1.

Predmet ovog postupka jest zahtjev za prethodnu odluku koji je postavio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) o tumačenju članka 3. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1889/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o kontrolama gotovine koja se unosi u Zajednicu ili iznosi iz Zajednice ( 2 ) i članka 4. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 562/2006 o Zakoniku Zajednice o pravilima kojima se uređuje kretanje osoba preko granica (Zakonik o schengenskim granicama) ( 3 ).

2.

Zahtjev je upućen u okviru spora između O. El Dakkak i društva Intercontinental SARL (u daljnjem tekstu: društvo Intercontinental) te administration des douanes et droits indirects (uprava za carine i posredne poreze, Francuska) povodom njihovih zahtjeva za naknadu štete koju su pretrpjeli zbog toga što je ta uprava zaplijenila gotovinu koju je O. EL Dakkak nosio sa sobom dok je presjedao u zračnoj luci Roissy‑Charles‑de‑Gaulle (Francuska) zato što je propustio prijaviti tu gotovinu.

3.

Bit tog predmeta odnosi se na pitanje primjenjuje li se obveza iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1889/2005, prema kojoj „svaka fizička osoba koja ulazi u [Uniju] ili je napušta, a nosi gotovinu u vrijednosti od 10000,00 EUR” treba prijaviti taj iznos nadležnim tijelima države članice u koju ulazi ili koju napušta, također na putnike leta iz treće zemlje, koji nakon iskrcavanja ostaju u međunarodnom tranzitnom području zračne luke neke države članice prije ukrcaja na let prema nekoj drugoj trećoj zemlji.

4.

Društvo Intercontinental ovlastilo je O. El Dakkaka da prenese američke dolare (USD) iz Cotonoua (Benin) u Bejrut (Libanon) avionom s tranzitom kroz zračnu luku Roissy‑Charles‑de‑Gaulle ( 4 ).

5.

Tijekom tranzita kroz tu zračnu luku, 9. prosinca 2010. O. El Dakkaka kontrolirali su carinski službenici na prolazu prije ukrcaja za Bejrut. Iz spisa proizlazi da je tijekom te kontrole O. El Dakkak prijavio da nosi gotovinu i predočio potvrdu carinskih tijela iz Benina. Carinski službenici su ga zamolili da ih slijedi i brojanje gotovine pokazalo je da nosi sa sobom 1607650 američkih dolara te 3900 eura ( 5 ).

6.

Prema O. El Dakkaku primijenjeno je carinsko zadržavanje, nakon čega ga je ispitao sudac istrage zbog neprijavljivanja iz članka 464. Carinskog zakonika ( 6 ) i pranja prijevarno pribavljenog novca. Iznosi koje je prenosio zaplijenjeni su na temelju članka 465. stavka II. Carinskog zakonika ( 7 ), nakon čega ih je zapečatila administration des douanes et droits indirects (uprava za carine i posredne poreze).

7.

Presudom od 11. svibnja 2011. istražno vijeće cour d'appel de Paris (žalbeni sud u Parizu) poništilo je u cijelosti postupak zbog nepravilnosti i naložilo povrat zapečaćenih dobara. Iz spisa proizlazi da je postupak poništen zato što su carinski službenici zadržali O. El Dakkaka 7 sati i 45 minuta, što je bilo izvan pravnih okvira jer je tako dugo zadržavanje bilo nepotrebno, tako da je taj prvotni postupak nepravilan pa njegovo poništenje povlači za sobom poništenje svih naknadnih postupanja koja o njemu nužno ovisne.

8.

Dopisom od 2. travnja 2012. nadležna uprava obavijestila je O. El Dakkaka da će mu uplatiti zaplijenjene iznose eura i američkih dolara u protuvrijednosti u eurima te razmjeran iznos troškova postupka.

9.

O. El Dakkak i društvo Intercontinental obratili su se tribunal d’instance d’Aulnay‑sous‑Bois (prvostupanjski sud u Aulnay‑sous‑Bois, Francuska) pa zatim cour d’appel de Paris (žalbeni sud u Parizu) sa zahtjevom za naknadu štete smatrajući da se administration des douanes et droits indirects (uprava za carine i posredne poreze) nije pravovaljano pozvala na povredu obveze prijavljivanja koju je pripisala O. El Dakkaku zato što on nije imao takvu obvezu.

10.

Iz spisa proizlazi da je u postupku pred cour d’appel (žalbeni sud) O. El Dakkak tvrdio da se obveza prijave iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1889/2005 i odredaba francuskog prava koje je prenose primjenjuje samo na osobe koje prelaze vanjske granice Europske unije. Pozivajući se na tekst članka 4. Uredbe br. 562/2006 O. El Dakkak smatrao je da takav prelazak postoji samo ako osoba dođe na granični prijelaz i prijeđe ga te da, s obzirom na to da se granični prijelaz u zračnoj luci Roissy‑Charles de Gaulle, prema navodu Francuske, nalazi na izlazu iz međunarodnog tranzitnog područja, osoba koja ostaje u tom području nikada ne prelazi taj granični prijelaz i nikad, dakle, ne ulazi na državno područje Unije.

11.

Budući da je cour d’appel (žalbeni sud) 25. ožujka 2014. odbio njegovu tužbu, neusvojivši taj argument, O. El Dakkak uložio je kasacijsku žalbu.

12.

U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

13.

Svojim prethodnim pitanjem Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) u biti pita je li putnik koji se nalazi u međunarodnom tranzitnom području zračne luke jedne države članice - odnosno, u području koje se proteže od točaka ukrcaja i iskrcaja do mjesta na kojem se obavljaju migracijske i carinske kontrole - nakon iskrcaja s leta koji je došao iz treće zemlje i prije ukrcaja na let prema trećoj zemlji, prešao vanjsku granicu Unije u smislu Uredbe br. 562/2006 te primjenjuje li se na njega, zbog te činjenice, obveza prijave iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1889/2005.

14.

Sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke da pojam „ulazi u Uniju” u smislu članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1889/2005 treba tumačiti s obzirom na „prelazak granica” iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 562/2006.

15.

Slažem se s francuskom vladom da je ta pretpostavka pogrešna.

16.

Uredba br. 562/2006 donesena je na temelju članka 62. Ugovora o EZ‑u, a osobito njegove točke 1. i točke 2. podtočke (a) koje ovlašćuju Vijeće da usvoji mjere kojima se, s jedne strane, osigurava da se osobe pri prijelazu unutarnjih granica EU‑a, bez obzira na njihovo državljanstvo, ne provjeravaju i, s druge strane, predvidjeti pravila i postupke koje se odnose na kontrole osoba koje prelaze vanjske granice država članica. Uredba br. 1889/2005, za razliku od toga, donesena je na temelju članka 95. EZ‑a koji se odnosio na usvajanje mjera za usklađivanje odredaba zakona ili drugih propisa u državama članicama, čiji je cilj uspostava i funkcioniranje unutarnjeg tržišta, te članka 135. o carinskoj suradnji.

17.

Iako doprinosi ostvarenju istog cilja iz članka 14. EZ‑a, a to je uspostava područja bez unutarnjih granica na kojem se osigurava slobodno kretanje robe, osoba, usluga i kapitala, ta dva propisa, s obzirom na pravni temelj za njihovo donošenje, dva različita predmeta i cilja, pri čemu prvi definira zajednička pravila za slučaj kada granice prelaze osobe, čija je svrha razvijanje schengenske pravne stečevine ( 8 ), a drugim se uspostavlja sustav kontrole gotovine koja se unosi i iznosi iz Unije u svrhu dopunjavanja Direktive 91/308 o sprečavanju korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca ili financiranja terorizma ( 9 ).

18.

Prema tome, nema mjesta tumačenju pojmova iz Uredbe br. 1889/2005 s obzirom na one iz Uredbe br. 562/2006. Sud se, stoga, ne treba očitovati o tumačenju pojma „prelazak granica” iz Uredbe br. 562/2006 u okviru ovog postupka.

19.

Iz navedenog proizlazi da je potrebno preformulirati pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev na način da on u biti pita primjenjuje li se obveza prijave iz članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1889/2005 također na državljane trećih zemalja u činjeničnim okolnostima glavnog postupka, i tumačiti pojam „ulazi u Uniju” s obzirom na smisao te odredbe, imajući u vidu njen tekst, strukturu, smisao, duh te sistematiku i ciljeve propisa u kojem se ona nalazi.

20.

Ako se uzme u obzir samo uobičajeno značenje riječi iz te odredbe, čini se da navedeni pojam zahtijeva da se radi o fizičkoj osobi koja se kreće s državnog područja koje nije dio državnog područja Unije na državno područje koje je njezin dio.

21.

Budući da se, za potrebe ovog predmeta, treba smatrati da je područje Unije ograničeno teritorijalnom primjenom Ugovora, na način na koji je to opisano u člancima 52. UEU‑a i 355. UFEU‑a, ( 10 ) do takvog kretanja dolazi kada ta osoba prelazi, u fizičkom smislu riječi, geografsku granicu neke države članice stupajući na njezino državno područje na kojem se primjenjuju Ugovori. Na temelju takvog tumačenja treba smatrati da je osoba kao O. El Dakkak, nakon što se iskrcala iz zrakoplova koji je došao iz neke treće zemlje i stupila u međunarodno tranzitno područje zračne luke koja se nalazi na području neke države članice (kao što je naprijed pojašnjeno) i tamo ostaje prije ukrcavanja na let prema trećoj zemlji, ušla u Uniju u smislu predmetne odredbe iako nije prešla točku granične kontrole.

22.

Međutim, pojam „ulazi u Uniju” može isto tako predstavljati pravni pojam koji se razlikuje od prelaska geografske granice. Kao što naglašava nezavisni odvjetnik Fennelly u točki 24. svog mišljenja u predmetu Komisija/Vijeće (C‑170/96, EU:C:1998:43) potrebno je razlikovati dva vida prelaska granice. Prvi se odnosi na fizički ulazak u državno područje neke zemlje a da nije nužno došlo do prelaska točke granične kontrole, a drugi na ulazak u državno područje u smislu pravnog prelaska točke granične kontrole.

23.

Također, može se smatrati da osoba koja je prešla geografsku granicu neke države članice, ulazi u Uniju tek kada dobije dozvolu ulaska u trenutku prelaska granice na točki granične kontrole. Prema tom tumačenju, ne može se smatrati da je osoba u slučaju poput O. El Dakkaka ušla u Uniju u smislu predmetne odredbe.

24.

Koje od ta dva tumačenja valja usvojiti?

25.

U prilog prvog tumačenja, osim teksta članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1889/2005 govori i nepostojanje, u uredbi, izričitog isključenja tranzitnih područja zračne luke iz područja primjene obveze prijave koju uređuje taj članak.

26.

No, međunarodna tranzitna područja u zračnim lukama sastavni su dio državnog područja država u kojima se nalaze i, premda uživaju poseban pravni položaj, one nisu „bez‑pravna” područja, već su pod pravnim i administrativnim nadzorom navedene države. U tom smislu, zanimljivo je pripomenuti da, u području imigracije, Francuska priznate, putem pravne fikcije, takozvane „zones d’attente” ( 11 ) (područja čekanja), koja međunarodnim tranzitnim područjima u zračnoj luci daju određeni izvanteritorijalni status ( 12 ). Kao što pojašnjava francuski Cour de cassation (Kasacijski sud), to, međutim, ne znači da se osoba u jednom takvom području ne nalazi zapravo na francuskom državnom području i da se na nju ne primjenjuju odredbe francuskog prava ( 13 ).

27.

Izvanteritorijalnu narav međunarodnih tranzitnih područja naglasio je, kao što podsjeća francuska vlada u pisanim očitovanjima, Europski sud za ljudska prava u presudi od 25. lipnja 1996., u predmetu Amuur/Francuska (ECLI:CE:ECHR:1996:0625JUD001977692, t. 52.) u kojem je taj sud rješavao pitanje sukladnosti s člankom 5. Europske konvencije o ljudskim pravima, koja je potpisana u Rimu 4. studenog 1950., „zadržavanja” u „području čekanja” zračne luke Roissy‑Charles‑de‑Gaulle određenog broja somalijskih podnositelja zahtjeva za azil. U prilog nepostojanju izvanteritorijalne naravi navedenih tranzitnih područja očitovala se također francuska vlada u ovom predmetu, koja naglašava da je međunarodno tranzitno područje zračne luke Roissy‑Charles‑de‑Gaulle sastavni dio francuskog državnog područja na koje se primjenjuje francusko pravo i pravo Unije.

28.

Iz pripremnih dokumenata uz Uredbu br. 1889/2005 ne proizlazi mnogo uputa o tumačenju područja primjene obveze prijave iz članka 3. stavka 1. te uredbe.

29.

Prijedlog uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o sprečavanju pranja novca putem carinske suradnje (u daljnjem tekstu: Prijedlog uredbe) ( 14 ), koji se prvo temeljio na članku 135. EZ‑a, predviđao je u članku 1. da se obveza prijave primjenjuje na sve fizičke osobe koje ulaze ili izlaze iz „carinskog prostora Zajednice” ( 15 ) što je obuhvaćalo dijelove državnog područja na koje se nije primjenjivala Direktiva 91/308, koju je, kao što ćemo vidjeti u nastavku, nadopunila Uredba br. 1889/2005. Prema članku 2. Prijedloga uredbe pod pojmom „carinski prostor Zajednice” za potrebe tog prijedloga, podrazumijevalo se državno područje država članica iz članka 3. stavka 1. Uredbe (EEZ) br. 2913/92 Vijeća ( 16 ).

30.

Međutim, pozivanje na carinsko područje Unije navodi na zaključak da je Komisija prije imala na umu prelazak vanjske granice u geografskom obliku i da se Prijedlog uredbe, barem u prvo vrijeme, odnosio također na situacije prolaska dotične osobe u međunarodno tranzitno područje zračne luke koja se nalazi u nekoj državi članici. U izvješću Vijeću koje je popratilo Prijedlog uredbe ( 17 ), Komisija je nadalje pojasnila da je na carinskom području Unije, kao i na dijelovima područja na koje se ne odnosi Direktiva 91/308, „u načelu na snazi obveza prijave u pogledu kretanja gotovog novca”.

31.

Međutim, tijekom postupka odobravanja Uredbe br. 1889/2005 Vijeće se, putem amandmana, odlučilo za geografsko područje primjene tog propisa. U objašnjenju uz prijedlog amandmana osobito je navelo da „zbog transparentnosti za putnike i radi olakšavanja primjene Uredbe nadležnim tijelima, kontrolu kretanja gotovine treba izvršiti u trenutku kada fizička osoba uđe u državno područje Zajednice ili iz njega izađe” ( 18 ).

32.

Iako su razumljivi razlozi transparentnosti koji su motivirali Vijeće - jer je pojam „ulaska u Zajednicu” uz istovremeno upućivanje na članak 299. EZ‑a, koji je bio primjenjiv u to vrijeme, bio lakše razumljiv od pojma „carinsko područje Zajednice”, koji treba čitati s obzirom na pojašnjenja iz članka 1. stavka 1. podstavka 2. Prijedloga uredbe - puno je teže uočiti poteškoće u primjeni koje bi, prema Vijeću, imala „nadležna tijela” da je tekst Komisije usvojen bez izmjena. Naime, budući da su kontrole koje predviđa Prijedlog uredbe trebale ponajprije obavljati carinska tijela država članica, za koje se može pretpostaviti da dobro poznaju pojmove iz carinskog prava Unije, logičnim se čini zaključak da se Vijeće nije pozvalo na dužnost određivanja državnih područja na koje se odnosi obveza prijave. Je li mislilo na poteškoće koje bi ta tijela mogla imati prilikom obavljanja kontrole putnika u tranzitu koji su na temelju Prijedloga uredbe također trebali znati da se na njih odnosi obveza prijave? Iz pripremnih dokumenata nije moguće ni potvrditi - ali ni isključiti takav zaključak, međutim da je tome tako, logično je očekivati da bi konačan tekst Uredbe br. 1889/2005 sadržavao izričito isključenje takvih putnika od obveze prijave, kojeg, naprotiv, nema.

33.

Također, izmjena geografskog područja primjene Prijedloga uredbe odražavala je želju Vijeća da buduća uredba ima geografsku primjenu usporedivu s onom Direktive 91/308.

34.

Ta dva propisa su, naime, usko povezana.

35.

Uredba br. 1889/2005 usvojena je na temelju rezultata iz izvješća „Moneypenny” ( 19 ), kojim se htjelo izmjeriti utjecaj prekograničnih kretanja gotovine na djelotvornost kontrola obavljanih u skladu s Direktivom 91/308. Osobito iz uvodne izjave 2. te uredbe, kao i njena članka 1. stavka 1. proizlazi da je svrha te uredbe dopuniti odredbe navedene direktive utvrđivanjem usklađenih pravila za kontrolu gotovine koja ulazi ili napušta Uniju ( 20 ).

36.

Doista, o postojanju elemenata koji mogu pomoći prilikom određivanja područja primjene obveze prijave iz članka 3. Uredbe br. 1889/2005 moguće je zaključiti na temelju odnosa između ta dva propisa.

37.

Direktiva 91/308, koja se temelji na članku 57. stavku 2. rečenici 1. i 3. Ugovora o EEZ‑u te članka 100.A Ugovora o EEZ‑u, nametala je kreditnim i financijskim institucijama te određenim pravnim i fizičkim osobama obveze koje su uključivale kontrole transakcija koje su obavili pružatelji usluga ako su one prelazile iznos od 15000,00 eura. Njen glavni cilj sastojao se u izbjegavanju iskorištavanja financijskog sustava radi pranja sredstava koja potječu od kriminalnih radnji, a koje može ugroziti stabilnost tog sustava i povjerenje u njega te povoljno utjecati na širenje organiziranog kriminala općenito i prometa drogom osobito ( 21 ). Njome se htjelo koordinirati djelovanja država članica u tom području radi sprječavanja mogućnosti da se usvoje nacionalne mjere koje nisu u skladu s ciljevima unutarnjeg tržišta i povećati djelotvornost borbe protiv pranja novca koje se često odvija u međunarodnom kontekstu ( 22 ).

38.

Mjere koje je propisivala ta direktiva, kao i one koje trenutno propisuje Direktiva 2015/849 ( 23 ) i, prije nje Direktiva 2005/60 ( 24 ), donesene su u kontekstu međunarodne suradnje ( 25 ).

39.

U tom smislu valja podsjetiti da je u presudi od 25. travnja 2013., Jyske Bank Gibraltar (C‑212/11, EU:C:2013:270), Sud smatrao da, iako se Direktivom 2005/60, koja je zamijenila Direktivu 91/308, također željelo osigurati ispravno funkcioniranje unutarnjeg tržišta, ipak je njen glavni cilj bio sprječavanje korištenja financijskog sustava u svrhu pranja novca i financiranja terorizma, što je osobito proizlazilo iz činjenice da je, kao Direktiva 91/308 usvojena u međunarodnom kontekstu kako bi se u Uniji primjenjivale i postale obvezne smjernice Radne skupine za financijsko djelovanje (FATF) ( 26 ).

40.

Doista, Uredba br. 1889/2005, kojom se želi dopuniti Direktiva 91/308, ima isti cilj. Osim toga, baš kao ta direktiva, ta uredba je usvojena, kao što proizlazi iz njene uvodne izjave 4., kako bi se provela jedna preporuka FATF‑a, Posebna preporuka IX. od 22. listopada 2004. na prenositelje novca koja je, nakon izmjene, 2012. postala Preporuka 32 ( 27 ).

41.

U skladu s tom preporukom „[d]ržave moraju uspostaviti mjere za otkrivanje fizičkog prekograničnog prijevoza gotovine i prenosivih instrumenata na donositelja, uključujući sistem prijave i/ili obavještavanja” i „moraju osigurati da njihova nadležna tijela mogu spriječiti kretanje ili zadržati gotovinu ili prenosive instrumente na donositelja za koje se sumnja da su povezani s financiranjem terorizma, pranjem novca ili povezanim povredama ili da su premet lažne prijave ili obavijesti” ( 28 ).

42.

U obrazloženju uz navedenu preporuku, pojašnjeno je da je Preporuka donesena s ciljem da se „zajamči da teroristi i drugi kriminalci ne mogu financirati svoja djelovanja ili prati sredstva koja potječu iz njihovih kriminalnih djelovanja zahvaljujući prekograničnom fizičkom prijevozu gotovine ili prenosivih instrumenata na donositelja” ( 29 ). U tom istom obrazloženju pojam „prekogranični fizički prijevoz” definiran je na način da obuhvaća „svaki fizički ulazak ili izlazak gotovine ili prenosivih instrumenata na donositelja iz jedne zemlje u drugu” ( 30 ).

43.

Dakle, čini se da se predmetna preporuka poziva na široko značenje pojmova „ulazak” i „izlazak” iz čega bi proizlazilo da sustav prijave ili obavještavanja koji predviđa ta preporuka treba primjenjivati od trenutka u kojem gotovina ili prenosivi instrumenti na donositelja prijeđu nacionalnu geografsku granicu. Međutim, čini se da dokumenti FATF‑a ne daju nikakvu izričitu uputu o odgovoru na pitanje koje nas zanima. Pitanje načina kontrole prekograničnog kretanja novca u međunarodnim tranzitnim područjima zračnih luka nije obrađeno ni u dokumentu „Nouvelles meilleures pratiques internationales: détection et prévention des mouvements transfrontaliers illicites d’espèces et d’instruments négociables au porteur” (nove najbolje međunarodne prakse: otkrivanje i sprječavanje nezakonitih prekograničnih kretanja gotovine i prenosivih instrumenata na donositelja) iz 2010. koji treba dati uvid u poteškoće s kojima se susreću države članice prilikom primjene Posebne preporuke IX. i daju moguća rješenja ( 31 ).

44.

S obzirom na to i kao što navodi francuska vlada, kontekst međunarodne suradnje u borbi protiv pranja novca i prekograničnog kriminala u kojem postoji Uredba br. 1889/2005 zahtijeva široko tumačenje pojma ulaska u Uniju u smislu članka 3. stavka 1. te Uredbe i protivi se ograničenju područja primjene obveze prijave iz tog članka samo na prekogranična kretanja novca koji treba ući u financijski opticaj u Uniji.

45.

Nesporno je, naime, da proširenje obveze prijave na putnike u tranzitu u zračnim lukama doprinosi ostvarenju gore spomenutih ciljeva na međunarodnoj razini s obzirom na to da ta obveza istovremeno predstavlja odvraćajuću mjeru i, zajedno s odgovarajućim kontrolama, mjeru otkrivanja sumnjivih kretanja ( 32 ).

46.

Na ovom mjestu valja ispitati protivi li se Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu potpisana u Chicagu (Illinois, Sjedinjene Američke Države) 7. prosinca 1944. ( 33 ) takvom širokom tumačenju.

47.

Unija nije stranka te konvencije, kao što je pojašnjeno u presudi od 21. prosinca 2011., Air Transport Association of America i dr. (C‑366/10, EU:C:2011:864, t.57. do 71.), ona je ne obvezuje.

48.

Međutim, navedenu konvenciju ratificirale su sve države članice Unije pa je treba uzeti u obzir prilikom tumačenja odredaba koje proizlaze iz prava Unije ( 34 ). Isto vrijedi za priloge toj konvenciji koji sadržavaju standarde i preporučenu praksu (Standards and Recommended Practices – SARP) ( 35 ) koje je usvojilo Vijeće Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva (ICAO) ( 36 ) u skladu s člankom 54. točkom (l) ( 37 ) navedene konvencije, koji više ili manje obvezuju države ugovarateljice ( 38 ).

49.

U skladu s člankom 22. Čikaške konvencije „svaka Država ugovornica, […] prihvaća usvajanje svih prikladnih mjera za olakšanje i ubrzanje plovidbe zrakoplovima između teritorija Država ugovornica i sprječavanje nepotrebnog kašnjenja zrakoplova, posada, putnika i tereta, posebice kod primjene zakona koji se odnose na prelazak granice, karantenu, carinu, te prihvat i otpremu”. Članak 23. te konvencije propisuje da se svaka država članica obvezuje „da će mjerama koje smatra prikladnim utvrditi carinske postupke i postupke prelaska granice koji se odnose na međunarodnu zračnu plovidbu u skladu s praksom koja s vremena na vrijeme može biti utvrđena ili preporučena na temelju ove Konvencije”.

50.

Prilog 9. Čikaškoj konvenciji (Standardi i preporučena praksa - — Olakšavanje; u daljnjem tekstu: Prilog 9.) ( 39 ) usvojen je osobito radi pojašnjavanja obveza koje za države ugovornice proizlaze iz gore spomenutih članaka navedene konvencije. Cilj tog priloga je postići djelotvorno upravljanje postupcima granične kontrole pri čemu se treba postići prikladna ravnoteža između sigurnosti i pojednostavljivanja postupaka.

51.

Kao što podsjeća francuska vlada, u skladu s poglavljem 3. točkom L podtočkom 3.57 navedenog priloga države ugovornice trebaju, osobito na način da organiziraju izravna tranzitna područja, osigurati da putnici i njihova prtljaga koji dolaze iz druge države i koji nastavljaju putovanje u treću državu istim ili nekim drugim letom s iste zračne luke istog dana imaju pravo privremeno boraviti u zračnoj luci dolaska a da se na njih ne primjenjuju formalnosti granične kontrole ulaska u državu tranzita. „Područje izravnog tranzita” definirano je u poglavlju I. točki A kao posebno područje uspostavljeno na međunarodnoj zračnoj luci ili u njezinoj blizini, koje je pod nadzorom ili izravnom kontrolom nadležnih javnih tijela, gdje putnici mogu boraviti tijekom tranzita ili transfera a da ne moraju podnijeti zahtjev za ulazak u dotičnu državu.

52.

Iz samog teksta pravila sadržanog u gore spomenutoj podtočki 3.57 proizlazi da se to odnosi na formalnosti u vezi s kontrolom imigracije kojima se želi utvrditi postojanje dokumenata koji daju ovlaštenje za ulazak na državno područje države ugovornice. To potvrđuje i iduća odredba (podtočka 3.58 poglavlja 3., točka L) koja države ugovornice obvezuje da uvjete koje trebaju ispuniti putnici koji se nalaze u izravnim tranzitnim područjima ograniči na posjedovanje izravne tranzitne vize ( 40 ).

53.

Doista, na općenitiji način Prilogom 9. želi se smanjiti ukupnost formalnosti i kontrola koje se primjenjuju na putnike u tranzitu jer ne samo da iz obveze prijave proizlazi, u načelu, aktivno djelovanje, nego iz potrebe za utvrđivanjem je li ta obveza poštovana može proizlaziti da su nadležna tijela dužna, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1889/2005, kontrolirati osobe, njihovu prtljagu i njihova prijevozna sredstva.

54.

Međutim, s jedne strane, kao što navodi francuska vlada u pisanim očitovanjima, u skladu s poglavljem 3. točkom B podtočkom 1.5 Priloga 9., odredbe tog priloga ne protive se primjeni nacionalnog zakonodavstva u području izvršavanja kontrola koje se smatraju „nužnim” ( 41 ), s druge strane, politikom pojednostavljivanja koju provodi ICAO želi se također koordinirati ciljeve Priloga 9. s drugim ciljevima, osobito onim koji se tiče borbe protiv međunarodnog prometa drogama - koji obuhvaćen ciljevima koji se žele ostvariti mjerama iz Uredbe br. 1889/2005 - radi pronalaska pravedne ravnoteže između zahtjeva za sigurnošću i pojednostavljenjem.

55.

Ne čini se da je obveza prijave, kao ona propisana člankom 3. stavkom 1. Uredbe 1889/2005 koja se primjenjuje na putnike koji se nalaze u „izravnom tranzitnom području” kao onom definiranom u Prilogu 9., suprotna pravilu iz podtočke 3.57 tog priloga 9. pod uvjetom da formalnosti koje se odnose na izvršavanje te obveze i kontrole kojima se želi to utvrditi predstavljaju najmanju moguću smetnju za putnike u tranzitu i ne izlažu zračni promet riziku nepotrebnih kašnjenja.

56.

S obzirom na sva ukupna prethodna razmatranja, smatram, na temelju doslovnog jezičnog tumačenja članka 3. stavka 1. Uredbe br. 1889/2005 i ciljeva koji se žele ostvariti tim propisom te imajući u vidu nepostojanje izričitog isključenja tranzitnih područja zračne luke iz područja primjene obveze prijave koju uređuje taj članak, da se ta obveza primjenjuje također na putnike koji se nalaze u međunarodnom tranzitnom području zračne luke koje se nalazi na državnom području države članice na koju se primjenjuju Ugovori u skladu s člancima 52. i 355. UFEU‑a nakon iskrcaja s leta koji je došao iz treće zemlje i prije ukrcaja na let prema trećoj zemlji a da nije prešao točku granične kontrole radi ulaska u tu državu članicu.

57.

Na temelju ukupnih prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska) odgovori na sljedeći način:

„Članak 3. stavak 1. Uredbe br. 1889/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2005. o kontrolama gotovine koja se unosi u Zajednicu ili iznosi iz Zajednice treba se tumačiti na način da se obveza, prema kojoj svaka fizička osoba koja ulazi u [Uniju] ili je napušta, a nosi gotovinu u vrijednosti od 10000,00 EUR treba prijaviti taj iznos nadležnim tijelima države članice u koju ulazi ili koju napušta, primjenjuje također na putnike koji se nalaze u međunarodnom tranzitnom području zračne luke koje se nalazi na državnom području države članice na koju se primjenjuju Ugovori u skladu s člancima 52. i 355. UFEU‑a nakon iskrcaja s leta koji je došao iz treće zemlje i prije ukrcaja na let prema trećoj zemlji a da nije prešao točku granične kontrole radi ulaska u tu državu članicu.”