Poništenje

Tužba za poništenje pravni je postupak u kojemu stranke od Suda Europske unije mogu zatražiti da odluči o zakonitosti akata EU-a.

Sud Europske unije može preispitati zakonitost:

• zakonodavnih akata kao što su uredbe, odluke i direktive
• akata Vijeća, Komisije i Europske središnje banke, osim preporuka i mišljenja,
• akata Europskog parlamenta i Europskog vijeća s pravnim učinkom prema trećim stranama te
• akata tijela, ureda ili agencija EU-a s pravnim učinkom prema trećim stranama.

Tužbe za poništenje mogu podnijeti sljedeće tri vrste tužitelja.

• Povlašteni tužitelji. Zemlje EU-a, Europski parlament, Vijeće i Europska komisija mogu podnijeti tužbu za poništenje isključivo u interesu zakonitosti, bez dokazivanja određenog interesa.
• Polupovlašteni tužitelji. Europska središnja banka, Europski revizorski sud i Europski odbor regija mogu podnijeti tužbu za poništenje samo da bi zaštitili svoja prava.
• Nepovlašteni tužitelji. Svi pojedinci i pravne osobe, uključujući regionalne i lokalne vlade, mogu podnijeti tužbu za poništenje samo ako dokažu da je sporni akt upućen njima ili, ako nije upućen njima, da na njih izravno i osobno utječe. Takvu tužbu mogu podnijeti i protiv regulatornog akta koji izravno utječe na njih i ne podrazumijeva provedbene mjere.

Temelji za poništenje akta uključuju:

• nenadležnost
• kršenje bitnog postupovnog uvjeta
• kršenje ugovora EU-a ili Povelje o temeljnim pravima
• kršenje svake vladavine prava koja se odnosi na primjenu ugovora i
• zlouporabu ovlasti.

Učinci poništenja. Kad Sud Europske unije odluči da je akt ništavan, učinak poništenja općenito nastupa od trenutka donošenja predmetnog akta (ex tunc), no, može nastupiti i od datuma presude Suda Europske unije (ex nunc). Nadalje, Sud Europske unije može odlučiti održati učinke poništenog akta.

Autor poništenog akta mora poduzeti potrebne mjere da bi djelovao u skladu s presudom Suda Europske unije.