1.

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje odredbi Uredbe (EU) br. 1169/2011 o informiranju potrošača o hrani ( 2 ). Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev želi znati je li, i pod kojim uvjetima, dopušteno s prednje strane ambalaže hrane dobrovoljno navoditi informacije o hranjivim vrijednostima koje se ne odnose na hranu u prodaji, nego na obroke te hrane pripremljene uz dodatne sastojke.

2.

Zahtjev je upućen u okviru spora između Bundesverband der Verbraucherzentralen und Verbraucherverbände – Verbraucherzentrale Bundesverband e.V. (Savezna unija potrošačkih organizacija i udruga, Njemačka, u daljnjem tekstu: BVV) i proizvođača hrane, Dr. August Oetker Nahrungsmittel KG (u daljnjem tekstu: Dr. Oetker) u pogledu usklađenosti označivanja hranjivih vrijednosti na prednjoj strani ambalaže müsla (u daljnjem tekstu: predmetni proizvod) sa zahtjevima koji se odnose na informacije o hranjivim vrijednostima koje se pružaju dobrovoljno te osobito s člankom 31. stavkom 3. drugim podstavkom i člankom 33. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1169/2011.

3.

Iako je Sud već imao priliku tumačiti Uredbu br. 1169/2011, kao i osobito direktive 2000/13/EZ ( 3 ) i 90/496/EEZ ( 4 ) koje su tom uredbom stavljene izvan snage, ovo je prvi put da će tumačiti odredbe koje se odnose na dobrovoljno označivanje hranjivih vrijednosti hrane ( 5 ).

4.

U ovom ću mišljenju tvrditi da dobrovoljno označivanje hranjivih vrijednosti pretpakirane hrane kao što je predmetni proizvod, koji se konzumira pripremljen na različite načine, ne ispunjava zahtjeve koji su predviđeni Uredbom br. 1169/2011 ako se podaci o energetskoj vrijednosti i količinama hranjivih tvari navode samo za jedan oblik pripreme umjesto da se odnose i na 100 g hrane u prodaji.

5.

U uvodnim izjavama 10., 17., 35., 37. i 41. Uredbe br. 1169/2011 navodi se:

[…]

[…]

[…]

[…]

6.

Članak 9. te uredbe, naslovljen „Popis obveznih podataka”, sadržava stavak 1., koji glasi kako slijedi:

„U skladu s člancima 10. do 35. te vodeći računa o iznimkama iz ovog Poglavlja, obvezno treba navesti sljedeće podatke:

[…]

(l) nutritivna deklaracija.”

7.

Člankom 30. navedene uredbe, naslovljenim „Sadržaj”, određuje se:

„1.   Obvezna nutritivna deklaracija sadrži sljedeće podatke:

[…]

3.   Ako označivanje pretpakirane hrane uključuje obveznu nutritivnu deklaraciju iz stavka 1., u njoj se mogu ponoviti sljedeći podaci:

4.   Ako označivanje proizvoda iz članka 16. stavka 4. sadrži nutritivnu deklaraciju, tada iznimno od članka 36. stavka 1. može biti navedena samo energetska vrijednost.

5.   Ne dovodeći u pitanje članak 44. i odstupajući od članka 36. stavka 1., ako označivanje proizvoda iz članka 44. stavka 1. sadrži nutritivnu deklaraciju, tada mogu biti navedeni samo:

[…]”

8.

Člankom 31. iste uredbe, naslovljenim „Izračun”, u stavku 3. predviđa se:

„Energetska vrijednost i količine hranjivih tvari iz članka 30. stavaka 1. do 5. odgovaraju onima u hrani u prodaji.

Prema potrebi se informacije mogu odnositi na hranu nakon pripreme, pod uvjetom da su upute za pripremu dovoljno detaljne i da se informacije odnose na hranu pripremljenu za konzumaciju.”

9.

Člankom 32. Uredbe br. 1169/2011, naslovljenim „Izražavanje na 100 g ili 100 ml”, u stavku 2. predviđa se:

„Energetska vrijednost i količine hranjivih tvari iz članka 30. stavaka 1. do 5. izražavaju se na 100 g ili 100 ml.”

10.

Člankom 33. te uredbe, naslovljenim „Izražavanje po obroku ili po jedinici konzumacije”, u stavcima 1 i 2. predviđa se:

„1.   U sljedećim se slučajevima energetska vrijednost i količine hranjivih tvari iz članka 30. stavaka 1. do 5. mogu izraziti po obroku i/ili jedinici konzumacije koju potrošač može lako prepoznati, pod uvjetom da su obroci ili jedinica konzumacije kvantificirani na etiketi i da je na ambalaži naveden broj obroka ili jedinica konzumacije:

2.   Iznimno od članka 32. stavka 2., u slučajevima iz članka 30. stavka 3. točke (b) količina hranjivih tvari i/ili postotak preporučenoga unosa iz dijela B. Priloga XIII. mogu se izraziti samo po obroku ili jedinici konzumacije.

Kada su količine hranjivih tvari izražene samo po obroku ili jedinici konzumacije u skladu s prvim podstavkom, energetska vrijednost se izražava na 100 g ili 100 ml i po obroku ili jedinici konzumacije.”

11.

Dr. Oetker njemačko je poduzeće za hranu koje proizvodi i prodaje müsli pod nazivom „Dr. Oetker Vitalis Knuspermüsli Schoko+Keks” (hrskavi müsli s čokoladom i keksima). Ambalaža tog proizvoda sastoji se od kartonske kutije u obliku kvadra.

12.

Na toj se ambalaži navode sljedeće nutritivne deklaracije:

13.

BVV smatra da se označivanjem hranjivih vrijednosti predmetnog proizvoda povređuju odredbe o nutritivnoj deklaraciji predviđene Uredbom br. 1169/2011. Dr. Oetker povrijedio je članak 33. te uredbe, u vezi s njezinim člancima 30. i 32. jer se energetska vrijednost na prednjoj strani ambalaže predmetnog proizvoda ne navodi po obroku proizvoda u prodaji (odnosno 1880 kJ), nego samo po obroku proizvoda nakon pripreme (odnosno 872 kJ). Na temelju toga BVV je poslao opomenu Dr. Oetkeru u kojoj je u biti od potonjeg društva tražio obvezu da će prekinuti navedenu praksu popraćenu odredbom o ugovornoj kazni u slučaju njezina neizvršenja.

14.

Budući da se nije postupilo u skladu s tom opomenom, BVV je podnio tužbu Landgerichtu Bielefeld (Zemaljski sud u Bielefeldu, Njemačka) koji je, odlučujući o toj tužbi, presudom od 8. kolovoza 2018. presudio, s jedne strane, da označivanje na prednjoj strani ambalaže predmetnog proizvoda ne sadržava energetsku vrijednost po obroku proizvoda u prodaji i da nije u skladu s člankom 33. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1169/2011 i, s druge strane, da se članak 31. stavak 3. drugi podstavak te uredbe ne primjenjuje jer u ovom slučaju nije riječ o „prilično opsežnim postupcima”.

15.

Budući da je Dr. Oetker podnio žalbu, Oberlandesgericht Hamm (Visoki zemaljski sud u Hammu, Njemačka) ukinuo je presudom od 13. lipnja 2019. tu presudu te je odbio BVV‑ovu tužbu.

16.

Prema mišljenju tog suda, dovoljna je nutritivna deklaracija za obrok predmetnog proizvoda nakon pripreme. S jedne strane, člankom 33. stavkom 2. drugim podstavkom Uredbe br. 1169/2011 ne zahtijeva se da se na prednjoj strani ambalaže prehrambenog proizvoda, osim već postojećih informacija o hranjivoj vrijednosti, dodatno navodi energetska vrijednost proizvoda u prodaji. Naime, podaci koji u ovom predmetu nisu sporni i koji se navode na bočnoj uskoj strani ambalaže predmetnog proizvoda namijenjeni su ispunjavanju zahtjeva za postojanje obvezne nutritivne deklaracije predviđene člankom 30. stavkom 1. te uredbe. Stoga je, u slučaju podataka navedenih na prednjoj strani ambalaže riječ o informacijama koje se ponavljaju u smislu članka 30. stavka 3. točke (b) navedene uredbe. U takvom kontekstu, u kojem su energetska vrijednost i količine hranjivih tvari u okviru tih ponovljenih informacija izražene samo po obroku, energetska vrijednost trebala bi se, na temelju članka 33. stavka 2. drugog podstavka iste uredbe, izraziti na 100 g hrane nakon pripreme. S druge strane, iz članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1169/2011 proizlazi da se informacija o energetskoj vrijednosti može odnositi i na hranu nakon pripreme, pod uvjetom da su, kao u ovom slučaju, upute za pripremu dovoljno detaljne i da se informacije odnose na hranu pripremljenu za konzumaciju. Usto, ta uredba ne sadržava elemente koji idu u prilog tezi Landgerichta Bielefeld (Zemaljski sud u Bielefeldu) prema kojoj pojam „priprema” u smislu te odredbe treba shvatiti da podrazumijeva samo „prilično opsežne postupke” poput primjerice kuhanja ili zagrijavanja.

17.

BVV je podnio reviziju Bundesgerichtshofu (Savezni vrhovni sud), sudu koji je uputio zahtjev, protiv presude Oberlandesgerichta Hamm (Visoki zemaljski sud u Hammu).

18.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ishod te revizije ovisi o tome treba li članak 31. stavak 3. i članak 33. stavak 2. Uredbe br. 1169/2011 tumačiti na način da je zabranjeno, u slučaju poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, oglašavati na prednjoj strani ambalaže informacije o hranjivoj vrijednosti po obroku hrane nakon pripreme, a da se dodatno ne izrazi energetska vrijednost na 100 g hrane u prodaji.

19.

U tim je okolnostima Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20.

Stranke glavnog postupka i Europska komisija podnijele su pisana očitovanja. Sud je u skladu s člankom 76. stavkom 2. svojeg Poslovnika odlučio da se neće održati rasprava.

21.

Ova prethodna pitanja odnose se na zahtjeve za označivanje hranjivih vrijednosti hrane propisane Uredbom br. 1169/2011. S obzirom na tehničku prirodu predmetne uredbe, smatram da je najprije korisno iznijeti pregled relevantnog zakonskog okvira (dio 1.) kako bi se omogućilo bolje razumijevanje označivanja hranjivih vrijednosti predmetnog proizvoda i upućenih pitanja (dio 2.)

22.

Pravni okvir kojim se uređuje označivanje hrane utvrđen je Direktivom 79/112/EEZ ( 6 ), čiji je cilj bio propisati opća pravila „kako bi se pridonijelo funkcioniranju zajedničkog tržišta”, pri čemu se razlike u nacionalnim pravima smatraju preprekom slobodnom kretanju prehrambenih proizvoda između država članica ( 7 ). Iako je glavni cilj te direktive bio uklanjanje takvih prepreka, zakonodavac je ujedno priznao da se takva pravila trebaju temeljiti „najprije na potrebi za informiranjem i zaštiti potrošača” ( 8 ). Ta se potreba ponavlja ( 9 ) i pojačava ( 10 ) Direktivom 2000/13 koja je kodificirala i zamijenila Direktivu 79/112, nakon što potonja direktiva nekoliko puta znatno izmijenjena ( 11 ).

23.

Tek kad je zakonodavstvo u području označivanja hrane pojednostavnjeno i kodificirano u jedan tekst, odnosno Uredbu br. 1169/2011 ( 12 ), zakonodavac Unije potvrdio je da će ti propisi doprinijeti „interesima unutarnjega tržišta, i to pojednostavljenjem zakonodavstva, postizanjem pravne jasnoće i smanjenjem administrativnog opterećenja te će koristiti građanima utoliko što je njome propisano jasno, razumljivo i čitljivo označivanje hrane” ( 13 ). Naime, navodi se da je cilj te uredbe osobito da se utvrdi „osnova za postizanje visoke razine zaštite potrošača u vezi s informacijama o hrani” kao i „načini kojima se potrošačima jamči pravo na informacije i procedure za informiranje o hrani” ( 14 ). U tom kontekstu, u članku 3. stavku 1. navedene uredbe navodi se da je jedan od „općih ciljeva” navedenog propisa da se osigura „visoka razina zaštite zdravlja i interesa potrošača uspostavom temelja pomoću kojih će krajnji potrošači biti informirani pri odabiru hrane i pomoću kojih će upotrebljavati i koristiti hranu na siguran način, s posebnim naglaskom na zdravstvene, gospodarske, okolišne, socijalne i etičke okolnosti” ( 15 ).

24.

Stoga pravila o informacijama o hrani valja razmotriti s obzirom na prvotni cilj pravilnog funkcioniranja unutarnjeg tržišta, ali u ovom slučaju najprije s obzirom na cilj zaštite zdravlja potrošača.

25.

Najprije valja istaknuti da se u Uredbi br. 1169/2011 razlikuju dvije vrste podataka: s jedne strane, „obvezne informacije” definirane kao „podaci koje je u skladu s odredbama Unije potrebno pružiti krajnjem potrošaču” ( 16 ) i, s druge strane, „dobrovoljne informacije”, koje se, kao što sam naziv kaže, pružaju na dobrovoljnoj osnovi ( 17 ).

26.

Obvezne informacije o hrani služe da se potrošačima omogući prepoznavanje i pravilna upotreba hrane te donošenje odluka koje odgovaraju njihovim pojedinačnim prehrambenim potrebama ( 18 ). Detaljne odredbe kojima se uređuju obvezne informacije nalaze se u poglavlju IV. Uredbe br. 1169/2011 ( 19 ). Popis podataka koji se moraju obvezno nalaziti na hrani utvrđen je u članku 9. stavku 1. te uredbe te se na njemu , među različitim vrstama informacija, u točki (l) navodi „nutritivna deklaracija”. Ta deklaracija treba biti u skladu s posebnim odredbama poglavlja IV. odjeljka 3. i osobito članaka 29. do 35. navedene uredbe ( 20 ).

27.

Dobrovoljne informacije osobito omogućuju proizvođačima koji to žele da usmjere pozornost potrošača na kvalitete njihova proizvoda ( 21 ) ili da pomognu potrošačima da prilikom kupnje hrane lako uoče ključne informacije o hranjivim vrijednostima, time da u glavnom vidnom polju ambalaže ponove najvažnije obvezne tvari na nutritivnoj deklaraciji ( 22 ). Unatoč dobrovoljnoj prirodi, zakonodavac Unije smatrao je da se i kod takvog navođenja trebaju poštovati usklađeni kriteriji ( 23 ). Razlozi za takvo usklađivanje razlikuju se ovisno o vrsti dobrovoljnih informacija. Primjerice, što se tiče ponavljanja informacija o hranjivim vrijednostima, ako se ostavi slobodan izbor informacija koje se mogu ponoviti, to bi moglo zbuniti potrošače ( 24 ), pa čak ih i dovesti u zabludu ( 25 ).

28.

Iz tih je razloga usklađeno i prezentiranje dobrovoljnih informacija. Iako je taj aspekt označivanja najprije uređen odredbama poglavlja V. Uredbe br. 1169/2011, naslovljenog „Dobrovoljne informacije o hrani”, u njima se upućuje na odredbe poglavlja IV., poglavlja III. i osobito na članak 7. te uredbe koji se odnosi na „prakse poštenog informiranja”. Naime, informacije o hrani koje pružaju na dobrovoljnoj osnovi, s jedne strane, moraju ispuniti zahtjeve utvrđene za obvezne informacije iz poglavlja IV. odjeljaka 2. i 3., odnosno „detaljne odredbe” i odredbe koje se odnose na „nutritivnu deklaraciju” ( 26 ) i, s druge strane, ne smiju dovesti potrošače u zabludu, ne smiju biti dvosmislene ili zbunjujuće za potrošača i moraju se, prema potrebi, temeljiti na odgovarajućim znanstvenim podacima ( 27 ).

29.

Među različitim obveznim podacima iz članka 9. stavka 1. Uredbe br. 1169/2011 navodi se i „nutritivna deklaracija” ( 28 ). Tehničku prirodu pravila koja se odnose na „nutritivne deklaracije” i koja se još nazivaju i pravilima o „označivanju hranjivih vrijednosti” ( 29 ), ističe činjenica da su to jedini podaci kojima je posvećen cijeli odjeljak poglavlja IV. te uredbe, odnosno odjeljak 3. ( 30 ), kojim se u biti kodificiraju odredbe Direktive 90/496.

30.

Te detaljne odredbe odjeljka 3. uređuju sadržaj tih deklaracija, njihovo prezentiranje, kao i izračun energetske vrijednosti. Upravo je o tim pravilima riječ u glavnom postupku.

31.

Kao prvo, što se tiče pravila koja se odnose na sadržaj označivanja hranjivih vrijednosti, u Uredbi br. 1169/2011 razlikuju se „obvezne” i „ponovljene” nutritivne deklaracije, a potonje deklaracije predstavljaju posebnu kategoriju neobveznih podataka ( 31 ).

32.

S jedne strane, u skladu s člankom 30. stavkom 1. te uredbe, obvezna nutritivna deklaracija treba sadržavati energetsku vrijednost i količinu masti, zasićenih masnih kiselina, ugljikohidrata, šećera, bjelančevina i soli.

33.

S druge strane, na temelju članka 30. stavka 3. navedene uredbe, uz obveznu nutritivnu deklaraciju i kada se označivanje odnosi na pretpakiranu hranu, subjekt u poslovanju hranom može odabrati ponoviti energetsku vrijednost hrane (točka (a)) ili sve najvažnije elemente sadržane u obveznoj nutritivnoj deklaraciji ( 32 ), odnosno sve elemente te deklaracije osim ugljikohidrata i proteina (točka (b)). Mogućnost ponavljanja tih podataka ima za cilj pomoći potrošačima da u trenutku kupnje hrane lakše uoče ključne informacije o hranjivim vrijednostima ( 33 ).

34.

Kao drugo, što se tiče pravila koja se odnose na način označivanja hranjivih vrijednosti, iz odredbi Uredbe br. 1169/2011 proizlazi da se obvezne deklaracije, kao i svi ostali obvezni podaci, trebaju nalaziti na vidljivom mjestu, tako da budu lako uočljive i jasno čitljive ( 34 ). Usto, obvezna nutritivna deklaracija treba se nalaziti u istom vidnom polju, koje se definira kao „sve površine ambalaže koje se mogu pročitati s jedne točke gledanja” ( 35 ), u jasnom obliku i u tabličnom obliku s brojevima ako je to prostorno moguće ( 36 ).

35.

Ponovljene neobvezne deklaracije ne smiju, kao ni svi ostali neobvezni podaci, zauzimati prostor namijenjen obveznim informacijama o hrani ( 37 ). Međutim, u praksi, kao u ovom slučaju, obično su prikazane u glavnom vidnom polju (prednja strana ambalaže) ( 38 ), veličinom slova koja su u tom pogledu predviđena ( 39 ).

36.

Kao treće, što se tiče načina izračuna energetske vrijednosti i količine hranjivih tvari, na temelju članka 32. stavka 2. Uredbe br. 1169/2011, te informacije u načelu treba izraziti na 100 g ili 100 ml. To pravilo postoji jer potrošač treba moći usporediti informacije o hranjivim vrijednostima sličnih proizvoda prikazane na ambalažama različitih veličina ( 40 ) te ono vrijedi neovisno o obveznoj ili neobveznoj prirodi nutritivne deklaracije, uzimajući u obzir da se tom odredbom osobito predviđaju nutritivne deklaracije izrađene na temelju članka 30. stavaka 1. i 3. te uredbe. Usto, nutritivne deklaracije u načelu se odnose na hranu „u prodaji” ( 41 ), ili „prema potrebi” na hranu „nakon pripreme”, pod uvjetom da su upute za pripremu dovoljno detaljne i da se informacije odnose na hranu pripremljenu za konzumaciju ( 42 ).

37.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da je korisno iznijeti sljedeća pojašnjenja u pogledu označivanja hranjivih vrijednosti predmetnog proizvoda.

38.

Najprije valja utvrditi da se prethodna pitanja ne odnose na obveznu nutritivnu deklaraciju. Stranke glavnog postupka slažu se da je ona potpuno u skladu s odredbama Uredbe br. 1169/2011. Naime, obvezno označivanje nutritivnih vrijednosti na ambalaži predmetnog proizvoda, s jedne strane, sadržava energetsku vrijednost ( 43 ) i količinu masti, zasićenih masnih kiselina, ugljikohidrata, šećera, bjelančevina i soli ( 44 ) i, s druge strane, te se informacije prikazuju u istom vidnom polju ( 45 ), odnosno na bočnoj uskoj stranici ambalaže, u tabličnom obliku ( 46 ).

39.

Nadalje, što se tiče ponovljene nutritivne deklaracije, ističem da se stranke glavnog postupka slažu u pogledu toga da se, kad je riječ o označivanju pretpakirane hrane koje sadržava obveznu nutritivnu deklaraciju, energetska vrijednost, kao i količine masti, zasićenih masnih kiselina, šećera i soli mogu dobrovoljno ponoviti na prednjoj strani ambalaže ( 47 ) u obliku koji se razlikuje od oblika obvezne nutritivne deklaracije ( 48 ). Usklađenost s odredbama Uredbe br. 1169/2011 osporava se samo u pogledu izračuna i izražavanja energetske vrijednosti i količina hranjivih tvari koje se prikazuju na ponovljenoj nutritivnoj deklaraciji na prednjoj strani ambalaže te se spor osobito odnosi na to može li se u toj ponovljenoj deklaraciji navoditi samo hrana nakon pripreme.

40.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 31. stavak 3. drugi podstavak Uredbe br. 1169/2011 tumačiti na način da se ta odredba primjenjuje samo na hranu koja zahtijeva pripremu bi se konzumirala i za koju se navodi samo jedna uputa za pripremu.

41.

To je pitanje relevantno za rješenje spora jer, kao što je to već napomenuo sud koji je uputio zahtjev, predmetni proizvod se može pripremiti na različite načine, odnosno dodavanjem mlijeka, jogurta ili bijelog sira, kao i voćnog soka, pa čak i voća, pekmeza ili meda.

42.

Drugim riječima, od Suda se traži da odluči mogu li se, u slučaju kada postoje različiti načini pripreme hrane, po potrebi s različitim sastojcima, nutritivne deklaracije koje se dobrovoljno ponavljaju odnositi samo na jedan način pripreme.

43.

U skladu s člankom 31. stavkom 3. drugim podstavkom Uredbe br. 1169/2011, te se informacije „[p]rema potrebi” mogu odnositi na „hranu nakon pripreme” umjesto na „hranu u prodaji” ( 49 ), „pod uvjetom da su upute za pripremu dovoljno detaljne i da se informacije odnose na hranu pripremljenu za konzumaciju”. Ta je odredba doslovno preuzeta iz teksta članka 6. stavka 4, Direktive 90/496.

44.

Najprije ističem da tumačenje te odredbe treba utvrditi ne samo s obzirom na njezin tekst, nego i njezin kontekst i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ ( 50 ).

45.

Na prvom mjestu, što se tiče pojmova iz članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1169/2011, utvrđujem, poput suda koji je uputio zahtjev, da tekst te odredbe ne sadržava nijedan element koji bi omogućio davanje jasnog i nedvosmislenog odgovora. Naime, na temelju doslovnog tumačenja može se doći samo do sljedećih tvrdnji.

46.

Kao prvo, izraz „hrana nakon pripreme” podrazumijeva da se hrana na koju se odnosi drugi podstavak članka 31. stavka 3. Uredbe br. 1169/2011 može pripremiti. Stoga se ta odredba ne odnosi na hranu koju nije potrebna pripremiti da bi se konzumirala (na primjer red čokolade). Međutim, u ovom se slučaju i müsli mogu konzumirati bez ikakve pripreme. Može se dakle tvrditi da müsli nisu hrana na koju se odnosi navedena odredba jer ta odredba treba obuhvaćati samo hranu koju treba pripremiti da bi se konzumirala. Međutim ,takav strog pristup ne proizlazi očito iz samog teksta odredbe. Naime, niti način pripreme niti njezina važnost nisu odlučni za primjenjivost odredbe.

47.

Kao drugo, napominjem da uporaba izraza „prema potrebi” kojim počinje članak 31. stavak 3. drugi podstavak Uredbe br. 1169/2011, pokazuje da ta odredba ne obuhvaća svu hranu koju treba pripremiti da bi se konzumirala, tako da se informacije o hranjivim vrijednostima propisane na temelju navedene odredbe ne moraju obvezno pružiti.

48.

Kao treće, uvjet da su „upute za pripremu dovoljno detaljne” mogao bi ići u prilog primjene drugog podstavka navedenog članka 31. stavka 3. neovisno o broju načina pripreme hrane, a taj bi uvjet imao manje smisla da se ta odredba primjenjuje samo na hranu za koju postoji samo jedan način pripreme. Međutim, iako je točno da je takav opis manje neophodan ako postoji samo jedan način pripreme hrane, s obzirom na cilj informiranja potrošača, smatram da je takav opis ipak opravdan jer je potreban za odgovarajuću upotrebu proizvoda.

49.

Na drugom mjestu, iz konteksta članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1169/2011 proizlazi da pojam „hrana nakon pripreme” u načelu obuhvaća svu „hranu namijenjenu krajnjem potrošaču” ( 51 ). Međutim, iako se ta uredba primjenjuje ne dovodeći u pitanje zahtjeve za označivanje predviđene posebnim odredbama Unije koje se odnose na određenu hranu ( 52 ), nije donesena nijedna posebna odredba u pogledu informacija koje se odnose na izračun i prezentiranje nutritivnih deklaracija koje se nalaze na prednjoj strani ambalaže ( 53 ). Osim toga, napominjem da Uredba br. 1169/2011 ne sadržava elemente koji idu u prilog tezi prema kojoj pod „pripremom” u smislu te odredbe treba podrazumijevati samo „prilično opsežne postupke” poput primjerice kuhanja ili zagrijavanja, uzimajući u obzir da taj pojam nije definiran niti opisan u navedenoj uredbi.

50.

Iz toga slijedi da doslovno i kontekstualno tumačenje nije uvjerljivo u pogledu toga obuhvaća li članak 31. stavak 3. drugi podstavak Uredbe br. 1169/2011 samo hranu za koju je unaprijed određena samo jedna uputa za pripremu ili i hranu kao što je müsli, koja se može pripremiti na različite načine, osobito uz dodatne sastojke. Stoga se tek s obzirom na teleološko tumačenje mogu pronaći elementi odgovora, i osobito smisao koji treba pridati izrazu „prema potrebi” koji nedvojbeno ostavlja marginu pravne prosudbe.

51.

Na trećem mjestu, što se tiče cilja koji se nastoji postići člankom 31. stavkom 3. drugim podstavkom Uredbe br. 1169/2011, najprije ističem da ga treba ocijeniti s obzirom na svrhu te odredbe kao i ciljeve predmetnog propisa, a osobito cilj da se potrošačima omogući da budu informirani pri odabiru hrane i da upotrebljavaju i koriste hranu na siguran način, s posebnim naglaskom na zdravstvene okolnosti ( 54 ).

52.

Napominjem da svrha članka 31. proizlazi iz uvodnih izjava 35. i 41. Uredbe br. 1169/2011. Navedenom se uvodnom izjavom 35. utvrđuje da odredbe koje se odnose na nutritivnu deklaraciju koja se navodi na količinu od 100 g ili 100 ml imaju za cilj „lakš[e] uspoređivanj[e] proizvoda u ambalaži različite veličine”. U toj se uvodnoj izjavi usto pojašnjava da su dopušteni „dodatni navodi po obroku”, „uz navođenje vrijednosti za 100 g ili 100 ml”, „prema potrebi”, „ako je hrana pretpakirana i ako su navedene pojedinačni obroci ili jedinice konzumacije”.

53.

Uvodnom izjavom 41. te uredbe određuje se da informacije o hranjivim vrijednostima koje se pružaju trebaju „biti jednostavne i lako razumljive kako bi bile interesantne potrošačima i ispunile svrhu informiranja radi koje su one i uvedene” i da se „na dobrovoljnoj osnovi najvažnije tvari na nutritivnoj deklaraciji mogu ponoviti u glavnom vidnom polju kako bi se potrošačima pomoglo da prilikom kupnje hrane lako uoče ključne informacije o hranjivim vrijednostima”.

54.

Upravo s obzirom na te dvije svrhe, odnosno lakše uspoređivanje hrane i informiranje potrošača, koje su neraskidivo povezane, mogu se primijeniti (i objasniti odnos između) dva podstavka članka 31. stavka 3. Uredbe br. 1169/2011.

55.

Kao prvo, kako bi se olakšala usporedba energetskih vrijednosti i količine hranjivih tvari, u načelu one trebaju odgovarati stanju hrane u prodaji (prvi podstavak). Međutim, kad je hrana spremna za konzumaciju samo nakon pripreme koja uključuje dodavanje drugih sastojaka, radi lakšeg uspoređivanja s odgovarajućom hranom drugog proizvođača, nutritivna deklaracija može se odnositi na hranu nakon pripreme (drugi podstavak).

56.

Međutim, u tom drugom slučaju, ako se hrana može pripremiti na različite načine, podaci o energetskoj vrijednosti i o količinama hranjivih tvari hrane nakon pripreme, koji se odnose na proizvođačev prijedlog pripreme, u pravilu ne omogućavaju usporedbu s odgovarajućom hranom drugih proizvođača, za koje se nutritivna deklaracija može temeljiti na različitom načinu pripreme.

57.

Primjerice, u ovom slučaju nije sporno da se müsli mogu pripremiti na različite načine, uporabom dodatnih sastojaka čiji se sadržaj šećera i masti može razlikovati. Nutritivna deklaracija koja se temelji na određenom prijedlogu pripreme, kao što je u ovom slučaju dodavanje 60 ml mlijeka koje sadržava 1,5 % masti, predstavlja samo jednu mogućnost te nije opći pokazatelj hranjivih vrijednosti proizvoda pripremljenog za upotrebu i u pogledu nutritivnih vrijednosti ne omogućuje da se napravi usporedba s istovjetnim proizvodima drugih proizvođača, osobito jer će se omjer između količine hrane i količine dodatnog sastojka u stvarnosti slobodno odrediti ovisno o ukusu potrošača.

58.

Iz toga slijedi, s jedne strane, da će mogući izračun energetske vrijednosti i količina hranjivih tvari proizvoda koji se može pripremiti na različite načine po definiciji biti proizvoljan i da će ovisiti o načinu pripreme i, s druge strane, a contrario, da se usporedivost energetske vrijednosti i količina hranjivih tvari takvog proizvoda može osigurati samo ako se informacije odnose na hranu u prodaji, na temelju članka 31. stavka 3. prvog podstavka Uredbe br. 1169/2011.

59.

Međutim, ako se na temelju svrhe usporedivosti zaključi da hranu koja se može pripremiti na različite načine treba isključiti iz područja primjene članka 33. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 1169/2011, preostaje utvrditi na koju hranu za koju je potrebna priprema treba primijeniti tu odredbu.

60.

U tom pogledu, na temelju tumačenja a contrario, prethodno ispitana hrana razlikuje se od one koja se za konzumaciju može pripremiti na samo jedan unaprijed određen način, kao što su dehidrirane juhe u prahu za koje je prethodno određena količina vode koju treba dodati i trajanje kuhanja u okviru jednog načina pripreme, puding u prahu ili pak gotovi proizvodi (na primjer ravioli). Tu hranu obilježava to što je se razumno može pripremiti za konzumaciju samo na jedan određeni način, što omogućuje izravno uspoređivanje sa sličnom hranom. Točno je da se takvo uspoređivanje ne temelji uvijek na potpuno istovjetnim vrijednostima, osobito jer se hranjive vrijednosti dodatnih sastojaka mogu razlikovati. Međutim, čini mi se da je proizvoljni element takvog uspoređivanja svakako ograničen.

61.

Kao drugo, s gledišta svrhe informiranja koju imaju nutritivne deklaracije, iz članka 7. stavka 1. Uredbe br. 1169/2011 proizlazi da informacije koje se odnose na hranu ne smiju za potrošača biti obmanjujuće, posebno u pogledu karakteristika hrane te posebno u pogledu njezine prirode i sastava ( 55 ). Stavkom 2. te odredbe predviđa se da „informacije o hrani moraju biti točne, jasne i lako razumljive potrošaču” ( 56 ).

62.

U tom pogledu, s jedne strane, utvrđujem da s gledišta svrhe informiranja, s obzirom na proizvoljnu i promjenjivu prirodu izračuna prethodno navedenih hranjivih vrijednosti, nije lako utvrditi zašto je prezentiranje ponovljenih hranjivih vrijednosti koje se odnose na hranu nakon pripreme korisno za potrošača, a to vrijedi tim više jer bi se obvezna nutritivna deklaracija zapravo vizualno nalazila u drugom planu. Osim toga, kako bi se osigurala visoka razina zaštite potrošača u pogledu informiranja, vodeći računa o razlikama u percepciji ( 57 ), kao što je i Sud potvrdio, informacije koje se odnose na hranu trebaju biti točne, neutralne i objektivne ( 58 ). Međutim, to ne bi bio slučaj kad bi proizvođači hrane koja se može pripremiti na različite načine odabrali onaj način koji im najviše odgovara, osobito onaj koji ima najnižu energetsku vrijednost. Takav način postupanja ne bi bio ni neutralan ni objektivan.

63.

S druge strane, neobvezna nutritivna deklaracija u okviru koje se u ponovljenoj nutritivnoj deklaraciji ne navodi energetska vrijednost na 100 g hrane u prodaji može potrošača dovesti u zabludu, unatoč činjenici da se navodi na obveznoj nutritivnoj deklaraciji, osobito jer drugi proizvođači u ponovljenoj nutritivnoj deklaraciji sustavno prikazuju podatke o energetskoj vrijednosti na 100 g proizvoda u prodaji. Naime, u takvom bi se slučaju mogle uočiti velike razlike između vrijednosti. Primjerice, napominjem da predmetni proizvod kao obrok proizvoda u prodaji ima energetsku vrijednost 1880 kJ, dok obrok nakon pripreme ima vrijednost 872 kJ.

64.

Međutim, u okviru podjele nadležnosti između nacionalnih sudova i sudova Unije, u načelu nije na Sudu da odluči o tome može li označivanje nekih proizvoda dovesti kupca ili potrošača u zabludu ili da riješi pitanje o eventualnom zavaravajućem karakteru nutritivne deklaracije. Na sudu koji je uputio zahtjev je da ispita sve različite elemente od kojih se sastoji označivanje, kako bi utvrdio može li se potrošača dovesti u zabludu u pogledu hranjivih vrijednosti predmetnog proizvoda. Međutim, Sud može, odlučujući o zahtjevu za prethodnu odluku, ako je to potrebno, nacionalnom sudu dati pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovoj odluci ( 59 ).

65.

U tom pogledu, kako bi ocijenio može li označivanje dovesti kupca u zabludu, nacionalni sud najprije će morati temeljiti svoju odluku isključivo na predviđenim očekivanjima koja u pogledu tog označivanja ima prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, osobito u pogledu kvalitete koja je povezana s tim prehrambenim proizvodom, s time da je najvažnije da ne dovodi potrošača u zabludu niti da ga navodi na pogrešno vjerovanje da je kvaliteta proizvoda različita od stvarne kvalitete ( 60 ).

66.

Nadalje, budući da je svrha mogućnosti da se na prednjoj strani ambalaže ponove nutritivne deklaracije upravo se potrošačima pomogne da prilikom kupnje lako uoče ključne informacije o hranjivim vrijednostima, valja pretpostaviti da će prosječan potrošač prvo pročitati ponovljene informacije o hranjivim vrijednostima na prednjoj strani ambalaže, a ne obvezne informacije na bočnoj uskoj strani ( 61 ).

67.

Konačno, valja uzeti u obzir činjenicu da proizvođači hrane imaju interes da na nutritivnim deklaracijama prikažu svoje proizvode što je moguće zdravijima te stoga interes da utvrde što je moguće niže razine hranjivih vrijednosti kao što su sadržaj šećera i kalorijska vrijednost. Naime, u okviru ponovljene deklaracije, hranjive energetske vrijednosti 100 g pripremljenog proizvoda mogu biti niže od hranjivih vrijednosti 100 g istog proizvoda u prodaji, ako su hranjive vrijednosti sastojaka koji se koriste za pripremu niže od hranjivih vrijednosti predmetne hrane. Stoga, kad bi se prihvatilo da je hrana kao što je predmetni proizvod obuhvaćena člankom 31. stavkom 3. drugim podstavkom Uredbe br. 1169/2011, time bi se mogla proširiti kategorija hrane na koju se može odnositi ta odredba. Takvo proširenje ne bi bilo primjereno jer bi navedena odredba, koja uobičajeno predstavlja iznimku, mogla postati pravilo za svaku hranu koja se može pripremiti na različite načine.

68.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 31. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1169/2011 treba tumačiti na način da se ta odredba primjenjuje samo na hranu koja zahtijeva pripremu i za koju je naprijed određena samo jedna uputa za pripremu.

69.

U slučaju niječnog odgovora na prvo pitanje, sud koji je uputio zahtjev, svojim drugim pitanjem u biti pita znači li izraz „na 100 g” u članku 33. stavku 2. drugom podstavku Uredbe br. 1169/2011 samo 100 grama hrane u prodaji ili barem i 100 grama hrane nakon pripreme.

70.

S obzirom na predloženi odgovor na prvo prethodno pitanje, ne čini mi se da je potrebno odgovoriti na to drugo pitanje. Ako će Sud smatrati da je na to pitanje potrebno odgovoriti, podredno se provodi sljedeća analiza.

71.

Najprije podsjećam da se člankom 33. stavkom 2. prvim podstavkom Uredbe br. 1169/2011 predviđa odstupanje od pravila prema kojem količine hranjivih tvari treba izraziti na 100 g ili 100 ml. Na temelju te odredbe, u okviru informacija kojima se u glavnom vidnom polju dobrovoljno ponavljaju energetska vrijednost, kao i količine masti, zasićenih masnih kiselina, šećera i soli ( 62 ), mogu se navesti količine tih hranjivih tvari „samo po obroku ili jedinici konzumacije”. Međutim, u takvom slučaju, na temelju drugog podstavka iste odredbe, energetsku vrijednost ipak treba izraziti na 100 g ili na 100 ml i po obroku ili po jedinici konzumacije. Da bi se ta iznimka primijenila, potrebno je ispuniti uvjete kojima se u članku 33. stavku 1. te uredbe podvrgava pravo da se vrijednosti hranjivih tvari izraze po obroku ili po jedinici konzumacije, odnosno da su „obroci ili jedinica konzumacije kvantificirani na etiketi i da je na ambalaži naveden broj obroka ili jedinica konzumacije” ( 63 ).

72.

U ovom slučaju, ako Sud odluči odgovoriti niječno na prvo pitanje, to bi značilo da su ponovljene nutritivne deklaracije predmetnog proizvoda dopuštene na temelju članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1169/2011 i da je Dr. Oetker dužan pružiti informacije o hranjivim tvarima iz članka 30. stavaka 1. do 5. te uredbe samo za hranu nakon pripreme. Na temelju članka 32. stavka 2. navedene uredbe, te ponovljene informacije o hranjivim vrijednostima treba izraziti na 100 g ili 100 ml proizvoda nakon pripreme. Osim toga, na temelju članka 33. stavka 1. točke (a) iste uredbe, Dr. Oetker bi također mogao izraziti energetsku vrijednost i količine hranjivih tvari po obroku, pod uvjetima navedenim u toj odredbi ( 64 ) te, na temelju članka 33. stavka 2. drugog podstavka Uredbe br. 1169/2011, na vidljivoj strani ambalaže navesti ponovljene neobvezne informacije samo po obroku u pogledu količine hranjivih tvari te istodobno na 100 g i po obroku u pogledu energetske vrijednosti. Konačno, podsjeća se da je Dr. Oetker na bočnoj uskoj strani ambalaže također naveo informacije o hranjivim vrijednostima na 100 g proizvoda u prodaji.

73.

Ako se zanemari činjenični kontekst glavnog predmeta, u slučaju u kojem se nutritivna deklaracija odnosi na hranu nakon pripreme na temelju članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1169/2011, postavlja se pitanje znači li izraz „na 100 g”, u smislu članka 33. stavka 2. drugog podstavka te uredbe koji se odnosi na energetsku vrijednost, 100 grama proizvoda u prodaji ili pak i 100 grama hrane nakon pripreme.

74.

Kao što je to već naveo sud koji je uputio zahtjev, odgovor na to pitanje ne proizlazi ni iz teksta ni iz konteksta predmetne odredbe. Naime, ne navodi se nikakvo pojašnjenje u pogledu stanja 100 grama hrane na koju se odnosi informacija o energetskoj vrijednosti u slučaju kad se na temelju članka 31. stavka 3. drugog podstavka Uredbe br. 1169/2011 pružaju informacije o hranjivim vrijednostima. Elementi odgovora pronaći će se samo ako se uzme u obzir cilj ponovljene nutritivne deklaracije.

75.

Prema tome, s obzirom na svrhu lakšeg uspoređivanja navedenu u uvodnoj izjavi 35. Uredbe br. 1169/2011 ( 65 ), ističem da se člankom 31. stavkom 3. drugim podstavkom te uredbe najprije jamči pravilna primjena uvjeta koji se odnose na referentnu količinu od 100 g ili 100 ml predviđenu člankom 32. stavkom 2. te uredbe. Ta se odredba u biti temelji na ideji da obroci u pravilu ne prelaze 100 g i da je stoga radi bolje usporedivosti barem ključne informacije, odnosno energetsku vrijednost, potrebno prikazati u referentnoj količini od 100 g, dok se druge vrijednosti o hranjivim tvarima mogu odnositi na količinu obroka, ako se ponavljaju na ambalaži izvan tablice obveznih nutritivnih vrijednosti.

76.

S obzirom na tu svrhu, smatram da, kad se hranjive vrijednosti navode na prednjoj strani ambalaže za referentnu količinu koju je odabrao proizvođač za hranu nakon pripreme, u svrhu jamčenja određene usporedivosti može se predvidjeti da se članak 33. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1169/2011 tumači na način da postoji obveza da se na prednjoj strani navede energetska vrijednost na 100 g proizvoda u prodaji, uz informacije o hranjivim vrijednostima koje se odnose na obrok. S obzirom na uvodnu izjavu 41. te uredbe čini mi se da je takvo rješenje i u potpunosti „jednostavn[o] i lako razumljiv[o]”, kako bi nutritivne deklaracije bile interesantne potrošačima i ispunile svrhu informiranja.

77.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na drugo prethodno pitanje odgovori da članak 33. stavak 2. drugi podstavak Uredbe br. 1169/2011 treba tumačiti na način da je potrebno ponoviti energetsku vrijednost na 100 g ili 100 ml hrane u prodaji ako je energetska vrijednost na ambalaži prikazana „na 100 g” i „po obroku ili jedinici konzumacije” za hranu u prodaju i za hranu nakon pripreme.

78.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način: