1.

Treba li članak 27. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva (u daljnjem tekstu: Uredba Dublin III) (1), prema potrebi u vezi s člankom 47. i člankom 51. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), ali znajući za pravila Direktive Vijeća 2003/86/EZ (2) od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji, tumačiti na način da je zamoljena država članica obvezna podnositeljima zahtjeva, među ostalim djeci, koji borave u državi članici moliteljici i traže transfer u skladu s člancima 8., 9. ili 10. Uredbe Dublin III, ili njihovim članovima obitelji, u zamoljenoj državi članici u smislu članaka 8., 9. ili 10. Uredbe Dublin III protiv odbijanja zahtjeva za prihvat staviti na raspolaganje djelotvoran pravni lijek pred sudom u zamoljenoj državi članici?

2.

U slučaju niječnog odgovora na pitanje a. 1.:

Proizlazi li u tom slučaju pod a.1 prikazano pravo na djelotvoran pravni lijek u nedostatku primjerenog uređenja u Uredbi Dublin III izravno iz članka 47. Povelje, prema potrebi u vezi s člancima 7., 9. i 33. Povelje (vidjeti presudu Suda od 07. lipnja 2016. – C-63/15 – (Mehrdad Ghezelbash), t. 51. i 52. (3); presudu Suda od 26. srpnja 2017. – C-670/16 – (Tsegezab Mengesteab), t. 58. (4))?

3.

U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje a.1. ili a.2.:

Treba li članak 47. Povelje, prema potrebi u vezi s načelom lojalne suradnje (vidjeti presudu Suda od 13. studenoga 2018. u spojenim predmetima C-47/17 i C-48/17, X (5)) tumačiti na način da je zamoljena država članica obvezna obavijestiti državu članicu moliteljicu o pravnom lijeku koji su podnositelji zahtjeva podnijeli protiv odluke o odbijanju zahtjeva za prihvat i da je država članica moliteljica obvezna ne donositi nikakvu odluku o zahtjevu za azil podnositelja zahtjeva sve do završetka postupka povodom pravnog lijeka negativnom odlukom?

4.

U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje a.1. ili a.2.:

Treba li članak 47. Povelje, po potrebi uzimajući u obzir ocjene izražene u uvodnoj izjavi 5. Uredbe Dublin III, u slučaju poput predmetnog tumačiti na način da su njime sudovi zamoljene države članice obvezni osigurati sudsku zaštitu u obliku hitnog postupka? Određuju li se sudovima zamoljene države članice rokovi za donošenje odluke o pravnom lijeku?

1.

Proizvodi li članak 21. stavak 1. podstavak 3. Uredbe Dublin III u vezi s člankom 5. stavkom 2. Uredbe (EZ) br. 1560/2003 kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 118/2014 (6) (Provedbena uredbe), u načelu, učinak prijenosa nadležnosti na državu članicu moliteljicu koji se više ne može pobijati ako je zamoljena država članica pravodobno odbila i prvotni zahtjev države članice moliteljice i zahtjev za preispitivanje (vidjeti presudu Suda od 13. studenoga 2018. u spojenim predmetima C-47/17 i C-48/17, X, t. 80.)?

2.

U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje b.1.:

Vrijedi li to i ako su odluke o odbijanju zamoljene države članice nezakonite?

3.

U slučaju niječnog odgovora na pitanje b.2.:

Može li se podnositelj zahtjeva za azil u državi članici moliteljici u odnosu na zamoljenu državu članicu, zbog nepoštovanja kriterija o nadležnosti koji se odnose na jedinstvo obitelji (članci 8.-11., članak 16. i članak 17. stavak 2. Uredbe Dublin III) pozivati na nezakoniti prijenos nadležnosti?

1.

Treba li članak 7. stavak 2. i članak 20. stavak 1. Uredbe Dublin III tumačiti na način da se njima ne isključuje primjenjivost pravila iz Poglavlja III. i provedba postupka za prihvat u skladu s Poglavljem VI. Odjeljkom II. Uredbe Dublin III u slučajevima kada su podnositelji zahtjeva u državi članici moliteljici već podnijeli zahtjev za azil i taj je zahtjev država članica moliteljica prvotno odbila kao nedopušten na temelju članka 33. stavka 2. točke (c) u vezi s člankom 38. Direktive 2013/32/EU, ali se u međuvremenu, primjerice uslijed faktičnog provođenja „Izjave EU-a i Turske od 18. ožujka 2016.” (vidjeti EN P-000604/2021, Answer given by Ms Johansson on behalf of the European Commission od 01. lipnja 2021.), provodi dopušteni postupak povodom naknadnog zahtjeva u državi članici moliteljici?

2.

U slučaju niječnog odgovora na pitanje c.1.:

Treba li članak 7. stavak 2. i članak 20. stavak 1. Uredbe Dublin III u slučaju opisanom pod c.1. tumačiti na način da se njima ne isključuje primjenjivost pravila iz Poglavlja III. i provedba postupka povodom zahtjeva za prihvat u skladu s Poglavljem VI. Odjeljkom II. Uredbe Dublin III kada je riječ o kriterijima za odgovornost koji se odnose na jedinstvo obitelji (članci 8.-11., članak 16. Uredbe Dublin III)?

3.

Je li članak 17. stavak 2. Uredbe Dublin III još primjenjiv ako su podnositelji zahtjeva u državi članici moliteljici već postavili zahtjev za azil i ta ga je država članica moliteljica prvotno na temelju članka 33. stavka 2. točke (c) u vezi s člankom 38. Direktive 2013/32/EU (7) odbila kao nedopušten, ali se u međuvremenu, primjerice uslijed faktičnog provođenja „Izjave EU-a i Turske od 18. ožujka 2016.” (vidjeti EN P-000604/2021, Answer given by Ms Johansson on behalf of the European Commission od 01. lipnja 2021.), provodi dopušteni postupak povodom naknadnog zahtjeva u državi članici moliteljici?

4.

U slučaju potvrdnog odgovora na pitanje c.3.:

Dodjeljuje li članak 17. stavak 2. Uredbe Dublin III podnositeljima zahtjeva za azil, u zamoljenoj državi članici, utuživo subjektivno pravo? Postoje li u tu svrhu zahtjevi prava Unije koji se odnose na ostvarivanje diskrecijskog postupanja nacionalnih tijela, primjerice poštovanje jedinstva obitelji i najboljeg interesa djeteta, ili to podliježe samo nacionalnom pravu?