(1)

Komunikacijom Komisije od 3. ožujka 2010. naslovljenom „Europa 2020.: Strategija za pametan, održiv i uključiv rast” utvrđeni su ciljevi Unije da postane gospodarstvo utemeljeno na znanju i inovacijama, da se smanji administrativno opterećenje za trgovačka društva i da se ostvari bolje usklađivanje ponude na tržištu rada i potražnje za radnom snagom. Tom Komunikacijom utvrđena je potreba za sveobuhvatnom politikom u području migracija radne snage i za boljom integracijom migranata. Mjere za olakšavanje prihvata visokokvalificiranih radnika iz trećih zemalja moraju se promatrati u tom širem kontekstu.

(2)

U zaključcima Europskog vijeća od 26. i 27. lipnja 2014. navedeno je da, kako bi i dalje bila privlačno odredište za talente i vještine, Europa mora sudjelovati u svjetskoj utrci za talentima. Stoga je potrebno razviti strategije kako bi se u najvećoj mjeri povećale mogućnosti zakonite migracije, uključujući pojednostavnjenje postojećih pravila.

(3)

Komunikacijom Komisije od 13. svibnja 2015. naslovljenom „Europski migracijski program” poziva se na uspostavu u cijeloj Uniji sustava privlačnog za visokokvalificirane državljane trećih zemalja te se navodi da je potrebna revizija Direktive Vijeća 2009/50/EZ (4) kako bi se omogućilo da Unija djelotvornije privlači talente, a time rješavaju i demografski izazovi s kojima se Unija suočava te manjak radne snage i vještina u ključnim sektorima gospodarstva Unije. Poziv na reviziju te direktive ponovljen je u Komunikaciji Komisije od 23. rujna 2020. „o novom paktu o migracijama i azilu” u kojoj se navodi da se reformom plave karte EU-a „mora osigurati stvarna dodana vrijednost EU-a u privlačenju vještina s pomoću učinkovitog i fleksibilnog instrumenta na razini EU-a”.

(4)

Europski parlament u svojoj je rezoluciji od 12. travnja 2016. (5) pozvao na ambicioznu i ciljanu reviziju Direktive 2009/50/EZ, uključujući njezino područje primjene.

(5)

Potrebno je odgovoriti na izazove utvrđene u Komunikaciji Komisije od 22. svibnja 2014. o provedbi Direktive 2009/50/EZ. Unija bi trebala nastojati u cijeloj Uniji uspostaviti privlačniji i učinkovitiji sustav za visokokvalificirane radnike iz trećih zemalja. Trebalo bi dodatno uskladiti pristup Unije u privlačenju takvih visokokvalificiranih radnika, a plava karta EU-a trebala bi postati glavni alat u tom pogledu, s bržim postupcima, fleksibilnijim i uključivijim kriterijima za prihvat te opsežnijim pravima, što uključuje olakšanu mobilnost unutar EU-a. Budući da bi to podrazumijevalo znatne izmjene Direktive 2009/50/EZ, tu bi direktivu trebalo staviti izvan snage i zamijeniti novom direktivom.

(6)

Trebalo bi uspostaviti jasan i transparentan sustav prihvata u cijeloj Uniji s ciljem privlačenja i zadržavanja visokokvalificiranih radnika iz trećih zemalja te promicanja mobilnosti tih radnika. Ova bi se Direktiva trebala primjenjivati bez obzira na to je li izvorna svrha boravka državljanina treće zemlje zapošljavanje u svojstvu visokokvalificiranog radnika ili je to neka druga svrha koja se naknadno promijeni u svrhu zapošljavanja u svojstvu visokokvalificiranog radnika. Potrebno je uzeti u obzir prioritete država članica, potrebe njihovih tržišta rada i njihove kapacitete za prihvat. Ovom se Direktivom ne bi trebala dovoditi u pitanje nadležnost država članica da izdaju nacionalne boravišne dozvole koje nisu plava karta EU-a u svrhu zapošljavanja visokokvalificiranih radnika. Nadalje, ova Direktiva ne bi trebala utjecati na mogućnost nositelja plave karte EU-a da ostvaruje dodatna prava i koristi na temelju nacionalnog prava koji su u skladu s ovom Direktivom.

(7)

Kad je riječ o postupovnim pravima i pravu na jednako postupanje, postupcima i pristupu informacijama, države članice trebale bi osigurati da za plavu kartu EU-a i nacionalne boravišne dozvole u svrhu zapošljavanja visokokvalificiranih radnika vrijede jednaki uvjeti. Osobito, države članice trebale bi osigurati da razina postupovnih jamstava i prava nositelja plave karte EU-a i članova njihovih obitelji nije niža od razine postupovnih jamstava i prava koja uživaju nositelji nacionalnih boravišnih dozvola. Države članice trebale bi također osigurati da podnositelji zahtjeva za plavu kartu EU-a nisu u nepovoljnijem položaju u odnosu na podnositelje zahtjeva za nacionalne boravišne dozvole u pogledu postupaka priznavanja za poslodavce i da nisu obvezni plaćati više pristojbe za obradu svojih zahtjeva. Naposljetku, države članice trebale bi u odnosu na plavu kartu EU-a primijeniti jednaku razinu aktivnosti informiranja, promidžbe i oglašavanja kao za nacionalne boravišne dozvole, primjerice u pogledu informacija na nacionalnim internetskim stranicama o zakonitim migracijama, informativnih kampanja i programâ osposobljavanja koji se pružaju tijelima nadležnima za migracije.

(8)

Kako bi se ojačao i promicao sustav plave karte EU-a te privukli visokokvalificirani radnici iz trećih zemalja, države članice potiču se na jačanje aktivnosti oglašavanja i informativnih kampanja o plavoj karti EU-a, među ostalim aktivnostima i kampanjama usmjerenim prema trećim zemljama ako je to primjereno.

(9)

U provedbi ove Direktive, države članice ne smiju diskriminirati na temelju spola, rase, boje kože, etničkog ili društvenog podrijetla, genetskih obilježja, jezika, religije ili uvjerenja, političkih ili drugih mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invaliditeta, dobi ili spolne orijentacije, kako se zahtijeva osobito direktivama Vijeća 2000/43/EZ (6) i 2000/78/EZ (7). Kako bi načelo nediskriminacije bilo učinkovito, nositelji plave karte EU-a trebali bi moći tražiti pravnu zaštitu i podnositi pritužbe kako je predviđeno nacionalnim pravom ako se suoče s bilo kakvim oblikom diskriminacije, među ostalim na tržištu rada.

(10)

Uzimajući u obzir izvješće Eurostata od 21. veljače 2020. naslovljeno „Slobodna radna mjesta u području IKT-a koja je teško popuniti: izazov u porastu” i njegove zaključke o raširenom manjku visokokvalificiranih radnika u sektoru informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) na tržištima rada država članica, stručne vještine visoke razine trebalo bi smatrati jednakovrijednima kvalifikacijama u visokom obrazovanju u svrhu podnošenja zahtjeva za plavu kartu EU-a u odnosu na dva viša položaja: direktori/direktorice u području informacijsko-komunikacijskih tehnologija (Međunarodna standardna klasifikacija zanimanja (klasifikacija ISCO) -08, podvrsta 133) i stručnjaci/stručnjakinje za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju (klasifikacija ISCO-08, vrsta 25). S obzirom na to da je za stjecanje diplome prvostupnika potrebno najmanje tri godine, relevantno trajanje potrebnog stručnog iskustva trebalo bi iznositi tri godine. Trajanje tog iskustva također je opravdano s obzirom na brz tehnološki razvoj u sektoru IKT-a i promjenjive potrebe poslodavaca.

(11)

Države članice potiču se na to da olakšaju procjenu i vrednovanje stručnih vještina visoke razine za potrebe plave karte EU-a.

(12)

Predviđa se da bi se popis zanimanja iz priloga ovoj Direktivi mogao izmijeniti, osobito nakon što Komisija provede procjenu radi određivanja treba li to učiniti, među ostalim izvorima, na temelju informacija koje države članice pružaju u vezi s potrebama na njihovim tržištima rada, kako bi se u okviru ove Direktive priznalo stručno iskustvo iz drugih područja djelatnosti. Komisija bi tu procjenu trebala provoditi svake dvije godine.

(13)

Za zanimanja koja nisu navedena u prilogu, trebalo bi biti moguće da države članice prihvate zahtjeve za plavu kartu EU-a na temelju dokaza o stručnim vještinama visoke razine koje su potvrđene s najmanje pet godina stručnog iskustva na razini koja je usporediva s kvalifikacijama u visokom obrazovanju i koje je relevantno u profesiji ili sektoru navedenom u ugovoru o radu ili obvezujućoj ponudi za posao.

(14)

Koncept zapošljavanja visokokvalificiranih radnika podrazumijeva ne samo to da zaposlena osoba ima visoku razinu stručnosti, koja se dokazuje visokim stručnim kvalifikacijama, već i da posao koji je potrebno obavljati sam po sebi zahtijeva takvu stručnost. Iako na modernom tržištu rada nije uvijek i nužno potrebna izravna veza između kvalifikacija i radnog mjesta, zadaće i dužnosti povezane s ugovorom o radu za zapošljavanje visokokvalificiranih radnika trebale bi biti toliko specijalizirane i složene da je tražena razina stručnosti za obavljanje tih dužnosti obično povezana sa završenim obrazovnim programima i kvalifikacijama koje se na taj način stječu na razinama 6, 7 i 8 Međunarodne standardne klasifikacije obrazovanja (ISCED) iz 2011. ili, prema potrebi, općenito jednakovrijednim razinama 6, 7 i 8 Europskog kvalifikacijskog okvira (EQF), u skladu s pravom dotične države članice, ili, za određena zanimanja, s usporedivim stručnim vještinama visoke razine.

(15)

Ovom Direktivom ne bi se trebalo utjecati na pravo država članica da odrede opseg prihvata državljana trećih zemalja koji na njihovo državno područje dolaze iz trećih zemalja radi potrage za poslom u skladu s člankom 79. stavkom 5. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU). Na osnovi toga države članice trebale bi moći utvrditi da je zahtjev za plavu kartu EU-a nedopušten ili ga odbiti.

(16)

Korisnici međunarodne zaštite kako su definirani u članku 2. točki (a) Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća (8) imaju širok raspon prava, uključujući pravo na pristup tržištu rada u državi članici koja im je odobrila međunarodnu zaštitu. Kako bi povećale svoje prilike na tržištu rada u cijeloj Uniji, korisnici međunarodne zaštite koji su visokokvalificirani trebali bi imati pravo podnijeti zahtjev za plavu kartu EU-a u drugim državama članicama osim u onoj koja im je odobrila međunarodnu zaštitu. U tim bi se drugim državama članicama na njih trebala primjenjivati ista pravila kao i na sve druge državljane trećih zemalja obuhvaćene područjem primjene ove Direktive, te se ovom Direktivom ne bi trebalo utjecati na njihov status u državi članici koja im je odobrila međunarodnu zaštitu. Korisnici međunarodne zaštite također imaju pravo podnijeti zahtjev za plavu kartu EU-a u državi članici koja im je odobrila međunarodnu zaštitu. U takvim slučajevima, radi pravne jasnoće i usklađenosti, odredbe o jednakom postupanju i spajanju obitelji iz ove Direktive ne bi se trebale primjenjivati. Ta bi se prava trebala i dalje uređivati pravnom stečevinom o azilu i, ako je to primjenjivo, na temelju Direktive Vijeća 2003/86/EZ (9).

(17)

Prijenos odgovornosti za korisnike međunarodne zaštite nije obuhvaćen područjem primjene ove Direktive. Zaštićeni status i prava povezana s međunarodnom zaštitom ne bi se trebali prenositi u drugu državu članicu na temelju izdavanja plave karte EU-a.

(18)

Kako bi se olakšala neovisna mobilnost unutar EU-a i poslovne aktivnosti visokokvalificiranih državljana trećih zemalja koji su korisnici prava na slobodno kretanje, tim državljanima trećih zemalja trebalo bi dati pristup plavoj karti EU-a u skladu s istim pravilima kao i u slučaju svih drugih državljana trećih zemalja obuhvaćenih područjem primjene ove Direktive. To se pravo odnosi na osobe koje imaju prava na slobodno kretanje na temelju obiteljskih veza s građaninom Unije u skladu s relevantnim zakonodavstvom te bi se trebalo primjenjivati neovisno o tome je li dotični građanin Unije ostvarivao temeljno pravo na slobodno kretanje i boravak na temelju članka 21. UFEU-a i neovisno o tome je li dotični državljanin treće zemlje prvo bio nositelj plave karte EU-a ili imao pravo na slobodno kretanje. Takvi nositelji plave karte EU-a trebali bi stoga imati pravo biti zaposleni u svojstvu visokokvalificiranih radnika, obavljati poslovna putovanja i zasnovati boravak u različitim državama članicama bez obzira na to prati li državljanin treće zemlje dotičnog građanina Unije. Pravima koja takvi državljani trećih zemalja steknu kao nositelji plave karte EU-a ne bi se trebala dovoditi u pitanje prava koja oni mogu imati na temelju Direktive 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (10). Radi pravne jasnoće i usklađenosti, u pogledu spajanja obitelji i jednakog postupanja trebala bi prevladati pravila na temelju Direktive 2004/38/EZ. Sve odredbe o korisnicima prava na slobodno kretanje u ovoj Direktivi trebale bi se primjenjivati i na državljane trećih zemalja koji imaju prava na slobodno kretanje jednakovrijedna pravima građana Unije na temelju sporazumâ između Unije i država članica, s jedne strane, i trećih zemalja, s druge strane, ili između Unije i trećih zemalja.

(19)

Ova Direktiva ne bi se trebala primjenjivati na državljane trećih zemalja koji podnose zahtjev za boravak u državi članici kao istraživači radi provedbe istraživačkih projekata jer su oni obuhvaćeni područjem primjene Direktive (EU) 2016/801 Europskog parlamenta i Vijeća (11), kojom je uveden poseban postupak za prihvat državljana trećih zemalja za potrebe istraživanja. Međutim, državljani trećih zemalja sa zakonitim boravkom prihvaćeni na temelju Direktive (EU) 2016/801 trebali bi imati pravo podnijeti zahtjev za plavu kartu EU-a na temelju ove Direktive. Nositelji plave karte EU-a sa zakonitim boravkom trebali bi također imati pravo podnijeti zahtjev za boravak kao istraživači na temelju Direktive (EU) 2016/801. Kako bi se osigurala takva mogućnost, Direktivu (EU) 2016/801 trebalo bi na odgovarajući način izmijeniti.

(20)

Iako se ova Direktiva ne primjenjuje na državljane trećih zemalja koji podnose zahtjev za prihvat u Uniji kao osobe premještene unutar društva na temelju Direktive 2014/66/EU Europskog parlamenta i Vijeća (12), osobe premještene unutar društva sa zakonitim boravkom u Uniji trebale bi imati pravo podnijeti zahtjev za plavu kartu EU-a na temelju ove Direktive u svrhe koje nisu obuhvaćene Direktivom 2014/66/EU.

(21)

Potrebno je predvidjeti fleksibilan, jasan i uravnotežen sustav prihvata koji pokreće potražnja i koji je utemeljen na objektivnim kriterijima, primjerice da podnositelj zahtjeva ima ugovor o radu ili obvezujuću ponudu za posao u trajanju od najmanje šest mjeseci, usklađenost s primjenjivim pravom, kolektivnim ugovorima ili nacionalnim praksama u relevantnim zanimanjima, prag plaće koji države članice mogu prilagoditi stanju na svojem tržištu rada i da podnositelj zahtjeva ima visoke stručne kvalifikacije ili, prema potrebi, stručne vještine visoke razine.

(22)

Ovom se Direktivom ne bi trebali dovoditi u pitanje nacionalni postupci priznavanja diploma. Kako bi se moglo procijeniti posjeduje li dotični državljanin treće zemlje kvalifikaciju u visokom obrazovanju ili jednakovrijednu kvalifikaciju, trebalo bi uputiti na razine 6, 7 i 8 ISCED-a iz 2011. ili, ako je prikladno, općenito jednakovrijedne razine 6, 7 i 8 EQF-a, u skladu s pravom dotične države članice.

(23)

Države članice potiču se da olakšaju priznavanje dokumenata kojima se potvrđuju relevantne visoke stručne kvalifikacije dotičnog državljanina treće zemlje te da, u odnosu na korisnike međunarodne zaštite koji možda ne posjeduju potrebne dokumente, uspostave aranžmane za odgovarajuće procjene i vrednovanja njihovih prethodno stečenih kvalifikacija u visokom obrazovanju ili, prema potrebi, stručnih vještina visoke razine.

(24)

Kako bi se osigurala dostatna razina usklađenosti uvjeta prihvata u cijeloj Uniji, trebalo bi odrediti i donji i gornji čimbenik za izračun praga plaće. Gornju i donju granicu za utvrđivanje nacionalnog praga plaće trebalo bi odrediti množenjem tih donjih i gornjih čimbenika s prosječnom bruto godišnjom plaćom u dotičnoj državi članici. Prag plaće trebalo bi odabrati u rasponu između donje i gornje granice nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima u skladu s nacionalnim praksama. Tim pragom plaće trebalo bi utvrditi minimalnu plaću koju nositelj plave karte EU-a treba zarađivati. Stoga bi podnositelji zahtjeva, kako bi dobili plavu kartu EU-a, trebali zarađivati plaću koja je jednaka ili veća od praga plaće koji je odabrala dotična država članica.

(25)

Države članice trebale bi moći pružiti niži prag plaće za posebne profesije za koje određena država članica smatra da postoji posebno velik manjak raspoloživih radnika i kada te profesije pripadaju rodovima 1 ili 2 klasifikacije ISCO-a. U svakom slučaju, takav prag plaće ne bi trebao biti manji od 1,0 puta prosječne bruto godišnje plaće u dotičnoj državi članici.

(26)

U skladu s prioritetima novog programa vještina za Europu, utvrđenog u Komunikaciji Komisije od 10. lipnja 2016., posebice kako bi se poboljšalo usklađivanje vještina i riješilo pitanje manjka vještina, države članice potiču se da, prema potrebi, nakon savjetovanja sa socijalnim partnerima, sastave popise sektora zaposlenja koji se suočavaju s manjkom visokokvalificiranih radnika.

(27)

Države članice trebale bi moći pružiti niži prag plaće od kojega bi imali koristi državljani trećih zemalja tijekom određenog razdoblja po završetku studija. To bi se razdoblje trebalo primjenjivati svaki put kada državljanin treće zemlje postigne razinu obrazovanja koja je relevantna za potrebe ove Direktive, odnosno razinu 6, 7 ili 8 ISCED-a iz 2011. ili, prema potrebi, razinu 6, 7 ili 8 EQF-a, u skladu s pravom dotične države članice. To bi se razdoblje trebalo primjenjivati kada državljanin treće zemlje podnese zahtjev za izdavanje prve plave karte EU-a ili za njezino produljenje u roku od tri godine od datuma stjecanja relevantnih kvalifikacija te, osim toga, kada taj državljanin treće zemlje podnese zahtjev za produljenje plave karte EU-a u roku od 24 mjeseca otkada mu je izdana prva plava karta EU-a. Nakon isteka tih razdoblja odgode, koja mogu biti usporedna, može se razumno očekivati da su mladi stručnjaci stekli dovoljno stručnog iskustva kako bi mogli ispuniti uvjete za uobičajeni prag plaće. U svakom slučaju, takav niži prag plaće ne bi trebao biti manji od 1,0 puta prosječne bruto godišnje plaće u dotičnoj državi članici.

(28)

Trebalo bi utvrditi uvjete za ulazak i boravak državljana trećih zemalja u svrhu zapošljavanja visokokvalificiranih radnika, uključujući kriterije prihvatljivosti povezane s pragom plaće. Pragom plaće koji utvrde države članice ne bi se trebalo nastojati odrediti plaće i stoga se ne bi trebalo odstupati od pravila ili praksi na razini države članice ili od kolektivnih ugovora te se taj prag ne bi trebao upotrebljavati za usklađivanje u tom području. Plaća koja se isplaćuje nositelju plave karte EU-a ne bi trebala biti niža od primjenjivog praga plaće, ali može biti viša, kako je dogovoreno između poslodavca i državljanina treće zemlje, u skladu s tržišnim uvjetima, zakonom o radu, kolektivnim ugovorima i praksama u dotičnoj državi članici. Ovom Direktivom trebale bi se u potpunosti poštovati nadležnosti država članica, posebno u pogledu zapošljavanja, rada i socijalnih pitanja.

(29)

Države članice trebale bi moći zahtijevati da državljanin treće zemlje dostavi svoju adresu u trenutku podnošenja zahtjeva. U slučaju da državljanin treće zemlje još ne zna svoju buduću adresu, države članice trebale bi prihvatiti privremenu adresu koja bi mogla biti adresa poslodavca.

(30)

Razdoblje valjanosti plave karte EU-a trebalo bi iznositi najmanje 24 mjeseca. Međutim, kada je trajanje ugovora o radu kraće, plava karta EU-a trebala bi se izdati najmanje na razdoblje trajanja ugovora o radu plus tri mjeseca, podložno najduljem razdoblju od 24 mjeseca. Ako državljanin treće zemlje ima putnu ispravu čije je razdoblje valjanosti kraće od 24 mjeseca ili kraće od trajanja ugovora o radu, plava karta EU-a trebala bi se izdati najmanje na razdoblje valjanosti putne isprave. Državljanima trećih zemalja trebalo bi biti dopušteno da produlje valjanost svoje putne isprave dok su nositelji plave karte EU-a.

(31)

Države članice trebale bi odbiti zahtjeve za plave karte EU-a i trebalo bi im biti dopušteno da oduzmu ili odbiju produljiti plave karte EU-a kada postoji prijetnja javnom poretku, javnoj sigurnosti ili javnom zdravlju. Prijetnju javnom zdravlju treba tumačiti kao pojam definiran u članku 2. točki 21. Uredbe (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća (13). Svako odbijanje zahtjeva iz razloga javnog poretka ili javne sigurnosti trebalo bi se temeljiti na individualnom ponašanju dotične osobe u skladu s načelom proporcionalnosti. Bolest ili invaliditet koji je državljanin treće zemlje doživio nakon prihvata na državno područje prve države članice ne bi trebali predstavljati isključivu osnovu za oduzimanje ili odbijanje produljenja plave karte EU-a ili za neizdavanje plave karte EU-a u drugoj državi članici. Nadalje, države članice trebale bi imati mogućnost ne oduzeti ili ne odbiti produljiti plavu kartu EU-a ako zbog bolesti, invaliditeta ili roditeljskog dopusta privremeno nije ispunjena obveza predočenja valjanog ugovora o radu ili nije ostvaren primjenjivi prag plaće.

(32)

Države članice trebale bi moći oduzeti ili odbiti produljiti plavu kartu EU-a ako nositelj plave karte EU-a nije ispunio uvjete za mobilnost na temelju ove Direktive, među ostalim u slučaju zlouporabe prava na mobilnost, primjerice ako nositelj nije poštovao dopušteno razdoblje za obavljanje poslovne djelatnosti ili nije podnio zahtjev za dugoročnu mobilnost unutar roka koji se zahtijeva u drugoj državi članici ili je podnio zahtjev za plavu kartu EU-a u drugoj državi članici i započeo rad ranije nego što je to dopušteno, a pritom je jasno da uvjeti za mobilnost ne bi bili ispunjeni i da bi zahtjev bio odbijen.

(33)

U svakoj odluci o odbijanju zahtjeva za plavu kartu EU-a ili o oduzimanju ili odbijanju produljenja plave karte EU-a trebale bi se uzeti u obzir posebne okolnosti slučaja te bi svaka takva odluka trebala biti proporcionalna. Osobito, ako je osnova za odbijanje, oduzimanje ili odbijanje produljenja povezana s postupanjem poslodavca, manja povreda poslodavca ne bi trebala ni u kojem slučaju činiti isključivu osnovu za odbijanje zahtjeva za plavu kartu EU-a ili za oduzimanje ili odbijanje produljenja plave karte EU-a.

(34)

Odluka o odbijanju zahtjeva za plavu kartu EU-a ne utječe na pravo dotičnog državljanina treće zemlje da podnese drugi zahtjev. Podnošenjem takvog novog zahtjeva dotičnom državljaninu treće zemlje ne dopušta se da ostane na državnom području dotične države članice, osim ako je to predviđeno nacionalnim pravom.

(35)

Kad su ispunjeni svi uvjeti za prihvat, države članice trebale bi izdati plavu kartu EU-a u utvrđenom roku. Ako država članica izdaje boravišne dozvole samo na svojem državnom području i ispunjeni su svi uvjeti iz ove Direktive povezani s prihvatom, država članica trebala bi dotičnom državljaninu treće zemlje izdati potrebnu vizu. Trebalo bi osigurati učinkovitu suradnju nadležnih tijela u tu svrhu. Ako država članica ne izdaje vize, trebala bi dotičnom državljaninu treće zemlje izdati jednakovrijednu dozvolu kojom se dozvoljava ulazak.

(36)

Pravilima o vremenima obrade zahtjeva za plavu kartu EU-a trebalo bi se zajamčiti brzo izdavanje dozvola u svim slučajevima. Vrijeme obrade za razmatranje zahtjeva za plavu kartu EU-a ne bi trebalo uključivati vrijeme potrebno za priznavanje stručnih kvalifikacija, gdje je to primjenjivo, ili vrijeme potrebno za izdavanje vize, ako je ona potrebna. U slučaju da plava karta EU-a istekne dok je u tijeku postupak produljenja, državljanin treće zemlje trebao bi imati pravo boraviti, raditi i uživati prava predviđena na temelju ove Direktive na državnom području države članice koja je izdala plavu kartu EU-a, sve dok nadležna tijela ne donesu odluku o zahtjevu, ali taj državljanin treće zemlje ne bi trebao imati pravo na mobilnost u drugu državu članicu.

(37)

Ako je država članica odredila da zahtjev za plavu kartu EU-a ili za mobilnost unutar EU-a treba podnijeti poslodavac, ta država članica ne bi trebala ograničavati postupovna jamstva koja dotični državljanin treće zemlje uživa dok je u tijeku postupak podnošenja zahtjeva ili prava koja nositelj plave karte EU-a uživa tijekom razdoblja zaposlenja ili za vrijeme trajanja postupka produljenja plave karte EU-a.

(38)

Obrazac plave karte EU-a trebao bi biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 1030/2002 (14), čime će se državama članicama omogućiti da upućuju na informacije o uvjetima pod kojima je dotičnoj osobi dopušten rad. Države članice trebale bi moći pružiti dodatne informacije u tiskanom obliku ili pohraniti takve informacije u elektroničkom obliku u skladu s člankom 4. te uredbe te točkom (a)16. priloga toj uredbi, kako bi se pružile detaljnije informacije o dotičnom zaposlenju. Pružanje tih dodatnih informacija trebalo bi biti neobvezno za države članice te ne bi trebalo predstavljati dodatni zahtjev koji bi dovodio u pitanje jedinstveni postupak za izdavanje dozvola te jedinstveni postupak podnošenja zahtjeva.

(39)

Dotična država članica trebala bi osigurati da podnositelji zahtjeva imaju pravo osporiti pred sudom svaku odluku o odbijanju zahtjeva za izdavanje plave karte EU-a ili svaku odluku o odbijanju produljenja ili o oduzimanju plave karte EU-a. Time se ne bi trebalo dovoditi u pitanje mogućnost imenovanja administrativnog tijela za provođenje prethodnog administrativnog preispitivanja takvih odluka.

(40)

Budući da je cilj ove Direktive pristupanje rješavanju pitanja manjka radne snage i vještina u ključnim sektorima na tržištu rada, država članica trebala bi imati mogućnost provjeriti bi li se slobodno radno mjesto koje namjerava popuniti podnositelj zahtjeva za plavu kartu EU-a umjesto toga moglo popuniti radnom snagom iz te države ili Unije, ili državljanima treće zemlje koji već imaju zakonito boravište u dotičnoj državi članici i koji su već dio njezina tržišta rada na temelju prava Unije ili nacionalnog prava, ili osobama s dugotrajnim boravkom u EU-u koje se žele preseliti u tu državu članicu radi zapošljavanja visokokvalificiranih radnika u skladu s poglavljem III. Direktive Vijeća 2003/109/EZ (15). Ako države članice odluče iskoristiti tu mogućnost, trebale bi to priopćiti na jasan, pristupačan i transparentan način podnositeljima zahtjeva i poslodavcima, među ostalim putem internetskih medija. Takve provjere ne bi trebale biti dio postupka produljenja plave karte EU-a. U slučajevima dugoročne mobilnosti, država članica trebala bi moći uzeti u obzir stanje na tržištu rada samo ako je ta država članica uvela i provjere za podnositelje zahtjeva koji dolaze iz trećih zemalja.

(41)

Države članice trebale bi se u provođenju ove Direktive suzdržati od politike aktivnog regrutiranja u zemljama u razvoju u sektorima koji trpe zbog nedostatka djelatnika. U ključnim sektorima, kao na primjer u sektoru zdravstva, trebalo bi razviti etičke politike zapošljavanja i načela koja se primjenjuju na poslodavce u javnom i privatnom sektoru. To je u skladu s predanošću Unije Globalnom kodeksu Svjetske zdravstvene organizacije o međunarodnom regrutiranju zdravstvenih djelatnika iz 2010. i zaključcima Vijeća i država članica od 14. svibnja 2007. o Europskom programu djelovanja za rješavanje problema kritičnog manjka zdravstvenih djelatnika u zemljama u razvoju (2007.–2013.), i obrazovnom sektoru. Primjereno je ta načela i politike jačati razvojem i primjenom mehanizama, smjernica i drugih alata kako bi se olakšale, prema potrebi, kružne i privremene migracije, te drugim mjerama kojima bi se na najmanju moguću mjeru smanjio negativni učinak, te maksimalno povećao pozitivan učinak, koji na zemlje u razvoju ima imigracija visokokvalificiranih osoba kako bi umjesto odljeva mozgova došlo do priljeva mozgova.

(42)

Države članice trebale bi imati mogućnost primjene pojednostavnjenog postupka za poslodavce. Tim bi postupkom trebalo biti dopušteno da priznati poslodavci iskoriste jednostavnije postupke i uvjete prihvata na temelju ove Direktive. Međutim, države članice trebale bi uključiti dovoljne zaštitne mjere protiv zlouporabe. U skladu s načelom proporcionalnosti, tim zaštitnim mjerama moraju se uzeti u obzir težina i narav povrede. Ako u trenutku produljenja plave karte EU-a poslodavac više nije priznat, na produljenje te plave karte EU-a trebali bi se primjenjivati uobičajeni uvjeti prihvata, osim ako dotičnog državljanina treće zemlje zapošljava drugi priznati poslodavac.

(43)

Kako bi se osiguralo da su kriteriji za prihvat i dalje ispunjeni, državama članicama trebalo bi dopustiti da zahtijevaju da se tijekom prvih 12 mjeseci zakonitog zaposlenja nositelja plave karte EU-a nadležna tijela obavješćuje o svakoj promjeni poslodavca ili o drugim značajnim promjenama te da nadležna tijela provode provjeru stanja na tržištu rada. Nakon tog 12-mjesečnog razdoblja državama članicama trebalo bi biti dopušteno zahtijevati jedino da nositelj plave karte EU-a obavijesti nadležna tijela o promjeni poslodavca ili promjeni koja utječe na ispunjavanje kriterija za prihvat utvrđenih u ovoj Direktivi, uključujući, prema potrebi, novi ugovor o radu. Ne bi trebalo provoditi provjere stanja na tržištu rada. Procjena koju provodi država članica trebala bi biti ograničena na elemente koji su se promijenili.

(44)

U svrhu promicanja inovativnog poduzetništva država članica trebala bi moći dati mogućnost državljanima trećih zemalja koji su prihvaćeni na temelju ove Direktive da usporedno s njihovom aktivnošću na temelju ove Direktive obavljaju samostalnu djelatnost, a da pritom to ne utječe na njihova prava boravka kao nositelja plave karte EU-a. Time se ne bi trebala dovoditi u pitanje kontinuirana obveza zadovoljavanja uvjeta za prihvat na temelju ove Direktive te bi stoga nositelj plave karte EU-a trebao i dalje biti zaposlen u svojstvu visokokvalificiranog radnika. Države članice trebale bi moći u svojem nacionalnom pravu utvrditi uvjete za pristup obavljanju samostalne djelatnosti. Države članice također bi trebale imati pravo ograničiti opseg dopuštenog obavljanja samostalne djelatnosti. Države članice nositeljima plave karte EU-a trebale bi omogućiti pristup obavljanju samostalne djelatnosti pod uvjetima koji nisu manje povoljni od uvjeta predviđenih na temelju postojećih nacionalnih shema. Dohodak od obavljanja samostalne djelatnosti ne bi trebao doprinositi ostvarivanju praga plaće potrebnog kako bi se ostvarilo pravo na status nositelja plave karte EU-a.

(45)

Kako bi se povećao doprinos koji može proizići iz visokih stručnih kvalifikacija nositelja plave karte EU-a, države članice trebale bi također moći u svojem nacionalnom pravu utvrditi odredbe kojima se nositeljima plave karte EU-a dopušta da se bave drugim profesionalnim djelatnostima kojima se nadopunjuje njihova glavna djelatnost kao nositelja plave karte EU-a. Dohodak od tih drugih profesionalnih djelatnosti ne bi trebao doprinositi ostvarivanju praga plaće potrebnog kako bi se ostvarilo pravo na status nositelja plave karte EU-a.

(46)

Nositeljima plave karte EU-a trebalo bi osigurati jednako postupanje u vezi s granama socijalne sigurnosti navedenima u članku 3. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (16). Ovom se Direktivom ne usklađuje zakonodavstvo država članica u području socijalne sigurnosti. Ona je ograničena na primjenu načela jednakog postupanja u području socijalne sigurnosti na državljane trećih zemalja na koje se odnosi njezino područje primjene.

(47)

U slučaju mobilnosti među državama članicama primjenjuje se Uredba (EU) br. 1231/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (17). Ovom se Direktivom mobilnim nositeljima plave karte EU-a ne bi trebala dodjeljivati veća prava od onih koja su već predviđena u postojećem pravu Unije u području socijalne sigurnosti za državljane trećih zemalja koji imaju prekogranične interese između država članica.

(48)

Stručne kvalifikacije koje je državljanin treće zemlje stekao u drugoj državi članici trebale bi se priznavati na isti način kao i kvalifikacije građana Unije. Kvalifikacije stečene u trećoj zemlji trebale bi se uzimati u obzir u skladu s Direktivom 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (18). Ovom se Direktivom ne bi trebali dovoditi u pitanje uvjeti za obavljanje reguliranih profesija utvrđeni u nacionalnom pravu. Njome se država članica ne bi trebala sprečavati da zadrži nacionalna ograničenja koja se odnose na pristup zaposlenju, što uključuje barem povremenu uključenost u izvršavanje javne ovlasti i odgovornost za zaštitu općeg interesa države, ili da zadrži nacionalna pravila o djelatnostima koje su rezervirane za državljane te države članice, građane Unije ili građane neke druge zemlje u Europskom gospodarskom prostoru (građanin EGP-a), među ostalim u slučajevima mobilnosti u druge države članice, ako su ta ograničenja ili pravila postojala u trenutku stupanja na snagu ove Direktive.

(49)

Pravima koja je korisnik međunarodne zaštite stekao kao nositelj plave karte EU-a ne bi se trebala dovoditi u pitanje prava te osobe na temelju Direktive 2011/95/EU i na temelju Konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. kako je izmijenjena Njujorškim protokolom od 31. siječnja 1967. („Ženevska konvencija”) u državi članici koja je odobrila međunarodnu zaštitu. U toj državi članici ne bi se trebale primjenjivati odredbe ove Direktive o jednakom postupanju i spajanju obitelji kako bi se izbjegla proturječna pravila. Osobe koje su korisnici međunarodne zaštite u jednoj državi članici i nositelji plave karte EU-a u drugoj državi članici trebale bi imati ista prava kao bilo koji drugi nositelj plave karte EU-a u potonjoj državi članici, uključujući pravo na jednako postupanje kao i prema državljanima države članice boravka te pravo na spajanje obitelji. Status korisnika međunarodne zaštite ne ovisi o tome je li korisnik ujedno nositelj plave karte EU-a i je li plava karta EU-a valjana.

(50)

Povoljni uvjeti za spajanje obitelji i pristup zaposlenju za supružnike trebali bi biti jedan od temeljnih elemenata ove Direktive kako bi se bolje privuklo visokokvalificirane radnike iz trećih zemalja. Kako bi se postigao taj cilj, trebalo bi predvidjeti posebna odstupanja od Direktive 2003/86/EZ koja je primjenjiva u prvoj i u drugoj državi članici boravka. Države članice trebale bi moći ograničiti opseg samostalnih djelatnosti koje supružnici mogu obavljati pod istim uvjetima koji se primjenjuju na nositelje plave karte EU-a. Uvjeti povezani s integracijom ili razdobljima čekanja ne bi se trebali primjenjivati prije nego što je dopušteno spajanje obitelji jer će visokokvalificirani radnici i njihove obitelji vjerojatno od početka imati povoljne uvjete u pogledu integracije u zajednicu domaćina. Kako bi se olakšao brz ulazak visokokvalificiranih radnika, njihovim članovima obitelji boravišne dozvole trebalo bi izdavati istodobno kada i plavu kartu EU-a, ako su ispunjeni relevantni uvjeti i ako su zahtjevi podneseni u isto vrijeme.

(51)

Kako bi se privukli visokokvalificirani radnici iz trećih zemalja i kako bi se potaknuo njihov kontinuirani boravak u Uniji te pritom omogućili mobilnost unutar Unije i kružne migracije, trebalo bi predvidjeti odstupanja od Direktive 2003/109/EZ. Nositeljima plave karte EU-a koji su iskoristili mogućnost preseljenja iz jedne države članice u drugu trebalo bi dati lakši pristup statusu osobe s dugotrajnim boravkom u EU-u u državi članici posebno tako da im se omogući zbrajanje razdoblja boravka u različitim državama članicama, pod uvjetom da mogu dokazati broj godina zakonitog i neprekinutog boravka kako se zahtijeva na temelju članka 4. stavka 1. Direktive 2003/109/EZ kao nositelji plave karte EU-a, nacionalne dozvole za zapošljavanje visokokvalificiranih radnika ili odobrenja za studente ili istraživače u skladu s Direktivom (EU) 2016/801, ili kao korisnici međunarodne zaštite. Neposredno prije podnošenja relevantnog zahtjeva trebali bi dokazati i da su kao nositelji plave karte EU-a dvije godine zakonito i neprekinuto boravili na državnom području države članice u kojoj je podnesen zahtjev za ostvarivanje statusa osobe s dugotrajnim boravkom u EU-u u državi članici. Kako je predviđeno u Direktivi 2003/109/EZ, samo se polovica razdobljâ boravka za potrebe studiranja može uzeti u obzir u izračunu petogodišnjeg razdoblja zakonitog i neprekinutog boravka u državama članicama u kojima se razdoblja boravka za potrebe studiranja uzimaju u obzir za izračun neprekinutog boravka.

(52)

U cilju poticanja mobilnosti visokokvalificiranih radnika iz trećih zemalja između Unije i njihovih zemalja podrijetla trebalo bi predvidjeti odstupanja od Direktive 2003/109/EZ kako bi se omogućila dulja razdoblja odsutnosti od onih predviđenih u toj direktivi nakon što su visokokvalificirani radnici iz trećih zemalja stekli status osobe s dugotrajnim boravkom u državi članici.

(53)

Profesionalna i geografska mobilnost visokokvalificiranih radnika iz trećih zemalja trebala bi se priznati kao važan čimbenik kojim se doprinosi poboljšanju efikasnosti tržišta rada diljem Unije, radi na rješavanju manjka vještina i nastoje ukloniti regionalne neravnoteže. Trebalo bi olakšati mobilnost unutar Unije.

(54)

Ovom se Direktivom ne dovode u pitanje odredbe direktiva 96/71/EZ (19) i 2014/67/EU (20) Europskog parlamenta i Vijeća.

(55)

Postojeću pravnu nesigurnost u pogledu poslovnih putovanja visokokvalificiranih radnika iz trećih zemalja trebalo bi ukloniti definiranjem koncepta poslovnih putovanja i utvrđivanjem popisa aktivnosti koje bi se u svakom slučaju trebale smatrati poslovnim aktivnostima u svim državama članicama. Te djelatnosti moraju biti izravno povezane s interesima poslodavca u prvoj državi članici i trebale bi biti povezane s dužnostima nositelja plave karte EU-a na radnom mjestu za koje je plava karta EU-a izdana. Drugim državama članicama ne bi trebalo dopustiti da od nositelja plave karte EU-a koji se bave poslovnim aktivnostima zahtijevaju da posjeduje vizu, radnu dozvolu ili bilo koje odobrenje osim plave karte EU-a. Ako je plavu kartu EU-a izdala država članica koja ne primjenjuje u potpunosti schengensku pravnu stečevinu, njezin bi nositelj trebao imati pravo ući u neku drugu državu članicu ili više njih u svrhu obavljanja poslovnih aktivnosti i u njima boraviti najviše 90 dana tijekom bilo kojeg razdoblja od 180 dana.

(56)

Nositeljima plave karte EU-a trebalo bi biti dopušteno preseljenje u drugu državu članicu pod pojednostavnjenim uvjetima ako namjeravaju podnijeti zahtjev za novu plavu kartu EU-a na temelju postojećeg ugovora o radu ili obvezujuće ponude za posao. Drugim državama članicama ne bi trebalo dopustiti da od nositelja plave karte EU-a zahtijevaju bilo koje odobrenje osim plave karte EU-a koju je izdala prva država članica. Čim nositelj plave karte EU-a podnese potpuni zahtjev za novu plavu kartu EU-a u drugoj državi članici u roku predviđenom u ovoj Direktivi, trebalo bi biti moguće da ta država članica dopusti nositelju plave karte EU-a da započne s radom. Nositelji plave karte EU-a trebali bi imati pravo početi raditi najkasnije 30 dana nakon podnošenja zahtjeva za novu plavu kartu EU-a. Potražnja bi trebala pokretati mobilnost te bi zato u drugoj državi članici uvijek trebao biti potreban ugovor o radu, trebalo bi udovoljiti svim uvjetima na temelju primjenjivog prava, utvrđenima u kolektivnim ugovorima ili uspostavljenima praksom u relevantnim zanimanjima, a plaća bi trebala zadovoljiti prag utvrđen u drugoj državi članici u skladu s ovom Direktivom.

(57)

Ako nositelji plave karte EU-a namjeravaju podnijeti zahtjev za plavu kartu EU-a u drugoj državi članici radi obavljanja regulirane profesije, njihove stručne kvalifikacije trebale bi se priznavati na isti način kao i kvalifikacije građana Unije koji ostvaruju pravo na slobodno kretanje, u skladu s Direktivom 2005/36/EZ i drugim primjenjivim pravom Unije i nacionalnim pravom.

(58)

Iako su u ovoj Direktivi utvrđena neka posebna pravila u pogledu ulaska i boravka u drugoj državi članici u svrhu obavljanja poslovnih aktivnosti te u pogledu preseljenja u drugu državu članicu radi boravka i rada za vrijeme trajanja plave karte EU-a na njezinu državnom području, primjenjuju se sva druga pravila o prekograničnom kretanju osoba propisana u relevantnim odredbama schengenske pravne stečevine.

(59)

Ako je plavu kartu EU-a izdala država članica koja ne primjenjuje u potpunosti schengensku pravnu stečevinu, a nositelj plave karte EU-a, u slučajevima mobilnosti kako je previđeno u ovoj Direktivi, prelazi vanjsku granicu u smislu Uredbe (EU) 2016/399 u državno područje druge države članice, ta država članica trebala bi imati pravo tražiti dokaze da nositelj plave karte EU-a ulazi na njezino državno područje u svrhu obavljanja poslovnih aktivnosti ili radi boravka i rada za vrijeme trajanja plave karte EU-a na temelju ugovora o radu ili obvezujuće ponude za posao. U slučaju mobilnosti za potrebe obavljanja poslovnih aktivnosti ta druga država članica trebala bi moći zatražiti dokaze o poslovnoj svrsi boravka, primjerice pozivna pisma, karte za ulazak ili dokumente u kojima su opisane poslovne aktivnosti relevantnog trgovačkog društva i položaj nositelja plave karte EU-a u tom trgovačkom društvu.

(60)

Ako se nositelj plave karte EU-a preseli u drugu državu članicu kako bi podnio zahtjev za plavu kartu EU-a i prate ga članovi obitelji, ta država članica trebala bi moći tražiti od tih članova obitelji da predoče svoje boravišne dozvole izdane u prvoj državi članici. Osim toga, u slučajevima prelaska vanjske granice u smislu Uredbe (EU) 2016/399 države članice koje u potpunosti primjenjuju schengensku pravnu stečevinu trebale bi se koristiti Schengenskim informacijskim sustavom te bi trebale odbiti ulazak ili uložiti prigovor na mobilnost osoba za koje je u tom sustavu izdano upozorenje u svrhu zabrane ulaska ili boravka, kako je navedeno u Uredbi (EZ) br. 1987/2006 Europskog parlamenta i Vijeća (21).

(61)

Ako nositelj plave karte EU-a preseli u drugu državu članicu na temelju plave karte EU-a koju je izdala prva država članica, a druga država članica odbije zahtjev tog nositelja plave karte EU-a za novu plavu kartu EU-a, ovom bi Direktivom trebalo dopustiti drugoj državi članici da zatraži da nositelj plave karte EU-a napusti njezino državno područje. Ako nositelj plave karte EU-a i dalje ima valjanu plavu kartu EU-a koju je izdala prva država članica, druga država članica trebala bi moći zatražiti da se nositelj plave karte EU-a vrati u prvu državu članicu u skladu s Direktivom 2008/115/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (22). Ako je plava karta EU-a koju je izdala prva država članica oduzeta ili je njezina valjanost istekla tijekom razmatranja zahtjeva, trebalo bi biti moguće da druga država članica odluči ili vratiti nositelja plave karte EU-a u treću zemlju, u skladu s Direktivom 2008/115/EZ, ili da od prve države članice zatraži da dopusti ponovni ulazak nositelja plave karte EU-a na njezino državno područje bez nepotrebnih formalnosti ili odgode. U potonjem slučaju prva država članica trebala bi nositelju plave karte EU-a izdati dokument kojim mu se omogućuje ponovni ulazak na njezino državno područje.

(62)

Za potrebe boravka korisnika međunarodne zaštite potrebno je, kada se ti korisnici presele u državu članicu koja nije država članica koja im je odobrila međunarodnu zaštitu, osigurati da je ta država članica obaviještena o pozadini međunarodne zaštite dotičnih osoba kako bi joj se omogućilo da ispuni svoju obvezu u pogledu načela zabrane prisilnog udaljenja ili vraćanja.

(63)

Ako država članica planira protjerati osobu koja je dobila plavu kartu EU-a u toj državi članici i koja je korisnik međunarodne zaštite u drugoj državi članici, ta bi osoba trebala uživati zaštitu od prisilnog udaljenja ili vraćanja u skladu s Direktivom 2011/95/EU i člankom 33. Ženevske konvencije.

(64)

Ako je protjerivanje korisnika međunarodne zaštite s državnog područja države članice dopušteno na temelju Direktive 2011/95/EU, država članica trebala bi osigurati prikupljanje svih informacija iz relevantnih izvora, među ostalim, prema potrebi, od države članice koja je odobrila međunarodnu zaštitu, te da su informacije detaljno procijenjene kako bi se zajamčilo da je odluka o protjerivanju tog korisnika u skladu s člankom 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”).

(65)

Trebale bi postojati posebne odredbe o izvješćivanju radi praćenja provedbe ove Direktive, s ciljem utvrđivanja i mogućeg suzbijanja mogućeg učinka u smislu odljeva mozgova u zemljama u razvoju te kako bi se izbjeglo traćenje intelektualnog potencijala.

(66)

S obzirom na to da ciljeve ove Direktive, to jest uspostavu posebnog postupka za prihvat i donošenje uvjeta za ulazak i boravak, primjenjivih na državljane trećih zemalja u svrhu zapošljavanja visokokvalificiranih radnika i na članove njihovih obitelji, i uspostavu s time povezanih pravâ, ne mogu dostatno ostvariti države članice, a posebno u pogledu osiguravanja njihove mobilnosti među državama članicama i ponude jasnog i jedinstvenog skupa kriterija za prihvat u državama članicama kako bi se bolje iskoristila opća privlačnost Unije, nego se zbog opsega i učinaka djelovanja oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji (UEU). U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(67)

Ovom se Direktivom poštuju temeljna prava i načela priznata Poveljom u skladu s člankom 6. UEU-a.

(68)

U skladu sa Zajedničkom političkom izjavom država članica i Komisije od 28. rujna 2011. o dokumentima s objašnjenjima, države članice obvezale su se da će u opravdanim slučajevima uz obavijest o svojim mjerama za prenošenje priložiti jedan ili više dokumenata u kojima se objašnjava veza između sastavnih dijelova direktive i odgovarajućih dijelova nacionalnih instrumenata za prenošenje. U pogledu ove Direktive, zakonodavac smatra opravdanim dostavljanje takvih dokumenata.

(69)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske priloženog UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(70)

U skladu s člancima 1. i 2. te člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, i ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog protokola, Irska ne sudjeluje u donošenju ove Direktive te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(71)

Direktivu 2009/50/EZ trebalo bi stoga staviti izvan snage,