatnoj propasti subjekta, koju najprije provodi ESB. Tim se postupkom proizvode obvezujući pravni učinci u odnosu na tužitelja jer se u pogledu njega neće provoditi sanacija.

34

Usto, valja naglasiti da je odluka o nedonošenju sanacijskog programa, kao što su pobijane odluke, akt koji se može pobijati kao što je i odluka o donošenju takvog programa. Naime, odluka o donošenju sanacijske mjere podrazumijeva nalaganje sanacijskih instrumenata iz članka 18. stavka 6. točaka (b) i (c) te članka 22. Uredbe br. 806/2014, kao što su prodaja poslovanja, prijelazna institucija, odvajanje imovine, bail‑in ili pak korištenje Jedinstvenog fonda za sanaciju kako bi se pružila potpora sanacijskim mjerama. Prema tome, odluka o nedonošenju takvih instrumenata, od kojih bi neki omogućili tužitelju da zadrži dio svojih djelatnosti, proizvodi obvezujuće pravne učinke koji mogu utjecati na tužiteljeve interese.

35

Naposljetku, kao što to proizlazi i iz mišljenja nezavisnog odvjetnika M. Camposa Sánchez‑Bordone u spojenim predmetima ABLV Bank i dr./ESB (C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:16, t. 93.), poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu, propisanog člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), osigurava se činjenicom da je SRB‑ova odluka kojom se okončava postupak iz članka 18. Uredbe br. 806/2014 akt koji se može pobijati, tako da se na eventualne nezakonitosti koje sadržava procjena o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti, koju provodi ESB u prvoj fazi postupka, može pozvati u okviru tužbe podnesene protiv navedene SRB‑ove odluke. Iz toga slijedi da tužitelj mora moći tražiti poništenje SRB‑ove odluke o donošenju ili nedonošenju sanacijskog programa u odnosu na njega.

36

Stoga su pobijane odluke akti koji se mogu pobijati.

37

SRB tvrdi da se pobijane odluke ne odnose izravno na tužitelja. One nisu izravno proizvele učinke na njegovu pravnu situaciju i ostavljaju potpunu diskrecijsku ovlast NST‑u zaduženom za njihovo provođenje. Likvidacija tužitelja i njegova društva kćeri rezultat je odluka donesenih na nacionalnoj razini, a ne primjene pravila prava Unije.

38

Najprije valja istaknuti da SRB ne dovodi u pitanje osobni utjecaj na tužitelja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. Naime, pobijane se odluke odnose na tužitelja i njegovo društvo kći u njegovu stopostotnom vlasništvu kao kreditne institucije u odnosu na koje SRB nije donio sanacijski program te se stoga njima tužitelj izdvaja na sličan način kao i njihovi adresati. Stoga se pobijane odluke osobno odnose na tužitelja.

39

Što se tiče nepostojanja izravnog utjecaja na tužitelja u ovom slučaju, valja podsjetiti na to da uvjet u skladu s kojim se odluka koja je predmet tužbe mora izravno odnositi na fizičku ili pravnu osobu koja nije njezin adresat, poput onoga iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, zahtijeva ispunjenje dvaju kumulativnih kriterija, odnosno, s jedne strane, da osporavana mjera izravno proizvodi učinke na njezinu pravnu situaciju i, s druge strane, da se njome ne daje nikakva diskrecijska ovlast adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, s obzirom na to da je ona potpuno automatska i proizlazi isključivo iz propisa Unije, bez primjene drugih posrednih pravila (presude od 22. ožujka 2007., Regione Siciliana/Komisija, C‑15/06 P, EU:C:2007:183, t. 31.; od 13. listopada 2011., Deutsche Post i Njemačka/Komisija, C‑463/10 P i C‑475/10 P,EU:C:2011:656, t. 66. i od 6. studenoga 2018., Scuola Elementare Maria Montessori/Komisija, Komisija/Scuola Elementare Maria Montessori i Komisija/Ferracci, C‑622/16 P do C‑624/16 P, EU:C:2018:873, t. 42.).

40

Najprije valja istaknuti da je tužbu podnio tužitelj u svoje ime protiv Odluke SRB/EES/2018/09 i kao društvo majka i jedini dioničar društva ABLV Luxembourg u pogledu Odluke SRB/EES/2018/10.

41

Valja podsjetiti na to da se, kao što to proizlazi iz točke 12. ove presude, Odlukom SRB/EES/2018/10 predviđa da se nikakav sanacijski program neće donijeti u odnosu na društvo ABLV Luxembourg. Prema tome, ta odluka proizvodi učinke na pravnu situaciju te kreditne institucije (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. svibnja 2020., Bernis i dr./SRB, T‑282/18, neobjavljeno, EU:T:2020:209, t. 39.).

42

Suprotno tomu, Odluka SRB/EES/2018/10 izravno ne proizvodi učinke na pravnu situaciju dioničara kao što je tužitelj jer se navedenom odlukom nije utjecalo na pravo navedenih dioničara da primaju dividende i sudjeluju u upravljanju društvom ABLV Luxembourg (vidjeti po analogiji presudu od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr., C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923, t. 110.).

43

Naime, kao što to proizlazi iz presude od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923), negativan učinak koji za dioničare ima oduzimanje odobrenja za rad kreditnoj instituciji gospodarske je prirode, a ne pravne jer, iako ona više ne može nastaviti svoju djelatnost nakon tog oduzimanja i zapravo isplaćivati dividende, dioničari i dalje imaju pravo primati dividende i sudjelovati u upravljanju (vidjeti u tom smislu presudu od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr., C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923, t. 111. i rješenje od 14. svibnja 2020., Bernis i dr./SRB, T‑282/18, neobjavljeno, EU:T:2020:209, t. 41.).

44

U ovom slučaju, to vrijedi tim više jer se Odlukom SRB/EES/2018/10 predviđa samo da se u pogledu društva ABLV Luxembourg neće provesti postupak sanacije. Prema tome, za razliku od situacije o kojoj je riječ u predmetu u kojem je donesena presuda od 5. studenoga 2019., ESB i dr./Trasta Komercbanka i dr. (C‑663/17 P, C‑665/17 P i C‑669/17 P, EU:C:2019:923), navedena odluka nema ni za cilj ni učinak da se navedenoj banci oduzme odobrenje kojim joj se dopušta obavljanje djelatnosti kreditne institucije (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. svibnja 2020., Bernis i dr./SRB, T‑282/18, neobjavljeno, EU:T:2020:209, t. 42.).

45

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da se Odluka SRB/EES/2018/10 ne odnosi izravno na tužitelja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

46

Tužitelj je podnio ovu tužbu u svoje ime u dijelu u kojem se odnosi na poništenje Odluke SRB/EES/2018/09.

47

Kao prvo, što se tiče pitanja proizvodi li ta odluka izravno učinke na tužiteljevu pravnu situaciju, valja podsjetiti na to da u skladu s člankom 18. Uredbe br. 806/2014, iako ESB u svojoj procjeni smatra da predmetni subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti u smislu članka 18. stavka 1. točke (a) navedene uredbe, to znači da se pokreće postupak predviđen u članku 18. te uredbe. Suprotno tomu, ako ESB dođe do drukčijeg zaključka, ne pokreće se sanacijski postupak jer se člankom 18. stavkom 1. trećim podstavkom Uredbe br. 806/2014 određuje da ESB o svojoj procjeni obavješćuje Komisiju i SRB samo ako smatra da subjekt propada ili je vjerojatno da će propasti (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 67. i 70.).

48

Stoga je, s jedne strane, SRB‑ov zaključak koji se temelji na ESB‑ovoj procjeni, prema kojoj tužitelj propada ili je vjerojatno da će propasti, uvjet sine qua non iz izreke Odluke SRB/EES/2018/09 kojom se predviđa da se neće donijeti sanacijski program u odnosu na tužitelja. Slijedom toga, zaključak prema kojem tužitelj propada ili je vjerojatno da će propasti predstavlja potrebnu osnovu članka 1. izreke navedene odluke. Prema tome, Odluka SRB/EES/2018/09 u dijelu u kojem se njome utvrđuje tužiteljeva propast ili vjerojatna propast proizvodi izravne učinke na njegovu pravnu situaciju u smislu sudske prakse navedene u točki 39. ove presude.

49

S druge strane, kao što se to ističe u točki 34. ove presude, odluka da se neće donijeti sanacijski program i da se stoga neće naložiti sanacijski instrumenti u smislu Uredbe br. 806/2014, od kojih neki mogu tužitelju omogućiti da zadrži dio svojih djelatnosti, proizvodi izravne učinke na tužiteljevu pravnu situaciju.

50

Kao drugo, što se tiče toga ostavlja li se tom odlukom diskrecijska ovlast adresatima koji su zaduženi za njezinu provedbu u smislu sudske prakse navedene u točki 39. ove presude, valja utvrditi da to ovdje nije slučaj. Naime, odlukom o nedonošenju sanacijskog programa u odnosu na tužitelja ne ostavlja se nikakva diskrecijska ovlast adresatima koji su zaduženi za njezinu provedbu jer je ta provedba potpuno automatske prirode i proizlazi iz samog propisa Unije a da se pritom ne primjenjuju druga posredna pravila. Naime, predmetni NST ne raspolaže nikakvog marginom prosudbe u odnosu na SRB‑ovu odluku prema kojoj se neće donijeti nijedan sanacijski instrument u odnosu na tužitelja jer ta odluka ne zahtijeva primjenu nijednog pravila ili posredne mjere kako bi se proizveli obvezujući pravni učinci. Taj se zaključak ne dovodi u pitanje činjenicom da se od navedenog NST‑a može tražiti da poduzme mjere za provedbu Odluke SRB/EES/2018/09, u skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, na čiji se sadržaj upućuje u članku 2. stavku 2. izreke navedene odluke jer su one donesene izvan okvira sanacijskog mehanizma (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. svibnja 2020., Bernis i dr./SRB, T‑282/18, neobjavljeno, EU:T:2020:209, t. 43.).

51

Konkretno, u skladu s latvijskim pravom, likvidacija tužitelja nije obuhvaćena ikakvim sanacijskim programom i ne proizlazi iz Odluke SRB/EES/2018/09. Naime, o navedenoj likvidaciji odlučili su dioničari tog društva nakon te SRB‑ove odluke, prema kojoj nije bilo nužno radi javnog interesa primijeniti sanacijski program na tužitelja u skladu s Uredbom br. 806/2014 (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 49.). Stoga se likvidacija nije naložila tom odlukom (vidjeti u tom smislu rješenje od 14. svibnja 2020., Bernis i dr./SRB, T‑282/18, neobjavljeno, EU:T:2020:209, t. 39. do 45.).

52

Iz prethodno navedenog proizlazi da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju protiv Odluke SRB/EES/2018/10 i da je tužba nedopuštena u dijelu u kojem je podnesena protiv te odluke. Suprotno tomu, ima takvu aktivnu procesnu legitimaciju protiv Odluke SRB/EES/2018/09.

53

Prema SRB‑ovu mišljenju, tužitelj nije utvrdio da ima stvaran i postojeći pravni interes. Nije dokazao na koji način ima koristi od poništenja pobijanih odluka. Što se tiče interesa na koje se poziva tužitelj s obzirom na to da se pobijanim odlukama nanosi šteta kreditnim institucijama, SRB tvrdi da na tužitelja nisu utjecale pobijane odluke, nego nacrt FinCEN‑ove mjere ili ESB‑ova procjena o propasti ili vjerojatnoj propasti dviju kreditnih institucija. Interes koji uključuje postojanje mogućnosti za podnošenje tužbe za naknadu štete nije stvaran i postojeći interes u kontekstu ove tužbe za poništenje. Naposljetku, u slučaju da je tužitelj pretrpio štetu, ona je rezultat odluke dioničara da sami provedu likvidaciju.

54

Valja podsjetiti na to da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, tužba za poništenje koju podnosi fizička ili pravna osoba dopuštena samo pod pretpostavkom da ta osoba ima interes da pobijani akt bude poništen. Taj interes pretpostavlja da poništenje odnosnog akta može samo po sebi imati pravne posljedice i da tužba tako može svojim rezultatom donijeti korist stranci koja ju je podnijela (vidjeti presudu od 17. rujna 2015., Mory i dr./Komisija, C‑33/14 P, EU:C:2015:609, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

55

Nije sporno da se tužitelj, iako traži potpuno poništenje Odluke SRB/EES/2018/09, ne žali na odbijanje provedbe sanacijskog programa, nego se u biti protivi SRB‑ovim zaključcima prema kojima on propada ili je vjerojatno da će propasti te ne postoji razumna mogućnost da se alternativnim mjerama spriječi ta propast.

56

Međutim, ovaj predmet obilježavaju posebnosti koje zbog toga ne omogućuju da se zanemari tužiteljev pravni interes.

57

S jedne strane, kao što to proizlazi i iz točaka 47. i 48. ove presude, ako ESB zaključi da predmetni subjekt ne propada ili nije vjerojatno da će propasti, nikakva se procjena ne prosljeđuje SRB‑u i ne pokreće se sanacijski postupak. Procjena o propasti ili vjerojatnoj propasti, s obzirom na to da ju je donio SRB, stoga je preduvjet sine qua non za pokretanje sanacijskog postupka predviđenog člankom 18. Uredbe br. 806/2014 i, prema tome, za donošenje službene odluke o donošenju ili nedonošenju sanacijskog programa.

58

Prema tome, obrazloženje Odluke SRB/EES/2018/09 koju je donio SRB, osobito ESB‑ove procjene o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti, predstavlja potrebnu osnovu izreke te odluke. Naime, ako Opći sud zaključi da je ta procjena pogrešna, postupak u kojem je donesena ta odluka nije trebalo pokrenuti protiv tužitelja.

59

S druge strane, u svrhu obavljanja njegovih bankarskih djelatnosti, predmetni subjekt ima legitiman interes da se u pogledu njega ne provede procjena iz koje proizlazi da propada ili je vjerojatno da će propasti.

60

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da tužitelj dokazuje pravni interes za poništenje Odluke SRB/EES/2018/09.

61

Tužba je stoga dopuštena u dijelu u kojem se odnosi na Odluku SRB/EES/2018/10 i dopuštena u dijelu u kojem se odnosi na poništenje Odluke SRB/EES/2018/09.

87

Treći i četvrti tužbeni razlog, koje valja ispitati zajedno, sadržavaju jedan dio odnosno četiri dijela. U okviru četvrtog tužbenog razloga koji valja najprije razmotriti tužitelj tvrdi, kao prvo, da SRB pogrešno nije proveo vlastito ispitivanje uvjeta predviđenog člankom 18. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 806/2014. SRB se u potpunosti oslonio na ESB‑ovu procjenu o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti. Kao drugo, tužitelj u pogledu te procjene tvrdi da privremeni problemi s likvidnošću s kojima se suočio nakon nacrta FinCEN‑ove mjere sami po sebi nisu dovoljan razlog da bi se smatralo da propada ili je vjerojatno da će propasti. U skladu sa Smjernicama EBA/GL/2015/07 Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA) od 6. kolovoza 2015. u vezi s tumačenjem različitih okolnosti u kojima se smatra da institucija propada ili je vjerojatno da će propasti na temelju članka 32. stavka 6. Direktive 2014/59 (u daljnjem tekstu: EBA‑ine Smjernice), preporuča se da se uzmu u obzir svi objektivni elementi i savjetuje da se procjena o propasti ili vjerojatnoj propasti subjekta temelji na samo jednom elementu, kao što je trenutna dostupnost novčanih sredstava. Kao treće, tužitelj tvrdi da iznos od jedne milijarde eura koji zahtijeva ESB i koji je dostupan na tužiteljevu računu kod Banke Latvije, prije eventualnog ukidanja moratorija 23. veljače 2018. nije bio proporcionalan. Naime, ESB je na temelju prosječnog povlačenja 200 milijuna eura dnevno tijekom razdoblja od pet dana zaredom precijenio povlačenje depozita predviđeno u slučaju ponovnog otvaranja tužitelja. Kao četvrto, tužitelj ističe niz argumenata u prilog svojoj tezi prema kojoj ESB nije uzeo u obzir svu njegovu likvidnu imovinu, osobito onu kojoj nije imao neposredan pristup. U okviru trećeg tužbenog razloga tužitelj tvrdi da SRB nije dovoljno ispitao postoji li razumna mogućnost da alternativne mjere spriječe njegovu propast.

[omissis]

103

Tužitelj u replici tvrdi da se SRB nije mogao osloniti samo na procjenu o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti koju je proveo ESB a da pritom sam ne provede ispitivanje. Taj prigovor, koji valja najprije razmotriti, treba odbiti neovisno o tome je li riječ o novom prigovoru u smislu članka 84. stavka 1. Poslovnika.

104

Naime, tim se prigovorom zanemaruje ESB‑ova uloga u sustavu uspostavljenom u članku 18. Uredbe br. 806/2014, koju je istaknuo Sud u presudi od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB (C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369).

105

Točno je da SRB nije vezan procjenom o propasti ili vjerojatnoj propasti subjekta koju je proveo ESB. Naime, ta procjena nije obvezujući akt i konkretno ne dovodi SRB u situaciju u kojoj je u pogledu svojih ovlasti vezan za tu procjenu. Ništa u tekstu te odredbe ne upućuje na to da je SRB‑u uskraćena mogućnost da procijeni propada li predmetni subjekt odnosno je li vjerojatno da će propasti (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 67.).

106

Međutim, člankom 18. stavkom 1. drugim podstavkom te uredbe ESB‑u je dana primarna uloga, iako ne isključiva, s obzirom na to da je u pravilu na ESB‑u da najprije procijeni propada li subjekt ili je vjerojatno da će propasti. Iako SRB također može izvršiti tu procjenu, on to može učiniti samo nakon što je o svojoj namjeri da to učini obavijestio ESB te samo ako ESB u roku od tri kalendarska dana od primitka te informacije ne izvrši tu procjenu. ESB‑u se stoga priznaje primarna nadležnost za izvršavanje takve procjene, koja se temelji na stručnom znanju kojim raspolaže kao nadzorno tijelo jer je, s obzirom na to da u tom svojstvu ima pristup svim informacijama o bonitetu u vezi s predmetnim subjektom, u najboljem položaju za utvrđivanje – s obzirom na definiciju propadanja ili vjerojatne propasti iz članka 18. stavka 4. te uredbe, koja se odnosi, među ostalim, na elemente povezane s bonitetnim stanjem poput uvjeta za odobrenje, iznosa imovine u usporedbi s onim obveza odnosno trenutačnog ili budućeg dugovanja – je li taj uvjet ispunjen (vidjeti u tom smislu presudu od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 62.).

107

U ovom slučaju, SRB je u točki 3.2.1. pobijane odluke SRB/EES/2018/09, na temelju procjene koju je proveo ESB, iznio da tužitelj propada ili je vjerojatno da će propasti u smislu članka 18. stavka 1. točke (a) Uredbe br. 806/2014, u vezi s člankom 18. stavkom 4. točkom (c) iste uredbe, uz obrazloženje da je, ako se moratorij ukine nakon 23. veljače 2018., vrlo vjerojatno da će se likvidnosni odljevi institucije nastaviti istim tempom kao i prije uspostave moratorija, s obzirom na štetu njezinu ugledu nastalu zbog nacrta FinCEN‑ove mjere. Zbog toga je SRB preuzeo ESB‑ovu ocjenu prema kojoj tužitelj treba raspolagati dovoljnim kapacitetom likvidnosne pokrivenosti od jedne milijarde eura na svojem računu kod Banke Latvije jer taj iznos omogućuje da se odgovori na opseg očekivanih povlačenja tijekom pet dana odmah nakon ukidanja moratorija. Budući da nije dosegnut taj kapacitet likvidnosne pokrivenosti, SRB je preuzeo i ESB‑ovu procjenu u kojoj se potvrđuje da tužitelj u bliskoj budućnosti vjerojatno neće moći platiti svoje dugove po njihovu dospijeću i da propada ili je vjerojatno da će propasti.

108

U tim okolnostima i s obzirom na široku marginu prosudbe kojom raspolaže SRB u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 91. do 94. ove presude u okviru složene gospodarske ocjene koju predstavlja procjena o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti, SRB koji ni u kojem slučaju nije vezan ESB‑ovim ispitivanjem i procjenom nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što se na nju oslonio jer je ESB institucija koja najbolje može procijeniti tužiteljevu propast ili vjerojatnu propast.

109

Tužiteljeva argumentacija stoga se ne može prihvatiti.

110

Prema tužiteljevu mišljenju, ESB je pogrešno smatrao da privremeni problem pristupa određenim novčanim sredstvima opravdava zaključak prema kojem on propada ili je vjerojatno da će propasti. ESB se oslonio na samo jednu okolnost, odnosno privremen manjak likvidnosti nakon masovnih povlačenja tijekom razdoblja između 14. i 16. veljače 2018. i nije dovoljno uzeo u obzir cijelu tužiteljevu situaciju. Tužitelj tvrdi da se ni njegov omjer pokrića ni jaka kapitalizacija nisu dovoljno uzeli u obzir. Iz EBA‑inih Smjernica osobito proizlazi da treba odvagnuti sve objektivne elemente u pogledu poteškoća kreditne institucije kako bi se odredilo propada li ili je vjerojatno da će propasti.

111

Najprije valja istaknuti da se, u skladu s člankom 18. stavkom 4. Uredbe br. 806/2014, za subjekt smatra da propada ili da je vjerojatno da će propasti u jednoj ili više okolnosti navedenih u točkama (a) do (d) navedene odredbe. U ovom je slučaju ESB smatrao da tužitelj nije u mogućnosti podmiriti svoje dugove ili druge obveze pri njihovu dospijeću ili da postoje objektivni elementi na temelju kojih se utvrđuje da institucija uskoro neće biti u mogućnosti to uraditi u smislu članka 18. stavka 4. točke (c) iste uredbe. Kao što to pravilno tvrdi ESB, iz članka 18. Uredbe br. 806/2014 proizlazi da ESB i SRB trebaju uzeti u obzir elemente kao što su omjer pokrića ili kapitalizacija kreditne institucije prije nego što zaključe da propada ili je vjerojatno da će propasti.

112

To se razmatranje ne može dovesti u pitanje EBA‑inim Smjernicama. Naime, u skladu s točkom 5. njihove verzije na engleskom jeziku, navedenim se smjernicama na temelju članka 32. stavka 6. Direktive 2014/59 potiče konvergencija nadzornih i sanacijskih praksi u vezi s tumačenjem različitih okolnosti u kojima se smatra da institucija propada ili da joj prijeti propast. ESB pravilno tvrdi da se te smjernice ne mogu tumačiti proturječno Uredbi br. 806/2014 te se njima stoga ne nalažu dodatne okolnosti koje ne proizlaze iz članka 18. navedene uredbe.

113

U svakom slučaju, u skladu s točkom 14. EBA‑inih Smjernica, u njihovoj verziji na engleskom jeziku, sanacijsko tijelo treba procijeniti objektivne elemente koji se, među ostalim, odnose na kapitalnu poziciju kreditne institucije i njezinu likvidnosnu poziciju. Međutim, u skladu s točkom 16. engleske jezične verzije tih smjernica, iako se u većini slučajeva predviđa da nekoliko čimbenika utvrđenih u navedenim smjernicama, a ne samo jedan od njih, omogućuju da se odredi propada li kreditna institucija ili je vjerojatno da će propasti, u određenim situacijama ipak je moguće da samo jedna od okolnosti bude dovoljna da se pokrene sanacija, ovisno o njezinoj ozbiljnosti i bonitetnom učinku. Suprotno onomu što tvrdi tužitelj, stoga iz EBA‑inih Smjernica ne proizlazi da nužno treba uzeti u obzir nekoliko okolnosti ili čimbenika prije nego što se može zaključiti da kreditna institucija ne može ili u bliskoj budućnosti neće moći podmiriti svoje dugove ili druge obveze po njihovu dospijeću.

114

Nadalje, kao što je to tvrdio ESB, za kreditnu instituciju ključno je postojanje novčanih sredstava, uzimajući u obzir da je njezina ključna funkcija primati depozite javnosti i ponovno ih ulagati u stvarno gospodarstvo odobravanjem kredita. Ta funkcija posrednika temelji se na pretpostavci da deponent mora moći na zahtjev vratiti depozite koji u načelu trebaju biti dostupni odmah. Ako banka ne može vratiti sredstva deponenata, to ne utječe samo na povjerenje u tu kreditnu instituciju, nego i potencijalno, ako se nepovjerenje proširi, na povjerenje u cijeli bankovni sustav. Osim toga, nije sporno da fenomeni masovnog povlačenja depozita ne utječu samo na kreditne institucije u poteškoćama, nego i na zdrave institucije kao posljedice gubitka povjerenja štediša u zdravlje tog sustava (vidjeti u tom smislu presudu od 4. listopada 2018., Kantarev, C‑571/16, EU:C:2018:807, t. 56. i navedenu sudsku praksu).

115

Slijedom toga, u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u ovom slučaju i koje obilježavaju masovna povlačenja depozita nakon gubitka povjerenja između kreditne institucije i njezinih klijenata, omjer pokrića te institucije i njezina kapitalizacija manje su važni u odnosu na trenutnu dostupnost novčanih sredstava unutar te institucije. Tužiteljevu argumentaciju stoga treba odbiti.

116

Tužitelj u biti tvrdi da kapacitet likvidnosne pokrivenosti u iznosu od jedne milijarde eura na njegovu računu kod Banke Latvije, koji ESB smatra nužnim za vraćanje depozita koji se mogu povući u kratkom razdoblju u trenutku tužiteljeva eventualnog ponovnog otvaranja nakon ukidanja moratorija, nije bio proporcionalan.

117

Kao prvo, tužitelj tvrdi da se u ESB‑ovoj procjeni o njegovoj propasti ili vjerojatnoj propasti, koju je preuzeo SRB, nije uzela u obzir činjenica da su depoziti koji se vraćaju na zahtjev i koji nemaju fiksno dospijeće te se stoga odmah mogu isplatiti, 22. veljače 2018. konvertirani u oročene depozite u iznosu od 449 milijuna eura. Prema tužiteljevu mišljenju, ti se depoziti bez njegova pristanka nisu mogli isplatiti u razdoblju od šest mjeseci nakon konverzije, zbog čega se ti depoziti nisu mogli povući u kratkom roku. Iznos depozita koji se mogu odmah isplatiti stoga je iznosio 1,596 milijardi eura, a ne 2,043 milijarde eura kao što je to procijenio ESB.

118

Kao drugo, prema tužiteljevu mišljenju, ESB‑ova teza kojom se tvrdi da će se povlačenja depozita nastaviti istim tempom kao tijekom tri dana prije prekida plaćanja, od 14. do 16. veljače 2018., odnosno povlačenja od prosječno 200 milijuna eura dnevno, nije osnovana. Ništa ne dokazuje da bi se povlačenje depozita linearno nastavilo nakon eventualnog ukidanja moratorija. Tvrdi da bi nakon prvotnog povlačenja najnestabilnijih depozita ostala jezgra stabilnijih depozita. U tom pogledu tužitelj upućuje na unutarnji postupak procjene likvidnosne adekvatnosti (internal liquidity adequacy assessment process, ILAAP), koji je ESB odobrio u okviru svoje najnovije odluke o postupku bonitetnog nadzora i bonitetne procjene (Supervisory Review and Evaluation Process, SREP) iz 2017., iz koje proizlazi da je velik dio depozita koji se vraćaju na zahtjev stabilan i uživa povjerenje deponenata.

119

Usto, opseg odljeva već je bio manji 16. veljače 2018. u odnosu na dan prije. Pokušaji povlačenja iznosa na internetu odnosili su se na samo 28 milijuna eura po radnom danu tijekom moratorija. Štoviše, tužitelj je već podmirio velik broj obveza plaćanja u američkim dolarima prijenosom vrijednosnih papira u eure iako je 15. veljače 2018. odlučio zamijeniti plaćanja u američkim dolarima plaćanjima u eurima ili nenovčanoj činidbi, a od 16. veljače odlučio je u potpunosti prekinuti isplate dugova izraženih u američkim dolarima, pri čemu se pozvao na uzrok više sile. Tijekom tog razdoblja više sile, isplaćeno je još 167 milijuna eura u nenovčanoj činidbi na temelju tužiteljevih obveza plaćanja u američkim dolarima. Nije vjerojatno da bi se zahtjevi za povlačenje depozita odmah nakon ukidanja moratorija odnosili na iznose od 200 milijuna eura dnevno.

120

Kao odgovor na te argumente, kao prvo, valja istaknuti, kao što je to učinio ESB, da nema jamstva da se depoziti konvertirani u oročene depozite ne bi povukli u kratkom roku, po potrebi uz plaćanje kazne. ESB je na raspravi naglasio i da veliki dio deponenata nije prihvatio konverziju u oročene depozite. Iz toga je zaključio da ti deponenti koji su odbili konverziju mogu zatražiti povrat svojih depozita u kratkom roku. Bila je riječ o depozitima u vrijednosti od 1,596 milijardi eura. Usto, istaknuo je da konverzija određenog broja depozita nije promijenila procjenu prema kojoj će se povlačenja nastaviti tempom od prosječno 200 milijuna eura dnevno i da je stoga potrebno da tužitelj raspolaže kapacitetom likvidnosne pokrivenosti od jedne milijarde eura prije eventualnog ponovnog otvaranja te kreditne institucije.

121

Argumenti na koje se poziva tužitelj ne mogu dovesti u pitanje ESB‑ovu ocjenu činjenica. Naime, tužitelj samo tvrdi, a da pritom ne podnosi dokaze tomu u prilog, da je u pogledu oročenih depozita dogovoreno da ih se neće povući u razdoblju od šest mjeseci. U svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da se ta tvrdnja dokaže i potkrijepi, njome se ne pobija ESB‑ova procjena da će se povlačenja vjerojatno nastaviti jednakom brzinom i u jednakom opsegu nakon mogućeg ponovnog otvaranja predmetnog subjekta i da je stoga potrebno raspolagati velikim iznosom novčanih sredstava kako bi ispunio zahtjeve tijekom pet dana nakon tog ponovnog otvaranja. Naime, nekonvertirani depoziti i dalje su iznosili 1,596 milijardi eura, a taj iznos uvelike premašuje kapacitet likvidnosne pokrivenosti od jedne milijarde eura koji zahtijeva ESB.

122

Kao drugo, ništa u spisu kojim raspolaže Opći sud ne omogućuje da se dovede u pitanje ESB‑ova procjena prema kojoj su tužiteljeve unutarnje procjene likvidnosne adekvatnosti, na koje se tužitelj poziva, imale ograničenu vrijednost u vrijeme iznimne situacije koja je dovela do donošenja Odluke SRB/EES/2018/09. Točno je da je ESB 2017. odobrio tužiteljev ILAAP, ali nije sporno da se tužitelj u veljači 2018. našao u nepredviđenoj situaciji masovnih povlačenja depozita nakon gubitka povjerenja javnosti u snagu te kreditne institucije i to neovisno o tome je li ta institucija zdrava ili je u poteškoćama.

123

U tim izvanrednim okolnostima, ESB nije počinio očitu pogrešku u ocjeni kad se oslonio na opseg povlačenja depozita od 14. do 16. veljače 2018., koji je prikladno odražavao situaciju te kreditne institucije u trenutku donošenja procjene o propasti ili vjerojatnoj propasti i pobijane odluke. Naime, kao što je to pravilno tvrdio ESB, upotreba prosječnih likvidnosnih odljeva od 200 milijuna eura dnevno od 14. do 16. veljače 2018. za potrebe izračuna rezervacije likvidnosti na krajnji datum objašnjava se činjenicom da povlačenja novčanih sredstava tijekom krize likvidnosti mogu biti nepredvidiva i da uzimanje u obzir prosjeka smanjuje rizik od pogreške u izračunu. Usto, ESB se oslonio na neosporavane, objektivne podatke koji su bili aktualni u trenutku donošenja Odluke SRB/EES/2018/09. S obzirom na štetu tužiteljevu ugledu i manjak povjerenja koji je iz toga proizašao, ESB nije počinio očitu pogrešku u ocjeni kad je smatrao da će se povlačenja nastaviti jednakim tempom nakon ukidanja moratorija, uzimajući u obzir da se u međuvremenu nije pojavio nijedan događaj koji može razuvjeriti tržišta.

124

Nadalje, ne može se prihvatiti ni tužiteljev argument prema kojem se opseg povlačenja smanjivao između 14. i 16. veljače 2018. U tom je pogledu ESB na raspravi naveo, a da mu se pritom nije proturječilo, da je iznos povlačenja bio veći 15. veljače nego 14. veljače, tako da se ni na koji način nije moglo utvrditi njegovo povećanje ni smanjenje. Tužiteljevu argumentaciju stoga treba odbiti.

125

Tužitelj ističe niz drugih argumenata u prilog osporavanju rezultata ESB‑ove procjene o propasti ili vjerojatnoj propasti, koju je prihvatio SRB. Tako u biti tvrdi da ESB nije uzeo u obzir svu likvidnu imovinu kojom je raspolagao ili mogao raspolagati. ESB je uzeo u obzir iznos od 694 milijuna eura koji je na krajnji datum, odnosno 23. veljače 2018. u 18:00, bio dostupan na tužiteljevu računu kod Banke Latvije te je zanemario imovinu koja se nije nalazila na tom računu. Tužitelj u biti tvrdi da je ESB pogrešno isključio dio imovine u vrijednosti od 690 milijuna eura, a ta se imovina mogla konvertirati u gotovinu da je ESB to zatražio. Ta bi imovina bila dostupna u razumnom roku tijekom povlačenja depozita.

126

Najprije, što se tiče činjenice da je ESB uzeo u obzir samo likvidnu imovinu na tužiteljevu računu kod Banke Latvije, valja istaknuti da je ESB na raspravi potvrdio da je mogao provjeriti samo novčana sredstva na tom računu, a ne i neposrednu dostupnost druge imovine. Nadalje, treba odbiti tužiteljev argument prema kojem nije bio obaviješten o činjenici da se za izračun kapaciteta likvidnosne pokrivenosti na krajnji datum mogu uzeti u obzir samo novčana sredstva na tom računu. Kao što to tvrdi ESB u točki 93. intervencijskog podneska a da mu se pritom ne proturječi, taj zahtjev jasno je proslijeđen tužiteljevim zastupnicima, među ostalim, na sastanku održanom 20. veljače 2018., zapisnik s kojeg se nalazi u prilogu F.4.1. ESB‑ovu intervencijskom podnesku.

127

Tužitelj ne može valjano prigovoriti ESB‑u da nije napravio razlikovao između novčanih sredstava koja posjeduje i pristupa tim novčanim sredstvima, uzimajući u obzir da je određena imovina bila privremeno nedostupna. Naime, tužitelj nije dokazao da će se na vrijeme ponovno uspostaviti pristup tim novčanim sredstvima kako bi se ispunili zahtjevi za povlačenje depozita.

128

Iz toga slijedi da je ESB uzeo u obzir i procijenio imovinu koju navodi tužitelj, ali da je svoj zaključak, zbog nesigurnosti u pogledu neposredne dostupnosti te imovine, temeljio samo na imovini koja je na tužiteljevu računu kod Banke Latvije konkretno bila dostupna na krajnji datum.

129

ESB je u tom pogledu u točkama 15. do 19. intervencijskog podneska objasnio da likvidna imovina koju kreditna institucija drži kako bi odgovorila na likvidnosne odljeve dolazi uglavnom iz dvaju izvora. Prvi izvor predstavlja gotovina, u načelu u obliku gotovinskih računa otvorenih kod središnje banke ili kod drugih dionika, kojima predmetna institucija može imati pristup na zahtjev. Drugi izvor likvidnosti predstavljaju određeni visokokvalitetni utrživi vrijednosni papiri koji se mogu položiti kao jamstvo, obično nakon smanjenja nominalne vrijednosti, kako bi se dobio gotovinski kredit kod središnje banke ili partnera ili koji se mogu prenijeti na treću stranu kako bi se dobila cijena u gotovini. Odobrenje kredita zahtijeva od depozitara koji drži vrijednosne papire da položi te vrijednosne papire kao jamstvo, dok prijenos vrijednosnih papira može zahtijevati više vremena jer podrazumijeva pomoć dodatnih dionika, osim depozitara koji drži vrijednosne papire, kao što je središnji depozitorij vrijednosnih papira ili poslovna ili središnja banka.

130

Nadalje, tvrdio je da su sredstva na gotovinskim računima, konkretno onima koji su otvoreni kod središnje banke, odmah dostupna banci koja ima potrebu za gotovinom kako bi isplatila deponente i druge vjerovnike. Međutim, posuđivanje na tržištima novca ili dobivanje gotovine od drugih izvora koji nisu središnja banka ovisi o volji poslovnih partnera. Tržišno financiranje ne može se stoga podrazumijevati i može biti ograničeno ili podlijegati velikom smanjenju vrijednosti jamstava ili ponekad može biti potpuno nedostupno. S obzirom na ta ograničenja tržišnog financiranja, brojne središnje banke zadržavaju funkciju kreditora u krajnjoj nuždi, u okviru koje obično odobravaju hitne kredite u gotovini poslovnim bankama u zamjenu za jamstva, u situacijama u kojima drugi dionici koji posluju na tržištu to ne žele učiniti.

131

U tom kontekstu, i dalje prema ESB‑ovu mišljenju, rješenje tužiteljeve krize likvidnosti, koje su ESB i tužitelj prihvatili, bilo je nastojati konvertirati navodno likvidnu imovinu te kreditne institucije u dovoljan gotovinski iznos, odnosno kapacitet likvidnosne pokrivenosti, koji bi odmah bio dostupan banci bez ikakvog ograničenja kako bi se odgovorilo na zahtjeve za povlačenje depozita.

132

Međutim, budući da nekoliko partnera koji drže tužiteljeve vrijednosne papire nisu htjeli osloboditi njegovu imovinu zbog nacrta FinCEN‑ove mjere i da je većina tužiteljevih korespondentnih banaka prekinula njihove poslovne odnose ili su naložile velika ograničenja na iznose transakcija, prema ESB‑ovu mišljenju, može se smatrati da su samo gotovinski saldo ili vrijednosni papiri koji se drže kod Banke Latvije neposredno dostupni kako bi se odgovorilo na nadolazeće zahtjeve za povlačenje depozita.

133

S obzirom na prethodno navedeno, ESB je iznio uvjerljivo objašnjenje razloga zbog kojih se za potrebe izračuna kapaciteta likvidnosne pokrivenosti ne može uzeti u obzir imovina čija stvarna dostupnost na tužiteljevu računu kod Banke Latvije u trenutku dospijeća nije dokazana.

134

Osim toga, tužitelj se poziva na određen broj specifičnih kategorija imovine koje je ESB trebao uzeti u obzir za izradu procjene o njegovoj propasti ili vjerojatnoj propasti.

135

Kao prvo, što se tiče prihoda od prodaje vrijednosnih papira u iznosu od 407 milijuna eura, valja utvrditi da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao da su ti vrijednosni papiri predstavljali lako i neposredno dostupnu imovinu koja se može upotrijebiti za isplatu deponenata koji će htjeti povući svoje depozite odmah nakon eventualnog ukidanja moratorija. Nije sporno da prihodi od te prodaje, pod pretpostavkom da je izvršena, nisu uplaćeni na tužiteljev račun kod Banke Latvije prije 23. veljače 2018. u 18:00, kao što je to pravilno istaknuo ESB. Stoga se ESB‑u ne može prigovoriti da nije uključio vrijednosne papire ili prihod od njihove navodne prodaje među novčana sredstva izravno dostupna dan nakon 23. veljače 2018. za vraćanje depozita u slučaju podnošenja takvog zahtjeva.

136

Kao drugo, što se tiče likvidne imovine koju je tužitelj držao na nostro računima (bankovni računi koje je tužitelj otvorio kod drugih banaka) u iznosu od 29 milijuna eura i imovine u vrijednosti od 13 milijuna eura koju drži na računu otvorenom kod Eurocleara, valja napomenuti da ih je ESB uzeo u obzir u točkama 30. i 31. procjene o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti. Vrijednosni papiri koji se drže kod Eurocleara za tužiteljev račun bili su, prema njegovoj tvrdnji, visokokvalitetni vrijednosni papiri, kao što su državne obveznice, koji se lako mogu konvertirati u razumnom roku. Međutim, valja utvrditi da ni prihod od tih konverzija nije bio oslobođen na vrijeme, tako da odgovarajući iznosi nisu bili dostupni na tužiteljevu računu kod Banke Latvije 23. veljače 2018. u 18:00. Naime, iz tablica koje se navode u prilozima G.4. i G.5. tužiteljevih očitovanja na ESB‑ov intervencijski podnesak proizlazi da je Euroclear isplatio znatan dio prihoda od prodaje tužitelju dosta nakon tog datuma.

137

Tužiteljev argument prema kojem je konverziju vrlo likvidne imovine trebalo provesti uz tekuća plaćanja i da je nakon 23. veljače 2018. postalo jasno da je skraćen rok za konverziju određenih vrijednosnih papira ne može dovesti u pitanje ESB‑ovu ocjenu s obzirom na to da ESB nije počinio očitu pogrešku u ocjeni, kao što to proizlazi iz točaka 126. do 133. ove presude, kad je smatrao da su samo novčana sredstva koja postoje na tužiteljevu računu kod Banke Latvije jamčila njihovu neposrednu dostupnost.

138

Isto razmatranje vrijedi, kao treće, u pogledu drugih vrijednosnih papira kojima je raspolagao tužitelj i koji su se mogli prodati u iznosu od 358 milijuna eura, među kojima je bio određen broj vrijednosnih papira investicijskog ranga u vrijednosti od 229 milijuna eura i, kao četvrto, u pogledu 12 milijuna eura u gotovini za koje je tužitelj tvrdio da su mu dostupni. Valja utvrditi da neposredna dostupnost navedene imovine nakon eventualnog ukidanja moratorija nije dokazana i da ni ta imovina nije bila konvertirana u novčana sredstva koja su se nalazila na tužiteljevu računu kod Banke Latvije 23. veljače 2018. na kraju dana.

139

Kao peto, tužitelj tvrdi da je ESB 21. veljače 2018. pogrešno odlučio ograničiti tužiteljev pristup operacijama monetarne politike (monetary policy operations, MPO). Prema tome, nije imao pristup kreditnoj liniji od 40 milijuna eura koja se mogla upotrijebiti za osiguravanje dodatnih novčanih sredstava. ESB je na to odgovorio da je riječ o odluci njegova Upravnog vijeća od 21. veljače 2018. koja je donesena u okviru bonitetnog nadzora. Valja utvrditi da tužitelj stvarno ne osporava osnovanost te odluke Upravnog vijeća i ne ističe jasno na koji je način pristup navedenoj kreditnoj liniji mogao pridonijeti osiguravanju dodatnih novčanih sredstava kako bi se postigao cilj dostupnosti jedne milijarde eura na tužiteljevu računu kod Banke Latvije. U svakom slučaju, navedena odluka nije dio odluke koja se pobija ovom tužbom niti je njezina pravna osnova, tako da se spor ne odnosi na nju.

140

U okolnostima kao što su one o kojima je riječ u ovom slučaju, s obzirom na predostrožnost i opreznost koje se zahtijevaju od ESB‑a u kriznim situacijama, valja naglasiti da je pravilno uzeo u obzir samo novčana sredstva koja su odmah dostupna na tužiteljevu računu kod Banke Latvije, kako bi uklonio svaki rizik od toga da se zahtjevi za povlačenje depozita neće ispuniti u pet radnih dana nakon ukidanja moratorija, uzimajući u obzir da imovina kojom tužitelj tvrdi da raspolaže izvan tog računa nije brzo dostupna.

141

Ni ESB‑ova procjena o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti, koju je zatim prihvatio SRB, ne dovodi se u pitanje argumentom prema kojem ESB‑ov zahtjev u pogledu kapaciteta likvidnosne pokrivenosti nije bio razuman jer je tužitelj, kako bi ispunio taj zahtjev, trebao platiti velike iznose kako bi konvertirao vrijednosne papire i drugu imovinu u gotovinu koja je odmah dostupna. Naime, taj argument uopće ne dovodi u pitanje ESB‑ovu ocjenu u pogledu kapaciteta likvidnosne pokrivenosti čije je postojanje trebalo dokazati do isteka roka.

142

Naposljetku, prema tužiteljevu mišljenju, moratorij se mogao produljiti kako bi se ponovno uspostavila likvidnost a da se pritom ne počne primjenjivati sustav osiguranja depozita. U tom pogledu, ESB se oslonio na pogrešno tumačenje članka 2. stavka 8. Noguldījumu garantiju likumsa (latvijski Zakon o osiguranju depozita). U toj se odredbi navodi da FKTK treba donijeti odluku o nedostupnosti depozita u pet radnih dana od dana na koji je utvrđeno da depozitar nije u mogućnosti isplatiti potonje depozite. Međutim, tijekom moratorija nije moguće utvrditi nedostupnost depozita jer su u svakom slučaju prekinute isplate. Zbog toga je pogrešan ESB‑ov argument prema kojem je produljenje moratorija automatski započelo primjenu sustava osiguranja depozita i stoga nije bilo moguće.

143

Ni taj se argument ne može prihvatiti.

144

U ovom slučaju, ESB je smatrao da tužitelj ima manjak likvidnosti nakon masovnog povlačenja depozita koje se događalo od 14. do 16. veljače 2018. Dao je tužitelju rok od pet dana, od stupanja na snagu moratorija, da ponovno uspostavi likvidnost kako bi se mogao suočiti sa sljedećim valom povlačenja. Međutim, kad je taj rok prošao tužitelj nije mogao dokazati da raspolaže jednom milijardom eura na svojem računu kod Banke Latvije.

145

Stoga ESB nije počinio očitu pogrešku u ocjeni kad je u tom trenutku na temelju članka 18. stavka 1. prvog podstavka točke (a), članka 18. stavka 1. drugog podstavka i članka 18. stavka 4. točke (c) Uredbe br. 806/2014 zaključio da tužitelj propada ili je vjerojatno da će propasti. U tim okolnostima, ESB nikako nije dužan dati uputu FKTK‑u da produlji moratorij.

146

Prema tome, s obzirom na marginu prosudbe koju SRB ima u okviru svoje složene gospodarske analize, tužitelj nije dokazao da je SRB počinio očitu pogrešku u ocjeni time što je smatrao da tužitelj propada ili je vjerojatno da će propasti.

147

Tužitelj u biti tvrdi da SRB nije u dovoljnoj mjeri potkrijepio svoj zaključak prema kojem nije postojala razumna mogućnost da alternativne mjere privatnog sektora ili nadzorne mjere, poduzete u odnosu na tužitelja, mogu spriječiti njegovo propadanje u razumnom vremenskom razdoblju.

148

SRB osporava te argumente.

149

U skladu s člankom 18. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 806/2014 sanacijski program može se donijeti samo ako, među ostalim, uzimajući u obzir vrijeme i druge relevantne okolnosti, nije razumno očekivati da bi druge alternativne mjere privatnog sektora, uključujući mjere sustava zaštite institucija, ili nadzorne mjere, uključujući mjere rane intervencije ili otpis ili konverziju relevantnog instrumenata kapitala u skladu s člankom 21. iste uredbe, poduzete u pogledu subjekta, spriječile njegovo propadanje u razumnom vremenskom razdoblju.

150

U točki 3.2.2. Odluke SRB/EES/2018/09 SRB je smatrao da ne postoji alternativna mjera koja je razumno mogla spriječiti tužiteljevu propast. SRB se u okviru svojeg ispitivanja u biti oslonio na elemente koje je ESB podnio u kontekstu svoje procjene o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti.

151

SRB‑u se ne može prigovoriti da se oslonio na ESB‑ovu procjenu o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti kako bi proveo ispitivanje uvjeta predviđenog člankom 18. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 806/2014. Točno je da se uvjeti iz članka 18. stavka 1. točaka (a) i (b) te uredbe razlikuju. U ovom je slučaju ispitivanje alternativnih mjera koje se navodi u članku 18. stavku 1. točki (b) navedene uredbe ipak uključeno u procjenu o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti koju je proveo ESB u pogledu uvjeta predviđenog u članku 18. stavku 1. točki (a) iste uredbe. Naime, prema ESB‑ovu mišljenju, prije nego što je zaključio da tužitelj propada ili je vjerojatno da će propasti, ESB je ispitao je li se ta propast ipak mogla spriječiti alternativnim mjerama, kao što je produljenje moratorija ili provođenje dostupnih opcija oporavka likvidnosti koje se predviđaju u tužiteljevu planu oporavka iz 2017. Usto, u skladu s člankom 18. stavkom 1. četvrtim podstavkom , „[u]vjet iz prvog podstavka točke (b) ocjenjuje Odbor […] u bliskoj suradnji s ESB‑om” i „ESB također može obavijestiti Odbor […] da smatra da je zadovoljen uvjet iz te točke”. Stoga se SRB mogao osloniti na ispitivanje koje je proveo ESB.

152

S obzirom na konkretne elemente i ciljeve koje SRB ističe u točki 3.2.2. Odluke SRB/EES/2018/09, tužitelj ne iznosi razloge zbog kojih su alternativne mjere koje su uzeli u obzir SRB i ESB mogle spriječiti njegovu propast u razumnom vremenskom razdoblju. Tužitelj ne navodi alternativne mjere koje je SRB trebao uzeti u obzir u okviru svojeg ispitivanja. U tim okolnostima, sama nepotkrijepljena tvrdnja prema kojoj je SRB zanemario postojanje alternativnih mjera nije dovoljna kako bi učinila nevjerodostojnom njegovu ocjenu i ne može dokazati da postoji očita pogreška u ocjeni.

153

Stoga valja odbiti treći i četvrti tužbeni razlog.

154

Tužitelj tvrdi da je SRB povrijedio njegovo pravo na saslušanje u smislu članka 41. Povelje jer mu nije dao mogućnost da mu iznese svoja očitovanja prije donošenja Odluke SRB/EES/2018/09. Nije imao pristup ni SBR‑ovu upravnom spisu.

155

SRB osporava te argumente.

156

Valja podsjetiti na to da se člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje predviđa da pravo na dobru upravu uključuje pravo svake osobe na saslušanje prije poduzimanja bilo kakve pojedinačne mjere koja bi na nju mogla nepovoljno utjecati.

157

Pravo na saslušanje jamči svakoj osobi mogućnost da na smislen i učinkovit način iznese svoje mišljenje u upravnom postupku i prije donošenja bilo koje odluke koja bi mogla nepovoljno utjecati na njezine interese. Zatim, valja pojasniti da pravo na saslušanje slijedi dvostruki cilj. S jedne strane, služi proučavanju spisa i utvrđivanju činjenica što je preciznije i točnije moguće i, s druge strane, omogućava osiguranje djelotvorne zaštite dotične osobe. Pravo na saslušanje odnosi se konkretno na jamstvo da se svaka odluka kojom se negativno utječe donosi uz puno poznavanje slučaja i njegov je cilj osobito omogućiti nadležnom tijelu da ispravi pogrešku ili dotičnoj osobi da iznese informacije koje se odnose na njezinu osobnu situaciju, koje idu za tim u smislu da se odluka donese, da se ne donese ili da ima ovakav ili onakav sadržaj (vidjeti presudu od 4. lipnja 2020., ESVD/De Loecker, C‑187/19 P, EU:C:2020:444, t. 68. i 69. te navedenu sudsku praksu).

158

Valja istaknuti da je Sud priznao važnost prava na saslušanje i njegov veoma širok opseg unutar pravnog poretka Unije, uzimajući u obzir da se to pravo mora poštovati u svakom postupku koji može rezultirati aktom kojim je osoba oštećena. Pravo na saslušanje mora se poštovati i kad mjerodavni propis izričito ne predviđa takvu formalnost (vidjeti presude od 22. studenoga 2012., M., C‑277/11, EU:C:2012:744, t. 85. i 86. i navedenu sudsku praksu; od 18. lipnja 2020., Komisija/RQ, C‑831/18 P, EU:C:2020:481, t. 67. i navedenu sudsku praksu i od 7. studenoga 2019., ADDE/Parlament, T‑48/17, EU:T:2019:780, t. 89. i navedenu sudsku praksu).

159

Člankom 41. stavkom 2. točkom (b) Povelje predviđa se pravo svake osobe na pristup svojem spisu, uz poštovanje zakonitih interesa povjerljivosti te profesionalne i poslovne tajne.

160

Najprije valja istaknuti da je cilj Uredbe br. 806/2014 uspostaviti, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 8., učinkovitije sanacijske mehanizme koji moraju biti ključan instrument za izbjegavanje šteta do kojih je u prošlosti dolazilo zbog propadanja banaka. Međutim, što se tiče postupka predviđenog u članku 18. te uredbe, takav cilj pretpostavlja brzo donošenje odluka, često u hitnim okolnostima, kao što to pokazuju kratki rokovi predviđeni u toj odredbi, kako se ne bi ugrozila financijska stabilnost (presuda od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 55.).

161

Međutim, iako potrebu za brzinom postupka predviđenog u članku 18. Uredbe br. 806/2014 stoga treba uzeti u obzir, treba je također uskladiti s pravom na saslušanje.

162

Usto, uvodna izjava 26. Uredbe br. 806/2014 istodobno potvrđuje podijeljenu nadležnost između ESB‑a, nadzornog tijela unutar SSM‑a, i SRB‑a, sanacijskog tijela, za ocjenu propada li kreditna institucija ili je vjerojatno da će propasti te SRB‑ovu isključivu nadležnost za ocjenu jesu li ispunjeni drugi uvjeti potrebni za donošenje sanacijskog programa (presuda od 6. svibnja 2021., ABLV Bank i dr./ESB, C‑551/19 P i C‑552/19 P, EU:C:2021:369, t. 64.).

163

S obzirom na prirodu tog složenog upravnog postupka iz članka 18. Uredbe br. 806/2014 koji vode ESB i SRB zajedno i uzastopno, ni člankom 41. Povelje ni odredbama navedene uredbe ne zahtijeva se da subjekt na koji se odnosi odluka o donošenju ili nedonošenju sanacijskog programa u svakoj fazi postupka saslušaju svako od tih dvaju tijela zasebno.

164

U ovom slučaju nije sporno, kao prvo, da, iako SRB nije saslušao tužitelja prije donošenja Odluke SRB/EES/2018/09, suprotno tomu saslušao ga je ESB u nekoliko navrata.

165

Prema tome, tužitelj je u okviru procjene o propasti ili vjerojatnoj propasti mogao iznijeti stajalište u pogledu relevantnih elemenata. Usto, kao što to proizlazi iz točke 151. ove presude ESB je ispitao alternativne mjere koje mogu spriječiti tužiteljevu propast. ESB je u svojoj procjeni, koju je proveo nakon saslušanja tužitelja, ispitao njegove argumente, tako što ih je sažeo i na njih odgovorio. SRB, kojem je zatim proslijeđena ESB‑ova procjena, stoga je u potpunosti bio svjestan tužiteljevih argumenata prilikom donošenja Odluke SRB/EES/2018/09, u kojoj je preuzeo ESB‑ove zaključke u pogledu uvjetâ iz članka 18. stavka 1. točaka (a) i (b) Uredbe br. 806/2014.

166

Točno je da je SRB u Odluci SRB/EES/2018/09 prvi put ispitao uvjet iz članka 18. stavka 1. točke (c) Urede br. 806/2014, prema kojem sanacijska mjera treba biti nužna radi javnog interesa. Međutim, nijedan se tužiteljev prigovor ne odnosi na navodno nepostojanje javnog interesa, nego, s jedne strane, na zaključke prema kojima tužitelj propada ili je vjerojatno da će propasti, u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkom (a) Uredbe br. 806/2014 i, s druge strane, na utvrđenje da s obzirom na propisane rokove i druge relevantne okolnosti nije postojala nijedna razumna mogućnost da alternativne mjere privatnog sektora ili nadzorne mjere mogu spriječiti njegovu propast u razumnom vremenskom razdoblju u smislu članka 18. stavka 1. točke (b) iste uredbe. Stoga je tužitelj u pogledu pitanja koje osporava saslušan u okviru upravnog postupka.

167

Važno je naglasiti i da se nije pojavio nijedan novi element niti je ijedan novi podatak dostavljen SRB‑u između, s jedne strane, ESB‑ova prosljeđivanja svoje procjene o tužiteljevoj propasti ili vjerojatnoj propasti i, s druge strane, donošenja pobijane odluke. Štoviše, SRB nije temeljio Odluku SRB/EES/2018/09 na elementima koji se razlikuju od onih koje je utvrdio ESB i u pogledu kojih je tužitelj već saslušan, kad je riječ o elementima te odluke koje tužitelj osporava u okviru ovog postupka. SRB nije temeljio tu odluku ni na razlozima koji se razlikuju od onih koje je iznio ESB.

168

U tim okolnostima valja istaknuti da se nije povrijedilo tužiteljevo pravo na saslušanje.

169

Kao drugo, s obzirom na pravo na pristup spisu, Sud je presudio da postojanje povrede prava obrane, uključujući navedeno pravo, treba ocijeniti s obzirom na posebne okolnosti svakog slučaja, a osobito s obzirom na prirodu akta u pitanju, kontekst njegova donošenja i pravna pravila koja uređuju odnosnu materiju (vidjeti presudu od 16. svibnja 2017., Berlioz Investment Fund, C‑682/15, EU:C:2017:373, t. 97. i navedenu sudsku praksu). U ovom slučaju, dovoljno je istaknuti da tužitelj nije naveo niti utvrdio da nije mogao imati pristup dokumentima relevantnima za ispitivanje koje je proveo ESB, osobito u okviru dijaloga između njega i te institucije u okviru navedenog ispitivanja, te spis podnesen Općem sudu ne sadržava nikakvu naznaku u tom smislu. Tužitelj nije naveo ni dokumente kojima nije mogao pristupiti u okviru ispitivanja koje je proveo ESB i kojima je trebao imati pristup u okviru postupka pred SRB‑om, ni kako bi mu oni omogućili da bolje osigura svoju obranu. Štoviše, valja utvrditi da se SRB nije oslonio na druge dokumente osim onih na kojima se temeljilo ispitivanje koje je proveo ESB.

170

Stoga valja odbiti peti tužbeni razlog.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (deseto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: