Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Sektorska industrijska perspektiva o usklađivanju klimatskih i energetskih politika”

(samoinicijativno mišljenje)

(2019/C 353/10)

Izvjestitelj: Aurel Laurențiu PLOSCEANU

Suizvjestitelj: Enrico GIBELLIERI

Odluka Plenarne skupštine:	24.1.2019.
Pravni temelj:	pravilo 32. stavak 2. Poslovnika samoinicijativno mišljenje
Nadležno tijelo:	Savjetodavno povjerenstvo za industrijske promjene (CCMI)
Datum usvajanja u CCMI-ju:	3.6.2019.
Datum usvajanja na plenarnom zasjedanju:	17.7.2019.
Plenarno zasjedanje br.:	545
Rezultat glasovanja (za/protiv/suzdržani):	148/3/3

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Europske resursno i energetski intenzivne industrije od strateške su važnosti za industrijske lance vrijednosti EU-a. Politika EU-a za ublažavanje klimatskih promjena obvezuje europske resursno i energetski intenzivne industrije na provedbu temeljite transformacije i masovnih ulaganja u klimatsku neutralnost prije 2050.

1.2.

Svrha postojećeg sustava trgovanja emisijama (ETS) jest potaknuti takva ulaganja utvrđivanjem cijene za emisije stakleničkih plinova, no postoje proturječni zahtjevi: 1. za postizanje klimatskih ciljeva potrebne su više cijene, ali 2. za vanjsku konkurentnost resursno i energetski intenzivnih industrija potrebno je njihovo usklađivanje s niskom ili čak nepostojećom cijenom vanjskih konkurenata.

1.3.

EGSO izražava zabrinutost zbog rizika od istjecanja ugljika ili odljeva ulaganja (proizvodnja ili ulaganja u kojima se sustav trgovanja emisijama ne primjenjuje) u resursno i energetski intenzivnim industrijama, i povezanog gubitka radnih mjesta, s obzirom na različite cijene emisija stakleničkih plinova na globalnim tržištima.

1.4.

U prethodnom mišljenju (1) EGSO je pozvao na globalni sustav trgovanja emisijama kako bi se stvorili ravnopravni uvjeti u međunarodnom tržišnom natjecanju među resursno i energetski intenzivnim industrijama. Ta se očekivanja do sada nisu ispunila.

1.5.

EGSO smatra da je ključno uskladiti industrijsku i energetsku politiku s klimatskom politikom kako bi se mobilizirala golema ulaganja potrebna zbog prelaska na gospodarski model s nultom stopom emisija ugljika za resursno i energetski intenzivne industrije, a taj bi prelazak trebao biti „pravedan”te bi socijalni partneri trebali aktivno sudjelovati u njegovom utvrđivanju i provedbi.

1.6.

Ulaganja EU-a i država članica trebala bi utjecati na istraživanje, razvoj i inovacije te uvođenje tehnologija s niskim ili nultim stopama emisija ugljika za resursno i energetski intenzivne industrije, uključujući dodatnu proizvodnju električne energije koja je za to potrebna, te obrazovanje i osposobljavanje njihove radne snage. U okviru sljedećeg višegodišnjeg financijskog okvira (2021. –2027.) trebalo bi povećati financiranje koje je u tu svrhu obuhvaćeno prijedlogom Komisije za program InvestEU, kao i financiranje drugih programa ulaganja koji će biti povezani s time.

1.7.

EGSO namjerava pridonijeti razmatranju dugoročne industrijske strategije na koju poziva Europsko vijeće (2), razmatranjem tehničke i pravne izvedivosti jedne od brojnih političkih opcija koje su trenutačno u javnoj sferi: provedbe mjera granične prilagodbe za unutarnju cijenu emisija stakleničkih plinova, na temelju sadržaja emisija stakleničkih plinova osnovnih metala, kemikalija i materijala ugrađenih u industrijsku robu. Upućuje na to da je već 2014. u samoinicijativnom mišljenju „Tržišni instrumenti za gospodarstvo učinkovitih resursa i s niskom razinom emisije CO2 u EU-u” (3) upozorio na važnost ispitivanja i mogućeg uvođenja takvog mehanizma, a da Komisija odnosno Vijeće nisu u dovoljnoj mjeri reagirali na to.

1.8.

EGSO savjetuje Komisiji da podrobnije razmotri tu političku opciju i druge političke opcije, kao što su reformirani sustav trgovanja emisijama, granična prilagodba emisija CO2 (4) i stopa PDV-a prilagođena intenzitetu ugljika (5), te da ih usporedi u pogledu: — učinka na istjecanje ugljika ili odljev ulaganja, u budućim situacijama viših cijena i niže dostupnosti emisijskih jedinica sustava trgovanja emisijama u EU-u — pravne sigurnosti u pogledu usklađenosti s pravilima WTO-a — stajališta trgovinskih partnera o njihovoj prihvatljivosti — tehničke izvedivosti, osobito u pogledu postojanja globalno prihvaćenih standarda obračunavanja i mjerenja te pouzdanih i priznatih baza podataka.

1.9

EGSO ujedno savjetuje Komisiji da se rano uključi u savjetovanja s glavnim trgovinskim partnerima EU-a kako bi ispitala njihova stajališta o razmatranim mogućnostima.

2.   Opće napomene

2.1.    Nedoumica u pogledu klimatske politike koja se primjenjuje na resursno i energetski intenzivne industrije

Klimatska politika suočava se sa poteškoćama.

2.1.1.

S jedne je strane svrha te politike ambiciozno smanjenje emisija stakleničkih plinova (od izgaranja fosilnih goriva i industrijskih postupaka). Cilj EU-a jest postizanje ugljične neutralnosti do 2050., kako je potaknuto Komunikacijom Komisije „Čist planet za sve”. S pomoću tih smanjenja, globalno zagrijavanje trebalo bi ostati znatno ispod 2 C, odnosno barem ispod 1,5 °C, što bi bilo u skladu s poljoprivredom koja je sposobna prehraniti čovječanstvo. U tržišnoj ekonomiji utvrđivanje cijene za emisije stakleničkih plinova vrlo je učinkovito sredstvo. Na taj način gospodarski akteri mogu isplativo ulagati u opremu ili postupke kojima se štede emisije (uključujući hvatanje i skladištenje/upotrebu ugljika) ili mogu uštedjeti novac smanjenjem potrošnje materijala (npr. upotrebom dugotrajnijih proizvoda) ili kupnjom materijala kojima se proizvodi manje emisija stakleničkih plinova (kao što su reciklirani materijali). Kako bi ta metoda bila učinkovita, cijena za emisije stakleničkih plinova mora biti dovoljno visoka i predvidljiva da pokrene ulaganje ili promjenu ponašanja.

2.1.2.

S druge strane, troškovi energije predstavljaju visok udio ukupnih troškova za resursno i energetski intenzivne industrije: 25 % za čelik, 22 – 29 % za aluminij (6) i 25 – 32 % za staklo (7).

2.1.3.

Ako se troškovi energije povećaju zbog visoke cijene dodijeljene emisijama stakleničkih plinova u EU-u u usporedbi s cijenama drugdje u svijetu te zbog velikih i ranih ulaganja u tehnologije s niskom ili nultom stopom emisija u resursno i energetski intenzivnim industrijama i u povezane kapacitete za proizvodnju, prijevoz i skladištenje električne energije potrebne za opskrbu tih industrija (8), što dovodi do visokih troškova amortizacije, vanjska konkurentnost resursno i energetski intenzivnih industrija u EU-u bit će ugrožena. Unatoč naporima za energetsku učinkovitost, one će naposljetku proizvoditi po višim cijenama od svojih vanjskih konkurenata. Na tim tržištima s vrlo standardiziranim proizvodima, viša cijena dovodi do gubitka tržišnog udjela i povezanih poslova. Ako se to dogodi, emisije stakleničkih plinova jednostavno će se prenijeti s proizvođača iz EU-a na proizvođače drugdje u svijetu (koji su često manje energetski učinkoviti), pri čemu (u najboljem slučaju) neće biti učinka na globalne emisije stakleničkih plinova. Ta je pojava poznata kao „istjecanje ugljika”. U globalnom konkurentnom okruženju gdje cijena emisija stakleničkih plinova iznosi nula, cijenu ugljika potrebno je postaviti što je moguće niže, pa čak i na nulu. Ta je pojava povezana s pojavom „odljeva ulaganja”. Čak i uz nisku cijenu emisija stakleničkih plinova u EU-u, nesigurnost u pogledu njezina razvoja već otežava ulaganja u održavanje i nadogradnju industrijskih postrojenja resursno i energetski intenzivnih industrija, što dovodi do još jednog vrlo zabrinjavajućeg gubitka konkurentnosti za proizvođače iz EU-a. Odljev ulaganja za resursno i energetski intenzivne industrije u EU-u znatno bi se povećao kad bi cijene emisija stakleničkih plinova bile istodobno visoke i promjenjive.

2.1.4.

Sustav trgovanja emisijama trenutačni je pokušaj EU-a da utvrdi cijenu za emisije stakleničkih plinova. Taj je sustav uglavnom bio neučinkovit: cijena za emisije stakleničkih plinova godinama je bila vrlo niska (iako je nedavno porasla), ali i dovoljno nestabilna da potakne odljev ulaganja. Osim toga, sustav je složen i prepun iznimaka. Jedan strukturni razlog za tu neučinkovitost i složenost može biti činjenica da se sustavom trgovanja emisijama nisu mogle riješiti navedene svojstvene poteškoće zbog proturječnih zahtjeva za visokim i niskim cijenama za emisije stakleničkih plinova. Stoga bi mogla postojati potreba da se ta nedoumica riješi i da se pomire sukobljeni politički ciljevi 1. ublažavanja klimatskih promjena i 2. vanjske konkurentnosti europskih resursno i energetski intenzivnih industrija, uz poštovanje svih drugih ciljeva politike, kao što su slobodna i pravedna trgovina, u okviru dugoročne industrijske strategije na koju poziva Europsko vijeće.

2.2.    Mjere granične prilagodbe kao moguće rješenje

2.2.1.

Institucije EU-a tu dilemu riješile bi uvođenjem globalne cijene emisija stakleničkih plinova u okviru jedinstvenog globalnog sustava trgovanja emisijama. Međutim, šanse za to su male. Nedavna geopolitička kretanja u smjeru unilateralizma pružaju tek neznatnu nadu da će se takav sporazum na svjetskoj razini pravodobno postići. Postoji mogućnost da odredbe koje je utvrdila Europska komisija (prosljeđivanje sredstava sustava trgovanja emisijama u industriju, potpora inovacijama, besplatne emisijske jedinice, dozvola državama članicama za naknadu neizravnih troškova itd.) neće pružiti dovoljno zaštitnih mjera protiv istjecanja ugljika ili odljeva ulaganja u situaciji asimetrične klimatske politike i sve većih ambicija EU-u u području klime. Stoga su neki akteri kao moguće rješenje predložili alternativne pristupe usklađivanju ciljeva klimatske politike s vanjskom konkurentnošću resursno i energetski intenzivnih industrija. Ti se pristupi odnose na koncept mjera granične prilagodbe kako ih definira Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Svrha ovog mišljenja jest istražiti tehničku i pravnu izvedivost takve opcije u okviru konkretnog prijedloga.

2.3.

Pravna načela WTO-a: mjerama granične prilagodbe za unutarnje poreze na potrošnju ne bi se trebalo diskriminirati vanjske gospodarske aktere.

2.3.1.

Načelo mjera granične prilagodbe je sljedeće: kad se u jurisdikciji uspostavi unutarnji porez na potrošnju, postoji rizik da će se lokalni proizvođači (koji podliježu tom porezu) dovesti u nepovoljan konkurentski položaj u odnosu na njihove vanjske konkurente (koji mu ne podliježu), i na unutarnjem tržištu (gdje se odvija konkurencija između lokalnih proizvođača i uvoznika) i na izvoznim tržištima. Nadležna tijela u sklopu te jurisdikcije smiju ponovno uspostaviti pravednost tržišnog natjecanja tako da: 1. nametnu porez na uvezenu robu i 2. pružaju povrat poreza na izvezenu robu.

2.3.2.

Pod uvjetom da ispunjavaju određene uvjete, WTO je mjere granične prilagodbe povezane s proizvodima prihvatio kao zakonite, ne ističući pritom nikakve zadrške u pogledu protekcionizma, nakon pregleda takvih prilagodbi iz 1970. (9) (Izvješće Radne skupine o mjerama granične prilagodbe u trgovini). U uvjetima se navodi da se tim mjerama ne bi smjelo diskriminirati vanjske gospodarske aktere (članci II-2.a, III-2. i VI-4. Općeg sporazuma o carinama i trgovini (10)), što u ovom slučaju znači da: na uvezenu robu treba platiti porez koji nije viši od poreza koji plaćaju lokalni proizvođači, a na izvezenu robu treba vratiti iznos koji nije viši od iznosa poreza koji je već plaćen na lokalnom tržištu.

2.4.    Predviđeni mehanizmi: transparentan sustav obračunavanja za izvoznike; uvoznici plaćaju samo za sadržaj emisija stakleničkih plinova osnovnih materijala

2.4.1.

Mehanizmi predviđeni za prilagodbu opće ideje mjera granične prilagodbe kontekstu emisija stakleničkih plinova su sljedeći: — kako bi se utvrdio iznos koji će se vratiti izvoznicima, transparentnim sustavom obračunavanja prate se emisije stakleničkih plinova ugrađene u svaki industrijski predmet te se prenose duž lanca vrijednosti, kao dodatna linija u računima; — uvoznici plaćaju emisije stakleničkih plinova sadržane u osnovnim materijalima korištenima za izradu industrijskih predmeta, ali ne i emisije stakleničkih plinova koje se upotrebljavaju za njihovu transformaciju ili oblikovanje, niti emisije njihovih logističkih kretanja. Riječ je o vrlo dobrim procjenama jer je više od 90 % emisija stakleničkih plinova jednog industrijskog predmeta sadržano u osnovnim materijalima. Time se pružaju neosporni dokazi carinskom tijelu da utvrdi poreznu osnovicu (priroda i težina svakog materijala). Ujedno se daje neznatna prednost uvoznicima kako ne bi mogli tvrditi da su diskriminirani; Ti su mehanizmi prikazani u nastavku te se o njima detaljnije raspravlja.

2.5.    Povrat cijene emisija stakleničkih plinova ugrađenih u izvezenu robu pitanje je sustava obračunavanja

2.5.1.

Sustav bi funkcionirao na sljedeći način: Kada resursno i energetski intenzivne industrije moraju platiti za svoje emisije stakleničkih plinova (u obliku emisijskih jedinica sustava trgovanja emisijama kupljenih po promjenjivoj cijeni po kg ekvivalenta CO2 na tržištu ili u obliku poreza na ugljik po fiksnoj cijeni), to je plaćanje potrebno pratiti (kao i temeljni obujam emisija stakleničkih plinova) u okviru sustava obračunavanja, te ga proslijediti potrošačima putem fakturiranja (uključujući amortizaciju sadržaja emisija stakleničkih plinova opreme). Time bi se ponovno iskoristio postojeći, razrađeni sustav obračunavanja stakleničkih plinova koji je razvijen u EU-u radi izračuna besplatnih emisijskih jedinica za sustav trgovanja emisijama i koji donosi očite prednosti. Iskustvo stečeno tijekom posljednjih 50 i više godina u vezi s PDV-om trebalo bi pokazati tehničku izvedivost takvog sustava prijenosa troškova.

2.5.2.

Potrebno je odrediti mjesto u opskrbnom lancu na kojem bi to plaćanje trebalo uključiti u račune. Ako bi se taj trošak prenio na krajnjeg potrošača, posljedice bi bile sljedeće: — predloženi sustav približio bi se predlošku unutarnjeg poreza na potrošnju, kao što su PDV ili trošarine, za koje je WTO izričito prihvatio legitimitet mjera granične prilagodbe, te bi se time povećala pravna sigurnost; — izbjeglo bi se kažnjavanje posredničkih društava; — potaknula bi se naklonjenost potrošača proizvodima koji su klimatski prihvatljiviji.

2.5.3.

Kad poduzeće izvozi robu s uključenim troškovima za emisije stakleničkih plinova, tada iz svojeg sustava obračunavanja mora izvući sadržaj emisija stakleničkih plinova izvezenog proizvoda, a država mora vratiti iznos za taj sadržaj (preprodajom odgovarajućih emisijskih jedinica sustava trgovanja emisijama na tržištu ili povratom poreza na ugljik), odnosno količinu emisija stakleničkih plinova sadržanih u proizvodu.

2.5.4.

Ako se zadrži trenutna besplatna dodjela emisijskih jedinica u okviru sustava trgovanja emisijama najučinkovitijim proizvođačima iz EU-a, taj će povrat biti u visini prosječnog troška emisijske jedinice u okviru ETS-a na razini gospodarstva EU-a, na temelju cijene na promptnom tržištu i udjela besplatnih emisijskih jedinica izdanih proizvođačima iz EU-a.

2.5.5.

Taj sustav obračunavanja dokazuje da se izvozniku vraća iznos točnog troška za sve emisije stakleničkih plinova koje su uključene u proizvod duž lanca opskrbe. Izvozniku se ne daje neopravdana olakšica te je stoga sustav u skladu sa zahtjevima WTO-a. Ta se pravednost lakše dokazuje na osnovi pojedinačnih slučajeva kad je cijena za emisije stakleničkih plinova fiksna (kao kod poreza na ugljik). U slučaju promjenjivih cijena emisija stakleničkih plinova (kao primjerice na tržištu sustava trgovanja emisijama) one se utvrđuju samo kao srednja vrijednost između uspješnih i neuspješnih špekulanata na tržištima sustava trgovanja emisijama, kao i između učinkovitih i manje učinkovitih proizvođača iz EU-a koji dobivaju različita prava na emisiju stakleničkih plinova.

2.6.    Mjere prilagodbe za uvezenu robu mogu se temeljiti na sadržaju emisija stakleničkih plinova ugrađenih osnovnih metala, kemikalija ili materijala

2.6.1.

Sadržaj emisija stakleničkih plinova industrijske robe zapravo se može naći u njezinim materijalima. Sadržaj emisija stakleničkih plinova industrijske robe može se podijeliti u tri glavne komponente, od kojih svaka odgovara različitim kategorijama operacija dodavanja vrijednosti: — sadržaj emisija stakleničkih plinova osnovnih metala, kemikalija i materijala od kojih je proizvod sačinjen, izravno ili neizravno (npr. čelik, etilen, benzen, amonijak, klorovodična kiselina, staklo, drvo...); — sadržaj emisija stakleničkih plinova u industrijskim operacijama transformacije i oblikovanja osnovnih metala, kemikalija ili materijala (npr. polimerizacija, oblikovanje, strojna obrada, rezanje...); — sadržaj emisija stakleničkih plinova logistike unutar jednog mjesta i između više mjesta u različitim fazama dodavanja vrijednosti.

Velika većina sadržaja emisija stakleničkih plinova u industrijskom proizvodu nalazi se u sadržaju ugrađenih osnovnih metala, kemikalija i materijala (osobito kad je riječ o nerecikliranim materijalima). Primjerice, za strojnu obradu komada čelika potrebno je 2,8 kWh energije (11), dok je u materijalu prisutno 117 kWh energije (12), odnosno 40 puta više, što zorno prikazuje odnos relativne važnosti tih elemenata. U slučaju gnojiva, plastike, elastomera, otapala, maziva i tekstilnih vlakana, najveći udio sadržaja stakleničkih plinova konačnog proizvoda nalazi se u osnovnim kemikalijama od kojih je proizveden, što se može izvesti iz njegove formule. To znači da se ukupni sadržaj emisija stakleničkih plinova industrijskog proizvoda može približno odrediti s pomoću sadržaja emisija stakleničkih plinova ugrađenih osnovnih metala, kemikalija i materijala. (13)

2.6.2.   Izračun mjera prilagodbe na uvezenu robu

2.6.2.1.

Kako bi carinska tijela zadužena za upravljanje mjerama granične prilagodbe radila učinkovito i s pravnom sigurnošću, za sebe i za uvozno poduzeće koje postupa u dobroj vjeri, potrebno je utvrditi poreznu osnovicu i poreznu stopu uz što manje prostora za tumačenja ili pravne sporove. Porezna stopa pri razmatranju cijena emisija stakleničkih plinova odgovara ili obvezi kupnje emisijskih jedinica u okviru sustava trgovanja emisijskim jedinicama za količinu emisija stakleničkih plinova sadržanih u uvezenom proizvodu, i to po istoj cijeni za emisijske jedinice u okviru sustava trgovanja emisijskim jedinicama kao i za povrat izvoznicima (u slučaju sustava koji se temelji na tržištu) ili stopi poreza na ugljik (kad je riječ o režimu s fiksnim stopama).

2.6.2.2.

Porezna osnovica mora se moći provjeriti analizom same uvezene robe jer je riječ o najmanje spornom dokazu. U tom bi slučaju idealna porezna osnovica bila ukupan sadržaj emisija stakleničkih plinova uvezene robe. Određivanje ukupnog sadržaja emisija stakleničkih plinova industrijskog proizvoda komplicirano je zbog složenosti svih operacija dodavanja vrijednosti koje su izvršene na proizvodu duž lanca vrijednosti, od kojih mnoge nisu vidljive na samom proizvodu. Predlaže se mogućnost upotrebe jednostavne, ali djelotvorne procjene koja je već opisana: ukupni sadržaj emisija stakleničkih plinova uvezene robe može se približno odrediti s pomoću sadržaja emisija stakleničkih plinova ugrađenih osnovnih metala, kemikalija i materijala, ograničenih na one koji čine više od npr. 1 % ukupne mase. Mikroelektronika, koja unatoč maloj masi generira velike emisije stakleničkih plinova, i dalje bi bila uključena u izračun. Ukupni sadržaj emisija stakleničkih plinova u materijalima prisutnima u predmetu izračunava se na sljedeći način: masa svake vrste osnovnog metala, kemikalije ili materijala prisutnog u predmetu u značajnom omjeru množi se s intenzitetom emisija stakleničkih plinova tog osnovnog metala, kemikalije ili materijala (tj. emisije stakleničkih plinova ugrađene u svaki kilogram tog osnovnog metala, kemikalije ili materijala). Prosječni intenzitet emisije stakleničkih plinova na razini svake države utvrđen je za većinu osnovnih metala, kemikalija i materijala. Podaci su dostupni u nizu javno dostupnih baza podataka (navedenih npr. u Protokolu o stakleničkim plinovima (14)) i temelje se na dobro razvijenim metodologijama procjena životnog vijeka, uključujući za Kinu.

2.6.2.3.

Kako bi se potaknuli i nagradili niži intenziteti emisija stakleničkih plinova u pojedinačnim objektima i objavljivanje podataka, predlaže se sljedeći mehanizam poticaja: — Ako proizvođač može pouzdano dokazati svoj stvarni intenzitet emisija stakleničkih plinova, tada se ta vrijednost primjenjuje na njegove proizvode koji se uvoze u EU. Međutim, ako se ne pruže takvi pouzdani podaci, tada se upotrebljava prosječni intenzitet emisija stakleničkih plinova zemlje podrijetla, a on se izračunava na preostaloj proizvodnji i preostalim emisijama stakleničkih plinova kad se oduzmu oni koji su pružili pouzdane podatke. — Time će proizvođači određene zemlje koji ostvaruju najviše koristi za klimu najprije sudjelovati u sustavu izračuna (kako ne bi bili kažnjeni primjenom njihova nacionalnog prosjeka). Zbog toga se nacionalni prosjek s vremenom pogoršava, nakon što se „čestiti”proizvođači uklone iz izračuna, te se dodatni proizvođači potiču na pružanje pouzdanih podataka.

2.6.2.4.

Osim toga, EU bi mogao pružiti tehničku podršku poduzećima u inozemstvu pri uspostavi potrebnih pouzdanih sustava za obračunavanje emisija stakleničkih i tako nastaviti svoj trenutačni prijateljski odnos prema trgovinskim partnerima.

2.6.2.5.

Kako bi se beskrupulozni akteri spriječili u tome da neopravdano pripisuju nizak intenzitet emisija stakleničkih plinova iz jednog postrojenja proizvodnji drugog, mogao bi se razviti i upotrebljavati sustav sljedivosti, npr. temeljen na lancu blokova.

---

(1)  SL C 71, 24.2.2016., str. 57., točka 1.9.

(2)  Zaključci Europskog vijeća od 22. ožujka 2019., EUCO 1/19.

(3)  SL C 226, 16.7.2014., str. 1.

(4)  Rezolucija Europskog parlamenta od 16. prosinca 2015. o razvoju održive europske industrije osnovnih metala (2014/2211(INI)).

(5)  A. Gerbeti, CO2 in goods and European industrial competitiveness („CO2 u proizvodima i konkurentnost europske industrije”), Editoriale Delfino (2014.) i A. Gerbeti, A Symphony for energy: CO2 in goods („Simfonija za energiju: CO2 u proizvodima”), Editoriale Delfino (2015.).

(6)  A. Marcu, W. Stoefs: Study on composition and drivers of energy prices and costs in selected energy-intensive industries („Studija o sastavu i pokretačima cijena i troškova energije u odabranim energetski intenzivnim industrijama”).

CEPS, 2016., dostupno na poveznici: http://ec.europa.eu/DocsRoom/documents/20355

(7)  C. Egenhofer, L. Schrefler: Study on composition and drivers of energy prices and costs in energy-intensive industries. The case of the flat glass industry („Studija o sastavu i pokretačima cijena i troškova energije u energetski intenzivnim industrijama. Slučaj industrije ravnog stakla”), CEPS, 2014., dostupno na: https://www.ceps.eu/system/files/Glass.pdf

(8)  Prema studiji koju je izradio T. Wyns (Industrial Value Chain: A Bridge towards a Carbon Neutral Europe („Industrijski lanac vrijednosti: Most prema ugljično neutralnoj Europi”), VUB-IES, 2018., dostupno na: https://www.ies.be/node/4758), u kojoj je predstavljeno 11 europskih resursno i energetski intenzivnih industrija, za široku primjenu niskougljičnih tehnoloških rješenja trebalo bi dodatnih 2 980 TWh do 4 430 TWh električne energije godišnje.

(9)  GATT, Report by the Working Party on Border Trade Adjustments („Izvješće Radne skupine o mjerama granične prilagodbe u trgovini”), 1970., dostupno na: https://www.wto.org/gatt_docs/English/SULPDF/90840088.pdf, osobito točke 4., 11. i 14.

(10)  Dostupno na: https://www.wto.org/english/res_e/booksp_e/analytic_index_e/gatt1994_e.htm

(11)  Yohei Odaa, i dr.: Energy Consumption Reduction by Machining Process Improvement („Smanjenje potrošnje energije poboljšanjem postupka strojne obrade”), 3. konferencija CIRP-a, 2012., dostupno na: http://isiarticles.com/bundles/Article/pre/pdf/17172.pdf

(12)  Popis zaliha ugljika i energije (IEC), dostupno na: http://www.circularecology.com/embodied-energy-and-carbon-footprint-database.html

(13)  Te su emisije uglavnom pozitivne. One mogu biti negativne u slučaju održivo uzgojenih materijala iz bioloških izvora (primjerice drvo).

(14)  Popis svih baza podataka s podacima o emisijama stakleničkih plinova za različite materijale i postupke dostupan je na: http://www.ghgprotocol.org/life-cycle-databases