9.3.2018   

HR

Službeni list Europske unije

L 67/8

(1)

U slučaju sanacije važno je razlikovati, s jedne strane, početno vrednovanje kojim se utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti za otpis i konverziju instrumenata kapitala odnosno uvjeti za sanaciju i, s druge strane, naknadno vrednovanje, koje je osnova za odluku o primjeni jednog ili više instrumenata sanacije. Kad je riječ o početnom vrednovanju, primjereno je osigurati pravedno i realistično vrednovanje imovine i obveza subjekta kada se utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti za sanaciju, odnosno za otpis ili konverziju instrumenata kapitala. Za potrebe naknadnog vrednovanja, kojim se dobivaju informacije za donošenje odluke o mjerama sanacije, važno je osigurati da se vrednovanje imovine i obveza subjekta, na temelju kojeg se odabiru mjere sanacije i određuje razmjer potencijalnog otpisa ili konverzije instrumenata kapitala u trenutku neodrživosti, temelji na pravednim, opreznim i realističnim pretpostavkama.

(2)

Kako bi se osiguralo pravedno, oprezno i realistično vrednovanje, važno je da se prije bilo koje mjere sanacije ili prije izvršenja ovlasti za otpis ili konverziju instrumenata kapitala u trenutku neodrživosti tim vrednovanjem procijeni učinak događaja i različitih mjera koje bi sanacijsko tijelo moglo poduzeti.

(3)

Procjenitelj bi trebao imati pristup svim izvorima relevantnih informacija i stručnih znanja, kao što su interne evidencije, sustavi i modeli institucije. Sanacijsko bi tijelo u okviru procjene mogućnosti sanacije na temelju članka 15. Direktive 2014/59/EU trebalo procijeniti interne kapacitete i sustave koji bi bili potpora vrednovanju za potrebe sanacije. Procjenitelju bi trebalo biti dopušteno i sklapanje sporazuma o savjetovanju ili uslugama stručnjaka. Savjetovanje ili usluge stručnjaka mogli bi biti bitni primjerice za procjenu razlike u postupanju na temelju članka 36. stavka 8. Direktive 2014/59/EU. Stoga bi sanacijsko tijelo trebalo biti uvjereno da pri sastavljanju takvog popisa procjenitelj ima pristup popisu svih tražbina, uključujući i uvjetne tražbine protiv subjekta, koje su razvrstane prema pravima i redoslijedu prvenstva u redovnom postupku u slučaju insolventnosti, ili odgovarajućim uslugama pravnih stručnjaka.

(4)

Propast ili vjerojatnu propast subjekta može utvrditi nadležno tijelo ili sanacijsko tijelo u skladu s uvjetima iz članka 32. stavka 1. točke (a) Direktive 2014/59/EU. Za potrebe utvrđivanja propasti ili vjerojatne propasti institucije nadležno tijelo trebalo bi razmotriti vrednovanje iz poglavlja II. ove Uredbe, ako je ono već dostupno, i trebalo bi uzeti u obzir smjernice Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA) na temelju članka 32. stavka 6. Direktive 2014/59/EU kojima se promiče konvergencija postupanja pri utvrđivanju tih uvjeta za sanaciju.

(5)

Vrednovanja koja se provode kako bi se nadležnom ili sanacijskom tijelu osigurale informacije na temelju kojih ono utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti za sanaciju odnosno za otpis ili konverziju instrumenata kapitala trebala bi biti usklađena s primjenjivim računovodstvenim i bonitetnim regulatornim okvirom. Procjenitelj bi međutim trebao moći odstupiti od pretpostavki subjektova upravljačkog tijela na temelju kojih su izrađeni financijski izvještaji, ako je to odstupanje u skladu s primjenjivim računovodstvenim i bonitetnim regulatornim okvirom. Ako se odstupi od tih pretpostavki, vrednovanje bi trebalo poduprijeti najboljim dostupnim informacijama i ono bi trebalo biti usklađeno s postojećim nadzornim smjernicama ili drugim općepriznatim izvorima tumačenja računovodstvenih standarda, kako bi se osiguralo pravedno i realistično prezentiranje subjektova financijskog položaja.

(6)

Primjereno je imati pravila kojima se osigurava pravedno, oprezno i realistično vrednovanje na temelju kojeg se dobivaju informacije za odabir i planiranje mjera sanacije ili za utvrđivanje razmjera otpisa i konverzije instrumenata kapitala u trenutku neodrživosti, kako bi se osiguralo potpuno priznavanje svih gubitaka u trenutku primjene instrumenata sanacije ili izvršenja ovlasti za otpis ili konverziju relevantnih instrumenata kapitala. Za konkretne mjere sanacije koje sanacijsko tijelo razmatra trebalo bi odabrati najprimjereniju osnovicu za mjerenje (sadašnja vrijednost ili prodajna vrijednost).

(7)

Primjereno je da se vrednovanjima na temelju kojih se dobivaju informacije za odabir i planiranje mjera sanacije ili za utvrđivanje razmjera otpisa i konverzije instrumenata kapitala u trenutku neodrživosti procijeni ekonomska, a ne računovodstvena vrijednost. Pri tim bi vrednovanjima trebalo razmotriti sadašnju vrijednost novčanih tokova koje subjekt može opravdano očekivati, čak i ako to nalaže odstupanje od računovodstvenog ili bonitetnog okvira za vrednovanje.

(8)

Vrednovanja na temelju kojih se dobivaju informacije za odabir i planiranje mjera sanacije trebala bi pokazati da je od imovine koja se nastavlja držati moguće ostvariti novčane tokove, ali bi ipak trebalo uzeti u obzir potencijalne učinke sanacije na buduće novčane tokove te pravedne, oprezne i realistične pretpostavke o stopama neispunjenja obveza i ozbiljnosti gubitaka. Osim toga, da bi mogao utvrditi vrijednosti dionica nakon konverzije, procjenitelj bi trebao moći uzeti u obzir i opravdanu očekivanu vrijednost franšize.

(9)

S druge strane, ako subjekt nema kapaciteta za držanje imovine ili ako se smatra da je imovinu potrebno ili primjereno prodati radi ostvarenja ciljeva sanacije, vrednovanje bi trebalo pokazati da bi se ti novčani tokovi mogli ostvariti prodajom imovine, obveza ili linija poslovanja, što se procjenjuje tijekom utvrđenog razdoblja prodaje.

(10)

Prodajnu vrijednost trebalo bi općenito tumačiti kao ekvivalent dostupne tržišne cijene koja bi se na tržištu mogla dobiti za određenu imovinu ili skupinu imovine i koja može biti na odgovarajući način umanjena s obzirom na količinu imovine koja se prenosi. Procjenitelj bi međutim, ako je to primjereno s obzirom na mjere koje se poduzimaju u okviru programa sanacije, trebao moći utvrditi prodajnu vrijednost smanjenjem dostupne tržišne cijene za potencijalni popust za ubrzanu prodaju. Ako nema likvidnog tržišta za imovinu, prodajnu bi vrijednost trebalo utvrditi na temelju dostupnih cijena na tržištima na kojima se trguje sličnom imovinom ili na temelju modela izračuna u kojima se primjenjuju dostupni tržišni parametri i, ako je primjereno, popusti zbog nelikvidnosti. Ako se razmatra prodaja poslovanja ili primjena instrumenta prijelazne institucije, pri utvrđivanju prodajne vrijednosti može se uzeti u obzir opravdano očekivana vrijednost franšize.

(11)

Da bi se osigurala usklađenost procjene, koja se zahtijeva člankom 36. stavkom 8. Direktive 2014/59/EU, očekivanog postupanja prema svakom razredu dioničara i vjerovnika da se institucija ili subjekt likvidira u redovnom postupku u slučaju insolventnosti i vrednovanja nakon sanacije na temelju članka 74. te direktive, važno je da procjenitelj prema potrebi primjenjuje kriterije utvrđene za to vrednovanje.

(12)

U privremeno vrednovanje u skladu s člankom 36. stavkom 9. Direktive 2014/59/EU koje je osnova za odluku o poduzimanju odgovarajuće mjere sanacije trebalo bi uključiti zaštitni sloj kojim se utvrđuje približna vrijednost iznosa dodatnih gubitaka. Taj bi se zaštitni sloj trebao temeljiti na pravednoj, opreznoj i realističnoj procjeni tih dodatnih gubitaka. Odluke i pretpostavke na kojima se temelji izračun zaštitnog sloja trebalo bi na odgovarajući način objasniti i obrazložiti u izvješću o vrednovanju.

(13)

Procjenitelj bi pri vrednovanju iz članka 36. stavka 15. točaka (a) i (c) Direktive 2014/59/EU trebao objasniti i obrazložiti ključne pretpostavke, nepouzdanost i osjetljivost vrednovanja u odnosu na te ključne pretpostavke i nepouzdanost. Ako su procjenitelju poznate značajne razlike između pretpostavki primijenjenih pri vrednovanju i pretpostavki na kojima se temelje računovodstvene ili regulatorne informacije, te bi razlike trebalo uključiti u izvješće o vrednovanju. Procjenitelj bi u tom izvješću trebao zabilježiti i sve dodatne informacije koje bi prema njegovu mišljenju bile korisne sanacijskom tijelu.

(14)

Kriteriji utvrđeni ovom Uredbom trebali bi biti utvrđeni isključivo za vrednovanja koja se provode na temelju članka 36. Direktive 2014/59/EU. Tim kriterijima ne bi trebalo zamijeniti ni izmijeniti računovodstvena načela i standarde ili bonitetni regulatorni okvir koji se na subjekte primjenjuje izvan konteksta sanacije. Trebalo bi međutim biti moguće iskoristiti informacije dobivene vrednovanjem kako bi se utvrdilo je li subjekt možda pogrešno primijenio računovodstvene standarde ili bonitetni regulatorni okvir ili kako bi se utvrdile promjene subjektovih računovodstvenih politika, pretpostavki ili prosudbi na kojima se temeljilo mjerenje imovine i obveza. Primjerice, te bi okolnosti trebalo uzeti u obzir pri izradi ažurirane bilance u skladu s člankom 36. stavkom 6. Direktive 2014/59/EU. Procjenitelj bi u tu svrhu trebao na odgovarajući način objasniti razlike između postojeće i ažurirane bilance.

(15)

Ova se Uredba temelji na nacrtu regulatornih tehničkih standarda koji je EBA dostavila Komisiji.

(16)

EBA je provela otvorena javna savjetovanja o nacrtu regulatornih tehničkih standarda na kojem se temelji ova Uredba, analizirala moguće povezane troškove i koristi te zatražila mišljenje Interesne skupine za bankarstvo osnovane u skladu s člankom 37. Uredbe (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (2),

(a)

„vrednovanje” znači procjena vrijednosti imovine i obveza subjekta koju procjenitelj izrađuje u skladu s člankom 36. stavkom 1. Direktive 2014/59/EU ili privremeno vrednovanje koje provodi sanacijsko tijelo ili procjenitelj, ovisno o slučaju, u skladu s člankom 36. stavkom 2. odnosno stavkom 9. te direktive;

(b)

„procjenitelj” znači neovisni procjenitelj u smislu članka 38. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2016/1075 (3) ili sanacijsko tijelo, kada ono provodi privremeno vrednovanje u skladu s člankom 36. stavcima 2. i 9. Direktive 2014/59/EU;

(c)

„subjekt” znači institucija ili subjekt iz članka 1. stavka 1. točaka (b), (c) ili (d) Direktive 2014/59/EU;

(d)

„fer vrijednost” znači cijena koja bi se ostvarila prodajom imovine ili prijenosom obveze u uobičajenoj transakciji između sudionika na tržištu na datum vrednovanja, kako je definirano u relevantnom računovodstvenom okviru;

(e)

„sadašnja vrijednost” znači sadašnja vrijednost novčanih tokova, diskontirana po odgovarajućoj stopi, koje subjekt pod pravednim, opreznim i realističnim pretpostavkama može opravdano očekivati od zadržavanja određene imovine i obveza, uzimajući u obzir čimbenike koji utječu na ponašanje potrošača ili drugih ugovornih strana, ili druge parametre vrednovanja u kontekstu sanacije;

(f)

„prodajna vrijednost” znači osnovica za mjerenje iz članka 12. stavka 5.;

(g)

„vrijednost franšize” znači neto sadašnja vrijednost novčanih tokova koji se mogu opravdano očekivati kao rezultat održavanja i obnove imovine i obveza ili poslovanja i uključuje učinak poslovnih prilika, ovisno o slučaju, uključujući i one koje proizlaze iz različitih mjera sanacije koje je procjenitelj procijenio. Vrijednost franšize može biti veća ili manja od vrijednosti koja proizlazi iz ugovornih uvjeta za imovinu i obveze na datum vrednovanja;

(h)

„vrijednost dionica” znači procijenjena tržišna cijena za dionice koje su prenesene ili izdane koja proizlazi iz primjene općeprihvaćenih metodologija vrednovanja. Ovisno o prirodi imovine ili poslovanja, vrijednost dionica može uključivati i vrijednost franšize;

(i)

„osnovica za mjerenje” znači pristup za utvrđivanje novčanih iznosa kojima procjenitelj prezentira imovinu ili obveze;

(j)

„datum sanacije” znači datum donošenja odluke o sanaciji u skladu s člankom 82. Direktive 2014/59/EU.

(a)

tražbina svakog razreda prema mjerodavnom pravu o insolventnosti te, kada je relevantno i ostvarivo, u skladu s ugovornim pravima zajamčenima imateljima tražbine;

(b)

prihoda koje bi svaka kategorija ostvarila da je subjekt likvidiran u redovnom postupku u slučaju insolventnosti.

Pri izračunu procijenjenih vrijednosti u skladu s prvim podstavkom točkama (a) i (b) procjenitelj prema potrebi može primijeniti kriterije iz članka 4. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2018/344.

(a)

referentni datum koji procjenitelj određuje na temelju datuma koji je što bliži očekivanom datumu odluke sanacijskog tijela o provedbi sanacije subjekta ili o izvršavanju ovlasti otpisa ili konverzije instrumenata kapitala;

(b)

datum sanacije, ako se provodi ex post konačno vrednovanje koje se zahtijeva člankom 36. stavkom 10. Direktive 2014/59/EU;

(c)

datum utvrđen na temelju članka 8. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2016/1401 (4), kad je riječ o obvezama koje proizlaze iz ugovora o izvedenicama.

(a)

ažurirane financijske izvještaje i regulatorno izvješćivanje subjekta izrađene što je bliže moguće datumu vrednovanja;

(b)

obrazloženje ključnih metodologija, pretpostavki i prosudbi kojima se subjekt koristio pri izradi financijskih izvještaja i za regulatorno izvješćivanje;

(c)

podatke iz evidencije subjekta;

(d)

relevantne tržišne podatke;

(e)

zaključke procjenitelja na temelju rasprava s rukovodstvom i revizorima;

(f)

ako su dostupne, nadzorne procjene financijskog stanja subjekta, uključujući informacije dobivene na temelju članka 27. stavka 1. točke (h) Direktive 2014/59/EU;

(g)

procjene kvalitete imovine na razini sektora, ako je to relevantno za imovinu subjekta, te rezultate testiranja otpornosti na stres;

(h)

vrednovanja usporedivih subjekata, koja uz odgovarajuću prilagodbu odražavaju specifične okolnosti subjekta;

(i)

podatke iz ranijih razdoblja, na odgovarajući način prilagođene kako bi se isključili čimbenici koji više nisu relevantni, a uključili drugi čimbenici koji nisu utjecali na te podatke; ili

(j)

analize trendova, koje uz odgovarajuću prilagodbu odražavaju specifične okolnosti subjekta.

(a)

osim kako je predviđeno u članku 36. stavku 9. Direktive 2014/59/EU, informacije iz članka 36. stavka 6. točaka od (a) do (c) te direktive;

(b)

osim kako je predviđeno u članku 36. stavku 9. Direktive 2014/59/EU, informacije iz članka 36. stavka 8. te direktive;

(c)

vrednovanje obveza koje proizlaze iz izvedenica provedeno u skladu s Delegiranom uredbom (EU) 2016/1401;

(d)

sažetak vrednovanja, uključujući obrazloženje u pogledu najbolje procjene jednim brojem, raspona vrednovanja te izvora nepouzdanosti vrednovanja;

(e)

obrazloženje ključnih metodologija i pretpostavki koje je procjenitelj primijenio u postupku vrednovanja, osjetljivosti vrednovanja na izbor metodologija i pretpostavki te, ako je izvedivo, obrazloženje razlika između tih metodologija i pretpostavki i onih primijenjenih u drugim relevantnim vrednovanjima, uključujući moguća prethodna vrednovanja za potrebe sanacije;

(f)

sve dodatne informacije koje bi, prema mišljenju procjenitelja, bile korisne sanacijskom ili nadležnom tijelu za potrebe članka 36. stavaka od 1. do 11. Direktive 2014/59/EU.

(a)

kredite i kreditne portfelje, čiji očekivani novčani tokovi ovise o kapacitetu, spremnosti ili poticaju druge ugovorne strane da izvrši svoju obvezu, pri čemu se ta očekivanja temelje na pretpostavkama povezanima sa stopama dospjelih obveza po kreditima, vjerojatnostima neispunjenja obveza, gubitkom zbog neispunjenja obveza ili sa značajkama instrumenta, posebno ako je to vidljivo iz uobičajene strukture gubitaka za kreditni portfelj;

(b)

ponovno stečenu imovinu, na čije novčane tokove utječe fer vrijednost imovine u trenutku aktivacije povezanog osiguranja ili založnog prava i očekivani razvoj te vrijednosti nakon aktivacije;

(c)

instrumente mjerene po fer vrijednosti, ako utvrđivanje te fer vrijednosti u skladu s računovodstvenim ili bonitetnim zahtjevima o njihovu vrednovanju po tržišnoj vrijednosti ili vrednovanju po modelu više nije primjenjivo ni valjano s obzirom na okolnosti;

(d)

goodwill i nematerijalnu imovinu, pri čemu test umanjenja vrijednosti može ovisiti o subjektivnoj prosudbi, uključujući u pogledu novčanog toka koji je opravdano očekivati, diskontnih stopa i opseg jedinica koje stvaraju novac;

(e)

pravne sporove i regulatorne mjere, zbog kojih iznos i/ili trenutak nastanka očekivanih novčanih tokova mogu biti u različitoj mjeri nepouzdani;

(f)

stavke koje uključuju imovinu i obveze mirovinskog fonda te odgođene porezne stavke.

(a)

gospodarske i sektorske okolnosti koje utječu na subjekt, uključujući relevantna tržišna kretanja;

(b)

poslovni model subjekta i promjene njegove strategije;

(c)

kriteriji koje subjekt primjenjuje u odabiru imovine, uključujući politike osiguranja kredita;

(d)

okolnosti i prakse koji bi mogli dovesti do šokova u plaćanju;

(e)

okolnosti koje utječu na parametre koji se upotrebljavaju za utvrđivanje rizikom ponderirane imovine za izračun minimalnih kapitalnih zahtjeva;

(f)

utjecaj financijske strukture subjekta na njegovu sposobnost zadržavanja imovine tijekom preporučenog razdoblja držanja i kapaciteta subjekta za stvaranje predvidivih novčanih tokova;

(g)

opća ili za subjekta specifična pitanja o likvidnosti ili financiranju.

(a)

promjene u pretpostavkama ili očekivanjima u odnosu na one koje su prevladavale na datum vrednovanja, u skladu s dugoročnim prošlim trendovima i razumno vremensko razdoblje u skladu s razmatranim razdobljem držanja imovine ili razdobljem za oporavak subjekta; ili

(b)

dodatne ili alternativne osnove za vrednovanje ili metodologije koje procjenitelj smatra primjerenima i usklađenima s ovom Uredbom, uključujući u kontekstu procjene vrijednosti dionica nakon konverzije.

(a)

prodajne vrijednosti i razdoblja prodaje uočena u sličnim transakcijama, na odgovarajući način prilagođene kako bi se uzele u obzir razlike u poslovnom modelu i financijskoj strukturi stranaka u tim transakcijama;

(b)

prednosti ili nedostatke određene transakcije koji su specifični za uključene stranke ili za podskup sudionika na tržištu;

(c)

posebne značajke imovine ili poslovanja koje su možda relevantne samo za potencijalnog kupca ili podskup sudionika na tržištu;

(d)

vjerojatni utjecaj očekivane prodaje na vrijednost franšize subjekta.