This document is an excerpt from the EUR-Lex website
Document E2015J0015
Judgment of the Court of 10 May 2016 in Joined Cases E-15/15 and E-16/15, Franz-Josef Hagedorn v Vienna-Life Lebensversicherung AG and Rainer Armbruster v Swiss Life (Liechtenstein) AG (Directive 2002/83/EC — Article 36 — Transfer of life assurance contracts — Admissibility — The term ‘assurance contract’ — Change in policy conditions)
Presuda Suda od 10. svibnja 2016. u spojenim predmetima E-15/15 i E-16/15 – Franz-Josef Hagedorn protiv Vienna-Life Lebensversicherung AG i Rainer Armbruster protiv Swiss Life (Lihtenštajn) AG (Direktiva 2002/83/EZ – Članak 36. – Prijenos ugovora o životnom osiguranju – Dopuštenost – Pojam „ugovor o osiguranju” – Promjena uvjeta osiguranja)
Presuda Suda od 10. svibnja 2016. u spojenim predmetima E-15/15 i E-16/15 – Franz-Josef Hagedorn protiv Vienna-Life Lebensversicherung AG i Rainer Armbruster protiv Swiss Life (Lihtenštajn) AG (Direktiva 2002/83/EZ – Članak 36. – Prijenos ugovora o životnom osiguranju – Dopuštenost – Pojam „ugovor o osiguranju” – Promjena uvjeta osiguranja)
SL C 66, 2.3.2017, p. 29–29
(BG, ES, CS, DA, DE, ET, EL, EN, FR, HR, IT, LV, LT, HU, MT, NL, PL, PT, RO, SK, SL, FI, SV)
2.3.2017 |
HR |
Službeni list Europske unije |
C 66/29 |
PRESUDA SUDA
od 10. svibnja 2016.
u spojenim predmetima E-15/15 i E-16/15
Franz-Josef Hagedorn protiv Vienna-Life Lebensversicherung AG i Rainer Armbruster protiv Swiss Life (Lihtenštajn) AG
(Direktiva 2002/83/EZ – Članak 36. – Prijenos ugovora o životnom osiguranju – Dopuštenost – Pojam „ugovor o osiguranju” – Promjena uvjeta osiguranja)
(2017/C 66/08)
U spojenim predmetima E-15/15 i E-16/15, Franz-Josef Hagedorn protiv Vienna-Life Lebensversicherung AG i Rainer Armbruster protiv Swiss Life (Lihtenštajn) AG – ZAHTJEV Sudu na temelju članka 34. Sporazuma među državama EFTA-e o osnivanju Nadzornog tijela i Suda koji je podnio Vrhovni sud Kneževine Lihtenštajna (Fürstlicher Oberster Gerichtshof) za tumačenje Direktive 2002/83/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. studenoga 2002. o životnom osiguranju, Sud u sastavu Carl Baudenbacher, predsjednik, Per Christiansen i Páll Hreinsson (sudac-izvjestitelj), suci, presudio je 10. svibnja 2016. kao u izreci:
1. |
Članak 36. stavak 1. Direktive 2002/83/EZ ne odnosi se na pravne transakcije poput onih u kojima se postojeća polica životnog osiguranja vezana za udjele investicijskih fondova kupoprodajnim ugovorom prenosi s jedne na drugu osobu ako osigurani rizik, odnosno osigurana osoba, u polici osiguranja ostaje nepromijenjen. Prijenos police životnog osiguranja vezane za udjele investicijskih fondova pravnom transakcijom ne predstavlja promjenu uvjeta osiguranja osim ako su promijenjeni i uvjeti pod kojima je polica osiguranja sklopljena te je time narušena ravnoteža prava i obveza stranaka ugovora o osiguranju. Dužnost je suda koji je uputio zahtjev da procijeni činjenično stanje predmeta i utvrdi jesu li navedeni prijenosi doveli do promjene uvjeta police životnog osiguranja vezane za udjele investicijskih fondova koju je stekao podnositelj zahtjeva. |
2. |
Ako je došlo do „promjene uvjeta osiguranja” u smislu Direktive sud koji je uputio zahtjev mora razmotriti jesu li informacije navedene u podtočki 2. točke (b) stavka (B) Priloga III. nositelju prenesene police proslijeđene na jasan, točan i potpun način, u pisanom obliku, na službenom jeziku države obveze koja je država EGP-a. |
3. |
Za obvezu društva za osiguranje na pružanje informacija nije važno je li bivši nositelj police bio poduzetnik, a novi nositelj police potrošač, osim ako je ta razlika dovela do promjene uvjeta pod kojima je sklopljen ugovor o osiguranju. |
4. |
Informacije navedene u Prilogu III. točki A Direktive odnose se samo na „informacije o društvu za osiguranje” i „informacije o obvezi”. Stoga za obvezu društva za osiguranje na pružanje informacija u skladu s Direktivom nije važno je li izvorni nositelj police otkrio informacije o sebi na temelju kojih bi se mogao procijeniti njegov vlastiti profil rizičnosti ili investicijski profil. |
5. |
Direktive se u nacionalni pravni poredak država EGP-a moraju prenijeti s neupitnim obvezujućim učinkom te sa specifičnošću, preciznošću i jasnoćom nužnima za ispunjenje zahtjeva pravne sigurnosti. Nadalje, nacionalni sudovi moraju tumačiti nacionalno pravo u skladu s pravom EGP-a. Prema članku 34. Sporazuma o nadzoru i sudu, Sud je nadležan za davanje savjetodavnih mišljenja o tumačenju Sporazuma o EGP-u na zahtjev nacionalnih sudova. Nakon što Sud donese presudu, obvezu tumačenja nacionalnog prava u svjetlu čimbenika koje je razjasnio Sud ima sud koji je uputio zahtjev. U slučajevima kad usklađeno tumačenje nacionalnog prava nije dovoljno za postizanje rezultata koji zahtijeva odgovarajući propis Sporazuma o EGP-u, o tom se pitanju pred Sudom može pokrenuti postupak u skladu s člankom 31. Sporazuma o nadzoru i sudu. |