1.

U sporu iz kojeg proizlazi predmetni zahtjev za prethodnu odluku u biti se postavlja pitanje trebaju li nastavnici u službi ministarstva savezne zemlje Hessen (Njemačka) dati privolu za prenošenje svoje nastave posredstvom videokonferencijske veze ili se, ako ne daju privolu, obrada njihovih osobnih podataka ( 2 ) može temeljiti na jednom od legitimnih ciljeva predviđenih Uredbom (EU) 2016/679 ( 3 ).

2.

Zahtjev za prethodnu odluku daje Sudu mogućnost da prvi put, ako ne griješim, donese odluku o članku 88. GDPR‑a. U skladu s tom odredbom, države članice mogu zakonom ili kolektivnim ugovorima predvidjeti preciznija pravila s ciljem osiguravanja zaštite prava i sloboda u vezi s obradom osobnih podataka zaposlenika u kontekstu zaposlenja.

3.

Sljedeće uvodne izjave glase:

„[…]

[…]

[…]

[…]

[…].”

4.

Člankom 5. („Načela obrade osobnih podataka”) propisuje se:

„1.   Osobni podaci moraju biti:

2.   Voditelj obrade odgovoran je za usklađenost sa stavkom 1. te je mora biti u mogućnosti dokazati (‚pouzdanost’).”

5.

Člankom 6. („Zakonitost obrade”) GDPR‑a određuje se:

„1.   Obrada je zakonita samo ako i u onoj mjeri u kojoj je ispunjeno najmanje jedno od sljedećega:

[…]

Točka (f) prvog podstavka ne odnosi se na obradu koju provode tijela javne vlasti pri izvršavanju svojih zadaća.

2.   Države članice mogu zadržati ili uvesti posebne odredbe kako bi se primjena pravila ove Uredbe s obzirom na obradu prilagodila radi usklađivanja sa stavkom 1. točkama (c) i (e) tako da se preciznije odrede posebni zahtjevi za obradu te druge mjere za osiguravanje zakonite i poštene obrade, među ostalim za druge posebne situacije obrade kako je predviđeno u poglavlju IX.

3.   Pravna osnova za obradu iz stavka 1. točaka (c) i (e) utvrđuje se u:

Svrha obrade određuje se tom pravnom osnovom ili, u pogledu obrade iz stavka 1. točke (e), mora biti nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili izvršavanje službene ovlasti voditelja obrade. Ta pravna osnova može sadržavati posebne odredbe kako bi se prilagodila primjena pravila ove Uredbe, među ostalim opće uvjete kojima se uređuje zakonitost obrade od strane voditelja obrade, vrste podataka koji su predmet obrade, dotične ispitanike, subjekte kojima se osobni podaci mogu otkriti i svrhe u koje se podaci mogu otkriti, ograničavanje svrhe, razdoblje pohrane te aktivnosti obrade i postupke obrade, uključujući mjere za osiguravanje zakonite i poštene obrade, kao i za druge posebne situacije obrade kako je navedeno u poglavlju IX. Pravom Unije ili pravom države članice mora se ostvariti cilj od javnog interesa te ono mora biti razmjerno zakonitom cilju koji se želi postići.

4.   Ako se obrada u svrhu koja je različita od svrhe u koju su podaci prikupljeni ne temelji na privoli ispitanika ili na pravu Unije ili pravu države članice koje predstavlja nužnu i razmjernu mjeru u demokratskom društvu za zaštitu ciljeva iz članka 23. stavka 1., voditelj obrade, s ciljem utvrđivanja je li obrada u drugu svrhu u skladu sa svrhom u koju su osobni podaci prvotno prikupljeni, uzima u obzir, među ostalim:

6.

Člankom 88. („Obrada u kontekstu zaposlenja”) utvrđuje se:

„1.   Države članice mogu zakonom ili kolektivnim ugovorima predvidjeti preciznija pravila s ciljem osiguravanja zaštite prava i sloboda u vezi s obradom osobnih podataka zaposlenika u kontekstu zaposlenja, osobito za potrebe zapošljavanja, izvršavanja ugovora o radu, što uključuje ispunjavanje zakonski propisanih obveza ili obveza propisanih kolektivnim ugovorima, za potrebe upravljanja, planiranja i organizacije rada, jednakosti i različitosti na radnome mjestu, zdravlja i sigurnosti na radu, zaštite imovine poslodavca ili klijenta i za potrebe ostvarenja i uživanja prava i koristi iz radnog odnosa, na individualnoj ili kolektivnoj osnovi, te za potrebe prestanka radnog odnosa.

2.   Ta pravila uključuju prikladne i posebne mjere za zaštitu ljudskog dostojanstva ispitanika, njegovih legitimnih interesa i temeljnih prava, posebno u odnosu na transparentnost obrade, prijenos osobnih podataka unutar grupe poduzetnika ili grupe poduzeća koja se bave zajedničkom gospodarskom djelatnošću i sustavâ praćenja na radnom mjestu.

3.   Svaka država članica priopćuje Komisiji te odredbe svojih zakona koje je donijela u skladu sa stavkom 1. do 25. svibnja 2018. i bez odgađanja o svakoj sljedećoj izmjeni koja na njih utječe.”

7.

Člankom 23. propisuje se:

„1.   Osobni podaci zaposlenika mogu se obrađivati u svrhe radnog odnosa, ako je to potrebno za odluku o zasnivanju radnog odnosa ili nakon zasnivanja radnog odnosa za njegovu provedbu, okončanje ili uređenje njegova prestanka kao i za provedbu internih planskih, socijalnih i kadrovskih mjera. To vrijedi i za ostvarivanje ili ispunjavanje prava i obveza po osnovu predstavljanja interesa zaposlenika koji proizlaze iz zakona ili kolektivnog ugovora, ugovora između poslodavca i vijeća radnika ili službenika (kolektivni ugovor).

[…]

4.   Obrada osobnih podataka uključujući posebne kategorije osobnih podataka zaposlenika za potrebe radnog odnosa dopuštena je na temelju kolektivnih ugovora. Pritom strane koje sudjeluju u pregovorima moraju poštovati članak 88. stavak 2. [GDPR‑a].

5.   Voditelj obrade mora poduzeti odgovarajuće mjere kako bi osigurao osobito poštovanje načela obrade osobnih podataka utvrđenih u članku 5. [GDPR‑a].

[…]

8.   U smislu ovog zakona zaposlenici su:

[…]

[…].”

8.

U članku 86. stavku 4. navodi se:

„Poslodavac može prikupljati osobne podatke o kandidatima za posao, službenicima kao i o bivšim službenicima ako je to potrebno za zasnivanje, provedbu, okončanje ili uređenje prestanka radnog odnosa ili za provedbu organizacijskih, kadrovskih i socijalnih mjera, osobito i u svrhe kadrovskog planiranja i raspoređivanja, ili je dopušteno propisom ili sporazumom između poslodavca i službeničkog vijeća […].”

9.

Verwaltungsgericht Wiesbaden (Upravni sud u Wiesbadenu, Njemačka), koji je prvotno uputio predmetni zahtjev za prethodnu odluku, nije dostavio detaljni opis činjenica u sporu, odredbi koje se u sporu pobijaju ( 6 ) ni poteškoća u postupku, nego se više usredotočio na obrazlaganje svojih dvojbi u pogledu pravnih aspekata.

10.

Navedeni sud samo je utvrdio da se stranke „spore oko toga je li pri uvođenju nastave na daljinu posredstvom sustava videokonferencijske veze, osim privole roditelja za svoju djecu ili punoljetnih učenika, potrebna i privola dotičnog nastavnog osoblja ili je obrada podataka do koje uslijed toga dolazi obuhvaćena člankom 23. stavkom 1. prvom rečenicom HDSIG‑a […]”.

11.

Konkretno, dvoji u pogledu toga je li članak 23. stavak 1. prva rečenica HDSIG‑a „preciznije pravilo” u pogledu obrade podataka zaposlenika u smislu članka 88. GDPR‑a. Prema njegovu mišljenju, ta odredba ne ispunjava zahtjeve iz članka 88. stavka 2. GDPR‑a jer:

12.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se ne slaže sa sudskom praksom Bundesarbeitsgerichta (Savezni radni sud, Njemačka) u pogledu usklađenosti saveznog propisa koji odgovara članku 23. stavku 1. prvoj rečenici HDSIG‑a ( 7 ) s člankom 88. GDPR‑a.

13.

Suprotno tomu, sud koji je uputio zahtjev smatra da:

14.

U tim okolnostima, navedeni sud uputio je Sudu sljedeća pitanja:

15.

Tajništvo Suda zaprimilo je zahtjev za prethodnu odluku 20. siječnja 2021.

16.

Nadležnost za odlučivanje u glavnom postupku pripala je, s učinkom od 1. prosinca 2021. ( 8 ), Verwaltungsgerichtu Frankfurt am Main (Upravni sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka), pred kojim se nastavilo s njegovim odvijanjem.

17.

Pisana očitovanja podnijele su njemačka, austrijska i rumunjska vlada te Europska komisija. Svi navedeni, kao i Nastavno vijeće, odgovorili su u pisanom obliku na pitanja koja im je Sud uputio prije rasprave.

18.

Na raspravi održanoj 30. lipnja 2022. sudjelovali su Nastavno vijeće, Ministarstvo obrazovanja i kulture savezne zemlje Hessen, njemačka vlada i Komisija.

19.

Njemačka vlada u svojim je pisanim očitovanjima iznijela prigovor da je zahtjev za prethodnu odluku nedopušten jer, s obzirom na to da se ispituje je li obrada osobnih podataka koju uključuje prenošenje nastave uživo posredstvom videokonferencijske veze obuhvaćena člankom 23. stavkom 1. HDSIG‑a, sud koji je putio zahtjev ne objašnjava zašto isključuje mogućnost da je ta obrada dopuštena na temelju privole nastavnika.

20.

Na raspravi je njemačka vlada djelomično pojasnila taj prigovor i priznala da Sud treba donijeti odluku (kako bi zahtjev za prethodnu odluku bio dopušten) jesu li dotični nastavnici dali privolu za obradu.

21.

U svakom slučaju, Sud može odbiti zahtjev za prethodnu odluku koji je podnio nacionalni sud samo ako je očito da tumačenje prava Unije koje se traži nema nikakve veze sa stvarnošću ili predmetom glavnog spora, ako je problem hipotetske naravi ili ako Sud ne raspolaže činjeničnim i pravnim elementima nužnima da na koristan način odgovori na pitanja koja su mu postavljena ( 9 ).

22.

Nijedna od tih okolnosti nije ispunjena u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku, u kojem prevladava presumpcija relevantnosti ( 10 ). Pretpostavka je na kojoj se temelji da svi nastavnici nužno ne odobravaju obradu svojih osobnih podataka, stoga i dalje postoji interes da se utvrdi usklađenost s pravom Unije pravila ( 11 ) kojim bi se opravdala ta obrada bez privole ispitanika.

23.

Prethodno pitanje usmjereno je upravo na utvrđivanje toga ispunjava li propis kojim bi se opravdala obrada osobnih podataka nastavnika, za koju oni nisu dali privolu, zahtjeve iz članka 88. stavaka 1. i 2. GDPR‑a. Stoga je nesporno da postoji dostatna veza između spora i odredbi prava Unije čije se tumačenje traži.

24.

Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati mora li propis, da bi bio „preciznije pravilo” u smislu članka 88. stavka 1. GDPR‑a, ispunjavati zahtjeve iz članka 88. stavka 2.

25.

Tumačenje članka 88. GDPR‑a dovodi do zaključka da „preciznija pravila” navedena u njegovu stavku 1. moraju biti u skladu sa zahtjevima iz stavka 2.

26.

U skladu s člankom 88. stavkom 2. GDPR‑a, „ta pravila” (odnosno, preciznija pravila koja se navode u stavku 1. i koja mogu predvidjeti države članice) moraju uključivati „prikladne i posebne mjere” za zaštitu dostojanstva, legitimnih interesa i temeljnih prava zaposlenika. Tim pravilima posebna se pozornost mora posvetiti transparentnosti obrade, prijenosu podataka unutar grupe poduzetnika ili grupe poduzeća i sustava praćenja na radnom mjestu.

27.

Stoga postoji očita veza između dvaju stavaka članka 88. GDPR‑a: drugim se stavkom na obvezujući način ( 12 ) određuje sadržaj preciznih pravila koja države članice mogu predvidjeti u kontekstu zaposlenja na temelju prvog stavka.

28.

Pri odgovoru na to prethodno pitanje stoga nema većih poteškoća: članak 88. GDPR‑a treba tumačiti na način da propis koji se namjerava uspostaviti kao „preciznije pravilo” u smislu njegova stavka 1. „mora ispunjavati zahtjeve” (da upotrijebim izraz suda koji je uputio zahtjev) iz stavka 2.

29.

Nije vjerojatno da sud koji je uputio zahtjev treba pomoć Suda kako bi donio takav zaključak. Stoga pravi smisao prvog prethodnog pitanja možda treba utvrditi s obzirom na drugo pitanje. Potonjim pitanjem želi se saznati može li se nacionalno pravilo koje „ne ispunjava zahtjeve iz članka 88. stavka 2.” GDPR‑a ( 13 ) i dalje primjenjivati.

30.

S tog stajališta (koje se zagovara u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku), rasprava se proširuje na pitanje mogu li se na zakonske odredbe država članica koje su donesene na temelju članka 88. stavka 1. GDPR‑a, ali nisu u skladu s člankom 88. stavkom 2. GDPR‑a, primijeniti druga pravila GDPR‑a. Konkretno, druge odstupajuće klauzule iz te uredbe, poput one iz njezina članka 6. stavka 2.

31.

Dva pitanja suda koji je uputio zahtjev toliko su povezana da austrijska vlada i Komisija zagovaraju zajednički odgovor, a ja se s tim pristupom slažem i slijedit ću ga.

32.

Sud koji je uputio zahtjev, kad je riječ o unutarnjim pravilima o zaštiti podataka, podrazumijeva da su nastavnici koje zastupa Nastavno vijeće i Ministarstvo obrazovanja i kulture savezne zemlje Hessen sklopili radni odnos.

33.

Ta je pretpostavka u skladu s HDSIG‑om kojim se, prilikom uređenja obrade osobnih podataka zaposlenika, kao zaposlenike u smislu tog zakona kvalificira službenike na koje se primjenjuje HBG, među kojima su nastavnici.

34.

Sud koji je uputio zahtjev ni u kojem trenutku ne dvoji o primjenjivosti članka 88. GDPR‑a na zaposlenike savezne zemlje Hessen koji obavljaju javnu obrazovnu službu.

35.

Ni stranke ni intervenijenti u prethodnom postupku, kojima je Sud o tome postavio pitanje, nisu doveli u pitanje takvu pretpostavku. Svi se slažu da obavljanje javne obrazovne službe nije isključeno iz područja primjene članka 88. GDPR‑a.

36.

Taj mi se pristup čini točnim i primjenjivim pri analizi dosega članka 88. GDPR‑a kad se njime upućuje na „obrad[u] osobnih podataka zaposlenika u kontekstu zaposlenja”.

37.

Kategorija zaposlenika u širem smislu obuhvaća, naravno, kao što je to naglasila njemačka vlada, nastavno osoblje koje pruža usluge saveznoj zemlji Hessen i čije interese zastupa Nastavno vijeće.

38.

Rješenje koje predlažem može se po analogiji temeljiti na sudskoj praksi Suda o radnom odnosu ( 14 ) i pojmu zaposlenika u pogledu njihove slobode kretanja i neprimjenjivosti bivšeg članka 39. stavka 4. UEZ‑a (sadašnjeg članka 45. stavka 4. UFEU‑a) na zapošljavanje u javnim službama.

39.

U skladu s tom sudskom praksom, u kojoj se naglašava funkcionalni aspekt zadaće koja se obavlja:

40.

Budući da nastavno osoblje kao takvo ne sudjeluje u izvršavanju javnih ovlasti u užem smislu, nego pruža obrazovne usluge ( 16 ), slične onima koje pruža drugim subjektima ili privatnim poduzećima, njegovi se članovi mogu kvalificirati kao „zaposlenici” općenito i, prema tome, u području zaštite podataka.

41.

Drukčije bi bilo, kao što je to istaknula austrijska vlada, da se nejednako postupa u situacijama koje su u bitnome jednake, kao što su to s materijalnog gledišta situacije koje definiraju položaj nastavnika u području javne službe i u privatnom sektoru. To bi bilo tim ozbiljnije jer, kao što je to tvrdila Komisija, pojam javne službe nije usklađen unutar Unije, pa u slučaju različitog tumačenja područje primjene članka 88. GDPR‑a ovisi o nacionalnom pravu.

42.

Kao što je to naglasio nezavisni odvjetnik M. Bobek u predmetu Fashion ID ( 17 ), zamjenom Direktive 95/46/EZ ( 18 ) GDPR‑om došlo je prije svega do temeljne promjene u pogledu prirode pravnog instrumenta kojim se uređuje zaštita fizičkih osoba u vezi s obradom osobnih podataka.

43.

Taj instrument više nije direktiva (odnosno pravilo kojim se utvrđuje obveza postizanja rezultata, a nacionalnim tijelima ostavlja na izbor način i sredstva za to), nego uredba. Tom se uredbom, koja je u cijelosti obvezujuća i izravno primjenjiva u svim državama članicama, ne dopušta, u načelu i osim ako ne postoji izričito odobrenje, da se u nacionalna pravila prenese (ili u njima preuzme) njezin sadržaj ( 19 ).

44.

Iako se GDPR‑om nadišlo usklađivanje koje se nastoji postići Direktivom 95/46 ( 20 ), zbog činjenice da osobni podaci čiju obradu treba zaštiti ( 21 ) nastaju praktički u svim područjima ljudske aktivnosti zakonodavac je države članice ovlastio za:

45.

Iako se GDPR‑om nastoji osigurati postojana i homogena primjena pravila za zaštitu u cijeloj Uniji te ukloniti prepreke protoku osobnih podataka unutar Unije ( 23 ), europski zakonodavac nije mogao, kao što je to naglasio nezavisni odvjetnik J. Richard de la Tour, ne priznati da je stvarnost složenija: unatoč njegovoj sveobuhvatnosti, GDPR‑om nije bilo moguće predvidjeti sve moguće posljedice zaštite osobnih podataka u područjima kao što su potrošnja, tržišno natjecanje i zaposlenje ( 24 ).

46.

To objašnjava činjenicu da se GDPR‑om državama članicama omogućuje da predvide dodatna nacionalna pravila koja su stroža ili uvode određene iznimke. Države članice raspolažu marginom prosudbe u pogledu načina primjene tih odredbi („odstupajuće klauzule”) ( 25 ).

47.

Relativno povećanje broja takvih klauzula negativno je utjecalo na potpuno usklađivanje zaštite osobnih podataka ( 26 ). Kao što je to priznala Komisija, činjenica da se GDPR‑om od država članica zahtijeva da u nekim područjima donose zakone, a u drugima im se istodobno pruža mogućnost da dodatno preciziraju način provedbe, dovela je do „određen[og] stup[nja] fragmentacije, što je prije svega posljedica raširene primjene neobaveznih odredaba o specifikacijama” ( 27 ).

48.

Odredba o kojoj je konkretno riječ u ovom predmetu odredba je članka 88. stavka 1. GDPR‑a. Međutim, valja sažeto ispitati njezin odnos s odredbom članka 6. stavka 1. točaka (b) i (e) iste uredbe, što je učinjeno na raspravi.

49.

Članak 6. stavak 1. nalazi se u poglavlju II. GDPR‑a, u kojem se utvrđuju „načela” kojima je uređena obrada osobnih podataka, a time i opće uređenje sustava, i u tom se članku navode uvjeti za zakonitu obradu. Konkretno, u točki (a) navedenog stavka upućuje se na ispitanikovu privolu, a u točki (b) na to da je obrada nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka.

50.

Tim se uvjetima dodaju zahtjevi koji proizlaze iz načela koja se u članku 5. GDPR‑a utvrđuju općenito ( 28 ) i konkretiziraju članci 7. do 11. GDPR‑a u pogledu privole (članak 7. i članak 8. u pogledu privole djece), obrade posebnih kategorija osobnih podataka (članak 9.) ili podataka koji se odnose na kaznene osude i kažnjiva djela (članak 10.) i obrade koja ne zahtijeva identifikaciju (članak 11.).

51.

Tom nizu načela i pravila mogu se pridružiti „posebne odredbe” koje su države članice uvele (ili zadržale) kako bi se, u skladu s člankom 6. stavkom 2. GDPR‑a, „primjena pravila [GDPR‑a] […] prilagodila” s obzirom na dvije posebne situacije obrade, kad su nužne za:

52.

Ta se „prilagodba”, također se navodi u odredbi, sastoji od toga da se „preciznije odrede posebni zahtjevi za obradu te druge mjere za osiguravanje zakonite i poštene obrade”, među ostalim „za druge posebne situacije obrade kako je predviđeno u poglavlju IX.”.

53.

Potonji izraz iz te odredbe nije jasan koliko bi to bilo poželjno jer nije lako utvrditi dopušta li se njime (ponavljam, u pogledu oblika obrade na koje se upućuje u točkama (c) i (e) članka 6. stavka 1.) uređenje posebnih situacija koje nisu one već predviđene u poglavlju IX. ili su GDPR‑om navedene dvije vrste obrade dopuštene samo u pogledu tih situacija.

54.

U svakom slučaju, ponavljam da je odstupajuća klauzula o kojoj je ovdje riječ klauzula iz članka 88. stavka 1. GDPR‑a jer se na nju usredotočuje sud koji je uputio zahtjev. Podsjećam na to da, u skladu s njegovim tekstom, države članice mogu zakonom ili kolektivnim ugovorima predvidjeti „preciznija pravila s ciljem osiguravanja zaštite prava i sloboda u vezi s obradom osobnih podataka zaposlenika u kontekstu zaposlenja”.

55.

Ti se osobni podaci mogu obrađivati, konkretno, za potrebe:

56.

Odobrenje za donošenje tih odredbi podrazumijeva određeni učinak „kojim se narušava usklađenost”. Nacionalna pravila koja su dopuštena člankom 88. stavkom 1. GDPR‑a mogu uključivati, za jednu ili više država članica, uvođenje razlika u opći sustav iz GDPR‑a koje nemaju tek funkciju „prilagodbe” koja je dopuštena člankom 6. stavkom 2. GDPR‑a:

57.

Kao što je to propisano člankom 88. stavkom 3. GDPR‑a, Savezna Republika Njemačka priopćila je Komisiji da se među zakonskim odredbama koje je ta država članica donijela u skladu s člankom 88. stavkom 1. GDPR‑a nalazi članak 23. HDSIG‑a.

58.

Prema mojem mišljenju, koje se u tom pogledu podudara s mišljenjem suda koji je uputio zahtjev i Komisijinim mišljenjem, članak 23. HDSIG‑a ne ispunjava uvjet „predvi[đanja] preciznij[ih] pravila” radi zaštite prava u vezi s obradom osobnih podataka u kontekstu zaposlenja, kao što se to navodi u članku 88. stavku 1. GDPR‑a.

59.

Člankom 23. stavkom 1. prvom rečenicom HDSIG‑a i člankom 86. stavkom 4. prvom rečenicom HBG‑a samo se propisuje da se osobni podaci zaposlenika i službenika mogu obrađivati u svrhu radnog odnosa, ako je to „nužno” za postizanje jednog od sljedećih ciljeva:

60.

Strogo gledajući, obama se pravilima obrada osobnih podataka zaposlenika uvjetuje samom okolnošću da je nužna u određene svrhe.

61.

Stoga nije riječ o vrlo drukčijoj odredbi od one iz članka 6. stavka 1. točke (b) GDPR‑a („[o]brada je zakonita samo ako […] je nužna za izvršavanje ugovora u kojem je ispitanik stranka ili kako bi se poduzele radnje na zahtjev ispitanika prije sklapanja ugovora”) ( 32 ).

62.

Člankom 23. HDSIG‑a stoga se samo ponavlja uvjet koji se već zahtijeva člankom 6. stavkom 1. točkom (b) GDPR‑a u pogledu opće zakonitosti obrade. Suprotno tomu, njime se ne dodaje nikakvo precizno pravilo radi zaštite prava uključenih u okvir obrade osobnih podataka u kontekstu zaposlenja ( 33 ).

63.

Rezultat bi bio isti da spornu nastavnu djelatnost treba uključiti u članak 6. stavak 1. točku (e) GDPR‑a (odnosno, da je sporna obrada nužna za izvršavanje zadaće od javnog interesa ili pri izvršavanju službene ovlasti) ( 34 ).

64.

U slučaju da se točkama (c) i (e) članka 6. stavka 2. GDPR‑a državama članicama omogućuje, kao što sam to već istaknuo, zadržavanje ili uvođenje „posebn[ih] odredb[i] […] tako da se preciznije odrede posebni zahtjevi za obradu […]”.

65.

Naglašavam da članak 23. HDSIG‑a nije „posebna odredba”, nego se njime samo omogućuje obrada podataka zaposlenika kad je to nužno. Njime se ne konkretiziraju uvjeti i načini te eventualne obrade.

66.

Njemačka vlada, suprotno tom stajalištu, tvrdi da bi bilo „nemoguće i neprovedivo” detaljno navesti raznovrsne načine obrade podataka u kontekstu zaposlenja. Prema njezinu mišljenju, trebao bi biti dovoljan zakonski propis na kojem se, po potrebi, temelje načini obrade za koje nije potrebna specifičnija pravna osnova ( 35 ).

67.

U tom je pogledu dovoljno odgovoriti da je, koliko god njegova provedba bila teška, članak 88. stavak 3. GDPR‑a konačan kad se njime predviđa da države članice priopćuju Komisiji „odredbe svojih zakona koje [su] donijel[e] u skladu sa stavkom 1.” tog članka. Drugim riječima, ne (osnovne) odredbe na kojima se temelje odredbe koje utvrđuju preciznija pravila, nego upravo preciznija pravila. Obavijest se mora dostaviti pojedinačno i izričito ( 36 ).

68.

Ukratko, u članku 23. HDSIG‑a ponavlja se dopuštenje koje već sadržava članak 88. stavak 1. GDPR‑a, ili, drugim riječima, otvara mogućnost naknadnom uvođenju (ili zadržavanju) preciznijih pravila.

69.

Osim činjenice da se njime per se ne predviđaju „preciznija pravila” u smislu članka 88. stavka 1. GDPR‑a, članak 23. HDSIG‑a ne sadržava ni „prikladne i posebne mjere za zaštitu ljudskog dostojanstva ispitanika, njegovih legitimnih interesa i temeljnih prava”.

70.

Budući da ne uključuje tu vrstu mjera, članak 23. HDSIG‑a ne ispunjava uvjet iz članka 88. stavka 2. GDPR‑a kako bi se moglo prihvatiti zakonodavstvo kojim se države članice razlikuju u području radnih odnosa.

71.

Budući da je zahtjev za prethodnu odluku ograničen na ispitivanje zakonskih odredbi, a ne kolektivnih ugovora, neću se osvrtati na te ugovore ( 37 ), nego isključivo na zakonske odredbe.

72.

Što se tiče tih odredbi, nacionalni zakonodavac ne može, kao što se to čini člankom 23. stavkom 5. HDSIG‑a, samo propisati da voditelj obrade podataka poduzima prikladne mjere kako bi osigurao „poštovanje načela obrade osobnih podataka utvrđenih u članku 5.” GDPR‑a. To je predviđanje suvišno jer svaka obrada podataka mora biti u načelu i barem u skladu s uvjetima iz članka 5. GDPR‑a.

73.

Članak 88. stavak 2. GDPR‑a odnosi se na uvođenje mjera kojima se u području jamstava osigurava primjereno podudaranje s posebnostima mjera donesenih u skladu s člankom 88. stavkom 1. GDPR‑a. Ukratko, nastoji se da se dopuštena posebnost potonje odredbe, po potrebi, primjereno uskladi s relevantnom posebnosti njezinih jamstava.

74.

Ako bi se prihvatilo da članak 23. HDSIG‑a sadržava poseban propis u skladu s člankom 88. stavkom 1. GDPR‑a, to bi značilo da se u jamstvima koja se zahtijevaju stavkom 2. potonjeg članka ponavljaju jamstava koja se općenito predviđaju člankom 5. GDPR‑a. U konačnici, bila bi narušena nužna ravnoteža između posebnosti pravila dopuštenih stavkom 1. i posebnosti mjera za „zaštitu” koja se zahtijeva člankom 88. stavkom 2. GDPR‑a.

75.

Zaključno, smatram da se članak 23. HDSIG‑a ne može temeljiti na članku 88. GDPR‑a. S jedne strane, zato što se njime ne utvrđuju preciznija pravila, a, s druge strane, zato što se u njemu samo ponavljaju opća jamstva iz članka 5. GDPR‑a.

76.

Ostaje razjasniti bi li se članak 23. HDSIG‑a unatoč dosad navedenom mogao primjenjivati u nacionalnom pravnom poretku. To je, kao što sam to prethodno istaknuo, ono što u konačnici zanima sud koji je uputio zahtjev.

77.

Pitanje bi se moglo sažeti na odluku o tome mogu li se pravila koja su države članice donijele na temelju odstupajuće klauzule iz članka 88. stavka 1. GDPR‑a, a koja ne ispunjavaju zahtjeve iz njegova članka 88. stavka 2., primjenjivati u skladu s drugim odredbama GDPR‑a.

78.

Odgovor, koji se temelji na pretpostavci da članak 23. HDSIG‑a ne sadržava nikakvo „preciznije pravilo” u smislu članka 88. GDPR‑a ( 38 ), može ići u dva smjera:

79.

Druga je stvar, kao što su to navele austrijska i rumunjska vlada te Komisija, a što su priznali svi na raspravi, to što se ništa ne protivi tomu da države članice primijene druge odredbe GDPR‑a ili, u skladu s člankom 6. stavkom 2. te uredbe, nacionalna pravila kojima se obrada podataka zaposlenika uređuje tako da pridonosi „[prilagodbi] primjen[e]” GDPR‑a.

80.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da Verwaltungsgerichtu Frankfurt am Main (Upravni sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

„Članak 88. stavke 1. i 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) treba tumačiti na način da:

Propis koji je donijela država članica preciznije je pravilo s ciljem osiguravanja zaštite prava i sloboda u vezi s obradom osobnih podataka zaposlenika u kontekstu zaposlenja samo ako ispunjava zahtjeve utvrđene člankom 88. stavkom 2. Uredbe 2016/679.

Ako taj propis ne ispunjava zahtjeve utvrđene člankom 88. stavkom 2. Uredbe 2016/679, može se primjenjivati, po potrebi, samo ako se može obuhvatiti drugim odredbama te uredbe ili nacionalnim pravilima za prilagodbu na koja se upućuje u njezinu članku 6. stavku 2.”