1.

Ovo se mišljenje odnosi na žalbu koju je podnijelo društvo BNP Paribas Public Sector SA, žalitelj u ovom predmetu, tražeći ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 25. listopada 2023., BNP Paribas Public Sector/SRB (T‑688/21, u daljnjem tekstu: pobijana presuda, EU:T:2023:675).

2.

Tom je presudom Opći sud odbio žaliteljevu tužbu, podnesenu na temelju članka 272. i članka 340. prvog stavka UFEU‑a, kojom se u bitnome tražilo da Jedinstveni sanacijski odbor (SRB) izvrši povrat odobrenih kolaterala povezanih s neopozivim obvezama plaćanja koje je žalitelj preuzeo od 2016. do 2021. u skladu s obvezama utvrđenima Uredbom (EU) br. 806/2014 ( 2 ) i Provedbenom uredbom (EU) 2015/81 ( 3 ). Žaliteljevom tužbom također se na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a tražilo da se utvrdi da odbijanje da mu se vrate ti kolaterali, kako kad je riječ o obvezama navedenima u nastavku tako i o obvezi koju je sam prethodno preuzeo 2015., predstavlja stjecanje bez osnove koje treba nadoknaditi u vidu naknade štete.

3.

Opći je sud među ostalim ocijenio da stajalište koje je SRB iznio u dopisu upućenom žalitelju slijedom zahtjeva za povrat predmetnih kolaterala nije u proturječju ni s odredbama koje se primjenjuju u ovom slučaju, konkretno člancima 69. i 70. Uredbe br. 806/2014 i članku 7. Provedbene uredbe 2015/81, ni s odredbama ugovora koji su sklopili žalitelj i SRB. Prema SRB‑ovu mišljenju, takav povrat mogao se izvršiti tek nakon isplate iznosa koji odgovara iznosu doprinosa koji su zamijenile neopozive obveze plaćanja. Isto tako, suprotno žaliteljevu stajalištu, Opći je sud smatrao da SRB‑ova odluka ne predstavlja njegovo stjecanje bez osnove.

4.

Ova žalba pruža Sudu priliku da protumači odredbe koje su od ključne važnosti u kontekstu uredbi koje su Europski parlament i Vijeće donijeli kao odgovor na financijsku krizu iz 2008. i čiji je cilj osigurati stabilnost i sigurnost bankovnog poslovanja u Europskoj uniji. Žalitelj, kojeg podupiru Francuska Republika i Fédération bancaire française (Francusko udruženje banaka), smatra da je Opći sud – imajući u vidu jasan tekst mjerodavnih odredbi, uključujući članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 – trebao dati prednost doslovnom tumačenju tih odredbi, umjesto kontekstualnom i teleološkom tumačenju. Stoga će Sud trebati utvrditi smisao koji treba pridati tim odredbama i pojasniti pravilan hermeneutički pristup prilikom njihova tumačenja.

5.

Opći sud iznio je okolnosti spora u točkama 2. do 15. pobijane presude i one se mogu sažeti kako slijedi.

6.

Žalitelj je bio francuska kreditna institucija koja je imala odobrenje za rad do 24. ožujka 2021., kad joj je Europska središnja banka (ESB) oduzela to odobrenje.

7.

Prije provedbe jedinstvenog sanacijskog mehanizma (SRM) na temelju Uredbe br. 806/2014, žalitelj je dostavio dio svojeg ex ante doprinosa za 2015. u obliku neopozive obveze plaćanja (u daljnjem tekstu: NOP za 2015.), koju je sklopio sa SRB‑om, Autoritéom de contrôle prudentiel et de résolution (Agencija za bonitetni nadzor i sanaciju, Francuska (ACPR)) i Fondsom de garantie des dépôts et de résolution (Fond za osiguranja depozita i sanaciju, Francuska (FGDR)).

8.

Za razdoblja doprinosa od 2016. do 2021. žalitelj je dostavio barem dio svojih ex ante doprinosa u obliku neopozive obveze plaćanja. U tu je svrhu za svako od tih razdoblja sa SRB‑om sklopio obveze (u daljnjem tekstu: NOP‑ovi za 2016. – 2021.).

9.

Porukom elektroničke pošte od 1. travnja 2021. žalitelj je obavijestio SRB da mu je na njegov zahtjev ESB oduzeo odobrenje za rad. Žalitelj je nakon toga od SRB‑a zatražio informacije o koracima koje treba poduzeti za povrat kolaterala povezanih s neopozivim obvezama plaćanja koje je sklopio.

10.

Dopisom od 14. travnja 2021. SRB je žalitelja izvijestio o formalnostima koje treba izvršiti kako bi dobio povrat kolaterala koji pokrivaju navedene obveze.

11.

Žalitelj je 29. srpnja 2021., nakon niza prepiski, obavijestio SRB o raskidu NOP‑a za 2015. i NOP‑ova za 2016. – 2021.

12.

Nakon nove prepiske, SRB je dopisom od 13. kolovoza 2021. obavijestio žalitelja da će mu vratiti kolaterale koji pokrivaju NOP za 2015. i NOP‑ove za 2016. – 2021. po primitku gotovine u iznosu preuzetom na temelju tih obveza.

13.

U tom dopisu SRB je podsjetio na to da je žalitelj s njim sklopio više neopozivih obveza plaćanja. Za svaku od njih SRB je naveo iznos koji je preuzeo. Nakon popisa tih iznosa on je među ostalim naveo da, s obzirom na članak 70. stavak 4. Uredbe br. 806/2014, prema kojem se uredno primljeni doprinosi ne vraćaju subjektima, i članak 7. stavak 1. Provedbene uredbe 2015/81, prema kojem korištenje neopozivih obveza plaćanja ni na koji način ne utječe na financijsku sposobnost i likvidnost Jedinstvenog fonda za sanaciju (SRF), ukidanje NOP‑ova za 2016. – 2021. i naknadni povrat kolaterala koji pokrivaju te obveze mogu uslijediti tek nakon isplate u gotovini iznosa koji je jednak iznosu obveze o kojoj je riječ. SRB je stoga pozvao žalitelja da mu isplati određeni iznos i da ga o tome obavijesti porukom elektroničke pošte. Nakon primitka tog iznosa, isplatit će mu kolaterale umanjene za iznos obračunanih negativnih kamata po isteku roka od četrnaest bankarskih dana od dana primitka obavijesti o raskidu.

14.

Žalitelj je 25. listopada 2021. u biti obavijestio SRB da, s obzirom na to da mu, u skladu s njegovim razumijevanjem primjenjivog regulatornog okvira, za povrat kolaterala ne mora prenijeti gotovinu koja odgovara ukupnom iznosu isplaćenom na temelju NOP‑a za 2015. i NOP‑ova za 2016. – 2021., neće provesti navedeni prijenos.

15.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 25. listopada 2021. žalitelj je pokrenuo postupak na temelju osobito članka 272. i članka 340. prvog stavka UFEU‑a. Tom je tužbom žalitelj od Općeg suda tražio da utvrdi da se stajalište koje je SRB iznio u dopisu od 13. kolovoza 2021. protivi odredbama NOP‑ova za 2016. – 2021. i da posljedično naloži SRB‑u da mu vrati iznose koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s tim obvezama. Žalitelj je od Općeg suda zatražio i da naloži plaćanje svih troškova, zateznih kamata i sporednih troškova bilo koje vrste. Osim toga, isključivo na temelju članka 340. drugog stavka UFEU‑a, žalitelj je podnio sličan zahtjev za povrat, iako na ime naknade štete, za NOP za 2015. i NOP‑ove za 2016. – 2021.

16.

Opći sud je pak, s obzirom na to da je odbio sve žaliteljeve zahtjeve, odbio tužbu u cijelosti.

17.

Na prvom mjestu, kad je riječ o njegovu zahtjevu koji se temelji na članku 272. i članku 340. prvom stavku UFEU‑a, Opći sud najprije je naglasio da iz članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014 proizlazi da su za svaku godinu doprinosa kreditne institucije sa sjedištem u državi članici sudionici u SRM‑u, kao što je to bio slučaj sa žaliteljem do njegova izlaska iz područja primjene te uredbe, dužne uplatiti redovni doprinos SRF‑u ( 4 ). Opći sud istaknuo je i da je, u skladu s člankom 69. stavkom 1. navedene uredbe, godišnje prikupljanje ex ante doprinosa kreditnih institucija uspostavljeno kako bi se osiguralo da na kraju početnog razdoblja SRF‑ova dostupna financijska sredstva dosegnu ciljanu razinu ( 5 ). S obzirom na taj cilj, zakonodavac Unije pojasnio je u članku 70. stavku 4. iste uredbe da se „uredno primljeni” ex ante doprinosi ne vraćaju ( 6 ).

18.

Nadalje, Opći sud smatrao je da kreditne institucije, kako bi ispunile svoju obvezu doprinosa SRF‑u, u skladu s člankom 70. stavkom 3. Uredbe br. 806/2014, imaju mogućnost da odmah plate svoj doprinos ili preuzmu neopozivu obvezu plaćanja ( 7 ). Prema mišljenju Općeg suda, za te obveze, koje su posebnost ugovora sklopljenih na neodređeno vrijeme koji omogućuju institucijama da odgode plaćanje svojih doprinosa, zakonodavac Unije uspostavio je vlastiti poseban sustav sadržan u članku 7. Provedbene uredbe 2015/81 ( 8 ).

19.

Osim toga, Opći sud naveo je da je točno da se, kao što je to pred njim tvrdio žalitelj, člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81 izričito ne pojašnjava da institucije prvo moraju platiti svoj doprinos kako bi im se zatim vratio kolateral. Međutim, prema mišljenju Općeg suda, institucije sa sjedištem u državi članici sudionici u SRM‑u dužne su tijekom početnog razdoblja plaćati godišnji doprinos SRF‑u kako bi on dosegnuo ciljanu razinu na kraju tog razdoblja ( 9 ). Iz toga slijedi da, ako bi se kolateral koji pokriva neopozivu obvezu plaćanja vratio bez prethodnog primitka doprinosa za koji je ta obveza bila ugovorena, institucija ne samo da ne bi ispunila svoju obvezu plaćanja cjelokupnog doprinosa dugovanog za razdoblje u kojem je bila obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 806/2014, nego se ex ante doprinosom u obliku neopozive obveze plaćanja ne bi postigao cilj da se SRF‑u dodijele financijska sredstva koja odgovaraju razini koju je predvidio zakonodavac Unije ( 10 ).

20.

Naposljetku, Opći sud smatrao je da okolnost da je subjekt tijekom razdoblja doprinosa prestao obavljati svoje djelatnosti kreditne institucije jer mu je oduzeto odobrenje za rad ne utječe na njegovu obvezu plaćanja cjelokupnog ex ante doprinosa koji se duguje za to razdoblje doprinosa ( 11 ). Članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 stoga nema za cilj omogućiti institucijama koje nisu obuhvaćene područjem primjene te uredbe da izbjegnu svoju obvezu plaćanja cjelokupnog dugovanog doprinosa, nego se njime nastoji osigurati da će SRF‑ova financijska sredstva biti na raspolaganju SRB‑u što je prije moguće u slučaju sanacije, odnosno kako bi se očuvala SRF‑ova financijska sposobnost i likvidnost ( 12 ).

21.

S obzirom na prethodno navedeno, Opći sud zaključio je da se stajalište koje je SRB iznio u dopisu od 13. kolovoza 2021., prema kojem je on mogao vratiti gotovinske kolaterale koji pokrivaju neopozive obveze plaćanja tek nakon isplate iznosa koji odgovara iznosu doprinosa za koji su ti instrumenti korišteni, ne protivi ni odredbama koje se primjenjuju u ovom slučaju, uključujući članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81, ni klauzulama ugovora koji su sklopili žalitelj i SRB ( 13 ). Isto tako, Opći sud analizirao je dodatne argumente koje je žalitelj istaknuo u prilog tumačenju koje zagovara i odbio ih jer je smatrao da nisu uvjerljivi ( 14 ).

22.

Na drugom mjestu, kad je riječ o žaliteljevu zahtjevu koji se temelji na članku 340. drugom stavku UFEU‑a, Opći sud smatrao je da se SRB‑ova odluka o zadržavanju iznosa koji odgovaraju gotovinskim kolateralima povezanima s neopozivim obvezama plaćanja koje je preuzeo žalitelj temeljila na valjanoj pravnoj osnovi, pa samim time nije mogla predstavljati stjecanje bez osnove koje bi opravdalo naknadu štete ( 15 ).

23.

Žalitelj, kojeg podupiru Francuska Republika i Francusko udruženje banaka, žalbom koju je Sudu podnio 10. siječnja 2024., od Suda zahtijeva da:

24.

SRB od Suda zahtijeva da:

25.

Rasprava je održana 4. prosinca 2024.

26.

U prilog svojoj žalbi, kojom nastoji osporiti zaključak Općeg suda u pogledu zahtjeva podnesenog u prvostupanjskom postupku na temelju članka 272. i članka 340. prvog stavka UFEU‑a, žalitelj ističe dva žalbena razloga, od kojih se prvi temelji na pogrešci koja se tiče prava prilikom tumačenja Uredbe br. 806/2014 i Provedbene uredbe 2015/81, a drugi na nedostatku u obrazloženju.

27.

Prvim žalbenim razlogom žalitelj nastoji osporiti tumačenje Općeg suda u pogledu odredbi koje se primjenjuju u ovom predmetu, odnosno članka 69. stavka 1. i članka 70. stavaka 1. do 4. Uredbe br. 806/2014 te članka 7. stavaka 1. do 3. Provedbene uredbe 2015/81. Žalitelj u biti tvrdi da je, suprotno tumačenju koje proizlazi iz pobijane presude, Opći sud trebao zaključiti da SRB zbog izlaska kreditne institucije iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 treba vratiti kolaterale koji pokrivaju neopozive obveze plaćanja koje je ta institucija sklopila a da joj se ne naloži nikakva dodatna obveza.

28.

Taj žalbeni razlog podijeljen je na pet dijelova, od kojih se prvi temelji na povredi načelâ tumačenja prava Unije, drugi na povredi članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014, članka 7. stavaka 2. i 3. Provedbene uredbe 2015/81 te načela jednakog postupanja, treći na tvrdnji da argumentacija Općeg suda u pogledu članka 69. stavka 1. i članka 70. stavka 4. Uredbe br. 806/2014 nema pravnu osnovu, četvrti na iskrivljavanju članka 7. stavaka 2. i 3. Provedbene uredbe 2015/81 i oduzimanju njegova korisnog učinka i peti, koji je istaknut podredno, na povredi načela lex specialis generalibus derogat.

29.

Valja ispitati svaki od tih dijelova prema navedenom redoslijedu.

30.

Žalitelj osporava tumačenje Općeg suda, kako je izneseno u točkama 17. do 21. ovog mišljenja, pri čemu tvrdi da Opći sud pogrešno nije proveo tekstualnu analizu članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81, čime je povrijedio načelâ tumačenja prava Unije. Konkretno, žalitelj ističe da je tekst te odredbe jasan i precizan, u dijelu u kojem se njime predviđa da se, u slučaju izlaska kreditne institucije iz područja primjene Uredbe br. 806/2014, neopozive obveze plaćanja koje je ta institucija sklopila „ukidaju” a da pritom ne postoji nikakav uvjet za to ukidanje. Usto, u toj se odredbi navode i posljedice tog ukidanja, odnosno da se kolaterali povezani s navedenim obvezama „vraćaju” a da pritom ponovno ne postoji nikakav uvjet za to vraćanje. Budući da je Opći sud dao prednost kontekstualnom i teleološkom tumačenju članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81 pred jasnim i preciznim tekstom te odredbe, pobijana presuda sadržava pogrešku koja se tiče prava.

31.

SRB osporava te argumente.

32.

Sud je u više navrata podsjetio na hermeneutička pravila na koja se valja osloniti prilikom tumačenja odredbe prava Unije. Prema ustaljenoj sudskoj praksi, u tu svrhu treba uzeti u obzir ne samo njezin tekst nego i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je ona dio ( 16 ).

33.

Najprije napominjem da je Opći sud u točki 34. pobijane presude citirao cijeli članak 7. Provedbene uredbe 2015/81, uključujući njegov stavak 3., koji se primjenjuje na neopozive obveze plaćanja.

34.

Na temelju toga, Opći je sud u točki 36. pobijane presude podsjetio na uobičajeni smisao pojma „neopozivo”, koji, prema njegovu mišljenju, znači stvari koje se ne mogu dovesti u pitanje. Zbog toga Opći sud smatra i da neopozive obveze plaćanja iz članka 7. Provedbene uredbe 2015/81 podrazumijevaju obvezu koja se ne može dovesti u pitanje u pogledu plaćanja iznosa za koji su te obveze sklopljene.

35.

Naposljetku, u točki 37. pobijane presude Opći je sud istaknuo da, iako je točno da se tekstom članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81 izričito ne pojašnjava da institucije koje odluče izaći iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 najprije moraju platiti svoj doprinos kako bi im se zatim vratio kolateral, te su institucije, u skladu s člancima 69. i 70. Uredbe br. 806/2014, dužne tijekom početnog razdoblja plaćati godišnji doprinos SRF‑u kako bi on dosegnuo ciljanu razinu na kraju tog razdoblja. U tom kontekstu, Opći sud odbio je tumačenje koje zagovara žalitelj.

36.

Iz toga slijedi da Opći sud, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, nije propustio utvrditi tekstualno tumačenje teksta članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81. Naime, Opći sud smatrao da je da je u nedostatku izričite formulacije izuzeća utvrđenog tom provedbenom uredbom, obveza doprinosa SRF‑u i dalje bila na snazi s obzirom na zahtjeve utvrđene osnovnom uredbom, odnosno Uredbom br. 806/2014, čime se istodobno potvrdio, prema njegovu mišljenju, uobičajeni smisao obveze plaćanja koja se u samoj provedbenoj uredbi izrijekom kvalificira kao „neopoziva”.

37.

Žaliteljev prigovor koji se odnosi na nepostojanje tekstualnog tumačenja članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81 stoga treba odbiti.

38.

Osim toga, kad je riječ o osnovanosti zaključka Općeg suda, valja istaknuti, poput žalitelja, da je Sud odlučio da, čak i ako je tumačenje odredbe „s obzirom na” pravni kontekst kojeg je dio u načelu moguće za otklanjanje dvosmislenosti u tekstu, takvo tumačenje ne može imati za posljedicu uklanjanje svakog korisnog učinka jasnom i preciznom tekstu te odredbe ( 17 ).

39.

U tom je pogledu točno da različiti načini tumačenja nekog pravnog pravila, osim tekstualnog tumačenja, ni u kojem slučaju ne smiju dovesti do tumačenja contra legem jasne i precizne odredbe. Međutim, kada je pravno pravilo koje treba tumačiti obuhvaćeno provedbenom uredbom, njegova jasnoća i preciznost smiju se odvagnuti samo u odnosu na normativni okvir te odredbe i ciljeve navedenog okvira, u kojem je osnovna uredba najrelevantnija. To podrazumijeva da doslovno tumačenje pravnog pravila iz provedbene uredbe, koliko god se čini jasnim i preciznim, ne može biti protivno strukturi i ciljevima njegove osnovne uredbe. Sudska praksa Suda u tom je pogledu precizna kada se njome predviđa, na temelju ustaljenog hermeneutičkog načela koje se odnosi na hijerarhiju pravnih pravila, da se provedbena uredba po mogućnosti mora tumačiti u skladu s odredbama osnovne uredbe ( 18 ).

40.

Iz toga slijedi da se ne može smatrati da interpretativni pristup Općeg suda, koji proizlazi iz točaka 36. i 37. pobijane presude, sadržava pogrešku. Naime, s jedne strane, Opći sud ispitao je tekst članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81, uključujući osobito smisao pojma „neopozivo” i nenavođenje uvjeta koje treba ispuniti za povrat kolaterala kreditnim institucijama u slučaju ukidanja neopozivih obveza plaćanja. S druge strane, povezao je svoja utvrđenja s relevantnim odredbama Uredbe br. 806/2014, odnosno člancima 69. i 70. te uredbe, kako bi ocijenio mogu li se potvrditi prividna jasnoća i preciznost članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81, na koje se poziva žalitelj. Međutim, Opći sud smatrao je da su obveze koje proizlaze iz navedenih članaka Uredbe br. 806/2014, kao i iz ciljeva ex ante doprinosa, spriječile donošenje takvog zaključka ( 19 ).

41.

S obzirom na prethodno navedeno i ne dovodeći u pitanje ispitivanje sljedećeg drugog i trećeg dijela ovog žalbenog razloga, kojima se upravo nastoji dovesti u pitanje zajedničko tumačenje članaka 69. i 70. Uredbe br. 806/2014 i različitih stavaka članka 7. Provedbene uredbe 2015/81 koje je utvrdio Opći sud, smatram da se Općem sudu ne može prigovoriti da je povrijedio načela tumačenja prava Unije, kao što to tvrdi žalitelj.

42.

Prema mojem mišljenju, prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

43.

Drugim dijelom prvog žalbenog razloga žalitelj u biti tvrdi da, čak i ako se smatra da se članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 treba tumačiti na temelju članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014, kao što je to Opći sud smatrao u pobijanoj presudi, potonjoj odredbi ne protivi se tumačenje prema kojem SRB zbog izlaska institucije iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 treba vratiti kolaterale koji pokrivaju neopozive obveze plaćanja a da se toj instituciji ne naloži nikakva dodatna obveza.

44.

U tom pogledu, žalitelj naglašava da se, suprotno mišljenju Općeg suda, u članku 70. stavku 1. Uredbe br. 806/2014 ne predviđa „obveza plaćanja” kreditnih institucija na koje se primjenjuje SRM, nego samo „obveza prikupljanja” u korist SRF‑a, a to se prikupljanje može provesti, prema žaliteljevu mišljenju, u obliku plaćanja u gotovini ili u obliku sklapanja neopozive obveze plaćanja. Prema žaliteljevu mišljenju, tumačenje više odredbi Uredbe br. 806/2014 i Provedbene uredbe 2015/81 potvrđuje tu razliku. Jedina obveza plaćanja u gotovini koja se odnosi na neopozive obveze plaćanja jest ona predviđena člankom 7. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/81, odnosno kada se provodi sanacijska mjera koja uključuje SRF. Riječ je o uvjetnoj obvezi koja nastaje samo kada je ispunjen uvjet koji se izričito predviđa Provedbenom uredbom 2015/81. Žalitelj ponovno tvrdi da se člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81 ne predviđa obveza povrata gotovinskih kolaterala koji pokrivaju neopozive obveze plaćanja, zbog čega je Opći sud predvidio nepostojeće uvjete za primjenu te odredbe, protivno ustaljenoj sudskoj praksi Suda.

45.

SRB osporava te argumente.

46.

Uvodno valja istaknuti da se u skladu s člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, „[p]ojedinačni doprinos svake institucije prikuplja […] najmanje jedanput godišnje”. Stoga je točno, kao što to napominje žalitelj, da se u članku 70. stavku 1. Uredbe br. 806/2014 upotrebljava izraz „prikupiti”, a ne izraz „uplatiti” za upućivanje na ex ante doprinose koji se primjenjuju na kreditne institucije obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 806/2014.

47.

Opći sud je pak u točki 28. pobijane presude utvrdio da iz članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014 proizlazi da su za svaku godinu doprinosa kreditne institucije sa sjedištem u državi članici sudionici, kao što je to bio slučaj sa žaliteljem, dužne „uplatiti” odgovarajući redovni doprinos SRF‑u. Na temelju toga, Opći je sud konkretno u točkama 37. do 39. pobijane presude zaključio da su institucije koje su upotrijebile neopozivu obvezu plaćanja i dalje dužne uplatiti svoj ex ante doprinos u gotovini kada odluče izaći iz područja primjene Uredbe br. 806/2014. Usto, prema mišljenju Općeg suda, takvo je tumačenje u skladu s ciljem koji se nastoji postići člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81.

48.

U ovom se slučaju stoga postavlja pitanje može li terminološka razlika koju je istaknuo žalitelj utjecati na zajedničko tumačenje članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014 i članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81, čime se potvrđuje, kao što to tvrdi žalitelj, da se na ukidanje kolaterala koji pokrivaju neopozive obveze plaćanja ne primjenjuje obveza prethodnog plaćanja u gotovini.

49.

Prema mojem mišljenju, u skladu sa stajalištem koje je SRB zauzeo u svojim podnescima, Sud ne bi trebao potvrditi žaliteljevu argumentaciju.

50.

Naime, s jedne strane, čini mi se da se upotreba izraza „prikupiti” u tekstu članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014 i izraza „uplatiti” u pobijanoj presudi odnosi na dvije strane iste obveze. Jedina je razlika u tom pogledu što se u tekstu članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014 upotrebljava pasivni oblik glagola „prikupiti” kako bi se ex ante doprinosi istaknuli kao aktivni subjekt rečenice ( 20 ). Suprotno tomu, u točki 28. pobijane presude Opći sud upotrebljava glagol „uplatiti” u aktivnom obliku kako bi istaknuo upravo činjenicu da se na kreditne institucije sa sjedištem u državi članici sudionici primjenjuje obveza koja proizlazi iz članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014. Semantička razlika između, s jedne strane, izraza „prikupiti” i, s druge strane, izraza „uplatiti” stoga, prema mojem mišljenju, ne može imati pravni učinak na koji se poziva žalitelj.

51.

S druge strane, želim istaknuti da se ta razlika ne temelji ni na tekstovima Uredbe br. 806/2014 i Provedbene uredbe 2015/81. Točno je, kao što to ističe žalitelj, da se za upućivanje na ex ante doprinose u više odredbi tih dviju uredbi upotrebljava glagol „prikupiti”, u različitim konjugiranim oblicima. Međutim, nijednom od tih uredbi ne ograničava se upotreba izraza „uplatiti” za plaćanje doprinosa u gotovini, tako da parove „prikupljanje – neopoziva obveza plaćanja” i „uplaćivanje – doprinos u gotovini”, koje je stvorio žalitelj, ne treba prihvatiti. Osim toga, valja utvrditi da, kao što je to SRB pravilno naveo, u pravu Unije postoje upućivanja na neopozive obveze plaćanja u kojima se izraz „uplatiti” upotrebljava u odnosu na njih, kao i u odnosu na ex ante doprinose općenito, a ne samo one u gotovini, što pokazuje da se glagol „prikupiti” i glagol „uplatiti” mogu upotrebljavati bez razlike čak i u odnosu na tu vrstu instrumenata ( 21 ).

52.

Iz toga slijedi da, ako neopozive obveze plaćanja predstavljaju ex ante doprinose, što žalitelj ne osporava, na temelju upotrebe izraza „prikupiti” kao takvog u tekstu članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014 ne može se isključiti tumačenje koje je utvrdio Opći sud, prema kojem su kreditne institucije koje su preuzele neopozive obveze plaćanja dužne platiti iznos svojih doprinosa u gotovini kada odluče izaći iz područja primjene te uredbe ( 22 ).

53.

Kad je riječ o žaliteljevu argumentu koji se temelji na članku 7. stavku 2. Provedbene uredbe 2015/81, dovoljno je istaknuti da ta odredba u ovom slučaju nije relevantna, kao što je to pravilno utvrdio Opći sud u točki 54. pobijane presude. Ovaj predmet ne odnosi se na posljedice pozivanja na plaćanje tijekom sanacije kreditne institucije, nego na one koje valja izvesti iz ukidanja neopozive obveze plaćanja institucije koja izlazi iz SRM‑a. Osim toga, okolnost da se člankom 7. stavkom 2. Provedbene uredbe 2015/81 predviđa obveza plaćanja kada sanacijska mjera uključuje SRF, ne može značiti kao takva da se slična obveza ne može smatrati primjenjivom, u skladu s člankom 70. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, na druge slučajeve, kao prilikom ukidanja neopozive obveze plaćanja slijedom izlaska institucije iz područja primjene te uredbe. Općem sudu stoga se ne može prigovoriti da je „povrijedio uvjetnu prirodu” neopozivih obveza plaćanja, kao što to tvrdi žalitelj.

54.

Osim toga, iako žalitelj prigovara Općem sudu da je svojim tumačenjem stvorio „nepovoljniju situaciju” za institucije koje nisu obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 806/2014, osobito u usporedbi s institucijama koje su i dalje obuhvaćene tim područjem primjene, valja utvrditi da su potonje institucije i dalje dužne, na temelju preuzetih neopozivih obveza plaćanja, platiti iznos koji odgovara tim obvezama u slučaju odluke o sanaciji, na temelju članka 7. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81, ili u slučaju izlaska iz područja primjene Uredbe br. 806/2014. Prema tome, riječ je o istoj situaciji kao što je ona u kojoj se nalazi žalitelj zbog, s jedne strane, njegova sudjelovanja u SRM‑u od 2016. do 2021., kao što je to Opći sud pravilno istaknuo u točki 46. pobijane presude, i, s druge strane, njegove odluke o izlasku iz tog mehanizma. Stoga ne treba prihvatiti žaliteljevu tvrdnju koja se temelji na povredi načela jednakog postupanja.

55.

Naposljetku, iako žalitelj ponovno potvrđuje prividnu jasnoću i preciznost teksta članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81 i činjenicu da se u toj odredbi ne predviđa uvjet plaćanja za ukidanje kolaterala koji pokrivaju neopozivu obvezu plaćanja, upućujem na razmatranja iznesena u okviru analize prvog dijela prvog žalbenog razloga, prema kojima Opći sud nije počinio pogrešku time što je utvrdio tumačenje prema kojem je zajedničko tumačenje tog članka i članka 70. stavka 1. Uredbe br. 806/2014 dovelo do suprotnog tumačenja.

56.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da Opći sud, time što je zaključio da SRB zbog izlaska institucije iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 ne treba vratiti kolaterale koji pokrivaju neopozive obveze plaćanja a da ta institucija ne isplati iznos u gotovini koji odgovara tim obvezama, nije povrijedio članak 70. stavak 1. Uredbe br. 806/2014, članak 7. stavke 2. i 3. Provedbene uredbe 2015/81 ili načelo jednakog postupanja, u smislu koji navodi žalitelj.

57.

Prema mojem mišljenju, drugi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

58.

Trećim dijelom prvog žalbenog razloga žalitelj tvrdi da se Opći sud pogrešno oslanja na članak 69. stavak 1. i članak 70. stavak 4. Uredbe br. 806/2014 kako bi utvrdio obvezu plaćanja kreditnih institucija koje izlaze iz područja primjene te uredbe.

59.

S jedne strane, žalitelj tvrdi da, u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom 34. Uredbe br. 806/2014, „dostupna financijska sredstva” uključuju gotovinu, depozite, imovinu i neopozive obveze plaćanja dostupne SRF‑u. Iz toga slijedi da dostupna financijska sredstva, kao što su navedena u članku 69. stavku 1. Uredbe br. 806/2014, uključuju neopozive obveze plaćanja kao takve, neovisno o bilo kakvom pozivanju na te obveze i stoga neovisno o svakom plaćanju iznosa u gotovini. Članak 69. stavak 1. Uredbe br. 806/2014 stoga ne može biti pravna osnova za bilo kakvu bezuvjetnu obvezu plaćanja iznosâ u gotovini. U tom kontekstu, žalitelj u biti tvrdi da se cilj koji se tom odredbom nastoji postići ne povređuje ako se na kreditne institucije koje izlaze iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 ne primjenjuje obveza plaćanja iznosâ u gotovini prilikom ukidanja njihovih neopozivih obveza plaćanja.

60.

S druge strane, prema žaliteljevu mišljenju, Opći je sud povrijedio članak 70. stavak 4. Uredbe br. 806/2014 time što je u pobijanoj presudi neopozive obveze plaćanja smatrao „uredno primljenim” doprinosima u smislu te odredbe. Međutim, te obveze, kao što na to upućuje njihov naziv, predstavljaju kompromise koji su postignuti sa SRF‑om i sadržani u ugovoru koji je sklopila institucija. Žalitelj tvrdi da se ugovor može sklopiti, poništiti ili raskinuti, ali se ne može „uplatiti” ili „primiti”, a još manje „vratiti”. Iz toga slijedi da se članak 70. stavak 4. Uredbe br. 806/2014, kojim se nalaže zabrana povrata „uredno primljenih” doprinosa, može primijeniti samo na doprinose primljene u obliku novčanih iznosa. To je tumačenje potvrđeno odredbama ugovora koji su sklopili žalitelj i SRB.

61.

SRB osporava te argumente.

62.

Na prvom mjestu, u skladu s člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, SRF‑ova dostupna financijska sredstva iznose najmanje 1 % iznosa osiguranog depozita svih kreditnih institucija s odobrenjem u svim državama članicama sudionicama do kraja početnog razdoblja od osam godina, od 1. siječnja 2016. ili od datuma kad se navedeni stavak 1. počne primjenjivati na temelju članka 99. stavka 6. te uredbe.

63.

U pobijanoj se presudi Opći sud pozvao na tu odredbu kako bi objasnio, konkretno u točkama 29. i 37. te presude, glavni cilj koji se nastoji postići godišnjim prikupljanjem ex ante doprinosa. Prema njegovu mišljenju, takav je cilj bio osigurati da na kraju predviđenog razdoblja SRF‑ova dostupna financijska sredstva dosegnu ciljanu razinu. Na temelju toga, Opći sud naveo je u točki 41. pobijane presude da bi se, kad bi se članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 tumačio na način da se instituciji kao što je žalitelj dopusti da ne plati u gotovini iznos jednak njezinoj neopozivoj obvezi plaćanja, tim člankom zanemario cilj postizanja ciljane razine, koji se nastoji postići osobito člankom 69. Uredbe br. 806/2014.

64.

Prema mojem mišljenju, ocjenu Općeg suda treba potvrditi. Naime, kao što to proizlazi iz točke 41. pobijane presude, u kojoj se u tom pogledu navodi mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokott u predmetu ABLV Bank/SRB ( 23 ), s kojim se slažem, ukidanje neopozive obveze plaćanja zbog izlaska institucije iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 i povrat odgovarajućeg kolaterala, koji su predviđeni člankom 7. stavkom 3. Provedbene uredbe 2015/81, ne mogu se izvršiti na štetu SRF‑a. To bi bio slučaj, kao što to ističe i nezavisna odvjetnica J. Kokott u svojem mišljenju, ako bi to ukidanje i taj povrat podrazumijevali da nije potrebno platiti doprinos za koji se predviđa neopoziva obveza plaćanja. Zbog toga, i kao što je to Opći sud utvrdio, kako to ne bi bilo protivno cilju koji se nastoji postići člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014, izlazak iz SRM‑a nužno mora dovesti do pozivanja na neopozivu obvezu plaćanja ( 24 ).

65.

Osim toga, kad je riječ o žaliteljevoj tvrdnji koja se temelji na zajedničkom tumačenju definicije pojmova „dostupna financijska sredstva”, koja proizlazi iz, s jedne strane, članka 3. stavka 1. točke 34. Uredbe br. 806/2014 i, s druge strane, članka 69. stavka 1. te uredbe, ta tvrdnja može potkrijepiti rasuđivanje Općeg suda, a ne proturječiti mu. Naime, s obzirom na to da se neopozive obveze plaćanja u Uredbi br. 806/2014 smatraju dostupnim financijskim sredstvima te se stoga uzimaju u obzir prilikom postizanja ciljane razine SRF‑a, njihovo ukidanje nužno mora pratiti naknada u iznosu u gotovini koji odgovara tim obvezama. U suprotnom, kao što je to već navedeno, do ukidanja obveza i povrata kolaterala došlo bi na štetu SRF‑a i pritom bi se povrijedio cilj postizanja ciljane razine predviđene člankom 69. stavkom 1. Uredbe br. 806/2014.

66.

Naposljetku, vezano uz tvrdnju žalitelja da se izlazak kreditne institucije iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 umjesto toga treba nadoknaditi prilagođavanjima ex ante doprinosa institucija koje ostaju u tom području primjene, dovoljno je istaknuti da je, u predmetu u kojem je donesena presuda ABLV Bank/SRB ( 25 ), na koju Opći sud u tom pogledu upućuje u točki 30. pobijane presude, Sud već isključio takvu mogućnost.

67.

Iz toga slijedi da je Opći sud svoj zaključak o obvezi plaćanja kreditnih institucija koje izlaze iz SRM‑a mogao pravilno temeljiti na članku 69. stavku 1. Uredbe br. 806/2014, kao i na cilju koji se nastoji postići tom odredbom.

68.

Na drugom mjestu, kad je riječ o članku 70. stavku 4. Uredbe br. 806/2014, tom se odredbom predviđa da se uredno primljeni doprinosi svakog od subjekata iz te uredbe ne vraćaju tim subjektima. Opći je sud smatrao da se navedenom odredbom također može potkrijepiti njegovo tumačenje prema kojem se povrat kolaterala povezanih s neopozivim obvezama plaćanja može izvršiti tek nakon plaćanja iznosa koji odgovara iznosu doprinosa koji su te obveze zamijenile.

69.

U tom pogledu, čini mi se da argumentacija koju je žalitelj istaknuo protiv prethodno navedenog utvrđenja nije uvjerljiva jer se njome samo tvrdi da se ugovori sklopljeni između kreditnih institucija i SRB‑a za potrebe preuzimanja neopozivih obveza plaćanja po svojoj prirodi ne mogu „primiti”. Međutim, ta terminološka nijansa nije dovoljna da dovede u pitanje rasuđivanje Općeg suda, tim više jer mi se u svakom slučaju čini spornim da se neka obveza nikako ne može smatrati „primljenom”.

70.

U svakom slučaju, valja podsjetiti na to da je, kao što je to Sud istaknuo u svojoj sudskoj praksi, jasnim tekstom članka 70. stavka 4. Uredbe br. 806/2014 zakonodavac Unije namjeravao općenito isključiti povrat ex ante doprinosa koji su primljeni u propisanom obliku ( 26 ). Stoga, kao što to tvrdi SRB, ako se izraz „uredno primljeni” bez razlike odnosi na ex ante doprinose, treba ga primjenjivati neovisno o vrsti doprinosa, uključujući na neopozive obveze plaćanja.

71.

U tim okolnostima ponovno smatram da je Opći sud pravilno primijenio članak 70. stavak 4. Uredbe br. 806/2014 kako bi došao do tumačenja prema kojem obveza plaćanja za kreditne institucije koje izlaze iz područja primjene SRM‑a nastaje prilikom ukidanja neopozivih obveza plaćanja koje su preuzele.

72.

S obzirom na prethodno navedeno, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, Opći sud prilikom rasuđivanja iznesenog u pobijanoj presudi nije povrijedio ni članak 69. stavak 1. Uredbe br. 806/2014 ni članak 70. stavak 4. te uredbe.

73.

Prema mojem mišljenju, treći dio prvog žalbenog razloga treba odbiti.

74.

Žalitelj tvrdi da je Opći sud tumačio članak 7. stavak 1. Provedbene uredbe 2015/81 na način kojim se stavci 2. i 3. tog članka iskrivljuju te im se oduzima koristan učinak. Prema njegovu mišljenju, rasuđivanje Općeg suda svodi se na zaključak da ukidanje neopozivih obveza plaćanja i povrat povezanih kolaterala, u skladu s člankom 7. stavkom 3. te provedbene uredbe, sami po sebi mogu utjecati na SRF‑ovu financijsku sposobnost ili likvidnost. U tom kontekstu, žalitelj tvrdi da se taj članak 7. stavak 3. nikad ne bi mogao primijeniti. Dodaje da tumačenje Općeg suda iskrivljuje i navedeni članak 7. stavak 3. jer se tom odredbom ne predviđa nikakav uvjeti za povrat jamstava povezanih s neopozivim obvezama plaćanja. Ako je zakonodavac želio primijeniti istu obvezu plaćanja kao u slučajevima donošenja sanacijske mjere na temelju članka 7. stavka 2. Provedbene uredbe 2015/81, trebao je to predvidjeti stavkom 3. te odredbe ili barem izričito uputiti na navedeni stavak 2.

75.

SRB osporava te argumente.

76.

Najprije, želim istaknuti da, s obzirom na to da se u ovom dijelu samo dovodi u pitanje tumačenje članka 7. stavka 1. Provedbene uredbe 2015/81 koje je utvrdio Opći sud i da se u njemu pritom u biti tvrdi da se tim tumačenjem stavcima 2. i 3. te odredbe oduzima koristan učinak, taj dio valja odbiti kao bespredmetan. Naime, valja utvrditi da bi, s obzirom na analizu provedenu u okviru prethodnih dijelova ovog žalbenog razloga, čak i kada bi se taj dio smatrao osnovanim, tumačenje članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81 koje je utvrdio Opći sud i dalje bilo valjano s obzirom na zajedničko tumačenje te odredbe i drugih odredbi koje su dio pravnog pravila veće pravne snage, uključujući članke 69. i 70. Uredbe br. 806/2014.

77.

S obzirom na navedeno, smatram da ovaj dio, koji djelomično uključuje argumente koji su već ispitani u prethodnim dijelovima ovog žalbenog razloga, treba odbiti kao neosnovan.

78.

Naime, valja istaknuti da je Opći sud u točki 41. pobijane presude utvrdio da se člankom 7. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/81 izričito određuje da pozivanje na neopozive obveze plaćanja ni na koji način ne utječe na SRF‑ovu financijsku sposobnost i likvidnost. Takvu odredbu sadržava i uvodna izjava 16. navedene provedbene uredbe. Opći sud je na temelju toga odlučio da se ukidanje neopozive obveze plaćanja i povrat odgovarajućeg kolaterala ni u kojem slučaju ne mogu izvršiti na štetu SRF‑a.

79.

Međutim, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, ne smatram da se to tumačenje protivi kontekstu i cilju članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81 ili da se njime toj odredbi može oduzeti njezin koristan učinak. Naprotiv, kad bi se članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 tumačio na način da kreditnim institucijama omogućuje da ne plate doprinos prije nego što im se vrati kolateral, povrijedilo bi se jasno i izričito načelo koje je zakonodavac utvrdio u članku 7. stavku 1. te provedbene uredbe, koje je u skladu sa zahtjevom iz članka 69., stavka 1. Uredbe br. 806/2014. U tom pogledu, valja istaknuti da bi se, kao što je to već razmotreno u okviru moje analize trećeg dijela ovog žalbenog razloga, upotrebom neopozivih obveza plaćanja, na koje se ne primjenjuje naknadna obveza plaćanja u slučaju izlaska iz područja primjene Uredbe br. 806/2014, smanjila SRF‑ova financijska sposobnost i mogla bi se ugroziti njegova likvidnost, što se člankom 7. stavkom 1. Provedbene uredbe 2015/81 upravo nastoji izbjeći.

80.

Opći sud stoga nije počinio pogrešku kada je u točki 42. pobijane presude ocijenio da se članak 7. stavak 1. Provedbene uredbe 2015/81 primjenjuje na postupanje s neopozivim obvezama plaćanja institucije koja izlazi iz područja primjene Uredbe br. 806/2014 i da, prema tome, članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 treba tumačiti uzimajući u obzir tu odredbu.

81.

Kad je riječ o dodatnim argumentima koji se odnose na članak 7. stavke 2. i 3. Provedbene uredbe 2015/81, prema kojima se tim odredbama u biti predviđa uvjet plaćanja samo u slučaju odluke o sanaciji, upućujem na razmatranja koja su već iznesena u točkama 40. i 53. ovog mišljenja.

82.

S obzirom na prethodno navedeno i suprotno onomu što tvrdi žalitelj, tumačenjem članka 7. stavka 1. Provedbene uredbe 2015/81 koje je utvrdio Opći sud ne iskrivljuju se stavci 2. i 3. te odredbe niti im se oduzima koristan učinak.

83.

Prema mojem mišljenju, četvrti dio treba odbiti kao bespredmetan ili, u svakom slučaju, neosnovan.

84.

Petim dijelom prvog žalbenog razloga, koji je istaknut podredno, žalitelj tvrdi da Opći sud povrijedio načelo lex specialis generalibus derogat. Prema njegovu mišljenju, Opći sud pogrešno je dao prednost općoj odredbi članka 70. stavka 4. Uredbe br. 806/2014 pred posebnim odredbama članka 7. stavaka 2. i 3. Provedbene uredbe 2015/81. U tom pogledu osobito ističe da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, posebne odredbe imaju prednost pred općim pravilima u situacijama koje se njima posebno uređuju. Stoga je, suprotno rasuđivanju koje proizlazi iz pobijane presude, sadržaj drugih prethodno navedenih odredbi trebao imati prednost pred sadržajem prvih odredbi.

85.

SRB osporava te argumente.

86.

Najprije valja istaknuti da se, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, ne može smatrati da je članak 7. stavak 3. Provedbene uredbe 2015/81 lex specialis koji odstupa osobito od članka 70. stavka 4. Uredbe br. 806/2014.

87.

Naime, kao što je u bitnome već objašnjeno u analizi prvog dijela ovog žalbenog razloga, Uredba br. 806/2014, kao osnovna uredba, ima veću normativnu pravnu snagu u odnosu na Provedbenu uredbu 2015/81, tako da u nedostatku izričitog odstupanja ili izričite odredbe u tom smislu odredbe iz Provedbene uredbe 2015/81 ne mogu imati prednost pred odredbama obuhvaćenima Uredbom br. 806/2014, ako treba smatrati da imaju suprotan sadržaj.

88.

Takvo je utvrđenje još očitije s obzirom na članak 70. stavak 7. Uredbe br. 806/2014, kojim se Vijeće ovlašćuje da donosi provedbene akte, kao što je to slučaj s Provedbenom uredbom 2015/81, radi određivanja uvjeta za provedbu stavaka 1. do 3. tog članka, ali ne i za provedbu, ili još manje izmjenu, stavka 4. navedenog članka.

89.

U svakom slučaju, kao što to tvrdi SRB, valja istaknuti da je, s obzirom na analizu provedenu u okviru trećeg dijela ovog žalbenog razloga, moguće zajedničko tumačenje, s jedne strane, članka 70. stavka 4. Uredbe br. 806/2014 i, s druge strane, članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81. Stoga, polazeći od pretpostavke da su te dvije odredbe komplementarne i da se mogu primjenjivati usporedo, kao što se to predlaže u ovom mišljenju, druga od tih odredbi ne može predstavljati odstupanje od prve odredbe. U tom kontekstu i u nedostatku proturječnosti između tih dvaju pravnih pravila koja se očito primjenjuju, ni na jednu se odredbu ne može primijeniti odstupanje niti ona može ostati neprimjenjiva a da se to izričito ne propisuje Uredbom br. 806/2014.

90.

S obzirom na prethodno navedeno, ne smatram da je, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, Opći sud povrijedio načelo lex specialis generalibus derogat.

91.

Prema mojem mišljenju, peti dio treba odbiti.

92.

Budući da se nijedan dio prvog žalbenog razloga koji je istaknuo žalitelj ne može prihvatiti, taj žalbeni razlog valja odbiti u cijelosti.

93.

Žalitelj tvrdi da pobijana presuda sadržava nedostatak i proturječnosti u obrazloženju. Konkretno, ističe proturječnosti u točkama 30., 36., 41. i 43. te presude, u kojima je Opći sud redom utvrdio:

94.

SRB osporava te argumente.

95.

U ovom slučaju, najprije smatram da, suprotno onomu što tvrdi žalitelj, nema proturječnosti u utvrđenju Općeg suda, navedenom u točki 30. pobijane presude, prema kojem neopozive obveze plaćanja nisu doprinosi koji se „odmah” plaćaju, nego čije se plaćanje „odgađa”. Nije bilo nikakve proturječnosti ni u utvrđenju Općeg suda da neopoziva obveza plaćanja koju je preuzela institucija predstavlja „uredno primljeni” doprinos, s obzirom na to da, kao što je već objašnjeno u točki 70. ovog mišljenja, zabrana povrata predviđena člankom 70. stavkom 4. Uredbe br. 806/2014 obuhvaća sva dostupna financijska sredstva, uključujući stoga neopozive obveze plaćanja.

96.

Nadalje, nije proturječno ni zahtijevati plaćanje obveze koja se temelji na neopozivoj obvezi plaćanja čak i ako je ona ukinuta. Kao što sam to već istaknula u okviru svoje analize prvog žalbenog razloga, zakonska obveza plaćanja ex ante doprinosa i dalje postoji, a neopozive obveze plaćanja izborne su mogućnosti koje se u tu svrhu stavljaju na raspolaganje kreditnim institucijama. Žaliteljeva tvrdnja koja se temelji na navodno proturječnom obrazloženju Općeg suda, temelji se, prema mojem mišljenju, na nepotpunom tumačenju pobijane presude.

97.

Osim toga, Opći sud tvrdi da se na temelju članka 7. stavka 3. Provedbene uredbe 2015/81 sredstva mogu staviti na raspolaganje SRF‑u „u slučaju sanacije” i pritom po svemu sudeći ne negira stajalište koje je iznio u pobijanoj presudi, prema kojem institucija o kojoj je riječ ima bezuvjetnu obvezu plaćanja iznosa koji odgovara neopozivoj obvezi plaćanja. Naime, kao što to SRB pravilno ističe, upravo zato što postoji bezuvjetna obveza, ne postoji izuzeće od iznosa pokrivenog neopozivim obvezama plaćanja te su sredstva koja SRF ima na raspolaganju „u slučaju sanacije” brzo dostupna. Radi se o razlogu postojanja SRF‑a te o cilju postizanja ciljane razine tog fonda, kako je uspostavljen zakonodavstvom Europske unije.

98.

Naposljetku, kao što je već objašnjeno u okviru analize prvog žalbenog razloga, Opći je sud uredno objasnio rizik za SRF i cilj ciljane razine ako bi ex ante doprinosi u obliku neopozive obveze plaćanja nestali zbog nepredviđenog izuzeća koje je posljedica izlaska iz područja primjene Uredbe br. 806/2014.

99.

Budući da nije osnovan nijedan od argumenata koji su izneseni kako bi se dokazao nedostatak u obrazloženju pobijane presude i proturječnost tog obrazloženja, smatram da drugi žalbeni razlog treba odbiti.

100.

Budući da nijedan žalbeni razlog koji je žalitelj istaknuo u prilog svojoj žalbi nije prihvaćen, tu žalbu valja odbiti u cijelosti.

101.

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima.

102.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. navedenog Poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

103.

Budući da je SRB podnio zahtjev da se žalitelju naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova.

104.

Imajući u vidu analizu iznesenu u ovom mišljenju i s obzirom na prijedloge koji proizlaze iz točaka 100. i 103. ovog mišljenja, predlažem Sudu da: