1. 

Ovim zahtjevom za prethodnu odluku Sofijski gradski sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska) traži smjernice Suda u pogledu tumačenja nekoliko odredbi prava Unije o oduzimanju imovinske koristi, predmeta kojima su počinjena kaznena djela (u daljnjem tekstu: sredstva) ( 2 ) i imovine pribavljene kaznenim djelom. Radi se o postupku oduzimanja prema nacionalnom pravu koji se vodi pred građanskim sudom, koji nije povezan s presudom za kazneno djelo i o tome je li takav postupak u skladu s pravom Unije. Da bi odgovorio sudu koji je uputio zahtjev, Sud treba razmotriti primjenjivost ratione materiae i ratione temporis dvaju instrumenata Unije o oduzimanju, odnosno Okvirne odluke 2005/212/PUP i Direktive 2014/42/EU i njihov međuodnos.

2.

Članak 31. stavak 1. točka (c) Ugovora o Europskoj uniji, koji se primjenjivao kad je donesena Okvirna odluka, predviđa da zajedničko djelovanje na području pravosudne suradnje u kaznenim stvarima uključuje „osiguravanje usklađenosti pravila koja se primjenjuju u državama članicama, u mjeri u kojoj je to potrebno za poboljšavanje takve suradnje”. Njegov članak 34. stavak 2. točka (b) ovlašćuje Vijeće, koje odlučuje jednoglasno na inicijativu bilo koje države članice ili Komisije, da donosi okvirne odluke „za potrebe usklađivanja zakona i drugih propisa država članica. Okvirne odluke su obvezujuće za države članice u pogledu cilja koji treba postići, ali prepuštaju nacionalnim tijelima izbor oblika i metoda. One nemaju izravan učinak”.

3.

Protokol br. 36 uređuje prijelaz od institucionalnih odredaba Ugovorâ koje su se primjenjivale prije stupanja na snagu Ugovora iz Lisabona na odredbe sadržane u tom Ugovoru ( 3 ). Članak 9. tog protokola predviđa da „Akti institucija, tijelâ, uredâ i agencija Unije doneseni na temelju Ugovora o Europskoj uniji prije stupanja Ugovora iz Lisabona na snagu zadržavaju svoje pravne učinke dok se ne stave izvan snage, ponište ili izmjene provedbom Ugovorâ […]”

4.

Članak 48. povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ( 4 ) predviđa da se „svaki optuženik smatra nedužnim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom”.

5.

U skladu s člankom 51. stavkom 1., odredbe Povelje „odnose se na institucije, tijela, urede i agencije Unije […] te na države članice samo kada provode pravo [Unije]”.

6.

U uvodnim izjavama okvirne odluke 2005/212/PUP navodi se kako slijedi. Glavni motiv prekograničnog organiziranog kriminala je financijska dobit. Kako bi se postigla učinkovitost, svaki pokušaj sprečavanja i borbe protiv takvog oblika kriminala mora se, stoga, usredotočiti na praćenje, zamrzavanje, zapljenu i oduzimanje imovinske koristi od kaznenih djela. To otežavaju razlike u zakonima država članica na tom području ( 5 ). Stoga je, u zaključcima Europskog vijeća u Beču iz prosinca 1998. ( 6 ), Europsko vijeće pozvalo na jačanje napora EU‑a u borbi protiv međunarodnog organiziranog kriminala u skladu s akcijskim planom za najbolju primjenu odredaba Ugovora iz Amsterdama na području slobode, sigurnosti i pravosuđa ( 7 ). Međutim, postojećim instrumentima na ovom području nije u dostatnoj mjeri postignuta učinkovita prekogranična suradnja u pogledu oduzimanja s obzirom na to da još uvijek nekoliko država članica nije u mogućnosti oduzeti imovinsku korist od svih kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine ( 8 ). Stoga je cilj ove Okvirne odluke osigurati da sve države članice imaju učinkovita pravila kojima se uređuje oduzimanje imovinske koristi od kaznenog djela, između ostalog, u vezi s teretom dokaza koji se odnose na podrijetlo sredstava koje posjeduje osoba optužena za kazneno djelo vezano uz organizirani kriminal ( 9 ).

7.

Članak 1., treća alineja definira „sredstva” kao „bilo koju imovinu koja se koristila ili se namjerava koristiti, na bilo koji način, u cijelosti ili djelomično, kako bi se počinilo kazneno djelo ili kaznena djela”. Četvrta alineja tog članka definira „oduzimanje” kao „kaznu ili mjeru, koju je odredio sud nakon postupka u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima, a rezultira konačnim oduzimanjem imovine”.

8.

Članak 2. stavak 1. predviđa da „Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi mogla oduzeti, u cijelosti ili djelomično, sredstva i imovinsku korist od kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine, ili imovinu u vrijednosti koja odgovara takvoj imovinskoj korist”. Članak 2. stavak 2. predviđa odstupanje specifično za „porezna kaznena djela” (koja nisu definirana): u tim slučajevima države članice „mogu uz kazneni postupak koristiti i druge postupke kako bi počinitelju oduzele imovinsku korist od kaznenog djela”.

9.

U skladu s člankom 4., „Svaka država članica poduzima potrebne mjere kako bi osigurala da zainteresirane stranke na koje utječu mjere na temelju članaka 2. i 3. imaju učinkovita pravna sredstva kako bi štitile svoja prava”.

10.

U članku 5. navodi se da se Okvirnom odlukom „ne mijenjaju obveze poštovanja temeljnih prava i temeljnih načela, uključujući posebno pretpostavku nedužnosti, kako je ugrađeno u članak 6. Ugovora o Europskoj uniji”.

11.

Člankom 7. zahtijevalo se od država članica da do 15. ožujka 2007. donesu potrebne mjere za usklađivanje s Okvirnom odlukom.

12.

U uvodnoj izjavi 5. Direktive 2014/42 navodi se da će se „donošenjem minimalnih pravila uskladiti režimi država članica za zamrzavanje i oduzimanje te na taj način omogućiti uzajamno povjerenje i učinkovita prekogranična suradnja”. U uvodnoj izjavi 9. navodi se da Direktiva nastoji „izmijeniti i proširiti odredbe okvirnih odluka 2001/500/PUP i 2005/212/PUP. Te okvirne odluke trebalo bi djelomično zamijeniti za države članice obvezane ovom Direktivom ( 10 )”.

13.

U skladu s člankom 1. stavkom 1., Direktiva „utvrđuje minimalna pravila o zamrzavanju imovine s ciljem mogućeg naknadnog oduzimanja i o oduzimanju imovine u kaznenim stvarima”.

14.

Članak 2., podstavak 3. „sredstva” definira jednako kao članak 1., treća alineja Okvirne odluke 2005/212/PUP. Podstavak 4. definira „oduzimanje” kao „konačno oduzimanje imovine koje je odredio sud u vezi s kaznenim djelom”.

15.

Članak 3. definira područje primjene Direktive ( 11 ):

„Direktiva se primjenjuje na kaznena djela obuhvaćena:

kao i drugim pravnim instrumentima, ako isti izričito predviđaju da se ova Direktiva primjenjuje na kaznena djela koja su u njima usklađena.”

16.

U skladu s člankom 4. stavkom 1., „ Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile oduzimanje, u cijelosti ili djelomično, predmeta i imovinske koristi ili imovine čija vrijednost odgovara takvim predmetima ili imovinskoj koristi, podložno pravomoćnoj presudi za kazneno djelo, koja također može proizlaziti iz postupka u odsutnosti”. Članak 4. stavak 2. predviđa da „u slučaju da oduzimanje na temelju stavka 1. nije moguće, barem ako je takva nemogućnost rezultat bolesti ili bijega osumnjičenika ili optuženika, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile oduzimanje predmeta i imovinske koristi u slučajevima kad su kazneni postupci pokrenuti u vezi s kaznenim djelom koje može neizravno ili izravno dovesti do gospodarske koristi, te bi takvi postupci bili mogli dovesti do kaznene presude da se osumnjičeniku ili optuženiku moglo suditi”.

17.

Članak 5. odnosi se na prošireno oduzimanje imovine u posjedu osobe osuđene za kazneno djelo koje može izravno ili neizravno dovesti do gospodarske koristi, u slučaju da sud smatra da dotična imovina potječe od kaznenih radnji. On se primjenjuje „barem” na „kaznena djela” uključena u netaksativni popis koji sadržava.

18.

Članak 6. stavak 1. predviđa oduzimanje imovinske koristi ili druge imovine čija vrijednost odgovara imovinskoj koristi koju je osumnjičenik odnosno optuženik prenio trećim stranama, ili su je treće strane stekle od osumnjičenika odnosno optuženika, barem ako su te treće strane znale ili su morale znati da je svrha prijenosa ili stjecanja bila izbjegavanje oduzimanja.

19.

Članak 8. stavak 1. predviđa da „države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da osobe pogođene mjerama predviđenima u okviru ove Direktive imaju pravo na učinkovita pravna sredstva i na pravično suđenje kako bi sačuvale svoja prava”.

20.

Članak 12. definira razdoblje prenošenja radi usklađivanja s Direktivom koje istječe 4. listopada 2016.

21.

Članak 14. stavak 1. predviđa da se „prve četiri alineje članka 1. i članak 3. Okvirne odluke 2005/212/PUP zamjenjuju ovom Direktivom za države članice [njome] obvezane, ne dovodeći u pitanje obveze tih država članica u vezi s rokovima za prenošenje okvirnih odluka u nacionalno pravo”. Članak 14. stavak 2. objašnjava da se „za države članice obvezane ovom Direktivom, upućivanja na […] odredbe okvirnih odluka 2001/500/PUP i 2005/212/PUP iz stavka 1. tumače kao upućivanja na ovu Direktivu”.

22.

Članak 15. navodi da Direktiva stupa na snagu dvadesetog dana od dana objave u Službenom listu (29. travnja 2014.) ( 12 ).

23.

U Bugarskoj je 2012. donesen Zakon za otnemane v polza na daržavata na nezakonno pridobito imuštestvo (Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine; u daljnjem tekstu: Zakon iz 2012.) koji je stupio na snagu 19. studenoga 2012. Taj zakon ukinut je Zakonom za protivodejstvije na korupcijata i za otnemane na nezakonno pridobito imuštestvo (Zakon o borbi protiv korupcije i oduzimanju nezakonito stečene imovine), objavljenim 19. siječnja 2018. U skladu s člankom 5. stavkom 1. navedenog zakona, istrage i postupci koji su započeti prema Zakonu iz 2012. dovršit će Komisija za borbu protiv korupcije i oduzimanje nezakonito stečene imovine (u daljnjem tekstu: Komisija za borbu protiv korupcije) u skladu s odredbama tog zakona.

24.

Članak 1. stavak 1. navodi da je svrha Zakona uređenje pretpostavki i postupaka za oduzimanje nezakonito stečene imovine. U skladu s člankom 1. stavkom 2., ako se ne može utvrditi zakoniti izvor stjecanja imovine, takva imovina smatra se nezakonito stečenom imovinom.

25.

Člankom 5. stavkom 1. osniva se Komisija za borbu protiv korupcije kao neovisno, specijalizirano i stalno nacionalno tijelo.

26.

Članak 2. predviđa da se „prema ovom Zakonu provodi neovisno o kaznenom postupku protiv osobe koja je bila predmet istrage i/ili s njom povezanih osoba”.

27.

U skladu s člankom 21. stavkom 1., Komisija za borbu protiv korupcije pokreće postupak kada postoji osnovana sumnja da je određena imovina stečena nezakonito. Članak 21. stavak 2. predviđa da osnovana sumnja postoji ako nakon istrage proizlazi da postoji znatna razlika u imovini osoba koje su pod istragom. Članak 22. stavak 1. dalje navodi da se „istraga predviđena u članku 21. stavku 2. provodi […] u slučajevima kada je osoba optužena za kazneno djelo predviđeno u […] člancima 201. do 203. Kaznenog zakonika”.

28.

Članak 66. stavci 1. i 2. odnose se na imovinu prenesenu pravnim osobama ili koju kontroliraju pravne osobe. On predviđa da „oduzimanju podliježe imovina koju je osoba koja je bila predmet istrage prenijela na pravnu osobu ili u kapital pravne osobe kao novčani ili drugi doprinos, ako su osobe koje vode ili kontroliraju pravnu osobu znale ili su iz okolnosti mogle posumnjati da je imovina stečena nezakonito” i da „oduzimanju podliježe i nezakonito stečena imovina pravne osobe koju samostalno ili zajednički kontrolira osoba koja je bila predmet istrage ili s njom povezane osobe”.

29.

Članak 203. stavak 1. Nakazatelen kodeksa (Kazneni zakonik) pronevjeru velikih razmjera koju je počinio dužnosnik definira kao naročito tešku pronevjeru za koju je propisana kazna zatvora u trajanju od 10 do 20 godina.

30.

Dana 28. srpnja 2014. Ured državnog odvjetnika Grada Sofije izvijestio je Komisiju za borbu protiv korupcije da je protiv BP pokrenuta prethodna kaznena istraga zbog toga što je od prosinca 2011. do 19. lipnja 2014., u svojstvu dužnosnika društva (predsjednik nadzornog odbora Korporativne targovske banke AD (u daljnjem tekstu: Banka)), (uz sudjelovanje drugih) poticao osobe na pronevjeru sredstava koja pripadaju Banci, a koja su im bila povjerena radi čuvanja ili upravljanja. Iznosi su se popeli na više od 205 milijuna BGN (otprilike 105 milijuna eura). Stoga je činjenično stanje upućivalo da je bila počinjena pronevjera u smislu članka 203. stavka 1. Kaznenog zakonika.

31.

Dana 5. kolovoza 2014. Komisija za borbu protiv korupcije pokrenula je istragu koja se odnosila na razdoblje od 4. kolovoza 2004. do 4. kolovoza 2010., koja je otkrila značajne nepravilnosti u odnosu na osobnu imovinu BP‑a. U tijeku te istrage Komisija za borbu protiv korupcije analizirala je financijski položaj i transakcije trgovačkih društava tuženika koja su navodno djelovala u vezi s BP‑om ili pod njegovom kontrolom. Ta analiza utvrdila je da je dio pravnih poslova sklopljen sredstvima koja su stečena protuzakonito, dok drugi dio pravnih poslova zapravo nije sklopljen, nego je služio prikrivanju imovine/sredstava koja su nezakonito stečena i da su novčana sredstva potjecala iz neosiguranih kredita koje je odobrila Banka, a što je dovelo do insolventnosti Banke.

32.

Dana 14. svibnja 2015. Komisija za borbu protiv korupcije pokrenula je, pred sudom koji je uputio zahtjev, postupak zamrzavanja imovine koju su navodno nezakonito stekli BP i različite fizičke i pravne osobe za koje se smatra da su s njim bile povezane ili da ih je on kontrolirao (u daljnjem tekstu: zahtjev za zamrzavanje). Dana 20. i 28. svibnja 2015. sud koji je uputio zahtjev poduzeo je mjere radi zamrzavanja imovine čije se oduzimanje traži.

33.

Predmetni postupak pred sudom koji je uputio zahtjev, koji se odnosi na oduzimanje navodno nezakonito stečene imovine, pokrenut je 22. ožujka 2016.

34.

Kazneni postupak protiv BP‑a i drugih osoba pokrenut je 2017. pred Specializiran nakazatelen sadom (Specijalizirani kazneni sud, Bugarska) i još je uvijek bio u tijeku na dan upućivanja zahtjeva za prethodno pitanje.

35.

Sud koji je uputio zahtjev napominje da se, prema nacionalnom zakonodavstvu koje se primjenjivalo u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, građanski postupak koji se odnosi na oduzimanje imovine poput predmetnog postupka, provodi bez obzira je li osoba pod istragom pravomoćno osuđena. On izražava sumnju u usklađenost tog prava s minimalnim standardima za oduzimanje imovine propisanim Direktivom 2014/42, koja predviđa da se može oduzeti imovina stečena kaznenim djelom za koje je počinitelj pravomoćno osuđen.

36.

Stoga je sud koji je uputio zahtjev zatražio donošenje odluke o sljedećim prethodnim pitanjima:

37.

Komisija za borbu protiv korupcije, potom BP, AB, PB i Trast B OOD zajednički, Dunarit AD, AGRO IN 2001 EOOD, Banka, bugarska, češka i irska vlada i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja. Na raspravi održanoj 5. lipnja 2019. Komisija za borbu protiv korupcije, BP, AB, PB i Trast B OOD, Dunarit AD, Banka, bugarska i irska vlada i Komisija iznijeli su usmena očitovanja.

38.

Ovaj predmet ima određene specifičnosti koje zahtijevaju da Sud odstupi od konkretnih prethodnih pitanja koja su mu upućena kako bi sudu koji je uputio zahtjev pružio korisne smjernice o postavljenim pitanjima.

39.

Upućena prethodna pitanja polaze od jednostavne pretpostavke da se na predmetni slučaj primjenjuje Direktiva 2014/42. Međutim, čini mi se da je podrobnija analiza potrebna da bi se utvrdilo pravo Unije koje se primjenjuje ratione temporis i ratione materiae. Također treba istražiti odnos između odredbi te direktive i odredbi Okvirne odluke 2005/212/PUP.

40.

Nakon što razmotrim ta pitanja, posvetit ću se biti prethodnih pitanja i usredotočiti se (kako je Sud zatražio) na tumačenje članaka 2. i 5. Okvirne odluke 2005/212/PUP.

41.

Nacionalni sud treba utvrditi točnu prirodu kaznenih djela o kojima je Ured državnog odvjetnika Grada Sofije obavijestio Komisiju za borbu protiv korupcije, koja su dovela do predmetnog postupka. Međutim, čini mi se da pronevjera kakva je opisana u zahtjevu za prethodnu odluku ne ulazi u područje primjene instrumenata navedenih u članku 3. Direktive 2014/42. Iz toga proizlazi, kako su se očitovale bugarska i češka vlada, da predmet nacionalnog postupka ne ulazi u područje primjene Direktive 2014/42.

42.

Nasuprot tomu, Okvirna odluka 2005/212/PUP primjenjuje se na oduzimanje sredstava i imovinske koristi od kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora u trajanju duljem od jedne godine. Proizlazi da kaznena djela poput ovih, za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od 10 do 20 godina, ulaze u područje primjene Okvirne odluke. Taj zaključak ne utječe na pitanje predstavlja li predmetni postupak „oduzimanje” u smislu članka 1., četvrte alineje te okvirne odluke.

43.

U predmetnom slučaju paralelno se vode dva nacionalna postupka. S jedne strane, kazneni postupak zbog pronevjere koji je 2017. pokrenut pred Specijaliziranim kaznenim sudom i koji je bio u tijeku na dan upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku. S druge strane, vodi se postupak koji se prema nacionalnom pravu klasificira kao građanski postupak, koji je započeo zahtjevom za zamrzavanje od 14. svibnja 2015. i zamrzavanjem navodno nezakonito stečene imovine koje je sud koji je uputio zahtjev proveo 20. i 28. svibnja 2015. U tim postupcima, koji su u tijeku, Komisija za borbu protiv korupcije 22. ožujka 2016. podnijela je zahtjeve za oduzimanje te imovine.

44.

Relevantne datume treba provjeriti sud koji je uputio zahtjev, ali mi se čini da je rok za provedbu Direktive 2014/42 istekao 4. listopada 2016. Je li ta direktiva ratione temporis relevantna za predmetni postupak? Iako se Direktiva ne primjenjuje ratione materiae, pitanje je važno jer Direktiva zamjenjuje određene odredbe Okvirne odluke.

45.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, direktiva ima izravan učinak samo nakon isteka roka propisanog za njezino prenošenje u nacionalno pravo ( 13 ). Stoga se pred nacionalnim sudovima ne može pozivati na Direktivu 2014/42 vezano za postupak pokrenut 22. ožujka 2016., prije nego je istekao rok za njezinu provedbu. Međutim, od država članica traži se da se u tom razdoblju suzdrže od bilo kakvih mjera koje bi mogle ozbiljno ugroziti predviđeni rezultat ( 14 ).

46.

Proizlazi da instrument Unije relevantan za oduzimanje imovine povezane s kaznenim djelom, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka činjenica u glavnom postupku, jest Okvirna odluka 2005/212/PUP.

47.

Kako je predviđeno člankom 9. stavkom 1. Protokola br. 36 o prijelaznim odredbama, Direktivom 2014/42 je izmijenjena Okvirna odluka 2005/212/PUP od dana stupanja na snagu Direktive (20 dana od dana objave u Službenom listu29. travnja 2014.).

48.

Područje primjene Direktive ograničeno je na područja kriminaliteta navedena u članku 83. stavku 1. UFEU‑a. To znači da postojeće odredbe prava Unije o oduzimanju i dalje ostaju na snazi kako bi se održala određena usklađenost u odnosu na kaznene aktivnosti koje ne ulaze u područje primjene Direktive 2014/42. Stoga na snazi ostaju članci 2., 4. i 5. Okvirne odluke 2005/212/PUP ( 15 ).

49.

Konkretno, članak 14. stavci 1. i 2. Direktive 2014/42 predviđaju da, za države članice koje obvezuje, Direktiva zamjenjuje prve četiri alineje članka 1. i članak 3. Okvirne odluke 2005/212/PUP i da se upućivanja na zamijenjene članke Okvirne odluke „tumače kao upućivanja na ovu direktivu”.

50.

Stoga se postavlja pitanje: trebaju li se te odredbe tumačiti kao dio Direktive ili dio Okvirne odluke?

51.

Prema mojem mišljenju, s obzirom na to da te odredbe proizlaze iz Direktive, njihovo tumačenje treba se temeljiti na ciljevima i strukturi Direktive, a ne Okvirne odluke. To je u skladu s jasnim tekstom članka 14. stavka 2. Direktive. Time se poštuje potreba za ujednačenim tumačenjem prava Unije: Iste odredbe ne mogu se tumačiti na različit način ovisno o tome tumače li se u kontekstu Direktive ili u kontekstu Okvirne odluke.

52.

U dijelu u kojem okvirna odluka nije „stavljena iznad snage, poništena ili izmijenjena” u skladu s člankom 9. Protokola br. 36 o prijelaznim odredbama, ona zadržava svoj pravni karakter. Ako se Direktivom izmijeni pojedinačna odredba (ili zamijeni, u predmetnom slučaju) mijenja se samo pojedinačni pravni karakter te odredbe. Ali izmjena pojedinačne odredbe ne može promijeniti pravnu narav cijelog pravnog instrumenta koji sadržava tu odredbu. Umjesto toga, izvorna okvirna odluka postaje mješoviti pravni instrument koji sadržava elemente i okvirne odluke i direktive ( 16 ).

53.

Posebnost ovog predmeta je u tome što je nacionalni postupak oduzimanja započeo nakon stupanja na snagu Direktive (dakle, nakon što je izmijenjen tekst Okvirne odluke) ali prije isteka roka propisanog za njezino prenošenje u nacionalno pravo.

54.

Zato se prije 4. listopada 2016. ne može pred nacionalnim sudovima pozivati na odredbe Direktive koje su zamijenile prve četiri alineje članka 1. i članak 3. Okvirne odluke 2005/212/PUP. Stoga se u predmetnom slučaju Okvirna odluka primjenjuje u svojem neizmijenjenom obliku. Međutim, u roku propisanom za prenošenje u nacionalno pravo, od država članica se zahtijeva da se suzdrže od bilo kakvih mjera koje bi ozbiljno mogle ugroziti rezultat predviđen odredbama direktive kojom se mijenja Okvirna odluka ( 17 ). Podsjećam da je i dalje od najveće važnosti sudska praksa u predmetu Pupino koja od nacionalnih sudova traži da nacionalno pravo tumače u najvećoj mogućoj mjeri u svjetlu teksta i svrhe okvirne odluke radi postizanja rezultata koji se njome želi ostvariti ( 18 ).

55.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prvim do četvrtim pitanjem pita jesu li nacionalni postupci oduzimanja poput onih u predmetnom slučaju (koji su započeli nakon pokretanja kaznenih postupaka i u kojima se oduzimanje provodi i bez presude) sukladni s više odredbi Direktive 2014/42.

56.

Šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev izražava zabrinutost u vezi s primjenom pretpostavke nedužnosti, s obzirom na to da članak 8. stavak 1. Direktive 2014/42 zabranjuje oduzimanje koje se ne temelji na presudi za kazneno djelo.

57.

Pitanja suda koji je uputio zahtjev ispitat ću u svjetlu prava Unije primjenjivog ratione materiae i ratione temporis, to jest Okvirne odluke 2005/212/PUP i konkretno njezinih članaka 2. i 5. (kako je Sud zatražio). Neću se baviti petim pitanjem suda koji je uputio zahtjev s obzirom na to da je ono relevantno samo u kontekstu članka 6. stavka 1. Direktive 2014/42, koja nije primjenjiva u predmetnom slučaju.

58.

Članak 2. stavak 1. Okvirne odluke 2005/212/PUP obvezuje države članice da poduzmu potrebne mjere kako bi mogle oduzeti sredstva i imovinsku korist stečene kaznenim djelima za koja je propisana kazna zatvora u trajanju od više od jedne godine. Oduzimanje je definirano u članku 1., četvrtoj alineji Okvirne odluke kao „kazna ili mjera, koju je odredio sud nakon postupka u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima, a rezultira konačnim oduzimanjem imovine ( 19 )”.

59.

Je li moguće te odredbe Okvirne odluke 2005/212/PUP, prije početka primjene njezine izmjene Direktivom 2014/42, tumačiti na način da sprječavaju države članice da primijene sustav oduzimanja kao što je onaj u predmetnom slučaju u kojem oduzimanje ne ovisi o pravomoćnoj presudi za kazneno djelo?

60.

Po mojem mišljenju, odgovor je „ne”.

61.

Pravni je temelj Okvirne odluke 2005/212/PUP Glava VI. Ugovora o Europskoj uniji o policijskoj i pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima, konkretno njegovi članci 29., 31. stavak 1. točka (c) i 34. stavak 2. točka (b). Stoga je svrha Okvirne odluke osigurati usklađenost pravila primjenjivih na države članice, u mjeri u kojoj je to nužno radi unapređenja pravosudne suradnje u kaznenim stvarima, usklađivanjem njihovih zakona i drugih propisa i kako bi se osiguralo da sve one imaju učinkovita pravila koja uređuju oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom ( 20 ). Okvirna odluka 2005/212/PUP vezana je za donošenje Okvirne odluke 2006/783/PUP o primjeni načela međusobnog priznavanja naloga za oduzimanje, čija je svrha donijeti pravila na temelju kojih država članica na svojem državnom području priznaje i provodi nalog za oduzimanje koji je izdao sud druge države članice nadležan za kaznene stvari ( 21 ).

62.

Napomena s objašnjenjem o inicijativi Kraljevine Danske za donošenje Nacrta Okvirne odluke o oduzimanju imovinske koristi, sredstava i imovine pribavljene kaznenim djelom predstavlja predloženu okvirnu odluku kao „horizontalni instrument” za nedvosmisleno određivanje obveza država članica u pogledu oduzimanja ( 22 ).

63.

Iz pravnog temelja, svrhe Okvirne odluke i konteksta u kojem je donesena proizlazi da je ona instrument (i.) koji se odnosi samo na kaznene stvari; (ii.) čiji je cilj postizanje usklađenosti zakonodavstava država članica u mjeri koja je nužna za njihovu suradnju, (iii.) koja države članice obvezuje na poduzimanje mjera nužnih za oduzimanje sredstava i imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom i (iv.) usklađivanja zakonodavstava država članica na području koje obuhvaća, s ciljem olakšavanja uzajamnog priznavanja naloga za oduzimanje. Radi se o konceptu minimalnog usklađivanja zakonodavstava („u mjeri koja je nužna za suradnju”).

64.

U skladu s Okvirnom odlukom 2005/212/PUP, sredstva i imovinska korist od kaznenih djela podliježu oduzimanju (članak 2. stavak 1.) koje je odredio sud nakon postupka „u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima” (članak 1., četvrta alineja). Ta definicija odgovara definiciji iz članka 1. točke (d) Konvencije Vijeća Europe o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenoga kaznenim djelom od 8. studenoga 1990. ( 23 ). Korisno je ovdje se podsjetiti da je područje primjene te konvencije ograničeno na kaznena djela ili postupke povezane s kaznenim djelima ( 24 ). Iz pravnog temelja, konteksta i teksta Okvirne odluke proizlazi da njoj treba pristupiti na sličan način.

65.

Kazneni postupak pokrenut je kad je dotična osoba obaviještena da je osumnjičena ili optužena za počinjenje kaznenog djela i traje dok se konačno ne utvrdi je li počinila to kazneno djelo, uključujući, prema potrebi i izricanje presude i rješenje svih žalbi ( 25 ).

66.

Proizlazi da predmetni postupak koji se vodi pred nacionalnim sudom nije „kazneni postupak”. Iz podataka kojima Sud raspolaže, zaključujem da to nije postupak „u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima” u smislu članka 1., četvrte alineje Okvirne odluke.

67.

Iako se radi o stvarima koje mora provjeriti nacionalni sud, taj postupak je pred Sudom opisan kao građanskopravni postupak (koji koegzistira s kaznenopravnim sustavom oduzimanja). Ima samo jednu dodirnu točku s kaznenim postupkom: pokreće ga neovisno nacionalno tijelo kad sazna da je osoba optužena za neko kazneno djelo. Nakon pokretanja, građanski postupak se vodi bez obzira na kazneni postupak koji se vodi protiv osobe pod istragom (vidjeti članak 2. Zakona iz 2012.). Građanski postupak fokusira se na imovinu (ne na osobu pod istragom). Podrijetlo i način stjecanja imovine istražuju se kako bi se utvrdilo treba li ta imovina biti zamrznuta i/ili pravodobno oduzeta. Oduzimanje nije povezano s ishodom kaznenog postupka. Nije povezano s okolnosti je li kazneno djelo dokazano osobi pod istragom.

68.

Stoga se slažem s Komisijinim očitovanjem na raspravi, da je takav sustav oduzimanja izvan područja primjene Okvirne odluke. Isto bi trebalo zaključiti na temelju teksta članka 1., četvrte alineje Okvirne odluke kako je izmijenjena Direktivom 2014/42. Iako je definicija „oduzimanja” izmijenjena ( 26 ), ključni izraz „u vezi s kaznenim djelom” ostao je nepromijenjen.

69.

Ne mislim da na takav zaključak utječe okolnost da članak 2. stavak 2. Okvirne odluke predviđa da države članice mogu uz kazneni postupak koristiti i druge postupke kako bi počinitelju poreznih kaznenih djela oduzele imovinsku korist od kaznenog djela ( 27 ). Tekst te odredbe predstavlja jasnu vezu s kaznenim postupkom („počinitelj” i „imovinska korist od kaznenih djela”). Ne može se tumačiti na način da proširuje područje primjene Okvirne odluke na oduzimanje koje nije povezano s kaznenim postupkom.

70.

Radi cjelovitosti, samo bih dodala da, ako se smatra da je glavni postupak povezan s kaznenim postupkom i stoga ulazi u područje primjene Okvirne odluke, iz te okvirne odluke (za razliku od Direktive 2014/42) nigdje ne proizlazi da oduzimanje ovisi o pravomoćnoj presudi za kazneno djelo. U članku 1., četvrtoj alineji oduzimanje se definira kao „kazna ili mjera, koju je odredio sud nakon postupka u vezi s kaznenim djelom ili kaznenim djelima, a rezultira konačnim oduzimanjem imovine”. Okvirna odluka ne govori o ishodu kaznenog postupka. Potpuno je točno da je oduzimanje u kontekstu Direktive„podložno pravomoćnoj presudi za kazneno djelo” (članak 4. stavak 1.) ( 28 ). Ali to nije jedan od članaka kojima su zamijenjeni članci Okvirne odluke.

71.

Stoga zaključujem da Okvirna odluka 2005/212/PUP ne zabranjuje postupak oduzimanja poput onoga u glavnom postupku pred nacionalnim sudom, kod kojega nije riječ o postupku u „vezi s kaznenim djelom” i njegov ishod ne ovisi o presudi za kazneno djelo.

72.

Članak 5. Okvirne odluke 2005/212/PUP ponavlja obvezu poštovanja pretpostavke nedužnosti. Pretpostavka nedužnosti je priznata člankom 48. stavkom 1. Povelje.

73.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, temeljna prava koja se jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju se na sve situacije uređene pravom Unije, ali ne i izvan njih ( 29 ).

74.

Zbog razloga koje sam navela, ne može se smatrati da je postupak oduzimanja o kakvom je riječ u glavnom postupku pred sudom koji je uputio zahtjev postupak „u vezi s kaznenim djelom”, koji ulazi u područje primjene Okvirne odluke. Članak 5. Okvirne odluke i članak 48. stavak 1. Povelje stoga nisu primjenjivi u predmetnom slučaju.

75.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na prethodna pitanja koja je uputio Sofijski Gradski Sad (Gradski sud u Sofiji, Bugarska):

„Okvirna odluka 2005/212/PUP od 24. veljače 2005. o oduzimanju imovinske koristi, sredstava i imovine pribavljene kaznenim djelom ne zabranjuje postupak oduzimanja poput onoga u glavnom postupku pred nacionalnim sudom, kod kojeg nije riječ o postupku ‚u vezi s kaznenim djelom’ i njegov ishod ne ovisi o presudi za kazneno djelo.”