This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Postupak za naknadu štetu izravan je postupak koji pred Općim sudom Europske unije (EU) pokreće bilo koja pojedinačna ili pravna osoba (uključujući državu članicu EU-a) koja traži naknadu za štetu koju su prouzročili institucije ili tijela EU-a ili njihovi službenici pri provedbi svojih zadaća, a koja je posljedica njihove administrativne ili zakonodavne aktivnosti.
U članku 268. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) navodi se da Sud Europske unije ima isključivu nadležnost u sporovima koji se vode protiv EU-a, a koji se odnose na naknadu štete. Drugim riječima, nije moguće voditi postupak protiv EU-a pred nacionalnim ili međunarodnim sudovima država članica.
Stavci 2. i 3. članka 340. UFEU-a odnose se na odgovornost EU-a za javne delikte (ili povrede) u obliku postupka za naknadu štete protiv EU-a. U njima se navodi da, u skladu s općim načelima koja su zajednička pravima država članica, EU mora naknaditi svaku štetu koju njegove institucije ili službenici prouzroče pri obavljanju svojih dužnosti.
Iako je cilj postupka za naknadu štete, u načelu, dodijeliti naknadu za pretrpljenu štetu, cilj ujedno može biti i isključivo utvrđivanje odgovornosti EU-a djelomičnom presudom (privremenom presudom koja se donosi u prijelaznoj fazi u kojoj se šteta još ne može procijeniti). Takav je postupak neovisan pravni lijek, osobito u odnosu na zahtjev za poništenje ili postupak zbog nedjelovanja. Posljedično, nedopuštenost zahtjeva za poništenje ne podrazumijeva nedopuštenost postupka za naknadu štete.
Postupak za naknadu štete mora se pokrenuti u roku od pet godina od štetnog događaja. Zastara se može prekinuti u bilo kojem od navedena dva slučaja:
U potonjem slučaju zahtjev se mora podnijeti u roku od dva mjeseca ili, ako predmetna institucija nije ponudila odgovor, pod uvjetima utvrđenima za pokretanje postupka zbog nedjelovanja. Podnošenje žalbe nacionalnom sudu ne predstavlja osnovu za prekid zastare.
Sud odluku o prihvatljivosti postupka donosi s obzirom činjenicu da se, s jedne strane, šteta može pripisati instituciji i, s druge strane, da ju je prouzročila institucija ili netko od njezina osoblja pri obavljanju svojih dužnosti.
U pogledu materijalnih uvjeta za uključivanje izvanugovorne odgovornosti EU-a, tužitelj mora dokazati da kumulativno prevladavaju sva tri sljedeća elementa: