Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Prema strategiji EU-a za održivu potrošnju”

(samoinicijativno mišljenje)

(2020/C 429/08)

Izvjestitelj:

Peter SCHMIDT

Odluka Plenarne skupštine:	20.2.2020.
Pravni temelj:	pravilo 32. stavak 2. Poslovnika
	Samoinicijativno mišljenje
Nadležna stručna skupina:	Stručna skupina za poljoprivredu, ruralni razvoj i zaštitu okoliša
Datum usvajanja u Stručnoj skupini:	8.7.2020.
Datum usvajanja na plenarnom zasjedanju:	18.9.2020.
Plenarno zasjedanje br.:	554
Rezultat glasovanja (za/protiv/suzdržani):	212/2/5

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Pandemija bolesti COVID-19 razotkrila je krhkost lanaca opskrbe. Obnova gospodarstva nakon krize bit će prilika da promislimo o našem društvu i razvijemo novi model blagostanja. Pomak prioriteta prema održivijim načinima proizvodnje, distribucije i potrošnje radi veće otpornosti svih dionika u lancima opskrbe na krize više nije izbor, već nužnost. Otpornost poljoprivrednika koji proizvode našu hranu ili radnika koji proizvode našu odjeću jednako je važna kao otpornost uvoznika, proizvođača, veletrgovaca, malih i srednjih poduzeća ili maloprodajnih lanaca u Europi.

1.2.

EGSO poziva na donošenje sveobuhvatne strategije EU-a za održivu potrošnju. Najodrživiji izbor trebao bi biti najlakši izbor za građane, a to zahtijeva sistemsku promjenu našeg načina proizvodnje i potrošnje. Posebno je potrebno u većoj mjeri utvrditi odgovornosti proizvođača (1) za rješavanje pitanja neodržive potrošnje. Budući da se tržišta neće sama od sebe okrenuti održivosti, potrebna je strategija koja će omogućiti stvaranje regulatornog konteksta i određivanje strateških smjernica kako za privatni sektor (među ostalim putem kružnih i održivih poslovnih modela), tako i za javna tijela (npr. putem javne nabave).

1.3.

Da bi se postigla prijeko potrebna usklađenost politika za održivi razvoj, strategija pored gospodarske i ekološke dimenzije mora sadržavati i u potpunosti integriranu socijalnu dimenziju. EU se predugo koncentrirala na rješenja utemeljena na tržištu i zanemarivala građane i radnike. U kriterije za održivost trebalo bi uključiti poboljšanje uvjeta rada, minimalnu plaću, socijalnu zaštitu, ulaganja u javne usluge, uključivo upravljanje, pravedno oporezivanje itd. Tako bi sustavi proizvodnje i potrošnje postali dugoročno pošteniji i održiviji, a doprinijelo bi se i provedbi Programa održivog razvoja UN-a do 2030.

1.4.

U strategiji EU-a za održivu potrošnju posebnu bi pažnju trebalo posvetiti utjecaju na ugrožene skupine i kućanstva s niskim prihodima, koja će i dalje biti posebno pogođena trenutačnom krizom, a istovremeno bi trebalo sagledati utjecaj na ugrožene dionike u lancima opskrbe, uključujući poljoprivrednike i radnike. Održivi proizvodi i usluge trebali bi biti cjenovno pristupačni i dostupni svima.

1.5.

U kratkom i srednjem roku trebalo bi bolje koordinirati sve mjerodavne instrumente politika (npr. javna nabava, označivanje, oporezivanje itd.) i usmjeriti ih prema ostvarenju te vizije. Potrebno je u većoj mjeri uskladiti pristup kako bi se prevladala trenutačna rascjepkanost politika EU-a i izolirani pristup.

1.6.

U kontekstu oporavka nakon krize uzrokovane bolešću COVID-19 EGSO poziva Komisiju, Parlament i države članice na blisku suradnju s EGSO-om na razvoju značajnog i koordiniranog programa integriranih politika koji će pomoći Europi da obnovom postane bolja te stvoriti uvjete za sveobuhvatnu strategiju EU-a za održivu potrošnju. EGSO preporučuje provedbu sljedećih konkretnih mjera: — uvođenje normi za proizvode i zabrana kojima se potiče održivost, tj. promiče dugotrajnost i održivost proizvoda — zabrana nepoštenih trgovačkih praksi — unapređenje pravila tržišnog natjecanja za kolektivne inicijative kojima se potiče održivost u lancima opskrbe — provedivost socijalnih i ekoloških klauzula u trgovinskim sporazumima — poboljšanje korporativne odgovornosti i povećanje svijesti poduzeća o ekološkim (npr. EMAS) i socijalnim aspektima — preusmjeravanje poreza s rada na upotrebu resursa — promicanje pravedne i zelene javne nabave, uz minimalne obvezne kriterije — poboljšanje transparentnosti uvođenjem obveznih pravila označivanja o podrijetlu, održivosti i socijalnoj dimenziji — poticanje inicijativa odozdo prema gore i oglednih intervencija — rješavanje pitanja oglašavanja i marketinga — promicanje obrazovanja o održivoj potrošnji.

2.   Uvod

2.1.

Pandemija bolesti COVID-19 razotkrila je krhkost lanaca opskrbe i potrebu za hitnom i sistemskom preobrazbom. Nedovoljnim ulaganjima u sektore zdravstva i zdravstvene zaštite, pretjeranim oslanjanjem na globalne lance opskrbe i gospodarskim sustavima ovisnim o linearnim procesima proizvodnje i potrošnje koji su nespojivi s ograničenjima planeta ugrožen je kapacitet vlada za brzo i odlučno djelovanje u cilju zaštite javnog zdravlja. Pomak prioriteta prema održivijim načinima proizvodnje, distribucije i potrošnje radi veće otpornosti svih dionika u lancima opskrbe na krize više nije izbor, već nužnost (2). Socijalna zaštita, javne usluge, niskokvalificirani radnici, zaštita zdravlja i sigurnosti na radu i uvjeti rada došli su uslijed pandemije u središte medijskih i političkih rasprava.

2.2.

EU se u potpunosti obvezao na poštivanje Programa održivog razvoja UN-a do 2030. i njegovih 17 ciljeva održivog razvoja. Međutim, provedba 12. cilja održivog razvoja (održiva potrošnja i proizvodnja) u Europi još uvijek predstavlja izazov (3) iako je od ključne važnosti za ostvarenje cjelokupnog Programa održivog razvoja do 2030. Načini potrošnje koje danas prakticira većina ljudi, trošeći velike količine velikom brzinom i linearnom putanjom, uz znatno rasipanje (uzmi – proizvedi– baci), nisu održivi. Također, građane se prvenstveno smatra pojedinačniim potrošačima čime im se nameće teret odgovornosti za vlastite odluke, a ne omogućavaju im se dostupne ili cjenovno pristupačne alternative.

2.3.

EGSO je već pozvao EU da predloži novu viziju blagostanja za ljude i planet koja će se temeljiti na načelima okolišne održivosti, pravu na dostojan život i zaštiti društvenih vrijednosti (4). Sistemski pristup EU-a održivoj potrošnji jedna je od osnovnih sastavnica EGSO-ove strateške vizije održive ekonomije dobrobiti u kojoj nitko nije zapostavljen.

2.4.

Stvorio se veliki politički zamah kojim se od EU zahtijeva da poduzme odlučne korake prema ostvarenju te vizije. Europski zeleni – i socijalni – plan ima golem potencijal da na održiviji način obnovi gospodarstvo nakon krize uzrokovane bolešću COVID-19, doprinese uspostavi novog modela blagostanja i osigura pravednu tranziciju (5).

2.5.

Novi akcijski plan za kružno gospodarstvo sadrži konkretnu mjeru za jačanje uloge potrošača u zelenoj tranziciji i nekoliko inicijativa kojima bi se moglo doprinijeti pokazivanju odgovornosti regulatora i poduzeća. Akcijskim planom za kružno gospodarstvo trebao bi se proširiti opseg Novih pogodnosti za potrošače iz 2018., čiji je fokus uglavnom bio na zaštiti i provedbi, a ne na osnaživanju. Važnost provedbe strategije „od polja do stola” i strategije bioraznolikosti udvostručila se nakon što je zbog krize uzrokovane bolešću COVID-19 povećanje otpornosti i održivosti EU-ovih i globalnih prehrambenih sustava postalo hitnije nego ikad. Predstojeći Osmi program djelovanja za okoliš trebao bi biti prilika za odlučnije rješavanje pitanja održive potrošnje.

2.6.

Ovo će mišljenje doprinijeti razmatranjima o oporavku nakon krize uzrokovane bolešću COVID-19 jer sadrži konkretne preporuke za sveobuhvatnu strategiju EU-a za održivu potrošnju u sklopu europskog zelenog plana i kao nadopunu novom akcijskom planu za kružno gospodarstvo.

3.   Izazovi – analiza trenutačnog stanja

3.1.

Europa je još daleko od života unutar granica planeta. Autori različitih studija koji su se koristili različitim metodologijama za procjenu obrazaca potrošnje EU-a došli su do tog istog zaključka (6). Među tim studijama su nedavno izvješće Europske agencije za okoliš (EEA) i švicarskog Saveznog ureda za okoliš (FOEN) (7).

3.2.

Potrošnjom proizvoda i usluga izravno i neizravno se vrši pritisak u pogledu prenamjene zemljišta, emisija i ispuštanja otrovnih kemikalija u okoliš, što pak dovodi do cijelog niza utjecaja na okoliš, među ostalim klimatskih promjena, iscrpljivanja i zagađenja slatke vode te gubitka biološke raznolikosti. Taj „ekološki otisak” potrošnje u Europi jedan je od najviših na svijetu. Prema dostupnim podacima, kad bi svi stanovnici planeta trošili poput prosječnog Europljanina za održavanje globalnog gospodarstva trebale bi nam gotovo tri Zemlje (8), (9).

3.3.

Da bi mogla održavati svoje visoke razine potrošnje, Europa ovisi o resursima koji se dobivaju drugdje i tako u sve većoj mjeri eksternalizira svoj udio u ključnim ekološkim problemima, seleći ga u druge dijelove svijeta (10). Taj model, općenito gledano, više nije spojiv sa sigurnom i održivom budućnošću (11).

3.4.

Iako se izvoz ekološkog otiska EU-a putem trgovine ne može smatrati održivim, moramo prepoznati važnu ulogu koju trgovina s EU-om igra u društvenom i gospodarskom razvoju mnogih zemalja, posebno onih najslabije razvijenih. Zapravo, EU aktivno promiče trgovinu kao instrument za poticanje održivosti u cijelom svijetu te u državama koje su njezini trgovinski partneri. Načela pravednosti, kružnosti i održivije potrošnje stoga treba pažljivo uskladiti s trgovinom kako bi se otvorile prilike i za EU i za njezine trgovinske partnere (12).

3.5.

Trenutačni europski obrasci potrošnje također nameću nekoliko pitanja o socijalnoj jednakosti. Dok neki dijelovi Europe imaju neke od najviših materijalnih otisaka na svijetu (13), druge europske regije ne mogu si priuštiti životni standard koji se općenito smatra prihvatljivim. Unutar Europe postoje ogromne razlike u pogledu razine materijalne oskudice, ali i u pogledu gospodarskog opterećenja (14). Potrošnja je stoga usko povezana s političkim programima u područjima kao što su prehrana, siromaštvo i nejednakost (15). Održivija potrošnja u Europi u cjelini za neke bi mogla podrazumijevati povećanje, a za druge smanjenje upotrebe resursa, čime bi se općenito postigla bolja ravnoteža u pristupu resursima te ojačala pravednost u pogledu resursa (16).

3.6.

Neodrživu potrošnju potiče složeno međudjelovanje čitavog niza različitih čimbenika. Prevladavajući poslovni model je linearan, a rast većine poduzeća još uvijek počiva na premisi da više ljudi kupuje više stvari. Stvarni životni vijek mnogih potrošačkih proizvoda se skraćuje (17), a popravci postaju sve teži (što je često namjerno tako) (18). Alternativama linearnom gospodarskom modelu „uzmi – proizvedi– baci”, poput modela temeljenih na kružnosti materijala, servisiranju ili dijeljenju, moglo bi se doprinijeti smanjenju ukupne potrošnje materijala, ali ti modeli i dalje su marginalni i u trenutačnim se uvjetima često ne mogu natjecati s linearnim rješenjima (19). Zapravo, sekundarni (ponovno korišteni / ponovno prerađeni / reciklirani) proizvodi često se prodaju uz primarne (nove proizvode), pa na okoliš utječe i primarna i sekundarna proizvodnja. (20) Promicanjem kružnosti bez promicanja širih sistemskih promjena u proizvodnji (posebno u dizajnu proizvoda), potrošnji i sprečavanju nastanka otpada stoga bi se riješio samo dio problema. Potrošači bi trebali imati „pravo na popravak” proizvoda.

3.7.

Cijena je jedna od najvažnijih odrednica i pokretača potražnje (21) i dokle god cijena proizvoda i usluga ne bude točnije odražavala njihov istinski trošak, ukupni pomak prema održivim obrascima potrošnje neće biti moguć. Gospodarske troškove ekoloških i socijalnih vanjskih učinaka proizvodnje i potrošnje trenutačno obično snose porezni obveznici i budući naraštaji, a ne poduzeća koja predmetne proizvode i usluge stavljaju na tržište. Proizvodi i usluge kojima se nude alternativna rješenja s manjim utjecajem na okoliš još uvijek su često skuplji i nepristupačniji unatoč tome što je dokazano da održivije opcije potrošnje, kao što su organski proizvodi i proizvodi s oznakom Pravedna trgovina (eng. Fair Trade), imaju manji vanjski učinak (22).

3.8.

U međuvremenu se sve više pažnje posvećuje računovodstvenim metodama kojima se uzima u obzir istinski trošak, a objavljene su i brojne studije o toj temi otkako je ekonomist Pigou skovao termin „vanjski troškovi” (23). Komisija je 2008. objavila strategiju za internalizaciju vanjskih troškova (24) u kojoj se oporezivanje, cestarine (ili korisničke naknade) te u određenim okolnostima trgovanje emisijama navode kao glavni gospodarski instrumenti za internalizaciju vanjskih troškova. Međutim, u Europi bilježimo dugoročni trend pada udjela prihoda od „ekoloških” poreza u ukupnim poreznim prihodima (25).

3.9.

Izazov predstavlja i trenutačno prevladavajuće tumačenje prava tržišnog natjecanja kojom je prihvaćen vrlo uzak koncept dobrobiti potrošača kod kojeg niske cijene proizvoda za potrošače imaju prednost pred održivošću proizvoda i načinom njihove proizvodnje. Nizozemsko tijelo nadležno za tržišno natjecanje (ACM) presudilo je 2013. u predmetu „Energetski sporazum” da Energetski sporazum za održivi rast koji je obuhvaćao više dionika, uključujući poslodavce, sindikate, organizacije za zaštitu okoliša i druge dionike, a cilj mu je bio racionalizacija potrošnje energije, povećanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora i otvaranje radnih mjesta, nije u skladu sa zahtjevima prava tržišnog natjecanja. ACM je 2014. u predmetu „Piletina budućnosti” utvrdio da se sporazumom koji je obuhvaćao više dionika u cilju unapređenja dobrobiti pilića, među ostalim smanjenjem uporabe antibiotika i povećanjem prostora te dodatnim ekološkim mjerama, ograničava tržišno natjecanje.

3.10.

U smjernicama Komisije o članku 101. stavku 3. navodi se da je cilj članka 101. zaštititi tržišno natjecanje „kao način unapređenja blagostanja potrošača i osiguranja učinkovite raspodjele resursa”, bez ikakvih naznaka o tome mogu li se u obzir uzeti negospodarski aspekti i na koji način. Mnogi subjekti željeli bi povećati broj svojih projekata u području održivosti, ali su ulaganja previsoka da bi ih sami mogli provesti. Smjernicama o pravu tržišnog natjecanja gospodarskim subjektima bi se trebalo bolje razjasniti kako mogu surađivati u području održivosti.

3.11.

U nedavnoj studiji zaklade Fairtrade Foundation predstavljeni su dokazi da „se nejasnim pravnim okruženjem u pogledu moguće suradnje u odnosu na niske cijene prodaje na poljoprivrednim gospodarstvima ograničava napredak u smislu suradnje na osiguranju plaća i prihoda dostatnih za život u cijelim lancima opskrbe”. U izvješću se dalje navodi da bi „jasnije objašnjenje tijela nadležnih za tržišno natjecanje o tome kako bi se predkonkurentna suradnja u pogledu problema niskih cijena prodaje na poljoprivrednim gospodarstvima ocijenila u skladu s pravom tržišnog natjecanja, uvelike pomoglo u ostvarenju napretka” (26).

3.12.

Trenutačna rascjepkanost politika EU-a prepreka je dosljednom pristupu održivoj potrošnji. Na primjer, u pogledu provedbe Direktive EU-a o javnoj nabavi iz 2014. (27) nekoliko glavnih uprava Europske komisije odvojeno radi na davanju smjernica za javne naručitelje (priručnik „Kupujmo zeleno!” Glavne uprave za okoliš (28), „Kupujmo socijalno”, čije je sastavljanje predvodila Glavna uprava za unutarnje tržište, industriju, poduzetništvo te male i srednje poduzetnike (29) i koji se trenutačno ažurira) i posebna Obavijest Komisije „Smjernice za javnu nabavu inovativnih rješenja” (30). To može biti vrlo zbunjujuće za javne naručitelje u EU-u koji žele integrirano pristupiti održivoj javnoj nabavi kako je utvrđeno ciljem održivog razvoja br. 12.3.

4.   Vizija – prema cjelovitoj strategiji EU-a za održivu potrošnju

4.1.

Politike kojima se rješavaju pitanja održivosti proizvodnih procesa (npr. ekodizajn), proizvoda i usluga te zbrinjavanja materijala koji postaju otpad već su dugo okosnica politika EU-a i u tom pogledu uspostavljen je relativno dobro utvrđen okvir politike. Međutim, taj pristup više nije dovoljan za postizanje potrebnih promjena u raspoloživom vremenu. U nastojanjima da se ostvari održivi razvoj više pažnje treba posvetiti ulozi potrošnje.

4.2.

Fokus EU-ovih potrošačkih politika dosad je bio na ulozi građana kao potrošača i na nastojanjima da se upotrebom instrumenata politika utemeljenih na informacijama utječe na njihovo ponašanje. Glavni primjeri su, među ostalim, ekološko označivanje proizvoda, kampanje za podizanje svijesti i dobrovoljni zeleni kriteriji za javnu nabavu.

4.3.

Utjecaj tih instrumenata politika na neodrživu potrošnju pokazao se ograničenim. Zapravo, vrlo je malo dokaza da bolje informacije o ekološkoj djelotvornosti proizvoda kao što su ekološke oznake dovode do promjena u kupovnim navikama u stvarnom životu, a kamoli u potrebnim razmjerima. Uzrok tome su razni povratni učinci, podsvjesne rutine i navike (31). Na odluke potrošača (bilo da je riječ o kućanstvima, privatnom ili javnom sektoru) i dalje uvelike utječu cijene i jednostavnost (32). Važno je, međutim, naglasiti da odgovornost za takve odluke u postojećem sustavu snose proizvođači, a ne potrošači (33). Kapitalistička logika i neravnoteža snaga u lancu opskrbe dovode do „utrke do dna”, pri čemu cijena ima prednost pred održivošću.

4.4.

Također je problematično građane smatrati odgovornima za ostvarenje održivije potrošnje dok istinski troškovi većine proizvoda i usluga nisu poznati, a tržište i društvo i dalje potiču povećanu materijalnu potrošnju. Potrebno je bolje prepoznavanje odgovornosti privatnog i javnog sektora za rješavanje pitanja neodržive potrošnje i potrebni su alati kojima će se na uravnotežen i transparentan način doprinijeti tome da se osigura da zdraviji, održiviji i sigurniji izbor ujedno bude i lakši i cjenovno pristupačniji izbor za građane. Europska komisija trebala bi nastaviti podupirati paneuropske kampanje o održivoj potrošnji koje vodi civilno društvo, koje nisu usmjerene samo na pojedinačne odluke potrošača.

4.5.

Razlog za prirodu dosadašnje politike na razini EU-a djelomično leži u ravnoteži odgovornosti za politike između EU-a i njezinih država članica. Instrumenti politika kojima se može regulirati potražnja, poput poreza, u velikoj su mjeri u nadležnosti država članica. Usprkos tome, EU ima središnju ulogu u osiguravanju toga da Europa živi unutar granica planeta i na raspolaganju joj stoji više sredstava kojima može djelovati protiv neodržive potrošnje. Od daljnjih smjernica (paketa alata) EU-a koristi bi mogle imati i pojedine države članice.

4.6.

Pojedinačni pristupi poput pravednog ili kružnog su važni, ali nisu dovoljni za postizanje održivosti. Nadalje, postoji rizik da bi politike usmjerene na neodrživu potrošnju koje se razvijaju izolirano jedna od druge naknadno mogle dovesti do nepredviđenih problema. Potreban je sveobuhvatan i koordiniran pristup koji će odražavati složenost problema s kojim se suočavamo i kojim će se ostvariti smislen doprinos različitih područja politike, od istraživanja, inovacija i sektorskih i industrijskih politika do obrazovanja, dobrobiti, trgovine i zapošljavanja (34). Važno je da strategija EU-a dopunjava ambiciozne regulatorne intervencije u područjima u kojima su one potrebne, a ne da ih dovodi u pitanje.

4.7.

Strategijom za održivu potrošnju na razini EU-a trebao bi se osigurati ambiciozni okvir za države članice i za privatni sektor kako bi se riješila pitanja potrošnje kućanstava i potrošnje javnog sektora. Tržišta neće sama od sebe ostvariti održive rezultate. Potrebna je strategija koja će omogućiti stvaranje regulatornog konteksta i određivanje strateških smjernica i koja pogoduje ambicioznim inovacijskim inicijativama za proizvode i za usluge (budući da uslužno gospodarstvo nije nužno i održivo).

4.8.

Strategija EU-a bila bi i u skladu sa zahtjevima europskih potrošača da EU osigura strukturne promjene i uspostavu novih infrastruktura kojima bi se potrošačima omogućilo da usvoje održivije stilove života (35).

4.9.

Kad bi se na razini EU-a potrošnji dala važna uloga moglo bi se doprinijeti izbjegavanju povratnih i drugih nepredviđenih učinaka revidirane i/ili nove politike te poduprijeti dugoročniji kulturni zaokret u našem poimanju koncepta dostatnosti i uloge potrošnje u ostvarivanju Programa održivog razvoja do 2030.

4.10.

Strategija EU-a za održivu potrošnju trebala bi uključivati ciljeve za apsolutno smanjenje materijalnog otiska europske potrošnje. Ciljevima na razini EU-a može se drugim razinama upravljanja te privatnim i javnim inovatorima osigurati smjer, zamah i usklađenost kako bi se doprinijelo ostvarenju ekonomije dobrobiti (36).

4.11.

Nadalje, aspekt pravednosti u pogledu upotrebe resursa, koji je dugo vremena u polici EU-a bio zapostavljen, od ključne je važnosti (37). Strategija za održivu potrošnju mora biti okrenuta građanima i nastojati da održive potrošačke odluke učini dostupnima, cjenovno pristupačnima i privlačnima za sve. U strategiji bi se posebnu pozornost trebalo posvetiti utjecaju na ugrožene skupine stanovništva i kućanstva s niskim prihodima. Društvene skupine s visokom potrošnjom također bi trebalo obuhvatiti na odgovarajući način.

4.12.

Radnici i poljoprivrednici u promicanju održive potrošnje imaju ključnu ulogu, budući da su istovremeno potrošači koji se nalaze na kraju lanca opskrbe i proizvođači koji se nalaze na njegovom početku. Stoga je od ključne važnosti da se u politikama održive potrošnje na uravnoteženi način pristupi dijeljenju vrijednosti u cijelom lancu vrijednosti, npr. promicanjem plaća dostatnih za život za radnike i prihoda dostatnih za život za poljoprivrednike, kako u EU-u, tako i na globalnom jugu, umjesto da isključivi cilj bude ostvarivanje kratkoročnih niskih cijena za potrošače. Radnici, sindikati, skupine poljoprivrednika i organizacije civilnog društva također mogu odigrati ključnu ulogu u praćenju sukladnosti održivosti i standarda ljudskih prava u globalnim lancima vrijednosti.

4.13.

I maloprodaja može odigrati važnu ulogu u promicanju održive potrošnje poticanjem potrošača na zdravije i održivije odluke. U tom sektoru posebno treba spomenuti poslovni model potrošačkih zadruga zbog njegovog specifičnog poduzetničkog oblika koji potrošača-člana stavlja u središte svoje poslovne i demokratske strukture upravljanja.

4.14.

Strategijom EU-a trebalo bi obuhvatiti inicijative kojima bi se osigurao transparentan i pouzdan protok informacija za podršku održivoj potrošnji i iskoristile prilike koje se otvaraju zahvaljujući novim digitalnim rješenjima i digitalnim rješenjima u nastajanju. Time bi se također mogla pružiti podrška poduzećima koja su voljna uvoditi inovacije, ali im trenutačno nedostaju metrike i podaci koji bi im omogućili pouzdano ocjenjivanje ekoloških i društvenih utjecaja svakodnevne potrošnje. S tim izazovom posebno se suočavaju mala i srednja poduzeća, novoosnovana poduzeća i zadruge, koje predstavljaju ključne inovatore i ogledne platforme. EU ima posebno važnu ulogu u usklađivanju i provjeravanju tvrdnji o ekološkoj prihvatljivosti proizvoda na unutarnjem tržištu. Trenutačni veliki broj takvih tvrdnji poduprtih različitim razinama dokaza izaziva zbrku, a možda i potkopava povjerenje potrošača u legitimnost svih tih tvrdnji. EGSO stoga pozdravlja namjeru Komisije da u okviru provedbe novog akcijskog plana za kružno gospodarstvo izradi zakonodavni prijedlog čiji bi cilj bio osigurati da poduzeća svoje tvrdnje o utjecaju na okoliš potkrijepe dokazima.

4.15.

Strategijom za održivu potrošnju na razini EU-a trebale bi se prihvatiti i poticati sinergije s drugim područjima politika. Primjerice, 45 % ukupnih emisija ugljika u Europi potječe od načina na koji proizvodimo i upotrebljavamo proizvode te od načina na koji proizvodimo hranu (38). Kad bi se promijenio način uzgajanja, prerade i konzumiranja hrane, prehrambeni bi sustavi mogli biti izvor obnove i povećane otpornosti. To gotovo sigurno znači da stoku treba hraniti na način koji odgovara vrsti, a da prehrana potrošača treba biti uravnotežena i sadržavati manje mesa, što je korisno i za klimu i za zdravlje (39). Potrošnja i potražnja imaju ključnu ulogu u našoj sposobnosti da smanjimo emisije stakleničkih plinova. Slično tomu, glavni je izazov u rješavanju pitanja gubitka biološke raznolikosti i propadanja ekosustava u Europi naš stil života jer se ponašamo kao da na raspolaganju imamo nekoliko planeta (40). EGSO također ponovno poziva na to da se priznaju prava prirode kako bi se zajamčila ravnopravnost s pravima pojedinaca i korporacija (41).

5.   Od vizije do provedbe – Prilike za djelovanje na razini EU-a i država članica

5.1.

U kontekstu oporavka nakon krize uzrokovane bolešću COVID-19 EGSO poziva Komisiju, Parlament i države članice na blisku suradnju s EGSO-om na razvoju značajnog i koordiniranog programa integriranih politika koji će pomoći Europi da obnovom postane bolja te stvoriti uvjete za sveobuhvatnu strategiju EU-a za održivu potrošnju. Planovima zelenog oporavka trebale bi se pokrenuti potrebne sistemske promjene u mobilnosti, prehrani, stanovanju, provođenju slobodnog vremena, energetskim sustavima i skupinama proizvoda s velikim učinkom (42), pri čemu se mora sagledati učinak potrošnje EU-a u samom EU-u i na globalnom jugu. Sljedeći prijedlozi izneseni su kao polazišna točka.

5.2.    Pravni i regulatorni instrumenti

5.2.1.

Uvođenje normi za proizvode (regulacija) i zabrane proizvoda (zabrane) kojima se potiče održivost, odnosno promiče dugotrajnost proizvoda. EGSO je u tom području predvodnik i već je 2013. godine, u svom mišljenju (43) o vijeku trajanja proizvoda i informiranju potrošača, kao i u kasnijim mišljenjima, pozvao na potpunu zabranu planiranog zastarijevanja. U njemu je naglasio da bi bilo korisno uspostaviti sustav kojim bi se zajamčio minimalan vijek trajanja kupljenih proizvoda. Nedavno izvješće koje je pripremio Odbor IMCO Europskog parlamenta također ide u tom smjeru (44). U tom kontekstu trebalo bi razmotriti i implikacije porasta e-trgovine npr. za vrijeme krize uzrokovane bolešću COVID-19.

5.2.2.

Zabrana nepoštenih trgovačkih praksi, ne samo u lancima opskrbe hranom, kao što je to učinjeno novom Direktivom protiv nepoštenih trgovačkih praksi u lancima opskrbe hranom (45), već i u drugih sektorima kao što je tekstilni sektor, uključujući široko rasprostranjene nepoštene trgovačke prakse koje su se pogoršale uslijed krize uzrokovane bolešću COVID-19 (46). EGSO poziva na uravnoteženu provedbu Direktive protiv nepoštenih trgovačkih praksi kako bi se izbjegla zaštita proizvođača velikih marki koji zloupotrebljavaju svoju pregovaračku snagu za ostvarenje velikih profitnih marži.

5.2.3.

Pravo tržišnog natjecanja. Omogućavanje kolektivnog pregovaranja između dobavljača i kupaca o cijeni (i uvjetima isporuke) nužne robe, posebno na čvorištima gdje postoje velike razlike u razinama koncentracije uzastopnih elemenata u lancu vrijednosti (npr. rascjepkani dobavljači u odnosu na koncentrirane kupce). U sklopu tekuće revizije smjernica za horizontalne sporazume koju provodi Europska komisija trebalo bi ponovno uvesti odjeljak o sektorskim sporazumima o održivosti u skladu s modelom utvrđenim u odjeljku o okolišnim sporazumima iz prijašnjih smjernica iz 2001. (47) i prilagoditi ih trenutačnom kontekstu, vodeći računa o europskom zelenom planu, Pariškom sporazumu i cilju održivog razvoja br. 12.

5.2.4.

Trgovinska pravila. Osiguranje provedivosti socijalnih i ekoloških klauzula u trgovinskim sporazumima, uz sankcije za nepoštivanje (poput ciljanih većih carina za strateške sektore, izuzev sektora u kojima bi nametanje carina moglo dovesti do rasta siromaštva u najslabije razvijenim zemljama).

5.2.5.

Korporativna odgovornost. Obveza stalnog praćenja za naručitelje u cijelom njihovom lancu opskrbe (koja dovodi do obveze) za održive lance opskrbe u okviru osiguravanja korporativne odgovornosti. Umjesto pristupa „kontrolnog popisa”, poduzeća bi u skladu sa savjetima OECD-a (48) trebala revidirati svoje prakse nabave i podlijegati strožim zakonima o kontroli lobiranja. Treba djelovati protiv manipulativnog zelenog marketinga (eng. greenwashing).

5.2.6.

Obvezna upotreba standardnog alata za slijeđenje i praćenje informacija o operacijama koje se izvršavaju u lancu vrijednosti – tko, kada, gdje i u kakvim socijalnim i ekološkim uvjetima (pruža tehnička sredstva za ispunjenje obveze). Civilno društvo i sindikati trebali bi biti uključeni u razvoj i praćenje ekoloških i socijalnih standarda.

5.3.    Gospodarski i financijski instrumenti

5.3.1.

Preusmjeravanje poreza s rada na upotrebu resursa. Iskorištavanje tekuće revizije Uredbe o PDV-u za utvrđivanje jasnih kriterija o tome kako države članice mogu uvesti snižene stope PDV-a za proizvode proizvedene na održiv način i usluge kojima se mogu smanjiti negativni učinci potrošnje, kao što su usluge popravka ili dijeljenja. Promicanje mjera za sprečavanje fiskalnog natjecanja i „utrke do dna” među državama članicama te za pravednije oporezivanje najprofitabilnijih sektora i kapitala.

5.3.2.

Načelo „onečišćivač plaća”. EK je počela ozbiljnije shvaćati pristup internalizacije vanjskih učinaka, npr. priznajući da će obnovljiva energija biti u nepovoljnom položaju sve dok se vanjski troškovi fosilnih resursa u cijelosti ne budu odražavali u tržišnoj cijeni ili pokušavajući uvesti načelo „onečišćivač plaća” u prometni sektor. Međutim, treba priznati da ti pristupi spajaju okolišnu i gospodarsku dimenziju održivosti, no ne obuhvaćaju socijalnu dimenziju (49).

5.3.3.

Pravedna i zelena javna nabava. U cilju održivog razvoja br. 12.7 spominje se važnost izrade akcijskih planova za održivu javnu nabavu. U raznim nacionalnim mjerama koje se odnose na UN-ova vodeća načela o ljudskim pravima spominje se javna nabava, a na nacionalnim razinama postoji više dobrih praksi. Primjerice, javne kuhinje u Danskoj prešle su na visok udio organski proizvedenog voća i povrća, pri čemu se uzimaju u obzir proračunska ograničenja. Međunarodna mreža „Lokalne vlasti za održivost (ICLEI)” trenutačno promiče inicijativu kojom se traži uvođenje obvezne progresivne održive nabave hrane u svim europskim školama i vrtićima. Europska komisija najavila je u novom akcijskom planu za kružno gospodarstvo da će se javne naručitelje poticati na sudjelovanje u predstojećoj inicijativi „Javni naručitelji za klimu i okoliš” koja će okupiti naručitelje koji su se obvezali na provedbu zelene javne nabave. EGSO poziva Komisiju da se obuhvate širi kriteriji održivosti poput socijalnih aspekata i aspekata pravedne trgovine. EGSO također podupire planove Europske komisije da u sektorskom zakonodavstvu predloži minimalne obvezne kriterije i ciljeve za zelenu javnu nabavu te da postupno uvede obvezno izvješćivanje za praćenje primjene zelene javne nabave.

5.3.4.

Politike razvojne suradnje kojima se podupiru obiteljska poljoprivredna gospodarstva, mala i srednja poduzeća te potrošačke zadruge.

5.4.    Dobrovoljni instrument ili instrument utemeljen na informacijama

5.4.1.

Označivanjem proizvoda mogu se potaknuti napori određenih poduzeća u pogledu održivosti, ali oznake nikad ne bi smjele biti izlika da se ne reguliraju neprihvatljiva ponašanja i prakse. Primjerice, jedna od mogućnosti koju Europska komisija razmatra u okviru daljnjeg postupanja u vezi s komunikacijom o jačanju djelovanja EU-a za zaštitu i obnovu svjetskih šuma je uvođenje oznake „proizvedeno bez krčenja šuma”. To bi, međutim, moglo dovesti do percepcije da EU na svom tržištu zapravo dopušta proizvode pri čijoj proizvodnji se ne štite šume, što bi bilo vrlo zbunjujuće. EGSO poziva Europsku komisiju na daljnji razvoj postojećih oznaka ekološke izvrsnosti koje obuhvaćaju cijeli životni ciklus proizvoda, poput znaka za okoliš EU-a, te njihovo proširenje kako bi se njima obuhvatila i socijalna dimenzija. Primjenom jasnog sustava označivanja porijekla proizvoda i načina njihove proizvodnje potrošačima bi se olakšalo donošenje odluka (50).

5.4.2.

Inicijative odozdo prema gore i višerazinsko upravljanje. Decentralizacija djelovanja na lokalnoj razini putem pouzdanih dionika kao što su gradske uprave i udruženja učinkovit je način za osmišljavanje lokalnih mjera te za približavanje građanima i njihovo konstruktivno uključivanje. Sve veći broj lokalnih tijela raspolaže ozbiljnim strategijama za održivost, a Komisija ih potiče putem nagrada kao što su Nagrada za zelenu prijestolnicu Europe, inicijativa Green City Accord ili nagrada Gradovi EU-a za pravednu i etičku trgovinu. Na te obrasce i trendove vjerojatno će utjecati reakcije na krizu uzrokovanu bolešću COVID-19. Ogledne intervencije u stvarnim kontekstima mogu pružiti informacije ključne za osmišljavanje i provedbu strategije EU-a za održivu potrošnju i stoga bi ih trebalo podržati.

5.4.3.

Oglašavanje i marketing. Trebalo bi se pozabaviti i ulogom oglašavanja i marketinga kako bi ih se odmaklo od konzumerizma i više usmjerilo na trajnost proizvoda i mogućnosti novih načina upotrebe i pritom zabranilo zavaravajuće oglašavanje.

5.4.4.

Obrazovanje. Treba predložiti da se poduka o održivoj potrošnji već u ranoj dobi uključi u školske kurikulume i da se potaknu obrazovne inicijative iz privatnog sektora (npr. one koje promiču potrošačke zadruge) radi poticanja uključenosti građana i promjene kulture.

---

(1)  Proizvođači su odgovorni u svim sektorima, ali se mora prepoznati poseban položaj poljoprivrednika.

(2)  Rezolucija EGSO-a o obnovi i oporavku nakon krize uzrokovane COVID-om 19

(3)  Sustainable development in the EU (Održivi razvoj u EU-u), Eurostat, 2020.

(4)  SL C 106, 31.3.2020., str. 1.

(5)  SL C 47, 11.2.2020., str. 30.

(6)  EEA Europsko izvješće o okolišu – stanje i izgledi, 2020.

(7)  EEA.

(8)  Organizacija „Global Footprint Network”.

(9)  Vandermaesen, T. i sur. (2019.) EU overshoot day – Living beyond nature's limits (Dan prekoračenja EU-a – Život iznad granica prirode). WWF.

(10)  Europsko izvješće o okolišu – stanje i izgledi, 2020.

(11)  Steffen, W. i sur., 2015.

(12)  Kettunen, M., Gionfra, S. i Monteville, M. (2019.).EU circular economy and trade (Kružno gospodarstvo i trgovina EU-a), IEEP Bruxelles/London

(13)  EEA.

(14)  Eurostat.

(15)  UNECE (2018.).

(16)  Rijnhout L., Stoczkiewicz M., Bolger M. (2018.).Necessities for a Resource Efficient Europe (Potrebe za resursno učinkovitom Europom)

(17)  EEA (2018.) Waste prevention in Europe (Sprečavanje nastanka otpada u Europi).

(18)  EEB (2019.) Cool products don't cost the earth (Cool proizvodi ne uništavaju zemlju).

(19)  OECD (2019.).

(20)  Zink, T. i Geyer, R. (2017.).

(21)  Anketa Eurobarometra o sigurnosti hrane, lipanj 2019.

(22)  The external costs of banana production (Vanjski troškovi proizvodnje banana).

(23)  Pigou, A. C. (1920.). The Economics of Welfare („Ekonomija blagostanja”).

(24)  Europska komisija, Strategija za internalizaciju vanjskih troškova, COM(2008) 435 final.

(25)  Eurostat.

(26)  Competition Policy and Sustainability: A study of industry attitudes towards multi-stakeholder collaboration in the UK grocery sector (Politika tržišnog natjecanja i održivost: Studija stavova industrije o suradnji više dionika u sektoru namirnica u Ujedinjenoj Kraljevini) – Fairtrade Foundation.London, UK; travanj 2019.

(27)  Direktiva 2014/24/EU

(28)  Priručnik Europske komisije „Kupujmo zeleno!”.

(29)  Europska komisija, Buying Social (Kupujmo socijalno)

(30)  Obavijest Komisije „Smjernice za javnu nabavu inovativnih rješenja” (2018.)

(31)  Drugim riječima, konkretne promjene u ponašanju za razliku od deklarativne spremnosti ispitanika da promjene vlastito ponašanje (istraživanja o potonjem pitanju saželi su LE Europe i sur. (2018.)

(32)  LE Europe, VVA Europe, Ipsos, ConPolicy i Trinomics (2018.).

(33)  Vidjeti bilješku 1.

(34)  EEA.

(35)  BEUC (2020.)

(36)  SL C 106, 31.3.2020., str. 1.

(37)  Rijnhout L., Stoczkiewicz M., Bolger M. (2018.).

(38)  Ellen MacArthur Foundation (2019.).

(39)  SL C 190, 5.6.2019, str. 9.

(40)  Gerritsen, E. i Underwood, E. (2019.). What the Green Deal means for Europe's biodiversity (Što zeleni plan znači za biološku raznolikost Europe). Allen, B. i Charveriat, C. (2018.)

A meaty challenge (Mesnati izazov). IEEP, Bruxelles.

(41)  SL C 81, 2.3.2018., str. 22.

(42)  Institut za europsku okolišnu politiku (IEEP) i Zaklada za europske napredne studije (FEPS)

(43)  SL C 67, 6.3.2014., str. 23.

(44)  Izvješće Odbora IMCO

(45)  SL C 440, 6.12.2018., str. 165.

(46)  Izvješća OECD-a, civilnog društva i sindikata

(47)  SL C 3, 6.1.2001., str. 2.

(48)  OECD Due Diligence Guidance for Responsible Supply Chains in the Garment and Footwear Sector (Smjernice OECD-a o dužnoj pažnji za odgovorne lance opskrbe u sektoru odjeće i obuće)

(49)  SL C 47, 11.2.2020., str. 30.

(50)  SL C 190, 5.6.2019., str. 9.