Privremena verzija

MIŠLJENJE NEZAVISNOG ODVJETNIKA

ATHANASIOSA RANTOSA

od 10. srpnja 2025.(1)

Spojeni predmeti C-722/23 [Rugu] i C-91/24 [Aucroix](i)

AR

uz sudjelovanje:

Procureur général (C-722/23)

i

Procureur général de Mons

protiv

HL (C-91/24)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Belgija))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Članak 1. stavak 3. – Postupci predaje između država članica – Razlozi za neizvršenje – Poštovanje temeljnih prava – Uvjeti oduzimanja slobode u državi članici izdavanja – Članak 4. točka 6. – Razlozi za moguće neizvršenje – Cilj socijalne rehabilitacije – Državljanin države članice koji boravi na državnom području države članice izvršenja – Borba protiv nekažnjavanja – Priznavanje presuda kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u drugoj državi članici – Okvirna odluka 2008/909/PUP – Članak 25. – Izvršenje kazne u okviru članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 – Suglasnost države članice izdavanja”

I.      Uvod

1.        Protiv osobe AR, rumunjskog državljanina, i osobe HL, belgijskog državljanina, koje obje borave u Belgiji, rumunjska odnosno grčka pravosudna tijela izdala su europske uhidbene naloge (u daljnjem tekstu: EUN) radi izvršenja kazni zatvora. Belgijski žalbeni sudovi pred kojima su pokrenuti postupci odbili su izvršenje tih EUN-ova uz obrazloženje da bi, u slučaju predaje, zbog uvjeta oduzimanja slobode u državama članicama izdavanja postojala opasnost od povrede temeljnih prava osoba AR i HL.

2.        U tom kontekstu Cour de cassation (Kasacijski sud, Belgija) pita Sud mogu li ili pak moraju sudovi države članice izvršenja, u situaciji u kojoj odbijaju izvršiti EUN na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584/PUP(2), primijeniti razlog za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. te okvirne odluke kako bi se, u državi članici izvršenja, izvršila izrečena kazna u slučaju kada su dotične osobe državljani te države članice ili u njoj borave.

3.        Ovi spojeni predmeti pojavljuju se u kontekstu sudske prakse nakon presude Aranyosi i Căldăraru(3), u kojoj je Sud prvi put naveo da, u biti, ako pravosudno tijelo izvršenja u iznimnim okolnostima zaključi da, s jedne strane, postoje ozbiljni i dokazani razlozi zbog kojih se vjeruje da će u slučaju predaje tražene osobe državi članici izdavanja postojati opasnost od povrede njezinih temeljnih prava i da se, s druge strane, ta opasnost ne može otkloniti u razumnom roku, to pravosudno tijelo izvršenja, na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, protumačenog u vezi s člankom 4. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), ne može izvršiti EUN. U tim se predmetima tako postavlja novo pitanje o tome koje posljedice valja izvesti iz odbijanja izvršenja EUN-a zbog uvjeta oduzimanja slobode u državi članici izdavanja u situaciji dotičnih osoba, to jest mora li ih pravosudno tijelo izvršenja pustiti na slobodu odnosno, kako bi se izbjeglo njihovo nekažnjavanje, može li ili je dužno izvršiti njihovu kaznu na državnom području države članice izvršenja na temelju članka 4. točke 6. te okvirne odluke, kada su uvjeti predviđeni tom odredbom ispunjeni.

II.    Pravni okvir

A.      Pravo Unije

1.      Okvirna odluka 2002/584

4.        U skladu s uvodnim izjavama 5., 6. i 12. Okvirne odluke 2002/584:

„(5)      Cilj koji si je postavila [Europska] [u]nija, da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, vodi prema ukidanju izručenja između država članica i njegovu zamjenjivanju sustavom predaje osoba između pravosudnih tijela. Nadalje, uvođenje novog pojednostavljenog sustava predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja kaznenih presuda ili kaznenog progona omogućuje ukidanje zamršenosti i opasnosti od kašnjenja koji postoje kod sadašnjih postupaka izručivanja. Tradicionalni odnosi suradnje koji su do sada prevladavali između država članica trebali bi biti zamijenjeni sustavom slobodnog protoka sudskih odluka u kaznenim stvarima, kako prije, tako i poslije donošenja pravomoćnih odluka, u području slobode, sigurnosti i pravde.

(6)      [EUN], predviđen ovom okvirnom odlukom, prva je konkretna mjera u području kaznenog prava kojom se primjenjuje načelo uzajamnog priznavanja, koje Europsko vijeće smatra ‚kamenom temeljcem’ pravosudne suradnje.

[...]

(12)      Ova okvirna odluka poštuje temeljna prava i načela priznata u članku 6. [UEU‑a], koja se odražavaju i u [Povelji], a posebno u njezinu poglavlju VI. [...]”

5.        Člankom 1. te okvirne odluke, naslovljenim „Definicija [EUN-a] i obveza njegova izvršenja”, propisuje se:

„1.      [EUN] je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.      Države članice izvršavaju svaki [EUN] na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove okvirne odluke.

3.      Ova okvirna odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UFEU-a].”

6.        U članku 3. navedene okvirne odluke, naslovljenom „Razlozi za obvezno neizvršavanje [EUN-a]”, određeno je:

„Pravosudno tijelo države članice izvršenja (dalje u tekstu: ‚pravosudno tijelo izvršenja’) odbija izvršenje [EUN-a] u sljedećim slučajevima:

1.      ako je kazneno djelo zbog kojega je izdan uhidbeni nalog predmet amnestije u državi članici izvršenja, a ta je država nadležna za progon kaznenog djela u skladu sa svojim kaznenim pravom;

2.      ako je pravosudno tijelo izvršenja obaviješteno da je tražena osoba pravomoćno osuđena [u odnosu na traženu osobu donesena pravomoćna presuda] u nekoj državi članici za ista kaznena djela, pod uvjetom da je, u slučaju izricanja presude [kazne], ta kazna izdržana ili se trenutačno izdržava ili [...] više ne može biti izvršena u skladu s pravom države članice u kojoj je [...] izrečena;

3.      ako osoba protiv koje je izdan [EUN] više ne može, zbog svoje dobi, kazneno odgovarati za kaznena djela na kojima se temelji uhidbeni nalog, u skladu s pravom države članice izvršenja.”

7.        Članak 4. iste okvirne odluke, naslovljen „Razlozi za moguće neizvršenje [EUN-a]”, u točki 6. određuje:

„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje [EUN-a]:

[...]

6.      ako je [EUN] izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili [mjere] oduzimanja slobode, a tražena osoba se nalazi, boravi, u državi članici izvršenja [nalazi ili boravi u državi članici izvršenja] ili je njezin državljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama svojega domaćeg prava.”

8.        Članak 4.a Okvirne odluke 2002/584 odnosi se na odluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila.

2.      Okvirna odluka 2008/909/PUP

9.        Uvodne izjave 9. i 12. Okvirne odluke 2008/909/PUP(4) glase:

„(9)      Izvršenje presude u državi koja izvršava nalog [državi izvršenja] treba poboljšati mogućnost socijalne rehabilitacije osuđene osobe. Kako bi se nadležno tijelo države izdavateljice naloga [države izdavanja] uvjerilo da će izvršenje kazne od strane [države izvršenja] olakšati socijalnu rehabilitaciju osuđene osobe, uzima u obzir elemente kao što su, na primjer, povezanost te osobe s [državom izvršenja], činjenicu smatra li osuđena osoba [državu izvršenja] mjestom na kojem ima obiteljske, jezične, kulturne, društvene i druge veze.

[...]

(12)      Ova se Okvirna odluka treba također, mutatis mutandis, primjenjivati na izvršenje kazni u slučajevima iz članka 4. [točke] 6. i članka 5. [točke] 3. Okvirne odluke [2002/584]. To, inter alia, znači da, ne dovodeći u pitanje navedenu okvirnu odluku, [država izvršenja] može provjeriti postojanje osnova za nepriznavanje i neizvršenje na temelju članka 9. ove okvirne odluke, uključujući provjeru dvojne kažnjivosti ako je [država izvršenja] dala izjavu na temelju članka 7. stavka 4. ove okvirne odluke, kao uvjet za priznavanje i izvršenje presude s ciljem razmatranja izručenja osobe ili izvršenja kazne u predmetima sukladno članku 4. [točki] 6. [Okvirne odluke 2002/584].”

10.      Članak 3. Okvirne odluke 2008/909, naslovljen „Svrha i područje primjene”, u stavcima 1. i 2. određuje:

„1.      Svrha ove okvirne odluke je utvrđivanje pravila na temelju kojih država članica, kako bi poboljšala društvenu rehabilitaciju osuđene osobe, priznaje presudu te izvršava kaznu.

3.      2.      Ova se okvirna odluka primjenjuje kada je osuđena osoba u državi članici [izdavanja] ili državi članici [izvršenja].”

11.      Člankom 4. te okvirne odluke, naslovljenim „Kriteriji za prosljeđivanje presude i potvrde drugoj državi članici”, određuje se:

„1.      Ako se osuđena osoba nalazi u [državi izdavanja] ili [državi izvršenja], te ako je ta osoba dala suglasnost kada se ona zahtijeva na temelju članka 6., presuda zajedno s potvrdom čiji je standardni obrazac utvrđen u Prilogu I., mogu se proslijediti jednoj od sljedećih država članica:

(a)      državi članici državljanstva osuđene osobe u kojoj on ili ona živi; ili

(b)      državi članici državljanstva u koju će, iako ona nije država članica u kojoj osoba živi, osuđena osoba biti deportirana nakon što bude oslobođena izvršenja kazne [...]; ili

(c)      bilo kojoj državi članici koja nije država članica iz točaka (a) ili (b) a čije nadležno tijelo daje suglasnost za prosljeđivanje presude i potvrde toj državi članici.

2.      Prosljeđivanje presude i potvrde može se izvršiti kada je nadležno tijelo [države izdavanja], prema potrebi nakon savjetovanja među nadležnim tijelima [države izdavanja] te [države izvršenja], uvjereno da će izvršenje kazne od strane [države izvršenja] poboljšati socijalnu rehabilitaciju osuđene osobe.

3.      Prije prosljeđivanja presude i potvrde nadležno tijelo [države izdavanja] može se na bilo koji odgovarajući način savjetovati s nadležnim tijelom [države izvršenja]. Savjetovanje je obvezno u predmetima iz stavka 1. točke (c). U tim predmetima nadležno tijelo [države izvršenja] odmah obavješćuje [državu izdavanja] o svojoj odluci u vezi sa suglasnosti za prosljeđivanje presude.

[...]

5.      [Država izvršenja] može, na svoju vlastitu inicijativu, zatražiti prosljeđivanje presude i potvrde od [države izdavanja]. [...] Zahtjevi podneseni na temelju ovog stavka ne obvezuju [državu izdavanja] da proslijedi presudu zajedno s potvrdom.

6.      U primjeni ove okvirne odluke države članice usvajaju mjere, posebno uzimajući u obzir lakšu društvenu rehabilitaciju osuđene osobe, na temelju kojih njihova nadležna tijela moraju donijeti odluke o suglasnosti prosljeđivanja presude i potvrde u predmetima na temelju stavka 1. točke (c).

[...]”

12.      Člankom 8. navedene okvirne odluke, naslovljenim „Priznavanje presude i izvršenje kazne”, propisano je:

„1.      Nadležno tijelo [države izvršenja] priznaje presudu koja je proslijeđena u skladu s člankom 4. i postupkom iz članka 5. te odmah poduzima sve potrebne mjere za izvršenje kazne, ako se ne odluči pozvati na jednu od osnova za nepriznavanje i neizvršenje iz članka 9.

2.      Kada kazna zbog svog trajanja nije u skladu sa zakonom [države izvršenja], nadležno tijelo [države izvršenja] može donijeti odluku o promjeni kazne samo kada je ona duža od maksimalne kazne predviđene za slična kaznena djela na temelju njezinog nacionalnog prava. Promijenjena kazna ne smije biti manja od maksimalne kazne predviđene za slična kaznena djela na temelju prava [države izvršenja].

3.      Kada kazna zbog svoje vrste nije u skladu s pravom [države izvršenja], nadležno tijelo [države izvršenja] može donijeti odluku o promjeni kazne s obzirom na kaznu ili mjeru predviđenu na temelju nacionalnog prava za slična kaznena djela. Takva kazna ili mjera u najvećoj mogućoj mjeri odgovara kazni izrečenoj u [državi izdavanja] te se stoga kazna ne smije pretvoriti u novčanu kaznu.

4.      Promijenjena kazna ne smije, s obzirom na vrstu ili trajanje, biti stroža od kazne izrečene u [državi izdavanja].”

13.      Članak 25. iste okvirne odluke, naslovljen „Izvršenje kazne na temelju [EUN-a]”, glasi:

„Ne dovodeći u pitanje Okvirnu odluku [2002/584], odredbe ove okvirne odluke primjenjuju se, mutatis mutandis, u opsegu u kojem su usklađene s odredbama iz ove okvirne odluke, na izvršenje kazni u predmetima kada se država članica obveže na izvršenje kazne u predmetima sukladno članku 4. stavku 6. ove okvirne odluke, ili kada je, sukladno članku 5. stavku 3. ove okvirne odluke, postavila uvjet da se osoba mora vratiti u državu članicu na koju se to odnosi kako bi odslužila kaznu čime se izbjegava nekažnjavanje osobe na koju se to odnosi.”

B.      Belgijsko pravo

14.      Članak 4. Zakona o europskom uhidbenom nalogu od 19. prosinca 2003. (u daljnjem tekstu: Zakon od 19. prosinca 2003.)(5) glasi:

„Izvršenje [EUN-a] odbit će se u sljedećim slučajevima:

[...]

5°      ako postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se može smatrati da bi se izvršenjem [EUN-a] povrijedila temeljna prava dotične osobe, kako su utvrđena u članku 6. Ugovora o Europskoj uniji.”

15.      U skladu s člankom 6., 4° tog zakona:

„Izvršenje se može odbiti u sljedećim slučajevima:

[...]

4°      ako je [EUN] izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode, dotična osoba je belgijski državljanin ili boravi u Belgiji, a belgijska nadležna tijela obvezuju se izvršiti tu kaznu ili mjeru u skladu s odredbama belgijskog zakona”.

III. Glavni postupci, prethodna pitanja i postupci pred Sudom

A.      Predmet C-722/23

16.      Rumunjsko pravosudno tijelo izdalo je 1. kolovoza 2023. EUN protiv osobe AR, rumunjskog državljanina koji boravi u Belgiji, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od četiri godine. Chambre du conseil tribunala de première instance francophone de Bruxelles (sudsko vijeće Prvostupanjskog suda u Bruxellesu za postupke na francuskom jeziku, Belgija) odbilo je rješenjem izvršiti taj EUN na temelju članka 4., 5° Zakona od 19. prosinca 2003. uz obrazloženje da zbog uvjeta oduzimanja slobode u Rumunjskoj postoji opasnost od toga da će osobi AR biti ugrožena njezina temeljna prava, u ovom slučaju ona iz članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. (u daljnjem tekstu: EKLJP)(6).

17.      Povodom žalbe Ministèrea public (Državno odvjetništvo), chambre des mises en accusation de la cour d’appel de Bruxelles (optužno vijeće Žalbenog suda u Bruxellesu, Belgija) je presudom od 30. listopada 2023. potvrdilo to rješenje, ali je usto odlučilo da će se ta četverogodišnja kazna zatvora „moći izvršiti u Belgiji”, u skladu s člankom 6., 4° Zakona od 19. prosinca 2003., s obzirom na to da se opasnost od povrede temeljnih prava osobe AR ne odnosi na postupak u kojem je protiv nje donesena osuđujuća presuda ili na tu samu osudu, nego na način izvršenja kazne izrečene u Rumunjskoj.

18.      AR je protiv te presude podnio žalbu u kasacijskom postupku Couru de cassation (Kasacijski sud), sudu koji je uputio zahtjev, ističući žalbeni razlog koji se temelji na povredi članka 25. Okvirne odluke 2008/909, članka 4, 5° Zakona od 19. prosinca 2003. i članka 38. stavka 1. loia du 15 mai 2012 relative à l’application du principe de reconnaissance mutuelle aux peines ou mesures privatives de liberté prononcées dans un État membre de l’Union européenne (Zakon od 15. svibnja 2012. o primjeni načela uzajamnog priznavanja na kazne odnosno mjere koje uključuju oduzimanje slobode izrečene u drugoj državi članici Europske unije)(7). U tom je pogledu osoba AR tvrdila da žalbeni sud, nakon što je utvrdio primjenjivost razloga za obvezno neizvršenje EUN-a predviđenog člankom 4., 5° Zakona od 19. prosinca 2003., ne može ni primijeniti učinke razloga za moguće neizvršenje iz članka 6., 4° tog zakona ni, s obzirom na to da ta osoba boravi u Belgiji, naložiti izvršenje u Belgiji kazne zatvora koja joj je izrečena u Rumunjskoj.

19.      U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev ističe da iz presude Openbaar Ministerie (Neovisnost pravosudnog tijela koje izdaje uhidbeni nalog)(8) proizlazi da je cilj mehanizma EUN-a osobito borba protiv nekažnjavanja tražene osobe koja se nalazi na državnom području različitom od onog na kojem je navodno počinila kazneno djelo. Taj se sud poziva i na presudu Popławski I(9) u kojoj je Sud presudio da, u slučaju odbijanja izvršenja EUN-a izdanog radi predaje osobe protiv koje je u državi članici izdavanja donesena pravomoćna presuda kojom je se osuđuje na kaznu oduzimanja slobode, pravosudno tijelo izvršenja ima obvezu osigurati da se kazna izrečena toj osobi stvarno izvrši.

20.      Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, žalbenim razlogom koji je istaknula osoba AR postavlja se pitanje mogu li sudovi države članice izvršenja EUN-a – kada su utvrdili da u slučaju predaje tražene osobe državi članici izdavanja postoji opasnost od povrede temeljnih prava te osobe i da se ta opasnost ne može otkloniti u razumnom roku, tako da su dužni odbiti izvršenje tog EUN-a – ipak odlučiti, kako bi izbjegli nekažnjavanje navedene osobe u slučaju kada ona boravi na državnom području različitom od onog na kojem je navodno počinila kazneno djelo, da u skladu s nacionalnom odredbom kojom se u nacionalni pravni poredak prenosi članak 4. točka 6. Okvirne odluke 2002/584 nalože da se u državi članici izvršenja izvrši kazna zatvora koja je dotičnoj osobi izrečena u državi članici izdavanja i na koju se odnosi navedeni EUN. Stoga se sud koji je uputio zahtjev pita sprječava li utvrđenje da postoji razlog za obvezno neizvršenje EUN-a mogućnost primjene učinaka razloga za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. te okvirne odluke. Taj sud pojašnjava da, za razliku od predmeta u kojem je donesena presuda Popławski I, ovaj predmet obilježava činjenica da dotična osoba boravi u državi članici izvršenja i da valja primijeniti razlog za obvezno neizvršenje iz članka 4., 5° Zakona od 19. prosinca 2003.

21.      U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Kada su sudovi države članice izvršenja [EUN-a] utvrdili da u slučaju predaje tražene osobe državi članici izdavanja postoji opasnost od povrede temeljnih prava te osobe povezana s izvršenjem inozemne kazne, tako da valja odbiti izvršenje [EUN-a], dopušta li se člankom 4. [točkom 6.] Okvirne odluke [2002/584] tim sudovima države članice izvršenja, koji utvrđuju da tražena osoba boravi u potonjoj državi, da zatim, u skladu s odredbom kojom se u nacionalni pravni poredak prenosi članak 4. [točka 6.] [te] odluke, odluče da u državi članici izvršenja valja izvršiti kaznu zatvora koja je izrečena u državi članici izdavanja [EUN-a] i na koju se odnosi taj akt?”

22.      Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom predmetu odluči u hitnom prethodnom postupku, predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda. Prvo vijeće Suda odlučilo je 6. prosinca 2023., na prijedlog suca izvjestitelja i nakon što je saslušalo nezavisnog odvjetnika, ne prihvatiti taj zahtjev.

B.      Predmet C-91/24

23.      Grčko pravosudno tijelo izdalo je 9. ožujka 2016. EUN protiv osobe HL, belgijskog državljanina koji boravi u Belgiji, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od pet godina.

24.      Chambre des mises en accusation de la cour d’appel de Mons (optužno vijeće Žalbenog suda u Monsu, Belgija) odbilo je presudom od 18. siječnja 2024. izvršiti taj EUN na temelju članka 4., 5° Zakona od 19. prosinca 2003. uz obrazloženje da se zbog intelektualnih poteškoća osobe HL, u kombinaciji s uvjetima oduzimanja slobode u državi članici izdavanja, ne mogu poštovati jamstva predviđena člancima 3. i 5.(10) EKLJP-a jer postoji opasnost da bi osoba HL bila smještena u prenapučeni zatvor u kojem ne može imati pristup liječenju koje je prilagođeno njezinu zdravstvenom stanju.

25.      Procureur général près la cour d’appel de Mons (državni odvjetnik pri Žalbenom sudu u Monsu) podnio je protiv te presude žalbu u kasacijskom postupku Couru de cassation (Kasacijski sud), sudu koji je uputio zahtjev, tvrdeći da je to vijeće, nakon što je odbilo izvršiti navedeni EUN zbog uvjeta izvršenja kazne zatvora u državi članici izdavanja, moralo razmotriti primjenu razloga za moguće neizvršenje iz članka 6., 4° Zakona od 19. prosinca 2003. U tom pogledu tvrdi da se tom odredbom nastoji izbjeći nekažnjavanje osobe čija se predaja odbija.

26.      Sud koji je uputio zahtjev, zbog istih razloga kao što su oni koji su u biti navedeni u njegovu zahtjevu za prethodnu odluku u predmetu C-722/23, pita se nalaže li se člankom 4. točkom 6. Okvirne odluke 2002/584 sudovima države članice izvršenja EUN-a da, kada utvrde da u slučaju predaje tražene osobe državi članici izdavanja postoji opasnost od povrede njezinih temeljnih prava, a kako bi se izbjeglo nekažnjavanje te osobe u slučaju kada je ona državljanin države članice izvršenja ili u njoj boravi, ispitaju treba li u skladu s tom odredbom naložiti izvršenje, u toj državi članici, kazne zatvora koja je navedenoj osobi izrečena u državi članici izdavanja i na koju se odnosi navedeni EUN.

27.      U tim je okolnostima Cour de cassation (Kasacijski sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Kada su sudovi države članice izvršenja [EUN-a] utvrdili da u slučaju predaje tražene osobe državi članici izdavanja postoji opasnost od povrede temeljnih prava te osobe povezana s izvršenjem inozemne kazne, tako da valja odbiti izvršenje [EUN-a], treba li članak 4. [točku] 6. Okvirne odluke [2002/584] tumačiti na način da se njime tim sudovima države izvršenja nalaže da, kako bi izbjegli nekažnjavanje tražene osobe koja je državljanin te države ili u njoj boravi, ispitaju valja li, u skladu s odredbom kojom se u nacionalni pravni poredak prenosi prethodno navedeni članak 4. [točka] 6., naložiti da se u državi članici izvršenja izvrši kazna zatvora koja je dotičnoj osobi izrečena u državi članici izdavanja [EUN-a] i na koju se odnosi taj akt?”

28.      Odlukom Suda od 28. siječnja 2025. predmeti C-722/23 i C-91/24 spojeni su u svrhu usmenog dijela postupka i donošenja presude.

29.      Belgijska, francuska i rumunjska vlada te Europska komisija podnijele su Sudu pisana očitovanja u obama predmetima. Nizozemska vlada podnijela je pisana očitovanja samo u predmetu C-91/24, a poljska vlada samo u predmetu C-722/23. Te su stranke, osim poljske vlade, kao i osoba AR, iznijele i usmena očitovanja na raspravi održanoj 18. ožujka 2025.

IV.    Analiza

30.      Svojim pitanjima, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja, kada odbije izvršiti EUN na temelju razloga za neizvršenje koji se temelji na članku 1. stavku 3. te okvirne odluke zbog postojanja opasnosti da će dotičnoj osobi u slučaju njezine predaje pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog biti povrijeđena njezina temeljna prava koja se odnose na uvjete zadržavanja u državi članici izdavanja, ima mogućnost ili obvezu da, kako bi se izbjeglo nekažnjavanje te osobe, ispita valja li naložiti izvršenje te kazne na državnom području države članice izvršenja u slučaju kada utvrdi da je ta osoba državljanin te države članice ili da u njoj boravi.

A.      Uvodna očitovanja

31.      Uvodno podsjećam na to da se Okvirnom odlukom 2002/584 nastoji – uvođenjem pojednostavnjenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su prekršile kazneni zakon – olakšati i ubrzati pravosudna suradnja u svrhu pridonošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koje mora postojati između država članica. U području uređenom tom okvirnom odlukom načelo uzajamnog priznavanja – koje je, kao što to, među ostalim, proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području – nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. navedene okvirne odluke, koji sadržava pravilo prema kojem su države članice obvezne izvršiti svaki EUN na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke. Iz toga slijedi, s jedne strane, da pravosudna tijela izvršenja mogu odbiti izvršiti EUN samo zbog razloga koji proizlaze iz Okvirne odluke 2002/584, kako je tumači Sud. Prema tome, dok je izvršenje EUN-a načelo, odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti(11). U članku 3. te okvirne odluke navode se razlozi za obvezno neizvršenje EUN-a, a u člancima 4. i 4.a razlozi za njegovo moguće neizvršenje(12).

32.      Usto, u skladu sa sudskom praksom Suda, kako načelo uzajamnog povjerenja između država članica tako i načelo uzajamnog priznavanja, koje se i sâmo temelji na uzajamnom povjerenju između tih država, imaju ključnu važnost u pravu Unije, s obzirom na to da se njima omogućava stvaranje i održavanje područja bez unutarnjih granica. Konkretno, načelo uzajamnog povjerenja obvezuje svaku od tih država, osobito u kontekstu područja slobode, sigurnosti i pravde, da, osim u iznimnim okolnostima, smatra da sve ostale države članice poštuju pravo Unije i, posebice, njime priznata temeljna prava. Stoga su, kad provode pravo Unije, države članice dužne pretpostaviti da druge države članice poštuju temeljna prava, tako da ne mogu ni od druge države članice zahtijevati višu nacionalnu razinu zaštite temeljnih prava od one koja se osigurava pravom Unije ni, osim u iznimnim slučajevima, provjeravati je li ta druga država članica u konkretnom slučaju doista poštovala temeljna prava koja jamči Europska unija(13).

33.      Isto tako, u skladu sa sudskom praksom Suda, iako je prije svega na svakoj državi članici – kako bi se osigurala puna primjena načelâ uzajamnog povjerenja i priznavanja, na kojima se temelji funkcioniranje mehanizma EUN-a – da pod krajnjim nadzorom Suda osigura očuvanje zahtjeva koji su svojstveni temeljnim pravima zajamčenima Poveljom te da se pritom suzdrži od svake mjere koja bi mogla ugroziti ta načela, ako postoji stvarna opasnost da se osobi protiv koje je izdan EUN, u slučaju predaje te osobe pravosudnom tijelu koje izdaje uhidbeni nalog, povrijede ta temeljna prava, pravosudnom tijelu izvršenja ipak se može omogućiti da se iznimno suzdrži od izvršenja tog EUN-a na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584(14), u skladu s kojim ta odluka ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. UEU-a.

34.      Iz sudske prakse Suda koja se odnosi na tu okvirnu odluku također proizlazi da ocjenu, tijekom postupka izvršenja EUN-a, postojanja stvarne opasnosti od povrede temeljnih prava zajamčenih člancima Povelje, načelno treba provesti u okviru ispitivanja u dvije različite faze koje se ne smiju preklapati jer podrazumijevaju analizu na temelju različitih kriterija te se samim time moraju provoditi jedna za drugom. U tu svrhu pravosudno tijelo izvršenja mora u okviru prve faze utvrditi postoje li objektivni, vjerodostojni, precizni i uredno ažurirani podaci kojima se dokazuje postojanje stvarne opasnosti od povrede nekog od tih temeljnih prava u državi članici izdavanja zbog sustavnih ili općih nedostataka ili nedostataka koji konkretno utječu na objektivno odredivu skupinu osoba. U okviru druge faze pravosudno tijelo izvršenja mora konkretno i precizno provjeriti u kojoj mjeri nedostaci utvrđeni u prvoj fazi ispitivanja mogu utjecati na osobu protiv koje je izdan EUN te postoje li, s obzirom na njezinu osobnu situaciju, ozbiljni i dokazani razlozi koji upućuju na to da će ta osoba biti izložena stvarnoj opasnosti od povrede navedenih temeljnih prava u slučaju predaje državi članici izdavanja(15). U tu svrhu, ako pravosudno tijelo izvršenja smatra da ne raspolaže svim elementima potrebnima za donošenje odluke o predaji osobe o kojoj je riječ, ono mora, primjenom članka 15. stavka 2.(16) Okvirne odluke 2002/584, zatražiti od pravosudnog tijela izdavanja žurnu dostavu svih dopunskih informacija koje smatra potrebnima u pogledu uvjeta u kojima se toj osobi u toj državi članici namjerava oduzeti sloboda(17).

35.      Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik M. Campos Sánchez-Bordona, sudska praksa navedena u točkama 32. do 34. ovog mišljenja, utvrđena u presudi Aranyosi i Căldăraru, primjer je pretorskog stvaranja prava od strane Suda, koje se opravdava potrebom da se pronađe način zaštite temeljnih prava osobe u slučajevima koje zakonodavac EUN-a nije izričito predvidio(18). Stoga valja utvrditi da zahtjev jamčenja zaštite temeljnih prava osobe o kojoj je riječ, pod uvjetima utvrđenima u toj sudskoj praksi, čini novi razlog za obvezno neizvršenje EUN-a, uz one koji su već predviđeni u članku 3. Okvirne odluke 2002/584.

B.      Dopuštenost prethodnih pitanja

36.      Francuska vlada u svojim pisanim očitovanjima ističe, a da pritom formalno nije istaknula prigovor nedopuštenosti, da kontekst i naslov prethodnih pitanja upućuju samo na opasnost od povrede temeljnih prava povezanu s izvršenjem inozemne kazne u slučaju predaje traženih osoba, bez dodatnog pojašnjenja i prikazivanja provjere u dvije faze koje se zahtijevaju u skladu sa sudskom praksom Suda, navedene u točki 34. ovog mišljenja. Stoga postoji dvojba u pogledu toga jesu li ta pitanja nužna za stvarno rješenje sporova u glavnim postupcima(19).

37.      Podsjećam na to da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pitanja o tumačenju prava Unije koja uputi nacionalni sud unutar pravnog i činjeničnog okvira koji utvrđuje pod vlastitom odgovornošću i čiju točnost Sud nije dužan provjeravati uživaju pretpostavku relevantnosti. Međutim, također je ustaljena sudska praksa da je postupak utvrđen člankom 267. UFEU‑a instrument suradnje između Suda i nacionalnih sudova zahvaljujući kojem Sud nacionalnim sudovima daje elemente za tumačenje prava Unije koji su im potrebni za rješavanje sporova o kojima moraju odlučiti. Smisao zahtjeva za prethodnu odluku nije oblikovanje savjetodavnih mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima, nego njegova nužnost za stvarno rješenje spora(20). Kao što to proizlazi iz samog teksta članka 267. UFEU-a, zahtijevana prethodna odluka treba biti „potrebna” kako bi sudu koji je uputio zahtjev omogućila „[da] don[ese] presudu” u predmetu o kojem odlučuje(21).

38.      U tom pogledu, iz odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku proizlazi da su belgijski sudovi pred kojima su pokrenuti žalbeni postupci odbili izvršiti EUN-ove izdane protiv osoba AR i HL pozivajući se na članak 4., 5° Zakona od 19. prosinca 2003., u kojem se određuje da se izvršenje EUN-a odbija ako postoje ozbiljni razlozi na temelju kojih se može smatrati da bi se izvršenjem EUN-a povrijedila temeljna prava osobe o kojoj je riječ, kako su utvrđena u pravu Unije.

39.      Kao što je to Sud već presudio, takva odredba, pod uvjetom da se tumači tako da je istog dosega kao članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584, omogućava odbijanje izvršenja EUN-a samo u slučaju opisanom u točki 33. ovog mišljenja te se stoga ne može smatrati da se njome uvodi razlog za neizvršenje koji ne proizlazi iz te okvirne odluke. Sud je iz toga zaključio da navedenu okvirnu odluku treba tumačiti na način da pravosudno tijelo izvršenja ne može odbiti izvršenje EUN-a na temelju razloga za neizvršenje koji proizlazi iz samog prava države članice izvršenja, a ne iz te okvirne odluke, i da, s druge strane, to pravosudno tijelo može primijeniti nacionalnu odredbu kojom se predviđa odbijanje izvršenja EUN-a ako bi ono dovelo do povrede temeljnog prava utvrđenog u pravu Unije, pod uvjetom da doseg te odredbe nije širi od dosega članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, kako ga tumači Sud(22).

40.      U ovom slučaju iz odluka kojima se upućuju zahtjevi za prethodnu odluku proizlazi da su belgijski sudovi smatrali, s jedne strane, da postoje ozbiljni i dokazani razlozi zbog kojih se vjeruje da će u slučaju predaje traženih osoba državama članicama izdavanja postojati opasnost od povrede njihovih temeljnih prava i da se, s druge strane, ta opasnost ne može otkloniti u razumnom roku. Stoga u tim odlukama sud koji je uputio zahtjev polazi od pretpostavke, koja proizlazi iz ispitivanja okolnosti glavnih predmeta, prema kojoj su ispunjene pretpostavke za primjenu razloga za neizvršenje koji se temelji na članku 1. stavku 3. Okvirne odluke 2002/584. O toj se pretpostavci, čiju potvrdu osnovanosti od Suda taj sud ne traži, ne raspravlja u okviru ovih zahtjeva za prethodnu odluku. Naime, taj se sud svojim pitanjima ne pita o zakonitosti uvjeta u kojima EUN-ovi nisu izvršeni, nego o posljedicama koje, s obzirom na tu okvirnu odluku, treba izvesti iz te situacije kad je riječ o izvršenju kazni izrečenih protiv tih osoba.

41.      Stoga valja utvrditi da se postavljena pitanja odnose na tumačenje prava Unije i da je odgovor na njih potreban i relevantan kako bi sud koji je uputio zahtjev mogao donijeti svoje odluke. Stoga smatram da su prethodna pitanja dopuštena.

C.      Meritum

1.      Okvirna odluka 2002/584

42.      Sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome je li pravosudno tijelo izvršenja – u situaciji u kojoj odbija izvršiti EUN na temelju razloga za neizvršenje iz članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 – dužno, kako bi se izbjeglo da dotična osoba ostane nekažnjena, dodatno primijeniti razlog za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. te okvirne odluke u slučaju kada utvrdi da je ta osoba državljanin države članice izvršenja ili da u njoj boravi, kako bi se u toj državi članici izvršila kazna koja joj je izrečena u državi članici izdavanja.

43.      Na temelju članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, primjena razloga za moguće neizvršenje EUN-a, koja je predviđena tom odredbom, podliježe ispunjenju dvaju uvjeta, odnosno, s jedne strane, da se tražena osoba nalazi ili boravi u državi članici izvršenja ili da je njezin državljanin i, s druge strane, da se ta država članica obvezala izvršiti, u skladu s odredbama svojeg domaćeg prava, tu kaznu odnosno mjeru koja uključuje oduzimanje slobode zbog koje je EUN izdan. Što se tiče prvog od tih uvjeta, Sud je već presudio da tražena osoba „boravi” u državi članici izvršenja kada je u njoj uspostavila svoj stvarni boravak, a da se ondje „nalazi” kada je nakon stalnog boravka određenog trajanja u navedenoj državi članici s tom državom stekla povezanost sličnog stupnja kao ona koja proizlazi iz boravka(23). Kad je riječ o drugom od navedenih uvjeta, iz teksta članka 4. točke 6. te okvirne odluke proizlazi da svako odbijanje izvršenja EUN-a pretpostavlja stvarnu obvezu države članice izvršenja da izvrši kaznu oduzimanja slobode izrečenu protiv tražene osobe(24).

44.      Kada pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su ta dva uvjeta ispunjena, ono mora ocijeniti i postoji li legitiman interes koji opravdava izvršavanje kazne izrečene u državi članici izdavanja na državnom području države članice izvršenja. Ta ocjena omogućuje tom tijelu da uzme u obzir cilj članka 4. točke 6. navedene okvirne odluke koji se prema ustaljenoj sudskoj praksi sastoji od povećanja mogućnosti socijalne rehabilitacije tražene osobe nakon isteka kazne na koju je osuđena(25).

45.      U ovom slučaju valja istaknuti da je u glavnim predmetima članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 primijenjen s obzirom na uvjete oduzimanja slobode u državama članicama izdavanja. Nije se tvrdilo da osobe AR i HL nisu ostvarile, među ostalim, temeljno pravo na pošteno suđenje pred zakonom prethodno ustanovljenim sudom, zajamčeno člankom 47. drugim stavkom Povelje. U tim okolnostima kaznene osude koje su im izrečene u Rumunjskoj odnosno Grčkoj nisu dovedene u pitanje i moraju se izvršiti pod uvjetima predviđenima tom okvirnom odlukom. Osim toga, nije sporno da je HL belgijski državljanin i da AR, rumunjski državljanin, „boravi” u Belgiji, u smislu članka 4. točke 6. navedene okvirne odluke, tako da je u pogledu njih ispunjen prvi uvjet za primjenu razloga za moguće neizvršenje predviđenog tom odredbom, na koji se podsjeća u točki 43. ovog mišljenja.

46.      U takvim okolnostima smatram da pravosudno tijelo izvršenja, kada odbije izvršiti EUN na temelju članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, mora, dodatno, primijeniti razlog za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. te okvirne odluke i naložiti izvršenje kazne oduzimanja slobode izrečene traženoj osobi na državnom području države članice izvršenja, pod uvjetom da za to postoji legitiman interes.

47.      Naime, kao prvo, kad je riječ o tekstu navedene okvirne odluke, nijednom njezinom odredbom nije predviđeno da se može pozvati na samo jedan razlog za neizvršenje EUN-a niti da jedan od tih razloga ima prednost pred drugim. Stoga, kada se pravosudno tijelo izvršenja poziva na članak 1. stavak 3. iste okvirne odluke kako bi odbilo izvršenje EUN-a, ono također ima pravo istodobno primijeniti razlog za moguće neizvršenje iz njezina članka 4. točke 6., pod uvjetima utvrđenima u toj odredbi.

48.      U tom je pogledu nizozemska vlada u svojim pisanim očitovanjima istaknula da je Okvirna odluka 2002/584 „slojevita”(26). Komisija je pak u svojim pisanim očitovanjima u predmetu C-722/23 tvrdila da, iako ta dva razloga za neizvršenje postoje istodobno te mogućnost pozivanja na njih ovisi o tome jesu li ispunjeni njihovi odnosni kriteriji, među njima ne postoji hijerarhija, što znači da, ako pravosudno tijelo izvršenja smatra, nakon što je provelo ispitivanje u dvije faze koje se zahtijeva u sudskoj praksi Suda, da postoji opasnost od povrede temeljnih prava dotične osobe, ono mora odbiti predaju na temelju članka 1. stavka 3. te okvirne odluke te se usto može, ako su ispunjeni uvjeti za primjenu članka 4. točke 6. te odluke, obvezati izvršiti kaznu u skladu s odredbama svojeg domaćeg prava i odbiti predaju na temelju te odredbe. Prema mojem mišljenju, između tih dvaju razloga za neizvršenje postoji hijerarhija koja proizlazi iz same njihove prirode, s obzirom na to da je jedan obvezan, a drugi fakultativan, pri čemu ta hijerarhija od pravosudnog tijela izvršenja ne zahtijeva da se na te razloge poziva prema određenom redoslijedu.

49.      Kao drugo, u okolnostima glavnih predmeta, među različitim razlozima za moguće neizvršenje EUN-a iz članka 4. Okvirne odluke 2002/584, samo razlog iz njegove točke 6. omogućava da se kazna izrečena osobi protiv koje je izdan EUN izvrši u državi članici izvršenja. Stoga bi, u slučaju neprimjene te odredbe, tu osobu trebalo pustiti na slobodu iako je ona pravomoćno osuđena i potencijalno, ovisno o počinjenom kaznenom djelu, predstavlja visok stupanj opasnosti za društvo, uključujući u državi članici izvršenja.

50.      Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, da je cilj mehanizma EUN-a borba protiv toga da tražena osoba koja se nalazi na državnom području različitom od onog na kojem je navodno počinila kazneno djelo ostane nekažnjena(27). Naime, prihvaćanje takvog nekažnjavanja, kojim bi se činila povreda prava žrtava počinjenih kaznenih djela, ne bi bilo u skladu s ciljem koji se nastoji postići kako Okvirnom odlukom 2002/584 tako i člankom 3. stavkom 2. UEU‑a, prema kojem Unija svojim građanima nudi područje slobode, sigurnosti i pravde bez unutarnjih granica, na kojem je osigurano slobodno kretanje osoba, u vezi s odgovarajućim mjerama u pogledu, osobito, vanjskih granica te sprečavanja i suzbijanja kriminala(28). Slijedom toga, Sud je presudio da, iako odredbe Okvirne odluke 2002/584 nemaju izravan učinak, nadležni nacionalni sud, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenom metoda tumačenja koje su njime priznate, ipak mora protumačiti nacionalne odredbe o kojima je riječ u najvećoj mogućoj mjeri s obzirom na tekst i svrhu te okvirne odluke, što znači da – u slučaju odbijanja izvršenja EUN-a izdanog radi predaje osobe protiv koje je u državi članici izdavanja izrečena pravomoćna presuda kojom se ona osuđuje na kaznu oduzimanja slobode – pravosudno tijelo izvršenja ima obvezu osigurati da se kazna izrečena toj osobi stvarno izvrši(29). Iz te sudske prakse proizlazi da pravosudno tijelo izvršenja, na temelju članka 4. točke 6. navedene okvirne odluke, mora moći osigurati da se na njegovu vlastitu državnom području izvrši kazna izrečena traženoj osobi kako bi ona odslužila kaznu na koju je bila pravomoćno osuđena.

51.      Kao treće, iz sudske prakse Suda proizlazi i to da je cilj koji se nastoji postići razlogom za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. te okvirne odluke omogućiti pravosudnom tijelu izvršenja da prida posebnu važnost mogućnosti „socijalne rehabilitacije” tražene osobe(30). Međutim, ta socijalna rehabilitacija po definiciji pretpostavlja da se kazna stvarno izvrši i da se, nakon isteka te kazne, osuđenoj osobi pruži pomoć u okviru postupka reintegracije u društvo. Pravomoćno osuđena osoba koja ne bi odslužila svoju kaznu ne samo da se ne može ponovno integrirati u društvo, nego može razviti i osjećaj nekažnjivosti koji je može potaknuti na ponavljanje kaznenog djela.

52.      Kao četvrto, Sud je presudio da Okvirnu odluku 2002/584 treba tumačiti tako da se osigura sukladnost sa zahtjevima poštovanja temeljnih prava dotičnih osoba, a da time ne bude ugrožena učinkovitost sustava pravosudne suradnje između država članica u kojem je EUN, kako ga je predvidio zakonodavac Unije, jedan od ključnih elemenata(31)

53.      Tako se člankom 1. stavkom 3. Okvirne odluke 2002/584 i njezinim člankom 4. točkom 6. žele ostvariti različiti ciljevi koji nisu proturječni, nego komplementarni u interesu osobe protiv koje je izdan EUN. Dok se prvom odredbom nastoje zaštititi temeljna prava koja su traženoj osobi zajamčena pravom Unije, drugom se, kao što je to u svojim pisanim očitovanjima istaknula belgijska vlada, želi povećati mogućnost socijalne rehabilitacije te osobe nakon odsluženja kazne. Okolnost da pravosudno tijelo izvršenja odbija izvršenje EUN-a zbog opasnosti od povrede temeljnih prava dotične osobe ni na koji način ne isključuje mogućnost da to tijelo istodobno smatra da izrečenu kaznu treba izvršiti na državnom području države članice izvršenja kada je ta osoba njezin državljanin ili tamo boravi te kada postoji legitiman interes koji opravdava izvršenje te kazne na državnom području te države. Drugim riječima, kao što je to Komisija tvrdila na raspravi, odbijanje predaje na temelju tog članka 1. stavka 3., zbog uvjetâ oduzimanja slobode u državi članici izdavanja, ne dovodi u pitanje izrečenu kaznu, dok se razlogom za neizvršenje iz članka 4. točke 6. te okvirne odluke, kojim se kazna također ne dovodi u pitanje, postavlja pitanje najprikladnijeg mjesta za izvršenje te kazne.

54.      Dodajem da, kad je riječ o razlozima za moguće neizvršenje EUN-a iz članka 4. Okvirne odluke 2002/584, iz sudske prakse Suda proizlazi da države članice prilikom prenošenja te okvirne odluke u svoje unutarnje pravo raspolažu marginom prosudbe. Stoga one mogu slobodno odlučiti hoće li prenijeti te razloge u svoje domaće pravo ili ne. One također mogu odlučiti da ograniče situacije u kojima pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti EUN, olakšavajući tako predaju traženih osoba, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja utvrđenim u članku 1. stavku 2. navedene okvirne odluke. To osobito vrijedi u pogledu članka 4. točke 6. iste okvirne odluke(32).

55.      Međutim, htio bih istaknuti da se Okvirnom odlukom 2002/584, u njezinu članku 3., predviđaju samo tri razloga za obvezno neizvršenje EUN-a, odnosno amnestija, primjena načela ne bis in idem i dob osobe protiv koje je izdan EUN. Ti su razlozi zapravo povezani s nepostojanjem kaznene odgovornosti dotične osobe, a u tim je situacijama neizvršenje izrečene kazne, bilo u državi članici izdavanja ili u državi članici izvršenja, potpuno logično i u skladu s mehanizmom EUN-a.

56.      Osim toga, kao što sam to naveo u točki 35. ovog mišljenja, presuda Aranyosi i Căldăraru predstavlja pretorsko stvaranje prava od strane Suda, kojom je dodan dodatni razlog za obvezno neizvršenje EUN-a, a koji se temelji na članku 1. stavku 3. te okvirne odluke i odnosi na poštovanje temeljnih prava dotične osobe, osobito kad je riječ o uvjetima oduzimanja slobode u državi članici izdavanja. Taj se razlog za obvezno neizvršenje ne temelji na nepostojanju kaznene odgovornosti dotične osobe. Fakultativna primjena razloga za neizvršenje iz članka 4. točke 6. navedene okvirne odluke mogla bi dovesti do toga da osoba koja je pravomoćno osuđena u državi članici izdavanja ne odsluži nikakvu kaznu samo zbog toga što je zahvaljujući bijegu mogla boraviti u državi članici različitoj od one u kojoj je počinila kazneno djelo za koje je pravomoćno osuđena, uključujući u slučaju u kojima ta osoba predstavlja visok stupanj opasnosti.

57.      U tom kontekstu sudske prakse činilo bi se neusklađenim s mehanizmom EUN-a pravosudnom tijelu izvršenja dati samo mogućnost da primijeni razlog za neizvršenje predviđen člankom 4. točkom 6. te okvirne odluke. Ako to tijelo odbije predati traženu osobu na temelju njezina članka 1. stavka 3., fakultativnost tog članka 4. točke 6. morala bi se, prema mojem mišljenju, te nakon pretorskog stvaranja prava od strane Suda u presudi Aranyosi i Căldăraru, koji je uspostavio novi razlog za obvezno neizvršenje EUN-a, transformirati, također putem pretorskog stvaranja prava, u obvezu, pod uvjetom da su ispunjeni uvjeti za njegovu primjenu, što bi omogućilo ujednačenje praksi država članica u okviru borbe protiv nekažnjavanja.

58.      Uspostava obveze primjene navedenog članka 4. točke 6. bila bi u skladu sa sudskom praksom Suda prema kojoj, u slučaju odbijanja izvršenja EUN-a izdanog radi predaje osobe protiv koje je u državi članici izdavanja donesena pravomoćna presuda kojom se ona osuđuje na kaznu oduzimanja slobode, sâmo pravosudno tijelo izvršenja ima obvezu osigurati da se ta kazna stvarno izvrši(33). Jednako tako, Sud je presudio da ta tijela mogu odbiti izvršiti EUN samo pod uvjetom da se u državi članici izvršenja osigura stvarno izvršenje kazne izrečene traženoj osobi u državi članici izdavanja i da se na taj način dođe do rješenja u skladu s ciljem koji slijedi Okvirna odluka 2002/584(34), to jest borbom protiv nekažnjavanja osobe o kojoj je riječ(35).

59.      U svojim pisanim i usmenim očitovanjima francuska vlada i Komisija tvrde da bi obvezivanje države članice izvršenja da preuzme izvršenje kazne zatvora izrečene u državi članici izdavanja značilo oslobađanje potonje države članice od njezinih obveza na štetu države članice izvršenja, te ne bi potaknulo države članice koje ne ispunjavaju svoje obveze da isprave te nedostatke. Francuska vlada dodaje da bi to preuzimanje imalo „teške operativne posljedice” za državu članicu izvršenja.

60.      Međutim, ističem da, ako država članica izvršenja odluči u određenom slučaju primijeniti članak 1. stavak 3. Okvirne odluke 2002/584 , ta odluka nužno ima posljedice koje ona mora moći snositi u vezi s preuzimanjem odgovornosti za osuđenu osobu na svojem državnom području. Preuzimanje te odgovornosti je u samom interesu te države članice kako bi se zaštitila njezina nacionalna sigurnost i javni poredak. Osim toga, argument koji se temelji na nepoticanju država članica „koje ne ispunjavaju svoje obveze” da poboljšaju uvjete svojeg zatvorskog sustava čini se slabim. Naime, najveći poticaj dolazi od utvrđenja međunarodnih tijela i sudova da njihovi uvjeti oduzimanja slobode nisu u skladu sa standardom zaštite temeljnih prava zajamčenim pravom Unije, a osobito člankom 4. Povelje(36). Usto, s obzirom na to da se taj članak 1. stavak 3. primjenjuje samo u iznimnim okolnostima, kao što je to istaknuo Sud, teško je zamisliti kako bi takvo preuzimanje odgovornosti moglo dovesti do „ozbiljnih operativnih posljedica” po države članice izvršenja.

61.      Iako je primjena članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 fakultativna te se prenošenja te odredbe u nacionalno pravo razlikuju od jedne države članice do druge(37), čini mi se korisnim pojasniti da ga je samo nekoliko država članica prenijelo kao razlog za moguće neizvršenje, dok ga je većina učinila obveznim ili djelomično obveznim(38). Pravosudna tijela bi, u okviru primjene članka 1. stavka 3. te okvirne odluke, mogla ostati bez pravne osnove na temelju koje bi mogla naložiti izvršenje kazne izrečene osobi protiv koje je izdan EUN(39). Prema tome, činjenje tog razloga za neizvršenje obveznim predstavljalo bi prikladno rješenje za ublažavanje praktičnih poteškoća s kojima se ta tijela susreću prilikom primjene članka 1. stavka 3. navedene okvirne odluke(40).

62.      Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je pravosudno tijelo izvršenja koje odbije izvršiti EUN na temelju razloga za neizvršenje iz članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584 dužno, kada utvrdi da je dotična osoba državljanin države članice izvršenja ili da u njoj boravi, primijeniti članak 4. točku 6. te okvirne odluke i, pod uvjetom da su uvjeti za primjenu te odredbe ispunjeni, naložiti izvršenje kazne zatvora koju je izrekla država članica izdavanja na svojem državnom području kako bi se izbjeglo nekažnjavanje te osobe.

63.      U ovom je slučaju nesporno da je Kraljevina Belgija u svoje nacionalno pravo prenijela razlog za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. navedene okvirne odluke putem članka 6., 4° Zakona od 19. prosinca 2003. Usto, kao što je to navedeno, u ovim je predmetima ispunjen prvi uvjet za primjenu članka 4. točke 6. te okvirne odluke(41). Kad je riječ o drugom uvjetu koji se odnosi na obvezu države članice izvršenja da izvrši kaznu „u skladu s odredbama svojega domaćeg prava”, on podrazumijeva da su mjere za izvršenje kazni koje je izrekla država članica izdavanja uređene pravom države članice izvršenja i da one moraju omogućavati osiguranje stvarnog izvršenja kazne i socijalne rehabilitacije osuđene osobe.

2.      Okvirna odluka 2008/909

64.      U skladu sa sudskom praksom Suda, Okvirnom odlukom 2008/909 su, kao i Okvirnom odlukom 2002/584, konkretizirana načela uzajamnog povjerenja i uzajamnog priznavanja u području kaznenog prava. Tom se okvirnom odlukom, kao što je to naglašeno u njezinoj uvodnoj izjavi 5., jača pravosudna suradnja u području priznavanja i izvršenja kaznenih presuda u situacijama kada je građanima Unije u drugoj državi članici izrečena kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode, s ciljem olakšavanja njihove socijalne rehabilitacije(42). U skladu s njezinim člankom 3. stavcima 1. i 2., svrha navedene okvirne odluke, koja se primjenjuje kada je osuđena osoba u državi članici izdavanja ili državi članici izvršenja, jest utvrđivanje pravila na temelju kojih država članica, kako bi poboljšala socijalnu rehabilitaciju osuđene osobe, priznaje presudu te izvršava kaznu koju je izrekao sud druge države članice. Iz članka 25. iste okvirne odluke proizlazi da se ona primjenjuje, mutatis mutandis, u opsegu u kojem su njezine odredbe usklađene s odredbama iz Okvirne odluke 2002/584, na izvršenje kazni u slučajevima kada se država članica obveže na izvršenje kazne u skladu s člankom 4. točkom 6. potonje okvirne odluke(43).

65.      Tako povezanost koju je zakonodavac Unije predvidio između Okvirne odluke 2002/584 i Okvirne odluke 2008/909 treba pridonijeti postizanju cilja poboljšanja socijalne rehabilitacije osobe o kojoj je riječ. Štoviše, takva rehabilitacija nije samo u interesu osuđene osobe, već i Unije općenito(44).

66.      Slijedom toga, kao što je to nezavisni odvjetnik J. Richard de la Tour istaknuo u svojem mišljenju od 13. lipnja 2024. u predmetu C. J. (Izvršenje osuđujuće presude slijedom EUN-a)(45), iz članka 25. Okvirne odluke 2008/909 proizlazi da primjena razloga za moguće neizvršenje od strane pravosudnog tijela izvršenja, koji je predviđen u članku 4. točki 6. Okvirne odluke 2002/584, pretpostavlja da se poštuju postupak i uvjeti utvrđeni Okvirnom odlukom 2008/909 radi priznavanja i izvršenja presude u kaznenim stvarima u državi članici različitoj od države članice izdavanja(46). Drugim riječima, kako bi se pravosudno tijelo izvršenja moglo obvezati na izvršenje kazne izrečene osobi o kojoj je riječ, uz provjeru može li u skladu sa svojim domaćim pravom stvarno izvršiti tu kaznu u skladu sa svojim domaćim pravom, kao što se to zahtijeva tim člankom 4. točkom 6., i tako izbjeći svaki rizik od nekažnjavanja, ono mora biti ovlašteno preuzeti izvršenje navedene kazne na način u skladu s pravilima predviđenima Okvirnom odlukom 2008/909.

67.      Sud je pojasnio da se među tim pravilima nalazi, među ostalim, s jedne strane, članak 8. stavak 1. te okvirne odluke prema kojem je nadležno tijelo države članice izvršenja načelno dužno udovoljiti zahtjevu za priznavanje presude i izvršenje kazne ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode donesene odnosno izrečene u drugoj državi članici, koji mu je proslijeđen u skladu s člancima 4. i 5. te okvirne odluke. Ono u načelu može odbiti udovoljiti takvom zahtjevu samo na temelju osnova za nepriznavanje i neizvršavanje koje su taksativno navedene u članku 9. te okvirne odluke(47). Usto, člankom 8. stavcima 2. do 4. Okvirne odluke 2008/909 predviđaju se, u biti, stroge pretpostavke pod kojima nadležno tijelo države članice izvršenja može promijeniti kaznu izrečenu u državi u kojoj je presuda donesena, koje predstavljaju jedine iznimke od načelne obveze koju to tijelo ima na temelju članka 8. stavka 1. te okvirne odluke da prizna presudu koja mu je proslijeđena i da odmah poduzme sve mjere potrebne za izvršenje kazne čije trajanje i vrsta odgovaraju onima određenima u presudi donesenoj u državi izdavanja(48).

68.      S druge strane, članak 4. stavak 1. navedene okvirne odluke u biti predviđa mogućnost da država članica izdavanja, kada je ta osuđena osoba dala suglasnost kada se ona zahtijeva na temelju članka 6. iste okvirne odluke, toj drugoj državi članici proslijedi takvu presudu zajedno s potvrdom čiji se standardni obrazac nalazi u njezinu Prilogu I. U skladu s člankom 4. stavkom 2. Okvirne odluke 2008/909, prosljeđivanje presude i potvrde može se izvršiti kada je nadležno tijelo države izdavanja, prema potrebi nakon savjetovanja među nadležnim tijelima države izdavanja te države izvršenja, uvjereno da će izvršenje kazne od strane države izvršenja poboljšati socijalnu rehabilitaciju osuđene osobe. Osim toga, članak 4. stavak 5. Okvirne odluke 2008/909 određuje da država izvršenja može, na svoju vlastitu inicijativu, zatražiti prosljeđivanje presude i potvrde od države izdavanja te da zahtjevi podneseni na temelju ovog stavka ne obvezuju državu izdavanja da proslijedi presudu zajedno s potvrdom.

69.      Kao što to proizlazi iz tih odredbi Okvirne odluke 2008/909, prosljeđivanje presude i potvrde predviđene tom okvirnom odlukom od strane države članice izdavanja nužno je za priznavanje te presude i izvršenje kazne, pri čemu je to prosljeđivanje oblik izražavanja suglasnosti te države članice da država izvršenja preuzme izvršenje kazne. Priznavanje presude i izvršenje kazne stoga se provode na temelju informacija sadržanih u potvrdi, koju, uostalom, država članica izdavanja može povući(49), osobito ako smatra da promjena predviđene kazne nije prikladna. Iz toga slijedi da ako presuda nije proslijeđena zajedno s potvrdom predviđenom u toj okvirnoj odluci, država izvršenja nije ovlaštena da na svojem državnom području izvrši kaznu izrečenu u državi članici izdavanja jer se potonja s tim nije suglasila. Slijedom toga, kao što to u svojim pisanim i usmenim očitovanjima tvrde rumunjska i francuska vlada, smatram da do preuzimanja izvršenja kazne od strane države članice izvršenja može doći samo u okviru utvrđenom Okvirnom odlukom 2008/909, koji zahtijeva blisku suradnju s državom članicom izdavanja te, konkretno, suglasnost te države članice za izvršenje kazne u državi članici izvršenja.

70.      U okviru glavnih predmeta na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri jesu li ispunjeni uvjeti predviđeni Okvirnom odlukom 2008/909 u pogledu preuzimanja izvršenja kazni koje je Kraljevina Belgija izrekla osobama AR i HL.

71.      U ovom slučaju iz pisanih očitovanja rumunjske vlade u predmetu C-722/23 proizlazi da je belgijsko pravosudno tijelo od rumunjskog pravosudnog tijela zatražilo da mu dostavi dokumente potrebne za preuzimanje izvršenja kazne zatvora u trajanju od četiri godine koja se odnosi na osobu AR na belgijskom državnom području, uključujući potvrdu kojom se izražava suglasnost potonjeg, kao što se to zahtijeva člankom 4. stavkom 5. Okvirne odluke 2008/909, te je te dokumente primilo. Stoga valja smatrati da je drugi uvjet za primjenu članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 ispunjen, s obzirom na to da belgijsko pravosudno tijelo može stvarno izvršiti tu kaznu u skladu sa svojim domaćim pravom, odnosno člankom 38. stavkom 1. Zakona od 15. svibnja 2012. Pravosudno belgijsko tijelo usto mora ocijeniti postoji li legitiman interes koji opravdava izvršenje kazne izrečene osobi AR u državi članici izdavanja na državnom području države članice izvršenja. Općenito, na sudu koji je uputio zahtjev je da provede opću ocjenu svih konkretnih elemenata koji obilježavaju situaciju osobe AR, koji mogu upućivati na to da između nje i Kraljevine Belgije postoje veze na temelju kojih se može utvrditi da je dovoljno integrirana u tu državu članicu i da će izvršenje kazne u toj državi članici koja joj je izrečena u državi članici izdavanja doprinijeti ostvarenju cilja socijalne rehabilitacije koji se nastoji postići tim člankom 4. točkom 6. Međutim, u posebnoj situaciji u kojoj se, kao što je to u ovom slučaju, na temelju članka 1. stavka 3. te okvirne odluke kazna ne može izvršiti u državi članici izdavanja, smatram da zbog te same činjenice postoji legitiman interes koji opravdava da se ta kazna izvrši na državnom području države članice izvršenja.

72.      S obzirom na sve prethodno navedeno, smatram da članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da je pravosudno tijelo izvršenja, kada odbije izvršiti EUN na temelju razloga za neizvršenje koji se temelji na članku 1. stavku 3. te okvirne odluke zbog postojanja opasnosti da će dotičnoj osobi u slučaju njezine predaje pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog biti povrijeđena njezina temeljna prava koja se odnose na uvjete oduzimanja slobode u državi članici izdavanja, dužno, kako bi se izbjeglo nekažnjavanje te osobe, naložiti izvršenje te kazne na državnom području države članice izvršenja kada utvrdi da je ta osoba državljanin te države članice ili da u njoj boravi, pod uvjetom da se poštuju postupak i uvjeti utvrđeni Okvirnom odlukom 2008/909 za stvarno preuzimanje izvršenja navedene kazne na tom državnom području.

D.      Dodatne primjedbe

73.      Kako bi upotpunio svoju analizu, želio bih iznijeti nekoliko napomena o situacijama u kojima se, za razliku od ovih spojenih predmeta, članak 4. točka 6. Okvirne odluke 2002/584 ne može primijeniti.

74.      Naime, u okviru prenošenja te okvirne odluke u svoje nacionalno pravo, države članice koje raspolažu marginom prosudbe mogu odlučiti da neće prenijeti razlog za moguće neizvršenje predviđen u tom članku 4. točki 6.(50) Osim toga, tražena osoba ne mora biti državljanin države članice izvršenja niti se u njoj nalaziti ili boraviti(51). U takvim se situacijama postavlja pitanje hoće li ta osoba ostati nekažnjena u slučaju u kojem je ostvarila svoju slobodu kretanja kako bi dospjela u državu članicu različitu od one u kojoj joj je izrečena kaznena osuda i u kojem je na temelju članka 1. stavka 3. navedene okvirne odluke predviđeno odbijanje izvršenja EUN-a(52).

75.      Okvirne odluke 2002/584 i 2008/909 ne mogu dovesti do toga da tražena osoba može izbjeći pravomoćnu osudu koja joj je izrečena. Naime, s jedne strane, iz sudske prakse Suda proizlazi da, kako bi se zajamčilo to da se funkcioniranje EUN-a ne paralizira, obvezom lojalne suradnje treba osigurati dijalog između pravosudnih tijela izvršenja i pravosudnih tijela koja izdaju nalog. Iz načela lojalne suradnje proizlazi, među ostalim, to da se države članice međusobno poštuju i pomažu jedna drugoj pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ(53). S druge strane, tim se okvirnim odlukama pravosudnim tijelima koja izdaju uhidbeni nalog i pravosudnim tijelima izvršenja osiguravaju sredstva koja moraju upotrijebiti kako bi se kazna izrečena u državi članici izdavanja stvarno izvršila samo na državnom području na kojem je to i dalje moguće, odnosno na državnom području države članice izvršenja, radi ostvarenja cilja borbe protiv nekažnjavanja koji se nastoji postići Okvirnom odlukom 2002/584.

76.      U tom pogledu, kao što to proizlazi iz članka 4. stavka 5. Okvirne odluke 2008/909, država članica izvršenja može, na svoju vlastitu inicijativu, zatražiti prosljeđivanje presude i potvrde od države izdavanja(54). Smatram da je pravosudno tijelo izvršenja dužno to zatražiti. Naime, kao što je to rumunjska vlada istaknula na raspravi, u okviru cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, autonomna provedba članka 4. stavka 5. te okvirne odluke pridonosi borbi protiv nekažnjavanja i socijalnoj rehabilitaciji osuđene osobe. Međutim, zahtjevi podneseni na temelju tog stavka 5. ne obvezuju državu članicu izdavanja da proslijedi presudu zajedno s potvrdom. Stoga je nužno dobiti suglasnost te države članice. Prema mojem mišljenju i kao što je to francuska vlada tvrdila u svojim usmenim očitovanjima, ako pravosudno tijelo izvršenja na temelju te okvirne odluke pokrene postupak uzajamnog priznavanja osuđujuće odluke a da pritom ne dolazi do neproporcionalnog zadiranja u kaznu koju je izreklo pravosudno tijelo izdavanja, to će tijelo biti spremno prihvatiti to uzajamno priznavanje. Usto, čini mi se da je u skladu s mehanizmom EUN-a da će ta država članica izdavanja, u slučaju nepredaje osuđenika, kako bi izbjegla opasnost od nekažnjavanja te osobe, biti sklona prihvatiti da se kazna izvrši, uz njezinu suglasnost, na državnom području države članice izvršenja.

V.      Zaključak

77.      S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Cour de cassation (Kasacijski sud, Belgija) odgovori na sljedeći način:

Članak 4. točku 6. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009.,

treba tumačiti na način da je:

pravosudno tijelo izvršenja, kada odbije izvršiti europski uhidbeni nalog na temelju razloga za neizvršenje koji se temelji na članku 1. stavku 3. te okvirne odluke zbog postojanja opasnosti da će dotičnoj osobi u slučaju njezine predaje pravosudnom tijelu koje je izdalo uhidbeni nalog biti povrijeđena njezina temeljna prava koja se odnose na uvjete oduzimanja slobode u državi članici izdavanja, dužno, kako bi se izbjeglo nekažnjavanje te osobe, naložiti izvršenje te kazne na državnom području države članice izvršenja kada utvrdi da je ta osoba državljanin te države članice ili da u njoj boravi, pod uvjetom da se poštuju postupak i uvjeti utvrđeni Okvirnom odlukom Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji za stvarno preuzimanje izvršenja navedene kazne na tom državnom području.

1      Izvorni jezik: francuski

i      Nazivi ovih predmeta su izmišljeni. Oni ne odgovaraju stvarnom imenu nijedne stranke u postupku.

2      Okvirna odluka Vijeća od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.; u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584)

3      Presuda od 5. travnja 2016. (C-404/15 i C-659/15 PPU, u daljnjem tekstu: presuda Aranyosi i Căldăraru, EU:C:2016:198)

4      Okvirna odluka Vijeća od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji (SL 2008., L 327, str. 27.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 111.)

5      Moniteur belge od 22. prosinca 2003., str. 60075.

6      Taj članak 3. odnosi se na zabranu mučenja.

7      Moniteur belge od 8. lipnja 2012., str. 32117. U skladu s tom odredbom, „[k]ada sudsko vijeće primijeni članak 6.,4° [Zakona od 19. prosinca 2003.], njegova odluka podrazumijeva priznavanje i izvršenje kazne zatvora ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode iz sudske odluke koja je predmet [EUN-a]. Kazna odnosno mjera se zatim izvršava u skladu s odredbama ovog zakona. Mjesno nadležni državni odvjetnik zahtijeva od tijela koje je izdalo [EUN] da mu proslijedi presudu zajedno s potvrdom i, ako je potrebno, prilagođava kaznu u skladu s člankom 18.”

8      Presuda od 17. prosinca 2020. (C-354/20 PPU i C-412/20 PPU, EU:C:2020:1033, t. 62.)

9      Presuda od 29. lipnja 2017. (C-579/15, u daljnjem tekstu: presuda Popławski I, EU:C:2017:503, t. 43.)

10      Taj članak 5. odnosi se na pravo na slobodu i sigurnost.

11      Vidjeti presudu od 21. prosinca 2023., GN (Razlog za odbijanje koji se temelji na najboljem interesu djeteta) (C-261/22, u daljnjem tekstu: presuda GN, EU:C:2023:1017, t. 35. do 37. i navedenu sudsku praksu).

12      Presuda od 6. lipnja 2023., O. G. (Europski uhidbeni nalog protiv državljanina treće zemlje) (C-700/21, u daljnjem tekstu: presuda O. G., EU:C:2023:444, t. 34. i navedena sudska praksa).

13      Vidjeti presudu GN (t. 33. i 34. i navedenu sudsku praksu).

14      Vidjeti u tom smislu presudu GN (t. 43. i navedenu sudsku praksu).

15      Vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2024., Alchaster (C-202/24, EU:C:2024:649, t. 52. do 54. i navedenu sudsku praksu).

16      U skladu s tom odredbom „[a]ko pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su informacije koje je dostavila država članica izdavateljica uhidbenog naloga nedostatne i ne omogućavaju donošenje odluke o predaji tražene osobe, od nje zahtijeva da potrebne dopunske informacije, posebno one u vezi s člancima 3. do 5. te s odredbama članka 8., budu žurno dostavljene te može postaviti rok za njihov primitak, uzimajući u obzir potrebu poštovanja rokova iz članka 17.”

17      Vidjeti u tom smislu presudu GN (t. 49. i navedenu sudsku praksu).

18      Mišljenje u predmetu E. D. L. (Razlog za odbijanje zbog bolesti) (C-699/21, EU:C:2022:955, t. 60.)

19      U svojim pisanim očitovanjima u predmetu C-91/24 francuska vlada dodaje da iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne proizlazi da je predaja odgođena na temelju članka 23. stavka 4. Okvirne odluke 2002/584, u skladu s kojim „[p]redaja može biti odgođena, u izuzetnim okolnostima, zbog ozbiljnih humanitarnih razloga, npr. ako postoji osnovani razlog za uvjerenje da bi se time ugrozilo zdravlje ili život tražene osobe”, niti da je provedena učinkovita suradnja u okviru koje su u potpunosti iskorišteni instrumenti predviđeni tom okvirnom odlukom kako bi se dobila jamstva.

20      Presuda od 9. studenoga 2023., Všeobecná úverová banka (C-598/21, EU:C:2023:845, t. 42. i navedena sudska praksa).

21      Presuda od 8. svibnja 2025., Zimir (C-662/23, EU:C:2025:326, t. 25. i navedena sudska praksa).

22      Vidjeti presudu od 31. siječnja 2023., Puig Gordi i dr. (C-158/21, EU:C:2023:57, t. 78. i 79.).

23      Vidjeti u tom smislu presudu O. G. (t. 46. i 47. te navedenu sudsku praksu).

24      Vidjeti presudu O. G. (t. 48. i navedenu sudsku praksu).

25      Vidjeti presudu O. G. (t. 49. i navedenu sudsku praksu).

26      Prema mišljenju te vlade, ta „slojevitost” proizlazi iz toga što se EUN izvršava u skladu s člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke 2002/584, osim ako: i. postoji razlog za obvezno odnosno moguće neizvršenje na temelju članka 3. odnosno članka 4. te okvirne odluke ili ii. ako je neizvršenje nužno na temelju njezina članka 1. stavka 3.

27      Vidjeti presudu od 18. travnja 2023. E. D. L. (Razlog za odbijanje zbog bolesti) (C-699/21, EU:C:2023:295, t. 44. i navedenu sudsku praksu).

28      Vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2019., Popławski (C-573/17, u daljnjem tekstu: presuda Popławski II, EU:C:2019:530, t. 82. i navedenu sudsku praksu).

29       Vidjeti presudu Popławski I (t. 43.).

30      Vidjeti presudu Popławski II (t. 99. i navedenu sudsku praksu).

31      Vidjeti presudu od 29. travnja 2021., X (Europski uhidbeni nalog – Ne bis in idem) (C‑665/20 PPU, EU:C:2021:339, t. 58. i navedenu sudsku praksu).

32      Vidjeti presudu O. G. (t. 34. do 36. i navedenu sudsku praksu).

33      Vidjeti točku 50. ovog mišljenja.

34      Vidjeti u tom smislu presudu Popławski II (t. 92. i navedenu sudsku praksu).

35      Takva odgovornost pravosudnih tijela izvršenja, kad je riječ o izvršenju kazne koju je izrekla država članica izdavanja, odražava dobro poznato načelo međunarodnog prava „aut dedere aut punire/judicare” („ili izručiti ili kazniti/suditi”) koje proizlazi iz tradicionalnih ugovora o izručenju koje zamjenjuje mehanizam EUN-a. Vidjeti, o tom načelu, osobito Costa, M. J., „Aut Dedere Aut Judicare”, u Caeiro, P. i dr. (izd.), Elgar Encyclopedia of Crime and Criminal Justice, 2024., str. 178. do 192., konkretno str. 185. do 187.

36      Vidjeti u tom smislu presudu od 29. srpnja 2024., Breian (C-318/24 PPU, EU:C:2024:658, t. 102. i 103. te navedenu sudsku praksu).

37      Kad je riječ o raznolikosti nacionalnih prenošenja razloga za moguće neizvršenje Okvirne odluke 2002/584, vidjeti Bot, S., „Section 2. Une transposition délicate par l’autonomie procédurale conservée aux États membres”, dans Le mandat d’arrêt européen, Larcier, Bruxelles, 2009., str. 233. do 246.

38      Vidjeti, u tom pogledu, Izvješće Komisije Europskom parlamentu i Vijeću o provedbi Okvirne odluke Vijeća od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (COM(2020)270 final, konkretno str. 18.).

39      Kad je riječ o poteškoćama s kojima se susreću pravosudna tijela prilikom primjene članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584, vidjeti Weyembergh, A. i Pinelli, L. „Detention Conditions in the Issuing Member State as a Ground for Non-Execution of the European Arrest Warrant: State of Play and Challenges Ahead”, European Criminal Law Review, sv. 12., br. 1, 2022., str. 25. do 52., konkretno str. 37. do 39.

40      Uostalom, ističem da je rješenje kojim se pravosudnom tijelu izvršenja nalaže izričita obveza da izvrši kaznu već bilo predviđeno kako bi se odgovorilo na prepreke na koje se naišlo u praksi u primjeni članka 1. stavka 3. Okvirne odluke 2002/584. Vidjeti u tom smislu „The EAW and Prison conditions: Outcome Report of the College Thematic Discussion”, Eurojust, svibanj 2017., kojem se može pristupiti samo na engleskom jeziku na sljedećoj poveznici: https://op.europa.eu/fr/publication-detail/-/publication/9c1ffe17-8c64-11e7-b5c6-01aa75ed71a1.

41      Vidjeti točku 45. ovog mišljenja.

42      Vidjeti presudu od 9. studenoga 2023., Staatsanwaltschaft Aachen (C-819/21, EU:C:2023:841, t. 19. i navedenu sudsku praksu).

43       Vidjeti presudu Popławski II (t. 36.).

44      Presuda od 11. ožujka 2020., SF (Europski uhidbeni nalog (C-314/18, EU:C:2020:191, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

45      C-305/22, EU:C:2024:508 (t. 41. do 48.) (na dan izrade mišljenja, presuda još nije nije donesena)

46      Vidjeti također Obavijest Komisije – Priručnik o izdavanju i izvršavanju europskog uhidbenog naloga (SL C, C/2023/1270), konkretno točke 2.5.2. i 5.5.2.

47      Vidjeti u tom smislu presudu od 9. studenoga 2023., Staatsanwaltschaft Aachen (C-819/21, EU:C:2023:841, t. 20.).

48      Vidjeti presudu od 15. travnja 2021., AV (Presuda kojom se izriče jedinstvena kazna) (C-221/19, EU:C:2021:278, t. 35. i navedena sudska praksa).

49      Naime, u skladu s člankom 13. Okvirne odluke 2008/909, „[t]ako dugo dok izvršenje kazne u državi [izvršenja] nije započelo, država [izdavanja] može povući potvrdu iz te države navodeći razloge za taj postupak. Nakon povlačenja potvrde država [izvršenja] više ne izvršava kaznu.”

50      Vidjeti t. 54. ovog mišljenja.

51      Vidjeti u tom pogledu presudu od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge (C-42/11, EU:C:2012:517, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

52      Vidjeti u tom smislu presudu od 25. srpnja 2018., Generalstaatsanwaltschaft (Uvjeti oduzimanja slobode u Mađarskoj) (C‑220/18 PPU, EU:C:2018:589, t. 85.)

53      Vidjeti presudu od 29. srpnja 2024., Breian (C‑318/24 PPU, EU:C:2024:658, t. 93. i navedenu sudsku praksu). Osim toga, Europski sud za ljudska prava je u području EUN-a potvrdio postojanje „pozitivne postupovne obveze suradnje” među državama članicama, pozivajući se na članak 2. EKLJP-a i članak 2. Povelje. Vidjeti zajednički informativni članak Europskog suda za ljudska prava i Agencije Europske unije za temeljna prava (FRA) naslovljen „Mandat d’arrêt européen et droits fondamentaux – Jurisprudence de la CEDH et de la CJUE”, ažuriran 28. veljače 2025., dostupan na engleskom i francuskom jeziku na sljedećoj poveznici: https://ks.echr.coe.int/documents/d/echr-ks/mandat-d-arret-europeen-et-droits-fondamentaux. U tom se članku navodi da njegov sadržaj ne obvezuje Europski sud za ljudska prava.

54      Pravosudno tijelo izdavanja takav zahtjev može također podnijeti na temelju članka 4. stavka 1. Okvirne odluke 2008/909.