1.

U skladu s člankom 25. Direktive 2014/17/EU ( 2 ), potrošači imaju pravo da u cijelosti ili djelomično ispune svoje obveze prema ugovoru o kreditu koji se odnosi na stambene nekretnine prije isteka tog ugovora.

2.

Od Suda se dosad tražilo da odluči o opsegu sniženja (u korist potrošača) ukupnih troškova kredita koje je svojstveno prijevremenom ispunjenju obveza prema tom kreditu ( 3 ).

3.

Zahtjevom za prethodnu odluku Sudu se pruža prilika da prvi put (ako ne griješim) razmotri drugi dio jednadžbe: to da vjerovnik, „ako je to opravdano, ima pravo na pravednu i objektivnu kompenzaciju” za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita.

4.

U uvodnoj izjavi 66. navodi se:

„Sposobnost potrošača da otplati kredit prije isteka ugovora o kreditu može igrati bitnu ulogu u poticanju konkurentnosti na unutarnjem tržištu i u slobodnom kretanju građana Unije, kao i u pružanju pomoći u omogućavanju fleksibilnosti tijekom trajanja ugovora o kreditu koje je potrebno za promicanje financijske stabilnosti u skladu s preporukama Odbora za financijsku stabilnost. […] Države bi članice stoga trebale osigurati, bilo putem prava ili drugih sredstava poput ugovornih odredbi da potrošači imaju pravo na prijevremenu otplatu. […] Uvjeti koje određuju države članice također mogu omogućiti da je vjerovnik ovlašten na pravedno i objektivno opravdanu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita. U slučajevima kada države članice osiguravaju da vjerovnik ima pravo na naknadu, takva bi naknada trebala biti pravedna i objektivno opravdana za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita u skladu s nacionalnim pravilima o naknadama. Naknada ne bi trebala premašiti financijski gubitak vjerovnika.”

5.

Na temelju članka 25.:

„1.   Države članice osiguravaju da potrošač ima pravo da, u cijelosti ili djelomice, ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije isteka tog ugovora. U takvim slučajevima, potrošač ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita za potrošača, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora.

2.   Države članice mogu odrediti da je ostvarivanje prava iz stavka 1. podložno određenim uvjetima. Takvi uvjeti mogu uključivati vremenska ograničenja za ostvarivanje prava, različito postupanje ovisno o vrsti stope zaduživanja ili o trenutku kada potrošač ostvaruje pravo, ili ograničenjima u vezi s okolnostima pod kojima se pravo može ostvariti.

3.   Države članice mogu odrediti da vjerovnik, ako je to opravdano, ima pravo na pravednu i objektivnu kompenzaciju za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom, ali potrošaču ne nameće kaznu. U tom pogledu, kompenzacija ne prelazi financijski gubitak vjerovnika. Podložno tim uvjetima, države članice mogu odrediti da kompenzacija ne smije prelaziti određenu razinu ili biti dopuštena samo za određeno vremensko razdoblje.

4.   Ako potrošač želi ispuniti svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije isteka ugovora, vjerovnik po primitku zahtjeva bez odlaganja potrošaču dostavlja na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju, informacije potrebne za razmatranje te mogućnosti. U tim se informacijama u najmanju ruku kvantificiraju posljedice za potrošača koji ispuni svoje obaveze prije isteka ugovora o kreditu i jasno navode sve primijenjene pretpostavke. Sve primijenjene pretpostavke moraju biti razumne i opravdane.

5.   Ako prijevremena otplata potpada pod vremensko razdoblje tijekom kojeg se primjenjuje fiksna stopa zaduživanja, države članice mogu odrediti da je ostvarivanje prava iz stavka 1. podložno postojanju legitimnog interesa na strani potrošača.”

6.

Za ovaj je predmet relevantno nekoliko odredbi Bürgerliches Gesetzbucha (njemački Građanski zakonik, u daljnjem tekstu: BGB), osobito članak 252. („Izgubljena dobit”); članak 490. („Izvanredno pravo na raskid ugovora”) stavak 2.; članak 500. („Pravo korisnika kredita na raskid; prijevremena otplata”) stavak 2.; članak 502. („Kompenzacija za prijevremenu otplatu”) i članak 812. („Pravo na povrat”).

7.

Osobe MW i CY 11. siječnja 2019. sklopile su s društvom VR Bank Ravensburg‑Weingarten eG (u daljnjem tekstu: VR Bank) ugovor o hipotekarnom kreditu u svrhu kupnje stana. Ugovorena je fiksna stopa zaduživanja do 30. siječnja 2029.

8.

U skladu s ugovorom, korisnik kredita je u razdoblju važenja fiksne stope mogao prijevremeno ispuniti svoje obveze samo ako je dokazao postojanje legitimnog interesa.

9.

Ugovor je među ostalim sadržavao sljedeće odredbe:

10.

Osobe MW i CY 19. svibnja 2020. prodale su stan (kupljen prethodne godine) ( 5 ) te su raskinule ugovor o kreditu s učinkom od 30. lipnja 2020.

11.

Društvo VR Bank je 9. lipnja 2020. od osoba MW i CY zahtijevalo kompenzaciju na ime štete zbog prijevremene otplate kredita, koju su te osobe platile.

12.

Osobe MW i CY 19. travnja 2021. zahtijevale su od društva VR Bank povrat kompenzacije za prijevremenu otplatu. Isto zahtijevaju i u sporu koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev.

13.

Prema mišljenju tužiteljâ, društvo VR Bank nije imalo pravo primiti kompenzaciju jer ugovor o kreditu nije sadržavao dostatne informacije o njezinu izračunu. Osim toga, smatraju da u skladu s Direktivom 2014/17 kompenzacija može obuhvaćati samo stvarno nastale troškove, a ne izgubljene kamate ili dobit vjerovnika. Isto tako smatraju da hipotetski izračun prema formulama financijske matematike nije dopušten.

14.

Društvo VR Bank usprotivilo se tužbi i tvrdilo je da:

15.

U tim okolnostima, Landgericht Ravensburg (Zemaljski sud u Ravensburgu, Njemačka) upućuje Sudu sljedeća prethodna pitanja:

16.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 10. kolovoza 2022.

17.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo VR Bank, njemačka vlada i Europska komisija. Sud je odlučio da nije potrebno održati raspravu.

18.

Direktivom 2014/17 utvrđuje se „zajednički okvir za određene aspekte zakona i drugih propisa država članica o ugovorima koji obuhvaćaju potrošačke kredite koji su osigurani hipotekom ili se na drugi način odnose na stambene nekretnine […]” ( 6 ).

19.

Uz određene iznimke, Direktivom 2014/17 provodi se minimalno usklađivanje. U njezinu materijalnom području primjene:

20.

Pod naslovom „Prijevremena otplata”, člankom 25. Direktive 2014/17 potrošaču se jamči mogućnost oslobađanja od ugovorne obveze prije dogovorenog roka. Međutim, takva mogućnost nije bezuvjetna niti isključuje naknadu: naknada može uključivati kompenzaciju u korist vjerovnika za moguće troškove koje mu izravno uzrokuje prijevremena otplata kredita.

21.

Nužno je da države članice uspostave potrošačevo pravo na prijevremenu otplatu kredita koji se odnosi na stambene nekretnine, čime se (u njegovu korist) snižavaju ukupni troškovi tog kredita. U Direktivi 2014/17 navode se osnove na temelju kojih se provodi to sniženje.

22.

Suprotno tomu, samom Direktivom 2014/17 ne jamči se vjerovnikovo pravo na kompenzaciju za štetu koja mu je prouzročena prijevremenom otplatom. Njome se samo omogućuje da svaki nacionalni zakonodavac uvede i uredi to pravo te da pritom utvrdi njegove uvjete ( 8 ). Međutim, ako je dopuštena nacionalnim pravnim pravilom, kompenzacija treba ispunjavati određene minimalne uvjete propisane samom Direktivom 2014/17.

23.

Sud koji je uputio zahtjev želi saznati je li pravednom i objektivnom kompenzacijom za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom obuhvaćena i izgubljena dobit vjerovnika ( 9 ). Tim su pojmom obuhvaćene, među ostalim, kamate za koje je vjerovnik očekivao da će ih primiti u budućnosti i koje više neće naplaćivati ( 10 ).

24.

Prema mojem mišljenju, Direktivom 2014/17 ne sprečava se izračun kompenzacije u kojem se uzimaju u obzir te kamate, što podrazumijeva potvrdan odgovor na prvo prethodno pitanje. U nastavku ću u tu svrhu protumačiti članak 25. stavak 3. te direktive s obzirom na uobičajene hermeneutičke kriterije.

25.

Početno razmatranje teksta ( 11 ) može dovesti do određenih dvojbi:

26.

Međutim, smatram da se teza koju zagovaram ne protivi doslovnom tumačenju članka 25. stavka 3. Direktive 2014/17.

27.

Pojam „troškovi” koji se upotrebljava u toj direktivi ( 13 ) nije ni precizan ni jednoznačan ( 14 ). S tekstualnog gledišta, kamate se predstavljaju kao „troškovi”, primjerice u članku 14. koji se odnosi na informacije prije sklapanja ugovora ( 15 ).

28.

Osim toga, ako su „troškovi” u članku 25. stavku 1. Direktive 2014/17 dio „ukupnog troška kredita” za potrošača i stoga „troškovi” koje je on dužan platiti ( 16 ), „kamate” su također „troškovi” prema definiciji „ukupnog troška kredita” ( 17 ).

29.

Osim toga, u članku 25. stavku 3. Direktive 2014/17 navodi se da kompenzacija „ne prelazi financijski gubitak vjerovnika” ( 18 ). Time se upućuje na to da je gubitak budućih kamata zamišljen kao trošak koji vjerovnik snosi (ili bi mogao snositi, ovisno o slučaju) zbog prijevremenog plaćanja i koji se može nadoknaditi ako tako odluči nacionalni zakonodavac.

30.

Upotreba sintagme „mogući troškovi” također ne sprečava da se izgubljena dobit smatra dijelom kompenzacije koja se duguje vjerovniku. On prestaje primati ugovorene kamate (odnosno one koje bi prema ugovoru nastale za vrijeme cijelog trajanja ugovora) zbog prijevremene otplate kredita. Upravo zato gubitak kamata valja kvalificirati kao financijsku posljedicu koja je izravno povezana s otplatom.

31.

S tog gledišta, općenito je točna tvrdnja da je gubitak kamata neizbježan, a ne samo moguć. Međutim, ne može se isključiti mogućnost da se kamate u okviru kredita s promjenjivom kamatnom stopom prestanu obračunavati prije otplate i neovisno o njoj (u određenim tržišnim uvjetima) ( 19 ).

32.

U praksi bi se također moglo dogoditi da prijevremena otplata glavnice ne dovede do štete za vjerovnika u smislu kamata koje neće primiti, ako on reinvestira njezin iznos i kamatna stopa koja se primjenjuje nakon reinvestiranja bude povoljnija za njega. U tom se slučaju ne može ex ante osigurati hoće li šteta nastati ili neće.

33.

Ostala navođenja iz članka 25. Direktive 2014/17 potvrđuju da je pravilno kvalificirati kamate koje se više neće naplaćivati kao sastavni dio kompenzacije u korist vjerovnika, s obzirom na to da ona nije ograničena samo na troškove upravljanja:

34.

Naposljetku, u odjeljku 9. („Prijevremena otplata”) dijelu B Priloga II Europskog standardiziranog informativnog obrasca (ESIS) Direktive 2014/17, koji se odnosi na informacije koje taj obrazac treba sadržavati, predviđa se da „iznos naknade ovis[i] o različitim čimbenicima, kao što [je] […] prevladavajuća kamatna stopa u trenutku prijevremene otplate […]”. Time se ističe da su kamate koje se više neće naplaćivati jedan od dopuštenih elemenata za izračun kompenzacije.

35.

U okviru ispitivanja pripremnih akata Direktive 2014/17 nisam pronašao nikakvo upućivanje na kompenzaciju za prijevremenu otplatu kojim bi se nastojali uskladiti način njezina izračuna ili stavke koje se mogu kompenzirati. Međutim, postoje naznake da se razmatrala mogućnost uključivanja izgubljene dobiti vjerovnika u tu kompenzaciju.

36.

Parlament je u svojem izvješću o prijedlogu Komisije naveo da se prilikom utvrđivanja kompenzacije uzimaju u obzir vjerovnikovi troškovi, ali i moguće uštede do kojih bi dovela otplata ( 21 ). U člancima je usto uveo ograničenje kompenzacije na, u najboljem slučaju, financijski gubitak vjerovnika ( 22 ).

37.

U nekim dokumentima Vijeća kompenzacija se navodi zasebno od „ostalih dodatnih troškova”, kao što su primjerice administrativni troškovi ili troškovi zatvaranja predmeta ( 23 ).

38.

Usto, Vijeće je osim mogućnosti da države članice urede prijevremenu otplatu uvođenjem kompenzacije u korist vjerovnika za troškove koji su nastali zbog te otplate predvidjelo i otplate bez naknade („free of charge for the consumer”), pri čemu je kao primjer navelo kredit s promjenjivom kamatnom stopom ( 24 ). Čini mi se da to predviđanje upućuje na činjenicu da Vijeće smatra da kompenzacija može obuhvaćati kamate koje se više neće naplaćivati zbog prijevremene otplate.

39.

Kao što sam to već istaknuo, samom Direktivom 2014/17 vjerovniku se ne dodjeljuje pravo na kompenzaciju za prijevremenu otplatu kredita. Donošenje odluke o utvrđivanju tog prava zadaća je svakog nacionalnog zakonodavca, koji ipak treba poštovati svrhu njezina članka 25.

40.

Prema mojem mišljenju, nacionalni sustav kojim se prilikom procjene kompenzacije za prijevremenu otplatu uzima u obzir vjerovnikova izgubljena dobit može biti u skladu s tom svrhom.

41.

Sud je u presudi UniCredit Bank Austria, nakon što je pravo na prijevremenu otplatu povezao s člankom 1. Direktive 2014/17, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 15., podsjetio na to da je cilj te direktive ostvariti da se ugovorima o potrošačkim kreditima osiguranima hipotekom ili drugim kreditima za kupnju stambene nekretnine osigura „uživanje visoke razine zaštite” ( 25 ).

42.

Tvrdilo se da je isključivanje izgubljene dobiti vjerovnika iz nadoknadivih troškova rješenje kojim se najbolje štite potrošači (jer se time otklanjaju prepreke za ostvarivanje njihova prava na prijevremenu otplatu) ( 26 ). S tog gledišta, sniženje kamata i troškova do kojeg dovodi pravo na otplatu u skladu s člankom 25. stavkom 1. Direktive 2014/17 onemogućilo bi da se u kompenzaciju uključe buduće kamate koje se više neće naplaćivati ( 27 ).

43.

Prema toj tezi, poistovjećivanjem izgubljene dobiti vjerovnika s profitom koji bi on ostvario da je ugovor ostao na snazi ukinula bi se jedna od prednosti prava na prijevremenu otplatu, odnosno ušteda, te bi se doveo u pitanje smisao tog prava. Bez posebnog opravdanja ili bilo kakvih ograničenja, takvo poistovjećivanje ne bi bilo u skladu s Direktivom 2014/17.

44.

Međutim, smatram da to stajalište ne proizlazi iz Direktive 2014/17. Njome se naložilo pravo na prijevremenu otplatu (koje se kao takvo ne može ukinuti) te se istodobno svakoj državi članici omogućilo da uključi to pravo u svoj pravni sustav, uz uzimanje u obzir posebnosti tog sustava i posebnosti obilježja tržišta kredita koji se odnose na nekretnine ( 28 ).

45.

Kad se država članica koristi tom slobodom kako bi priznala pravo na kompenzaciju u korist vjerovnika, obvezna je pridržavati se određenih minimalnih uvjeta ( 29 ), ali je ništa ne sprečava da za potrebe izračuna te kompenzacije uzme u obzir izgubljenu dobit vjerovnika.

46.

U Direktivi 2014/17 ne navodi se definicija „pravedne kompenzacije” ( 30 ), odnosno izraza koji treba ujednačeno tumačiti te kojim bi se trebalo odgovoriti na pitanja „za što” se kompenzacija isplaćuje i „u kojem iznosu”. Kao što je to slučaj u drugim područjima prava Unije ( 31 ), pridjevom „pravedna”, koji se primjenjuje na kompenzaciju za prijevremenu otplatu kredita, istodobno se upućuje na naknadu štete koju je pretrpjela jedna od ugovornih strana i na ravnotežu između suprotstavljenih interesa potrošača i vjerovnika:

47.

U tom kontekstu, uključivanjem izgubljene dobiti među elemente kompenzacije mogu se poticati ciljevi Direktive 2014/17, koji nisu ograničeni samo na želju da se potrošačima pruži visoka razina zaštite. Još jedan od navedenih ciljeva jest stvaranje učinkovitog i konkurentnog unutarnjeg tržišta za ugovore o kreditu koji se odnose na stambene nekretnine ( 33 ), koje se temelji na brizi za financijsku stabilnost ( 34 ). U skladu s uvodnom izjavom 66. te direktive, pravo na prijevremenu otplatu instrument je koji služi u tu svrhu ( 35 ).

48.

Kao što sam to naveo, nakon što se u državi članici prizna pravo na kompenzaciju, Direktivom 2014/17 dodjeljuje se širok manevarski prostor kako bi se uredilo njegovo ostvarivanje. Time se toj državi članici omogućuje da uzme u obzir posebnosti svojeg tržišta kredita a da pritom ne postupa protivno ciljevima same direktive.

49.

Odluka hoće li se utvrditi kompenzacija u korist vjerovnika u slučaju prijevremene otplate i, ako da, koliki će biti njezin opseg, ovisno o slučaju može dovesti do znatnih posljedica. U području kredita koji se odnosi na nekretnine, većinom stambene, te bi posljedice prije svega utjecale na lokalno tržište i gospodarstvo, ali se ne može isključiti mogućnost njihova širenja na veće razine.

50.

S obzirom na sustav kojim se vjerovnicima ne dopušta da prime kompenzaciju za gubitak očekivanih kamata, moguće je zamisliti da se odluče za strategije s potencijalno nepoželjnim učincima na ciljeve Direktive 2014/17 ( 36 ): poput ograničavanja ponude kreditnih proizvoda ili naplate većih kamata za sve potrošače ( 37 ).

51.

Kad se člankom 25. stavkom 3. Direktive 2014/17 državama članicama povjerila odluka o utvrđivanju kompenzacije, ta kompenzacija nije unaprijed ograničena na troškove upravljanja otplatom ili druge povezane administrativne troškove. Stoga nacionalni zakonodavac raspolaže širokim prostorom za djelovanje, tako da u kompenzaciju može uključiti izgubljenu dobit vjerovnika ako smatra da je to neophodno kako bi u konačnici promicao ciljeve Direktive 2014/17 na vlastitom tržištu stambenih nekretnina.

52.

U preambuli Direktive 2014/17 podsjeća se na potrebu za dosljednim tumačenjima kojima se nadopunjavaju drugi akti Unije, a osobito Direktiva 2008/48 ( 38 ). Iako se navode i ograničenja tog kriterija sustavnog tumačenja, nijedno od njih ne odnosi se na pravo na prijevremenu otplatu ( 39 ).

53.

Direktivom 2008/48 priznaje se (u uvodnoj izjavi 39.) razlika između potrošačkog kredita i „drug[ih] proizvod[a] koji se financiraju mehanizmima dugoročnog financiranja, kao što su hipotekarni krediti s fiksnim stopama”. Upravo zbog toga što taj model dugoročnog financiranja nije uobičajen u potrošačkim kreditima, maksimalnu kompenzaciju u korist vjerovnika u slučaju prijevremene otplate tih kredita u pravilu treba odrediti paušalno.

54.

Iznimkom od tog pravila iz Direktive 2008/48 potvrđuje se da se kamate koje se više ne naplaćuju zbog prijevremenog plaćanja nadoknađuju (ili mogu biti nadoknađene):

55.

Stoga, ako je to slučaj u Direktivi 2008/48, a fortiori isto može vrijediti i u okviru kredita koji se odnosi na nekretnine (osiguranog hipotekom ili sličnim sredstvom osiguranja) za potrebe tumačenja članka 25. Direktive 2014/17 ( 41 ). Time se potvrđuje da se financijski gubitak koji odgovara kamatama može uključiti u moguće troškove povezane s prijevremenom otplatom kredita, u skladu s nacionalnim pravnim pravilima o kompenzaciji.

56.

Ukratko, smatram da ne postoji prepreka tomu da se zakonodavstvom države članice predvidi da se u okviru kompenzacije na temelju članka 25. stavka 3. Direktive 2014/17 uzme u obzir šteta povezana s gubitkom kamata koje se zbog prijevremene otplate više neće obračunavati.

57.

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo prethodno pitanje (kao što to zagovaram), sud koji je uputio zahtjev želi saznati sadržava li članak 25. stavak 3. Direktive 2014/17 „pravila za izračun vjerovnikovih prihoda s osnove reinvestiranja prijevremeno otplaćenog potrošačkog kredita za stambenu nekretninu koji se u slučaju izgubljene dobiti moraju uzeti u obzir”.

58.

U Direktivi 2014/17 ne upućuje se na konkretan način izračuna kompenzacije koja se duguje vjerovniku ( 42 ). Metoda izračuna (kao i drugi aspekti kompenzacije, pod svega nekoliko uvjeta na koje sam već uputio i koje ću sada ponoviti) prepuštena je diskreciji država članica.

59.

Ta je ideja potkrijepljena uvodnom izjavom 66. Direktive 2014/17, u kojoj se navodi da kompenzaciju treba utvrditi „u skladu s nacionalnim pravilima”.

60.

U svrhu utvrđivanja kompenzacije, Direktivom 2014/17 ne nalaže se niti se zabranjuje uzimanje u obzir načina na koji vjerovnik stvarno koristi prijevremeno otplaćeni iznos ( 43 ), kao ni bilo koje druge slične metode, to su odluke koje ovise o svakoj državi članici.

61.

Uvjeti iz Direktive 2014/17 u pogledu kompenzacije ograničeni su na to da se njome ne kažnjava potrošača, da ona ne premašuje financijski gubitak vjerovnika te da bude „pravedna” ( 44 ) i „objektivna”.

62.

Zahtjevom da kompenzacija mora biti „objektivna” upućuje se na apstraktni i unaprijed određeni način izračuna, čije parametre nijedna strana ne može odrediti po vlastitom nahođenju. Osim toga, ta metoda treba služiti za otkrivanje slučajeva u kojima kompenzacija nije opravdana ( 45 ). Međutim, u skladu s tim obilježjima, smatram da izračun kompenzacije metodom koja uključuje hipotetski element može biti opcija koja se ne protivi Direktivi 2014/17.

63.

Prema opisu iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, u kojem se upućuje na nacionalnu sudsku praksu ( 46 ), u okviru aktivno‑pasivne metode financijska šteta za vjerovnika odgovara razlici između dva iznosa:

64.

Kako bi se izvršio taj izračun, nije nužno da dođe do reinvestiranja kao takvog. Kao referentna vrijednost uzima se procjena povrata ulaganja s istim rokom dospijeća ( 47 ).

65.

Osim toga, iznos razlike treba umanjiti za troškove rizika i uštede u administrativnim troškovima na datum isplate kompenzacije za prijevremenu otplatu; te se on ažurira uzimajući u obzir taj datum plaćanja.

66.

Prema toj metodi:

67.

Međutim, kao i svi sudionici u prethodnom postupku, i ne dovodeći u pitanje konačnu ocjenu suda koji je uputio zahtjev u tom pogledu, smatram da „aktivno‑pasivna” metoda ispunjava minimalne uvjete za kompenzaciju koji se zahtijevaju Direktivom 2014/17.

68.

Štoviše, navedena metoda slična je onoj koja se upotrebljava u članku 16. stavku 4. in fine Direktive 2008/48 u svrhu izračuna stvarnog financijskog gubitka vjerovnika kada države članice predviđaju iznimno odstupanje od pravila o utvrđenoj gornjoj granici paušalnog iznosa (stavak 2. tog članka).

69.

Naime, izračun kompenzacije u korist vjerovnika koji se dopušta Direktivom 2008/48 o potrošačkim kreditima, baš kao i „aktivno‑pasivna” metoda, uključuje element hipotetskog (a ne nužno stvarnog) ulaganja otplaćenog iznosa ( 48 ). Prihvaćanje takvog izračuna u području potrošačkih kredita olakšava njegovo prihvaćanje i u okviru kredita osiguranih hipotekom ili sličnim sredstvom osiguranja.

70.

Sud koji je uputio zahtjev želi saznati primjenjuje li se članak 25. Direktive 2014/17 u okolnostima kao što su one u ovom predmetu, u kojima potrošač prije otplate kredita raskine svoj ugovor na temelju prava na raskid koje mu se dodjeljuje nacionalnim pravnim poretkom.

71.

Pitanje se postavlja u pogledu njemačkog zakonodavstva, u kojem se predviđaju dvije situacije prijevremene otplate kredita s fiksnom kamatnom stopom:

72.

Posljedice primjene tih dvaju pravnih pravila razlikuju se u pogledu kompenzacije u korist vjerovnika:

73.

Postojanje različitih stajališta u pravnoj teoriji navodi sud koji je uputio zahtjev da izrazi dvojbe u pogledu toga primjenjuje li se članak 25. Direktive 2014/17 i na otplatu kredita nakon raskida ugovora uređenog člankom 490. stavkom 2. BGB‑a.

74.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da „mnogi argumenti idu u prilog tomu da je članak 25. Direktive 2014/17 primjenjiv i ako potrošač raskine ugovor […] u skladu s člankom 490. stavkom 2. BGB‑a prije nego prijevremeno otplati kredit”.

75.

Dodaje da u protivnom „mnogi potrošači ne bi profitirali od svojeg prava na prijevremenu otplatu […]. Ako bi se kompenzacija za prijevremenu otplatu pri ostvarivanju prava na prijevremeni raskid ugovora prema članku 490. stavku 2. BGB‑a drukčije izračunavala nego […] u skladu s člancima 500. i 502. BGB‑a, to bi imalo za posljedicu da bi potrošač koji prijevremeno raskine svoj ugovor o kreditu bio stavljen u lošiji položaj od onoga koji svoje pravo na prijevremenu otplatu ostvari bez raskida ugovora”.

76.

Stoga sud koji je uputio zahtjev ukratko navodi da „cilj tog [subjektivnog] prava kojim se želi zaštiti potrošača stoga nužno zahtijeva primjenu članka 25. Direktive i u slučaju raskida ugovora izjavljenog prije otplate kredita”.

77.

Slažem se s tezom suda koji je uputio zahtjev u pogledu primjenjivosti članka 25. Direktive 2014/17. S druge strane, dvojim u pogledu jednog od utvrđenja na kojima se ona temelji.

78.

U teoriji, postavlja se pitanje može li svaka država članica različito urediti pravo vjerovnika na kompenzaciju ( 52 ), ovisno o tome povezuje li ga s potrošačevim ostvarivanjem izvanrednog prava na raskid ugovora.

79.

Smatram da se ne može isključiti potvrdan odgovor na to konkretno pitanje. Drugim riječima, argumenti poput onog da jedan potrošač može biti „stavljen u lošiji položaj” ( 53 ) od drugog zbog toga što je iskoristio neku mogućnost koja mu se nudi nacionalnim pravnim poretkom umjesto njezine alternative ne čine mi se dovoljnima da bi se smanjio opseg regulatorne slobode država članica.

80.

U svakom se slučaju zahtijeva da svaka opcija iz nacionalnog propisa bude u skladu s člankom 25. Direktive 2014/17 i općom odredbom iz njezina članka 2.

81.

Iz prethodno navedenog proizlazi da na pitanje jesu li načela kojima se uređuje kompenzacija u okviru članka 490. stavka 2. BGB‑a (i kojima se dopušta uključivanje izgubljene dobiti u korist vjerovnika) usklađena s člankom 25. stavkom 3. Direktive 2014/17 treba odgovoriti potvrdno ( 54 ).

82.

Člankom 25. Direktive 2014/17 potrošačima se priznaje pravo da u cijelosti ili djelomično ispune svoje obveze a da pritom ne trebaju čekati njihovo dospijeće. U toj se odredbi ne navode načini ostvarivanja tog prava: do njega može doći u okviru običnog materijalnog čina otplate ili kao posljedice ovlasti raskida ugovora o kreditu.

83.

Zaštita koja se Direktivom 2014/17 pruža potrošaču uvijek mora postojati, neovisno o tome za koji se od ta dva načina on odluči u svrhu ostvarivanja prava da prijevremeno ispuni svoje obveze. Neovisno o uređenju koje država članica uspostavi u okviru slobode koja joj je dodijeljena Direktivom 2014/17, na njezinu marginu prosudbe primjenjuju se uvjeti iz članka 25. stavka 3. te direktive. Stoga se ti uvjeti primjenjuju ako je do prijevremene otplate došlo nakon raskida ugovora, kao i u slučaju da ona nije povezana s tim raskidom.

84.

Smatram da upućivanje u članku 25. stavcima 1. i 4. Direktive 2014/17 na pravo na otplatu „prije isteka” ugovora ne potkrepljuje tezu koju zagovara društvo VR Bank ( 55 ). Člankom 25. Direktive 2014/17 ne nastoje se naložiti vremenska ograničenja za ostvarivanje prava potrošača da prijevremeno ispune svoje obveze. Međutim, treba naglasiti da to pravo ima prednost u odnosu na uobičajeni sustav privatnih ugovora, na temelju kojeg su obje strane dužne poštovati ono što je ugovoreno i činiti to u dogovorenom (vremenskom) okviru.

85.

S obzirom na navedeno, predlažem Sudu da Landgerichtu Ravensburg (Zemaljski sud u Ravensburgu, Njemačka) odgovori da:

„Članak 25. stavak 3. Direktive 2014/17/ЕU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010

treba tumačiti na način da mu se:

ne protivi nacionalni propis kojim se, u svrhu utvrđivanja kompenzacije koja se duguje vjerovniku, uzima u obzir šteta povezana s gubitkom kamata koje se više neće obračunavati zbog toga što je potrošač prijevremeno otplatio kredit;

ne protivi način izračuna kompenzacije u korist vjerovnika za prijevremenu otplatu kredita na temelju fiktivnog reinvestiranja otplaćenog iznosa u sigurne instrumente tržišta kapitala koji dospijevaju u isto vrijeme kad i kredit;

se primjenjuje kad potrošač ostvari svoje pravo na prijevremeno ispunjavanje svojih obveza nakon što je raskinuo ugovor o kreditu koji se odnosi na nekretnine.”