21.2.2018   

HR

Službeni list Europske unije

C 66/2

—

uzimajući u obzir članak 228. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

—

uzimajući u obzir članak 81. stavak 3. UFEU-a,

—

uzimajući u obzir Povelju Europske unije o temeljnim pravima, a posebno njezin članak 24.,

—

uzimajući u obzir članke 8. i 20. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, u kojima je naglašena obveza vlada da štite identitet djeteta, uključujući njegove ili njezine obiteljske odnose,

—

uzimajući u obzir Bečku konvenciju o konzularnim odnosima iz 1963., a posebno njezin članak 37. točku (b),

—

uzimajući u obzir Hašku konvenciju od 29. svibnja 1993. o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem,

—

uzimajući u obzir Uredbu Vijeća (EZ) br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću, kojom se stavlja izvan snage Uredba (EZ) br. 1347/2000 (1) (Bruxelles II.a),

—

uzimajući u obzir Program EU-a za prava djeteta (COM(2011)0060),

—

uzimajući u obzir smjernice utvrđene u dokumentu za razmatranje za 9. Europski forum o pravima djeteta,

—

uzimajući u obzir analizu sustava za zaštitu djece koju provodi Agencija za temeljna prava,

—

uzimajući u obzir brojne predstavke o postupcima tijela odgovornih za dobrobit djece, skrbništvu nad djecom, otmici djece i skrbi za djecu koje je zadnjih godina Odbor za predstavke primio od podnositelja iz raznih država članica EU-a, kao i preporuke iznesene u izvješćima o posjetima u svrhu utvrđivanja činjenica koji su provedeni u Njemačkoj (23. i 24. studenoga 2011.) (Jugendamt), Danskoj (20. i 21. lipnja 2013.) (socijalna služba) i Ujedinjenoj Kraljevini (5. i 6. studenoga 2015.) (posvojenje bez pristanka),

—

uzimajući u obzir ulogu i aktivnosti posrednika Europskog parlamenta za slučajeve međunarodnih otmica djece koje su proveli roditelji,

—

uzimajući u obzir članak 216. stavak 2. Poslovnika,

A.

budući da pri donošenju svih odluka povezanih s pitanjima skrbi za djecu, na svim razinama, najbolji interes djeteta mora biti na prvom mjestu;

B.

budući da EU može usvojiti mjere koje se odnose na obiteljsko pravo s prekograničnim implikacijama (članak 81. stavak 3. UFEU-a), među ostalim i u području posvajanja;

C.

budući da je povećana mobilnost unutar EU-a dovela do sve većeg broja pitanja povezanih s prekograničnom zaštitom djece, koja uključuju oduzimanje skrbništva;

D.

budući da pitanja povezana sa skrbništvom nad djecom znatno utječu na živote svih uključenih pojedinaca, kao i društva u cjelini, te da Uredba Bruxelles II.a ima svojih nedostataka, a njezina predstojeća revizija dobra je prilika za poboljšanje njezinih odredaba;

E.

budući da ostvarivanje temeljnog prava kao što je sloboda kretanja i boravka ne bi smjelo uključivati veću prijetnju pravu djeteta na obiteljski život;

F.

budući da djeca čiji roditelji ostvaruju svoje pravo na slobodu kretanja imaju pravo na održavanje redovitog osobnog odnosa i izravan kontakt sa svojim roditeljima, osim ako je to u suprotnosti s interesima djeteta, u skladu s člankom 24. Povelje o temeljnim pravima;

1.

podsjeća da velik broj primljenih predstavki o slučajevima povezanima s djecom ukazuje na postojanje ozbiljnog problema u provedbi Uredbe Bruxelles II.a;

2.

smatra da bi svi sustavi za zaštitu djece trebali uključivati transnacionalne i prekogranične mehanizme kojima se u obzir uzimaju posebnosti prekograničnih sporova;

3.

poziva države članice da uspostave sustave za praćenje i ocjenu (s relevantnim socioekonomskim statističkim podacima i podacima razvrstanim po državljanstvu) u sklopu nacionalnog okvira za koordinaciju prekograničnih slučajeva povezanih s djecom; preporučuje da Komisija koordinira prijenos informacija između nadležnih tijela država članica;

4.

poziva Vijeće da izvijesti o konkretnim mjerama koje države članice provode u cilju uspostave sinergija među nacionalnim sustavima za zaštitu djece u 28 država članica;

5.

poziva na jasno definiranje „uobičajenog boravišta” u revidiranoj Uredbi Bruxelles II.a;

6.

naglašava obvezu nacionalnih tijela, utvrđenu u Uredbi Bruxelles II.a, da u slučajevima povezanima s djecom priznaju i izvršavaju presude donesene u drugoj državi članici; poziva države članice da pojačaju i poboljšaju suradnju svojih pravosudnih tijela u slučajevima povezanima s djecom;

7.

poziva Komisiju i države članice da sufinanciraju i promiču uspostavu platforme za pružanje pomoći u predmetima u području obiteljskog prava građanima EU-a koji nisu državljani dotične države te jedinstvene europske telefonske podrške za slučajeve otmice ili zlostavljanja djece, kao i savjetovanje u vezi sa skrbi i postupcima posvojenja;

8.

poziva Komisiju da objavi jasan i lako dostupan vodič namijenjen građanima EU-a s praktičnim informacijama u vezi s institucijskim dogovorima o zaštiti djece, s posebnim naglaskom na posvojenju ili smještaju bez pristanka roditelja i pravima roditelja u različitim državama članicama;

9.

poziva države članice da usvoje preventivni pristup i da osiguraju primjerene i prikladno financirane politike kako bi se, gdje je to moguće, izbjeglo pokretanje postupka za određivanje skrbnika, uvođenjem postupaka za rano upozorenje i mehanizama za praćenje te pružanjem odgovarajuće podrške obiteljima kao primarnim skrbnicima, posebice u osjetljivim zajednicama u kojima postoji opasnost od socijalnog isključivanja;

10.

naglašava da se ispravna procjena pojedinačnih slučajeva u obiteljskim pitanjima ne bi smjela narušiti proračunskim rezovima kao posljedicom mjera štednje, posebno kad je riječ o kvaliteti socijalnih službi;

11.

poziva Komisiju i države članice da osiguraju specijalizirano osposobljavanje i obrazovanje za socijalne radnike i sve ostale stručnjake koji se bave prekograničnim slučajevima povezanima s djecom;

12.

poziva nadležna tijela države članice koja namjerava poslati socijalne radnike da istraže slučaj posvojenja ili smještaja u drugoj državi članici da o toj istrazi obavijeste tijela dotične države članice;

13.

poziva države članice da u okviru obiteljskih sudova ili tijela za prekogranično mirenje uspostave specijalizirana vijeća za obradu prekograničnih slučajeva povezanih s djecom; naglašava da je ključno ispravno praćenje stanja nakon presude, među ostalim i kad je riječ o kontaktu s roditeljima;

14.

poziva države članice da sustavno provode odredbe Bečke konvencije iz 1963. te da zajamče da se veleposlanstva ili konzularna predstavništva od samog početka obavještavaju o svim postupcima povezanim sa skrbi za djecu u koje su uključeni njihovi državljani te da imaju puni pristup relevantnim dokumentima; predlaže da se dopusti prisutnost konzularnih tijela u svim fazama postupka;

15.

poziva države članice da roditeljima zajamče pravo na redovito posjećivanje, osim u slučaju da je to suprotno interesu djeteta, te da im tijekom posjeta dopuste korištenje materinskog jezika s djecom;

16.

preporučuje da države članice, od samog početka i u svakoj fazi postupka povezanog s djecom, roditeljima osiguraju potpune i jasne informacije o postupku te o njegovim mogućim posljedicama; poziva države članice da roditelje obavijeste o pravilima o pravnoj potpori i pomoći, primjerice stavljanjem na raspolaganje popisa dvojezičnih specijaliziranih pravnika i nuđenjem usluga usmenog prevođenja, kako bi se izbjegli slučajevi u kojima roditelji daju svoj pristanak bez potpunog razumijevanja posljedica onoga na što su se obvezali; također preporučuje pružanje odgovarajuće potpore roditeljima s poteškoćama u čitanju i pisanju;

17.

preporučuje uspostavu minimalnih standarda za saslušanje djeteta u nacionalnim građanskim postupcima, u skladu s člankom 24. Povelje o temeljnim pravima;

18.

preporučuje odvojena saslušanja roditelja i djece u prisutnosti suca, stručnjaka ili socijalnog radnika, kako bi se izbjeglo utjecanje na dijete ili slučaj u kojem dijete proživljava sukob lojalnosti;

19.

preporučuje uspostavu pragova za trajanje svake faze u prekograničnim postupcima povezanima sa skrbi za djecu, kako bi članovi djetetove proširene obitelji imali dovoljno vremena da se pojave i prijave za posvajanje djeteta ili kako bi roditelji mogli prionuti na rješavanje svojih problema i predložiti održivu alternativu prije donošenja konačne odluke o posvojenju; smatra da se prije utvrđivanja svakog trajnog rješenja kao što je posvojenje, mora provesti pravilna ponovna ocjena situacije biološke obitelji;

20.

poziva države članice da roditeljima koji pate od ovisnosti o alkoholu ili drogama pruže razuman vremenski rok kako bi imali stvarnu mogućnost da se oporave prije nego što sud donese konačnu odluku o posvojenju njihova djeteta;

21.

poziva Komisiju da posveti posebnu pozornost preporukama o prekograničnom posredovanju koje je primila od svih relevantnih dionika na europskoj i nacionalnoj razini;

22.

izjavljuje da u EU-u ne postoji mehanizam za automatsko priznavanje domaćih rješenja o posvojenju djeteta izdanih u drugim državama članicama; poziva države članice i Komisiju da reguliraju priznavanje domaćih posvojenja, uzimajući u obzir najbolji interes djeteta te uz dužno poštovanje načela nediskriminacije;

23.

poziva države članice da potaknu države koje to još nisu učinile da potpišu Hašku konvenciju iz 1993., čime bi se zajamčilo da sva djeca uživaju iste standarde te pomoglo da se izbjegne postojanje paralelnog sustava s manjim brojem zaštitnih mjera; poziva države članice da pojednostave birokraciju u postupku priznavanja međunarodnih posvojenja koja su već priznata u nekoj drugoj državi članici;

24.

naglašava da je djeci, bez obzira na oblik dogovora o udomljavanju ili posvojenju, potrebno osigurati smještaj koji im nudi najbolje mogućnosti za održavanje veza s njihovom kulturnom sredinom te učenje i upotrebu materinskog jezika; poziva tijela država članica uključena u postupke povezane sa skrbi za djecu da učine sve što je u njihovoj moći kako bi izbjegla razdvajanje braće i sestara;

25.

poziva države članice da posvete posebnu pozornost i pruže potporu roditeljima, a posebno ženama, koji su bilo kao djeca bilo kao odrasle osobe bili žrtve nasilja u obitelji, kako bi se izbjeglo da ih se automatskim oduzimanjem skrbništva nad djecom ponovno viktimizira;

26.

poziva Komisiju da objavi rezultate postignute promicanjem prekogranične suradnje u slučajevima otmice djece, koju je proglasila prioritetom u Programu EU-a za prava djeteta;

27.

poziva Vijeće da izvještava o rezultatima postignutim u uspostavi sustava za upozorenje u slučajevima otmice djece s prekograničnim implikacijama te da na temelju smjernica Komisije sklopi relevantne sporazume o suradnji u vezi s prekograničnim slučajevima otmice;

28.

nalaže svojem predsjedniku da ovu Rezoluciju proslijedi Vijeću, Komisiji te vladama i parlamentima država članica.