1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je sastavio Landgericht Stralsund (Zemaljski sud u Stralsundu, Njemačka) odnosi se na Uredbu Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 2 ), točnije, u biti na tumačenje njezina članka 30. točke 1., u odnosu na njezin članak 27. ( 3 )

2.

Taj je zahtjev upućen u okviru spora između njemačkog društva i francuskih društava u vezi s odgovornosti njemačkog društva koja može proizaći iz kvara do kojeg je došlo na brodu koji je to društvo izgradilo i prodalo jednome od francuskih društava. Navedeni je kvar doveo do nekoliko postupaka koji su pokrenuti pred sudovima različitih država članica.

3.

Prije svega, prvotni se kupac predmetnog broda obratio francuskom sudu sa zahtjevom za sudsko vještačenje radi izvođenja dokaza kako bi se prije pokretanja same parnice utvrdili dokazi o činjenicama na kojima bi se mogla temeljiti buduća parnica, u skladu s člankom 145. francuskog Zakonika o građanskom postupku (u daljnjem tekstu: ZGP), što je mjera izvođenja dokaza koja se obično naziva „in futurum” ( 4 ).

4.

Nakon podnošenja izvješća o vještačenju, do čega je došlo nakon tri godine, njemački prodavatelj i brodograditelj je pred sudom koji je uputio zahtjev pokrenuo parnicu povodom negativne deklaratorne tužbe, s ciljem utvrđivanja da tuženici u glavnom postupku uopće nemaju pravo koje bi protiv njega mogli isticati u vezi s predmetnim brodom. Nekoliko tjedana nakon pokretanja te parnice prvotni je kupac pred drugim francuskim sudom pokrenuo drugu parnicu o meritumu ( 5 ) kako bi ostvario naknadu navodne štete i naknadu svojih troškova vještačenja.

5.

Sud koji je uputio zahtjev pita se treba li, iako je potonja parnica pokrenuta nakon tužbe kojom je pred njim pokrenut postupak, ipak kao „sud osim onog pred kojim je prvo započet postupak”, primjenom članka 27. Uredbe br. 44/2001 prekinuti postupak, zbog postupka za prikupljanje dokaza koji je bio pokrenut u Francuskoj nekoliko godina prije pokretanja parnice pred njime. Naime, taj sud smatra da takav dokazni postupak može činiti jednu cjelinu s parnicom o meritumu koji je naknadno pokrenut u istoj državi članici, s obzirom na to da potonja čini materijalni nastavak prethodnog.

6.

Taj sud dakle poziva Sud da odredi može li, u slučaju moguće litispendencije, pismeno kojim je pokrenut postupak pred sudom države članice koji je prije same parnice odredio mjere izvođenja dokaza biti „pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno” u smislu članka 30. točke 1. te uredbe, u odnosu na parnicu o meritumu koja je naknadno pokrenuta pred drugim sudom te iste države članice.

7.

U svjetlu razmatranja koja ću izložiti u daljnjem tekstu, smatram da članke 27. i 30. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti zajedno i da na pitanje koje je u biti postavljeno u ovome predmetu treba odgovoriti negativno.

8.

Uredba br. 44/2001 u ovom je slučaju primjenjiva ratione temporis ( 6 ).

9.

Sukladno uvodnoj izjavi 15. te uredbe, „[u] interesu skladnog zadovoljavanja pravde potrebno je smanjiti mogućnost vođenja paralelnih postupaka i osigurati da u dvjema državama članicama ne budu donesene dvije nepomirljive presude. Mora postojati jasan i učinkovit mehanizam za rješavanje slučajeva litispendencije i povezanih postupaka te za sprečavanje problema koji proizlaze iz razlika među državama članicama s obzirom na utvrđivanje trenutka od kojega se predmet smatra neriješenim [pokrenutim]. U svrhe ove Uredbe, taj bi se trenutak trebao autonomno utvrđivati”.

10.

Poglavlje II. Uredbe br. 44/2001, koje se odnosi na „Nadležnost”, sadržava odjeljak 9. s naslovom „Litispendencija – povezani postupci”.

11.

Članak 27. te uredbe, koji se nalazi u navedenom odjeljku, određuje:

12.

U istom odjeljku 9., članak 30. točka 1. glasi kako slijedi:

„U svrhe ovog odjeljka, smatra se da je sud započeo postupak:

13.

Članak 31., koji se nalazi u odjeljku 10. navedenog poglavlja, pod naslovom „Privremene i zaštitne mjere”, navodi da se „[p]red sudovima države članice može […] uložiti zahtjev za određivanje takvih privremenih i zaštitnih mjera koje su predviđene u pravu te države čak i u slučaju u kojemu su, sukladno odredbama ove Uredbe, za donošenje sudske odluke o meritumu predmeta nadležni sudovi druge države članice.”

14.

Sukladno članku 145. ZGP‑a, koji se nalazi u Prvoj knjizi, s naslovom „Odredbe koje su zajedničke svim sudovima”, glavi VII., s naslovom „Sudsko izvođenje dokaza”, podglavi II. s naslovom „Mjere izvođenja dokaza”, „[a]ko prije pokretanja same parnice postoji opravdani razlog za osiguranje ili izvođenje dokaza o činjenicama o kojima može ovisiti ishod spora, na traženje svake zainteresirane osobe, povodom tužbe ili prijedloga za privremenu pravnu zaštitu, mogu se odrediti zakonom dopuštene mjere izvođenja dokaza”.

15.

Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje i iz spisa koji je dostavljen Sudu proizlazi da je HanseYachts AG društvo koje obavlja djelatnost izgradnje i prodaje brodova i koje ima sjedište u Greifswaldu (Njemačka), mjestu koje se nalazi unutar područja teritorijalne nadležnosti suda koji je uputio zahtjev.

16.

Ugovorom od 14. travnja 2010., društvo HanseYachts prodalo je društvu Port d’Hiver Yachting SARL, čije se registrirano sjedište nalazi u Francuskoj, motorni brod koji je samo izgradilo, a koji je isporučen 18. svibnja 2010. u Greifswaldu i zatim prevezen u Francusku.

17.

Taj je brod društvo Port d’Hiver Yachting preprodalo društvu Société Maritime Côte d’Azur (u daljnjem tekstu: SMCA), koje također ima sjedište u Francuskoj.

18.

1. kolovoza 2011. društvo HanseYachts i društvo Port d’Hiver Yachting sklopili su ugovor o distribuciji koji je sadržavao klauzulu o prenošenju nadležnosti u korist sudova u Greifswaldu, odredio njemačko pravo kao mjerodavno materijalno pravo i propisao da je navedeni ugovor zamijenio sve prijašnje pisane ili usmene sporazume između stranaka.

19.

Nakon što se u kolovozu 2011. pojavio kvar na jednom od motora broda, društvo SMCA obratilo se tribunalu de commerce de Marseille (Trgovački sud u Marseilleu, Francuska) prijedlogom za privremenu pravnu zaštitu, koji je 22. rujna 2011. dostavljen društvu Port d’Hiver Yachting, radi zahtijevanja sudskog vještačenja prije pokretanja parnice, na temelju članka 145. ZGP‑a. Društvo SMCA podnijelo je prijedlog i protiv društva Volvo Trucks France, u svojstvu proizvođača tih motora.

20.

Društvo Compagnie Generali IARD SA (u daljnjem tekstu: Generali IARD) 2012. dobrovoljno je interveniralo u postupak, kao osiguravatelj društva Port d’Hiver Yachting. Društvo HanseYachts tijekom 2013. također je obuhvaćeno postupkom, kao graditelj predmetnog broda.

21.

Vještak kojeg je odredio tribunal de commerce de Marseille (Trgovački sud u Marseilleu) podnio je svoj konačni nalaz i mišljenje 18. rujna 2014.

22.

Društvo HanseYachts pokrenulo je 21. studenoga 2014. postupak pred Landgerichtom Stralsund (Zemaljski sud u Stralsundu) negativnom deklaratornom tužbom radi utvrđenja da društva Port d’Hiver Yachting, SMCA i Generali IARD uopće nemaju tražbinu koju mogu isticati protiv društva HanseYachts u odnosu na predmetni brod.

23.

Društvo SMCA tužilo je 15. siječnja 2015. pred tribunalom de commerce de Toulon (Trgovački sud u Toulonu, Francuska) društvo Port d’Hiver Yachting, Volvo Trucks France i HanseYachts sa zahtjevom da im se solidarno naloži popravljanje šteta koje to društvo tvrdi da je pretrpjelo zbog spornog kvara i da mu nadoknade troškove postupka sudskog vještačenja.

24.

Budući da su tuženici u glavnom postupku istaknuli prigovor litispendencije na temelju članka 27. Uredbe br. 44/2001, sud koji je uputio zahtjev pita se treba li, kao „sud osim onog pred kojim je prvo započet postupak” zastati s postupkom sve dok se ne utvrdi nadležnost tribunala de commerce de Toulon (Trgovački sud u Toulonu) ( 7 ), na temelju stavka 1. navedenog članka, ili, se, obratno, može smatrati „sudom pred kojim je prvo započet postupak” u smislu te odredbe, i, stoga, proglasiti tužbu u glavnom postupku dopuštenom ( 8 ) i nakon toga nastaviti s ispitivanjem njezine osnovanosti.

25.

Prema njegovu mišljenju treba slijediti taj drugi put u slučaju da Sud presudi da je postupak pred francuskim sudovima pokrenut tek podnošenjem tužbe o meritumu pred tribunalom de commerce de Toulon (Trgovački sud u Toulonu) 2015., to jest, nakon što je pokrenut postupak pred sudom koji je uputio zahtjev.

26.

Nasuprot tomu, ako se utvrdi da „pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno” kojim se smatra da je pokrenut postupak pred francuskim sudovima, u smislu članka 30. točke 1. Uredbe br. 44/2001, nije navedena tužba, već zahtjev za sudsko vještačenje koji je podnesen već 2011. pred tribunalom de commerce de Marseille (Trgovački sud u Marseilleu), možda će trebati slijediti prvi put.

27.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da su ispunjeni uvjeti za litispendenciju navedeni u članku 27. stavku 1. te uredbe, s obzirom na to da su parnica o meritumu koja je pokrenuta pred tribunalom de commerce de Toulon (Trgovački sud u Toulonu) i parnica koja je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev podnesene između istih stranaka i imaju isti predmet i osnovu.

28.

U tim je okolnostima Landgericht Stralsund (Zemaljski sud u Stralsundu) odlukom od 18. siječnja 2016. odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Ako postupovno pravo države članice propisuje samostalan dokazni postupak, u kojemu je na zahtjev suda dobiveno mišljenje vještaka (ovdje: expertise judiciaire u francuskom pravu), i ako se u toj državi članici provede takav samostalni dokazni postupak te se potom u toj državi članici na temelju utvrđenja samostalnog dokaznog postupka tužbom pokrene parnica između istih stranaka:

Treba li u tom slučaju već pismeno kojim je pokrenut samostalni dokazni postupak smatrati ‚pismenom o pokretanju postupka ili istovjetnim pismenom’ u smislu članka 30. stavka 1. Uredbe br. 44/20011? Ili treba smatrati da je samo pismeno kojim je pokrenuta parnica ‚pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno’?”

29.

Pisana očitovanja podnijela su društva HanseYachts, Port d’Hiver Yachting, SMCA i Generali IARD, kao i Europska komisija. Francuska vlada dala je pisani odgovor na pitanja koja joj je uputio Sud primjenom članka 61. stavka 1. svog Poslovnika. Nije održana rasprava.

30.

Prije nego što nastavim sa suštinskom analizom pitanja koje je upućeno Sudu, želim iznijeti nekoliko napomena glede granica ispitivanja koje će trebati provesti.

31.

Kao prvo, valja napomenuti da problematika temelja međunarodne nadležnosti u pogledu suda koji je uputio zahtjev i tribunala de commerce de Toulon (Trgovačkog suda u Toulonu) u ovom predmetu nije podvrgnuta ocjeni Suda, bez obzira na naznake koje je sud koji je uputio zahtjev iznio u tom pogledu ( 9 ) i unatoč rezervama koje su u tom pogledu iznijele određene stranke koje su Sudu podnijele svoja očitovanja, osobito u vezi s postojanjem klauzule o izboru suda u ovom predmetu ( 10 ).

32.

Svaki od tih nacionalnih sudova trebat će odlučiti o svojoj vlastitoj nadležnosti s obzirom na činjenice iz kojih proizlazi glavni spor i u skladu s pravilima o nadležnosti koja proizlaze iz prava Unije, u ovom slučaju ustanovljena odredbama Uredbe br. 44/2001, kako su tumačene u mjerodavnoj sudskoj praksi Suda ( 11 ).

33.

Osobito ističem da pravilo o rješavanju litispendencije koje je sadržano u članku 27. Uredbe br. 44/2001 ne ide za utvrđivanjem razlike ili čak hijerarhije između različitih temelja nadležnosti koji su propisani navedenom uredbom i da se to postupovno pravilo, prema kojemu se prvenstvo daje mogućoj nadležnosti suda koji je prvi započeo postupak, zasniva samo na vremenskom redoslijedu kojim je pred predmetnim sudovima započet postupak ( 12 ).

34.

Usto, ustaljena je sudska praksa da je isključivo na nacionalnom sudu koji je uputio zahtjev da, ovisno o pojedinostima predmeta o kojem odlučuje, ocijeni potrebu za prethodnom odlukom kako bi mogao donijeti svoju odluku, kao i relevantnost pitanja koja postavlja Sudu ( 13 ).

35.

U tom pogledu, spomenut ću samo da se u svjetlu elemenata spora u glavnom postupku koje je iznio sud koji je uputio zahtjev – osobito vodeći računa o mjestu gdje je brodograditelj i prodavatelj (društvo Hanse Yachts) navodno isporučio predmetnu robu prvom kupcu (društvu Port d’Hiver Yachting) – ( 14 ), ne može prima facie smatrati da bi odluka tog suda kojom je ustanovljena njegova vlastita međunarodna nadležnost, barem u pogledu navedenih stranaka, bila očito neosnovana i da postavljeno prethodno pitanje ne bi bilo relevantno jer nije korisno za rješenje tog spora ( 15 ).

36.

Kao drugo, s obzirom na različita gledišta koja su iznijeli sud koji je uputio zahtjev i stranke koje su podnijele očitovanja o pravilima nacionalnog prava koja su primjenjiva u ovom slučaju, i osobito glede pravnog sustava mjera izvođenja dokaza in futurum propisanih člankom 145. ZGP‑a, ističem da pitanje točnog tumačenja odredbi unutarnjeg prava države članice ne može riješiti Sud ( 16 ).

37.

Naime, u okviru zahtjeva za prethodnu odluku, Sud može odlučivati isključivo o tumačenju ili valjanosti akata Unije iz članka 267. UFEU‑a ( 17 ). Međutim, Sud, koji je pozvan dati nacionalnim sudovima koristan odgovor kako bi im omogućio da odluče u glavnom postupku, može nacionalnim sudovima u duhu suradnje dati naznake koje smatra potrebnim, na temelju ukupnosti elemenata kojima raspolaže ( 18 ). Kad postoji neizvjesnost glede sadržaja odredbi unutarnjeg prava, Sud će nastojati odlučiti vodeći računa o tom čimbeniku ( 19 ).

38.

Konačno, Sud je opetovano presuđivao da pojmove koji su sadržani u Uredbi br. 44/2001 u načelu treba tumačiti autonomno, to jest u svjetlu vlastitih ciljeva odredbi tog instrumenta, a ne prema pravnim sustavima država članica, kako bi se osigurala ujednačena primjena tih odredbi ( 20 ). Stoga, tumačenje pravila o nadležnosti iz navedene uredbe, i osobito pravila koja se nalaze u njezinim člancima 27. i 30., ne smije ovisiti ni o pojmovima koje su usvojili zakonodavci i sudska praksa tih država ( 21 ), ni o posebnostima spora u glavnom postupku ( 22 ).

39.

Sud koji je uputio zahtjev svojim prethodnim pitanjem u biti pita Sud treba li, kad pravo jedne države članice propisuje dokazni postupak koji omogućuje određivanje sudskog vještačenja prije pokretanja same parnice i kad je tužba o meritumu zatim podnesena u toj državi članici na temelju rezultata navedenog postupka i između istih stranaka, smatrati da je pismeno kojim je pokrenut dokazni postupak „pismeno o pokretanju postupka ili istovjetno pismeno” u smislu članka 30. točke 1. Uredbe br. 44/2001, ili ta kvalifikacija pripada samo pismenu kojim je pokrenuta parnica o meritumu.

40.

Čini se da sud koji je uputio zahtjev naginje prvom pristupu, koji odgovara tezi koju podržava troje tuženika u glavnom postupku, dok HanseYachts i Komisija biraju drugi pristup ( 23 ), koji je prema meni točan put tumačenja.

41.

Poput Komisije, smatram da Sud iz sljedećih razloga treba preoblikovati pitanje koje mu je upućeno.

42.

Prije svega podsjećam da je, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda ustanovljenog u članku 267. UFEU‑a, Sud treba nacionalnom sudu pružiti koristan odgovor koji će mu omogućiti da donese odluku u postupku koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud mora, ako je potrebno, preoblikovati postavljena pitanja ( 24 ). Na Sudu je također da iz cjelokupnog materijala koji mu je dostavio sud koji je uputio zahtjev, a osobito iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku, izvuče odredbe prava Unije koje zahtijevaju tumačenje s obzirom na predmet spora koji je pred tim sudom, bez obzira na to je li na njih eventualno upućeno u tekstu prethodnih pitanja ( 25 ).

43.

U ovom slučaju, čak iako se prethodno pitanje formalno odnosi samo na članak 30. stavak 1. Uredbe br. 44/2001, ta okolnost ne sprečava da Sud nacionalnom sudu koji je uputio zahtjev pruži sve druge elemente tumačenja prava Unije koji mu mogu omogućiti da odluči o predmetu koji se pred njim vodi.

44.

Međutim, iz obrazloženja zahtjeva za prethodno pitanje proizlazi da, kako bi odredio treba li primjenom članka 27. Uredbe br. 44/2001 zastati s postupkom, sud koji je uputio zahtjev treba znati mora li se u slučaju kao što je spor u glavnom postupku smatrati „sudom osim onog pred kojim je prvo započet postupak” u smislu te odredbe, vodeći računa o trenutku, koji Sud treba ustanoviti s obzirom na navedeni članak 30., kada je, prema sudu koji je uputio zahtjev, između istih stranaka s istim predmetom i osnovom pokrenut postupak pred francuskim sudom. Stoga, prema mojem mišljenju, valja dati zajedničko tumačenje članaka 27. i 30. te uredbe.

45.

Nasuprot tomu, ne čini mi se korisnim u ovom predmetu definirati kao takav pojam „privremenih i zaštitnih mjera” u smislu članka 31. Uredbe br. 44/2001, s obzirom na to da sud koji je uputio zahtjev na kraju svoje odluke samo predlaže mogućnost uzimanja u obzir sudske prakse Suda koja se odnosi na taj pojam, u svrhu tumačenja članka 30. te uredbe analogijom ( 26 ).

46.

S obzirom na sve te čimbenike, smatram da zahtjev za prethodnu odluku mora biti shvaćen tako da u biti traži da se utvrdi može li, u slučaju moguće litispendencije, trenutak u kojem je pokrenut postupak za određivanje mjere izvođenja dokaza prije pokretanja same parnice, biti trenutak u kojemu je u smislu članka 30. točke 1. Uredbe br. 44/2001 sud koji je pozvan odlučiti o zahtjevu o meritumu, koji je podnesen u istoj državi članici nakon rezultata te mjere, „započeo postupak”, s obzirom na to da dokazni postupak i naknadna parnica o meritumu mogu biti ista postupovna cjelina.

47.

Ako se to tumačenje odbije, kao što predlažem, iz toga bi konkretno proizlazilo da sud druge države članice pred kojim je, kao u sporu u glavnom postupku, pokrenuta parnica o meritumu nakon pokretanja dokaznog postupka, ali prije navedene parnice o meritumu, koja je pokrenuta između istih stranaka i koja ima isti predmet i osnovu kao i glavni postupak, treba smatrati „sudom pred kojim je prvo pokrenut postupak” u smislu članka 27. te uredbe.

48.

Prije pravog upuštanja u traženo tumačenje, valja potvrditi točnost prethodnih tvrdnji suda koji je uputio zahtjev prema kojima, u okolnostima poput onih u sporu koji se pred njim vodi, može postojati situacija litispendencije, u skladu s potonjim člankom.

49.

Kako bi opravdao svoje prethodno pitanje, Landgericht Stralsund (Zemaljski sud u Stralsundu) oslanja se na premisi da postupak koji je pred njim u tijeku može ući u sukob s parnicom o meritumu koja je naknadno pokrenuta pred tribunalom de commerce de Toulon (Trgovačkim sudom u Toulonu) i da pravila koja se odnose na litispendenciju navedena u članku 27. Uredbe br. 44/2001 dovode do toga da taj njemački sud, kao „sud osim onog pred kojim je prvo započet postupak”, mora zastati s postupkom, s obzirom na to da se može smatrati da je ta tužba započela u stadiju dokaznog postupka koji je pokrenut pred tribunalom de commerce de Marseille (Trgovački sud u Marseilleu), s kojom čini jednu i istu cjelinu.

50.

Nasuprot tomu, čini mi se da sud koji je uputio zahtjev ne smatra da mu se zbog litispendencije nameće da zastane s postupkom, u slučaju da se, upravo suprotno, dva francuska postupka smatraju odvojenima jedan od drugoga. Prema mojem mišljenju, obveza zastajanja mora u tom slučaju biti jasno isključena, u svjetlu elemenata prava Unije koje ću kasnije raspraviti, jer, s jedne strane, francuska je parnica o meritumu – ako se razmatra izdvojeno – pokrenuta nakon njemačke parnice o meritumu, i, s druge strane, francuski dokazni postupak nije imao istu osnovu i isti predmet kao potonji postupak te, u konačnici, više nije bio u tijeku u vrijeme kad je njemački postupak pokrenut.

51.

Naime, podsjećam da članak 27. Uredbe 44/2001 uređuje jedino situacije litispendencije u kojima su pred sudovima različitih država članica pokrenuti paralelni postupci koji mogu dovesti do nepomirljivih odluka ( 27 ), to jest „ako se vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke”. Sud je već u više navrata odlučio o tumačenju koje treba dati tom trostrukom uvjetu podudarnosti stranaka, predmeta i osnova ( 28 ), ističući da definicija potonjih pojmova treba biti razvijena autonomno, oslanjajući se na sustav i ciljeve navedene uredbe ( 29 ).

52.

Glede prvog od tih triju kumulativnih kriterija, iz sudske prakse Suda proizlazi da je taj uvjet ispunjen kad su stranke u dva paralelna postupka iste, neovisno o tome što su njihovi postupovni položaji eventualno različiti ( 30 ).

53.

U ovom je slučaju nevažno što je tužitelj pred francuskim sudom, društvo SMCA, tuženik pred sudom koji je uputio zahtjev, i obratno za društvo HanseYachts ( 31 ). Također je nebitno što stranke nisu potpuno, već djelomično iste, kao u ovome slučaju, iako u takvoj situaciji sud pred kojim je započet drugi postupak ima obvezu ustupiti predmet samo ako su stranke postupka koji je se pred njim vodi također stranke postupka koji je prethodno pokrenut, dok se postupci između drugih stranaka mogu nastaviti pred tim sudom ( 32 ).

54.

Glede kriterija istovjetnosti osnove, Sud je pobliže naveo da potonji pojam treba shvatiti tako da obuhvaća „činjenice i pravno pravilo koji su navedeni kao tužbena osnova” ( 33 ). Uvjet koji se odnosi na istovjetnost predmeta, koji je definiran tako da odgovara „cilju tužbe” ( 34 ) – shvaćenom u širem smislu ( 35 ) – ponekad je obrađen zajedno s prethodnim kriterijem u sudskoj praksi Suda ( 36 ).

55.

U ovom slučaju, kao što navodi sud koji je uputio zahtjev, iz navedene sudske prakse proizlazi da su ta potonja dva kriterija ispunjena glede moguće litispendencije između tužbe kojom se traži utvrđenje da je tuženik odgovoran za štetu kao i, u skladu s time, osuda istog na isplatu naknade štete, poput one o kojoj odlučuje tribunal de commerce de Toulon (Trgovački sud u Toulonu), osobito protiv društva HanseYachts, i tužbe tog istog tuženika kojom se traži utvrđenje da nije odgovoran za navedenu štetu, kao što je ona u pogledu koje je u tijeku postupak pred Landgericht Stralsundom (Zemaljski sud u Stralsundu) koju je pokrenulo društvo HanseYachts, s obzirom na to da je jedan od tih postupaka izravna suprotnost drugoga ( 37 ).

56.

Međutim, to utvrđenje ne utječe na odgovor koji treba dati na pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev, koje se točnije odnosi na pitanje treba li se taj sud smatrati „sudom osim onoga pred kojim je prvo započet postupak” u smislu članka 27. u vezi s člankom 30. Uredbe br. 44/2001, zbog eventualnog spajanja u jednu cjelinu dokaznog postupka koji je pokrenut u drugoj državni članici i parnice o meritumu koja je naknadno pokrenuta u toj istoj državi, što je teza koju ne podržavam ( 38 ).

57.

Radi potpunosti, pobliže navodim da smatram da je nemoguće utvrditi istovjetnost osnove i predmeta parnice o meritumu, poput one u sporu u glavnom postupku, za utvrđenje nepostojanja građanskopravne odgovornosti, i postupka za određivanje mjere izvođenja dokaza prije pokretanja same parnice, poput postupka sudskog vještačenja koji je pokrenut pred tribunalom de commerce de Marseille (Trgovački sud u Marseilleu), čak i ako su činjenice iz kojih proizlaze ta dva postupka iste. Smatram da je takvu dvostruku istovjetnost potrebno odbiti jer su i pravna pravila na koja se pozivaju tužitelji i ciljevi koji oni nastoje ostvariti u svakoj od tih dviju kategorija postupaka temeljno različiti, i to neovisno od posebnosti ovog slučaja.

58.

Naime, kao što ističe Komisija, svrha predmetnog dokaznog postupka je da se odredi mjera izvođenja dokaza in futurum, čiji je cilj prije pokretanja same parnice osigurati ili izvesti dokaze o činjenicama koje eventualno mogu dovesti do naknadne parnice o meritumu. Iako takav postupak može imati kontradiktorni karakter ( 39 ), njegov konačni rezultat – u ovom slučaju, sudsko vještačenje – međutim ne obuhvaća ocjenu osnovanosti predmetnih prava – u ovom slučaju, u području građanskopravne odgovornosti. Naprotiv, predmet je parnice o meritumu, poput one koja se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev, utvrđenje da uopće ne postoji odgovornost tužitelja za štete koje su nastale zbog kvara koji se pojavio na brodu koji je prodao. Dakle, tužiteljev je cilj da dobije odluku o meritumu prava, kako bi okončao spor. Stoga mi se čini da rizik nepomirljivih odluka, na kojem se temelji sustav litispendencije propisan u članku 27. Uredbe br. 44/2001, ne postoji u slučaju postupaka koji imaju tako različite predmete.

59.

Prema mojem mišljenju, temeljne razlike koje su tako utvrđene između dokaznog postupka prije pokretanja same parnice i parnice o meritumu koja se temelji na rezultatima tog postupka, govore protiv mogućnosti potvrđivanja da je pismeno koje je označilo pokretanje tog prvog postupka također pismeno kojim je pokrenut potonji postupak, kao što to smatra sud koji je uputio zahtjev.

60.

Sud je već bio zatražen da tumači članak 30. Uredbe br. 44/2001 u vezi s njezinim člankom 27. Tom je prilikom istaknuo da navedena uredba ne navodi pod kojim uvjetima nadležnost suda koji je prvi započeo postupak treba biti smatrana „utvrđenom” u smislu njezina članka 27., koji samo postavlja postupovno pravilo utemeljeno na kronološkom redu po kojem su pred dotičnim sudovima započeti postupci, ali da njezin članak 30. na ujednačen i autonoman način određuje datum od kojega se smatra da je pred određenim sudom „pokrenut postupak” u svrhu primjene odredbi te uredbe o litispendenciji ( 40 ).

61.

Ističem da, kao što to pokazuju prve riječi korištene u članku 30. Uredbe br. 44/2001, materijalno pravilo koje se u njemu navodi primjenjuje se na sve odredbe sadržane u odjeljku 9. te uredbe, to jest ne samo na one primjenjive u slučaju litispendencije, koje se nalaze u njezinu članku 27., već također i na one koje su primjenjive u slučaju povezanosti postupaka, koje se nalaze u njezinu članku 28., i one koje se odnose na poseban slučaj kada paralelne tužbe potpadaju pod isključivu nadležnost više sudova, iz članka 29. te uredbe. Stoga tumačenje koje će se dati navedenom članku 30. treba biti prilagođeno svim tim različitim situacijama.

62.

U ovom slučaju, kako bi opravdao široko tumačenje koje predlaže, a koje se sastoji u uključivanju dokaznog postupka u naknadni postupak o meritumu u istoj državi članici, sud koji je uputio zahtjev argument temelji, kao prvo, na tekstu članka 30. Uredbe br. 44/2001, iz kojeg proizlazi da pokretanje postupka pred sudom može proizaći ne samo iz „pismena o pokretanju postupka”, već i iz „istovjetnog pismena”, koje bi, prema sudu koji je uputio zahtjev, moglo odgovarati pismenu kojim je pokrenut postupak pred sudom koji je odredio predmetnu mjeru izvođenja dokaza in futurum.

63.

Pripremni akti Uredbe br. 44/2001 ne donose korisna pojašnjenja glede te alternativne formule. Ističem da se ta formula već nalazila u članku 19. stavcima 1. i 4. Uredbe (EZ) br. 1348/2000 ( 41 ), čiji je tekst bio inspiriran međunarodnim instrumentom ( 42 ). U svjetlu naznaka koje se odnose na pojam „istovjetnog pismena” u smislu tog međunarodnog instrumenta ( 43 ) i ocjene koja se nalazi u presudi Suda o Briselskoj konvenciji ( 44 ), čini mi se vrlo sumnjivim da je moguće usvojiti tezu koju podržava sud koji je uputio zahtjev.

64.

Osobito ističem da je navedeni članak 30. sastavljen od pojmova koji, s obzirom na to da su napisani u jednini, prema mojem mišljenju ne dopuštaju prihvaćanje te teze. Naime, taj članak određuje trenutak u kojem se „smatra […] da je sud započeo postupak” i pri tome upućuje kako u svojoj točki 1., tako i u točki 2., na „trenut[ak] u kojemu je [dotičnom] sudu predano pismeno ( 45 ), suprotno ostalim odredbama te iste uredbe koji upućuju na „sudove” države članice općenito ( 46 ).

65.

Ovaj terminološki podatak nije neutralan, posebice s obzirom na okolnosti poput onih u ovom slučaju, gdje francuski sud pred kojim je pokrenut postupak izvođenja dokaza nije isti kao sud pred kojim je pokrenut postupak o meritumu koji bi se smatrao nastavkom navedenog postupka. Činjenica da se ta dva suda nalaze u istoj državi članici nebitna je u pogledu pravila koje određuje trenutak pokretanja postupka pred pojedinim sudom, kao što je navedeno u spomenutom članku 30.

66.

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev navodi da je cilj članka 30. Uredbe br. 44/2001 izbjeći da se stranke zloporabno okoriste postupovnim razlikama unutar Unije. Rizik „torpediranja” koji taj sud spominje sigurno nije isključen ( 47 ), osobito u slučaju negativne deklaratorne tužbe, poput one u glavnom postupku ( 48 ). Međutim, smatram da „forum shopping” sam po sebi nije zabranjen Uredbom br. 44/2001 i da, u ovom slučaju, postupovni pristup koji je slijedilo društvo HanseYachts nema zloporabni karakter.

67.

Iz uvodne izjave 15. Uredbe br. 44/2001 ( 49 ) i zakonodavnih radova koji su joj prethodili ( 50 ) proizlazi da je glavni cilj donošenja njezina članka 30. bio smanjiti probleme i pravnu nesigurnost koje je prouzročila velika raznolikost odredbi koje su postojale u državama članicama za određivanje trenutka pokretanja postupka pred sudom, pomoću materijalnog pravila koje omogućuje utvrđivanje tog trenutka na jednostavan i ujednačen način ( 51 ).

68.

Dva niza kriterija navedenih u točkama 1. i 2. tog članka 30. utvrđuju ujednačeni mehanizam koji, kao što navodi društvo HanseYachts, sprečavaju tumačenje pojmova koji se u njima nalaze upućivanjem na sadržaj različitih nacionalnih propisa ( 52 ). Stoga predlažem da se ne usvoji širok pristup značenju koje treba dati odredbama navedenog članka 30., radi usklađivanja s ciljevima ujednačenosti i pravne sigurnosti iz tog članka ( 53 ).

69.

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev u prilog svojoj tezi iznosi praktične argumente, koje ne smatram uvjerljivima. Sud koji je uputio zahtjev tvrdi da bi mjera vještačenja koju je u ovom slučaju odredio francuski sud bolje odgovarala pitanjima materijalnog prava koja se mogu postaviti u okviru postupka o meritumu koji se odvija u Francuskoj i da bi trebalo izbjeći troškove koji mogu biti prouzročeni eventualnim saslušanjem vještaka u Njemačkoj. Prema mojem mišljenju, navedena su ograničenja daleko od nepremostivih i takva razmatranja ne mogu nadjačati ona koja se temelje kako na tekstu, tako i na cilju članka 30. Uredbe br. 44/2001 koje sam upravo izložio.

70.

Konačno, ako se, kao što predlažem ( 54 ), utvrdi da dokazni postupak prije pokretanja same parnice nema istu osnovu i isti predmet kao postupak o meritumu, u smislu članka 27. navedene uredbe, čini mi se teškim prihvatiti da se pismeno kojim je pokrenut taj postupak izvođenja dokaza može i dalje smatrati „pismeno[m] o pokretanju postupka ili istovjetn[im] pismeno[m]”, o pokretanju postupka o meritumu koji se nastavlja na rezultate postupka izvođenja dokaza, u smislu njezina članka 30.

71.

Nepostojanje postupovne cjeline potvrđeno je posebice s obzirom na podatke u glavnom postupku. Naime, kao što to navode i francuska vlada i Komisija, sam tekst članka 145. ZGP‑a dovodi u pitanje tezu o postojanju materijalnog nastavka između dokaznog postupka propisanog navedenim člankom i naknadnog postupka o meritumu jer ta odredba izričito navodi da zahtjev za predviđenu mjeru izvođenja dokaza mora biti postavljen točno „prije pokretanja same parnice”, a ne biti povezan s njom ( 55 ).

72.

Moja je analiza pojačana činjenicom da nastavne radnje na mjeru izvođenja dokaza in futurum, u ovom slučaju uzimanje u obzir nalaza i mišljenja sudskog vještaka, ne poduzima sud koji je odredio tu mjeru. Naime, kao što navodi francuska vlada, postupak pred tim sudom iscrpljen je kad on donese odluku kojom odobri ili odbije zahtjev za takvu mjeru. Usto, navedena odluka uopće nema učinak pravomoćno presuđene stvari u glavnom postupku ( 56 ).

73.

Štoviše, parnica o meritumu ne pokreće se nužno nakon dokaznog postupka, s obzirom na to da na kraju mjere izvođenja dokaza, zainteresirana osoba, koja nema obvezu pokrenuti postupak, može radije odabrati nagodbu ili odustati od svih tužbi protiv suprotne stranke. Čak i kad je podnesena tužba o meritumu, ona može biti podnesena pred drugim sudom, kao što je bio slučaj u ovom postupku, s obzirom na to da je vještačenje odredio tribunal de commerce de Marseille (Trgovački sud u Marseilleu), dok je tužba o meritumu podnesena pred tribunalom de commerce de Toulon (Trgovački sud u Toulonu) ( 57 ).

74.

Poput društva HanseYachts i Komisije, smatram da pravilo o odgodi koje se odnosi na zastaru, a koje je navedeno u članku 2239. francuskog Građanskog zakonika ( 58 ), na koji se pozivaju sud koji je uputio zahtjev i društvo Port d’Hiver Yachting kako bi istaknuli da postoji izravna veza između mjere izvođenja dokaza in futurum i parnice o meritumu koja je naknadno pokrenuta, ne može valjano dovesti u pitanje prethodna razmatranja jer ta odredba ne utvrđuje postojanje navodne postupovne cjeline ( 59 ).

75.

Stoga smatram da u slučaju poput ovoga ne postoji kontinuitet na koji se poziva sud koji je uputio zahtjev. Štoviše, čini mi se da taj sud priznaje da je predmetni dokazni postupak pravno razdvojen od parnice o meritumu, posebice s obzirom na članak 145. ZGP‑a ( 60 ) jer, kao što je navedeno u njegovu prethodnom pitanju, taj sud prvi postupak kvalificira kao „autonoman” u odnosu na drugi.

76.

Imajući u vidu sve te čimbenike, smatram da članke 27. i 30. Uredbe br. 44/2001 treba tumačiti zajedno u smislu da, kad je pokrenut postupak o meritumu u jednoj državi članici nakon rezultata mjere izvođenja dokaza in futurum, ne može se smatrati da je taj postupak pokrenut podnošenjem prijedloga za određivanje navedene mjere u toj istoj državi. Stoga, sud u drugoj državi članici pred kojim je nakon tog dokaznog postupka, ali prije pokretanja navedenog postupka o meritumu, pokrenuta parnica s istim strankama i istim predmetom i osnovom kao potonji postupak, ne treba zbog litispendencije zastati s postupkom na temelju te uredbe jer taj sud nije sud pred kojim je započet drugi postupak.

77.

Kao što sam već naveo ( 61 ), ne čini mi se da u ovom predmetu treba tumačiti članak 31. Uredbe br. 44/2001. Međutim, radi iscrpnosti spomenut ću da je sud koji je uputio zahtjev na kraju obrazloženja svoje odluke naveo mogućnost uzimanja u obzir presude St. Paul Dairy ( 62 ), koja se odnosi na članak 24. Briselske konvencije, koji u biti odgovara navedenom članku 31. Sud je u toj presudi presudio da kvalifikacija „privremene i zaštitne mjere” u smislu tog članka 24. ne obuhvaća mjere izvođenja dokaza čiji je jedini cilj da podnositelju omoguće da prije pokretanja same parnice procjeni mogućnosti za uspjeh ( 63 ), osobito zbog potrebe izbjegavanja umnažanja osnova nadležnosti u pogledu istog pravnog odnosa.

78.

Sud koji je uputio zahtjev predlaže da bi mjere izvođenja dokaza propisane u članku 145. ZGP‑a mogle odgovarati mjerama iz navedene presude i da njezino obrazloženje – za tumačenje koje treba dati članku 30. Uredbe br. 44/2001 koji je predmet njegova prethodnog pitanja – može značiti to da, kad je u jednoj državi članici određena mjera izvođenja dokaza tog tipa, nije dopušteno podnijeti tužbu o meritumu u drugoj državi članici.

79.

Čini mi se da pitanje može li se mjera izvođenja dokaza prije pokretanja same parnice smatrati privremenom i zaštitnom mjerom u smislu članka 31. Uredbe br. 44/2001, u ovom kontekstu zahtijeva samo kratku analizu, s obzirom na to da je sud koji je uputio zahtjev tu problematiku ovdje istaknuo samo podredno i da je dovela do različitih stajališta, posebice u pogledu članka 145. ZGP‑a, ne samo u pisanim očitovanjima i odgovorima koji su u ovom predmetu podneseni Sudu ( 64 ) nego i u pravnoj teoriji ( 65 ).

80.

S tim u vezi samo ću navesti da, strukturalno, članak 31. čini odjeljak 10. Uredbe br. 44/2001 koji se odnosi na privremene i zaštitne mjere, dok se članci 27. i 30. te uredbe, čije se tumačenje jedino traži u ovom predmetu, nalaze u njezinu odjeljku 9., koji se odnosi na litispendenciju i povezane postupke. Materijalno, za razliku od tih potonjih odredbi, koje uređuju odnos između paralelnih postupaka koji su u tijeku u različitim državama članicama, članak 31. počinje od sasvim drugačije logike jer navodi derogacijsko pravilo o nadležnosti, koje stoga Sud poima usko ( 66 ), prema kojem sud jedne države članice može odrediti privremenu ili zaštitnu mjeru čak i kada na temelju navedene uredbe sud druge države članice zadržava nadležnost za odlučivanje o meritumu.

81.

Stoga smatram da se, vodeći računa o predmetu preoblikovanog prethodnog pitanja ne mogu analogijom primijeniti zaključci u pogledu presude St. Paul Dairy ( 67 ) i da, u svakom slučaju, sadržaj te presude ne može dovesti u pitanje moje predloženo tumačenje članaka 27. i 30. Uredbe br. 44/2001 u ovom predmetu ( 68 ).

82.

U svjetlu prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Landgericht Stralsund (Zemaljski sud u Stralsundu, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 27. i članak 30. točku 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da, kad je u jednoj državi članici proveden samostalan dokazni postupak koji ide za time da se odredi mjera izvođenja dokaza prije pokretanja same parnice i kad je pred sudom iste države članice pokrenuta parnica o meritumu nakon rezultata navedene mjere izvođenja dokaza, trenutak u kojem se smatra da je pred tim sudom „započeo postupak” u smislu navedenog članka 30., ne proteže se do pokretanja dokaznog postupka, iz čega proizlazi da sud druge države članice pred kojim je u međuvremenu pokrenuta parnica o meritumu koja ima iste stranke i isti predmet i osnovu kao ona koja je gore navedena, treba smatrati „sudom koji je prvi započeo postupak” u smislu navedenog članka 27.