–

za osobu WM, M. Jammaers, A. Komninos, L. Lorang i V. Staudt, avocats,

–

za Sovim SA, P. Elvinger i K. Veranneman, avocats,

–

za luksemburšku vladu, A. Germeaux, C. Schiltz i T. Uri, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, M. Augustin, A. Posch i J. Schmoll, u svojstvu agenata,

–

za finsku vladu, M. Pere, u svojstvu agenta,

–

za norvešku vladu, J. T. Kaasin i G. Østerman Thengs, u svojstvu agenata,

–

za Europski parlament, J. Etienne, O. Hrstková Šolcová i M. Menegatti, u svojstvu agenata,

–

za Vijeće Europske unije, M. Chavrier, I. Gurov i K. Pleśniak, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, V. Di Bucci, C. Giolito, L. Havas, H. Kranenborg, D. Nardi, T. Scharf i H. Tserepa‑Lacombe, u svojstvu agenata,

–

za Europskog nadzornika za zaštitu podataka, C.-A. Marnier, u svojstvu agenta,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku u biti se odnose na ocjenu valjanosti članka 1. točke 15. podtočke (c) Direktive (EU) 2018/843 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o izmjeni Direktive (EU) 2015/849 o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma i o izmjeni direktiva 2009/138/EZ i 2013/36/EU (SL 2018., L 156, str. 43.), u dijelu u kojem se tom odredbom mijenja članak 30. stavak 5. prvi podstavak točka (c) Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ (SL 2015., L 141, str. 73.), kao i na tumačenje, s jedne strane, članka 30. stavka 9. Direktive 2015/849, kako je izmijenjena Direktivom 2018/843 (u daljnjem tekstu: izmijenjena Direktiva 2015/849), i, s druge strane, članka 5. stavka 1. točaka (a), (b), (c) i (f), članka 25. stavka 2. te članaka 44. do 50. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL 2016., L 119, str. 1. i ispravci SL 2018., L 137, str. 2. i SL 2021., L 74, str. 35.) (u daljnjem tekstu: OUZP).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru dvaju sporova između, prvi, osobe WM (predmet C‑37/20) i, drugi, društva Sovim SA (predmet C‑601/20), s jedne strane, i Luxembourg Business Registers (u daljnjem tekstu: LBR), s druge strane, povodom odbijanja potonjeg da spriječi pristup cjelokupne javnosti podacima koji se odnose, s jedne strane, na svojstvo osobe WM kao stvarnog vlasnika jednog društva za poslovanje nekretninama i, s druge strane, na stvarnog vlasnika društva Sovim.

3

U skladu s uvodnim izjavama 4., 30., 31., 34., 36. i 38. Direktive 2018/843:

[…]

[…]

[…]

[…]

4

Članak 1. stavak 1. izmijenjene Direktive 2015/849 određuje:

„Cilj je ove Direktive sprečavanje korištenja financijskog sustava Unije u svrhu pranja novca i financiranja terorizma.”

5

Članak 3. izmijenjene Direktive 2015/849 glasi:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

6

Članak 30. stavci 1. i 3. izmijenjene Direktive 2015/849 određuje:

„1.   Države članice osiguravaju da se od korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na njihovu državnom području zahtijeva da pribave i čuvaju odgovarajuće, točne i ažurirane informacije o svojem stvarnom vlasništvu, kao i detalje o vlasničkim udjelima koje drže. […]

[…]

3.   Države članice osiguravaju da se informacije iz stavka 1. čuvaju u središnjem registru u svakoj državi članici […]

[…]”

7

U tekstu koji je bio na snazi prije stupanja na snagu Direktive 2018/843, članak 30. stavci 5. i 9. Direktive 2015/849 glasio je kako slijedi:

„5.   Države članice osiguravaju da su informacije o stvarnom vlasništvu u svim slučajevima dostupne:

Osobe ili organizacije iz točke (c) imaju pristup barem imenu, mjesecu i godini rođenja, nacionalnosti i zemlji boravišta stvarnog vlasnika te prirodi i opsegu vlasničkog udjela koji drži.

[…]

9.   Države članice mogu u iznimnim okolnostima na pojedinačnoj osnovi predvidjeti izuzeće u pogledu pristupa iz stavka 5. točaka (b) i (c) svim informacijama ili jednom dijelu informacija o stvarnom vlasništvu ako bi takav pristup izložio stvarnog vlasnika riziku od prijevare, otmice, ucjene, nasilja ili zastrašivanja ili ako je stvarni vlasnik maloljetna osoba ili iz drugih razloga poslovno nesposoban. […]”

8

Člankom 1. točkom 15. podtočkama (c), (d) i (g) Direktive 2018/843 izmijenjen je stavak 5., unesen je stavak 5.a i izmijenjen je stavak 9. u članku 30. Direktive 2015/849. Članak 30. stavci 5., 5.a i 9. izmijenjene Direktive 2015/849 određuje:

„5.   Države članice osiguravaju da su informacije o stvarnom vlasništvu u svim slučajevima dostupne:

Osobama iz točke (c) dopušta se pristup barem informacijama o imenu, mjesecu i godini rođenja, zemlji boravišta i državljanstvu stvarnog vlasnika te prirodi i opsegu vlasničkog udjela koji drži.

Države članice mogu, pod uvjetima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, omogućiti pristup dodatnim informacijama koje omogućuju identifikaciju stvarnog vlasnika. Te dodatne informacije uključuju barem informacije o datumu rođenja ili podatke za kontakt, u skladu s pravilima o zaštiti podataka.

5.a   Države članice mogu odlučiti da informacije koje se čuvaju u njihovim nacionalnim registrima iz stavka 3. stave na raspolaganje uz uvjet registracije putem interneta i plaćanja naknade, koja ne smije premašivati administrativne troškove stavljanja informacija na raspolaganje, uključujući troškove održavanja i daljnjeg razvoja registra.

[…]

9.   U iznimnim okolnostima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, u slučajevima kada bi pristup iz stavka 5. prvog podstavka točaka (b) i (c) izložio stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja ili ako je stvarni vlasnik maloljetna osoba ili iz drugih razloga poslovno nesposoban, države članice mogu predvidjeti izuzeće od takvog pristupa svim informacijama ili dijelu informacija o stvarnom vlasništvu na pojedinačnoj osnovi. Države članice osiguravaju da se navedena izuzeća dodjeljuju nakon detaljne evaluacije iznimne naravi okolnosti. Moraju biti zajamčena prava na administrativno preispitivanje odluke o izuzeću i na djelotvoran pravni lijek. Država članica koja je dodijelila izuzeća objavljuje godišnje statističke podatke o broju dodijeljenih izuzeća i njihova obrazloženja te dostavlja navedene podatke Komisiji.

[…]”

9

Članak 41. stavak 1. izmijenjene Direktive 2015/849 propisuje:

„Obrada osobnih podataka iz ove Direktive podliježe Direktivi 95/46/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 24. listopada 1995. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom protoku takvih podataka (SL 1995., L 281, str. 31.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 7., str. 88.)] kako je prenesena u nacionalno pravo. […]”

10

Člankom 5. OUZP‑a, naslovljenim „Načela obrade osobnih podataka”, u njegovu stavku 1. određuje se:

„Osobni podaci moraju biti:

[…]

11

Člankom 25. te uredbe, naslovljenim „Tehnička i integrirana zaštita podataka”, u stavku 2. predviđa se:

„Voditelj obrade provodi odgovarajuće tehničke i organizacijske mjere kojima se osigurava da integriranim načinom budu obrađeni samo osobni podaci koji su nužni za svaku posebnu svrhu obrade. Ta se obveza primjenjuje na količinu prikupljenih osobnih podataka, opseg njihove obrade, razdoblje pohrane i njihovu dostupnost. Točnije, takvim se mjerama osigurava da osobni podaci nisu automatski, bez intervencije pojedinca, dostupni neograničenom broju pojedinca.”

12

U članku 44. navedene uredbe, naslovljenom „Opća načela prijenosa”, navodi se:

„Svaki prijenos osobnih podataka koji se obrađuju ili su namijenjeni za obradu nakon prijenosa u treću zemlju ili međunarodnu organizaciju odvija se jedino ako, u skladu s drugim odredbama ove Uredbe, voditelj obrade i izvršitelj obrade djeluju u skladu s uvjetima iz ovog poglavlja koji vrijede i za daljnje prijenose osobnih podataka iz treće zemlje ili međunarodne organizacije u još jednu treću zemlju ili međunarodnu organizaciju. Sve odredbe iz ovog poglavlja primjenjuju se kako bi se osiguralo da se ne ugrozi razina zaštite pojedinaca zajamčena ovom Uredbom.”

13

Člankom 49. OUZP‑a, naslovljenim „Odstupanja za posebne situacije”, predviđa se:

„1.   Ako ne postoji odluka o primjerenosti u skladu s člankom 45. stavkom 3., ili odgovarajuće zaštitne mjere u skladu s člankom 46., što uključuje obvezujuća korporativna pravila, prijenos ili skup prijenosa osobnih podataka u treću zemlju ili međunarodnu organizaciju ostvaruje se samo pod jednim od sljedećih uvjeta:

[…]

[…]”

14

U skladu s člankom 94. navedene uredbe:

„1.   Direktiva 95/46/EZ stavlja se izvan snage s učinkom od 25. svibnja 2018.

2.   Upućivanja na direktivu koja je stavljena izvan snage tumače se kao upućivanja na ovu Uredbu. […]”

15

Članak 2. loia du 13 janvier 2019 instituant un Registre des bénéficiaires effectifs (Zakon od 13. siječnja 2019. o uspostavi Registra stvarnih vlasnika) (Mémorial A 2019., br. 15; u daljnjem tekstu: Zakon od 13. siječnja 2019.) glasi:

„Pod nadzorom ministra zaduženog za pravosuđe uspostavlja se registar pod nazivom ‚Registar stvarnih vlasnika’, skraćeno ‚RSV’, čiji je cilj čuvanje i stavljanje na raspolaganje podataka o stvarnim vlasnicima registriranih subjekata.”

16

U članku 3. stavku 1. tog zakona određuje se:

„Sljedeći podaci o stvarnim vlasnicima registriranih subjekata trebaju se upisati i čuvati u Registru stvarnih vlasnika:

[…]

17

Člankom 11. stavkom 1. navedenog zakona predviđa se:

„Prilikom izvršavanja svojih zadaća nacionalna tijela imaju pristup podacima navedenima u članku 3.”

18

Člankom 12. tog zakona propisano je:

„Pristup podacima iz članka 3. stavka 1. točaka 1° do 8°, 12° i 13° otvoren je svima.”

19

Članak 15. stavci 1. i 2. Zakona od 13. siječnja 2019. određuje:

„1.   Registrirani subjekt ili stvarni vlasnik mogu zatražiti, na pojedinačnoj osnovi i u iznimnim okolnostima navedenima u nastavku, na temelju propisno obrazloženog zahtjeva upućenog upravitelju, da se pristup informacijama iz članka 3. ograniči samo na nacionalna tijela, kreditne i financijske institucije te sudske ovršitelje i javne bilježnike koji djeluju u svojstvu javnih službenika, ako bi taj pristup izložio stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja, ili ako je stvarni vlasnik maloljetna osoba ili zbog drugih razloga poslovno nesposoban.

2.   Upravitelj privremeno ograničava pristup informacijama iz članka 3. samo na nacionalna tijela čim je primio zahtjev pa do dostave njegove odluke i, u slučaju odbijanja zahtjeva, u dodatnom razdoblju od 15 dana. U slučaju žalbe protiv odluke o odbijanju, ograničenje pristupa informacijama ostaje na snazi sve dok se protiv odluke o odbijanju više ne može podnijeti pravni lijek.”

20

Društvo YO, društvo za poslovanje nekretninama, podnijelo je LBR‑u zahtjev na temelju članka 15. Zakona od 13. siječnja 2019. da se pristup podacima u RSV‑u koji se odnose na osobu WM, koja je njegov stvarni vlasnik, ograniči samo na subjekte navedene u toj odredbi zato što bi pristup cjelokupne javnosti tim podacima tu osobu i njezinu obitelj ozbiljno, stvarno i trenutačno izložio nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja. Taj je zahtjev odbijen odlukom od 20. studenoga 2019.

21

Osoba WM je 5. prosinca 2019. podnijela tužbu pred tribunalom d’arrondissement de Luxembourg (Općinski sud u Luxembourgu, Luksemburg), sudom koji je uputio zahtjev, navodeći da u svojem svojstvu direktora i stvarnog vlasnika društva YO i određenog broja drugih trgovačkih društava mora često putovati u zemlje s nestabilnim političkim režimom i velikom stopom općeg kriminaliteta, tako da u odnosu na nju postoji značajan rizik od otmice, protupravnog oduzimanja slobode, nasilja ili čak smrti.

22

LBR osporava tu argumentaciju i smatra da situacija osobe WM ne odgovara zahtjevima iz članka 15. Zakona od 13. siječnja 2019. jer se ona ne može pozvati ni na „iznimne okolnosti” niti na neki drugi od rizika navedenih u tom članku.

23

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev pita se o tumačenju pojmova „iznimne okolnosti”, „rizik” i „nerazmjerni rizik” u smislu članka 30. stavka 9. izmijenjene Direktive 2015/849.

24

U tim je okolnostima tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Općinski sud u Luxembourgu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Društvo Sovim je LBR‑u podnijelo zahtjev na temelju članka 15. Zakona od 13. siječnja 2019. kojim je tražilo da se pristup informacijama o njegovu stvarnom vlasniku koje su upisane u RSV ograniči isključivo na subjekte navedene u toj odredbi. Taj je zahtjev odbijen odlukom od 6. veljače 2020.

26

Dana 24. veljače 2020. društvo Sovim pokrenulo je postupak pred sudom koji je uputio zahtjev.

27

Ono najprije traži da se članak 12. Zakona od 13. siječnja 2019., prema kojem „svatko” ima pristup određenim informacijama upisanima u Registar stvarnih vlasnika, i/ili članak 15. tog zakona izuzmu iz primjene te da informacije koje je pružilo u skladu s člankom 3. navedenog zakona ne budu javno dostupne.

28

U tom pogledu društvo Sovim tvrdi, kao prvo, da se odobravanjem javnog pristupa identitetu i osobnim podacima njegova stvarnog vlasnika povređuje pravo na zaštitu privatnog i obiteljskog života te pravo na zaštitu osobnih podataka, koja su utvrđena člancima 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

29

Naime, prema mišljenju tog društva, svrha izmijenjene Direktive 2015/849, na temelju koje je Zakon od 13. siječnja 2019. uveden u luksemburško zakonodavstvo, jest identificirati stvarne vlasnike društava koja se upotrebljavaju za pranje novca ili financiranje terorizma kao i osigurati sigurnost poslovnih veza i povjerenje u tržišta. Međutim, nije dokazano kako javni pristup podacima u RSV‑u, bez ikakva nadzora, omogućuje da se ostvare ti ciljevi.

30

Kao drugo, društvo Sovim ističe da pristup javnosti osobnim podacima sadržanima u RSV‑u predstavlja povredu više odredbi OUZP‑a, a osobito određenog broja temeljnih načela navedenih u njezinu članku 5. stavku 1.

31

Podredno, društvo Sovim od suda koji je uputio zahtjev traži da utvrdi da u ovom slučaju postoji nerazmjerni rizik u smislu članka 15. stavka 1. Zakona od 13. siječnja 2019. te da stoga LBR‑u naloži da ograniči pristup informacijama iz članka 3. tog zakona.

32

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da članak 15. stavak 1. Zakona od 13. siječnja 2019. predviđa da LBR mora provesti analizu na pojedinačnoj osnovi postojanja iznimnih okolnosti koje opravdavaju ograničavanje pristupa RSV‑u. Iako je u okviru predmeta C‑37/20 Sudu već upućeno više pitanja o tumačenju pojmova „iznimne okolnosti”, „rizik” i „nerazmjerni” rizik, ovaj postupak otvara i druga pitanja, a posebno ono je li pristup cjelokupne javnosti određenim podacima koji se nalaze u RSV‑u u skladu s Poveljom i OUZP‑om.

33

U tim je okolnostima tribunal d’arrondissement de Luxembourg (Općinski sud u Luxembourgu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

34

Svojim prvim pitanjem upućenim u predmetu C‑601/20 sud koji je uputio zahtjev dvoji, u biti, o valjanosti – s obzirom na članke 7. i 8. Povelje – članka 1. točke 15. podtočke (c) Direktive 2018/843, u dijelu u kojem se tom odredbom mijenja članak 30. stavak 5. prvi podstavak točka (c) Direktive 2015/849 na način da ona, u svojoj tako izmijenjenoj verziji, predviđa da države članice osiguravaju da su informacije o stvarnom vlasništvu korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na njihovu državnom području u svim slučajevima dostupne cjelokupnoj javnosti.

35

Člankom 7. Povelje svakom se jamči pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i komuniciranja, a člankom 8. stavkom 1. Povelje svakoj se osobi izričito dodjeljuje pravo na zaštitu osobnih podataka koji se na nju odnose.

36

Kako proizlazi iz članka 30. stavaka 1. i 3. izmijenjene Direktive 2015/849, državama članicama se nalaže da osiguravaju da se od korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na njihovu državnom području zahtijeva da pribave i čuvaju odgovarajuće, točne i ažurirane informacije o svojem stvarnom vlasništvu i da se te informacije čuvaju u središnjem registru u svakoj državi članici. U skladu s člankom 3. točkom 6. te direktive, stvarni vlasnik je svaka fizička osoba ili više njih koje u konačnici posjeduju ili kontroliraju stranku i/ili fizička osoba ili više njih u čije ime se provodi transakcija.

37

Članak 30. stavak 5. prvi podstavak točka (c) izmijenjene Direktive 2015/849 nalaže državama članicama da osiguravaju da su informacije o stvarnom vlasništvu u svim slučajevima dostupne „cjelokupnoj javnosti”, dok njegov drugi podstavak precizira da te osobe imaju „pristup barem informacijama o imenu, mjesecu i godini rođenja, zemlji boravišta i državljanstvu stvarnog vlasnika te prirodi i opsegu vlasničkog udjela koji drži”. U svojem trećem podstavku taj članak 30. stavak 5. dodaje da „države članice mogu, pod uvjetima koje treba utvrditi u nacionalnom pravu, omogućiti pristup dodatnim informacijama koje omogućuju identifikaciju stvarnog vlasnika”, koje „uključuju barem informacije o datumu rođenja ili podatke za kontakt, u skladu s pravilima o zaštiti podataka”.

38

U tom pogledu valja istaknuti da, budući da podaci iz navedenog članka 30. stavka 5. sadržavaju informacije o fizičkim osobama čiji je identitet utvrđen, to jest stvarnim vlasnicima korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na području država članica, pristupom cjelokupne javnosti tim podacima zadire se u temeljno pravo na poštovanje privatnog života zajamčeno člankom 7. Povelje (vidjeti po analogiji presudu od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 94. i navedenu sudsku praksu) a da u tom kontekstu nije relevantna činjenica mogu li dotični podaci imati veze s poslovnim aktivnostima (vidjeti po analogiji presudu od 9. studenoga 2010., Volker und Markus Schecke i Eifert, C‑92/09 i C‑93/09, EU:C:2010:662, t. 59.). Usto, takvo stavljanje na raspolaganje cjelokupnoj javnosti navedenih podataka predstavlja obradu osobnih podataka obuhvaćenu člankom 8. Povelje (vidjeti po analogiji presudu od 9. studenoga 2010., Volker und Markus Schecke i Eifert, C‑92/09 i C‑93/09, EU:C:2010:662, t. 52. i 60.).

39

Također valja istaknuti da, kako to proizlazi iz ustaljene sudske prakse Suda, dostavljanje osobnih podataka trećoj osobi predstavlja zadiranje u temeljna prava propisana člancima 7. i 8. Povelje, neovisno o kasnijem korištenju dostavljenim informacijama. U tom je pogledu nevažno imaju li dotične informacije o privatnom životu osjetljiv karakter, odnosno jesu li zainteresirane osobe zbog tog zadiranja pretrpjele eventualne neugodnosti (presuda od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 96. i navedena sudska praksa).

40

Stoga pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, predviđen člankom 30. stavkom 5. izmijenjene Direktive 2015/849, predstavlja zadiranje u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje.

41

Kada je riječ o ozbiljnosti tog zadiranja, važno je napomenuti da kada se informacije stavljene na raspolaganje cjelokupne javnosti odnose na identitet stvarnog vlasnika kao i na prirodu i opseg vlasničkih udjela koje drži u društvima ili drugim pravnim subjektima, one mogu omogućiti izradu profila koji se odnosi na određene osobne identifikacijske podatke manje ili više opsežne naravi, ovisno o odredbama nacionalnog prava, imovinsko stanje dotične osobe kao i gospodarske sektore, države i konkretna poduzeća u koje je ona ulagala.

42

Tome se dodaje činjenica da je takvom stavljanju na raspolaganje cjelokupne javnosti navedenih informacija svojstveno to da su one dostupne potencijalno neograničenom broju osoba, tako da takva obrada osobnih podataka može osobama koje se – zbog razloga koji nemaju veze s ciljem koji se ostvaruje tom mjerom – pokušavaju informirati posebice o materijalnoj i financijskoj situaciji stvarnog vlasnika omogućiti slobodan pristup tim podacima (vidjeti po analogiji presudu od 1. kolovoza 2022., Vyriausioji tarnybinės etikos komisija, C‑184/20, EU:C:2022:601, t. 102. i 103.). Ta je mogućnost još i jednostavnija kada se, kao što je to slučaj u Luksemburgu, predmetni podaci mogu konzultirati na internetu.

43

Usto, potencijalne posljedice za dotične osobe koje proizlaze iz eventualne zlouporabe njihovih osobnih podataka pogoršane su činjenicom da, kada se jednom stave na raspolaganje cjelokupne javnosti, te podatke ne samo da je moguće slobodno konzultirati, već ih je moguće i spremiti i distribuirati, te da u slučaju takvih uzastopnih obrada postaje još teže, pa čak i nemoguće, da se te osobe učinkovito brane od zlouporaba.

44

Posljedično, pristup cjelokupne javnosti podacima o stvarnim vlasnicima, predviđen u članku 30. stavku 5. prvom podstavku točki (c) izmijenjene Direktive 2015/849, predstavlja ozbiljno zadiranje u temeljna prava utvrđena u člancima 7. i 8. Povelje (vidjeti po analogiji presudu od 1. kolovoza 2022., Vyriausioji tarnybinės etikos komisija, C‑184/20, EU:C:2022:601, t. 105.).

45

Temeljna prava propisana člancima 7. i 8. Povelje nisu apsolutna prava, nego ih treba uzeti u obzir imajući na umu njihovu funkciju u društvu (presuda od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 112. i navedena sudska praksa).

46

U skladu s člankom 52. stavkom 1. prvom rečenicom Povelje, svako ograničenje pri ostvarivanju njome priznatih prava i sloboda mora biti predviđeno zakonom i mora poštovati njihovu bit. U skladu s člankom 52. stavkom 1. drugom rečenicom Povelje, podložno načelu proporcionalnosti, ograničenja tih prava i sloboda moguća su samo ako su potrebna i ako zaista odgovaraju ciljevima u općem interesu koje priznaje Unija ili potrebi zaštite prava i sloboda drugih osoba. U tom se pogledu u članku 8. stavku 2. Povelje pojašnjava da se osobni podaci moraju obrađivati, među ostalim, „u utvrđene svrhe i na temelju suglasnosti osobe o kojoj je riječ, ili na nekoj drugoj legitimnoj osnovi utvrđenoj zakonom”.

47

Što se tiče zahtjeva prema kojem svako ograničavanje ostvarivanja temeljnih prava mora biti predviđeno zakonom, on podrazumijeva da se u samom aktu kojim se dopušta zadiranje u ta prava mora definirati doseg ograničavanja ostvarivanja dotičnog prava, pri čemu valja pojasniti, s jedne strane, da taj zahtjev ne isključuje da to ograničenje bude dovoljno široko formulirano da se može prilagoditi različitim slučajevima i promjenama situacija i da, s druge strane, Sud može, po potrebi, tumačenjem pojasniti konkretan doseg ograničavanja s obzirom na sami tekst predmetnog propisa Unije kao i s obzirom na njegovu opću strukturu i ciljeve koji se njime nastoje postići, kako se tumače s obzirom na temeljna prava zajamčena Poveljom (presuda od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 114. i navedena sudska praksa).

48

U tom pogledu valja istaknuti da se ograničavanje ostvarivanja temeljnih prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje koje proizlazi iz pristupa cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima predviđa zakonodavnim aktom Unije, odnosno izmijenjenom Direktivom 2015/849. Usto, članak 30. navedene uredbe predviđa, u stavcima 1. i 5., s jedne strane, pristup cjelokupne javnosti podacima o identifikaciji stvarnih vlasnika i vlasničkim udjelima koje drže, pri čemu se precizira da ti podaci moraju biti odgovarajući, točni i ažurirani te se izrijekom nabrajaju neki od tih podataka kojima cjelokupna javnost mora imati pristup. S druge strane, taj članak 30. utvrđuje u stavku 9. uvjete pod kojima države članice mogu predvidjeti izuzeća od takvog pristupa.

49

S obzirom na sve navedeno, valja smatrati da je načelo zakonitosti zadovoljeno.

50

Što se tiče poštovanja bitnog sadržaja temeljnih prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje, treba istaknuti da se informacije koje se izrijekom spominju u članku 30. stavku 5. drugom podstavku izmijenjene Direktive 2015/849 mogu razvrstati u dvije odvojene kategorije podataka, od kojih prva obuhvaća podatke koji se odnose na identitet stvarnog vlasnika (ime, mjesec i godina rođenja te državljanstvo), a druga podatke gospodarske naravi (priroda i opseg vlasničkog udjela koji drži).

51

Osim toga, iako je točno da članak 30. stavak 5. drugi podstavak izmijenjene Direktive 2015/849 ne sadržava, kao što to proizlazi iz korištenja izraza „barem”, taksativno navođenje podataka kojima cjelokupna javnost mora imati pristup i da taj članak 30. stavak 5. u svojem trećem podstavku dodaje da države članice mogu omogućiti pristup dodatnim informacijama, činjenica je da se, u skladu s navedenim člankom 30. stavkom 1., samo „odgovarajuće” informacije o stvarnim vlasnicima i vlasničkim udjelima koje drže mogu pribaviti i čuvati te – posljedično – potencijalno učiniti dostupnima javnosti, što isključuje, među ostalim, informacije koje nemaju odgovarajući odnos s ciljevima te direktive.

52

Međutim, ne proizlazi da bi stavljanje na raspolaganje cjelokupne javnosti informacija koje imaju takav odnos nekako ugrozilo bitan sadržaj temeljnih prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje.

53

S tim u vezi treba također istaknuti da članak 41. stavak 1. izmijenjene Direktive 2015/849 izrijekom predviđa da obrada osobnih podataka na temelju nje podliježe Direktivi 95/46 i, posljedično, OUZP‑u, u čijem se članku 94. stavku 2. precizira da se upućivanja na potonju direktivu tumače kao upućivanja na tu uredbu. Stoga nije sporno da svako prikupljanje, čuvanje i stavljanje na raspolaganje informacija u skladu s izmijenjenom Direktivom 2015/849 mora u cijelosti udovoljavati zahtjevima koji proizlaze iz OUZP‑a.

54

U tim okolnostima, zadiranje uzrokovano pristupom cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima predviđenim člankom 30. stavkom 5. prvim podstavkom točkom (c) izmijenjene Direktive 2015/849 ne ugrožava bitni sadržaj temeljnih prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje.

55

Izmijenjena Direktiva 2015/849 ima, prema tekstu njezina članka 1. stavka 1., za cilj sprečavanje korištenja financijskog sustava Unije u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma. U tom pogledu, uvodna izjava 4. Direktive 2018/843 precizira da ostvarenje tog cilja ne može biti djelotvorno bez uspostave okruženja nepovoljnog za kriminalce i da bi poboljšanje sveukupne transparentnosti gospodarskog i financijskog okruženja u Uniji moglo imati snažan odvraćajući učinak.

56

Kada je, konkretnije, riječ o cilju koji se ostvaruje pristupom cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, uvedenim člankom 1. točkom 15. podtočkom (c) Direktive 2018/843, u njezinoj se uvodnoj izjavi 30. navodi da se takvim pristupom, prije svega, „civilnom društvu, između ostalog tisku ili udrugama civilnog društva, omogućuje bolja kontrola nad informacijama te se njime pridonosi očuvanju povjerenja u integritet poslovnih transakcija i financijskog sustava.” Zatim, predmetni pristup „može doprinijeti suzbijanju zlouporabe korporativnih i drugih pravnih subjekata i pravnih aranžmana u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, i pomažući u istragama i utjecajem na ugled, s obzirom na to da je svatko tko bi mogao sudjelovati u transakcijama upoznat s identitetom stvarnih vlasnika”. Naposljetku, tim se pristupom „također olakšava pravodobna i učinkovita dostupnost informacija financijskim institucijama kao i tijelima, uključujući tijela trećih zemalja, koja sudjeluju u borbi protiv takvih kaznenih djela” te bi on „pomogao i u istragama o pranju novca, povezanim predikatnim kaznenim djelima i financiranju terorizma”.

57

Usto, uvodna izjava 31. Direktive 2018/843 pojašnjava da „na potencijalno povećanje povjerenja u financijska tržišta trebalo bi gledati kao na pozitivnu nuspojavu, a ne kao na svrhu povećanja transparentnosti, koja je stvaranje okruženja za koje je manje vjerojatno da će biti korišteno u svrhu pranja novca i financiranja terorizma”.

58

Iz navedenog slijedi da zakonodavac Unije, time što predviđa pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, želi spriječiti pranje novca i financiranje terorizma, na način da povećanom transparentnosti stvara okruženje za koje je manje vjerojatno da će biti korišteno u te svrhe.

59

Međutim, ta svrha predstavlja cilj u općem interesu kojim se može opravdati zadiranje, čak i ozbiljno, u temeljna prava priznata člancima 7. i 8. Povelje (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 122. i navedenu sudsku praksu).

60

U dijelu u kojem se, osim toga, Vijeće Europske unije u tom kontekstu izričito poziva na načelo transparentnosti, kako ono proizlazi iz članaka 1. i 10. UEU‑a kao i članka 15. UFEU‑a, treba istaknuti da to načelo, kao što to ističe sama ta institucija, omogućava građanima da tješnje sudjeluju u procesu odlučivanja i jamči da administracija uživa veću legitimnost i da je učinkovitija i odgovornija prema građaninu u demokratskom sustavu (presuda od 9. studenoga 2010., Volker und Markus Schecke i Eifert, C‑92/09 i C‑93/09, EU:C:2010:662, t. 68. i navedena sudska praksa).

61

No, iako se, u skladu s navedenim, to načelo konkretizira prije svega zahtjevima institucionalne i postupovne transparentnosti u pogledu djelatnosti javne naravi, što uključuje i korištenje javnih sredstava, takva veza s javnim institucijama ne postoji ako je, kao u ovom slučaju, cilj predmetne mjere učiniti podatke o identitetu privatnih stvarnih vlasnika kao i o prirodi i opsegu njihovih vlasničkih udjela u korporativnim i drugim pravnim subjektima dostupnima cjelokupnoj javnosti.

62

Posljedično, načelo transparentnosti, kako ono proizlazi iz članaka 1. i 10. UEU‑a kao i članka 15. UFEU‑a, ne može se, samo po sebi, smatrati ciljem u općem interesu koji može opravdati zadiranje u temeljna prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje, koje proizlazi iz pristupa cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima.

63

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, proporcionalnost mjera iz kojih proizlazi zadiranje u prava zajamčena u člancima 7. i 8. Povelje zahtijeva poštovanje ne samo zahtjeva prikladnosti i nužnosti već i onoga u vezi s proporcionalnosti tih mjera u odnosu na zadani cilj (vidjeti u tom smislu presudu od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 93.).

64

Konkretnije, izuzeća od zaštite osobnih podataka kao i njezina ograničenja moraju se kretati u granicama onoga što je strogo nužno, pri čemu kada postoji izbor između više prikladnih mjera za ostvarenje željenih legitimnih ciljeva, valja upotrijebiti najmanje ograničavajuću mjeru. Usto, cilj u općem interesu ne može se postići a da se u obzir ne uzme činjenica da se on mora pomiriti s temeljnim pravima na koja se mjera odnosi, tako da se cilj u općem interesu, s jedne strane, pravilno odvagne s predmetnim pravima, s druge strane, kako bi se osiguralo da nepovoljnosti uzrokovane tom mjerom nisu neproporcionalne u odnosu na ciljeve koje se želi postići. Tako, mogućnost opravdavanja ograničenja prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje treba ocijeniti tako da se odmjeri ozbiljnost zadiranja takvog ograničenja i provjeri da je važnost cilja od općeg interesa koji se nastoji postići tim ograničenjem povezana s tom ozbiljnošću (vidjeti u tom smislu presude od 26. travnja 2022., Poljska/Parlament i Vijeće, C‑401/19, EU:C:2022:297, t. 65. i od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 115. i 116. i navedenu sudsku praksu).

65

Osim toga, da bi ispunio uvjet proporcionalnosti, predmetni propis koji sadržava zadiranje mora imati jasna i precizna pravila kojima se uređuje doseg i primjena u njemu predviđene mjere te propisivati minimalne uvjete, na način da dotične osobe raspolažu dostatnim jamstvima koja omogućuju učinkovitu zaštitu njihovih osobnih podataka od rizika zlouporabe. On mora osobito navoditi u kojim se okolnostima i pod kojim uvjetima mjera kojom se predviđa obrada takvih podataka može donijeti, jamčeći time da će zadiranje biti ograničeno na ono što je strogo nužno. Nužnost raspolaganja takvim jamstvima još je i značajnija kad su osobni podaci učinjeni dostupnima cjelokupnoj javnosti i stoga potencijalno neograničenom broju osoba te su takve naravi da mogu otkriti osjetljive informacije o dotičnim osobama (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2022., Ligue des droits humains, C‑817/19, EU:C:2022:491, t. 117. i navedenu sudsku praksu).

66

U skladu s tom sudskom praksom treba provjeriti, kao prvo, je li pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima prikladan za ostvarenje cilja u općem interesu koji se želi ostvariti, kao drugo, je li zadiranje u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje ograničeno na ono što je strogo nužno, u smislu da se cilj ne može razumno ostvariti na jednako učinkovit način drugim sredstvima koja manje ugrožavaju ta temeljna prava dotičnih osoba i, kao treće, je li to zadiranje neproporcionalno u odnosu na prethodno navedeni cilj, što uključuje, posebice, odvagivanje njegove važnosti s ozbiljnošću navedenog zadiranja.

67

Kao prvo, treba smatrati da je pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima prikladan da doprinese ostvarenju cilja u općem interesu, navedenog u točki 58. ove presude, sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, zbog toga što javnost tog pristupa i povećana transparentnost koja iz toga proizlazi doprinose uspostavljanju okruženja za koje je manje vjerojatno da će biti korišteno u navedene svrhe.

68

Kao drugo, kako bi dokazali strogu nužnost zadiranja koje proizlazi iz pristupa cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, Vijeće i Komisija se pozivaju na analizu procjene učinka koja se nalazi u prilogu Prijedlogu direktive Europskog parlamenta i Vijeća o izmjeni Direktive (EU) 2015/849 o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma i o izmjeni Direktive 2009/101/EZ (COM/2016/0450 final), na temelju kojeg je donesena Direktiva 2018/843. Prema navodima tih institucija, iako je članak 30. stavak 5. prvi podstavak točka (c) Direktive 2015/849, u verziji prije njezine izmjene Direktivom 2018/843, pristup svake osobe informacijama o stvarnim vlasnicima uvjetovao time da ona može dokazati „legitimni interes”, navedena analiza procjene učinka utvrdila je da je nepostojanje ujednačene definicije pojma „legitimni interes” stvaralo praktične probleme, tako da se smatralo da ukidanje tog uvjeta predstavlja primjereno rješenje.

69

Usto, u svojim pisanim očitovanjima Parlament, Vijeće i Komisija ističu, pozivajući se posebice na uvodnu izjavu 30. Direktive 2018/843, da pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, kakav je predviđen izmijenjenom Direktivom 2015/849, ima odvraćajući učinak, omogućuje bolju kontrolu i olakšava vođenje istraga, uključujući i onih koje vode tijela trećih zemalja, a ti se učinci ne bi mogli postići na neki drugi način.

70

Na raspravi Komisija je pozvana da navede je li, kako bi se smanjio rizik da obveza svake osobe ili organizacije da dokaže postojanje „legitimnog interesa”, kakva je prvotno predviđena Direktivom 2015/849, zbog razlikovanja u definiciji tog pojma u državama članicama dovede do pretjeranih ograničenja pristupa informacijama o stvarnim vlasnicima, razmotrila mogućnost predlaganja ujednačene definicije tog pojma.

71

U odgovoru na to pitanje Komisija je istaknula da je kriterij „legitimnog interesa” koncept koji se teško može pravno definirati i da je, iako je razmatrala mogućnost predlaganja ujednačene definicije tog kriterija, u konačnici odustala od toga jer bi ga – čak i uz postojanje definicije – bilo teško primjenjivati i njegova bi primjena mogla dovesti do proizvoljnih odluka.

72

U tom pogledu treba smatrati da moguće postojanje poteškoća za precizno utvrđivanje slučajeva i uvjeta u kojima javnost može pristupiti informacijama o stvarnim korisnicima ne može opravdati to da zakonodavac Unije predvidi pristup cjelokupne javnosti tim informacijama (vidjeti po analogiji presudu od 5. travnja 2022., Commissioner of An Garda Síochána i dr., C‑140/20, EU:C:2022:258, t. 84.).

73

Usto, ni navedenim se učincima ni upućivanjem, u tom kontekstu, na objašnjenja koja se nalaze u uvodnoj izjavi 30. Direktive 2018/843 ne može dokazati stroga nužnost predmetnog zadiranja.

74

Naime, u dijelu u kojem se u toj uvodnoj izjavi navodi da se javnim pristupom informacijama o stvarnom vlasništvu civilnom društvu, pri čemu se izrijekom navodi tisak i udruge civilnog društva, omogućuje bolja kontrola nad informacijama, treba istaknuti da kako tisak tako i udruge civilnog društva koje imaju poveznicu sa sprečavanjem i borbom protiv pranja novca i financiranja terorizma imaju legitimni interes da pristupe informacijama o stvarnim vlasnicima. Isto vrijedi i u pogledu osoba, također navedenih u toj uvodnoj izjavi, koje žele znati identitet stvarnih vlasnika društva ili drugog pravnog subjekta zbog toga što s njim mogu sudjelovati u transakcijama ili pak u pogledu financijskih institucija i tijela koja sudjeluju u borbi protiv kaznenih djela u području pranja novca ili financiranja terorizma, ako navedeni subjekti već nemaju pristup predmetnim informacijama na temelju članka 30. stavka 5. prvog podstavka točaka (a) i (b) izmijenjene Direktive 2015/849.

75

Uostalom, i iako se u toj istoj uvodnoj izjavi pojašnjava da pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima „može doprinijeti” suzbijanju zlouporabe korporativnih i drugih pravnih subjekata te „bi pomogao i” kaznenim istragama, mora se utvrditi da ni takva razmatranja ne mogu dokazati da je ta mjera strogo nužna za sprečavanje pranja novca i financiranje terorizma.

76

S obzirom na prethodna razmatranja, ne može se smatrati da je zadiranje u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje koje proizlazi iz pristupa cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima ograničeno na ono što je strogo nužno.

77

Kao treće, kada je riječ o elementima koji su istaknuti kako bi se dokazala proporcionalnost predmetnog zadiranja zbog toga što se, posebice, pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima, predviđen člankom 30. stavkom 5. izmijenjene Direktive 2015/849, temelji na pravilnom odvagivanju između cilja u općem interesu, s jedne strane, i predmetnih temeljnih prava, s druge strane, te postoje dovoljna jamstva protiv opasnosti od zlouporaba, treba dodati sljedeće.

78

Najprije, Komisija ističe da je, kao što proizlazi iz uvodne izjave 34. Direktive 2018/843, zakonodavac Unije precizirao da skup podataka koji će se učiniti dostupnima javnosti treba biti ograničen, jasno i iscrpno definiran te treba biti općenite prirode kako bi se što je više moguće umanjila potencijalna šteta za stvarne vlasnike. S obzirom na to, na temelju članka 30. stavka 5. izmijenjene Direktive 2015/849, javnosti su dostupni samo podaci koji su strogo potrebni za identifikaciju stvarnih vlasnika kao i prirode i opsega njihovih vlasničkih udjela.

79

Potom, Parlament, Vijeće i Komisija ističu da je moguće odstupiti od načela pristupa cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima jer se člankom 30. stavkom 9. izmijenjene Direktive 2015/849 određuje da „u iznimnim okolnostima”, „države članice mogu predvidjeti izuzeće od takvog pristupa svim informacijama ili dijelu informacija o stvarnom vlasništvu na pojedinačnoj osnovi” ako bi pristup cjelokupne javnosti tim informacijama „izložio stvarnog vlasnika nerazmjernom riziku, riziku od prijevare, otmice, ucjene, iznude, zlostavljanja, nasilja ili zastrašivanja ili ako je stvarni vlasnik maloljetna osoba ili iz drugih razloga poslovno nesposoban”.

80

Naposljetku, i Parlament i Komisija ističu da, kao što to proizlazi iz članka 30. stavka 5.a izmijenjene Direktive 2015/849, u vezi s uvodnom izjavom 36. Direktive 2018/843, države članice mogu uvjetovati stavljanje na raspolaganje informacija o stvarnim vlasnicima registracijom putem interneta kako bi se mogao znati identitet osobe koja zahtijeva te informacije. Osim toga, u skladu s uvodnom izjavom 38. potonje direktive, kako bi se spriječila zlouporaba informacija o stvarnim vlasnicima, države članice mogu im staviti na raspolaganje informacije koje se odnose na osobu koja je podnijela zahtjev i pravnu osnovu njezina zahtjeva.

81

U tom pogledu treba istaknuti da, kako je navedeno u točki 51. ove presude, članak 30. stavak 5. izmijenjene Direktive 2015/849 predviđa u svojem drugom podstavku da cjelokupna javnost ima pristup „barem” podacima iz te odredbe te u svojem trećem podstavku dodaje da države članice mogu omogućiti pristup „dodatnim informacijama koje omogućuju identifikaciju stvarnog vlasnika”, koje uključuju „barem” informacije o datumu rođenja ili podatke za kontakt predmetnog stvarnog vlasnika.

82

No, iz uporabe izraza „barem” proizlazi da te odredbe ovlašćuju stavljanje na raspolaganje javnosti podataka koji nisu u dovoljnoj mjeri definirani niti utvrdivi. Stoga materijalna pravila kojima se uređuje zadiranje u prava zajamčena člancima 7. i 8. Povelje ne udovoljavaju zahtjevu jasnoće i preciznosti navedenom u točki 65. ove presude (vidjeti po analogiji mišljenje 1/15 (Sporazum o PNR‑u EU‑Kanada) od 26. srpnja 2017., EU:C:2017:592, t. 160.).

83

Osim toga, kad je riječ o odvagivanju ozbiljnosti tog zadiranja, navedenom u točkama 41. do 44. ove presude, s važnošću cilja u općem interesu sprečavanja pranja novca i financiranja terorizma, treba smatrati da iako, s obzirom na njegovu važnost, taj cilj – kao što je utvrđeno u točki 59. ove presude – može opravdati zadiranja, čak i ozbiljna, u temeljna prava utvrđena u člancima 7. i 8. Povelje, ipak je, s jedne strane, borba protiv pranja novca i financiranja terorizma ponajprije dužnost javnih tijela i subjekata, kao što su kreditne i financijske institucije, kojima su, zbog njihovih aktivnosti, nametnute posebne obveze u tom području.

84

Uostalom, zbog tog razloga članak 30. stavak 5. prvi podstavak točke (a) i (b) izmijenjene Direktive 2015/849 predviđa da su informacije o stvarnom vlasništvu u svim slučajevima dostupne nadležnim tijelima i financijsko‑obavještajnim jedinicama bez ikakvog ograničenja, kao i obveznicima, u okviru dubinske analize stranaka.

85

S druge strane, u usporedbi sa sustavom kao što je onaj iz članka 30. stavka 5. Direktive 2015/849 u njezinoj verziji prije stupanja na snagu Direktive 2018/843, koji je predviđao, osim pristupa nadležnih tijela i određenih subjekata, i pristup svih osoba ili organizacija koje mogu dokazati legitimni interes, sustav koji je uveden potonjom direktivom, time što predviđa pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim korisnicima, predstavlja značajno ozbiljniju povredu temeljnih prava zajamčenih člancima 7. i 8. Povelje, a da to pogoršanje nije kompenzirano eventualnim koristima koje bi mogle proizlaziti iz potonjeg sustava u odnosu na prethodni, što se tiče borbe protiv pranja novca i financiranja terorizma (vidjeti po analogiji presudu od 1. kolovoza 2022., Vyriausioji tarnybinės etikos komisija, C‑184/20, EU:C:2022:601, t. 112.).

86

U tim okolnostima, dispozitivne odredbe članka 30. stavaka 5.a i 9. izmijenjene Direktive 2015/849, koje državama članicama omogućuju da uvjetuju stavljanje na raspolaganje informacija o stvarnim korisnicima registracijom putem interneta i da, u iznimnim okolnostima, predvide izuzeća od pristupa cjelokupne javnosti tim informacijama, same po sebi nisu takve da dokazuju niti pravilno odvagivanje cilja u općem interesu koji se želi ostvariti s temeljnim pravima utvrđenima u člancima 7. i 8. Povelje niti postojanje dovoljnih jamstava koja dotičnim osobama omogućuju da svoje osobne podatke učinkovito zaštite od opasnosti zlouporaba.

87

Uostalom, u tom kontekstu nije relevantno pozivanje Komisije na presudu od 9. ožujka 2017., Manni (C‑398/15, EU:C:2017:197), koja se odnosi na obveznu objavu informacija u vezi s društvima, uključujući i njihovim zakonskim zastupnicima, predviđeno Prvom direktivom Vijeća 68/151/EEZ od 9. ožujka 1968. o usklađivanju zaštitnih mjera koje su radi zaštite interesa njihovih članova i drugih osoba predviđene u državama članicama za društva u smislu članka 58. drugog stavka Ugovora, a s ciljem izjednačavanja takvih zaštitnih mjera u čitavoj Zajednici (SL 1968., L 65, str. 8.), kako je izmijenjena Direktivom 2003/58/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2003. (SL 2003., L 221, str. 13.). Naime, obvezna objava predviđena tom direktivom, s jedne strane, i pristup cjelokupne javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima predviđen izmijenjenom Direktivom 2015/849, s druge strane, razlikuju se kako po svojoj svrsi tako i po svojem dosegu u smislu obuhvaćenih osobnih podataka.

88

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na prvo pitanje upućeno u predmetu C‑601/20 treba odgovoriti tako da članak 1. točka 15. podtočka (c) Direktive 2018/843 nije valjan u dijelu u kojem se tom odredbom mijenja članak 30. stavak 5. prvi podstavak točka (c) Direktive 2015/849, na način da ona, u svojoj tako izmijenjenoj verziji, predviđa da države članice moraju osigurati da su informacije o stvarnom vlasništvu korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na njihovu državnom području u svim slučajevima dostupne cjelokupnoj javnosti.

89

Kada je riječ o drugom pitanju upućenom u predmetu C‑601/20 i o pitanjima upućenima u predmetu C‑37/20, ona počivaju na premisi da je članak 30. stavak 5. izmijenjene Direktive 2015/849 valjan u dijelu u kojem se njime predviđa pristup javnosti informacijama o stvarnim vlasnicima.

90

Međutim, imajući u vidu odgovor na prvo pitanje upućeno u predmetu C‑601/20, ta pitanja nije potrebno razmatrati.

91

Usto, imajući u vidu taj odgovor, nije se potrebno izjašnjavati ni o trećem pitanju upućenom u predmetu C‑601/20.

92

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (veliko vijeće) odlučuje:

Članak 1. točka 15. podtočka (c) Direktive (EU) 2018/843 Europskog parlamenta i Vijeća od 30. svibnja 2018. o izmjeni Direktive (EU) 2015/849 o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma i o izmjeni direktiva 2009/138/EZ i 2013/36/EU nije valjan u dijelu u kojem se tom odredbom mijenja članak 30. stavak 5. prvi podstavak točka (c) Direktive (EU) 2015/849 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma, o izmjeni Uredbe (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive 2005/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i Direktive Komisije 2006/70/EZ, na način da taj članak 30. stavak 5. prvi podstavak točka (c), u svojoj tako izmijenjenoj verziji, predviđa da države članice moraju osigurati da su informacije o stvarnom vlasništvu korporativnih i drugih pravnih subjekata osnovanih na njihovu državnom području u svim slučajevima dostupne cjelokupnoj javnosti.