Žalba koju je 30. rujna 2015. podnio Westfälische Drahtindustrie GmbH i dr. protiv presude Općeg suda (šesto vijeće) od 15. srpnja 2015. u predmetu T-393/10, Westfälische Drahtindustrie GmbH i dr. protiv Europske komisije

(Predmet C-523/15 P)

(2015/C 389/23)

Jezik postupka: njemački

Stranke

Žalitelji: Westfälische Drahtindustrie GmbH, Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG, Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. KG (zastupnik: C. Stadler, odvjetnik)

Druga stranka u postupku: Europska komisija

Zahtjev

Žalitelji od Suda zahtijevaju da,

Žalbeni razlozi i glavni argumenti

Žalba je uložena protiv presude šestog vijeća Općeg suda Europske unije od 15. srpnja 2015.

Westfälische Drahtindustrie GmbH, Westfälische Drahtindustrie Verwaltungsgesellschaft mbH & Co. KG i Pampus Industriebeteiligungen GmbH & Co. KG ističu sljedeće razloge u prilog žalbi:

Kao prvo, Opći sud je povrijedio članak 261. UFEU-a i članak 31. Uredbe br. 1/2003 (1), sustav raspodjele nadležnosti i institucionalne ravnoteže kao i načelo zaštite prava na djelotvoran pravni lijek jer je propustio uzeti u obzir granice ovlasti koje su mu dodijeljene u pogledu neograničene nadležnosti nadzora i nije preispitao pobijanu Komisijinu odluku, nego je samostalno odlučio o novčanoj kazni. Na taj je način on preuzeo ulogu uprave pa je žaliteljima onemogućio osporavanje činjeničnih utvrđenja, s obzirom na to da se žalbe protiv odluka Općeg suda mogu odnositi samo na pravna pitanja.

Kao drugo, pobijana presuda krši članak 261. UFEU-a i članak 31. Uredbe br. 1/2003, s obzirom na to da Opći sud nije uzeo u obzir mjerodavni trenutak za ocjenjivanje činjeničnog i pravnog stanja i da se prilikom izvršavanja svoje neograničene nadležnosti nadzora – koje je, kako proizlazi iz prethodne točke, pogrešno – oslonio na pravno i činjenično stanje u trenutku donošenja svoje odluke odnosno na činjenice koje su nastale u razdoblju od 2011. do 2013., to jest nakon donošenja pobijane odluke Komisije. Odluke na koje se Opći sud „u tom smislu” pozvao ne potvrđuju takvo shvaćanje, nego, naprotiv, iz sudske prakse sudova Unije proizlazi da se dodatne informacije mogu uzeti u obzir, s jedne strane, samo u prilog dotičnom poduzetniku i, s druge strane, samo ako su već postojale u trenutku kada je Komisija donosila odluku.

Kao treće, Opći sud povrijedio je temeljna prava žaliteljâ jer nije poštovao načela proporcionalnosti i jednakog postupanja. Budući da nije uzeo u obzir načelo izraženo u točki 35. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni, prema kojem poduzetnici kojima je naloženo obročno plaćanje novčane kazne moraju biti u stanju platiti kaznu u pravilu u razdoblju od tri do pet godina, Opći sud je žaliteljima odredio neprimjerenu novčanu kaznu koju bi oni u svakom slučaju mogli platiti samo u iznimno dugom razdoblju. Opći sud je prilikom analize u pogledu načela jednakog postupanja s obzirom na primjenu načela razvijenih na temelju točke 35. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni kao i u pogledu mjerodavnog trenutka propustio uzeti u obzir usporedivost činjeničnih situacija.

Na kraju, Opći sud je pobijanom presudom žaliteljima povrijedio njihovo postupovno temeljno pravo na djelotvoran pravni lijek jer se prilikom izvršavanja svoje neograničene nadležnosti nadzora sakrio iza Komisijinih izračuna novčane kazne i činjenica koje su navele stranke. To nije dovoljno u okviru potpunog i neograničenog nadzora koji u skladu s pravom na djelotvoran pravni lijek protiv Komisijinih odluka o novčanim kaznama mora provesti neutralno tijelo.

(1)  Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ-u (SL L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.).