–

za Achmea Schadeverzekeringen NV i Stichting Achmea Rechtsbijstand, F. E. Vermeulen, P. R. van der Vorst i A. I. M. van Mierlo, advocaten,

–

za austrijsku vladu, G. Eberhard, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, F. Wilman i K.-P. Wojcik, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavka 1. Direktive Vijeća 87/344/EEZ od 22. lipnja 1987. o usklađivanju zakona i drugih propisa o osiguranju troškova pravne zaštite (SL L 185, str. 77.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 55.).

2

Taj zahtjev podnesen je u okviru spora između osobe AK, s jedne strane, i Achmea Schadeverzekeringen NV‑a i Stichting Achmea Rechtsbijstanda (u daljnjem tekstu zajedno: društva Achmea), s druge strane, zbog odbijanja snošenja troškova odvjetnika, nastalih u okviru postupka povodom prigovora pred javnim tijelom, u vezi sa zahtjevom za odobrenje pristupa posebnoj zdravstvenoj skrbi.

3

Uvodna izjava 11. Direktive 87/344 navodi:

„budući da interes osoba koje imaju pokriće troškova pravne zaštite znači da osigurana osoba mora moći odabrati odvjetnika ili drugu osobu, koja je odgovarajuće kvalificirana prema nacionalnom pravu, u […] [sudskom ili upravnom] postupku i kad god nastupi sukob interesa”.

4

U skladu s člankom 2. stavkom 1. te direktive:

„Ova se Direktiva primjenjuje na osiguranje troškova pravne zaštite. Isto se sastoji od preuzimanja obveze, a po plaćanju premije, da se snose troškovi sudskog postupka i pruže ostale usluge koje su izravno povezane s pokrićem osiguranja, posebno s ciljem:

5

Članak 3. stavak 2. navedene direktive glasi kako slijedi:

2. Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da društva koja imaju poslovni nastan na njezinu državnom području, a u skladu s mogućnošću koju nameće država članica ili po vlastitom izboru, ako to država članica prihvati, donesu barem jedno od sljedećih mogućih rješenja:

6

Članak 4. stavak 1. navedene direktive određuje:

„U svakom ugovoru o osiguranju troškova pravne zaštite izričito se priznaje da:

7

Članak 4:67 stavak 1. Zakona o financijskoj kontroli (Wet op het financieel toezicht) glasi kako slijedi:

„Osiguravatelj koji obavlja poslove osiguranja troškova pravne zaštite osigurava da u ugovoru koji se odnosi na osiguranje pravne zaštite bude izričito predviđeno da ugovaratelj osiguranja može slobodno izabrati odvjetnika ili drugog zakonom ovlaštenog stručnjaka,

8

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da je osoba AK ugovorila osiguranje pravne zaštite pri društvu Achmea Schadeverzekeringen NV, koje je upravljanje odštetnim zahtjevima vezanima za to osiguranje povjerilo društvu Stichting Achmea Rechtsbijstand.

9

Budući da je imala razna psihička i tjelesna oštećenja, osoba AK je tijekom studenoga 2013. od Centra za procjenu naknadive zdravstvene skrbi (Centrum Indicatiestelling Zorg, u daljnjem tekstu: CIZ) zahtijevala odobrenje skrbi na temelju Općeg zakona o posebnim troškovima liječenja (Algemene wet bijzondere ziektekosten).

10

CIZ je odlukom od 12. prosinca 2013. odbio zahtjev za odobrenje pristupa skrbi osobe AK. Budući da je osoba AK odlučila CIZ‑u podnijeti prigovor protiv tog odbijanja, obratila se društvima Achmea zahtijevajući da ona snose troškove sudjelovanja odvjetnika kojeg je ona izabrala, a koji je specijaliziran za predmete odobrenja pristupa skrbi na temelju tog zakona.

11

Budući da su društva Achmea odbila zahtjev osobe AK za snošenje troškova, ona je pred sudom podnijela tužbu protiv te odluke o odbijanju.

12

Predmet je upućen pred Gerechtshof Amsterdam (žalbeni sud u Amsterdamu) radi donošenja odluke o tome treba li prigovor protiv CIZ‑ove odluke o odbijanju odobrenja skrbi kvalificirati kao sudski ili upravni postupak u smislu članka 4:67. stavka 1. Zakona o financijskoj kontroli kojim je prenesen članak 4. stavak 1. Direktive 87/344 i može li stoga osoba AK slobodno izabrati odvjetnika čije će troškove snositi društva Achmea.

13

S tim u vezi sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se CIZ‑u može podnijeti prigovor protiv njegove odluke o odbijanju zahtjeva za odobrenje skrbi i da se protiv odluke donesene povodom tog prigovora može podnijeti tužba pred nadležnim sudom kao i žalba pred Centrale Raad van Beroep (žalbeni sud za predmete iz područja socijalnog osiguranja i javne službe).

14

U tim je okolnostima Gerechtshof Amsterdam (žalbeni sud u Amsterdamu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li pojam ‚[upravnog] postupka’ iz članka 4. stavka 1. ab initio i točke (a) Direktive Vijeća 87/344 tumačiti na način da on obuhvaća fazu prigovora pred CIZ‑om u kojoj je osoba čiji je zahtjev za procjenu CIZ odbio tom tijelu podnese prigovor kojim od njega zahtijeva donošenje nove odluke?”

15

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 1. točku (a) Direktive Vijeća 87/344 tumačiti na način da pojam „[upravnog] postupka” iz te odredbe obuhvaća fazu prigovora pred javnim tijelom u kojem to tijelo donosi odluku protiv koje se mogu podnijeti pravni lijekovi.

16

S tim u vezi valja istaknuti, kao prvo, da se na temelju članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 87/344 u svakom ugovoru o osiguranju troškova pravne zaštite izričito priznaje da, u [sudskom ili upravnom] postupku, kod angažiranja zastupnika u svrhu obrane, zastupanja ili služenja interesima osigurane osobe, potonja može slobodno odabrati svojeg zastupnika.

17

Tako iz samog teksta te odredbe proizlazi da pojam „[upravni] postupak” treba tumačiti suprotno od pojma „[sudski] postupak”.

18

Tumačenje pojma „[upravnog] postupka” u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 87/344, kako ga zagovara tuženik u glavnom postupku, koje želi ograničiti doseg tog pojma samo na sudske postupke u upravnim stvarima, odnosno one koji se odvijaju pred sudom u užem smislu te riječi, stoga bi lišilo smisla izraz „[upravni] postupak”, koji izričito upotrebljava zakonodavac Europske unije.

19

Osim toga, valja utvrditi da, iako se o razlikovanju između pripremne faze i faze donošenja odluke u sudskom ili upravnom postupku možda i raspravljalo prilikom nastajanja Direktive 87/344, tekst njezina članka 4. stavka 1. ne sadrži nikakvo razlikovanje u tom smislu tako da tumačenje pojma „[upravni] postupak” ne može biti ograničeno u tom smislu.

20

Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, pri tumačenju odredbe prava Unije potrebno je uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio (vidjeti u tom smislu presude St. Nikolaus Brennerei und Likörfabrik, 337/82, EU:C:1984:69, t. 10.; VEMW i dr., C‑17/03, EU:C:2005:362, t. 41. i Eschig, C‑199/08, EU:C:2009:538, t. 38.).

21

S tim u vezi, valja podsjetiti da je cilj koji se želi ostvariti Direktivom 87/344, posebno njezinim člankom 4., koji se odnosi na slobodan izbor odvjetnika ili zastupnika, široka zaštita interesa ugovaratelja osiguranja. Opći doseg i obveznost prava izbora vlastita odvjetnika ili zastupnika protive se uskom tumačenju članka 4. stavka 1. točke (a) te direktive (vidjeti u tom smislu presude Eschig, C‑199/08, EU:C:2009:538, t. 45. i 47. i Sneller, C‑442/12, EU:C:2013:717, t. 24.).

22

U predmetnom slučaju iz sadržaja spisa podnesenog Sudu proizlazi da i prvotna odluka CIZ‑a i odluka o prigovoru utječu na osiguranikova prava, s obzirom na to da se tijekom te upravne faze ispituju činjenice i da ona predstavlja temelj za donošenje odluke u kasnijem upravno‑sudskom postupku.

23

U tim okolnostima ne može se osporavati da osiguranik treba sudsku zaštitu tijekom postupka koji predstavlja neophodni uvjet za podnošenje tužbe upravnom sudu.

24

Takvo tumačenje ne može biti dovedeno u pitanje argumentom tuženika u glavnom postupku, prema kojem bi široko tumačenje prava na slobodan izbor odvjetnika ili zastupnika preobrazilo čitavo osiguranje pravne zaštite u osiguranje koje se temelji na načelu „pokrića troškova” u smislu članka 3. stavka 2. točke (c) Direktive 87/344. Naime, Sud je već presudio da mjere predviđene člankom 3. stavkom 2. točkama (a) i (b) Direktive 87/344 zadržavaju svoje područje primjene i u slučaju kad je samostalno pravo osiguranika ugovora o osiguranju troškova pravne zaštite na slobodan izbor njegova zastupnika izvedeno iz članka 4. stavka 1. točke (a) te direktive (vidjeti u tom smislu presudu Eschig, C‑199/08, EU:C:2009:538, t. 49.).

25

Osim toga, kad je riječ o eventualnim financijskim posljedicama na sustav osiguranja troškova pravne zaštite, valja podsjetiti da, čak i da do njih dođe, one ne mogu dovesti do uskog tumačenja članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 87/344. Naime, cilj Direktive 87/344 nije potpuno usklađivanje pravila primjenjivih na ugovore o osiguranju troškova pravne zaštite i države članice ostaju slobodne da, u trenutnom stanju prava Unije, utvrde sustav primjenjiv na te ugovore, pod uvjetom da načela predviđena tom direktivom nisu lišena svoje biti (vidjeti u tom smislu presudu Stark, C‑293/10, EU:C:2011:355, t. 31.). Stoga to što osiguranik izvršava pravo slobodnog izbora svojega zastupnika ne isključuje mogućnost da se u određenim slučajevima postave ograničenja troškova koje će snositi osiguravatelji (vidjeti presudu Sneller, C‑442/12, EU:C:2013:717, t. 26.).

26

S obzirom na prethodna razmatranja, na upućena pitanja valja odgovoriti tako da članak 4. stavak 1. točku (a) Direktive 87/344 valja tumačiti na način da pojam „[upravnog] postupka” iz te odredbe obuhvaća fazu prigovora pred javnim tijelom u kojem to tijelo donosi odluku protiv koje se mogu podnijeti pravni lijekovi.

27

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (deseto vijeće) odlučuje:

Članak 4. stavak 1. točku (a) Direktive Vijeća 87/344/EEZ od 22. lipnja 1987. o usklađivanju zakona i drugih propisa o osiguranju troškova pravne zaštite valja tumačiti na način da pojam „[upravnog] postupka” iz te odredbe obuhvaća fazu prigovora pred javnim tijelom u kojem to tijelo donosi odluku protiv koje se mogu podnijeti pravni lijekovi.