52020IE1448

EUR-Lex

Access to European Union law

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

EUROPA
EUR-Lex home
EUR-Lex - 52020IE1448 - EN

Help

Search tips

Need more search options? Use the Advanced search

Document 52020IE1448

Help

Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Između transeuropske supermreže i lokalnih energetskih otoka – Prava kombinacija decentraliziranih rješenja i centraliziranih struktura za gospodarski, socijalno i ekološki održivu energetsku tranziciju” (samoinicijativno mišljenje)

EESC 2020/01448

SL C 429, 11.12.2020, p. 85–92 (BG, ES, CS, DA, DE, ET, EL, EN, FR, HR, IT, LV, LT, HU, MT, NL, PL, PT, RO, SK, SL, FI, SV)

HTML

PDF

Official Journal

11.12.2020

Službeni list Europske unije

C 429/85

(samoinicijativno mišljenje)

(2020/C 429/12)

Izvjestitelj:	Lutz RIBBE
Suizvjestitelj:	Thomas KATTNIG

Odluka Plenarne skupštine:	20.2.2020.
Pravni temelj:	pravilo 32. stavak 2. Poslovnika
	(samoinicijativno mišljenje)
Nadležna stručna skupina:	Stručna skupina za promet, energiju, infrastrukturu i informacijsko društvo
Datum usvajanja u Stručnoj skupini:	3.9.2020.
Datum usvajanja na plenarnom zasjedanju:	18.9.2020.
Plenarno zasjedanje br.:	254
Rezultat glasovanja (za/protiv/suzdržani):	216/2/2

1. Zaključci i preporuke

1.1.

Na pitanje koliko će budući energetski sustav EU-a biti centraliziran ili decentraliziran politika još nije dala odgovor. Ni Komisija ni države članice nisu se u tom pogledu izjasnile. Jasno je samo da je tek pojava obnovljivih energija uopće omogućila decentralizirane strukture.

1.2.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) u mnogim je mišljenjima naglasio koliko je bitno prepoznati da energetska tranzicija nije samo tehnološko pitanje, već i ozbiljan socijalni i politički izazov. Treba zajamčiti sudjelovanje radnika, sindikata i potrošača u toj energetskoj tranziciji, koje obećavaju tvorci politika, te EGSO odlučno poziva da se to i učini. Međutim, i u tom pogledu Komisija i države članice više pitanja ostavljaju otvorenima nego što na njih daju odgovor. Štoviše, postojećim inicijativama energetske politike spriječit će se široko sudjelovanje građana, umjesto da ga se potakne.

1.3.

EGSO je uvjeren da će budući europski energetski sustav sadržavati i centralizirane i decentralizirane elemente. Međutim, to ne smije dovesti do voluntarizma. Potrebna je jasna ciljna vizija o tome treba li prvenstveno težiti decentralizaciji ili centralizaciji. To je stoga što je za energetsku tranziciju u Europi prvenstveno potrebna sigurnost ulaganja, kako za javne tako i za privatne aktere. To se može postići samo jasnim temeljnim odlukama.

1.4.

U decentraliziranom energetskom sustavu nastaju slični troškovi kao u centraliziranom. Međutim, oni nastaju za različite komponente sustava: u centraliziranom sustavu odnose se pretežito na velika postrojenja i prijenosne sustave, dok ih u decentraliziranom sustavu, osim malih postrojenja za proizvodnju energije, uzrokuju prije svega opcije fleksibilnosti, koje su također u rukama potrošača. Osim toga, veću ulogu imaju distribucijske mreže, pogotovo inteligentne mreže, koje su preduvjet za pametna tržišta, a time i za to da pojedinačni akteri ponašanje prilagode sustavu. Taj tehnološki razvoj omogućuje veću autonomiju i samoregulaciju decentraliziranih mrežnih jedinica.

1.5.

S time su povezane razlike u raspodjeli stvaranja vrijednosti, pa time i različite gospodarske i socijalne posljedice. U centraliziranom sustavu stvaranje vrijednosti obično je koncentrirano na mali broj sudionika. U decentraliziranom sustavu potrošači mogu sudjelovati u stvaranju vrijednosti kao aktivni kupci, građanske energetske zajednice, poljoprivrednici, MSP-ovi i komunalna poduzeća.

1.6.

Stoga pitanje kako će se usmjeriti novi energetski sustav nije samo tehničko, nego prije svega političko pitanje: u „pravednoj i poštenoj tranziciji” riječ je o tome tko će moći (i tko bi trebao) imati koju ulogu, a time, konkretnije, i o pitanju tko će u budućnosti moći i smjeti zarađivati novac na energiji, pa stoga i o tome tko će moći ekonomski sudjelovati u energetskoj tranziciji. To će pitanje također odrediti u kojoj će mjeri energetska tranzicija potaknuti inovacije.

1.7.

Važne naznake o smjeru kojim bi zapravo trebao krenuti taj razvoj navedene su u paketu za čistu energiju. On se bavi energetskom unijom čiji je cilj (među ostalim) smanjenje uvoza energije i „s građanima u središtu interesa, u kojoj građani preuzimaju odgovornost za energetsku tranziciju, upotrebljavaju nove tehnologije namijenjene za smanjivanje njihovih računa i aktivno sudjeluju na tržištu […] [te postaju] aktivni proizvođači i sudionici na tržištu.”.

1.8.

EGSO, pak, smatra da su Komisija i skoro sve države članice u zadnjih pet godina propustile uistinu razjasniti buduće strukture i podjelu zadaća.

1.9.

I Vijeće je dosad malo pridonijelo tome da se energetsku politiku dovoljno razjasni. U tom kontekstu EGSO izražava žaljenje zbog toga što njemačko predsjedništvo Vijeća jednostrano polaže nade u tehnologije (kao što su vjetroelektrane na moru ili vodik iz obnovljivih energija), dok se u potpunosti zanemaruju s time povezana važna strukturna pitanja. EGSO želi jasno naglasiti da treba uzeti u obzir posljedice takvih tehnoloških preferenci: koncentraciju na mali broj sudionika i golema ulaganja u prijenosne kapacitete, dakle u prirodne monopole.

1.10.

Za potpuno sudjelovanje novih aktera na tržištu preduvjet je to da imaju pristup svim relevantnim tržištima električne energije, osobito tržištima fleksibilnosti. To nije slučaj gotovo ni u jednoj državi članici. Stoga se države članice hitno pozivaju da prilagode svoje regulatorne okvire kako bi osnovne ideje paketa za čistu energiju došle do punog izražaja i da bi se osigurale jednake mogućnosti. Tada će i regionalna tržišta moći zahvaljujući digitalizaciji ostvarivati visokoučinkovita rješenja i, ako se pametno povežu, pridonositi stabilnoj i otpornoj sigurnosti opskrbe.

1.11.

Što se tiče gospodarskih i socijalnih posljedica, EGSO ponavlja svoje stajalište da decentralizirani energetski sustavi mogu pružiti važne poticaje regionalnom razvoju i otvaranju novih, kvalitetnih i kvalificiranih radnih mjesta u regijama (1).

1.12.

Iako tvorci politika djelomično rješavaju problem ranjivih potrošača i energetskog siromaštva, ne utvrđuju se moguća rješenja niti se problem povezuje s budućim oblikovanjem energetskog sustava. Nadalje, EGSO poziva Komisiju da u cilju boljeg evidentiranja energetskog siromaštva predloži uvođenje zajedničkih kriterija za njegovu definiciju i zajedničkih pokazatelja na europskoj razini. Države članice moraju razviti više statističkih alata koji bi omogućili da se djelotvornije utvrde siromašna kućanstva. Istodobno se valja pobrinuti za to da kućanstva s niskim prihodima imaju mogućnost provesti mjere energetske učinkovitosti kako bi smanjila svoju potrošnju energije.

1.13.

Postavlja se temeljno pitanje ne bi li ta kritična infrastruktura tj. elektroenergetska mreža kao prirodni monopol i radi održive sigurnosti opskrbe morala pripadati javnomu sektoru, osobito s obzirom na to da je uspostavljena i proširena s pomoću ogromnih javnih sredstava. To bi pitanje trebalo dodatno pojasniti u posebnom mišljenju EGSO-a.

1.14.

U okviru plana za oporavak i VFO-a za razdoblje 2021. – 2028. sada se u energetsku infrastrukturu i tehnologiju ulažu stotine milijardi eura. Nužno je osigurati da se ta ulaganja doista koriste u cilju ostvarivanja energetske tranzicije koja je usmjerena na građane, a ne na one koji su uključeni u fosilni energetski sustav. EGSO poziva Komisiju, Vijeće i Europski parlament da se što prije uključe u opsežan i strukturiran dijalog s civilnim društvom i lokalnim i regionalnim vlastima kako bi se razjasnila pitanja postavljena u ovom samoinicijativnom mišljenju.

2. Kontekst predmetnog samoinicijativnog mišljenja

2.1.

Europa se nalazi usred teškog procesa transformacije prema klimatskoj neutralnosti, koja bi se trebala ostvariti u 2050. Za to je potrebna velika preobrazba energetskog sustava. To će, među ostalim, uključivati temeljite tehnološke promjene, ali i strukturnu problematiku u proizvodnji, trgovini i stavljanju na tržište te procese društvenopolitičkih promjena. Međutim, točan karakter i doseg tih promjena još nisu konačno razjašnjeni. Bitno je prepoznati da energetska tranzicija nije samo tehnološko pitanje nego i ozbiljan socijalni izazov. Potrebno je osigurati sudjelovanje radnika i sindikata te potrošača u toj energetskoj tranziciji.

2.2.

Zadnjih je godina Komisija izdala mnogo političkih memoranduma i donijela mnogo novih pravila. EGSO je sve pojedinačno komentirao te u većini slučajeva pozdravio i podržao. Međutim, istovremeno je kritizirao činjenicu da su mnoge od tih izjava nedovoljno određene i konkretne.

2.3.

Jasno je da je raspravu o pitanju centraliziranih ili decentraliziranih struktura u energetskom sektoru uopće omogućila pojava obnovljivih energija. Obnovljive energije (solarna energija, energija vjetra i energija iz biomase) decentralizirane su i široko dostupne te zahtijevaju relativno niska ulaganja, dok nuklearne elektrane ili elektrane na ugljen čine velike centralizirane strukture.

2.4.

Nije jasno kako valja postupati s obnovljivim energijama. Osobito je nejasno namjerava li Komisija integrirati obnovljive energije u postojeći sustav ili preobraziti tržište.

2.5.

EGSO je ukazao na to da smatra kako se ne radi prvenstveno o „integraciji” obnovljivih energija u postojeći sustav opskrbe energijom te da pod „temeljitom promjenom” podrazumijeva mnogo više od pukog udruživanja nacionalnih sustava u europsku mrežu i značajnog povećanja udjela obnovljivih energija; to znači i da će sadašnji, konvencionalni izvori energije (uključujući prirodni plin) imati tek prijelaznu ulogu.

2.6.

Potpuno novi energetski sustav zahtijeva mnogo širu lepezu sudionika. Nadalje, distribucijske mreže dobivaju sve više važnosti i u svakom se slučaju moraju preobraziti u „pametne mreže”: informacije o aktualno relevantnom stanju mreže moraju sudionicima na tržištu biti dostupne u pouzdanom, jasno razumljivom i vremenski (a po potrebi i mjesno) vrlo preciznom obliku. U toj viziji pametne mreže čine preduvjet za pametna tržišta koja pružaju učinkovite poticaje za ponašanje prilagođeno sustavu.

2.7.

U paketu mjera za energetsku uniju Komisija govori o novoj ulozi dosadašnjeg „pasivnog” potrošača: „Što je najvažnije, naša je vizija energetska unija s građanima u središtu interesa, u kojoj građani preuzimaju odgovornost za energetsku tranziciju, upotrebljavaju nove tehnologije namijenjene za smanjivanje njihovih računa i aktivno sudjeluju na tržištu te u kojoj su osjetljive skupine potrošača zaštićene (2).”

2.8.

Međutim, još nije pojašnjeno pitanje što to konkretno znači. Razlog je tomu i činjenica da se ne pravi razlika između industrijskih i komercijalnih potrošača s jedne strane i privatnih kućanstava s druge strane, a u slučaju ovih potonjih ni između socijalno, pa stoga ni između tehnički bolje situiranih privatnih potrošača i tehnički slabije opremljenih kućanstava. Barem se može zaključiti da u budućnosti potrošači više ne bi smjeli biti samo primatelji energije (koji je plaćaju). Trebalo bi im omogućiti ne samo jednostavniju promjenu dobavljača i/ili fleksibilniji odgovor na tržišne signale nego i pristup svim relevantnim tržištima električne energije. Stvoreni su koncepti kao što su aktivni kupac, potrošač vlastite energije, energetska zajednica građana i zajednica obnovljive energije te su tim novim akterima dodijeljena određena prava, a da se ne može razaznati u kojem bi obliku oni stvarno trebali sudjelovati na tržištu, tj. koliko bi tržište trebalo postati doista otvorenim i liberalnim te kako postupati s onim potrošačima koji nemaju financijskih ili pravnih sredstava za sudjelovanje u njemu (vidjeti točku 5.6).

2.9.

Također se ukazuje na problem ranjivih potrošača i energetskog siromaštva, ali se ne pokazuju nikakva stvarno moguća rješenja. Nadalje, EGSO poziva Komisiju da, kao prvi korak prema boljemu evidentiranju energetskog siromaštva, predloži uvođenje zajedničkih kriterija za njegovu definiciju i zajedničkih pokazatelja na europskoj razini. Kako bi se ta definicija prilagodila različitim nacionalnim okolnostima, države članice morale bi razviti više statističkih instrumenata koji omogućuju učinkovito usmjeravanje na siromašna kućanstva.

2.10.

Dakle, EGSO smatra da je Komisija u zadnjih pet godina pružila tek vrlo malo jasnoće u pogledu buduće strukture i podjele zadaća. Najvažnije je, međutim, to da su i države članice pokazale tek vrlo malo spremnosti ili čak potpunu nespremnost za prilagodbu svojih regulatornih okvira. U mnogim državama članicama potrošači, jednako kao i mala poduzeća i građanske energetske zajednice, još uvijek nemaju pristup tržištima električne energije.

2.11.

Međutim, budući da je nova Komisija u okviru zelenog plana stavila „klimatsku neutralnost” na vrh dnevnog reda i da će se planom oporavka stotine milijardi eura uložiti u ponovnu izgradnju gospodarstva i u stvaranje i očuvanje kvalitetnih radnih mjesta u Europi, EGSO smatra apsolutno neophodnim da se u kratkom roku (!) u širokom društvenom i političkom diskursu pojasni pitanje koliko je „centraliziranih struktura” nužno te koliko se decentraliziranih struktura u danom slučaju čini mogućim i razumnim. Predmetnim samoinicijativnim mišljenjem nastoji se potaknuti ta rasprava.

2.12.

Iz krize izazvane bolešću COVID-19 može se naučiti da je nužno dovoljno brzo djelovati prije pojave eskalacije. Komisija procjenjuje da su samo za ostvarivanje trenutačno važećih klimatskih i energetskih ciljeva do 2030. potrebna dodatna ulaganja u iznosu do čak 260 milijardi EUR godišnje. To neće biti moguće provesti bez socijalno pravednih rješenja i bez ogromnog povećanja javnih ulaganja u razvoj obnovljivih energija, spremnike energije, toplinsku sanaciju, javni prijevoz, istraživanje i razvoj itd. U takvoj situaciji kriza izazvana bolešću COVID-19 pokazuje nove putove. Privremeno stavljanje izvan snage europskih pravila o dugu i deficitu mora vrijediti i za svladavanje klimatske krize. Međutim, sredstva se moraju koristiti tako da se postigne cilj stavljanja građana u središte energetske tranzicije, čime se potiče i regionalno gospodarstvo.

2.13.

Kako bi se izbjegla pogrešna i promašena ulaganja, potrebno je otkloniti postojeće nejasnoće i proturječnosti u pogledu ključnih struktura novog energetskog sustava, tržišnih struktura, tržišnih uloga i tržišnih pravila i prije svega što prije zaustaviti socijalne posljedice po radnike i potrošače. Pritom ključnu ulogu ima pravedna raspodjela tereta ulaganja, a isto vrijedi i za pravednu raspodjelu moguće dobiti.

3. Važnost jasnog opredjeljenja za decentralizaciju ili protiv nje radi sigurnosti ulaganja

3.1.

Novi energetski sustav vjerojatno će imati i centralizirane i decentralizirane elemente, i to ne samo zato što kategorizacija pojedinog elemenata u centralizirani ili decentralizirani nije uvijek jasna. Tako je, primjerice, nejasno može li se kopnena vjetroelektrana s instaliranom snagom većom od 30 megavata i dalje smatrati„decentraliziranom”. Ipak, za učinkovito oblikovanje transformacije energetskog sustava od velike je važnosti pitanje treba li novi energetski sustav oblikovati pretežito prema načelima decentralizacije ili načelima centralizacije.

3.2.

Naime, o pitanju iznesenom u točki 3.1. ovisi prioritizacija i provedba različitih ulagačkih odluka javnih tijela te privatnih financijera i ulagača. Rizik od „propalih ulaganja” može se izbjeći samo ako tvorci politika pravodobno i jasno donesu načelnu odluku o tome bi li energetska tranzicija trebala biti prvenstveno centralizirana ili decentralizirana.

3.3.

Temeljna misao postojećeg centraliziranog energetskog sustava glasi da ne bi smjelo nastajati zagušenje u prijenosu električne energije i da bi svi sudionici na tržištu morali biti u stanju djelovati kao da je moguć neograničen prijenos unutar sustava. Time prijenosni sustavi dobivaju ključnu ulogu za energetski sustav. Osim ideje o europskoj „bakrenoj pločici”, tj. paneuropskoj elektroenergetskoj mreži bez fizičkih ograničenja, postoji i predodžba o povezivanju europskog međusobno povezanog sustava s južnoazijskim i istočnoazijskim mrežama.

3.4.

3.5.

Iz toga slijedi da u centraliziranom sustavu ni mjesto proizvodnje ni mjesto opcija fleksibilnosti ne bi smjeli biti relevantni za stvarna zbivanja na tržištu. Ni mjesto proizvodnje ni mjesto potrošnje ne bi ni u kojem slučaju smjeli proizlaziti iz prijenosne infrastrukture. Naprotiv, prijenosna infrastruktura slijedi strukturu i mjesta proizvodnje i potrošnje.

3.6.

S druge strane, decentralizirani energetski sustav podrazumijeva takav sustav u kojem se proizvodnja (i skladištenje) električne energije koja se koristi za električne, toplinske i mobilne primjene nalazi što bliže mjestu potrošnje; obnovljivi izvori energije to omogućuju. Iz toga slijedi takvomu sustavu svojstveni krajnje minimalizirani prijenos električne energije, pa time i smanjenje gubitaka u prijenosu. Nestabilnost u proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora stavlja elektroenergetske mreže pred nove izazove. Tako distribucijske mreže uslijed decentralizacije dobivaju sve važniju ulogu u održavanju stabilnosti i sigurnosti opskrbe.

3.7.

U decentraliziranom sustavu zagušenje mrežne infrastrukture načelno se ne smatra problemom čije je otklanjanje prioritetno. Naprotiv, decentralizirani sustav oslanja se na lokalne opcije fleksibilnosti kojima se pridonosi izravnoj kompenzaciji fluktuacija u proizvodnji. Te opcije fleksibilnosti obuhvaćaju ne samo spremnike energije i pomicanje opterećenja s vremena visoke na vremena niske potrošnje nego i proizvodnju toplinske iz električne energije i e-mobilnost. Povezivanje sektorâ ima mnogo veću ulogu u decentraliziranom nego u centraliziranom sustavu. Osim toga, takozvana tržišta fleksibilnosti imat će mnogo važniju ulogu nego u centraliziranom elektroenergetskom sustavu.

3.8.

U decentraliziranom energetskom sustavu je neovisnost od mrežne infrastrukture veća, što prema studijama dovodi i do veće otpornosti na napade izvana, primjerice na kiberkriminalitet, barem ondje gdje se postigne samodostatnost energetskog otoka. Stoga povećana ulaganja u distribucijske mreže osiguravaju stabilnu opskrbu i veću otpornost na kiberkriminalitet.

3.9.

Dakle, europskim energetskim politikama mora se odgovoriti na sljedeća pitanja:

—

Bi li ulagači trebali pretpostaviti da će novi energetski sustav biti strukturiran od baze prema vrhu? To znači da bi se lokalni viškovi i manjkovi električne energije kompenzirali prvenstveno lokalnim opcijama fleksibilnosti. Samo kada to iz ekonomskih ili tehničkih razloga ne bi bilo moguće, električna energija prenosila bi se i na veće udaljenosti.

—

Ili bi ulagači trebali pretpostaviti strukturu od vrha prema bazi? To znači da je razvoj prijenosnih sustava prioritet. U tom modelu morao bi biti omogućen prijenos gotovo svakog kilovatsata. Dakle, ako se fluktuacije uopće budu morale kompenzirati, mjesto opcija fleksibilnost bilo bi zadano mrežnom infrastrukturom. To u biti znači nastavak postojećih politika izgradnje mreže uz istovremenu zamjenu fosilnih i nuklearnih elektrana što većim alternativnim proizvodnim parkovima (primjeri: DESERTEC, vjetroelektrane na moru, vrlo velike kopnene vjetroelektrane).

Pojašnjenje tih pitanja hitno je potrebno jer su u oba pristupa potrebna golema ulaganja, ali u različitim područjima: u centraliziranom sustavu novac je prvenstveno usmjeren u prijenosne sustave, a u decentraliziranom sustavu u manje, razdijeljene opcije fleksibilnosti.

3.10.

Pitanja navedena u točki 3.9. implicitno se odnose na strukturu i koncept novog energetskog tržišta. To je prepoznato i u Uredbi (EU) 2019/943 Europskog parlamenta i Vijeća (3) o unutarnjem tržištu električne energije. Međutim, u njoj se ne donosi odluka o tome, nego se to prepušta državama članicama.

Vrlo je upitno je li to dovoljno za ostvarenje europske energetske tranzicije. Naime, u mnogim državama članicama pravni okvir trenutačno ne odgovara u potpunosti ciljevima na kojima se temelji paket za čistu energiju.

3.11.

Iza pitanja navedenih u točki 3.9. krije se vrlo političko pitanje: riječ je o tome tko će u novom energetskom sustavu u budućnosti moći i smjeti zarađivati novac, pa stoga i o tome tko će moći ekonomski sudjelovati u energetskoj tranziciji. Primjerice, njemačko predsjedništvo Vijećem jednostrano polaže nade u tehnologije (vjetroelektrane na moru i vodik iz obnovljivih energija). Ne uzima se u obzir da će te tehnologije dovesti do tržišne koncentracije proizvođača na mali broj sudionika i iziskivati golema ulaganja u prijenosne kapacitete, dakle u prirodne monopole, a možda i očuvati ili čak pojačati energetsku ovisnost Europe. S druge strane, pitanje kako staviti građane u središte energetske politike nije na dnevnom redu.

4. Kriteriji odlučivanja za (de)centralizaciju ili protiv nje

4.1.

Izjava iz točke 3.10 ključna je za društvenopolitičko odlučivanje. Međutim, ona se u političkoj raspravi ne tematizira otvoreno i iskreno, nego uvijek pada u drugi plan iza navodno „racionalnih” argumenata:

4.1.1.

energetska tranzicija zahtijeva od velikih poduzeća za opskrbu energijom da promijene svoj poslovni model. Međutim, očito je mnogim velikim poduzećima za opskrbu energijom lakše da svoje stare (centralne) velike elektrane zamijene takvim postrojenjima za proizvodnju obnovljivih energija koja su također projektirana kao centralna i katkad dimenzionirana na tek neznatno manju snagu. U tom bi se slučaju mogle zadržati i s njima povezane distribucijske strukture. S druge strane, decentralizacija bi uzrokovala mnogobrojne radikalne izmjene, tako da bi se velika poduzeća za opskrbu energijom, za razliku od malih i srednjih poduzeća za opskrbu energijom te komunalnih poduzeća, našla u znatno težoj situaciji.

4.1.2.

Slično vrijedi i za operatore prijenosnih sustava: nemaju interesa da diljem Europe prenose manje količine električne energije jer, naposljetku, žive od prijenosa električne energije.

Troškovna argumentacija

4.2.

Kako postići najvišu moguću razinu sigurnosti opskrbe uz najniže troškove, s pravom se smatra ključnim kriterijem. Na uvjerljiv način može se zaključiti i pokazati u modelima da su troškovi prijenosa viši u centraliziranom nego u decentraliziranom sustavu. S druge strane, troškovi za proizvodnju i skladištenje energije, pomicanje opterećenja te redispečiranja niži su u centraliziranom nego u decentraliziranom sustavu.

4.3.

U nizu studija međusobno su uspoređivane te razlike u troškovima. Međutim, one ne daju jasne rezultate jer razlike između troškovnih koristi u decentraliziranom i centraliziranom sustavu nisu posebno velike te u pojedinostima znatno ovise o temeljnim pretpostavkama. Valja podsjetiti na to da je Zajednički istraživački centar EU-a već 2016. utvrdio kako bi se oko 80 % Europljana moglo jeftinije opskrbljivati električnom energijom dobivenom iz vlastitih fotonaponskih sustava nego električnom energijom isporučenom iz mreže; a odonda su cijene fotonaponskih sustava i dalje znatno padale!

4.4.

Dakle, pukim razmatranjem troškova sustava nije moguće riješiti načelno pitanje bi li ulaganja trebalo prioritetno usmjeriti u projekte centraliziranog ili u projekte decentraliziranog energetskog sustava te koje bi se odgovarajuće smjernice trebale utvrditi regulatornim sustavom.

4.5.

Stoga se postavlja pitanje koji bi se alternativni kriteriji, osim pukog razmatranja ušteda na troškovima, mogli upotrijebiti za načelnu odluku za prvenstveno decentralizirani ili prvenstveno centralizirani oblik novog energetskog sustava, koja je s gledišta ulagača neophodna.

Različita dodana vrijednost

4.6.

Dodana vrijednost razlikuje se strukturno: u centraliziranom sustavu ona pretežito pruža korist većim postrojenjima i prirodnim monopolima, dok u decentraliziranom sustavu pretežito odlazi manjim postrojenjima, pogotovo opcijama fleksibilnosti kakve se često upotrebljavaju u decentraliziranom sustavu, kao što su baterijski spremnici, toplinske crpke, miniblokovi za grijanje i dvosmjerno punjivi električni automobili („Vehicle-to-Grid”). Stoga će u privatnim kućanstvima vrlo često biti prisutne opcije fleksibilnosti. Usto su i postrojenja za proizvodnju električne energije često u rukama pojedinaca, poljoprivrednika, novoosnovanih MSP-ova, energetskih zadruga, općinskih i gradskih komunalnih poduzeća itd. Zato u decentraliziranom energetskom sustavu sudionici u stvaranju vrijednosti nisu isti kao u centraliziranom sustavu: aktivni potrošači u decentraliziranom sustavu imaju daleko veću ulogu.

4.7.

Decentralizirani energetski sustav teško je i zamisliti bez tako širokog društvenog sudjelovanja. Stoga je decentraliziranom sustavu svojstvena aktivnija uloga potrošača, sve do uloge proizvođača-potrošača, koja ima smisla i zbog prihvatljivosti i radi jačanja regionalnog gospodarstva.

4.8.

Budući da Komisija stvarno želi stvoriti energetsku uniju s građanima u središtu i doista želi da u regijama nastanu nova radna mjesta i da se energetskom tranzicijom u mnogim regijama Europe potakne gospodarstvo, mora se odlučiti za decentralizirani energetski sustav. To je važno i kako bi se prebrodila kriza uzrokovana COVID-om 19.

5. Gospodarske i socijalne posljedice odabira centraliziranog ili decentraliziranog sustava

5.1.

U pogledu dodane vrijednosti decentralizirani sustav znači da se potrošači iz platitelja pretvaraju u aktere koji sudjeluju u stvaranju vrijednosti u energetskom sektoru, dakle zarađuju ili štede novac, zbog čega se mora otvoreno i iskreno raspravljati o pitanju postavljenom u točki 3.10, tj. tko će u budućnosti smjeti zarađivati na energiji.

Proširenjem shvaćanja proizvodnje za vlastitu potrošnju ona se paketom za čistu energiju proširuje pojmovno i definicijski: odsad će proizvođačima-potrošačima moći postajati ne samo oni potrošači s vlastitim zemljištem i vlastitom nekretninom, nego će, primjerice, proizvodnja-potrošnja postati temom i za najmoprimce ili stanare višestambenih zgrada te za opskrbu objekata i gradskih četvrti, pa čak i poslovnih ili industrijskih parkova. Upravo u tim slučajevima neophodno je pametno umrežavanje pojedinačnih proizvodnih i skladišnih kapaciteta te pojedinačnih potrošača u okviru virtualne elektrane ili preko pametne mikromreže. Zato će se zahtjevi prema lokalnim i regionalnim operatorima distribucijskih mreža stalno povećavati.

5.2.

Proizvođač-potrošač postat će integralnim sastavnim dijelom energetskog sustava samo ako stvarno bude imao pristup svim relevantnim tržištima električne energije. Aktivni potrošači moraju imati mogućnost da fleksibilnost koju steknu baterijskim spremnicima, upravljanjem opterećenjem, električnim automobilima, toplinskim crpkama itd. stavljaju na raspolaganje i sustavu. Za to su potrebna posebno konfigurirana tržišta, koja u većini država članica još nisu dostupna.

5.3.

Energetska tranzicija koja vodi do decentraliziranog energetskog sustava često se ne naziva pukom ekološkom, nego socijalno-ekološkom transformacijom. Naime, decentraliziranom energetskom tranzicijom pružaju se važni poticaji za lokalno i regionalno gospodarstvo, radna mjesta u malim i srednjim poduzećima te jačanje kupovne moći na lokalnoj razini. Stoga je još znakovitije što mnoge države članice ustraju na onim strukturama u svojim energetskim sustavima koje sprečavaju te pozitivne učinke. Istodobno se mora voditi računa o tome da radna mjesta koja se budu otvarala pružaju kvalitetna zaposlenja s visokom razinom socijalne sigurnosti.

5.4.

Kako bi takvi poticaji stvarno donosili korist svim stanovnicima pojedinih regija, a ne samo onima koji su bogati resursima, prvenstveno bi trebalo pospješivati one projekte koji će dovesti do stvaranja zajednica potrošača energije u kojima mogu sudjelovati pojedinci s malim kapitalom, prihodom ili vlasništvom (vidjeti i mišljenje EGSO-a TEN/660 (4)). Koncepti za to već postoje. Međutim, njihova provedba mora se u državama članicama promicati mnogo odlučnije nego dosad. To je vrlo hitno jer decentraliziranost ne smije dovesti do stvaranja dvoklasnog energetskog društva. Sudjelovanje može biti učinkovito sredstvo protiv energetskog siromaštva u onoj mjeri u kojoj se osobama s niskim prihodima i malim resursima omogućuje pristup zajednicama potrošača energije čak i izravnim potporama jer će se tada oni koji su dotad teško podnosili visoke troškove energije osjetno rasteretiti zahvaljujući znatno nižim troškovima obnovljivih energija.

5.5.

Ranjivi potrošači i energetsko siromaštvo ozbiljan su problem koji se vjerojatno neće moći načelno riješiti ni u centraliziranom ni u decentraliziranom energetskom sustavu. Međutim, zbog postupnog smanjivanja troškova postrojenja za proizvodnju obnovljivih energija i spremnika električne energije ti će se problemi moći lakše ublažiti u decentraliziranom nego u centraliziranom sustavu. Naime, korištenje obnovljivih energija i spremnika energije u okviru rješenja za gradske četvrti mogu dovesti do trajnog smanjenja računa za energiju i oslobađanja potrošača od cjenovne ovisnosti ne samo o poduzećima za opskrbu energijom, već i o operatorima mreža. Međutim, za to su potrebne aktivne politike kojima se podupire razvoj odgovarajućih koncepata. Istodobno se valja pobrinuti za to da kućanstva s niskim prihodima imaju mogućnost provesti mjere energetske učinkovitosti kako bi smanjila svoju potrošnju energije.

5.6.

Nadalje, proširene mogućnosti sudjelovanja ne smiju se iskorištavati kao izlika za zanemarivanje prava potrošača. Ta se prava moraju ojačavati i po potrebi prilagođavati novim poslovnim modelima.

5.7.

Naposljetku, valja obratiti pozornost na centre potrošnje: velegradove i velike industrijske potrošače električne energije. Kako bi se mogli opskrbljivati sigurno i povoljno, treba ih zajedno s njihovim neposrednim okolnim područjima objedinjavati u energetske regije. Slično vrijedi i za energetske otoke. Energetske regije poprimat će oblik koncentričnih krugova uokolo centara potrošnje. Kako bi okolno područje ostvarilo svoj puni potencijal za korištenje obnovljivih energija, potrebni su ciljani poticaji. Njih mogu činiti, primjerice, smanjene naknade za mrežu koje se primjenjuju kada energetska regija opskrbljuje samu sebe. Pozitivna posljedica takve arhitekture sustava sastoji se u jačanju regionalnih gospodarskih struktura, što bi moglo biti važno upravo za gospodarski poredak nakon krize izazvane bolešću COVID-19.

6. Energetski sustav budućnosti

6.1.

Novi energetski sustav više ne bi smio biti osmišljen „odozgo prema dolje” (od velikih elektrana do potrošača), nego („odozdo prema gore”) kao mreža mnogih „proizvodnih i opskrbnih otoka” električne i toplinske energije iz obnovljivih izvora (energija zgrada), u kojima iznimno važnu ulogu imaju distribucija električne i toplinske energije te upravljanje potrošnjom (uključujući skladištenje).

6.2.

Na taj se način može uspostaviti dostatna i sigurna opskrba za sve regije u Europi (5). To bi u pogledu željene nove široke lepeze sudionika značilo da pored uspostavljenih struktura (vele)prodaje nastaju i potpuno novi decentralizirani načini stavljanja na tržište i sustavi upravljanja energijom.

6.3.

Zahvaljujući uzletu inovacija na području informacijskih tehnologija, u tehnici proizvodnje i pohrane energije, u distributivnom sustavu te u tehnici zgrada, nastali su brojni takvi „proizvodni i opskrbni otoci”, koji su se prije samo nekoliko godina činili nezamislivima. Pojedinci, tvrtke, udruženja (poput energetskih zadruga) ili općine (komunalna poduzeća) dosjetili su se nekolicine samoodrživih, odnosno djelomično samoodrživih rješenja, zbog kojih su u manjoj mjeri ovisni o tradicionalnim ponudama i trgovinskim tokovima. Važno je prepoznati tu paralelu između tehničkog i društvenog razvoja. Oboje pokazuje u istom smjeru, odnosno u smjeru snažnije autonomije i samoupravljajućih decentraliziranih mrežnih jedinica.

6.4.

Pojačana lokalna proizvodnja i izravna komercijalizacija pozitivne su i zbog toga što se na taj način gubici u mreži mogu ograničiti. Državna agencija za mreže u Njemačkoj o toj je temi objavila sljedeće (6): „Očito je da će tranzicija sustava za opskrbu električnom energijom biti najuspješnija ako svi sudionici blisko surađuju. […] Treba poticati pristup potrošnje što veće količine energije na mjestu proizvodnje […] jer se u tom slučaju gubici u vodovima svode na minimum.”

6.5.

Komisija sukladno tome mora osmisliti trgovački sustav na osnovi željene energetske infrastrukture, a ne pokušavati potrebne izmjene energetske infrastrukture oblikovati na način da budu kompatibilne s aktualnim trgovačkim sustavom.

6.6.

Ipak, treba voditi računa o iskustvima mnogih zemalja u kojima su neki akteri na tržištu, na primjer strateški ulagači, pažljivo odabrali najunosnije dijelove sektora tržišta proizvodnje energije kako bi ostvarili maksimalnu korist, dok su istovremeno odbili ulagati u sigurnost opskrbe, inovacije i održavanje i na taj način prenijeli te troškove na korisnike.

Bruxelles, 18. rujna 2020.

Predsjednik Europskog gospodarskog i socijalnog odbora

Luca JAHIER

(1) Vidjeti npr. SL C 367, 10.10.2018., str. 1.

(2) COM(2015) 80 final, 25.2.2015., str. 2.

(3) SL L 158, 14.6.2019., str. 54.

(4) SL C 367, 10.10.2018., str. 1.

(5) Vidjeti SL C 82, 3.3.2016., str. 13., SL C82, 3.3.2016., str. 22.

(6) „Smart Grid” und „Smart Market” – Eckpunktepapier der Bundesnetzagentur zu den Aspekten des sich verändernden Energieversorgungssystems (Pametne mreže, pametna tržišta – Dokument o glavnim pitanjima njemačkog regulatornog tijela Bundesnetzagentur o aspektima promjene sustava za opskrbu električnom energijom), prosinac 2011., str. 42.

Top

Choose the experimental features you want to try